BAZE PODATAKA

Članci IN MEDIAS RES br. 19

• 
• 

X Uz deseti simpozij Filozofija medija (2020)

 

 

---

10(19)#13 2021

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

DOI 10.46640/imr.10.19.1 UDK 316.774:005.582 Prethodno priopćenje Preliminary communication Primljeno: 23.05.2021.

 

 

Krešimir Pavelić

Medicinski fakultet, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Današnji mediji: problemi i manipulacije

Puni tekst: pdf (281 KB), Hrvatski, Str. 2959 - 2968

 

Sažetak

 

Mediji u užem smislu isporučuju informacije i podatke javnosti, što podrazumijeva kako bi mediji trebali biti objektivni i vjerodostojni. Šira slika o medijima u svijetu ipak nije dobra. Ankete javnosti i mišljenja uvaženih svjetskih novinara ukazuju na trenutno ključne probleme medija, a to su visoka razina nevjerodostojnosti, senzacionalizam, greške u objavama koje se obično ne ispravljaju te naposljetku neadekvatno prokazivanje važnih informacija. Jedan od često apostrofiranih problema je ovisnost medija o izvoru financiranja što dovodi u pitanje njihovu objektivnost, njihov utjecaj na društvo i otvara čitav niz drugih problema. Prema toj tezi mnogo ljudi „upumpava“ novac u medije pa mediji igraju ogromnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja. Mediji posjeduju rastući osjećaj moći pa počinju koristiti svoju moć na najagresivniji i najegoističniji mogući način. Danas s postojanjem određene regulative koja nadzire kupnju i prodaju medija, manipuliranje moći odvija se na najvišoj razini. Prema takvom mišljenju, manipuliranje medija i medijima glavna je bolest koja se širi društvom. To zbunjuje ljude jer bilo tko može promovirati štogod želi tako dugo dok ima dovoljno novca. U članku se ističe nekoliko najnovijih primjera disfunkcionalnosti medija. Najnoviji je primjer pokrivanje problematike tzv. pandemije bolesti COVID-19. Otkada je počela tzv. COVID-19 kriza središnji mediji pokazali su svu svoju pristranost ali i neznanje. Štoviše svrstali su se na stranu propagiranja ideje o Covidu kao teškoj pandemiji i o cjepivu kao jedinom spasu. Nerijetko se piše o ‘najgoroj bolesti u povijesti’, o ‘spasonosnom rješenju u vidu cjepiva’, o tome kako ‘lijekovi uopće ne djeluju’ itd. Dakle selekcioniraju se podaci i još uvijek se to čini uz pomoć ‘medijskih znanstvenih junaka’, a pri čemu su se isključivale znanstvene činjenice koje su ukazivale i potvrđivale suprotna stajališta (PCR test i proglašenje pandemije, nedjelotvornost pa i štetnost cjepiva, lažne znanstvene studije itd.). U članku se obrađuje i egzemplarni primjer možda najveće opasnost za medije – novinarstvo tipa Faktografa. Pod krinkom znanstvene provjere, medicinski loše educirani novinari uzimaju za pravo komentirati i plasirati „univerzalnu istinu“ pri čemu se gotovo uvijek pozivaju na selekcionirane znanstvene činjenice izvan cjelokupnog znanstvenog i informacijskog konteksta. Ne smetaju ih pritom evidentni dokazi koji ukazuju na suprotno (meta studije- primjer nošenja masaka, dijagnostika PCR, besmislenost lockdowna, Ivermectin…). Provjera informacija dobro je zamišljena i plod je nepovjerenja u medije, no danas se to izrodilo i svrstalo na suprotnost ideji zbog koje je provjera uspostavljena. Ovo je samo jedan primjer da je potrebno restrukturirati sadašnje medije, učiniti ih financijski neovisnim i ponovno im usaditi objektivnost izvještavanja i društvenu etičnost. Mediji ne smiju kreirati javno mnijenje već pružati vjerodostojnu informaciju i pogled na kontekst.

 

Ključne riječi: mediji, informacije, podaci, javnost, problemi, manipulacije, pandemija, COVID-19.

 

 

Mediji su komunikacijska mjesta ili alati za pohranu i isporuku informacija ili podataka. Pojam je širok i odnosi se na komponente industrije masovnih medija kao što su tiskani mediji, izdavaštvo, vijesti, fotografija, kino, radiodifuzija (radio i televizija), digitalni mediji i oglašavanje. Ipak, pod medijem u užem smislu podrazumijevamo isporuku informacija i podataka javnosti. To naravno podrazumijeva da su mediji objektivni, istiniti (vjerodostojni). Sagledamo li širu sliku poimanja medija i medijske uloge u društvu bez obzira o kojem dijelu svijeta se radi, steći ćemo isti, pretežno negativni dojam. Dobar pokazatelj stanja su ankete javnosti i one su neumitne. Sve one ukazuju na trenutno ključne probleme medija a to su visoka razina nevjerodostojnosti, senzacionalizam, greške u objavi koje se obično ne ispravljaju i neadekvatno pokrivanje važnih informacija. Naime, jedan od često apostrofiranih problema je ovisnost medija o izvoru financiranja što dovodi u pitanje njihovu objektivnost, njihov utjecaj na društvo i čitav niz drugih problema o kojima će ponešto biti riječi i u ovom tekstu.

Temeljni problem po mnogima upravo leži u načinu financiranja medija. Taj je problem potaknuo neke teoretičare da istaknu prevladavajuće mišljenje kako je došlo vrijeme da se razmisli o novom modelu financiranja medija^[1]. Iako nema magičnog rješenja ovakva i slična razmišljanja mogla bi dovesti do novih poslovnih modela. Pritom se ne isključuje niti mogućost stvaranja tzv. poduzetničkih i općenito inovativnih medija, no to se uglavnom odnosi na neovisne medije. Oni ovisni, dobro stabilizirani mediji uglavnom nemaju financijskih problema iako i u tom sektoru postoje stanoviti problem vezani uz donatore i/ili vlasnike koji s vremenom od medija očekuju smanjenje troškova financiranja, financijsku samodostatnost, profitabilnost. Unatoč dugoročnoj filantropskoj podršci relativno mali broj tzv. nezavisnih igrača uspio je rasti i postati održivim. Pored strukturnih problema u trenutnom modelu financiranja na to je utjecalo niz drugih faktora.

Postoje ipak znaci da se nešto u industriji medija mijenja posljednjih godina. Primjećuju se novi pristupi i inovativna razmišljanja. Naime, moramo uvijek imati na umu da je sektor medija u odnosu na druge „industrije“ zadnjih godina premalo inovativno promijenjen. Jakob Parusinski, urednik medija The Fix navodi probleme financiranja medija pri čemu tvrdi da medijima kronično nedostaju talenti i financije. Među problemima spominje na prvom mjestu destimuliranje stvaranja prihoda. Taj je problem vezan uz odnos medija i donatora. Ovi potonji nerijetko predviđaju smanjenje plana financiranja pri čemu se očekuje da će mediji nadoknaditi jaz komercijalnim prihodima. Plan obično predviđa postupno ukidanje podrške tijekom nekoliko godina. Takav model naravno pored moralnog hazarda guši i dobre ideje. Drugi problem je postojanje velike praznine za tvrtke koje počinju iznova. Medijske tvrtke je lako pokrenuti i mnogi to čine. No znatno je teže napraviti samoodrživu rastuću tvrtku jer problemi počinju već kada se nakon starta mediji trebaju razvijati i postati konzistentno kvalitetni. Potreban je između ostaloga stabilni i rastući izvor financiranja. Tvrtka mora kupiti opremu, zaposliti ljude koji će raditi na sustavima za upravljanje, a sustavi često postaju sve složeniji. Većina medija „umire“ u ovoj fazi, što i ne mora biti nužno loše. No, mnogi mediji zapravo ne umiru - oni na kraju životare, suviše siromašni da bi rasli, previše dobro opremljeni da bi ih se ugasilo. Problem na koji ukazuje spomenuti autor je i da industrija medija ne čini temeljne pomake u struci.

Prema mišljenju renomiranih novinara i javnosti koji su problemi medija? Na prvom je mjestu visoka razina nevjerodostojnosti. S tim u vezi istraživanja pokazuju da je povjerenje javnosti u medije na vrlo niskoj razini. Najcjelovitiji nam podaci dolaze iz SAD. Brojke američke javnosti su neumitne: čak 75% odraslih Amerikanaca postalo je skeptično u vezi točnosti medijskih informacija. Nadalje, 23% javnosti pronalazi greške u medijskim pričama a 35% u novinskim tekstovima otkriva gramatičke greške. Razloge ovim lošim brojkama sami novinari vide u nekoliko stvari: utrci s vremenom, neprisustvovanju događajima, manjku interesa, neiskustvu, neznanju te naposljetku jednostavno u lošem izvještavanju i editiranju (ASNE, American Society of News Editors).

Na drugom mjestu spominje se senzacionalizam. Ovdje se uglavnom radi o mišljenju javnosti da mediji napuhavaju vijest da bi bolje prodali novine. Senzacionalističke vijesti dobivaju znatno veću pažnju u medijima ne zbog toga što su važne već zato što su uzbudljive. Zabrinjavajući je stav polovice ispitanika iz javnosti da podnaslov i naslovi vijesti ne odgovaraju pravoj naravi izvješća.

Treće mjesto zauzimaju greške u objavi koje se obično ne ispravljaju: ovo je nažalost vrlo česta pojava naprosto stoga što novinari i urednici žele sakriti svoje vlastite greške. Veliki dio javnosti smatra da medijima nedostaju prave upute za ispravak krivih navoda. Možda je jedan od razloga i činjenica da većina medija nema osobu koja bi razmotrila zahtjeve za ispravak.

Posljednje ali ne manje važno je adekvatno pokrivanje važnih informacija. Slaba pokrivenost važnih problema svodi se uglavnom na objavljivanje senzacionalističkih zbivanja kojima se daje prednost nad onim shvaćanjima koja itekako utječu na naše živote poput ekologije (5G, COVID-19, kemijski tragovi na nebu), vlade i politike, edukacije. Stav je većine Amerikanaca da znatno više vjeruju onim medijima koji nisu u privatnom vlasništvu (neprofitni mediji), dakle onima koji su u javnom vlasništvu. To se osobito odnosi na vijesti u vezi s vanjskom politikom. Općenito se može reći da je povjerenje javnosti u neprofitne medije tri puta veće u odnosu na profitne.

 

Nespremnost na priznavanje vlastitih grešaka

Zanimljiva je percepcija o tome da mediji obično ne pokrivaju svoje greške. Prema podacima dobivenim od 1.500 američkih novina samo njih 15 imaju osobe zadužene za odgovore na čitateljeve primjedbe. U vezi s tim jedan od vodećih američkih novinara, dobitnik brojnih priznanja Sydney Schanberg žali za starim standardima novinarstva koji su se u današnje vrijeme drastično srozali ako ne i potpuno izgubili. Da se to dogodilo s bilo kojom drugom profesijom mediji bi to intenzivno i potpuno pokrivali. Kako je međutim riječ o vlastitim greškama i problemima pokrivanje medija je blago. U tom kontekstu jedan od poznatih novinara Rene Ferguson ističe i problem rastućeg plagijarizma među reporterima. Potkrepljuje to primjerima iz vlastite kuće i postavlja pitanje jesmo li spremni istraživati sami sebe.

Možda je jedan od ključnih problema današnjeg novinarstva utrka za profitom. U posljednjih 45 godina novinarstvo SAD-a je uhvaćeno u zamku između profesionalnih vrijednosti i marketinško-profitnog mentaliteta. To je evidentno u svim vidovima tzv. industrije vijesti. Čini se da je marketinško-profitni mentalitet za sada pobijedio. Sve to i još mnogo više potkrijepljeno je brojkama. Ističu se pritom brojni problemi: rezanje broja osoblja naročito u područjima s najvećim potencijalom, kriva informiranost javnosti ili pak nedostatna informiranost o važnim pitanjima poput npr. vanjske politike (brojni su primjeri iz nedavne američke povijesti), zatim pitanja izbora u politici i još puno toga.

Kako konsolidirati medije? To je izuzetno važno pitanje. Još 1945. godine četiri od pet američkih novina bilo je nezavisno i u bliskoj vezi s javnošću. Danas je manje od 20% novina u nezavisnom vlasništvu, ostatak je u rukama velikih novinskih lanaca. Čak 22 kompanije kontroliraju 70% novina u SAD a te kompanije vlasnici su TV i ostalih medija koje informiraju 85% američke populacije. Koliki je utjecaj na vijesti ilustrira i podatak da pet kompanija posjeduje brodcast mrežu 90% top kablovske mreže, proizvodi ¾ svih programa te kontrolira 70% televizijskog marketinškog profita u najgledanijim terminima.

Čak se i novinari slažu da veliki problem u vezi s medijima postoji. American Society of Newspaper Edition objavio je sljedeće činjenice: samo 47% novinara obuhvaćenih istraživanjem osjeća da se njihove publikacije postupno poboljšavaju; samo 39% misle da su njihove novine obično vrlo zanimljive za čitanje; izrazito nizak postotak osjeća da su njihove novine dobro povezane s čitateljima. Voditelji medija iznose podatke kako je poslovni model slomljen velikim dijelom zahvaljujući internetu. Veliki dio novca odlazi Google-u i Facebooku koji zapravo nisu kreatori sadržaja. Tako znatno manje novca stoji na raspolaganju za kreiranje dobrog sadržaja.

Evo što o medijima na svoj neuvijen način kaže Michael Laitman, osnivač i predsjednik Kabbolah Education and Research Institute: „Novosti i industrija novinarstva koje se obično naziva medijima kao steroidima su ‘napumpani’ te stječu slobodu, utjecaj i kontrolu života kao nikad do sada. Svatko može promovirati što god hoće. Ako platiš kontroliraš medije i čineći to kontroliraš javno mnijenje, psihologiju društva. Pojedinci i grupe vođeni dobrim, zdravim i moćnim motivima tako metodički mijenjaju javno mnijenje, koristeći medije čak i za manipuliranje pravnim postupcima i izborima vlade. Ljudi iz prava (suci, policija, odvjetnici) bivaju uključeni u mašineriju medijskih ispiranja mozgova pa je tako čitav ljudski sustav došao pod medijski utjecaj. A tko nadzire medije? Ako ne ideologija, onda novac. Novac je gorivo za medije.“

U kontekstu ovoga važno je pitanje odnosa (i utjecaja) medija na društvo.

 

Mediji i društvo

Prema nekim scenarijima situacija s medijima utječe drastično na urušavanje društva. Prema toj tezi mnogo ljudi „upumpava“ novac u medije pa mediji igraju ogromnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja. Mediji posjeduju rastući osjećaj moći pa počinju koristiti svoju moć na najagresivniji i najegoističniji mogući način. Danas s postojanjem određene regulative koja nadzire kupnju i prodaju medija, manipuliranje moći odvija se na najvišoj razini. Prema takvom mišljenju, manipuliranje medija i medijima glavna je bolest koja se širi društvom. To zbunjuje ljude jer bilo tko može promovirati štogod želi tako dugo dok ima dovoljno novca.

Ističe se primjer medijskog magnata Ruperta Murdocha, no nema puno razlike niti među ostalim milijarderima koji drže medije. Njihovi mediji često su samo sredstva za političku propagandu. Princip Murdocha kao čvrstog katoličkog desničara reflektira upravo takva stanovišta. Novinama nije dopušteno pisati nepristrane činjenice. Oni moraju usmjeriti priču kako bi ispunili editorski sadržaj.

Corey Grundstain ističe da je najveći problem novinarstva danas taj što je nerijetki scenarij izmišljeni sadržaj. Poglavito u SAD-u postoji opća potreba za istinom a industrija novina i općenito novinarstvo daleko je od toga da ju pruža društvu. Nekada je novinarstvo pružalo čovjeku sveobuhvatnu i istinitu verziju onoga što se događa u svijetu. Danas su međutim vrlo često ljudi koji posjeduju medije isti ljudi koji imaju visoke funkcije u vladi, bankarstvu, financijskim i naftnim korporacijama itd. Međutim, neki novinari misle da ljudi zapravo danas dobivaju ono što najviše žele. Medijske kuće danas sve više izvještavaju o biznisu i profitu nego što izvještavaju o istini i to je ogroman problem novinarske industrije danas. Grundstain svoju tvrdnju završava riječima da je zadaća novinara da izvještava o novostima a ne da ih izmišlja.

Tod William ističe da nas mediji bombardiraju ružnim, lošim i zastrašujućim vijestima i to utječe na naše mišljenje. Dobre vijesti se ne prodaju. Prodaju se samo loše vijesti. Povlači paralelu s društvom slijedećim primjerima: Dobrotvorne udruge ne stječu novac govoreći da se stvari poboljšavaju. Isto tako političari ne dobivaju izbore govoreći kako su stvari prilično dobre. Novinari također vrlo rijetko mogu uzbuditi mase s vijestima status quo.

Stalna bombardiranja lošim i depresivnim vijestima iz bilo kojeg dijela svijeta čini ljude neprestano tjeskobnima. Tako zapravo ne dobivamo sliku već ono što plijeni najviše pažnje. Stječe se dojam da su današnji mediji nepotrebni, dapače štetni. Valjalo bi razmisliti o njihovoj potpunoj rekonstrukciji, vodeći računa o njihovoj stvarnoj ulozi u društvu. Promoviranje zabave, reklamiranje pa čak i senzacionalističke informacije vezane za zabavu neće odveć naštetiti društvu. Međutim, objektivne izvještaje o događanjima u svijetu ne bi se smjelo dati u ruke sadašnjim strogo kontroliranim medijima. Takva izvještavanja moraju voditi profesionalne agencije, politički, svjetonazorno i financijski posve neovisne i objektivne instance. Tako bi se izbjegle anomalije kojima danas mediji manipuliraju. Pogledajmo samo današnju situaciju s tzv. COVID krizom u kojoj su tzv. centralni mediji zauzeli jednostran pa i štetan stav, ignorirajući i selekcionirajući znanstvene i profesionalne spoznaje koje apsolutno ne idu u prilog današnjoj propagandi. Takve su se stvari događale i u prošlosti.

Nije na odmet spomenuti i glavne probleme koje vrhunski novinari iznose u vezi s medijima, a to su: profitabilnost, subvencije, zabava, umjetna inteligencija, dezinformacije, povjerenje, raznolikost, regulacija, pitanja osoblja.^[2]

 

Primjeri iz realnog života

Jako je puno primjera disfunkcionalnosti nekih medija. Ti primjeri ne dolaze samo od javnosti već i od uglednih novinara, zatim od anketa i analiza o čemu je ponešto pisano i u ovom tekstu ali i znatno ranije. Otkada je počela tzv. COVID-19 kriza središnji mediji pokazali su svu svoju disfunkcionalnost. Štoviše svrstali su se na stranu propagiranja ideje o Covidu kao teškoj pandemiji i o cjepivu kao spasu. Nerijetko se piše o najgoroj bolesti u povijesti, o spasonosnom rješenju u vidu cjepiva, o tome kako lijekovi uopće ne djeluju itd. Dakle selekcionirali su podatke i još uvijek to čine preko svojih znanstvenih junaka, isključivali su znanstvene činjenice koje su ukazivale i potvrđivale suprotna stajališta (PCR test i proglašenje pandemije, nedjelotvornost pa i štetnost cjepiva, lažne znanstvene studije itd.). Nakon što sam u nekoliko intervjua uglavnom izvan naše države i u nekim našim neovisnim portalima ukazao na te probleme počele su medijske hajke, obilježene uglavnom lažnim vijestima kojima me se željelo diskreditirati. Zanimljivo je da su pritom svi središnji mediji (uglavnom novinski) objavili istovjetne (laže) vijesti dobivene iz jednog izvora. Nakon pravne intervencije pola medija objavilo je demantije a pola je tuženo. Zabrinjava činjenica da su svi mediji nasjeli (namjerno ili ne) na lažne informacije i objavili ih bez provjere. To govori u prilog stavu o medijima koji je iznesen u ovom tekstu.

Osvrnuo bih se i na možda najveću opasnost za medije – novinarstvo tipa Faktografa. Pod krinkom znanstvene provjere loše educirani novinari (pri čemu pod lošom edukacijom smatram edukaciju o temama na koje reagiraju a ne edukaciju iz novinarstva) uzimaju za pravo komentirati i plasirati „istinu“ pri čemu se gotovo uvijek pozivaju na (selekcionirane) znanstvene činjenice. Ne smetaju ih pritom evidentni dokazi koji ukazuju na suprotno (meta studije- primjer nošenja masaka, dijagnostika PCR, besmislenost lockdowna, Ivermectin). Provjera informacija dobro je zamišljena i plod je nepovjerenja u medije, no danas se to izrodilo i svrstalo na jednu stranu.

Možda će ovo što tvrdim djelomično ilustrirati moja prepiska s glavnim urednikom Faktografa a u kojoj se naglašava odabir selekcioniranih publikacija na koje se novinari pozivaju u vidu reakcije na članak i/ili intervju i na pravo koje si uzimaju da na temelju takvih informacija prosuđuju što je ispravno i točno a što nije. Ti novinari vjerojatno nisu (ili možda jesu) svjesni činjenice da se npr. najveća količina informacija iz kliničkih studija uopće ne objavljuje u javnosti. Evo nedavnog primjera kako se njihov način pozivanja na istinu može vratiti poput bumeranga. Ja ću tvrditi da su neka cjepiva opasna a novinari će pronaći jedan ili više objavljenih podataka koji će to negirati tj. tvrditi da su cjepiva bezopasna. Na to ću odgovoriti nedavnim izvorom objavljenim u časopisu Science (6. 03. 2020 ) doduše na jako slabo zamjetljivom mjestu u kojem američki federalni sud nalaže objavu svih podataka o kliničkim istraživanjima lijekova, medicinskih proizvoda, uključujući Nacionalni institut za zdravlje SAD, američku agenciju za hranu i lijekove te Odjel za zdravlje i humani servis. Podaci su zatajeni od javnosti u periodu od 10 godina! Novinari će ići i dalje i proglasiti me protivnikom lijekova i vakcinacije, što je naravno glupost. Ja sam protivnik neselektivnog konzumiranja lijekova i cijepljenja pogotovo ako nemamo na uvid eventualne štetne pojave i sastav vakcina. Ponajbolji medicinski časopisi poput New England Journal of Medicine i Lancet upravo se suočavaju s lažnim podacima u vezi s ishodom i liječenjem oboljelih od COVID 19. Recenziram godinama projekte i radove te slobodno mogu reći da znanstvena literatura obiluje svime i svačime.

S obzirom na to nepotrebno je dalje elaborirati ovakav pristup tzv. ‘provjere’ u kojoj se manipulira dijelovima izjava izvan konteksta pitanja i intervjua, bez autorizacije i bez mogućnosti odgovora na izvore, a koje naknadno priprema novinar/novinarka, u ovom slučaju Faktografa (pri čemu ih nije spominjao/spominjala niti na njih tražio/tražila komentar prilikom pripreme intrevjua). Pokušaj demantija pokazuje važnost rasprave znanstvenih ili stručnih pojmova i koncepta ispravnim argumentima, a ne jednostranim novinarskim tekstovima. Također, normalno je da se znanstvenici ne slažu oko određenih teza, rezultata ili predviđanja, niti da postižu potpunu suglasnost oko istih; dapače. To je u biti jako dobro. Na taj način znanost omogućava napredak društva jer se kroz raspravu, neslaganja, slaganja i diskurs formiraju nove paradigme. Novinari ne uzimaju u obzir činjenicu da neki od nas imaju tu privilegiju da zbog svojeg dugogodišnjeg sudjelovanja u međunarodnim institucijama i akademijama, zatim kao recenzenti projekata prijavljivanih europskim znanstvenim zakladama i časopisima, saznaju mnoge informacije iz znanstvenih istraživanja koje će eventualno tek biti objavljene ili možda (često) nikada neće biti objavljene. Znanost ima vlastite mehanizme (često i jako dugotrajne) koji omogućuju diskusiju i propitivanje znanstvenih podataka.

 

---

 

Literatura:

Cornacchia, Giuseppe, Ten problems for press and media. Ten. Problems.com #8 (https://www.tenproblems.com/2020/03/06/ten-problems-for-press-and-media-in-the-2020s)

Nasr Hazaea, Abduljalil, An Approach to Creative Media Literacy for World Issues, 2021. Journal of Media Literacy Education Pre-Prints, Paper 1, online at https://digitalcommons.uri.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1000&context=jmle-preprints

Newman, Nic, Journalism, Media, and Technology Trends and Predictions 2021 Reuters Institure, University of Oxford, United Kingdom, online at https://reutersinstitute.politics.ox.ac.uk/sites/default/files/2021-01/Newman_Predictions_2021_FINAL.pdf

Pagliaro, Stefano, et al., Trust predicts COVID-19 prescribed and discretionary behavioral intentions in 23 countries, 2021, PLoS ONE 16(3): e0248334, online at https://journals.plos.org/plosone/article/file?id=10.1371/journal.pone.0248334&type=printable

Parusinski, Jakub, Time to rethink the media funding model. WNIP, What’s New in Publishing, Last modified on March 18th, 2021 https://whatsnewinpublishing.com/time-to-rethink-the-media-funding-model/

Radcliffe, Damian,  The impact of COVID-19 on journalism in Emerging Economies and the Global South, 2021, THOMSON REUTERS FOUNDATION, online at https://scholarsbank.uoregon.edu/xmlui/bitstream/handle/1794/26007/covid_global_south_2021_radcliffe.pdf?sequence=3

Reisach, Ulrike, The responsibility of social media in times of societal and political manipulation, 2021, European Journal of Operational Research 291, 906–917, online at https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0377221720308249/pdfft?isDTMRedir=true&download=true

Šebalj, A:, https://www.logicno.com/politika/istine-i-lazi-oko-sveucilista-jurja-dobrile-u-puli-i-medicinskog-fakulteta-u-puli.html

 

Today’s Media: Problems and Manipulations

 

Abstract

 

The media delivers information and data to the public, which means that the media should be objective and credible. The broader image of the media in the world, however, is not at all good. Public opinion polls and opinions of respected world journalists indicate currently key problems, such as a high level of unreliability, sensationalism, publication errors that are usually not corrected and inadequate disclosure of important information. One of the most emphasized problems is the dependence of the media on the source of funding, which calls into question their objectivity, their impact on society and a number of other problems. According to this thesis, many individuals “pump” the money into media, so that the media plays a huge role in creating public opinion. The media experience a growing sense of power so they growingly use their power in the most aggressive and selfish possible manner. Today, with the existence of certain regulations that control the purchase and sale of media, the manipulation of power takes place at the highest level. According to such an opinion, manipulating the media is a major disease that is spreading through our society. This is confusing to people because anyone can promote whatever they want as long as they have enough money. This article accordingly, highlights several recent examples of media dysfunction. The latest example is based on the so-called pandemic disease COVID-19 media covering. Ever since the COVID-19 crisis begun, the central media have exposed all their bias. Moreover, they propagated the idea of COVID-19 as a severe pandemic and the idea of vaccine as a lifesaving approach. They wrote about the ‘worst disease in history’, about a ‘life-saving solution in the form of a vaccine’, about ‘how drugs do not work at all’, etc. So they selected data and still do so through their ‘scientific media heroes’, excluding all other scientific facts that indicated or confirmed opposing views (PCR test and declaration of a pandemic, ineffectiveness and even harmfulness of vaccines, false scientific studies, etc.). An example of a perhaps greatest dangers that occurred to the media is also presented – the so called journalism of the Faktograf type. Under the guise of scientific scrutiny, medically undereducated journalists give themselves the right to comment and present the “universal truth” in public, almost always referring to selected scientific facts without the whole information context. They are not concerned by the evidence (meta-study - example of wearing masks, PCR diagnostics, meaninglessness of lockdown, Ivermectin). The verification of information started due to a need to verify the source and type of information but has ended now in the complete opposite and has degenerated from the starting idea. This is just an example pointing to a need for restructuring of the current media, to make them financially independent and re-install the reporting objectivity. The media should not create public opinion in any way but provide credible information and the look on the whole context.

 

Key words: media, information, data, public, problems, manipulations, pandemic, COVID-19.

 

 

---

10(19)#14 2021

This journal is open access and this work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial 4.0 International License.

DOI 10.46640/imr.10.19.2 UDK 316.774:638.252*Covid-19 Izvorni članak Original scientific paper Primljeno: 10.03.2021.

 

 

Ljiljana Lj. Bulatović i Goran Bulatović

Faculty of Media and Communication, University Singidunum, Belgrade
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Media Frames of COVID-19 Pandemic

Puni tekst: pdf (520 KB), Hrvatski, Str. 2969 - 2986

 

Abstract

 

It has long been noticed that the problem of public information provision has shifted from collecting and selling information to protecting the public from disinformation, and to inability to follow all the information published about any topic. Media coverage in times of crisis, such as the pandemic, has revealed and heightened the extent of the problem of public information provision. In this paper, we present our belief that professional journalists have not responded well to their basic task — providing accurate, impartial, reliable and important information to the public. Instead, the media has often published information based on assumptions, emotions and views of interest to certain social groups, rather than the general public. The banning of large gatherings and events that are a common source of information, limited movement of people and journalists, focus on official sources with limited ability for data verification, extensive use of social media and general disruption of daily editorial routines, have led to the non-compliance with the core principles of journalism. Instead of facts, the media were dominated by interpretations and emotions, which, in combination with poor general media literacy, has led to the spread of fear and distrust in media and institutions. In this paper, we advocate adherence to the Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on protecting freedom of expression and information in times of crisis (adopted in 2007), and improvement in general media literacy in society, so that the media can effectively perform their social role, and the citizens can critically evaluate information available in times of crisis.

 

Key words: pandemic, infodemia, journalism, media frameworks, media literacy.

 

 

Introduction

The year 2020, besides the COVID-19 pandemic and its consequences, will be remembered by an unprecedented noise in the media sphere, overwhelmed and infected by theories, opinions, expertise, exclusives and sensations in which “actuality, importance, relevance and attractiveness” (Todorović, 2002: 64) – as the most important characteristics of news – have assumed new meaning, and the public, it is now clear, has gotten a new perimeter for navigating through the media. In the first couple of months of the COVID-19 pandemic, serious, analytical and investigative approaches, based on facts and best journalistic practice, which are relied upon for “independent, reliable, correct and comprehensive information” (Kovach, Rozenstil, 2006), seemed unable to keep up with amateurish, unverified, de-contextualised and thus clouded opinions, that were placed in the media, counting on, and succeeding in making attractiveness or exclusivity the most important criterion for publishing. The media industry confirmed its enormous power and strength, showing genuine responsibility in providing timely and truthful information to the public about the pandemic, but at the same time unveiling the other side of that strength by creating mass hysteria and panic. In both cases, the influence of journalists and journalism, and their power to intensify the impact and legitimacy of something they report about is very visible (Schudson, 2003).

Journalists and journalism have demonstrated their knowledge and skills, their impact, and the power of tools at their disposal. However, as it is always the case with a crisis, a range of weaknesses of the profession have become visible. The most visible weakness is the one symbolised by problems brought to traditional journalism by digital agenda, and we could observe in real time “how capitalism is turning the internet against democracy” (McChesney, 2015). Old weaknesses, invigorated by the new context, such as divergence between politics and facts, and submissiveness of the media towards the centres of power, additionally point to a serious problem in journalistic practice during the pandemic, when a journalist remains loyal to an impression or belief, or when subjective judgements take precedence over verification and facts (Chomsky 2002; Herman and Chomsky, 1988). All the contradictions of our time are intensified and heightened, and the rules and conditions of post-truth have revealed “information disorder” (Wardle, 2019) as a kind of a framework in which a media user is torn between verification and facts on one side, and disinformation, misinformation and false news on the other (Wardle, 2017). The phenomenon of post-truth regains importance in the time of pandemic and its reframing of reality. The pluralism of interpretations of diverse “truths”, justified by personal objectivity based primarily on emotional engagement, poses a serious threat to verification and facts by giving precedence to alternative sources of information. “The weapon of context – the use of original content in a distorted and redefined form” (Wardle, 2019) becomes one of the dominant tools of “information disorder”, and of all the journalist’s roles, two become important: “interpreter” and “populist mobiliser” (Weaver, Wilnat, Wilhoit, 2018).

In such an environment and framework, the first infodemic^[3] in the history of human civilisation was announced, giving birth to probably one of the most quoted statements in the first half of 2020: “We’re not just fighting an epidemic, we’re fighting an infodemic.”^[4] The media gave support to the WHO when it invited technological companies, like Facebook, to help in the prevention of infodemic by globally imposing stricter measures in controlling placed information.^[5] The WHO has formed its teams in Geneva and six regional offices: Africa, North and South America, South-east Asia, Eastern Mediterranean and Western Pacific, with the task of identifying fake and unreliable information that can harm public health. When they find false or incorrect information, rumours, fake news, etc., their task is to refute them by information based on facts and evidence, and to publish, on the official website and through their social media network, all the news on the epidemic and all the information on identified rumours^[6].

 

Infodemic and the pandemic psychology– a new challenge for journalism

The term infodemic is not new, the flood of information is being talked about for decades, ever since the ICT showed the speed, might and power that they add to information. Infodemic as a phenomenon, and as a consequence of epidemic, appeared in 2003: “SARS is the story of not one epidemic but two, and the second epidemic, the one that has largely escaped the headlines, has implications that are far greater than the disease itself. That is because it is not the viral epidemic but rather an “information epidemic” that has transformed SARS, or severe acute respiratory syndrome, from a bungled Chinese regional health crisis into a global economic and social debacle.”^[7]

The scale of the “economic and social debacle”, generated by the COVID-19 pandemic and the accompanying infodemic will be examined comprehensively and in detail in the years after the pandemic. It is too early for drawing any conclusions, although it is clear that consequences in all areas are far reaching. A number of research projects that examine a wide spectre of phenomena, and the influence of the pandemic on a range of spheres of life and work, corroborate this claim (Liu, Q, Zheng, Z, Zheng, J. at all, 2020; Milutinović, I, 2020; Roser M, Ritchie H, Ortiz-Ospina E, Hasell J, 2020; Motta, M, Stecula, D, Farhart, Ch, 2020; Pennycook G, McPhetres J, Zhang Y, Rand G.D, 2020; La, Viet-Phuong; Pham, Thanh-Hang; Ho, Manh-Toan; Nguyen, Minh-Hoang; P. Nguyen, Khanh-Linh; Vuong, Thu-Trang; Nguyen, Hong-Kong T.; Tran, Trung; Khuc, Quy; Ho, Manh-Tung; Vuong, Quan-Hoang. 2020; Gallotti, R, Valle, F, Castaldo, N, Sacco, P, De Domenico, M, 2020).

Additionally, the emotional aspect, with all the social and economic interaction, suggests an insight into another segment of the pandemic framework, which influences life, and subsequently media as well. In the 1990-ies, British sociologist Filip Strong developed a theory and a model of a comprehensive epidemic psychology. In his model, Strong identified and described clear frames and provided explanations, always observing his model in the context of psycho-social relations during and towards the pandemics. He based his epidemic psychology on the examination of a deep contrast between surface rationality of everyday life, and the raw emotions that lurk beneath (Strong, 1990). We believe that the pandemic psychology, as an important frame that strongly determines psycho-social relations and interactions in life during the pandemic, is also a frame within which the media and journalists also operate, and to which they respond by reflecting the reality. Reactions and behaviours are characteristic and very specific, relying on “primitive and irrational emotions that are buried within every human being” (Strong, 1990), practically they are kinds of epidemics within an epidemic (Strong, 1990).  

 

 

In a way, Strong summarizes his theory using the following words: “When the conditions are right, epidemics can potentially create a medical version of the Hobbesian nightmare – the war of all against all, followed by fear, panic, suspicion and stigma, by mass outbreaks of moral controversy, and potential solutions. This distinctive collective social psychology is rooted in the fundamental properties of language and human interaction” (Strong, 1990).

Each of the described characteristics of epidemic psychology, apart from having a deep psychological meaning and specific nature, is also a firm framework that media or individual journalists cannot escape. Neither individuals, nor any segments of society are immune to them, especially when an epidemic is new, such as COVID-19. For a long time it was a kind of taboo, even today, after 10 months since its appearance, it surprises, bewilders, scares and paralyses. “The distinctive social psychology produced by large-scale epidemic disease can potentially result in a fundamental, if short-term, collapse of conventional social order. All kinds of disparate but corrosive effects may occur… For a moment at least, the world may be turned upside down” (Strong, 1990).

Indeed – by living in a permanent state of emergency, more or less officially declared, the world has transformed itself to the extent that questions such as: What have we sacrificed for safety? Freedom? Trust in institutions? Truth? – have largely replaced the initial questions related to the safety and finding the cure for the new infection: “A society that lives in a permanent state of emergency cannot be a free one. We live in a society that has sacrificed freedom for so-called ‘security reasons’ and has hence condemned itself to living in a perpetual state of fear and insecurity” (Agamben, 2020). 

 

Information policy in a crisis

It has happened that the right to accurate and timely information, which public likes to see as “the right to the truth” – has remained overshadowed by a range of so called emergency measures and decrees, overshadowed by natural fear for life’s essentials, and the life itself, even overshadowed by the new everyday life in which reality constructed by the media has to face competition. In other words, the crisis was managed by politicians and medical experts, and the media followed them, mostly trying to keep up, and rarely succeeding in being one step ahead. Bearing in mind that “crisis management consists of five key activities: identification, decision making, explanation, termination and learning” (Gaćinović, 2011:313), the role of the media is seen as a part of the crisis management, because the media have the greatest responsibility for communicating every stage of these activities. In a crisis, information policy is comprised of “laws, regulations, and doctrinal positions – and other decision making and practices with society-wide constitutive effects – involving information creation, processing, flows, access and use” (Braman, 2011:3).

By definition, “Crisis appears when the key values (safety, security, health, integrity, justice, wealth or production, etc.) and/or survival of a community are threatened. The greater the nature and scope of the threat, the bigger the crisis. Crisis is a state in which society ceases to function following the principles of democratic organisation. It represents a set of legal norms that are in the given circumstances conflicted, and thus slow down or speed up the chain of events, i.e. the process of crisis escalation or the process of crisis management” (Gaćinović, 2011:306). Of course, in the times of crisis, media and communication in general are bound by crisis norms and rules that restrict freedoms, and the European Convention on the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, allows that guaranteed human right to freedom of expression can be conditioned and restricted: “in the interest of national security, public safety, … for the prevention of disorder or crime, …. for the protection of health.” The most important elements in managing crisis situations such as pandemics are a sound communication plan and a good media strategy. “The perception of a crisis is followed by a high level of insecurity related to the nature and potential consequences of the threat” (Gaćinović, 2011:307).

In the times of COVID-19 pandemic, the extent of the need for well-defined communication that will not suppress the truth, and the right to accurate and timely information, is evident from a range of actions undertaken around the world (some have already been mentioned), such as the address by an international team of experts from the UN, OSCE, and Inter-American Commission on Human Rights. They have warned that: “Human health…also depends on access to accurate information about the nature of the threats and the means to protect oneself, one’s family, and one’s community. The right to freedom of expression, which includes the right to seek, receive and impart information and ideas of all kinds, regardless of frontiers, through any media, applies to everyone, everywhere, and may only be subject to narrow restrictions”^[8] (Kaye, 2020). This group of experts urges the world’s governments to follow these five steps:

 

1. It is essential that governments provide truthful information about the nature of the threat posed by the coronavirus;
2. Internet access is critical at a time of crisis. It is essential that governments refrain from blocking internet access;
3. The right of access to information means that governments must be making exceptional efforts to protect the work of journalists. Journalism serves a crucial function at a moment of public health emergency. We urge all governments to robustly implement their freedom of information laws to ensure that all individuals, especially journalists, have access to information.
4. False information about the pandemic could lead to health concerns, panic and disorder. In this connection, it is essential that governments and internet companies address disinformation in the first instance by themselves providing reliable information. Resorting to other measures, such as content take-downs and censorship should only be undertaken where they meet the standards of necessity and proportionality. Any attempts to criminalise information relating to the pandemic may create distrust in institutional information, delay access to reliable information and have a chilling effect on freedom of expression;<
5. Individual rights to privacy, and non-discrimination, the protection of journalistic sources and other freedoms should be rigorously protected; States must also protect the personal information of patients. We strongly urge that any use of such technology abide by the strictest protections and only be available according to domestic law that is consistent with international human rights standards.

 

Disinformation is an old story, fuelled by new technology^[9]

It is probably an exaggeration that journalism based on verified facts and working in public interest has lost the race with disinformation^[10] and unverified information, but it is not an exaggeration that it remained in their shadow. Moreover, we were witnesses to unwelcome situations in which journalism became a channel for the transmission of disinformation (one of the more frequently mentioned is media conference in which the citizens of Serbia were recommended to go shopping to Trieste^[11], when it was already known that 80 countries in the world are struggling with an unknown virus). The examples of myths, disinformation, manipulation, irresponsible statements by various greater or lesser authorities, satire and parody, clickbait headlines, deceptive descriptions, decontextualized content published under a false name^[12] – in general, everything than falls into the category of disinformation, abounds in all corners of the world. From the statement that the virus is a “media trick”^[13], that it is “not a virus but a bacteria”^[14], that “corona will be fried by sunlight”^[15], that “5G networks spread the virus”^[16], to Bill Gates who “planned it all in order to enlarge his wealth”^[17], and so on, as so forth. All such content added strength to the infodemic, and spurred disinformation into uncontrolled spreading over social networking sites, practically reaching every individual. Media have mostly been additional channels for spreading disinformation, whereas the task of verification and “the struggle to identify the truth and facts in the times of pandemic in Serbia has been assumed by small independent investigative media services, such as Krik, Cenzolovka, CINS, BIRN, predominantly present only on the Internet” (Marjanović, 2020). Therefore, the infodemic managed to cloud journalists’ view, and further diminish already feeble trust in the media. The same narratives abounded in the news and in disinformation, and social media have really shown their power to “amplify human intent” (Chakrabarti, 2018) in both senses – entrepreneurial and disinformational.

The news industry is going through a transformation which is fatal for the profession, according to ones, or the second chance for journalism, according to others. The former claim: “Digital technology, social platforms and the spread of false information and disinformation – have transformed the news industry, creating a new crisis for journalism, with increasingly evident consequences for journalists, the media and the society” (Posetti, Ireton, Wardle, Derakhshan, Matthews, Abu-Fadil, Trewinnard, Bell, Mantzarlis, 2020:18). The latter say that false news have given journalism a new chance: “Quality journalism is given an opportunity to show its value based on expertise, ethics, engagement and experience. It is a wake-up call to be more transparent, relevant and to add value to people’s lives. It can develop a new business model of fact checking, myth busting and generally getting its act together as a better alternative to fakery” (Beckett, 2017).

How much have television and the traditional media in Serbia, and in the region, truly developed new fact-checking services – we do not know, no one has publicly reported that information. However, they have been the most trusted media, and it can be said that they have taken their second chance. The survey, “Media outlook of the region, before and during the COVID-19 crisis”, done by IPSOS in Serbia, Montenegro, Northern Macedonia and Albania, confirms this claim: “If it was true for the pre-COVID period that considering informative programme, television as a medium dominated in the region, it is also true that its influence during the COVID crisis has increased. Television as a source of information on the corona virus, and the subsequent social, economic and global crisis, has simply become irreplaceable” (IPSOS, 2020).

Journalists and journalism are facing a challenge that has not been given sufficient attention, neither by editorial boards, nor by the society in general: “Disinformation online, and exploitation and manipulation with our information environment are real, complex problems that affect global societies. Making the term “fake news” omnipresent and confusing, we have lost a battle in the real war against completely false information” (Silverman, 2018). The only shield are the core professional values, referred to by the journalist of the subsequently published (verified) news on the working conditions of staff in one of the clinical centres in Serbia^[18], facing herself and the public with the harsh truth that “the trust in reporting that is accurate, responsible and independent” (Bulatović, Bulatović, 2009) is not always a guarantee of the public trust. The most important journalistic values: “accurate news, opposition to government, pressure groups, police that threatens or intimidates, opposition to censors, …balance between individual right to privacy and the public interest, transparency of sources” (Bell, 2015), have been overshadowed by fear and panic, imposed by frames dictated by the pandemic and the Crisis headquarters, which was promoted as the sole relevant source of information, i. e. the spokesperson of the dominant centre of power in the country.^[19]

Regardless of the fact that journalists have been pointing to covert censorship and circumstances that discourage professional reporting, crisis management has not recognized this. The public has shown some sporadic recognition, among other things, because of: the banning of large gatherings and events that are a common source of information; limited movement of people and journalists; focus on official sources with limited ability for data verification; extensive use of social media and general disruption of daily editorial routines, that have led to the establishment of an institutional framework which unequivocally suggested that only what is official is accurate.^[20] Any form of pluralism was out of question. The Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on protecting freedom of expression and information in times of crisis as the guarantee of a “truly democratic society” have remained below the general public’s radar, since neither media nor institutions contributed in any way to ensure that media professionals and the public are “encouraged, directly or through their representative organisations, to engage in a constructive dialogue with the authorities in situations of crisis.” (CoE, Guidelines: 28-29).

The five core journalistic principles: truthfulness, accuracy, independence, fairness, humanity/confidentiality, accountability, to which UNESCO adds integrity and transparency (Posetti, Ireton, Wardle, Derakhshan, Matthews, Abu-Fadil, Trewinnard, Bell, Mantzarlis, 2020:26) are a shield from a newly imposed framework dominated by populist discourse which, as the reporting in the first months of the pandemic showed, makes it difficult for journalists to give media content necessary clarity that would give credence to that content. Of course, the trust in media and journalism is not exclusively the result of the framework imposed by the pandemic and institutions. The crisis of trust and constant doubt towards the media have been present for many years, and this is not characteristic of our region only. In one of the latest international surveys, up to 57% of respondents say that media they turn to for information are contaminated by unreliable information (Elderman Trust Barometer, 2020). Moreover, World Press Freedom Index 2020 compiled by Reporters without borders (RSF), which evaluates the situation for journalists each year in 180 countries of the world, besides suggesting that the next ten years will be pivotal for press freedom, warns that Covid-19 pandemic highlights and amplifies the many crises that threaten the right to freely reported, independent, diverse and reliable information (RSF, 2020).

 

Media literacy versus infodemic and disinformation

Media and information literacy, as an overarching concept used by UNESCO (2015) to highlight the importance of developing media and information competences, is actually a key lifelong skill needed for navigating through the world of (dis)information. Pandemic and infodemic, each in its way, have framed the social space, not only through psycho-social interaction, but also through the actions of the media and their overall practice. Media and the accompanying digital literacy is necessary for safer and smarter navigation by users through the world of information. Pandemic and infodemic have shown that knowledge of news literacy, which includes journalistic standards and ethics, is essential for navigation in a space contaminated by crisis and saturated by information and (dis)information. When a user masters the skills of media and information literacy, he/she will strengthen his/her attitude towards the news and its inbuilt narrative, understand that news is a construct that (Bulatović, Bulatović, 2013) by definition should be free of opinion and viewpoint (Kovach, Rozenstil, 2007), that journalists adhere to professional methods, criteria and ethical norms that protect them from mistakes, and serve as a shield from disinformation that dominates social media, precisely because information there is not created by professional journalists. 

Additionally, by understanding news as a construct based on certain rules, they will strengthen their attitude towards journalists, and become aware that everyone, the user and the author alike, have cognitive biases that can get in the way of factual understanding, since everyone understands information according to their previous knowledge, attitudes and prejudice (Poter, 2015). The time of post-truth and the dominance of the so called alternative facts, combined with emotional tension, empowers populist rhetoric that encourages the spread of disinformation and the dominance of unverified information. The recognition, evaluation, and deconstruction of such information, by professionals in the first place, and by media users in the second, are important steps towards safe navigation in the world saturated with information. “Equipping people with the skills needed to decode various messages is an ongoing struggle that media educators and journalists are all asked to join. Media literacy helps people to find an equilibrium between trust of news sources and the necessary suspicion to question them” (Posetti, Ireton, Wardle, Derakhshan, Matthews, Abu-Fadil, Trewinnard, Bell, Mantzarlis, 2020:78). Critical analysis skills are therefore irreplaceable, because they will enable, first basic, and then, with time, wider understanding of cognitive biases that can get in the way of factual understanding. They improve capacity to distinguish fact-checkable claims from opinions and alternative facts, enable users to ask key questions about the media and media content, and provide them with the tools to strengthen their position as users in relation to the media. Journalists will obtain tools that will help them navigate through enormous quantity of information in order to reach appropriate sources. Critical analysis skills may help media industry to face the challenges brought about by the digital agenda, and give it a chance for a fairer game in an environment in which everyone can create and publish content and draw audience.

The pandemic and infodemic have enabled disinformation to seriously undermine professional and accountable journalism. Media and information literacy, combined with consistent compliance with generally accepted guidelines on reporting in times of crisis, and education of users in basic literacy related to news, information and disinformation – are valuable tools for the preservation of trust in media, especially the traditional ones, but also for safe navigation in digitally networked world in which information replace one another at the speed of light, often leaving an indelible mark behind them.

 

Conclusion

In April 2020, an advisory group for public policy, Balkans in Europe (BiEPAG), issued a publication Western Balkans in times of global pandemic, saying that: “COVID-19 pandemic represents a crisis of such proportions that could, without doubt, change the course of history. To some extent, it has already accelerated the existing trends, such as the crisis of democracy and the rise of nationalism. Additionally, in only a couple of weeks, it has changed the world, Western Balkans included, through the rise of the national state and intense de-globalisation (BiEPAG, 2020). The publication highlights nine areas (the role of the state, hijacking democracy, geopolitical changes, new nationalisms, social resilience, the impact on the living environment, migrations and healthcare, health and social welfare and their impact on the economy) in which, the authors claim, “it is the most likely that the pandemics and the government measures have the greatest impact.” Although media were not allocated “their own” chapter, their importance and role is clearly pointed out: “The fight against false news can be led by open and transparent communication of the government bodies, with expert leadership. Repressive measures do not threaten false media, but the independent and more critical ones. Securitisation and restriction measures should be applied with care, in combination with education and communication, and not instead of them” (BiEPAG, 2020).

New frames elaborated in this paper, within which the media operate in times of the pandemic, require new answers to multiple challenges we all witness. Besides the most urgent need – to stop the COVID-19 pandemic, good support to navigation through infodemic is also urgently needed, since it is impossible to prevent its spreading. The key to every successful relation, including the one between institutions and citizens, is trust. “In times of global pandemic, it is based on three core components: accurate information, immediate protection (public health and services) and the prevention of negative economic consequences for the benefit of longer-term stability” (BiEPAG, 2020).  

Economic, social and psychological changes caused by the pandemic are a new frame for media functioning, in which heightened emotions, fear and panic, action at all costs and moralizing – act as incentives to some media that thrive in such environments (e.g. tabloids), while putting others on an unequal footing (clickbait) because they stick to core professional norms. Quality information provision, based on accuracy and adherence to journalistic standards, in new pandemic circumstances evidently requires several steps:      

 

 

The consequences of the COVID-19 pandemic on all the segments of society are impossible to grasp. Public policies are facing and enormous challenge to adapt to new reality caused by the pandemic. Regaining trust in the whole public sector is a serious task. The media sphere will inevitably be a part of that process. Professional journalism has got a new chance.

 

---

 

References:

Agamben, G., 2020,  ‘The state of exception provoked by an unmotivated emergency’, 26 February 2020, Available at: http://positionspolitics.org/giorgio-agamben-the-state-of-exception-provoked-by-an-unmotivated-emergency/ Accessed: 20 August 2020

Beckett, C. (2017). ‘Fake news’: The best thing that’s happened to Journalism at Polis. http://blogs.lse.ac.uk/polis/2017/03/11/fake-news-the- best-thing-thats-happened-to-journalism/ Accessed: 20 August 2020

Bell, E. (2015). Hugh Cudlipp Lecture (Fulltext), The Guardian https://www.theguardian.com/media/2015/jan/28/emily-bells-2015-hugh-cudlipp-lecture-full-text Accessed: 30 August 2020

Bieber, F., Prelec,T., Đolai, M., Emini,D., Marović, J., Majstorović, S., Džihić, V., Vračić, A., Tzifakis, N., Vunsch, N., Bartlett, V., Grieveson, R., Holzner, M., 2020, Zapadni Balkan u doba globalne pandemije, Savetodavna grupa za javnu politiku Balkan u Evropi (BiEPAG), Western Balkans in times of global pandemic, advisory group for public policy, Balkans in Europe (BiEPAG), Available at: https://biepag.eu/wp-content/uploads/2020/04/Zapadni-Balkan-u-doba-globalna-pandemije.pdf  Accessed: 02 May 2020

Boin, A., Hart, P., Štern, E., Sandelijus, B., 2010, Politika upravljanja krizama (Crisis Management Policy) Službeni glasnik, Fakultet bezbednosti, Beograd.

Braman, S., 2011, ‘Defining Information Policy’, Journal of Information Policy, 1, 2011, стр. 3 http://people.tamu.edu/~braman/bramanpdfs/38_defininginfopolicy.pdf Accessed: 12 August 2020

Bulatović, LJ. Lj, Bulatović, G., (2010), Novinarstvo (Journalism), edicija Link plus, Media Art Service International, Link Publishing d.o.o, Fond za otvoreno društvo Srbije, Novi Sad - Beograd

Bulatović, Lj. Lj, Bulatović, G., Arsenijević, O. (2013), Multimedijska pismenost novi pristup obrazovanju XXI veka (Multimedia literacy as the new approach to 21st century education), Tematski zbornik sa naučno stručne konferencije Metodički dani, Visoka škola strukovnih studija za obrazovanje vaspitača, Kikinda, str. 19-32.

Chakrabarti, S. (2018). Hard Questions: What E ect Does Social Media Have on Democracy? Facebook Newsroom. [online] Available at: https://newsroom.fb.com/news/2018/01/e ect-social-media-democracy/  Accessed: 12 August 2020

Chomsky, N., 2002. Mediji, propaganda i sistem (Media, propaganda and the system), Available at: http://www.miljenko.info/attachments/article/1205/Noam%20Chomsky%20-%20Mediji,%20propaganda,%20sistem.pdf Accessed: 20 July 2020

Elderman Trust Barometer, https://www.edelman.com/trustbarometer Accessed: 30 August 2020

Filip Strong, F., 2008, Epidemic psychology: a model, June 2008, Sociology of Health & Illness 12(3):249 – 259, DOI: 10.1111/1467-9566.ep11347150, first publishing September 1990, free access: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1111/1467-9566.ep11347150 Accessed: 12 August 2020

Five Core Principles of Journalism, https://ethicaljournalismnetwork.org/who-we-are/5-principles-of-journalism Accessed: 30 August 2020

Gaćinović, R., 2011, ‘Upravljanje krizama’ (Crisis Management), Nacionalni interes, br. 10 (1/2011), Institut za političke studije, Beograd.

Gallotti, R,  Valle, F,   Castaldo, N, Sacco, P, De Domenico, M, 2020, Assessing the risks of ‘infodemics’ in response to COVID-19 epidemics, MedRxiv 2020.04.08.20057968; doi: https://doi.org/10.1101/2020.04.08.20057968, https://www.medrxiv.org/content/10.1101/2020.04.08.20057968v2.full-text Accessed: 20 September 2020

Ghebreyesus, Tedros Adhanom. Munich Security Conference, 15 February 2020 https://www.who.int/dg/speeches/detail/munich-security-conference Accessed: 20 August 2020

Herman, E., Chomsky, N., 1988. A Propaganda Model, https://rasaneh.farhang.gov.ir/ershad_content/Media/image/2012/01/175362_orig.pdf#page=296 see: Durham, G.M, Kellner, M.D, 2006, ‘Media and Cultural studies, Key Works’, Blackwell Publishing, USA, str. 257-293; Available at: https://books.google.rs/books?hl=en&lr=&id=I8dPhB88Sx4C&oi=fnd&pg=PA257&dq=propaganda
+model+twenty+years+herman+chomsky&ots=CFXGrGcAhK&sig=DSYfZLijFG1CS9xrF5l7oHDNV9
A&redir_esc=y#v=onepage&q=propaganda%20model%20twenty%20years%20herman%20chomsky&f
=false Accessed: 20 July 2020

Herman, E. & Chomsky, N. (1988). A Propaganda Model, excerpted from Manufacturing Consent: The Political Economy of the Massmedia, New York, Pantheon Books. Accessed: 20 July 2020. URL: http://chomsky.info/consent01/

https://www.cambridge.org/core/journals/canadian-journal-of-political-science-revue-canadienne-de-science-politique/article/how-rightleaning-media-coverage-of-covid19-facilitated-the-spread-of-misinformation-in-the-early-stages-of-the-pandemic-in-the-us/6B0EB93F6BA17608D82B4D23EDA75E50 Accessed: 20 September 2020

https://firstdraftnews.org/latest/information-disorder-the-techniques-we-saw-in-2016-have-evolved/

https://journals.sagepub.com/doi/full/10.1177/0956797620939054 Accessed: 20 September 2020

https://www.mdpi.com/2071-1050/12/7/2931/htm Accessed: 20 September 2020

International Covenant on Civil and Political Rights [ICCPR]. Adopted and opened for signature, ratification and accession by UN General Assembly resolution 2200A (XXI) of 16 December 1966 entry into force 23 March 1976, in accordance with Article 49; https://www.ohchr.org/en/professionalinterest/pages/ccpr.aspx Accessed: 12 August 2020

Kovač, B., Rosenstil, T., 2006.  Elementi novinarstva: Šta bi ljudi koji se bave novinarstvom trebalo da znaju i šta bi javnost trebalo da očekuje. (Elements of journalism: What people dealing with journalism should know, and what the public should expect). Institut za medije Crne Gore. CID Podgorica.

La, Viet-Phuong; Pham, Thanh-Hang; Ho, Manh-Toan; Nguyen, Minh-Hoang; P. Nguyen, Khanh-Linh; Vuong, Thu-Trang; Nguyen, Hong-Kong T.; Tran, Trung; Khuc, Quy; Ho, Manh-Tung; Vuong, Quan-Hoang. 2020. ‘Policy Response, Social Media and Science Journalism for the Sustainability of the Public Health System Amid the COVID-19 Outbreak: The Vietnam Lessons’ Sustainability 12, no. 7: 2931

Liu, Q, Zheng, Z, Zheng, J. at all, 2020, Health Communication Through News Media During the Early Stage of the COVID-19 Outbreak in China: Digital Topic Modelling Approach. Journal Med Internet Res 2020 | vol. 22 | iss. 4 | e19118 | p. 1. Available at https://www.jmir.org/2020/4/e19118/ Accessed: 20 August 2020

Marjanović V., 2020, Informisanje u javnom interesu u doba pandemije (Information provision in the public interest in times of pandemic), Fondacija Centar za demokratiju; Available at: http://www.centaronline.org/userfiles/files/publikacije/fcd-informisanje-u-javnom-interesu-u-doba-pandemije-laznih-vesti.pdf Accessed: 20 August 2020

McChesney, V.R., 2015, Digital Disconnect: How Capitalism is Turning the Internet Against Democracy, Digitalna isključenost: Kako kapitalizam okreće internet protiv demokratije, Fakultet za medije i komunikacije Beograd, Multimedijalni institut, Zagreb.

Medijska i Informacijska pismenost, smjernice za politiku i strategiju (Media and Information Literacy: Policy and Strategy Guidelines), UNESCO, 2015. Available at: https://www.nb-cg.me/fajlovi/IMP_Smjernice_PRERADA.pdf Accessed: 02 May 2020

Medijska slika regiona, pre i za vreme Covid 19 krize (Media Image of the Region, Before and During the COVID-19 Crisis), IPSOS, 2020, http://www.instore.rs/analize/medijska-slika-regiona-pre-i-za-vreme-covid-19-krize-11493.html Accessed: 12 August 2020

Milutinović, I, 2020, Informaciona politika u vreme pandemije ‘Covid 19’ u Srbiji. (Information Policy in Times of COVID-19 Pandemic in Serbia) Politička revija 2/2020. Institut za političke studije. Beogra d https://www.ips.ac.rs/publications/informaciona-politika-u-vreme-pandemije-virusa-kovid-19-u-srbiji/ Accessed: 09 May 2020

Motta, M, Stecula, D, Farhart, Ch, 2020, How Right-Leaning Media Coverage of COVID-19 Facilitated the Spread of Misinformation in the Early Stages of the Pandemic in the U.S.; Canadian Journal of Political Science as part of the Cambridge Coronavirus Collection, Vol.53/2, June 2020;

Pennycook G, McPhetres J, Zhang Y, Rand G.D, 2020, Fighting COVID-19 misinformation on social media: Experimental evidence for a scalable accuracy nudge intervention. Psychological Science 2020, Vol. 31(7) 770–780

Posetti, j., Ireton, Ch., Wardle, C., Derakhshan, H., Matthews, A., Abu-Fadil, M., Tom Trewinnard, Bell, F., Mantzarlis, A., 2020, Journalism, ‘Fake news’ & Disinformation: Handbook for Journalism Education and Training, UNESCO, str. 9; Available at: http://www.unesco.org/open-access/terms-use-ccbysa-en Accessed: 12 August 2020

Posetti, J., Ireton,Ch., Wardle, C., Derakhshan,H., Matthews, A., Abu-Fadil, M, Trewinnard, T, Bell, F, Mantzarlis, A., 2020, Journalism, ‘Fake news’ & Disinformation: Handbook for Journalism Education and Training, UNESCO; Available at: http://www.unesco.org/open-access/terms-use-ccbysa-en Accessed: 20 August 2020

Poter V.Dž., 2015, Medijska pismenost (Media Literacy), Clio, Beograd

Reporters Without Borders (RSF), https://rsf.org/en Accessed: 02 May 2020

Roser M, Ritchie H, Ortiz-Ospina E, Hasell J, 2020, Coronavirus Disease (COVID-19). Published online at OurWorldInData.org, Available at: https://ourworldindata. org/coronavirus, Accessed: 20 July 2020

Rothkopf D. J. 2003, When the Buzz Bites Back, Washington Post, Available at: https://www.washingtonpost.com/archive/opinions/2003/05/11/when-the-buzz-bites-back/bc8cd84f-cab6-4648-bf58-0277261af6cd/ Accessed: 20 August 2020

Schudson, M., 2003. The Sociology of News. Edited by Jeffrey Alexander, Contemporary Societies. New York: W.W. Norton & Company, Inc.

Silverman, C. (2018). I Helped Popularize The Term ‘Fake News’ And Now I Cringe Every Time I Hear It. BuzzFeed. Available at: https:// www.buzzfeed.com/craigsilverman/i-helped-popularize-the-term-fake-news-and-now-i-cringe  Accessed: 30 August 2020

Smernice Komiteta Ministara Saveta Evrope o Zaštiti Slobode Izražavanja i Informacija u Kriznim Situacijama (Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on protecting freedom of expression and information in times of crisis), 2007, https://www.coe.int/en/web/freedom-expression/committee-of-ministers-adopted-texts/-/asset_publisher/aDXmrol0vvsU/content/guidelines-of-the-committee-of-ministers-of-the-council-of-europe-on-protecting-freedom-of-expression-and-information-in-times-of-crisis?inheritRedirect=false Accessed: 30 August 2020

Tandoc C. E., Wei Lim Z. and Ling R. (2017). Defining Fake News: A typology of scholarly definitions, Digital Journalism, pages 137-153. Available at: https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/21670811.2017.1360143 Accessed: 20 August 2020

Thomas Z., WHO says fake coronavirus claims causing ‘infodemic’, Available at: https://www.bbc.com/news/technology-51497800 Accessed: 20 August 2020

Todorović, N. (2002). Interpretativno i istraživačko novinarstvo. (Interpretative and investigative journalism). Beograd:Fakultet političkih nauka and Čigoja štampa.

Wardle, C., 2019. Information disorder: The techniques we saw in 2016 have evolved. First Draft. Accessed: 20 July 2020 https://firstdraftnews.org/latest/information-disorder-the-techniques-we-saw-in-2016-have-evolved/

Wardle, Claire. 2017. ‘Fake News.’ It’s Complicated. First Draft, Vol. 16. New Y ork https://medium.com/1st-draft/fake-news-its-complicated-d0f773766c79 ; Accessed: 20 July 2020 https://www.rcmediafreedom.eu/Publications/Reports/Fake-news.-It-s-complicated Accessed: 20 July 2020

Weaver, D.H., Wilnat, L., Wilhoit, C., 2018, The American Journalist in the Digital Age: Another Look at U.S. News People. AEJMC. Volume 96/1, pg. 101-13 0, https://journals.sagepub.com/doi/full/10.1177/1077699018778242  Accessed: 20 July 2020

World Health Organization. Novel Coronavirus (2019-nCoV) Situation Report – 13 (02 February 2020) https://www.who.int/docs/default-source/coronaviruse/situation-reports/20200202-sitrep-13-ncov-v3.pdf?sfvrsn=195f4010_6  Accessed: 20 August 2020

 

Medijski okviri Covid 19 pandemije

 

Sažetak

 

Odavno je uočeno da je problem javnog informisanja sa polja prikupljanja i prodaje informacija, preusmeren na problem zaštite od dezinformacija, kao i na poteškoće da se proprate sve informacije objavljene o nekoj temi. Medijsko izveštavanje u doba krize kao što je pandemija, izoštrilo je i još snažnije markiralo razmere problema javnog informisanja. U radu iznosimo uverenje da novinarski profesionalci nisu dobro odgovorili svom osnovnom zadatku – da obezbede tačne, nepristrasne, pouzdane i za javnost važne informacije. Umesto toga objavljivane su informacije zasnovane na pretpostavkama, emocijama i stavovima u interesu određenih društvenih grupa, a ne od koristi za građane. Zabrana velikih skupova i događaja koji su uobičajeni izvori informacija, ograničnje kretanja ljudi i novinara, usmerenost na zvanične izvore sa ograničenim mogućnostima provere informacija, velika upotreba društvenih mreža, kao i opšta odstupanja od svakodnevnih redakcijskih rutina, uticali su na izostanak poštovanja osnovnih novinarskih načela. Umesto činjenica u medijima su dominirale interpretacije i emocije, što je u situaciji skromne opšte medijske pismenosti doprinelo širenju straha i nepoverenja u medije i institucije sistema. U radu se zalažemo za poštovanje Smernica Komiteta ministara Saveta Evrope o zaštiti slobode izražavanja i informisanja u vreme kriza (iz 2007. godine) i za opšte medijsko opismenjavanje, kako bi mediji efikasno obavljali svoju društvenu ulogu, a građani kritički procenjivali informacije koje su im dostupne, naročito u vreme kriza.

 

Ključne riječi: pandemija, infodemija, novinarstvo, medijski okviri, medijska pismenost.

 

 

---

10(19)#15 2021

This journal is open access and this work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial 4.0 International License.

DOI 10.46640/imr.10.19.3 UDK 001.92:638.252*SARS-CoV-2 Prethodno priopćenje Preliminary communication Primljeno: 12.2.2021.

 

 

Marko Grba

Philosophy Department, Faculty of Arts and Humanities, University of Rijeka,
Sveučilišna avenija 4, 51000 Rijeka, Croatia
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

What Cost Scientific Illiteracy in Time of Global Pandemic?

Puni tekst: pdf (498 KB), Hrvatski, Str. 2987 - 3008

 

Abstract

 

This paper traces the course of the ongoing pandemic as it was reported in some of the established world media as well as in scientific journals. The author has been following the various sources since practically the begining of the pandemic in Europe and here will try to assess the role and the actual practice of scientists, politicians and other actors throughout the pandemic, from its begining in China at the close of 2019 till end of February 2021. The key questions addressed in this paper are: Why the events of the ongoing pandemic unfolded as they did, with so many misguided decisions by politicians (as well as experts at times), with so much misinformation and fake news and so many missed opportunities for decisive and life-changing action? What is the reason behind prolonged intervals of silence in the communication chain? And what cost the insufficient familiarity with science – its facts, methods or means of communication – in the time of global pandemic? The main thesis is that the insufficient level of scientific knowledge – and at times of basic scientific litteracy – as witnessed from the highest places of political power to the so called conspiracy theorists, costed us all too many lives lost and an unforseeable suffering to come. The responsibility is shared between virtually all actors and it must be given due consideration, in some cases even at the courts of justice, if we are to learn all the valuable lessons for the future of public health, world economy and, indeed, the survival of humanity.

 

Key words: SARS-CoV-2 pandemic; scientific litteracy; communication of science; responsibility of different actors; media and political manipulation.

 

 

Introduction: panic or understatement

Ever since the global pandemic of a new type of SARS virus (SARS-CoV-2) broke out, the public was flooded by halftruths, unwaranted information, or, simply, disinformation. In the period between the first month or two of the outbreak of the epidemic in China up to the first confirmed cases in Europe and other countries of the West, the public of the developed (!) countries (certainly of Europe and the US) sufferes from incomplete and often even contradictory information upon which most people’s health and income, and, for too many, even their lives, will depend. Only after the epidemic reached its peak in China and had spread in several other countries worldwide (by which time it should and could have been clear to everyone how serious the new disease is and what impact it could have on global societies and economies worldwide), the WHO declares the state of global pandemic, and only much later the general public comes to understanding of what is the true nature of the disease. Why such a sequence of events^[21]? What the reason behind so many delayed decisions and prolonged intervals of silence in the communication chain? Were the decisions or publicly expressed views of either politicians or the experts always prompt and appropriate?

The main thesis is that the insufficient level of scientific knowledge – and at times of basic scientific litteracy – as witnessed from the highest places of political power to the so called conspiracy theorists, costed us all too many lives lost and an unforseeable suffering to come. The responsibility is shared between virtually all actors and it must be given due consideration, in some cases even at the courts of justice, if we are to learn all the valuable lessons for the future of public health, world economy and, indeed, the survival of humanity.

First we assess the course of events as they happend from the begining of the ongoing pandemic in China at the close of 2019 to almost the moment of finishing the manuscript (end of February 2021) and offer a description of not only events and some of the persons involved, but also of the general sentiment of the time. Then the main facts and methods of science required to understand the pandemic and better make decisions are espoused. Finally, some of the main ethical dillemas, according to the author, are debated. All in hope to show the paramount importance of not only the (basic) familiarity with science, but also of prompt, reliable and adequate communication of science.

From the very beginning of the ongoing pandemic we have all been exposed to an unprecedented amount of disinformation and manipulation (perhaps comparable only to what was going on during the cold war, but subtracting for the absence of internet and social media networks in those decades of the 20th century). And the cacophony, as an early editorial in The Lancet expressed (Flahault 2020), is continuing at all levels – from the social networks where different groups or individuals are promoting various (more or less credible conspiracy theories^[22]) to leaders of respectable democracies promoting pseudo-science or simply deliberately misinforming the public to who-knows-what ends. One could think that, at least initially, everybody, including the experts, were stricken by the sudden emergence of a new and unfamiliar fiend from the world of the unseen and given its potential to spread (the so called basic reproduction number, or R0) as well as the problem of asymptomatic spreaders, the world was indeed not prepared for this pandemic. Given, also, that panic is always best to be avoided, one could perhaps try to explicate the course of events that were to take place from the early outbreak in China of already at least November 2019 until today. The faults with this kind of general and forgiving account are, however, too many, and all too grievous.

To begin with, the Chinese were not communicating all their findings promptly to the rest of the world causing the general delay in dissemination of scientific information as well as in scientific research which followed. Given the subsequent scale of pandemic it is now evident that virtually every day was important for saving lives. Moreover, there were reports by Chinese scientists (New York Post 10th July 2020) to their own authorities about the possibility of human-to-human transmission as early as at least December 2019 and yet the director-general of WHO, Tedros Adhanom Ghebreyesus, declares that: “At this time there is no evidence of human-to-human transmission outside China,” as late as 23rd January 2020 (Nature 22nd April 2020). The now infamous case of Dr Li Wenliang (Los Angeles Times 6th Februray 2020), who was perhaps the first person to warn of the potential for human-to-human transmission and who was arrested for enciting panic (although he was trying to warn everybody of the coming catastrophe) and who subsequently died from Covid-19, is perhaps the most striking case of government manipulation which was unfortunatelly not endemic just to the Chinese authorities as we all could have witnessed on so many occassions worldwide.

Unfortunatelly the trend of misinformation, hiding vital and life saving information and manipulation of the public has continued long after the original outbreak and far away from China. In many countries in the West we heard all too often and from the highest places (for analysis cf. eg. New Statesman 23rd December 2020)  that the public are not abiding by the anti-pandemic rules (the recommended or obligatory mask wearing, social distancing, personal hygiene etc.) as late as January 2021, whereas the real causes of continued outbreaks were quite different (New Statesman 14th January 2021). Namely, the relaxing of measures during summer, for example in the whole of Europe, or not instigating the quarantine in time to prevent the outbreak, but waiting till the ICU units become scarcely available (like in Italy in November 2020, or Britain in December 2020), or simply allowing for an increase of movement due to work or insisting on keeping the schools and universities open even though there is clear evidence that the contagion spreads (New Statesman 26th November; The New York Times 4th December 2020). On top of it all the new mutated^[23] virus strains appeared some of which (the British and the South African strains) are 30 % more virulent and up to 60 or 70 % more easily spread. Surely the decisions that, say, the British government was making at the time did not help to prevent the mutation to appear or to spread into population, as Professor Anthony Costello, a member of advisory committee to the governement (SAGE), points out (The Guardian 22nd December 2020): “The recent surge cannot be blamed on a mutant virus alone; in fact, government mismanagement of the pandemic meant that many more people became infected, creating the conditions for mutations to occur.” One, however, does not need to be a specialist virologist, or an epidemiologist, not even a biologist or a medical doctor in order to foresee the course of events if no further – and more stringent – measures are taken. One only needs to know the basic facts of genetics and evolutionary biology: that viruses, and microorganisms in general, mutate fast and that some of the mutations might be in the direction of increased virality or fatality for the host, the probability for which increases with natural selection acting in an accelerated way given the number of hosts in a situation of a pandemic.

In fact the delays of decisions which would mean the difference between life and death and resulting from the noise in the communication channel arising either randomly or by deliberate choice of certain agents, was one of the few permanent features of the current pandemic. Begining with the WHO delaying to declare the state of pandemic till as late as 11th March 2020 (Nature 22nd April 2020, under 11th March), followed by the delayed responses of the Western governments to instigate nationwide quarantines and cancel at least international flights which later proved to be of major importance for curbing the contagion in China, Australia and elsewhere, finally, even after the quarantines were announced, in many European countries relaxation periods followed from summer onwards presumably called for by different lobbies from the bussiness sector^[24]. What these lobbyists, and all who call for relaxation of measures, do not seem to take into account is that the longer the proper quarantine is delayed, when all the statistics point to the necessity of intorducing it, the longer will the outbreak last and the worse the consequences will be, and, consequentially, the longer the period of recovery of either public health system or economy. It appears that shortsighted interests had been in many occassions put in front long term gains in both human or other forms of capital as was clearly stated by the then head of the OECD José Ángel Gurría (El Pais 2nd November 2020): “The dilemma between health and the economy is absolutely false: we should not waste any more time with this.” Again, it should be quite obvious that the economy cannot properly function in the time of global pandemic and that extraordinary measures are required, such as state interventions and simply a higher degree of solidarity in all layers of society.

But perhaps the most appalling, is the absence of empathy throughout the pandemic and witnessed at all levels of societal hierarchy, from political leaders to common people and, most disturbingly, in some of the scientists and experts. There are many dangers and harms of a prolonged period of pandemic and not least are the psychological (Rajkumar 2020). Most dangerous of all is to underestimate the potential risks. For example, by saying, as so many have been saying, including some well-known intellectuals (cf. e.g. the text by Italian philosopher Agamben (2020)), that since the rate of mortality in general is not that high and given that mostly elderly people develop more severe symptoms, there is no real reason to introduce lockdowns and paralyse economy. The problems with this statement are many and all could be related to insufficient familiarity with science. For, it was known from early on (Bi et al. 2020) that children are as likely to get infected as any adult group, it is just that on average a child’s immune system is more rapidly fighting the virus even before the onset of symptoms (Weisberg et al. 2021). Actually, the most recent study (Hippich et al. 2021) written after the results of an extensive public health antibody screening was conducted in Germany shows that children are infected at a rate six times higher than previously thought.

It most definitely does not do any good in declaring in public that the pandemic is at peak and it would be a matter of weeks or a month or two before everything turns to normal – and doing so before the new winter season has even begun. Such statements were not infrequent (New Statesman 27th January 2021) on several television networks in different countries and by various experts, e.g. by a reputable oncologist Professor Karol Sikora in Britain (The Guardian 1st January 2021). And in a recent interview for the Croatian television network (N1 20th January 2021) a renowned Croatian-French geneticist and microbiologist Professor Miroslav Radman exclaimed that the people who have died from COVID-19 and also had comorbidities would have died anyway and that these are mostly elderly people. When confronted with the fact that perfectly healthy young people die too, he was quick to reply that in every age group there is bound to be a percentage of fatalities. Just that week there was a report on Croatian national television that a young boy age ten died from multiple organ failure related to SARS-CoV-2 infection. Such seemingly positive personalities are actually doing great harm to society. Firstly, giving false hope in time of increasing anxiety (Cullen et al. 2020) and ravaging pandemic is mildly put cynical and can have dire consequences such as an increased scepticism towards experts after such hopes are dispersed, as so many a time we have already witnessed throughout this pandemic. It can also provoke scepticism towards science itself and its methods and discoveries, such as vaccines. Is it then surprising that the anti-vaccination mood is growing stronger as is the so called anti-vaccination movement? Furthermore, reducing human lives to the margins of a statistical error is inducing apathy and can lead to depression (Cullen et al. 2020) and even suicide (Gunnell et al. 2020) on one side, or to escalation of selfish tendencies and further disintegration of already much compromised society on the other.

 

The science behind the pandemic: what and how it should have been communicated

 

A) Matters of taxonomy, or science begins with naming

It is a well-known fact of biology that microscopic organisms are more difficult to classify than the macroscopic plants or animals and that the classification of viruses is one of the underdeveloped parts of taxonomy (Mavrodiev et al. 2020)^[25]. Therefore, it was to be expected that there will be issues regarding the classification of the novel type of coronavirus as it appeared at the close of 2019. What was more surprising and hardly to be expected from the scientific community, if perhaps expected from the lay media reporters, is that the name of the virus, or rather relating it to the proper genus, took so long to be communicated to the public, or to catch the ear of the public. But true science, as any serious work, begins by naming the thing or the phenomenon, or the concept under investigation. So one wonders (as indeed the author asked himself in February 2020 when the pandemic already spread to several European countries) which germ (which virus) is causing all the havoc and if it is related to any of the germs which previously caused outbreaks of infection on a larger scale. For it is not the same if the virus is related to the influenza, or flu-viruses, or to the now well known (but before the appearance of SARS-CoV-2 virus causing the current pandemic, not so familiar to the public) coronavirus family.

The problem which all the health authorities and therefore all the governments confronted from the day the new virus with a pandemic potential was discovered in Wuhan was to estimate its rate of spreading (R0 factor) and the mortality it could cause. These, however, are very difficult to determine until more testing and tracking are performed, which also means until more people contracted it and so the governments decided to wait and see and to understate the danger rather than cause panic. Especially given that one must weigh in not only public health risks, but all sorts of other hazards, not least the risk to economy. It might appear the more cautious approach until one discovers that the virus is closely related to the SARS virus which was known to the Chinese from early on, already in 2019 (the speculations for about a year now have been that it in fact originated in the laboratory in Wuhan where there was ongoing research on bio-weapons), and the genome of which was sequenced and published by end of January 2020. It was found that the genome of the novel coronavirus was 79,6 % sequence identical to the previous SARS-CoV which caused a large scale epidemic in 2002/03 and 96 % identical at the whole genome level to a bat coronavirus (Zhou 2020, p. 270).   

Now, the very fact that a new (sub)species of a SARS virus was discovered should (and we may as well believe would) have caused reason for great concern, especially before the detailed studies of its potential for spreading and causing death to people are undertaken. For it is known (Chu 2004, p. 1349) that the first SARS-CoV virus had fatality of anywhere between 7 and 17 % and the reasons for such variation were manifold and not all well understood, at least at the time of outbreak. So the question suggests itself: is it more prudent to wait and not panic or to inform the public immediately as the genome of the novel virus was sequenced and start devising schemes for fighting the potential pandemic outbreak nationally and internationally calling for a global collaboration at all levels and among all professions? Most importantly, planning ahead for an unforeseeable future – until the vaccines are manufactured and the significant portion of global population vaccinated – delegating funding and calling for public support and solidarity with those who will be most affected (such as the elderly, the front line workers etc.). But none of this was to be, or at least not as organized as reason would demand it.

Moreover, and as was already discussed in the Introduction, the important decisions kept being delayed, beginning with the declaring of the state of pandemic by the WHO. And the experts, unfortunately, were not altogether blameless. Especially concerning were the public statements from certain Chinese scientists, e.g. Guo Deyin, a virologist from the Sun Yat-sen University in Guangzhou: “That name can cause panic to people, and may cause gross economic loss to the affected countries when the virus is circulating,” speaking more like an economist, or a lobbyist rather than a virologist (Nature 22nd April 2020, under 13th Februray). Now, is it more sensible to battle the virus, not hesitating from regional or even nationwide lockdowns (as indeed was the case first in China and then elsewhere and on multiple occasions) rather than letting the virus into circulation and causing a long term damage to health of not only those who contracted the virus, but also those who have to care for them, those who suffer from chronic illnesses for not having readily available care due to overcrowded hospitals from COVID-19 patients, those who are mentally more fragile and will not cope well with the long term or multiple lockdowns etc. Not to mention the overall cost for economy after the pandemic becomes global and long term. Indeed, some of the Chinese scientists, working presumably under pressure, exerted detrimental influence in the various institutions, most prominently the WHO, when the decision to name the virus was delayed and multiple names were offered, but all with the view of hiding the fact that IT IS the new type of the SARS virus which would entail declaring the state of global pandemic given the nature of the previous type of the virus and the percentage of genetical likeness. For example some of the names proposed were: TARS-CoV, CARS-CoV, RARS-CoV (Nature 22nd April 2020, under 13th February),^[26] so practically anything but SARS. Indeed, the Latin saying Nomen est omen applies here as well.

 

B) Basics of chemistry and mathematics required to understand the spreading of virus and fake news

Further question we could ask as soon as we have understood what kind of virus we are dealing with is: whether the concentration of the viral particles to which a person is exposed matters for getting infected? The rationale behind this question is actually some basic chemical kinetics, namely, that as with other small particles of micro- and smaller size, it might be the case that the reactivity will depend on their concentration, say, in air. This is learnt already at high school level in almost any Science course (definitely in Europe and the English speaking world). For some viruses or microorganisms already a small quantity of pathogen could be enough to get infected, but with SARS viruses this is not the case, the more particles one is exposed to, the more likely it is that one will get infected. The number of particles found in the patients’ nasopharyngeal swabs and sputum (so called viral load) either initially or later was related since the earliest studies (Chu 2004) to more severe outcomes of the disease caused by either SARS-CoV-1 or SARS-CoV-2 (Liu 2020). Unfortunately, this simple fact to appreciate and, in fact, to understand was not always communicated and not always related to the various risks of exposure and the measures to mitigate these. With the knowledge of the risk for contracting the virus increasing with the number of particles, it becomes immediately clear why the social distancing or frequent ventilation of closed spaces is a must, and why the number of people should be generally reduced in all circumstances. So much of the (unreasonable) public outcry in so many countries ought to have been easily averted if only everybody from the various experts to media and the politicians tried to get the basic facts of science across more straightforwardly and more rapidly.

As far as the spreading of the new virus is concerned, again some very basic knowledge of mathematics together with the fact or two from epidemiology will suffice to stay alert in all situations and not to underestimate the risks. The problem is that given the protean nature of COVID-19 disease (Christakis 2020), the fact that while it can cause most severe symptoms such as acute respiratory distress syndrome (ARDS) or multiple organ failure and even death, most of the infected get through the illness with just a mild cold or flu like symptoms, there is a tendency for both the public and the politicians to minimize the risks and hence not to react timely to a new outbreak. Over and over again we witnessed how different groups tried to understate the severity of the outbreak in a certain country just because they were not aware of the long period during which the virus is latent or that the curve of the number of fatalities will generally be lagging behind the curve of infected. Therefore, one must take this fact into account when devising policies or anti-pandemic measures, that these are not to be set on daily or weekly basis, but with a view of long term prospects. Finally, that the exponential nature of the spreading of a pandemic means that, by definition, we will at first not see so large increase in numbers, but in a matter of weeks or months we might experience a public health system collapsing if nothing is done early on.

But SARS-CoV-2 brought another sinister surprise with it which, indeed, is not so obvious or easy to appreciate. Namely that there is a so called mismatch period for the virus between the latent period (from the time one is infected to the time one is able to spread the virus) and the incubation period (from time one is infected to the time one develops symptoms). For SARS-CoV-2 the incubation period is longer leaving so many asymptomatic carriers to spread the virus without notice (Christakis 2020). It takes about seven days to show symptoms, but the disease will start spreading 2-4 days before the infected are symptomatic. From the manner the pandemic was being handled world over and in spite of the new – and more dangerous – mutants emerging, it would appear that still many governments or employers did not really appreciate or calculate with this fact.

 

C) Immunity, detection and vaccination

All of the above discussed questions affect decisions of policy makers and in the remaining section on the science behind the pandemic we shall consider the three questions which are the most discussed if not the best understood or researched.

Let us begin with the often debated question of immunity, especially the so called herd immunity. In order for a certain population to acquire immunity against the new germ there either has to be a significant number of people who have already had a disease and recovered or a large percentage of general population vaccinated. The second option is obviously preferable especially if the pathogen is causing severe symptoms in significant proportion of the cases. It is, however, important to emphasize that a large percentage of general population must be vaccinated – above at least 60 or 70 % in the case of SARS-CoV-2 (Heywood and Macintyre 2020) – and for the disease to be eradicated it will not suffice to merely vaccinate certain vulnerable groups and hope for the best in the case of everybody else. Eradication of a disease refers to reducing the number of cases of infection to zero worldwide whereas disease elimination only means no re-current community transmission in a country or a large geographical region.

It should have therefore come as a shock, as it indeed did for most of the scientific community but, alas, not for all the involved, what was attempted in early stages of the pandemic in Britain or Sweden. Both countries have in the meantime retracted those policies with much harm done, not only in terms of loss of lives, but also in terms of forging a rift between politics and science in an age which already has witnessed rise of pseudo-science from flat-earthers to climate-change-deniers. The long term reverberations of such policies not really informed by science or sometimes in stark opposition to the accepted scientific truth can be devastating for achieving greater degree of cohesion or solidarity in a society as well as for protecting the society, especially the most vulnerable. Most disturbingly, certain politicians tried to twist the meaning of scientific terms as in the example of herd immunity which could, according to those politicians, be acquired just by letting the virus into the population, but which has no scientific foundation whatever (Heywood and Macintyre 2020), and which is actually acquired only after a significant percentage of general population is vaccinated. A worthy initiative (The John Snow Memorandum) has been taken on by concerned scientists, doctors and health care professionals to warn against the risks of not having ready and readily communicated scientifically informed anti-pandemic policies especially given the past un-scientific or pseudo-scientific, or simply wrongheaded approaches by various governments or authorities. The memorandum was originally published in The Lancet (Alwan et al. 2020).

Given especially the problem of asymptomatic carriers and the fact that as with any pandemic, or epidemic, it is difficult to estimate the right number of infected or the right fatality rate, there was a lot of suspicion about the numbers reported and the appropriate testing and detection strategies in practically every country of the world. However troublesome the matters might have been and perhaps in certain respects still are (especially in underdeveloped countries where testing kits were not always available in required numbers), one could have from start assumed, regardless of who it might be, that the reported numbers are not correct and that they are presumably (much?) higher in all categories. This follows simply from the basic knowledge of statistics and if one was following the evening news on any network, one would notice various problems reported almost on daily basis. At first, problems with developing and acquiring the testing kits; further, with achieving the consensus on how many people and on which principle should be tested or how to regiment the actual testing process given different and often conflicting interests (say, for reasons of privacy), or problems with estimating the total numbers from the reported ones. But all too often we heard from many sides, either the corona-virus-sceptics or the politicians if it suited their, usually short term, agendas, how the numbers are not so alarming or perhaps are inflated. Finally, the problem can be said to be resolved after the study which used reliable statistical methods was published last summer (Böhning et al. 2020) which proves that the numbers are indeed higher in all the countries for which they were analysed (and presumably for all the countries in general) and by a factor of 2.3.

The most hotly debated topic, of course, from the moment first hopes were raised in the possibility of obtaining it, was the vaccine. The world needed the vaccine as soon as the true nature of the disease and the potential of the virus to spread was appreciated, but the process of making and testing vaccines is multistage and usually takes years if not decades. However, given the severity of the coming crisis national or pan-national health authorities enabled the so called emergency use authorization (EUA) which allows the vaccine to be approved for restricted use even before the third or fourth stage of testing is completed. Now, once the vaccine is approved under EUA, the manufacturer would be under pressure due to ethical considerations to report this to the trial participants of, both, the group which received the vaccine as well as the group which received placebo, which might make some of the participants from the reference group decide to move to the vaccinated group. The justified fear the health authorities, as well as companies and experts, expressed was that this will jeopardize the whole process of testing as the statistics will be compromised especially in judging the long term effects such as safety, the duration of the immunization and whether the vaccine protects against the infection or just against the development of the disease (Cyranoski 2020). The question that now suggests itself is: whether this is safe enough a procedure and why is this not always communicated to the public who definitely has the right to know all the relevant details before receiving the vaccine or the new drug? One cannot put all the disputable details in the fine print and then be surprised when the anti-vaccinationists start rallying the public under their agenda. All the relevant data regarding a scientific research should always be communicated as well as the accompanying difficulties and ethical conundrums together with the possible scientific and well thought through ethical solutions. Only this way science will always win its campaigns. In the end, the statistics can be somewhat adapted to even accommodate for the crossing over of participants of vaccine trials (Cyranoski 2020, p. 19), but it should perhaps be noted that not equally convincingly for every type of vaccine.

At the moment (end of February 2021) there are 26 vaccines which are in phase three clinical trials and have been approved under emergency regime in one or more countries or are under contract for one of the international projects of vaccination, such as COVAX (Wouters 2021, p. 2). From the comprehensive table published in the same paper (p. 2) which containes entries on efficacies, temperatures of storage, whether the vaccine was approved by a major health authority or WHO etc., one can see that only a handful can be said to be sound candidates for achieving global vaccination targets, namely: the American Pfizer-BioNTech (with efficacy of 95 % when administered in two doses) and Moderna (with efficacy of 94 % when administered in two doses), the Chinese Sinopharm with Beijing Institute (with efficacy of 79 % when administered in two doses) and the Russian Gamaleya (with efficacy of 92 % when administered in two doses). Of interest, and perhaps affecting even the efficacy or relevant for developing the side effects, or for long term benefits, is the method of preparation of the vaccine. So far all the vaccines were prepared by using the microbial particle in an attenuated or dead form, but in the case of some of the above vaccines, only a part of the virus RNA molecule is used, and particularly in the case of the Pfizer-BioNTech vaccine a new and revolutionary technology was developed which is utilizing only a part of the mRNA molecule and so presumably poses minimal risk for human health. The pioneer behind this new approach to creation of vaccines and medicaments in general is the Hungarian-American biochemist Katalin Karikó whose is a heroic biography of a lifetime spent in dedication to her science. “I always wanted to help people, to try and get something into the clinic, that was the motivation for me, and I was always optimistic. But to help that many people, I never imagined that. It makes me very happy to know that I’ve played a part in this success story.”, Karikó exclaimed (Cox 2020).

 

Concluding remarks: solidarity, responsibility and manipulation

The ongoing pandemic is not leaving the whole world with just millions of dead or dying and who-knows-how-many suffering from long term effects from COVID-19, it is also affecting almost every other aspect of wellbeing and organization of society as was recently exposed with great clarity in a book, one of the first of its kind, by Christakis (2020). From the world of work which is changing from day to day, with many professions being affected, to online schooling, from the new travelling routines to new ways of socializing which would involve social distancing and mask wearing, from providing care for the chronically ill or elderly to protecting the front line workers such as doctors, nurses, medical staff in general or teachers. In all the above mentioned areas undergoing major transformations, as well as many more, there are multiple issues which could be debated, and many of these issues are appearing more and more in the media and even scientific journals (as can be seen from the references cited) as the pandemic persists relentlessly on its course. Here we will focus on just a few in which perhaps the notions of responsibility, solidarity and manipulation are most obviously in need of review especially as founded on sound scientific reasoning.

The problem of how to organize work under the conditions of a global pandemic is, alongside the matters related to public health, perhaps the most important, and yet in too many situations we have been witnessing neglect for the wellbeing of the workers, from factory workers who had to continue the manufacturing process in giant halls with too many people inside and not enough space in between to teachers and support staff in schools and universities who in many countries worked in presence and in some cases without basic protection such as masks for them or the students. We heard many a time the voice of protest throughout the Western world of the small business owners, or bars and restaurants owners that they will not survive if the restrictions to their establishments staying open last. But too few, it would appear from daily media coverage in almost any of the developed countries, seem to think that they should actually be demanding their right to work online, if that is a possibility, or to ask for additional emergency funding from the local or national government. The public is told the same narrative over again, that everybody needs to remain in work unless the contagion is already spread throughout a working community or unless their nature of work is such that it doesn’t really matter whether they are working online or in person. To this is usually added that the country’s GDP will otherwise fall too much causing the economic recovery to last longer and cost more. This rests on at least several tacit assumptions, none of which is actually warranted by any of the sciences. Namely, first, that there is only one way of performing a certain type of work and that this cannot change under any circumstances. Second, that it is still possible to do any type of work under the conditions of a global pandemic regardless of the cost in human health or lives. Third, that it is more profitable (at least to the employer) to pay (if that!) a certain number of days of sick leave per employee rather than properly protect all the employees which sometimes might mandate quarantine for all of them and work from home. That, fourth, in the case of products or services which are to be delivered within a certain time framework, the customers cannot display more patience than they would have otherwise shown, under normal circumstances. Finally, that economic interests are confronted with the interests of public health and precede the latter in importance. The motivation behind all the above seems to be that short term profits of certain interest groups or, worse, individuals, come before the long term gains for the whole of society.

The quick responses to each of the above tenets would be: to first, performing any type of work can and is, moreover, expected to change under changed working conditions. After all, is not this what the much praised quality of flexibility at work place is all about? To second, it should be obvious and self-understood by all the involved that certain types of work might need to temporarily cease and while the work is disrupted or happening with lower capacity, the owners should be compensated from some emergency type of funding (such as the grants or loans given by the EU to the member states). In answer to third tenet, it should be realised by all the employers that the highly skilled or highly educated and competent work force is the one constant they could rely on and, therefore, they should take all the necessary measures to keep it in good condition and with the company. How many factories or companies, or small businesses will be facing loss of human capital during or in the wake of this pandemic? How many will be forced to expand their recruitment pool to include workers with not as reliable degree certificates or not so skilled as the original workers in whose training the owner already invested? And so will be faced with not only the losses in workforce, the money already invested, the money which will need to be invested into training of the newly recruited workers as well as the potential earnings if the product or service is not as expected or the production falls, all due to unskilled labour. To fourth it might be replied that it goes without saying that more patience as well as solidarity in general would be required in time of any crisis and there is no particular reason not to expect those from the public. Actually, not expecting so and not encouraging noble virtues will inevitably result in the opposite sentiments growing within the body of people. Finally, and as was already quoted in the Introduction, even the former head of the OECD, José Ángel Gurría, denounced the dilemma between health and economics as the false dilemma.    

But there is yet another supposition which seems to be haunting many employers around the globe, which is that their employees will not be working equally productively if they work from their homes (for which there is no evidence at face value, rather it is more likely that by staying healthy, avoiding stressfull morning and evening rush hour etc., their productivity will increase). Unless by productivity is usually meant working longer hours and actually pretending to be more productive. This is an old theme, that just working longer hours will lead to an increase of productivity or at least will keep the people away from vices of idleness and so promote the building of a better society^[27]. It was, first of all, shown not to be scientifically or, simply, rationally justified by an argument put forward by Russell (1935/2004, pp. 5-6) and then the whole of such ethic of work was denounced by him as follows:

“Modern technique has made it possible to diminish enormously the amount of labour required to secure the necessaries of life for everyone. This was made obvious during the war. At that time all the men in the armed forces, all the men and women engaged in the production of munitions, all the men and women engaged in spying, war propaganda, or Government offices connected with the war, were withdrawn from productive occupations. In spite of this, the general level of physical well-being among unskilled wage-earners on the side of the Allies was higher than before or since. The significance of this fact was concealed by finance: borrowing made it appear as if the future was nourishing the present. But that, of course, would have been impossible; a man cannot eat a loaf of bread that does not yet exist. The war showed conclusively that, by the scientific organisation of production, it is possible to keep modern populations in fair comfort on a small part of the working capacity of the modern world. If, at the end of the war, the scientific organisation, which had been created in order to liberate men for fighting and munition work, had been preserved, and the hours of work had been cut down to four, all would have been well. Instead of that the old chaos was restored, those whose work was demanded were made to work long hours, and the rest were left to starve as unemployed. Why? because work is a duty, and a man should not receive wages in proportion to what he has produced, but in proportion to his virtue as exemplified by his industry. This is the morality of the Slave State, applied in circumstances totally unlike those in which it arose. No wonder the result has been disastrous.”

And the results of applying such ethics of seeming virtues could be a much bigger disaster waiting to happen in the wake of the pandemic, after the industries world over will have been through the period of deflated production anyway, loss of capital as well as loss in human resources and no lessons learnt. In stead of fostering the spirit of solidarity throughout the societal hierarchy during the crisis and so coping better at all levels, both, during and after the pandemic – avoiding the sharp edge of the austerity blade – also paving the way for the future enterprises, thinking in particular about keeping the older workforce to educate the young as well as thinking of education and new ways of teaching and learning imposed on us all by the pandemic and using them to make ourselves better rather then allowing them to bring the worst out of us. One could always preach the all-important GDB rise in connection with unemployment rate and wages cuts etc., but one could, with not too much effort, try to appreciate Russell’s argument. First, that even in the darkest hour of humanity, the first (and later second) world war period, the populations on the side of the Allies enjoyed relative prosperity; further, that modern science does not seem to cease bringing about technological innovation which can be and was successfully used to combat food and other shortages, unemployment and hardship; next, that technology (inspired by science) can ultimately lead to improvement of lives of many (if not all) and not just a few privileged business owners, but in order for this radical change to happen there also needs to be political will and social cohesion to instigate it. In a nutshell, when the hardship comes upon us, one should learn to live on less and procure for as many as possible and be patient, for the good times are sure to return if a little solidarity is shown when most needed.

The profession whose practitioners have from the very beginning suffered most is, of course, medicine, and there is no end in sight to the pains and sorrows the doctors, nurses and medical staff will have to witness before the pandemic is finally behind us. Put aside their Hippocratic oath, the noble motivation or the undisputed bravery in the face of a global catastrophe, no one should be asked to work overnight for who-knows-how-many days, to be deprived from sleep, from seeing their family or from living a decent life. It is self-understood that all the medical staff have more responsibility in the face of a medical crisis and, indeed, will without saying have to endure more, face more difficult challenges and risk more. But we should, after having witnessed, if not always in person, but more through media coverage, all the horrors this pandemic brought with it, ask whether all that was asked from men and women dedicated to medicine by the politicians in the line with bravery or does some of it border on absurd and even criminal? Today, world over, the medically trained professionals are in high demand even in developed countries. Not going into the manifold reasons for this dire situation, we could ask ourselves, can we risk – under such conditions – loosing one doctor or one nurse more than is absolutely unavoidable in the face of a new danger? Tens of thousands of doctors, nurses and medical technicians have already lost their lives, how many will still have to risk it all? The useful metaphor could be the one with chopping the large oak tree because of someone’s will of the whim, not thinking how long does it take for another to grow and produce acorns or to give shade. How long does it take to train a doctor? How long to train an experienced nurse? These are the questions all should have been asking themselves from the very beginning, and one wonders how many among the politicians as well as the ordinary people did. It is highly commendable to read (Gallagher et al. 2020) how enthusiastically and in what numbers the young doctors and not yet graduated students of medicine volunteered to fight the pandemic, but the question remains, was the society promoting sacrifice on one side and profiteering on the other. Profiteering from other people’s sweat and blood and other people’s misery, all with a view of saving a dollar or two more by some business owner who went on lobbying the politician who was then reluctant to introduce proper anti-pandemic measures when and where needed as the world witnessed so many a time in the past year.  

How many among the medical staff will experience long term effects detrimental to their health and the health and wellbeing of their families (Galbraith et al. 2020) in health systems which usually do not take this into account, especially if the problems are related to the mental wellbeing? Furthermore, can anyone with a sound mind claim that an overworked and underslept doctor or a nurse is a fully competent to do his or her duty as under normal conditions? Finally, does the society have the right – through the shortsighted decisions made by politicians – to put so much responsibility on just people from the medical profession? The ethical dilemmas medical staff was facing and is continuing to face in virtually every country of the world were many, sometimes quite intricate and too often unbearable (Robert et al. 2020). Ranging from decisions on family visits to the hospitalized patients, some of who would never see their families again, to – literally (as in the case of one of the most famous such battlegrounds of Bergamo in Italy) – deciding who lives and who dies, given the availability of the ICU units or the infamous respirators.

The issue with availability of the ICU units or respirators is an especially interesting one, but not only for the reason of saving lives, also for the ramifications – some of which potentially touching on the constitutional rights or the rule of law as such – which ensue from the issue. Take, for instance, the fact that in many countries it happened on several occasions or through prolonged periods of time (weeks if not months!) that all the ICU capacities were full nation-wide and so if another person is in desperate need of intensive care, there is a real danger that it will not be provided to him or her. Indeed, such cases were happening routinely^[28], especially in the early days of the pandemic, where it was left to the doctor in charge to flip a coin or appeal to higher power in order to decide which patient lives and which dies. But consider now the issue from the point of view of the patient being guaranteed the place in intensive care, not to mention a patient who was contributing to the healthcare system regularly from his or her salary throughout his or her working life, this right is surely guaranteed by the constitution of the state itself, not to mention the international laws and conventions. So it would appear that the situation brought about by the inept or insufficiently scientifically informed politicians, or simply politicians who did not have the best interests of their nation at heart, implied that the constitutional rights are not always guaranteed, even though the country is perfectly able to gurantee them by employing better organization and by enforcing the application of science into daily political decision making processes. Can anyone of sound mind and rational outlook deny there were gross oversights and mispractices happening in almost every country around the world when the people of those countries needed their leaders most? Is it not a time for a team of clever legal experts to evaluate all those mispractices and embark on preparing law suits with potentially massive compensation sums claimed?

With those worries and proposals we come to our final question, surely the most significant one, if not the first to answer: wherin the responsibility lies? Who is to be blamed, which groups or individuals? Unfortunately, and before we find out for sure that the virus was not manmade or spread as a result of a human error, the responsibility, generally speaking, is shared by virtually everybody. It would be easy to point a finger to this or that government or this or that political leader or party, even the lobbists from the business sector are not to be blamed for all. No, the person next door is responsible too, responsible that the government of his or her country was allowed so many obviously avoidable mistakes which led to treating human lives as numbers; responsible for not having informed him- or herself on the latest scientific development concerning the new virus or the course of the pandemic; responsible for allowing the fake news to spread; responsible for underestimating the power of knowledge – the power of, simply, correct information promptly communicated. Responsible for having allowed onself to be so easily manipulated: from the protests against obligatory mask wearing to anti-vaccination movements, to not holding your government responsible for delivering on the rights and freedoms guaranteed by the constitution or the international law. Unfortunatelly, all too often one can hear about thinking positively, staying grateful – counting your blessings – which would make sense if there was anything to stay positive about and if those were the real blessings and not pretexts to avoiding to confront the true nature of the latest enemy or the dire reality which we find ourselves living. In the times of pandemic of global proportions and consequences not seen for a long while even in the most developed countries, there is a darker side to practicing plain gratitude and positive outlook (both proven tools of modern day psychology) as was so sharply recognized in a recent article from New Statesman (26th January 2021). It may provide us with a period of a reasonable peace of mind, but it may also be a deterrent from political and true moral action, from insisting on truth to be communicated to all; from demanding basic human rights – including the rights to stay informed and stay alive – to be upheld and from demanding justice for all who deserve it.   

Finally, we should not live under now an obviously false impression that somehow human lives are above all at least in reputable democracies (how then to justify half a million lives lost to COVID-19 just in the United States of America?!) and that the average citizen does not need to worry much when the catastrophe strikes, and therefore does not need to learn anything new, that might potentially save his or her life, so long as he lives with the belief that the government knows best. But, for what he or she knows, this belief might merely be a necessary illusion fostered by the government for ends different than those immediately thought of by an average voter. This was perhaps never emphasized with more conviction than in a passage from Chomsky (1989, Preface, p. 7-8):

“The issues that arise are rooted in the nature of Western industrial societies and have been debated since their origins. In capitalist democracies there is a certain tension with regard to the locus of power. In a democracy the people rule, in principle. But decision-making power over central areas of life resides in private hands, with large-scale effects throughout the social order. One way to resolve the tension would be to extend the democratic system to investment, the organization of work, and so on. That would constitute a major social revolution, which, in my view at least, would consummate the political revolutions of an earlier era and realize some of the libertarian principles on which they were partly based. […] My personal feeling is that citizens of the democratic societies should undertake a course of intellectual self-defense to protect themselves from manipulation and control, and to lay the basis for more meaningful democracy.”

 

---

 

References:

Agamben G., The Invention of an Epidemic, European Journal of Psychoanalysis (2020), https://www.journal-psychoanalysis.eu/coronavirus-and-philosophers/.

Alwan N. A., Burgess R. A., Ashworth S., Beale R., Bhadelia N., Bogaert D., Dowd J., Eckerle I., Goldman L. R., Greenhalgh T., Gurdasani D., Hamdy A., Hanage W. P., Hodcroft E. B., Hyde Z., Kellam P., Kelly-Irving M., Krammer F., Lipsitch M., McNally A., McKee M., Nouri A., Pimenta D., Priesemann V., Rutter H., Silver J., Sridhar D., Swanton Ch., Walensky R. P., Yamey G. and Ziauddeen H., Scientific consensus on the COVID-19 pandemic: we need to act now, The Lancet (2020), published online, https://doi.org/10.1016/S0140-6736(20)32153-X.

Bi Q., Wu Y., Mei Sh., Ye Ch., Zou X., Zhang Z., Liu X., Wei L., Truelove S. A., Zhang T., Gao W., Cheng C., Tang X., Wu X., Wu Y., Sun B., Huang S., Sun Y., Zhang J., Ma T., Lessler J. and Feng T., Epidemiology and Transmission of COVID-19 in Shenzhen China: Analysis of 391 cases and 1,286 of their close contacts, medRxiv preprint, posted 27th March 2020, https://doi.org/10.1101/2020.03.03.20028423.

Böhning D., Rocchettib I., Maruottic A. and Hollinge H., Estimating the undetected infections in the Covid-19 outbreak by harnessing capture–recapture methods, International Journal of Infectious Diseases 97 (2020), pp. 197–201.

Bowden E., Chinese virologist in hiding after accusing Beijing of coronavirus cover-up, New York Post, 10th July 2020, https://nypost.com/2020/07/10/chinese-virologist-flees-after-accusing-beijing-of-covid-19-cover-up/.

Chomsky N., Necessary illusions: thought control in democratic societies, Pluto Press, London, 1989.

Christakis N. A., Appolo’s Arrow: The Profound and Enduring Impact of Coronavirus on the Way We Live, Little, Brown, Spark, New York – Boston – London, 2020.

Christakis N. A., Nicholas Christakis on fighting Covid-19 by truly understanding the virus: the latest coronavirus is different from past ones, so requires a different response, The Economist, 10th August 2020, https://www.economist.com/by-invitation/2020/08/10/nicholas-christakis-on-fighting-covid-19-by-truly-understanding-the-virus.

Chu Ch.-M., Poon L. L. M., Cheng V. C. C., Chan K.-S., Hung I. F. N., Wong M. M. L., Chan K.-H., Leung W.-Sh., Tang B. S. F., Chan V. L., Ng W.-L., Sim T.-Ch., Ng P.-W., Law K.-I., Tse D. M. W., Peiris J. S. M. and Yuen K.-Y., Initial viral load and the outcomes of SARS, Canadian Medical Association Journal 171 (2004), pp. 1349-52.

Costello A., How a string of failures by the British government helped Covid-19 to mutate, The Guardian, 22nd December 2020, https://www.theguardian.com/commentisfree/2020/dec/22/uk-government-blamed-covid-19-mutation-occur.

Cox D., How mRNA went from a scientific backwater to a pandemic crusher, Wired, 2nd December 2020, https://www.wired.co.uk/article/mrna-coronavirus-vaccine-pfizer-biontech.

Cullen W., Gulati G. and Kelly B. D., Mental health in the Covid-19 pandemic, QJM: An International Journal of Medicine, 0 (2020), pp. 1–2.

Cyranoski D., Why emergency COVID vaccine approvals could pose a dilemma?, Nature 588 (2020), pp. 18-19.

Fariza I., “The dilemma between health and the economy is absolutely false: we should not waste any more time with this”, El Pais, 2nd November 2020, https://elpais.com/economia/2020-11-01/el-dilema-entre-salud-y-economia-es-absolutamente-falso-no-deberiamos-perder-mas-tiempo-con-esto.

Flahault A., COVID-19 cacophony: is there any orchestra conductor?, The Lancet (2020), published online, https://doi.org/10.1016/S0140-6736(20)30675-9.

Galbraith N., Boyda D., McFeeters D. and Hassan T., The mental health of doctors during the COVID-19 pandemic, BJPsych Bulletin 45 (2020), pp.1-4.

Gallagher T. H. and Schleyer A. M., “We signed up for this!” — student and trainee responses to the Covid-19 pandemic, The New England Journal of Medicine 382 (2020), pp. 25-28.

Goodier M., Is the public really ignoring Covid-19 rules?, New Statesman, 14th January 2021, https://www.newstatesman.com/science-tech/coronavirus/2021/01/public-really-ignoring-covid-19-rules.

Gunnell D., Appleby L., Arensman E., Hawton K., John A., Kapur N., Khan M., O’Connor R. C., Pirkis J. and the COVID-19 Suicide Prevention Research Collaboration, Suicide risk and prevention during the COVID-19 pandemic, The Lancet Psychiatry 7 (2020), pp. 468-471.

Hayward M., Why Bertrand Russell’s argument for idleness is more relevant than ever, New Statesman, 5th August 2020, https://www.newstatesman.com/2020/08/why-bertrand-russells-argument-idleness-more-relevant-ever.

Heywood A. E. and Macintyre C. R., Elimination of COVID-19: what would it look like and is it possible?, The Lancet Infectious Diseases (2020), published online, https://doi.org/10.1016/S1473-3099(20)30633-2.

Hippich M., Holthaus L., Assfalg R., Zapardiel-Gonzalo J., Kapfelsperger H., Heigermoser M., Haupt F., Ewald D. A., Welzhofer T. C., Marcus B. A., Heck S.,  Koelln A., Stock J., Voss F., Secchi M., Piemonti L., de la Rosa K., Protzer U.,  Boehmer M., Achenbach P., Lampasona V., Bonifacio E. and Ziegler A.-G., A Public Health Antibody Screening Indicates a 6-Fold Higher SARS-CoV-2 Exposure Rate than Reported Cases in Children, Med 2 (2021), pp. 1–15.

Holder J., Stevis-Gridneff M. and McCann A., Europe’s Deadly Second Wave: How Did It Happen Again?, The New York Times, 4th December 2020,  https://www.nytimes.com/interactive/2020/12/04/world/europe/europe-covid-deaths.

Institute for Health Metrics and Evaluation, COVID-19 projections, 2021, https://covid19.healthdata.org/italy?view=total-deaths&tab=trend, accessed on 27th February 2021.

Jones O., Giving people false hope about the pandemic isn’t ‘balanced’ – it’s dangerous, The Guardian, 1st January 2021, https://www.theguardian.com/commentisfree/2021/jan/01/false-hope-pandemic-dangerous-disinformation.

Liu Y., Yan L.-M., Wan L., Xiang T.-X., Le A., Liu J.-M., Peiris M., Poon L. L. M. and Zhang W., Viral dynamics in mild and severe cases of COVID-19, The Lancet Infectious Diseases (2020), published online, https://doi.org/10.1016/S1473-3099(20)30232-2.

Mason P., The Tories aim to get through the pandemic by blaming the public, New Statesman, 23rd December 2020, https://www.newstatesman.com/politics/uk/2020/12/tories-aim-get-through-pandemic-blaming-public.

Mavrodiev E. V., Tursky M. L., Mavrodiev N. E., Ebach M. C. and Williams D. M., On classification and taxonomy of coronaviruses (Riboviria, Nidovirales, Coronaviridae) with the special focus on severe acute respiratory syndrome related coronavirus 2 (SARS-Cov-2), bioRxiv preprint, posted 19th October 2020, https://doi.org/10.1101/2020.10.17.343749.

McBain S., The dark side of practising gratitude during a pandemic, New Statesman, 26th January 2021, https://www.newstatesman.com/international/culture/2021/01/dark-side-practising-gratitude-during-pandemic.

Muth D., Corman V. M., Roth H., Binger T., Dijkman R., Gottula L. T., Gloza-Rausch F., Balboni A., Battilani M., Rihtarič D., Toplak I., Ameneiros R. S., Pfeifer A., Thiel V., Drexler J. F., Müller M. A. and Drosten C., Attenuation of replication by a 29 nucleotide deletion in SARS coronavirus acquired during the early stages of human-to-human transmission, Nature: Open Access 8 (2018), pp. 15177-15187.

N1, Radman: Ljudi koji su umrli u vezi s infekcijom korone, bili bi umrli i bez nje, 20th January 2021., https://hr.n1info.com/vijesti/radman-ljudi-koji-su-umrli-u-vezi-s-infekcijom-korone-bili-bi-umrli-i-bez-nje/.

Nature: News, Coronavirus: the first three months as it happened, 22nd April 2020, https://www.nature.com/articles/d41586-020-00154-w.

Rajkumar R. P., COVID-19 and mental health: A review of the existing literature, Asian Journal of Psychiatry 52 (2020), pp. 102066-71.

Robert R., Kentish‑Barnes N., Boyer A., Laurent A., Azoulay E. and Reignier J., Ethical dilemmas due to the Covid‑19 pandemic, Annals of Intensive Care 10 (2020) pp. 84-92.

Russell B. (1935), In Praise of Idleness and Other Essays, Routledge, London – New York, 2004.

Skidelsky R. and Bolondi M., Why the West failed to contain Covid-19, New Statesman, 26th November 2020, https://www.newstatesman.com/world/europe/2020/11/why-west-failed-contain-covid-19.

Su A., A doctor was arrested for warning China about the coronavirus. Then he died of it, Los Angeles Times, 6th February 2020, https://www.latimes.com/world-nation/story/2020-02-06/coronavirus-china-xi-li-wenliang.

Weisberg S. P., Connors T. J., Zhu Y., Baldwin M. R., Lin W.-H., Wontakal S., Szabo P. A., Wells S. B., Dogra P., Gray J., Idzikowski E., Stelitano D., Bovier F. T., Davis-Porada J., Matsumoto R., Meimei M., Poon L., Chait M., Mathieu C., Horvat B., Decimo D., Hudson K. E., Dei Zotti F., Bitan Z. C., La Carpia F., Ferrara S. A., Mace E., Milner J., Moscona A., Hod E., Porotto M. and Farber D. L., Distinct antibody responses to SARS-CoV-2 in children and adults across the COVID-19 clinical spectrum, Nature Immunology 22 (2021), pp. 25–31.

Whitaker P., Notes on a crisis: Why we must not allow death on this scale to be neutralised or normalised, New Statesman, 27th January 2021, https://www.newstatesman.com/politics/health/2021/01/notes-crisis-why-we-must-not-allow-death-scale-be-neutralised-or-normalised.

Wouters O. J., Shadlen K. C., Salcher-Konrad M., Pollard A. J., Larson H. J., Teerawattananon Y. and Jit M., Challenges in ensuring global access to COVID-19 vaccines: production, affordability, allocation, and deployment, The Lancet (2020) published online, https://doi.org/10.1016/S0140-6736(21)00306-8.

Zhou P., Yang X.-L., Wang X.-G., Hu B., Zhang L., Zhang W., Si H.-R., Zhu Y., Li B., Huang Ch.-L., Chen H.-D., Chen J., Luo Y., Guo H., Jiang R.-D., Liu M.-Q., Chen Y., Shen X.-R., Wang X., Zheng X.-Sh., Zhao K., Chen Q.-J., Deng F., Liu L.-L., Yan B., Zhan F.-X., Wang Y.-Y., Xiao G.-F. and Shi Zh.-L., A pneumonia outbreak associated with a new coronavirus of probable bat origin, Nature 579 (2020), pp. 270-289.

 

Kolika je cijena znanstvene nepismenosti u vrijeme globalne pandemije?

 

Sažetak

 

Rad prati razvoj i dalje prisutne pandemije kako je o njoj izvještavano u nekima od vodećih svjetskih medija kao i znanstvenih časopisa. Autor je pratio razne medije još od praktički početka pandemije u Europi i ovdje će pokušati vrednovati uloge i stvarnu praksu znanstvenika, političara i drugih aktera tijekom pandemije od njenih početaka u Kini krajem 2019. pa do potkraj veljače 2021. Ključna pitanja na koja je pokušano dati odgovore u ovom radu su: Zašto su se događaji koji su se zbili tijekom pandemije odigrali kako su se odigrali, uz toliko neodlučnih poteza političara (kao i, povremeno, nekih stručnjaka), uz toliko dezinformacija ili netočnih informacija i uz toliko propuštenih prilika za odlučnije poteze koji su ponekad mogli i spasiti živote? Koji je razlog pozadi produljenih razdoblja šutnje u komunikacijskom lancu? I koja je cijena nedovoljne upućenosti u znanost – njene činjenice, metode i načine komunikacije – u ovo vrijeme globalne pandemije? Osnovna je teza da je nedovoljno poznavanje znanosti – a ponekad, jednostavno, i znanstvena nepismenost – kako smo mogli vidjeti od onih na najvišim položajima vlasti pa do tzv. teoretičara zavjere, koštalo sve nas previše kako u izgubljenim ljudskim životima, tako i u nepredvidljivoj patnji koja tek slijedi. Odgovornost dijele gotovo svi akteri i ista se mora razmotriti, u nekim slučajevima i na sudovima pravde, ukoliko nam je naučiti sve vrijedne lekcije za budućnost javnog zdravstva, svjetskog gospodarstva i, doista, opstanka čovjeka.

 

Ključne riječi: SARS-CoV-2 pandemija; znanstvena pismenost; komunikacija znanosti; odgovornost različitih aktera; medijske i političke manipulacije.

 

 

---

10(19)#16 2021

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

DOI 10.46640/imr.10.19.4 UDK 316.774:616.891.6-045.52 Pregledni članak Review article Primljeno: 15.2.2021.

 

 

Željko Rutović

Ministarstvo kulture Crne Gore, Direktorat za medije, Crna Gora
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Medijska prodaja straha
(COVID 19 – INFODEMIJA – SOCIOLOGIJA PROMJENE)

Puni tekst: pdf (279 KB), Hrvatski, Str. 3009 - 3020

 

Sažetak

 

Rad ima za cilj problematizaciju novonastalih fenomena i karaktera društvene promjene i instituta krize izazvanih pandemijom virusa Corone-Covid 2019. U tom duhu rad apostrofira infodemiju odnosno medijsku prodaju straha kao manipulirajuće kategorije koja odstupa od izvornosti medijskih načela informisati i edukovati. Shodno tome medijska proizvodnja i prodaja straha rezultanta je političko-medijsko-korporativnih interesa globalnog karaktera. Medijska prodaja straha svojim mehanizmima konvergira i problematizuje u kontekstu digitalnog ,,pametnog“ doba arsenal manipulativnih obrazaca, stereotipa i predrasuda medijski oblikovanog 21.vijeka.

      

U kontekstu teme, rad referiše i aspekte tehnološkog nadzora kao oblika ,,borbe“ protiv Covid 19.

 

Ključne riječi: pandemija, infodemija, mediji, Covid 19, strah, manipulacija, predrasude, protivnik, rat, tehnološki nadzor.

 

 

1. Uvodna razmatranja

,,Najveća dugmad u našim mozgovima
su ona za strah, za bijes i za požudu“

Juval Noh Harari

Velike istorijske epidemije mijenjale su svijet na različite načine – demografski, kulturološki, ekonomski, materijalno. Tako je npr. manjak radne snage nakon Crne smrti ubrzao tehnološke inovacije i raspad feudalnog društva. Kolera se pak naziva ,,bolešću revolucija“. Sve velike epidemije kolere su izbile u politički turbulentnim godinama: 1848. revolucija ,,Proljeće naroda“, 1866. u vrijeme raspada njemačke konfederacije, te 1892. u Hamburgu, epidemija koja je bila povezana s velikim brojem ruskih Jevreja koji su emigrirali za SAD, bježeći od pogroma u Ruskom Carstvu.

Pokreti – migracije stanovništva usled socijalnih prevrata, rata i izbjeglištva povećavale su opasnosti od širenja bolesti. U ovom kontekstu i karakteru promjena i društvenih turbulencija podsjetimo da su npr. nakon epidemijskog talasa kolere visoke smrtnosti u Mađarskoj 1831.godine narodne mase opljačkale dvorce masakrirajući plemiće. U drugim prilikama napadi su bili usmjereni protiv gradskih i državnih vlasti usled kojih bi u strahu od nemira gradovi i države popuštali mjere protivepidemijske zaštite, poput prisilne hospitalizacije kojima je kroz istoriju nesrazmjerno bilo pogođeno siromašno stanovništvo, što je doživljavano kao nepravedno izdvajanje potlačenih slojeva društva.

Karakter društvene promjene izazvane pandemijom virusa covid-19, pred kojim se svijet našao u kratkom periodu, prirodno očekuje konceptualno promišljanje društvenih nauka-sociologije, filozofije, psihologije, etike, antropologije, pedagogije, kulturologije u razumijevanju-pojašnjavanju uzroka i posledica virusa- strahova, briga i ponašanja pojedinaca i sistema. Mnogo pitanja koja su se inače globalno problematizovala i prije ove krize, sada su dodatno praćena novim pitanjima, dilemama i izazovima.

Bilo kako da doživljavali svijet uzroka i nivoa posledica, izvjesno je da je svijet u određenoj formi prekretnice koja traži adekvatne odgovore. Očuvanje civilizacije, slobode, demokratije, ljudskih prava, morala, bio bi nužan imperativ u kreiranju ,,nove normalnosti“. Odnos prema prirodi, društvu, čovjeku logično je pitanje kako danas, tako i sjutra, iz ugla relacionog odnosa prema neoliberalnom ekonomskom modelu, maksimalizaciji profita, blagostanju malog i siromašnog većeg dijela populacije planete, prema upotrebi vještačke inteligencije i drugih pomenutih tehnologija, prema povećanom digitalnom nadzoru, prema ulozi i moći medija.

Nesporno je da je karakter ove društvene promjene radikalizovao optiku pojmova kao što su strah, odgovornost, panika, bolest, distanca, komunikacija, priroda, virus, kazna, šansa, opomena, ljubav, nedostajanje... Njihovu prirodu, sadržaj i posledice žive svi – i stari i mladi, i bogati i siromašni, i grad i selo, zdravi i bolesni. Otuda opet pitanje prethodnih pitanja – je li i šta je corona promijenila? Je li promjena na bolje ili gore? Je li ona (ne)očekivane evolutivne ili revolucionarne vrijednosti? Da li je na svom stepenu razvoja čovječanstvo (ne)doraslo izazovu i posledicama krize, te koliko će samo transformisati i kao sistem i kao kultura i civilizacija? Da li je ova promjena vratila u orbitu zaboravljene vrijednosti i zaboravljene riječi, koje su se pod naletom kapitala i korporativnih trustova stropoštale u nepovratni bezdan.

Krize rađaju promjene. Shodno svom vitalizmu i sistemsko-institucionalnoj spremnosti društva odgovaraju i adaptiraju se na karakter društvene promjene. Podsjetićemo da su svjetske krize donosile najveće prodore u medicini, nauci, inženjerstvu.

Pitanje mjera izolacije otvorilo je traganje za modelom socijalne podrške pomoću kojeg se kriza i karakter promjene lakše savladavaju. Lepeza aktivnosti širokog je spektra – društvene mreže, alkohol, psihijatrijski medikamenti, ,,teorija zavjere“, kreativne aktivnosti, meditacija, molitve. Svakako promjena ovog karaktera u fokus je stavila posredovane socijalitete kao novo prostorno, vremensko, individualno i konceptualno iskustvo. No, istovremeno izolacija je i prostor za nasilje u porodici, očaj, bijes i druge forme devijantnog ponašanja, kao izraza neadaptiranosti na novo socijalno iskustvo.

Mnogo razloga i novih iskustava, u odnosu na sve prethodno govori da je pandemija covid-19 neobičan socijalni fenomen. Ovaj virus obuhvatio je svaku tačku na Zemlji, vijesti o njemu šire se eksponencijalnom brzinom preko interneta i mobilne telefonije. Svijet je postao veliki ekran, na kojem su život i smrt vodili upornu borbu. Nijedna od prethodnih epidemija nije primjenljiva na ovu XXI vijeka niti se karakteri društvenih promjena mogu ravnati i na analognoj ravni izučavati. 

Naglo izazvana društvena promjena, izazvana apokaliptičnim pohodom virusa Covid-19 od kojeg se obolijeva iz sata u sat, preoblikovala je sve aspekte naših društava i ekonomija, od obrazovanja do radnih uslova, do transformacije svake industrijske grane. ,,Moramo da izgradimo potpuno nove temelje naših ekonomskih i socijalnih sistema“ kazaće ovim povodom Klaus Švab, osnivač i izvršni predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu. Teške odluke koje cijelo čovječanstvo donosi izmijeniće umnogome ne samo zdravstveni sistem već i ekonomiju, politiku i kulturu svijeta u kome živimo.

Kakve će promjene izazvati coronavirus? Ovo pitanje podjednako je važno svim segmentima društva – ekonomiji, politici, medicini, kulturi, socijalnom odnosima... Zavisno od prirode samog društvenog organizma, neke promjene će biti brže, neke sporije jer će tražiti evoluciju podsistema i drugih faktora čijim, jedinstvom se generiše promjena.

 

2. Sociologija krize

Po karakteru i dubini posledica – ratovi, elementarne nepogode, bolesti, tokom istorije ljudske civilizacije izazvali su tektonske oblike društvenih promjena koje su zakonito mijenjale dotadašnje oblike strukture i modela socijalnog organizma. Shodno uzročniku društvene promjene redefinisale su se oblici ponašanja, života, rada pojedinaca i društvenih grupa. Shodno sistemu spojenih sudova i filozofske maksime povezanosti svih sa svima, i svega sa svačim, ništa u društvenom biću nije moglo ostati netaknuto oblikom određene promjene. Karakter krize, vanrednosti, odnosno radikalna izmjena koncepcije života i ponašanja u situacijama kada su posebno ugroženi životi sa naglim smrtnim ishodima, novouspostavljene mjere, mehanizmi i preporuke, značajnim dijelom evoluiraju i migriraju ka prostorima redovnih situacija, tražeći prostor trajnosti novo-uspostavljene mjene.

Sociologija krize shodno promjenama na radarima vanrednosti registrovaće trajnije promjene npr.u kulturi rada, ponašanja, vremena preventive, interakcije, solidarnosti, odgovornosti. Drugi oblici poprimali su evolutivnije oblike redefinicije društvene promjene generisane sistemskim oblicima regulacije društva.

Svaka kriza na svoj način, a posebno ovakvog pandemijskog karaktera istovremeno je i test (ne)ispravnosti različitih naučnih teorija, te se otuda ne slučajno i kaže da su krize ,,Sveti gral“ nauke.

Razlike između autoritarnog i demokratskog nasljeđa umnogome su generisale preveniranje i upravljanje krizom. Različiti sociološki-kulturološki obrasci u odnosu primata zajednice ili pojedinca bile su i različite platforme društva u odgovoru na novonastale prilike. Socio-političke prilike Kine, Japana, Južne Koreje, Singapura, međunarodno nepriznatog Tajvana, neuporedive sa onima u tradicionalnim evropskim de4mokratijama dovele su do različitih mehanizama, faktora i instrumenata u borbi sa covid-19. prinudne, vanredne mjere nailazile su na manje ili veće razumijevanje od strane građana, što je posledično rezultiralo i različitim brojkama, statistikama smrtnosti. Naravno, ovdje ne apstrahujemo ulazni element, prirodu i karakter autoritarnih poredaka i na njima definisanih kaznenih politika.

Imajući u vidu karakter krize, njene dubine ona je svekoliki test socijalno-strukturne otpornosti jednog društva. Na iskušenje, propitivanje, elastičnost i otpornost stavljeni su pojmovi solidarnosti, zajednice, socijalne pravde, takođe u fokusu krize su ne manje i pitanja-fenomeni sebičnosti, i egocentričnosti vrijednosti, prioriteta...

Odjednom, čovječanstvo se našlo u situaciji alžirskog grada Orania iz Kamijevog romana Kuga. Karantin, izolacija, samoća, panika, depresija, sa svim pratećim elementima andividualnog i društvenog organizma razlile se sa svim posledicama po čovjeka i društvo. A na toj relaciji, i u vertikalnoj i horizontalnoj osovini društvene strukture manifestovana je školska lekcija sociologije krize.

Zato, kako zaključuje istoričarka Dubravka Stojanović ,,pandemija koronavirusa jeste jedinstven istorijski eksperiment. Nijedna prethodna epidemija nije obuhvatila baš svaku tačku na Zemlji, nije bila praćena preko interneta, nije se o njima moglo saznati sve i svakog trenutka, iz telefona. Sve prethodne epidemije dešavale su se u jednom mnogo većem i daleko sporijem svetu. Zbog toga možda ni savremena iskustva iz velikih svjetskih kriza nisu lako primjenljiva na ovu situaciji“(2020).

Svijet XXI vijeka je svijet svekolikih izazova i njima pratećih kriza. U tom duhu Mark Fišeti, autor časopisa Scientific American prvi će pisati o istraživanju koje povezuje klimu i rat u Siriji, šta više istraživanje iz marta 2015.godine objavljeno u prestižnoj američkoj publikaciji Proceedings of the National Academy of Science  pokazuje da su ratu u Siriji i posledično migrantske krize u najvećoj mjeri izazvale klimatske promjene. Naime, u Siriji je od 2006-2011.godine zabilježen najduži i najstresniji period suša koja je uništila poljoprivrednu proizvodnju u ruralnim sredinama, što je dovelo do prvog inicijalnog talasa migracija-od sela ka gradovima u Siriji. Izbjeglice, glad i kriza su u narednim godinama dovele do nestabilnosti, revolucije i stravičnog građanskog rata. Migracije se nakon toga nastavila ka Evropi pojačavajući priliv migranata a sa njima i druge aspekte pratećih oblika krize koje su izazvale žestoke polemike unutar Evropske unije. No, klimatske promjene i bez ratova izazivaju posledice nalik onima što izazivaju oružani sukobi, o čemu govori i poznati Šterhov izvještaj koji je prije skoro dvije decenije predvidio da će klimatske promjene koštati kao cio jedan svjetski rat. Sumarno i svekolike posledice uporedive su i onespokojavajuće iz ugla globalnih kriza.

Poznati neuropsihijatar Boris Sirulnik u ovom diskursu kazaće ,,Krize su učestale u istoriji čovječanstva. Moramo da se prilagodimo nevidljivoj agresiji. Evolucija čovjeka se odvijala samo putem krize. Poslije ove, porodica i bračni par ponovo će postati utočište mira“. Slavni sociolog Edgar Morgan će pak kazati: ,,Jedna od velikih lekcija krize jeste da ne možemo izbjeći neizvjesnost: stalno smo u neizvjesnosti za lijek protiv virusa, u neizvjesnosti razvoja i neizvjesnosti posledica krize. Prijedlog za vaspitanje: uspostaviti u obrazovanje kako da se suočimo sa neizvjesnošću?“.

 

3. Medijska prodaja straha ( Infodemija )

Po riječima Roberta Bešare sociologa i urednika referentnog zbornika Strah i anksioznost u 21.vijeku jedino se strah bolje i češće prodaje od seksa. Zabluda je, tvrdi on, da masovni mediji prodaju informacije, jer u tom slučaju ne bi opstali na tržištu. Da je strah, u novoj medijskoj proizvodnji, sveopšti društveni fenomen govori i činjenica da se sociologija straha danas izdvaja kao autonomna istraživačka oblast.

,,Stvoren je takozvani ,,problemski okvir“ ili diskurs straha koji definišemo kroz sveprisutnu komunikaciju obeleženu povišenom simboličkom pozornošću i igranjem s idejom opasnosti. Živimo u mašini straha koja potom proizvodi publiku straha kao promociju i korišćenje predrasuda o sebi i drugima – bolji sam od tog i tog, manje sam sretan od tog i tog, bolje je da čuvam ono što imam – u cilju učvršćivanja pozicija dominacije. Iskreno strahujem da od straha u budućnosti nećemo moći da pobegnemo, u kojem god ćošku sveta da se nađemo“, kazaće Robert Bešare ( Nin, 16.02.2017, str.26).

Pogledajmo, analizirajmo kako se strah, medijski proizvodi i medijski prodaje. Kako se distribuira na svim nivoima, klasama i slojevima, po polu i uzrastu... Vještačka proizvodnja spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja, strah od novih, dosad nepoznatih bolesti, strah od prirodnih katastrofa, egzistencijalni strah u vidu straha od rata, nuklearnog sukoba, gubitka radnog mjesta, strah od klimatskih promjena...

Koliko (ne)realni, mnogi medijski strahovi su neutemeljeni i neselektivni strahovi koji kao takvi podstiču kod čovjeka anksioznost i urgentnost, umjesto straha kao evolutivnog kognitivnog oruđa. 

U svijetu i svijetlu medijske masovne proizvodnje i prodaje straha favorizuje se plaćanje po kliku, ,,vanrednim bonusima“ u trci za novcem i publikom. Brana između informacije i spektakla popustila je pred novcem. U toj funkciji usmjerivači i selektori tema su algoritmi koji analiziraju navike čitalaca ( teme diskusija na društvenim mrežama, pretrage na Guglu i trendove na Tviteru ) pronalazeći ono što će izazvati najviše interesovanja. Korak dalje u potencijalnom odsustvu matematičkih rezultata kao osnove programskog sadržaja razvijaju se novi instrumenti proizvodnje straha za koje su novinarski standardi manje bitni.

U iluziji bezgranične slobode, ničim ograničene, društvene mreže su danas snažna sredstva za utjerivanje straha, gdje anonimni entiteti sa mnogostrukim interesima strah vide i popularišu kao moćno sredstvo raznih oblika interesa i cilja.

Za nemali broj medija i njihovog izvještavanja u povodu Covid-19, kao da je u prazno govorio Hans Keluge, direktor Svjetske zdravstvene organizacije za Evropu ,,novinari su takođe dio rada u cilju zaštite javnog zdravlja“. No, dezinformacije, ksenofobne izjave i širenje panike nijesu mimoišli ovu tragičnu globalnu krizu. Otuda, iznova pitanje, u čijoj su službi mediji? Naivnost pitanja ne oslobađa od praktičnih posledica neetičkog medijskog rada.

Infodemija je toliko već prvih dana krize uzela maha, da bi Svjetska zdravstvena organizacija saopštila da je borba protiv lažnih vijesti podjednako teška kao i borba protiv novog virusa. Svjetska zdravstvena organizacija je u tom kontekstu objavila i čitavu listu mitova koji se šire putem medija a koji nemaju nikakve veze sa liječenjem corone.

A suočeni sa strahom koji ne bira ni kontinent, naciju, pol, ni starost, građani pod medijskim pritiskom posegnu često za ,,rješenjima“ i vjerovanjima koja nemaju naučno utemeljenje. ,,Ako ste u džungli, i neko odskoči jer je video zmiju, automatski radite istu stvar“ kazaće u diskursu ,,zaraze strahom“ Sander van der Linden, doktor socijalne psihologije na Univerzitetu u Kembridžu.

Shodno situaciji izazvanoj coronavirusom modelirali su se, kod dijela medija, već etablirani narativi – npr.antizapadni, antidemokratski, anti EU, anti Nato, antivakcionalni... Razloga za proizvodnju straha je mnogo. Najčešći su oni svjesne motivacije, dok je manji broj onih koji to rade iz neznanja.

,,Negativno iznenađenje u celoj prići oko širenja psihoze i panike su imali tzv.mainstream mediji, ili kako bi to nekadašnji dopisnici rekli ,,ugledni listovi“. U borbi sa sve nelojalnijom i žestokom konkurencijom, suočeni sa permanentnom krizom, kresanjem troškova, radnih mjesta, neizvesnošću, nekadašnji stilovi novinarstva su počeli da podležu pravilima modernog informativnog ,,divljeg zapada“... Kada kažete ,,već 100 oboljelih“ sugerišete čitaocu ili gledaocu da se virus širi brže od očekivanog. Ako upotrijebite formulaciju ,,samo 100 oboljelih“, isto ste rekli istinu ali upućujete korisnika vaše informacije da je situacija pod kontrolom. Kao što vidite istina može da se prikaže na dva načina i da izazove oprečne efekte... Širenje straha od bolesti, virusa, epidemija nije smrtonosno, ali je zarazno i prelazno“ Kazaće u ovom predmetnom diskursu Željko Pantelić(2020).

Jednostavno, došlo je do meteža u hiperprodukciji informacija i ,,informacija“. Kontradiktorni stavovi i neprovjereni savjeti, od strane raznih stručnjaka, priređuju se, dorađuju i finalno stvaraju ne malu zabunu kod medijskog konzumenta.

Svakako da je strah visokoprofitabilna moneta kojom se da lako i nažalost uspješno manipulisati.

Kako kaže istoričar Žan Delimo, opasnosti nam, nažalost, nikad nije manjkalo, od virusa, preko kuge do rata i gladi, pa smo se sa strahom saživjeli. Ovoga puta strah od smrti, dobija sva svoja lica i sve medijske alate. Broj kreveta, respiratora, maski, sredstava za higijenu, hrane-pokrenulo je sve emocionalne reakcije koje se konzumacijom medija uvećavaju, prenose i u najgorem scenariju artikulišu.

Vojnim žanrom kazano na djelu je ,,sajops“ psihološka operacija propagande. Zahvaljujući naprednim tehnikama i zavisno od konkretnog cilja napredak kampanje se može pratiti u ,,realnom vremenu“. Razumijevanje i podstrekivanje ,,najdubljih emocija“ osnov je medijske proizvodnje i prodaje straha. Ovaj fenomen u zbiru sa profilisanjem ponašanja ljudi postaje dio propagandnog arsenala geopolitike. Istoričarka medija Hajdi Tvirek kazaće da su strahovi od masovnih manipulacija novih medija stari koliko i sami mediji. Svaki novi vid tehnološki novog medija samo je uvećavao kako strah, tako i moć manipulacije.

 

4. Nevidljivi protivnik – u ratu smo

,,U ratu smo“ riječi su francuskog predsjednika Emanuela Makrona, kazane povodom borbe protiv covid-19, koje su postale opšteprihvaćenom retorikom političkih ( i ne samo ) vođa širom svijeta. Britanski premijer Boris Džonson reći će da su svi građani ,,regrutovani“ a Donald Tramp će sebe opisati kao ,,ratnog predsjednika“. No, pošto virus nije vojnička formacija, pogledajmo aspekte ovog planetarnog rata, koji su njegovi elementi, alati i koliko oni korespondiraju sa realnim ratom tradicionalnih obrazaca.

Složićemo se da je vijek u kome živimo donio nove izazove, nove globalne prijetnje u okviru kojih rat dobija druga obilježja i značenja. Hibridni rat, informatički rat, biološki rat, propagandni rat, sintagme su i kolokviji novih prijetnji koji traže adekvatne mehanizme zaštite, borbe, preventive, resursa, strategija...

Otuda Makronova definicija, uporedba covid-19 sa ratom konceptualno referiše na značajke koje se preslikavaju iz oblika linearnog, analognog ratovanja. Nevezano od toga što je neprijatelj suštinski nevidljive prirode, stanja poput pandemije slična su ratovima. Tada se čitavo društvo posmatra u jednom istom prostoru – materijalnom, vremenskom, kriznom, istorijskom, političkom.

Rat protiv coronavirusa prirodno, kako je i došao preko noći, zahtijeva brze i odlučne re-akcije koje ne trpe sporovodne administrativne procedure redovnih stanja. Jer, u ratu smo!

U okviru političkih sistema, generalno uzevši, svu vlast preuzimaju vlade nacionalnih država.

,,Rat generalno govoreći donosi pojačanu ekonomsku proizvodnju, veliko kretanje ljudi i dobara i sakupljanje što većeg broja ljudi na neke nove načine, bilo da se radi o kasarnama, fabrikama ili brodovima. Države se u ratu bore sa inflacijom, ne sa depresijom“ napisaće u vremenu corone Dejvid Edžerion iz Nju stejtsmana, konstatujući da gotovo potpuno zaustavljanje ekonomije i saobraćaja nikoga ne može da asocira na rat.

Često upotrebljavana rečenica u toku trajanja pandemije glasila je ,,U ratu protiv corona virusa nema primirja... mi ovo doživljavamo kao rat protiv zarazne bolesti, protiv pandemije, odnosno epidemije“.

,,Mislim da je pogrešno upoređivati borbu protiv pandemije sa ratom“, kazaće filozof Srećko Horvat, dodajući da ,,virus nije naš neprijatelj, on je dio prirode čiji je interes da nastavi da živi s nama kao što danas žive herpes ili običan grip“(2020).

Od svih sredstava borbe ovaj rat najviše je preferirao bježanje od protivnika-virusa, u izolaciju, karantin, sa izbjegavanjem kontakata među ljudima. Shodno ratnoj terminologiji riječ je o strateškom povlačenju. Elem, zajednički nevidljivi neprijatelj pokazao se u ovom ratu, jači od čitavog arsenala tradicionalnog naoružanja.

Zašto je ovaj neprijatelj opasan?

Od decembra 2019.godine, kada su kineske vlasti zvanično informisale planetu o prvom bolesniku, COVID-19 započinje svoj transkontinentalni pohod, rušeći sve granice a sa njima nedovoljno spremne odbrane. Bilo mu je potrebno samo 67 dana od prvog do stohiljaditog slučaja zaraze, 11 dana do drugih stohiljada i četiri dana do trećih stohiljada slučajeva. Napredovanje koje je teško zamisliti u ratnim tradicionalnim operacijama i naoružanjima.

 

5. Totalitarno-tehnološki nadzor ( nova normala)

,,Ako možeš da rukovodiš strahom
u društvu, onda u velikoj mjeri
možeš da kontrolišeš to društvo“

Laš Fr.H. Svensen, filozof

Era digitalnog društva nevezano od preventivno operativnih radnji i mjera prouzrokovanih zaštitom od virusa covid-19, otvorio je najšire kritičke rasprave koje se kreću u dijapazonu od slobode izražavanja, do ugrožavanja i gubitka privatnosti, do orvelovskog scenarija totalitarnog masovnog nadzora od strane država i moćnih multinacionalnih informacionih kompanija. Primjera radi ,,pametni gradovi“ odustaju od svog tehnološkog suvereniteta prepuštajući ga digitalnim gigantima u zamjenu za privremeno besplatne usluge. Patologija ,,dobrovoljnosti“ ko-egzistencije sa čipovima, senzorima, mapama, vještačkom inteligencijom, kvantnom informatikom uvećava se i inovira iz dana u dan. Fuzionišu li se u XXI vijeku pametne politike i pametne tehnologije? Otuda i pitanje ima li danas tehnologije po ljudskoj mjeri? Coronavirus – covid 19, ne ulazeći sada detaljnije u motive, razloge i nužnost preventivnih mjera, ovo pitanje dodatno je i u novoj formi aktuelizovano sa bojazni da će pandemija biti motivator kojim će se u redovnim vremenima obrazlagati potencijalnost mjera kojim se dokida pravo na privatnost. Kada se je u jeku epidemije u Kini počela da koristi aplikacija koja je na osnovu praćenja kretanja i zdravstvenog stanja svakog pojedinca procjenjivala da li treba da ostane u karantinu ili može da se vrati redovnim aktivnostima, u zapadnim medijima čule su se brojne kritike da će Peking iskoristiti ovu krizu za širenje i inovativnost inače obimnog sistema nadzora. Ubrzo su i zemlje iz kojih su dolazile ove kritike, pod naletom corona virusa počele da ne samo razmišljaju na ovu temu, već i da upotrebljavaju tehnologiju pod geslom da vanredna situacija nalaže i vanredne mjere. Tako je npr.premijer Izraela Benjamin Netanjahu odobrio bezbjednosnoj agenciji Šin Ber da na određeni rok za praćenje pacijenata od corona virusa upotrijebi tehnologiju i ogromnu bazu podataka mobilnih telefona koju inače koristi u borbi protiv terorizma. Kada je nadležni parlamentarni pododbor odbio da odobri ovu mjeru, Netanjahu ju je usvojio ,,dekretom o vanrednim situacijama“.

Vratimo se na tren kineskim alatima za pribor u borbi protiv opakog virusa. Naime, ažurnim praćenjem mobilnih telefona, koristeći stotine miliona kamera za prepoznavanje lica i uvođenjem obaveznog mjerenja temperature i prijavljivanjem zdravstvenog stanja, kineske vlasti ne samo što su mogle da identifikuju sumnjive nosioce virusa, već su mogle da prate i njihovo kretanje i identifikaciju svakog sa kim su bili u kontaktu. Niz mobilnih aplikacija upozoravalo je građane na udaljenost od zaraženih osoba. I nakon što je vrhunac epidemije u Kini prošao ostale su stroge mjere zaštite pa je na društvenim mrežama postojao mehanizam za prijavu bolesne osobe, a u nekim gradovima se obećavala čak i nagrada za prijavu zaraženog lica. Tim povodom britanski ,,Gardijan“ će marta 2020.godine kazati ,,mjere nadzora koje su u Kini i ranije bile sveprisutne, sada su samo vidljivije i još više zadiru u privatnost, a granica tolerancije se pomjera i ona postaje nova normala“.

Tehnološko-digitalne alate netransparentno je pokušao da upotrijebi Iran, jedna od virusom najteže pogođenih zemalja. Naime, početkom marta 2020.godine iranske vlasti su implementirale aplikaciju za smartfone, predstavljajući je građanima alatom za detektovanje-otkrivanje virusa corona. Umjesto te namjene vlast je skupljala podatke o lokaciji i identitetu, da bi posle dva dana primjene aplikacije ista bila skinuta s ,,Guglove“ onlajn prodavnice.

I američka administracija nije ostala imuna na primjenu tehnološkog nadzora u cilju praćenja pridržavanja socijalne distance od strane građana, kao i predviđanja žarišta virusa praćenjem kretanja ljudi iz najugroženijih područja. ,,Vašington post“ će tako marta 2020.godine objaviti da su čelnici ,,Gugla“, ,,Fejsbuka“ i ,,Epla“ i još nekoliko velikih kompanija ove oblasti na sastanku u Bijeloj kući razmatrali kako mogu da pomognu u cilju poštovanja mjera suzbijanja virusa. Iz ,,Gugla“ obzirom na podozrenje građana, ovim povodom su kazali da u predmetnu svrhu ne bi bilo distribucije podataka o kretanju i kontaktima pojedinaca, već samo podrške i pomoći vlastima u aktivnostima oko (ne)pridržavanja preporuka o izbjegavanju okupljanja. Epl je istakao da je razgovarao o pomoći u učenju i pružanju zdravstvene pomoći na daljinu.

Podsjetimo se ovim povodom kako su se južnokorejske vlasti ponašale tokom epidemije MERS-a odnosno koje su alate i vještine razvili za praćenje oboljelih: nadzorom putem bezbjednosnih kamera, zapisa kreditnih kartica i podataka iz GPS uređaja automobila i mobilnih telefona, kada bi se ustanovilo kretanje oboljelog na mobilne telefone dobijali bi informacije kuda su se kretali, čak i koje su autobuse koristili. Mjere nadzora išle su do nivoa da su građani obavještavani da li je oboljeli koristio zaštitne rukavice. Primjenjena je i aplikacija koju su koristila lica u samoizolaciji, što je sve sumarno dovelo do najniže stope smrtnosti od jedan odsto. Izuzetno dobri rezultati u kombinaciji više mehanizama(veliki broj ispitanih), dali su Južnoj Koreji efikasne rezultate u borbi protiv COVID-19.

Ema Brajent, profesorica, sa Univerziteta Šefild u čijem je fokusu propaganda i njene metode kazaće da ,,živimo u novoj eri propagande u kojoj je nadzor kroz tehnologiju toliko ukorijenjen i usavršen da ga ljudi jednostavno nijesu svjesni“. Ne manje ukazuje i na činjenicu da ovaj fenomen postaje i oruđe geopolitike navodeći primjer Rusije koja je formirala novi rod svojih oružanih snaga ,,trupe za informaciono ratovanje“.

Podsjetimo se šta je u diskursu ove(ovih) tema govorio Hoze Delgado, sledbenik Tesle: ,,Možemo oblikovati, kontrolisati ljude poput robota! Ali, problem će biti kada oni potpuno izgube svoju volju! Šta onda daditi sa ljudima?“

Kineski koncept nadzora nije kao što je poznato ,,izolovani patent“ u borbi sa coronavirusom. Odavno je sebi postavila cilj po kojem će u 2020.godini postaviti 600 miliona kamera koje prepoznaju lica građana, čije se slike prenose u realnom vremenu na centralnom kompjuteru kojim upravlja sistem unapređene vještačke inteligencije. Znaće se ko je pojedinac, šta radi, misli, kakva mu je socijalna strana života te šta on namjerava da preduzme. Na osnovu zbira podataka skupljenih i obrađenih algoritam će ,,dodjeljivati“ društveni kreditni skor koji će ili ograničiti ili proširiti privilegije koje će shodno rezultatu pojedinca moći da ima – ili nema!

 

Literatura:

Stojanović, Dubravka, Nova solidarnost i smanjenje nejednakosti, Nedeljnik, str.29-31, 2.april 2020, Beograd

 

Media sale of Fear
(COVID 19 – INFODEMIA – SOCIOLOGY OF CHANGE)

 

Abstract

 

The paper aims to problematize the new phenomena and characters of social change and the institute of crisis caused by the Corone-Covid pandemic in 2019. In that spirit, the paper emphasizes the infodemia or media sale of fear as a manipulative category that deviates from the originality of media principles. Accordingly, media production and the sale of fear is the result of political-media-corporate interests of a global character. The media sale of fear with its mechanisms converges and problematizes in the context of the digital ‘smart’ age the arsenal of manipulative patterns, stereotypes and prejudices of the media-shaped 21st century.

      

In the context of the topic, the paper also refers to aspects of technological supervision as a form of ‘fight’ against Covid 19.

 

Key words: pandemic, infodemia, media, covid 19, fear, manipulation, prejudice, adversary, war, technological surveillance.

 

 

---

10(19)#17 2021

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

DOI 10.46640/imr.10.19.5 UDK 2-81-154:638.252*Covid.191(497.6) Pregledni članak Review article Primljeno: 8.2.2021.

 

 

Fahira Fejzić-Čengić

Fakultet političkih nauka, Sveučilište u Sarajevu, Bosna i Hercegovina
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Medijsko praćenje ponašanja religijskih hijerarhija
u doba epidemije

Puni tekst: pdf (593 KB), Hrvatski, Str. 3021 - 3031

 

Sažetak

 

Dok traje formalna socijalna izolacija svijeta i Sarajeva, dok se događa sve što se oko nas događa, live i uronjeno, religijske zajednice su također prisutne. Poput drugih gradova koje tri religije dodiruju i ispunjavaju, a to je najprije Jeruzalem, Sarajevo izranja kao europski original. Pratim istupe, nastupe, javna obraćanja ili vjerske corona poruke s tri vjerska izvorišta: islama, pravoslavlja i katoličanstva u ovom gradu. Koliko je sličnog, toliko je različitog, koliko je umirujućeg toliko je stresnog, koliko je korisnog toliko je štetnog. Šta će na kraju ili krajevima uslijediti? Tko zna? Ah nitko ne zna, krhko je znanje, reče naš sjajni pjesnik Antun Branko Šimić.

 

Ključne riječi: pandemija, religija, nadzor, homo sacer.

 

 

‘Zar?!’ – A uistinu oni nered siju ali ne opažaju!
(‘Ela innehum humul-mufsidun vela kin la ješ’urun’…
(Sura Bekare, Krava, ajet 12, Kur’an))

U svom kratkom, ali  znamenitom tekstu u cik pandemije covid19, talijanski je mislilac Giorgio Agamben ‘Razmišljanja o  kugi’ konstatirao kako su moderna društva, ili ih možemo staviti i u jedninu, globalno moderno je društvo s lahkoćom prihvatilo osjećaj ‘zaražnosti kugom’, zatvaranje u kuće, ukidanje svog načina života, odbacivanje veza prijateljstva, ljubavi, rada, čak je napustilo svoja vjerska i politička ubjeđenja.^[29] Ovim jednostavnim zaključkom, autor nas uvodi u moćni zaključak kako je u stvari kuga, covid19, već postojala među nama, u nama, i kako je to stanje nepodnošljivosti dosadašnjeg načina života jedva čekalo da se (s) nečim izrazi, pojavi u javnoj sferi kako bi se sa svim starim stvarima i stilovima raskinuli prethodni odnosi.

Ono što nas u ovome tekstu i promišljanjima posebno zanima je pozicija religije, potrebe za religijom, kao i novosti koje su sa ‘modernom kugom’ nastupile u okrilju religije i religija u XXI stoljeću.Manje više sva ubjeđenja, uvjerenja, vjerovanja bilo koje vrste, a posebice religijska vjerovanja i pakse monoteističkih kao najbrojnijih religija naše epohe su izmijenjena, uvjetovana, pomjerena i pervertirana. U prvom talasu zatvaranja i ekstremnih slika i prikaza emitiranim na skoro svim masovnim medijima današnjice, prva religijska reakcija je bila jednako šokantna – ovo je apokalipsa. Ovo je taj kraj svijeta. Ili, ovo je taj početak kraja svijeta. O čemu evidentno govore sve velike religije i svi sveti spisi, islama, kršćanstva, judajstva. A da li je covid19 bio apokalipsa, već nakon nekoliko mjeseci ili godine dana možemo negativno odgovoriti - svijet i dalje, očito je, postoji.

Podsjetit ćemo da su u početku pandemije koja je počela u Wuhanu najprije Kinezi odustali od slavljenja svoje najznačajnije kulturno-religijske odrednice, Kineske nove godine, potom su hronološki padali i ostali najznačajniji praznici velikih religija, Uskrs i Vaskrs, oba su faktički u većinskim  kršćanskim zemljama i društvima prošla neobilježeno. Barem ne na način kako se to događalo prethodnih stotina godina, ritualima u crkvama, manastirima i na okupljanjima sljedbenika. Papa je održao svoj čuveni govor Ubi et orbi na potpuno praznom vatikanskom trgu što je presedan kakav se ne pamti. Najradikalniji raskid sa uobičajenim ritualnim obrascima ipak su donijeli lideri islamskih zemalja, ponajprije predstavnici Saudijske Arabije gdje je srce obredoslovnog islama zaustavljeno. Tavvaf, kružno kretanje oko Kabe, Crnog kamena (Hadžerul -esveda) u Mekki je posve obustavljeno, a poznato je da se na ovakav način tavvaf nije zaustavio posljednjih hiljadu godina. Čak i kad brojne manje džamije i mesdžidi u ovoj zemlji profunkcioniraju, dvije.

 

 

Ova je fotografija u ‘dobu slike’ postala vrlo dijeljena i upečatljiva i svojom je simboličlkom porukom upravo zbijala redove vjernika islama i snažila duhovnu dimenziju, da bi sa covidom19 potpuno nestala, i zamijenjena performansom nekoliko ljudi koji s kišobranima šetaju u bijelom okruženju ‘svetog prostora’.

velike džamije, u MekkiiI Medini ostaju zatvorene za sljedbenike.^[30] Ova mala ilustracija koja uspoređuje papilarne linije ljudskoga prsta i kružne saffove oko Kabe u Mekki potvrđuje značaj prirodnog ili zgusnutog saffa Tavvafa, i ni jedan drugi oblik ga ne čini potpunim i cjelishodnim sem ovog prirodnog poretka ljudi koji obilaze svetinju u Mekki. Naknadne intervencije koje ćemo spomenuti samo ilustriraju nakaradan racionalni pristup organizacije Tavvafa u Mekki na način kontroliranog performansa sa vrlo malim brojem učesnika,  potvrđujući tezu kako se vjerski lideri ni u svijetu nisu snašli, odnosno, nisu ni pokušali snaći, već su naprosto prihvatili naređenja ili komande iz Svjetske zdravstvene organizacije o tome kako da reorganiziraju Tavvaf. Simbolički, papilarne unikatne linije na svakom ljudskom prstu povezuju čovjeka sa kosmičkim silnicama koje zrače i isijavaju svoju osobitu energiju iz Crnoga kamena  i iz stopljenih uokruženih ljudskih tijela koja u trudu, u odricanju, u znoju i posebnoj želji obilaze kružno  i svjedoče da su usklađeni sa svim kružnim obrtanjima i jecajima kojima odzvanja ovaj naš veličanstveni svemir, kosmos, vasiona, kako god ga nazivali svojim malim ljudskim sitnim jezičkim mogućnostima.

 

Viši svijet je spuštan na najniže stupnjeve, u blato i prašinu dnevnosti

Agamben bi kazao kako se religijske zajednice ovoga trenutka ne umiju nositi sa novim izazovima svoje sljedbe i sa ljudskom potrebom za vjerovanjem u viši duhovni svijet.  Stoga je, veli Agamben, to mjesto vjerovanja zauzela moderna nauka koju on sa razlogom naziva religijom modernog čovjeka. Zaključuje kako  ‘nauka kao i svaka religija proizvodi praznovjerice i strah, ili se bar može koristiti za njihovo širenje…nikada nismo prisustvovali ovakvom spektaklu’.^[31] Ali ovaj spektakl koji u medijima pratimo, prateći religijske nastupe, religijske vođe i njihove poruke, konstatiramo zajedno sa Agambenom da se upravo nauka o covidu19 sapliće u iste obrasce spektakla kakvi su tipični za religije u doba krize, kada se naočigled svih sudaraju sukobljena mišljenja i sukobljene preporuke, počev od toga da se od strane jednih poriče ozbiljnost zaraze, do onih koji u covidu19 vide čistu ortodoksiju koja se sama sobom potvrđuje, ali sva rješenja koja se nude prosječnom konzumentu medijskih prezentacija je – čista podjela. Ili, ili…

Sa svoje strane bih dodala da je sama pandemija sa popratnom infodemijom, pokazala najnoviju naučnu ili čak pseudonaučnu religiju, naime sam covid19 sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom kao neobjavljenim božanstvom je postao je nova religija. Temeljna postavka ove nove religije je obavezno je vjerovati u covid19. Ko ne vjeruje, ne pripada nama i mi ćemo se s njim obračunati kao s herezom. Potom, jedna od važnih izvanjskih obilježja nove religije, kako sve religije imaju ta simbolična spoljna obilježja, ovdje je zaštitna maska na licu najbitnija. Ko nosi masku on je naš i sluša novu religijsku zapovijest, ko nije s maskom na licu on je očiti heretik i njega treba izolirati, izopćiti i na svaki način kazniti. Ekstremne kazne već su brojni medijski sadržaji upratili, od upada u kuće, materijalnih kažnjavanja do kazni zatvaranjima u prave zatvore jer se pravila nove covid19 religije ne poštuju. Ni jednog trenutka nije individualizirana covid religija, na primjer, izuzeci od maske su za astmatičare, za djecu, za alergičare, za bolesnike kožnih obilježja, ili za one koji su preležali zarazu…Ne, upravo kao u svakoj neslobodnoj, nadzornoj religiji, i ovdje sve mora biti isto za sve, i bez izuzetka.Treće ekstremno pravilo nove religije je odmakni se od svakog čovjeka. Svakako što više to bolje. Upravo suprotno svim uobičajenim religijskim motivima i zapovijestima, o bliskosti bližnjega svoga, o ljubavi među ljudima  i unutar zajednice, ova nova religija propovijeda samoću, udaljenost, izolaciju i utihlost. Po mogućnosti jedna totalna izolacija koja što duže traje to vas više štiti od zaraze, i to ne treba ni propitivati, ni sumnjati u taj stav, niti se ikako tome opirati. Izuzetak čini medicinsko, posebno osposobljeno osoblje, koje je opremljeno svim mogućim zaštitama, od glave do pete, sa maskama, skafanderima, vizirima, rukavicama, specijalnom obućom…I to osoblje brine ne po Hipokratovoj zakletvi, pomoć svakome u svakoj prilici bez obzira na sve, već upravo suprotno, hijerarhijski - pomoć samo nekima, biranima, izdvojenima, privilegiranima. Javnost je čak tako dobro pripremljena na ove šokantne stavove, da su bili skoro neprimijetni bilo kakvi izgovori, prigovori ili posebna ljudska humana ponašanja koja su i dalje slavila ljudski život, pomoć bolesnome u nevolji ili zakletvu profesije etičkog ljekara ili medicinara…^[32]

 

Homo sacer svuda i stalno oko nas

Najzačudnije od svega, vezano za ovu temu je pojava da je u gotovo tromjesečnom intervalu došlo do sloma svih uvjerenja i zajedničkih ubjeđenja što smo ih kao građani Planete zemlje posjedovali. Ispalo je kao da ljudi više ni u šta drugo ne vjeruju, vjeruju samo u covid19  i golu, baš golu egzistenciju. I to onu najnižeg tipa, biološku egzistenciju i samo je ona bitna, nju se mora sačuvati pošto poto i jedino je važan ponovo onaj sjajni termin Giorgia Agambena homo sacer. Homo sacer je paradigma otuđenog, ogoljenog, obespredmećenog čovjeka, koji jedino vrijedi kao zbir svojih pojedinačnih organa, od njeg se može uzeti srce, krv, bubrezi, zglobovi, koljena…čija prodaja i cijene na tržištu posebnih nekretnina u ovo doba skaču do neslućenih granica. Nije iznenađujuće ako ovo sve nije pripremna faza za ustanovljenje jedne nove religije, nebožanske religije koja će izrastati na razvalinama oslabljenih božanskih zasada koristeći se tim elementarnim resursima iz unutrašnjosti čovjeka. O tome uostalom na više mjesta govore izvorni tekstovi brojnih navjestitelja počev od Adama, Noe, Mojsija, Isusa do Muhameda. (Adema as., Nuha as., Musaa as., Isa as., Muhameda as.) Nova intervencija pod kožu, kako su je ranije imenovali neki autori ima za cilj dodatno raspakirati božanski original ljudske nutrine pomoću vjerovatno nanotehnoloških inputa, kako bi se teror kontrole svake osobe uistinu ostvario kao nekad ispisivanim orvelijanskim, hakslijevskim ili pak kamijevskim metodama perverzije...’Homo sacer je onaj spram kojega su svi ljudi potencijalni suvereni’, kazao bi Agamben.^[33]

Tako uplovljujemo u doba koje je svedivo na golu egzistenciju i strah od njena gubitka i takvo jedno totalitarno društvo, jedna takva kultura i jedna takva civilizacija  ne zaslužuju ništa drugo sem da uplove u luku tiranije kakvu evo veću skromnijim oblicima  svjedočimo. ^[34] Sve baš sve je u rukama online mogula današnjice. Pred nama je postmoderni Levijatan isukao svoje nano-sablje i nano-mačete, ne mareći za moral, etiku i duhovnost, Istinu, Dobrotu, Ljepotu, ne mareći za religiju Pravoga Tvorca sveg postojećeg, Boga dakle već upravo suprotno – Njemu usprotiv! – ulazeći u obezljuđeni i obezboženi novi vrli svijet u kojemu stoga sa razlogom možemo konstatirati vlastiti poraz, svako ponaosob, posebice tzv. religijski lideri i predvodnici koji ove procese ne uviđaju, na razumiju i ne misle.

 

Neroni iz XXI stoljeća na pomolu

Živimo doba očaja. To je sinonim za uvećani nadzor. Novi nadzor uvlači nam se pod kožu, i otkriva ne samo šta radimo već i šta mislimo i šta osjećamo. Počelo je kao fokus na bolest, zarazu, kugu kako Agemben voli kazati, ali ako već sad na svakom ulazu u zgradu ili avion, prevoz ili državu mjerimo temperaturu, puls, pritisak, kakve se iz ovoga mogu izvući ekstremne implikacije, nije teško zaključiti. Njih je naime, uvijek važno prepoznati prije nego dospiju kao ostvarenja do nas.

Mi ljudi današnjice, nalikujemo na Nerone XXI vijeka, nismo kadri spoznati kako to izgleda kada zapalimo i kada stvarno gori Rim, već svi kao da moramo zapaliti Rim da bismo shvatili da smo pretjerali i da kad je već zapaljen nema spasa Rimu. Ta forma ljudskog egzistencijalnog pragmatizma od kojeg boluju čak i religijske hijerarhije a trebale bi da su od toga posve lišene, jeste mentalno predsoblje koje će omogućiti prekretnicu za nadzor ljudi. Yuvai Noah Harari,, izraelski historičar i analitičar piše kako nas baš ova potkožna nadzornost uvodi do ‘uspostavljanja novih totalitarnih režima, gorih od svih koje smo ranije vidjeli. Mogu rezultirati ogromnim revolucijama na tržištima rada, u ekonomiji i ličnim odnosima.’^[35] I dok djelomično gori Pariz, nije teško zaključiti da će doći na red i Berlin, i London i Rim i redom gradovi u kojima poniženi, osiromašeni ljudi pate...Ako se poveća nadzor nad građanima, mora se to uvijek balansirati sa nadzorom nad vladama i korporacijama, nastavlja autor Harari.  Svi oni donose iznimno važne odluke, i dijele stotine milijardi dolara kako žele, a to je često presudno kamo vodi. Građanima je bitno da zaštite svoju privatnost, i da svako njihovo pojedinačno praćenje prati i vlade koje se time bave. U suprotnome, vanredne totalitarne mjere neće prestati i orvelijanski koncept neslobode je sinonim za našu budućnost, svejedno je, živjeli u Africi ili u Evropi…

Jer sve trenutačne mjere su u stvari dugoročne. Kaba je i dalje paradigmatična, ni nakon obreda hadža koji je bio više smiješan i posve nadziran nego svet i osebujan, tavvaf se nije vratio prvotnom obliku prisnosti i izvornosti makar da je situacija u državi posve stabilnija. Riječ je očito o nečemu drugome. Papa više ne izlazi na Vatikanski trg, naredni mali i veliki kršćanski blagdani su manje više ignorirali epidemiološke mjere. No, papa u njima nije učestvovao. Kako bi kazao filozof Alić,  religijske kao i ine hijerarhije imaju svoje tajne, a ‘tajna hijerarhijske tajne je baš u tome da se jedno govori a drugo čini, tako da je oko nas nastalo društvo u kojemu ljudi čak   iako znaju i vide šta je istina a šta laž prihvaćaju stvari onako kako se od njih traži da vide, misle, oblikuju, jer svakoj hijerarhiji trebaju smjerni ljudi’.^[36]

 

Tri stupnja religije: objektivni, subjektivni, duhovni

Religijske elite Bosne i ostatka svijeta pokazale su se u svojoj krajnje racionaliziranoj religijskoj ali u biti antivjerskoj dimenziji svoga imidža. Naime, krajnji pozitivizam sociologije, prava, bogoštovlja, ili akide usmjerile su kolektivni religijski život, forme, obrasce u doba covid19 kao posve prilagodljiv, rastezljiv i adaptirajući oblik. Time je zadovoljena samo prva stepenica razvoja religijskog u čovjeku. I to onaj tzv. objektivni stupanj religijskog života koji živi kao religijski život naroda, kolektiva, oni brojni smjerni ljudi, ali ne i onaj subjektivni stupanj religijskog života kao moj lični, osobni i duševni stupanj na kojemu hijerarhije ne postoje, pogotovo ne onaj treći, duhovni kao najviši stupanj religijskog života na kojemu su prevladani svi dualiteti i materijalni tragovi i gdje vlada potpuna harmonija čiste duhovnosti. Dakle, religija za osrednjeg čovjeka, kako ga naziva Nikolaj Berđajev, je ova vrsta religije koju je uškopljavao i trenirao covid19. ‘Tu spadaju i desni i lijevi, tom ‘demokratskom’ tipu čovjeka. I monarhije i socijalističke republike jednako su potrebne masama, jednako su prilagođene osrednjem čovjeku’.^[37] I bit religije u ovom domenu je kako religijskih tako i državnih, obrazovnih, turističkih, akademskih institucija ostao jednak – takav da bi se lakše osrednjim čovjekom upravljalo. Ovaj put i da bi državne i korporativne institucije dodatno upravljale religijskim institucijama. Tako su djelovanja religijskih vođa, lidera, predstavnika hijerarhija u ovom periodu uistinu posve bila racionalizirana, nevjerska, nereligijska i naročito ne produ/hovljena. I na ovakovrsnim skupovima mi se kao naučnici obično bavimo prilično površnim i odraznim refleksijama i znanjima, teško nam je priznati kako uistinu stvarno malo o svijetu znamo, lakše ponavljamo i citiramo jedni druge u komunikativnoj zajednici istraživača. Naprosto nam je svima tako lakše. Da li mi uistinu znamo što je metafizika? Što je temeljna duhovnost? Kad se i kako se naša civilizacija primiče kraju? Je li to nešto jako blizu, ili ne? A to su istinski vjerski, duhovni  i religijski vođe bili dužni iskazati u ova pandemijska vremena.

Urlich Beck bi u minucioznoj analizi modernosti konstatirao kako su rješenja  za sve naše krize već u odbačenim izvjesnostima prethodnih epoha.^[38] A mi smo tako olahko odbacili šest epoha postojanja i obreli su u ovoj  materijalnoj kao ponajmanje važnoj. Iz nje sudimo i djelujemo sa bezbrojnim greškama koje su često nepopravljive. Jer, svuda gdje uspostavimo neki sociološki aksiom, tu je u stvari golema rana. Bog je nauci trebao da bi ga nekoć naučnim metodama domišljala samoga Boga. Od sociologije do fikha^[39], akaida^[40], katehezisa^[41]. Tako je racionalni čovjek zavolio racionalnog Boga. Jer, moderni čovjek naprosto ne smije priznati da sve što je moderna bez Boga proizvela rastače se u vazduh.^[42] Potreban nam je ungrund kao novi kanal poruke. Ungrund je vrsta osobne tajne. Dokaz da pojam nije kraj umovanja, i gdje mu se primičemo iz negativnog smjera. Božansko je nebiće, Nadbiće dakle. Ungrund je prostor tajne, onaj bezdan koji svjedoči božanski kao neizrecivi život. Zato je duhovni svijet nesalomljiv i neizreciv, neuništiv i vječan, vazda živ i nudi se svakome ko se pročisti i poželi. Original nad originalima. Samo se on u doba pandemija prikriva, sakriva i bježi od najezde svekolikog Zla.

Moglo bi se predmnijevati kako nova tehnologijska vlast  ili tehnopol postmoderne želi se dokopati ungrunda, na svoj  utilitararno inteligentan i osebujan način. Nesvjestan da je to u biti  nemoguće. Svaka bi vlast to najviše voljela nadzirati. Homo sacera kao predmet promatrati, upotrebljavati i ismijavati. Svojim cinizmom, lucidnošću, inteligencijom zla i totalitarnom nakanom. Za potencijalnu  ‘propast normalnog svijeta’ dostatna su dva zapadna i jedno istočno postignuće u čitanjima većine autora, egoizam kao individualizam,  atomska bomba i  odnosno demografska bomba. U pritajenom strahu, moderna je stvorila svijet samouništenja čovječanstva ali to ne  želi priznati. Stoga su joj tendencije antimoderne stalno za vratom. Nadovezujući se na Becka koji potvrđuje da rizik jest društveni fenomen snažno podržan globalizacijom ali da ne bi mogao biti shvaćen niti percipiran bez uloge medija, očito je vrlo važno shvatiti da su svi ovi tokovi bili izrazito medijatizirani, medijski popraćeni i upućuju na značaj interdiskurzivnosti koju je neophodno cjelovitije sagledati u svrhu potpunog razumijevanja nadolazećih  rizika i komunikacijskih implikacija na sve segmente života, pa i religijski.

 

Božanski svijet, antropomorfni svijet, virtualni svijet…

Sa intenzivnom globalizacijom se profilrala integralna stvarnost kao virtualija. Kao zamjena za živi realni svijet, božanski i početni original. U njemu je smrt još uvijek neizliječena rana i trajna bol kao najveća tragedija koja nas iskušava. Kako umrijeti? Kako nestati? A da ne boli?

Ako je nestala transcendencija, Bog slomljen treba uništiti i njegov prirodni svijet i zamijeniti ga umjetnim od raznih dijelova zbog kojega se nikome ne podnosi račun. Tehničko virtualno se javlja kao konačno rješenje u toj nemogućoj razmjeni svijeta.^[43]

Kakve ovo veze ima s religijom? Evo barem kakve veze ima s islamom? Gotovo na dvije trećine prostora pogoleme knjige, Kur’anu,  od preko 600 stranica je govor o sihru, magiji, zavođenju kao ponajvažnijoj temi. Posebno u pričama o Mojsiju, Musau, poslaniku Židovima. Poslanici pa i sam Mojsije, Musa as. koji je mucao, poslan je s bratom Aronom, Harunom as.  oslabljenim Židovima, pokorenim sihrom, magijom i manipulacijom da se suoče sa sihrom, magijom, iluzijom te poučeni kako da je savladaju. Kako da ukažu na štetnost i opakost magije. Kako dakle da odgovore u svom trenu postojanja na zavođenje, na manipulaciju i na prevaru. Kako da spoznaju Istinu?? Savremena magija je u tehnopolu, u tehnologiji i ekraničkoj kao simulakrumskoj kulturi, a ona se čini svemoćnom. Bar zasad! U našem dobu i našemu iskustvu.

Oduvijek i trajno, kao i danas uostalom, mnogo je onih koje krasi inteligencija zla kako ju definira Baudrillard, koja odlično manipulira, zavodi i stvara iluzije. I u svakom vremenu zadaća mislećih, odabranih i duhovno snažnih je kako odgovoriti na sihr, magiju, manipulaciju i kako otkriti i sačuvati istinu?! Obično to nisu formalni religijski lideri! Baudrillard veli da je to jako teško moguće jer od hiljadu ljudi tek jedan, dva imaju vremena i strpljenja da o ovome misle. A tek jedan  od nekoliko hiljada ima u sebi duha. Ovako isto je govoroi i pisao jedan sarajevski šejh, mesnevihan kazivač velikoga epa ‘Mesnevija’ Dželaludina Rumija hazreti Mevlanata, hadži Hafiz Halid Hadžimulić u svojim dnevničkim sjećanjima. Samo je jedan od hiljadu na Pravom Putu Spozanje.

On sugerira kako umjetna inteligencija, vrh obmane jest tehničko rješenje za mišljenje svijeta koje je ojalovilo, koje nas/svijet misli kao inteligencija zla.^[44] Da, postoji ta inteligencija zla, jer ne možemo osloboditi dobro a da ne oslobodimo zlo. Nas čeka svijet kao savršena kopija za koju čak nećemo znati da jest kopija. Šta dakle postaje izvornik kada kopija prestaje biti kopija?^[45] Ovo vrijeme Integralne Stvarnosti – vještačkog svijeta kao kopije danas miješa sve, ‘sve što smo s teškom mukom razdvojili, seksualizirali, transcendirali, sublimirali, metamorfomizirali kroz odmak, sve se to danas neprestano miješa…riječ je zapravo o beskrajnom redukcionizmu, neviđenom revizionizmu’.^[46] Otrcanost slike se pridružuje otrcanosti života, i u realitijima i počinje Integralna vidljivost kad vidimo da se u svemu danom pogledu, i nema šta više za vidjeti. ‘Postati slikom  znači – ne sačuvati nikakvu tajnu’. 

Ima li mjesta i za svijet i za njegova dvojnika? Nema. Dvojnika treba potkopati. Vratiti lijepo lice pjesnika Imrana na vidno mjesto. Polahko, sitnim lagahnim koracima rasplitati sve čvor po čvor, sve saplitaljku po saplitaljku…Početi nanovo ko da je tek svijet stvoren, čist od mraka I inteligencije zla, I svom biću, u politeji, u ekonomiji, u harmoniji, u mjeri…Čini se da je to moguće kroz povratak detalju, fragmentu, nijansi, početku, iskonu, ljepoti zore I modrini povečerja, pravdi, ljepoti, ranoj utihloj duhovnosti, tihovanju i mirovanju,  halki, u krugu, u zajednici istomišljenika i sadisajnika, primičući se originalu, bisernom zrnu u dubini mutne školjke, dragulju ispod debelih naslaga kamena i mahovine, u rijeci života koju svako rano jutro prije sabaha, ili cika zore veliki dostavljač istina, Džebrail, Džibril, Gabrijel posjeti i porine se u nju kako bi sa sedamdeset hiljada krilaca i krila raspršio te divne milosne kapi živog života i njima spajao nebeski svod i zemlju, umornu od toliko prljavštine po njoj. Zemlju to najstrpljivije stvorenje što ga je ruka Božija ikada stvorila.^[47]

Zašto o ovome šute religije i ljudi religije? Ako ne znaju, dužni su sve naučiti i prenijeti te darove znanje. Sve u velikim iskonskim knjigama ima zapisano. Ako znaju, nek pripovijedaju, o svih sedam stanica postojanja, jer ‘Kada sljedbenici istine/ Zašute pred Sljedbenicima laži, /onda    Sljedbenici laži umisle/  Da su na istini.’ 

 

---

 

Literatura:

Agamben, Giorgio, (2006), ‘Homo sacer’, Suverena moć i goli život, Multimedijalni Institut, Zagreb

Alić, Sead, ( 2019), ‘Masovna proizvodnja narcizma’, Zagreb, 2019., Sveučilište Sjever I CFM Zagreb

Baudrillard, Jean, (2009),’ Pakt lucidnosti ili inteligencija zla’, Zagreb

Beck, Urlich,(2011), ‘Svjetsko rozično društvo’, Novi Sad, Podgorica, UK

Berđajev, Nikolaj, (2007), ‘Filozofija slobodnog duha’’, Dereta, Beograd

Briggs, A. Burke, P.( 2010), Social History of the Media: From Gutemberg to the Internet’, Politiy Press, New York

Cvitković, Ivan, (2016),’ Religija u zrcalu teorija’’, CEIR, Sarajevo

Hadžimulić, hafiz Halid (2019), ‘Dnevnici Iii III tom’, Udruženje hadži Mujaga, Sarajevo

Helminski, Kabir, (2018), ‘Živi prisutno’, Sufijski put do budnog srca. TPO Fondacija, Sarajevo

Fejzić Čengić, Fahira (2018), ‘Kao ribe u vodi’, Ka filozofiji medija ili kako opstati s medijima, Dobra knjiga, Sarajevo

Malouf, Amin, (2009),, ‘Poremećenost sveta’, Kada se naše civilizacije iscrpe, Laguna, Beograd

Paić, Žarko, (2018), ‘Tehnosfera I, II i II tom’, Zagreb

Strobel Li, (2007), ‘’Zločin hrišćanstva, Da li je relgija opijum za narod, Metaphisyca, Beograd

http://www.buka.com/novosti/giorgio-agamben.razmišljanja.o.kugi

http://buka.com/novosti/procurili-prvi-podaci-o-se-najviše-obogatio-tokom-pandemij-bogatasi-zaradili.434

http://corona-virus-prekretnica-za nadzor ljudi

 

Media Coverage of the Behaviour of Religious Hierarchies
during the COVID-19 Period

 

Abstract

 

While the formal social isolation of the world and Sarajevo continues, while everything that happens around us, live and immersed, religious communities are also present. Like other cities touched and fulfilled by the three religions, which is Jerusalem first, Sarajevo emerges as the ervopic original. I follow speeches, appearances, public speeches or religious corona messages from three religious sources: Islam, Orthodoxy and Catholicism in this City. How much is similar, so much is different, how soothing is so stressful, how beneficial is so harmful.

      

What will happen in the end or ends? Who knows? Ah no one knows, fragile knowledge, said Antun Branko Simic, our great poet…

 

Key words: pandemic, religion, control, homo sacer.

 

 

---

10(19)#18 2021

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

DOI 10.46640/imr.10.19.6 UDK 32:616.891.6-044.86 Prethodno priopćenje Preliminary communication Primljeno: 7.3.2021.

 

 

Jure Vujić

Institut za geopolitiku i strateška istraživanja, Zagreb, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Simulacija kolektivne tjeskobe i medijske
fobo–strategije politike straha

Puni tekst: pdf (474 KB), Hrvatski, Str. 3033 - 3042

 

Sažetak

 

Medijsko izvještavanje u realnom vremenu, popraćeno ekspertnim analizama o širenju zaraze COVID-19 na globalnoj i mikro razini doprinosi eskalaciji društvene atmosfere kolektivne tjeskobe i psihoze. U tom smjeru, pandemije kolektivnih psihoza i straha uvijek prethode uvođenju totalitarnih mjera i stvaraju pretpostavke za bio-političku i medicinsku vladavinu te jačanje izvanrednih mjera nadziranja. Virusna insinuacija, mimetizam reakcija, diseminacije viralnog straha, sastavni su fenomeni difuznog društvenog i medijskog nasilja koje transformira stvarnost panike/straha u fantazmagoričnu i često simulirajuću kolektivnu tjeskobu. Današnji tiskovni, audiovizualni i numerički mediji konsenzualno i vješto koriste poluge marketinga straha. U tom pogledu, novinar je (zajedno s trgovcem oružjem, političarom i proizvođačem antidepresiva) jedna od rijetkih struka koje trguju strahom i panikom. Mediji su postali moćno oružje tradicionalne politike straha koja instrumentalizira kolektivni strah pučanstva kako bi iznudila pasivni pristanak za primjenu izvanrednih mjera koje ograničavaju temeljne pojedinačne građanske slobode.

 

Ključne riječi: virusna, strah, društvo, politika, mediji, biopolitika.

 

 

Kultura straha i nova fobokracija

I prije pandemije COVID-19 te epidemije SARS-CoV-2 zapadni je čovjek bio tjeskoban i latentno trajno zabrinut, a povijest civilizacija pokazuje da se društvo paralizirano anksioznošću nužno rastvara iznutra i izumire. Nitko danas ne može poreći ključnu ulogu straha u pokretanju i legitimiranju svakodnevnih izvanrednih sanitarnih i političkih mjera koje remete naš dosadašnji mentalni i životni habitus. Kako pojedinačni, tako i je kolektivni strah u sklopu medijske i društvene psihoze znatno pojačan utjecajem globalnih i domaćih medija. Međutim, pored te društvene i emocionalne dimenzije straha važno je podsjetiti koliko je osjećaj straha utjecao i oblikovao kolektivne kulturne i civilizacijske identitete u svijetu. S pravom se može govoriti o kulturnoj antropologiji straha i o raznolikosti kulture straha. U djelu Strašna djeca novog vijeka Sloterdijk^[48] govori o permanentnoj improvizaciji koju koriste politike straha. Otkad su objavljene vijesti o obimnoj virusnoj infekciji koja je progutala svijet u areni se nalaze 24-satni informativni kanali. Jednoznačne neprestane sveprisutne vijesti o virusu COVID-19 potisnule su u drugi plan sve ostale vijesti na planeti. Medijska izvještavanja u realnom vremenu o širenju zaraze na globalnoj i mikro razini popraćena ekspertnim analizama doprinijele su eskalaciji društvene atmosfere kolektivne tjeskobe i psihoze.

U kontekstu medijske informacijske inflacije neselektiranih i proturječnih informacija treba se, kako to iznosi Dominique Moisi u djelu „Geopolitika emocije“^[49] sjetiti koliko su emocije važne pa čak i kod geopolitičkih čimbenika. Po njemu su strasti i emocije ključna obilježja zemalja i društava pa je tako Strah je emocionalna konstanta Zapada ili zapadnog čovjeka. Povijest je puna razdoblja kolektivnih strahova od prirodnih katastrofa i epidemija. Eksplikacije neobjašnjivog, brutalnosti takvih pojava, u prošlosti su bile prilično neracionalne i magično-religiozne ili su se temeljile na krivnji i stigmatizaciji „devijantnog“ ponašanja određenih skupina i pojedinaca u obliku „žrtvenih jaraca“. U svojoj raspravi o povijesti religija Mircea Eliade je ukazivao na trajnost religioznog ponašanja i vjerskih strahova te magijskih relikata, navodeći da se i u modernom društvu u različitim oblicima glavne teme vjerskih strahova i ponašanja nisu promijenile.

Prisjetimo li se lekcije Jeana Delumeaua u djelu „Strah na Zapadu“^[50] možemo povući paralelu između društva tjeskobe iz ranog modernog doba i strahova u suvremenom globalnom društvu koji izazivaju tjeskobu: straha od ekonomske krize i nezaposlenosti, ekološke krize i sloma prirodnih ekosustava, imigracija i zapadnog pada, terorizma, moralne dekadencije i sekularizacije.

Na dnevnoj bazi svjedočimo o tome koliko smo izloženi medijskom izvještavanju o širenju zaraze na globalnoj i mikro-razini, popraćenom ekspertnim analizama koje doprinose eskalaciji društvene atmosfere kolektivne tjeskobe i psihoze. Jednoznačne repetitivne sveprisutne vijesti o virusu COVID-19 potisnule su u drugi plan sve ostale vijesti na planeti. U tom smjeru, pandemije kolektivnih psihoza i straha oduvijek su prethodile uvođenju totalitarnih mjera i stvarale pretpostavke za bio-političku i medicinsku vladavinu, jačanje izvanrednih mjera nadziranja. Medijska diseminacije viralnog straha, mimetizam reakcija, sastavni su fenomeni difuznog društvenog i medijskog nasilja koje transformira stvarnost panike/straha u fantazmagorični scenarij i često u simulirajuću kolektivnu tjeskobu. Današnji tiskovni, audiovizualni i internetski numerički mediji konsenzualno i vješto koriste poluge marketinga straha. U tom pogledu novinarska je jedna od rijetkih struka (zajedno sa trgovinom oružjem, politikom i proizvodnjom antidepresiva) koja trguje strahom i panikom. Mediji su postali moćno oružje tradicionalne politike straha koja instrumentalizira kolektivni strah pučanstva kako bi iznudila pasivni pristanak za primjenu izvanrednih mjera koje ograničavaju temeljne pojedinačne građanske slobode. Vladavina, upravljanje putem straha nije od jučer, stara je koliko i povijest čovječanstva. Naime, paradoksalno je da je strah od korone virusa uspio tamo gdje su propali svi alter-globalistički, anti-sistemski i protukapitalistički pokreti: blokada globaliziranog ekonomskog sustava, zaustavljanje kretanja ljudi i roba, kolaps financijskih tržišta. Međutim, taj opći kolaps ide u suprotnom smjeru od emancipacijskih i slobodarskih projekata, jer u jeku pandemije kolektivna psihoza i strah prethode uvođenje totalitarnih mjera i stvaraju pretpostavke za bio-političku i medicinsku vladavinu, jačanje izvanrednih mjera nadziranja.

 

Politike i kulture straha

Još je 2009. Jacques Attali^[51], zagovaratelj ukidanja granica i svjetske vlade, objasnio da nas „povijest uči da se čovječanstvo značajno razvija samo kad se stvarno boji“. Sociolog Frank Furedi u djelu Politika straha^[52] smatra da se ona odnosi na one politike koje se koriste kolektivnim strahom pučanstva kako bi se usvojile mjere koje smanjuju individualne slobode. Utemeljene na Hobbesovoj političkoj tradiciji takve su politike prisutne u autoritativnim i u demokratskim sustavima i režimima. Barry Glassner ( The Culture of Fear: Why Americans are Afraid of the Wrong Things)^[53] smatra da je kultura straha koju propagiraju mediji često u službi političke klase i nastoji privući i usmjeriti pažnju javnosti na „velike prijetnje“, a manje na svakodnevne „male prijetnje“. Povratak „velikog straha“ u obliku pandemije ujedno je kontrapunkt povratka tragičnog smisla života i povijesti koji se na ljudskoj razini manifestiraju kao „tragičnost osjećaja života“ o čemu govori Miguel de Unamuno^[54], koji održavaju krhkost i prolaznost ljudske prirode, ali i zablude progresizma i vjere u besmrtnost „naprednog čovječanstva“. U tom smjeru treba se prisjetiti koncepta „golog života“ Giorgija Agambena (Homo Sacer: suverena moć i goli život)^[55] koji je analizirao situaciju u nacističkim koncentracijskim logorima, gdje je dehumanizacija došla do krajnosti i gdje je razotkriven „goli život“. Goli život nije ljudski život, već drugi oblik života koji nadilazi granice samosvijesti, osobnosti, individualnosti, prava. Iz tog razloga je Agamben bio radikalniji od ostalih i usprotivio se bio-političkim mjerama poduzetim protiv koronavirusa koje ograničavaju individualne slobode, jer prema njemu, uvođenje izvanrednog stanja je uvod u trajni totalitarizam. U kontekstu pandemije goli je život žrtva virusa. Oni nisu diferencirani pojedinci, obitelji, građani ili privatni vlasnici. Ovdje nema ni jednog ni mnoštva. Postoji samo infekcija, koja može svakoga – uključujući i sebe – transformirati u drugog, a samim tim i u neprijatelja golog života. Borbom protiv tog drugog golog života izvanredno stanje stječe novi status. Zbog straha i u ime imperativa sigurnosti, od pojave koronavirusa ljudi su spremni slijediti sve mjere koje propišu oni koji preuzimaju odgovornost za izvanredno stanje. U tom smjeru, izvanredno se stanje može olako pretvoriti, pogotovo ako dugo traje, u oblik fobokracije, vladavine straha. Bog straha u grčkoj mitologiji, Fobos, uvijek prati Aresa, boga rata. U sadašnjoj situaciji čini se Fobos je pred njim, a borba protiv virusa opravdava i restrikcije ljudskih sloboda. Razne fobije postaju glavne poluge politika straha. U tom smjeru, da bi opisala naš suvremeni odnos sa slikom, Marie-José Mondzain, filozofkinja i direktorica istraživanja u CNRS-u, predlaže koncept ikonokracije^[56], načina upravljanja slikama, organizacije vidljivog koja podvrgavanjem pogleda izaziva podčinjenje. Ikonokracija bi bila svakodnevni i neprestano obnavljani kult vidljivosti, ovisnost o vidljivom za oči koje su postale slijepe za nevidljivo. Da bi bila učinkovita i mogla se nametnuti kao način upravljanja, ikonokracija crpi snagu iz dva vrlo različita režima straha: ikonofobije ili straha od slike koja se hrani opasnostima zbog kojih bismo pobjegli, te fonokracije, koja se odnosi na vladavinu putem buke, jer nije isključeno da se osim slikom mediji koriste i zvukom kao sredstvom kontrole.

U tom smislu, Frank Furedi u „Politici straha“^[57] prikazuje procese gubitka tradicionalne demokratske kulture koji u javnosti stvaraju osjećaje straha, ravnodušnosti, nedostatka vizija i utopijskih potencijala politike. Politika je internalizirala kulturu straha, jer politika straha je stara koliko i sam fenomen politike, a strahom su vladale generacije autoritarnih vladara primjenom Machiavellijevog savjeta vladarima kako će “biti sigurniji bude li ih se narod plašio nego bude li ih volio”. Strah se može koristiti u svrhe prisile, terora i za održavanje javnog reda i mira. Time što izaziva zajedničku reakciju zbog neke prijetnje, on također omogućava i postizanje konsenzusa i jedinstva. Danas politika straha ima za cilj postići konsenzus i ujediniti inače razjedinjenu elitu. No, bez obzira na namjere onih koji ga potenciraju, “glavni učinak straha je ojačati ideju kako nema alternative”.

 

Genealogija politika straha

Već od doba Hobbesa i Machiavellija poznato je da se svaki politički poredak temelji na instrumentalizaciji straha, kao jednoj od konstanti političke povijesti za pridobivanje pasivnog pristanka masa i javnog mnijenja. Stanovnici modernih, razvijenih zemalja, potaknuti gomilom ažuriranih svakodnevnih podataka i brojki koje se odvijaju u repetitivnom narativu koji čini epidemiju jedinstvenim tragičnim događajem, vratili su se u doba velikih strahova srednjeg vijeka. Odjednom otkrivši zdravstvenu učinkovitost restriktivnog i autoritarnog kineskog modela i drugih neliberalnih režima, zapadne liberalne i nominalno demokratske države podlegle su istinskoj viralnoj i informacijskoj epidemiji koja napada masovne afekte i osjećaje, kako olakšali “gutanje pilule” mnogih ograničenja temeljnih sloboda: ograničenja slobode kretanja, slobode okupljanja, karantene itd.^[58]

Od početka 20. stoljeća, H. L. Mencken, novinar, književnik i poznati kritičar američke kulture, smatrao je da je “cilj politike držati stanovništvo zabrinutim i stoga tražiti da ga se stavi na sigurno, prijeteći neprekidnim nizom zamišljenih čudovišta”^[59]. Znanost i politika straha razvijaju ideju da naše procjene rizika i radnje koje poduzimamo kako bismo se zaštitili od njih nisu racionalne, već emocionalne i izazvane su od strane medija i političara. Nekoliko socioloških studija pokušalo je procijeniti socijalne implikacije politike straha u upravljanju terorizmom u Sjedinjenim Državama. Primjerice, Kate Nash^[60] predstavlja politiku straha i kao protutežu i kao nadopunu onome što naziva “politikom želje” (ona definira četiri modela: plemensku politiku, politiku želja, politiku straha i politiku sigurnosti). U svojoj knjizi Propaganda (1928.) Edward Bernays^[61] objašnjava da se kolektivni mentalitet ne vodi mislima već “impulsom, navikom ili osjećajem”. Leo Strauss, politički filozof, ističe kako je u upravljanju društvom zadatak mudrih održavati red, a za postizanje svog cilja mogu se služiti “plemenitom laži”^[62]. Ako se “mnoštvo zajedničkih dobara” prepusti individualizmu, liberalizmu i relativizmu, može nastati samo kaos. Mit koji su izmislili vladari služit će za kontrolu ljudi. Izmišljanjem ili održavanjem “vječnog rata” narod se može voditi za svoje dobro. Nadalje, utjecaj neokonzervativaca započeo je 1980-ih, kada su savjetovali predsjednika Ronalda Reagana, i također se temeljio na „ravnoteži terora“, primjenom mita u kojem bi Sjedinjene Države bile predstavnik „dobra“ a SSSR “carstvo zla”. Nakon 11. rujna George W. Bush koristio se retorikom već korištenom tijekom hladnog rata, nazivajući Al-Qaedu utjelovljenjem sila zla. Bushova se komunikacija potom okrenula Iraku, političkom režimu opisanom kao članom Osovine zla. Tada su se pretpostavljale veze između Al-Qaide i Iraka, ali nisu nikad potvrđene. Irak je također osumnjičen za proizvodnju oružja za masovno uništavanje što se ispostavilo kao namjerna laž. Noam Chomsky uvjerljivo je pokazao da je precjenjivanje opasnosti koju su predstavljali hladni rat i “rat protiv terorizma” bilo samo sredstvo za Sjedinjene Države da pokušaju ojačati svoju hegemoniju. Upravljanje fobijskim strastima kompatibilno je razvoju tržišnog poretka „kapitalizma zavođenja“ koji se temelji na eksploatiranju afekata, emocija i želja, te njegovom dominacijom nad čitavim društvenim i privatnim životom. Takvo „globalno upravljanje” koje odgovara dobu globalne komodifikacije svijeta pretpostavlja i nameće sveobuhvatno zagušivanje i koloniziranje kolektivnog i pojedinačnog imaginarnog svijeta. Stoga, politika straha ni na koji način ne implicira da postoji stvarna opasnost, a kamoli da nasilna smrt vreba na svakom uglu ulice. Dovoljno je vjerovati da prošireno nasilje izražava latentni rat, opću nesigurnost kao plodno tlo za izazivanje fobije koja nema potrebu za postojanjem stvarnog predmeta, a dovoljno je da se pojavi medijsko insceniranje i slika prijetnje, opasnosti, i da uzrokuje iste učinke i isto fobijsko ponašanje kao da su se ta opasnost, opasnost i agresija stvarno dogodile.

 

Medijska proizvodnja straha u kontekstu teorije kultiviranja

Naravno iako je sprega između politike, korporativne moći i medija danas poznata u obliku „medijakracije“; smišljeno generiranje „kolektivnog straha“ u obliku medijske strategije ili kampanje teško je dokazivo. Međutim, i kada je to slučaj, kada takva informacija izađe u javnost, začuđujuće je koliko se zapravo relativizira i prolazi u eteru bez velikih poremećaja i revolta. Naime, jedan od takvih dokaza o pretjeranom zastrašivanju građana je i dokument Znanstvenog savjeta za hitne situacija napravljen u suradnji sa Znanstvenom pandemijskom grupom za ponašanje u influenci (SPI-B) u kojem stručnjaci optužuju britansku vladu Borisa Johnsona za strategije manipulacija koje bi mogle dovesti do trajnih posljedica na mentalno zdravlje stanovnika^[63].U članku o analizi koji je objavio Daily Telegraph optužuje se Johnsona i njegove znanstvene savjetnike Chrisa Whittya i Sir Patricka Vallancea za širenje straha među ljudima. Jedan od primjera je i svakodnevno objavljivanje brojki zaraženih, hospitaliziranih i umrlih, što je, kako navode, izazvalo veliki strah među populacijom, te da je britanska vlada svojim postupcima u cilju suzbijanja zaraze stanovništvo stavila u stanje anksioznosti.

Mediji pružaju tematike straha, održavaju strategije fobije radi većeg utjecaja na javnost. Prema izviješću iz 2016. godine iz tvrtke Influence Communication koja je 2016. proglasila godinom straha, gotovo 40% informacija igra na “ovu emociju, zaraznu i često iracionalnu” “Strah je postao vrlo važan čimbenik interesa za sve medijske ekosustave”, rekao je predsjednik tvrtke Influence Communication, Jean-François Dumas. „jer strah ne morate objašnjavati, možete to osjetiti i to je univerzalno, multikulturalno^[64]”. Kao što su demonizacija i etiketiranje sredstva pritiska u politici tako je odabir tematike straha također marketinški isplativ i financijski unosan. Iako demonizacija povijesne korijene ima u propagandi, ona je danas uobičajena. Pitanje konstrukcije stvarnosti ili konstrukcije socijalne zbilje već dugo intrigira istraživače i sociologe. Ako još uvijek postoje brojne sumnje i neizvjesnosti oko toga, čini se prihvaćenim da se izgradnja stvarnosti tiče procesa u kojem pojedinac aktivno sudjeluje. Temeljno pitanje koje se postavlja oko njega je sljedeće: na temelju kojeg znanja pojedinac uspijeva konstruirati ovu stvarnost? Međutim uvijek ostaju nedoumice oko načina na koji pojedinac konstruira “svoju” stvarnost. W. Lippmann sugerirao je da “jedini osjećaj koji netko ima o nekom događaju ne duguje iskustvu, već mentalnoj slici koju ima o tom događaju”. Međutim takva mentalna mapa događaja nam je često uvjetovana i predočena od samih medija. Odnosno, naša mišljenja nisu odgovor na svijet oko nas, već je to naša percepcija svijeta kakav mi vidimo. To je ono što je nazvao “slikama u našoj glavi” koje strukturiraju naše postupke i osjećaje.

 

Viralnost i kultiviranje

Istraživanja koja istražuju dugoročne učinke medija na uvjerenja i percepcije grupirana su pod pojmom “teorija kultiviranja”. Pojam i hipotezu izvorno je formulirao George Gerbner^[65]. Prema ovom istraživaču, percepcije i uvjerenja o vanjskom svijetu proizlaze iz medijske izloženosti. Treba napomenuti da je ovo uglavnom televizija koja unatoč munjevitom razvoju i sveprisutnosti interneta i društvenih mreža ostaje glavni audiovizualni masovni medij u suvremenom društvu. Zapravo, Gerbner televiziju u sjevernoameričkoj kulturi i društvu smatra posebno moćnim oružjem. Teorija kultiviranja smatra da će televizija, iako nije u izvoru zajedničke kulture ovu kulturu prigrabiti i širiti, održavati kako bi postala standard. Za Gerbnera^[66] slike i poruke koje tvore naše kulturno okruženje danas se prenose putem televizije, a ne putem religije ili obrazovanja^[67]. Kao rezultat toga, televizija oblikuje našu percepciju svijeta i prenosi nam brojne vrijednosti i standarde bez našeg znanja. Gerbner na primjer pokazuje da nasilje na ekranu relativno beznačajno doprinosi stvarnom nasilju dok s druge strane njeguje osjećaj nesigurnosti i ranjivosti koji dovode do ovisničkog i pokornog ponašanja. Preciznije, Gerbnerova teorija odnosi se na malu djecu i na „teške gledatelje” koji televiziju konzumiraju nekoliko sati dnevno. Izraz “teški gledatelji” namijenjen je ljudima koji dnevno gledaju televiziju četiri sata ili više. Uz to postoji i izraz “laki gledatelji” koji predstavlja potrošače koji na televiziju troše manje od dva sata dnevno. Međutim većina gledatelja izložena je virtualnom nasilju na televiziji u jednakoj mjeri, stoga spada pod pojam “sindroma srednjeg svijeta” ili “sindroma velikog lošeg svijeta”. Ovdje bismo mogli primijetiti određenu sličnost s tezom Baudrillarda^[68] kada tvrdi da živimo u svijetu u kojem postoje samo simulakrumi. Riječ je o odricanju od izmišljotine o postojanju stvarnosti, da bismo priznali da je to samo ime koje dajemo našim zajedničkim vjerovanjima. Sada stvarno ne postoji, jer ono što mi smatramo stvarnim ne postoji. Međutim, za razliku od Gerbnera, ovdje stvarno nikada nije bilo više od lažnog oblika. Valja napomenuti da je Baudrillardova teza isključivo filozofska, dok Gerbner, oslanjajući se na empirijska istraživanja, pokušava pružiti sociološko objašnjenje kulturnog okruženja. U općoj svakodnevnoj informacijskoj kakofoniji vijesti, proturječnih analiza, statistika, brojki glede virusa COVID-19, kako se ne osvrnuti na još uvijek aktualne teze Jeana Baudrillarda^[69], autora djela Simulacija i zbilja ali i filozofa viralnosti koji je predvidio da će virusno kruženje digitaliziranih informacija na kraju zamijeniti stvarnost, što i anticipira činjenicu da smo u slučaju medijske informacijske hipertrofije glede korona virusa i te kako uronjeni u takvu viralnu stvarnost. U vremenu smo post-istine kada je istina zastarjela kategorija i kada sveprisutni globalni mediji lišeni obveza potrage za istinom te medijska viralnost u informacijskom tretmanu virusa COVID-19, odražavaju stanje „hiperrealnosti“. Nije ovdje riječ o lažnim informacijama („lažnim vijestima“) već o neselektiranim, nehijerarhiziranim informacijama koje često utječu na donošenje političkih sanitarnih mjera i koji odgovaraju na emocije povezane s digitalnim i informacijskim, a ne sa stvarnim svijetom. Viralnost je, kaže nam Baudrillard, „patologija zatvorenih krugova, integriranih krugova, promiskuiteta i lančane reakcije.“ Istina je da je COVID-19 eminentno globalni virus koji ujedno i razotkriva imunološku deficijenciju same tehnomorfne globalizacije i globaliziranog društva rizika. Svaka pandemija ima dvije dimenzije: pan koji obuhvaća cijelu životnu površinu zemlje i demos, narod, ljude. Jean Baudrillard govori o „virusnom gostoprimstvu“ koje su ljudi na globalnoj razini nesvjesno pružili nastajanju i širenju virusa. Globalizirano potrošačko društvo, kult neograničenog tehnološkog napretka, iscrpljivanje prirodnih resursa, globalno zagađenje kao i genetske manipulacije, čine armature našeg „virusnog gostoprimstva“ u kojem se danas nastanjuje i mutira korona virus. Dakle, fenomen zaraznog straha sada strukturira i obilježava naše načine postojanja i razmišljanja, naše kulturne i društvene načine življenja.

 

---

 

Literatura:

Agamben, Giorgio, Homo Sacer: suverena moć i goli život Multimedijalni institut, Zagreb 2006.

Baudrillard, Jean, Simulacres et simulation, Galilée, Paris 1981.

Bernays, Edward, Propaganda, Horace Liveright, New York 1928

Delumeau, Jean, Strah na Zapadu (od XIV do XVIII veka): opsednuti grad, Greh i strah: stvaranje osećanja krivice na Zapadu (od XIV do XVIII veka), Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad 1987.

Furedi, Frank, Politika straha: s onu stranu ljevice i desnice, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2008.

Gardner, Dan, Risk The Science and Politics of Fear, Gerbner, George, Against the Mainstream: The Selected Works of George Gerbner, Michael Morgan, Peter Lang, New York 2002.

Glassner, Barry, The Culture of Fear: Why Americans are Afraid of the Wrong Things.: Basic Books, New York 2009.

Moïsi, Dominique, La géopolitique de l’émotion -Comment les cultures de peur, d’humiliation et d’espoir façonnent le monde, Nouvelle édition revue en Flammarion, Champ actuel, Paris 2008.

Mondzain, Marie-Jose, Homo Spectator. Bayard, Paris 2007

Nash, Kate, Contemporary political sociology, Wiley 2000.

Sloterdijk, Peter, Après nous le déluge. Les Temps modernes comme expérience antigénéalogique. Payot, Paris 2016.

Strauss, Leo, The City and Man.  Rand McNally, Chicago 1964.

De Unamuno, Miguel, Le sentiment tragique de la vie, Gallimard, Paris, 1997.

 

Članci:

Attali, Jacques, Avancer par peur, L’Express, 06/05/2009. https://www.lexpress.fr/actualite/societe/sante/avancer-par-peur_758721.html. u listu L’Express, 6.05.2009.

(…) Britanski stručnjaci opleli po Johnsonu: Posijan je strah uoči lockdowna, služio se opasnim metodama, Večernji list, 4.travnja 2021, Večernji list, izbor, https://www.vecernji.hr/vijesti/britanski-strucnjaci-opleli-po-johnsonu-vlada-je-namjerno-izazvala-paniku-uoci-locdowna-evo-kojim-su-se-metodama-sluzili-1481792

Cipriani, Jean-Philippe, 2016, annee de la peur selon influence communication La Presse canadienne, objavljeno na portalu Metro, 14 décembre 2016, https://journalmetro.com/actualites/national/1064615/2016-annee-de-la-peur-selon-influence-communication/

Van Dijk, T, Mass Media Discourse: Message System Analysis as a Component of Cultural Indicators, in Discourse and Communication, 1985., New York: Walter de Gruyter Berlin, str.. 13–25.

Morgan, Michael I Signorielli, Nancy, Living with Television: The Dynamics of the Cultivation Process,. str. 17–40 in Perspectives on Media Effects, edited by J. Bryant and D. Zillmann. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. S2CID 53682668 ( 2007), str 17-40

Vujić, Jure, Baudrillard i viralno doba korone, Globalni semafor, Večernji list, 10. 09. 2020. https://blog.vecernji.hr/jure-vujic/baudrillard-i-viralno-doba-korone-11936 - blog.vecernji.hr

Vujić, Jure, Kultura straha i fobokracija, Vijenac broj 682, travanj 2020. Izvor: https://www.matica.hr/vijenac/682/kultura-straha-i-nova-fobokracija-30274/

 

Simulation of Collective Anxiety and Media
Phobo–strategy of Fear Politics

 

Abstract

 

Real - time media reporting, accompanied by expert analysis of the spread of the infection on a global and micro level, contributes to the escalation of the social atmosphere of collective anxiety and psychosis. In this direction, pandemics of collective psychosis and fear always precede the introduction of totalitarian measures and create preconditions for bio - political and medical rule, strengthening of extraordinary control measures. Viral insinuation, mimicry of reactions, dissemination of viral fear, are integral phenomena of diffuse social - media violence that transforms the reality of panic - fear into phantasmagoric and often simulating collective anxiety. Today’s print, audiovisual and numerical media use consensually and skillfully leverage the marketing of fear. In this respect, the journalist (along with the arms dealer, politician and antidepressant manufacturer) is one of the few professions that trades in fear and panic. The media has become a powerful weapon of traditional fear politics that instrumentalizes the collective fear of the population to extort passive consent to the application of extraordinary measures that restrict fundamental individual civil liberties.

 

Key words: viral, fear, society, politics, media, bio-politics.

 

 

---

10(19)#19 2021

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

DOI 10.46640/imr.10.19.7 UDK 364.624.6:612.67 Pregledni članak Review article Primljeno: 15.3.2021.

 

 

Vesna Ivezić

Centar za filozofiju medija Zagreb,
Udruga za promicanje ljudskih prava, slobobe i kvalitetnog života IDIA
Zagreb, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Strah od smrti i težnja ka besmrtnosti - vječne paradigme
čovjekovog suočavanja sa smrću

Puni tekst: pdf (653 KB), Hrvatski, Str. 3043 - 3067

 

Sažetak

 

Čovjeka kroz povijest prati smrt, koja usprkos činjenici da smo smrtni, nije dostupna ljudskom iskustvu, što je oduvijek izazivalo različite spekulacije o njenoj prirodi, te potrebu za objašnjenjem onoga što slijedi iza. Strah od smrti je strah od nepoznatog, raspadanja, nestajanja. Odnos prema smrti, jednako kao i čovjekovo poimanje svijeta, sukladan je stanju društva, od duboke povezanosti života i smrti u arhaično doba, pa da sve većeg odvajanja, što je u skladu s bazičnom dihotomijom koja karakterizira ljudski um, i sve je veća. Čovjek sve više gubi osjećaj za povijesno vrijeme, kontinuitet, i povezanost postojanja, te se očajnički drži za život. Vječna težnja ka besmrtnosti, prije u domeni religije, sad je prebačena na vjeru u uspjeh znanosti. Novije doba karakterizira izbjegavanje bolesti i starenja, kult predaka zamijenjen je kultom mladosti, a u okviru čovjekove usmjerenosti na prevladavanje smrti naglašena je potreba samorazvoja, kao jedina šansa izmirenja s činjenicom vlastite smrtnosti. U vrijeme velikih katastrofa:, ratova, elementarnih nepogoda, potresa, epidemija, smrt je vidljivija, sveprisutna. Strah od smrti pokazuje se utemeljen u stvarnosti.

 

Ključne riječi: smrt, poricanje smrti, strah od smrti, kultura mladosti, samorazvoj, pandemija.

 

 

Trenutak smrti je zastrašujući zbog toga što se ne zna kuda se ide, dakle, zbog neznanja. Put prema nepoznatom cilju je zastrašujući, to je srah od nepoznatog. Isto je kao kad netko želi ići na vrlo mračno mjesto i boji se jer ne zna što u mraku može očekivati. Ali kad jednom upozna mjesto, drugi put će unatoč tami biti manje straha. Dobro je da se čovjek već za života sprijatelji s procesom umiranja, jer onda u trenutku smrti neće biti straha od gubitka života, što je ustvari samo gubitak forme. Preveliko prijanjanje za formu jedan je od uzroka straha. Ako se nikad prije s time ne zbližimo, onda u trenutku smrti više nema takve mogućnosti i odlazak bez ikakvog znanja i bliskosti s procesom u mnogih izaziva šok, agoniju i veliki strah. Smrt nije ništa drugo nego prijelaz u novo postojanje, novo stanje uma. Ništa ne umire, nego je to prirodan proces sličan onom kad nakon duboke zime nastupi proljeće i ponovo dolazi život. To je kao izmjena dana i noći. Tijelo jednom dotraje i ostari, a u svojoj biti mi nismo tijelo koje je kao košuljica koju odbacujemo u trenu smrti i oblačimo novu ulaskom u slijedeći život. U razumijevanju prave prirode života i smrti leži razumijevanje smisla postojanja.

(Lama Ven. Ayang Rinpoche)^[70].

 

Uvod

Usprkos činjenici da smo smrtni, smrt nije dostupna ljudskom iskustvu, što je tijekom povijesti uvijek izazivalo različite spekulacije o njenoj prirodi te potrebu za objašnjavanjem onoga što slijedi iza. Strah od smrti prvenstveno je strah od nepoznatog, a očituje se kao strah od nestajanja. Ovaj rad bavi se fenomenom čovjekovog susreta sa smrću i potrebom da se raznim vidovima poricanja spoznaje o vlastitoj konačnosti odagna iz svijesti, te da se dostigne besmrtnost. Odnos prema smrti uvijek je, jednako kao i čovjekovo poimanje svijeta koji ga okružuje, bio sukladan stanju društva. U arhaičnim društvima život i smrt bili su duboko povezani, a kasnijim raslojavanjem društva dolazi do sve većeg odvajanja čovjeka od svijeta predaka, čime i fenomen smrti postaje sve udaljenijim od života, suvremeni je čovjek na sve načine pokušava negirati i izbjeći. Smrt je za čovjeka u svim stadijima njegovog razvoja bila tajanstvena i zastrašujuća činjenica, s tim da je čovjek arhaičnog doba u odnosu na današnjeg ipak imao prijateljskiji odnos prema smrti, u tom smislu da je, iako teška srca, prihvaćao činjenicu vlastite smrtnosti kao neminovnu. Glavni pokretač straha od smrti je oduvijek bio strah od nepoznatog i strah od nestajanja, nestajanja svega sto je pojedinac tijekom života pažljivo gradio (znanja, uvjerenja, umišljaja), dakle odbijanje smrti spada u domenu ega, s tim da je arhaični čovjek svoju smrt prepuštao vračevima, šamanima i svećenicima, pojedincima koji su bili „zaduženi“ za komunikaciju s onostranim, svijetom mrtvih, dok je suvremeni čovjek, slijedom procesa racionalizacije imanentnog razvoju ljudskog društva pitanja smrti na razne načine sve više pokušavao uzeti u svoje ruke. Ti pokušaji su sve do današnjeg dana pokazali bezuspješnima.

U novije vrijeme, vrijeme potresa i epidemija čemu svjedočimo odnedavno (2020. i 2021.), strah od smrti se pojačava jer pokazuje se utemeljenim u stvarnosti, smrt je vidljivija, umire se češće nego kad su vremena neopterećena katastrofama. Svjedočimo joj svakodnevno, u čemu veliku ulogu imaju mediji koji prenose poruku, slike, predviđanja i oblikuju sliku svijeta prikazujući ga  manje ili više „opasnim“ i smrtonosnim. Strah od smrti postaje moćno sredstvo kontrole, moći i vladanja.

 

Smrt i kultura - konačna pobjeda prirode

Počet ćemo tezom Louisa Vincenta Thomasa^[71] da je stav prema smrti crta kojom čovjek djelomično izmiče prirodi i postaje životinja prožeta kulturom, te koliko je do sada poznato, jedino je biće na svijetu koje posjeduje svijest o vlastitoj smrtnosti.

Što stoji iza primjedbe o čovjekovom djelomičnom izmicanju iz područja prirodnog, nauštrb ulaska u područje kulture? Priroda i kultura, dva pojma najsloženija i najsveobuhvatnija po širini i raznolikosti kojima zahvaćaju stvarnost naoko su suprotstavljena jer, smatra se da kultura preobražava prirodu, ono što je izloženo procesu ljudskog djelovanja gubi na prirodnosti. Prema shvaćanju Edgara Morina^[72] kulturnima se smatraju sve radnje i vrijednosti koje služe čovjeku da ga štite od nasilja prirodnih sila! Pitanje je kako činjenica postojanja svijesti o smrtnosti ima utjecaja na čovjekov odnos spram smrti, koliko ga može zaštititi, i može li joj čovjek zbog toga (makar djelomično) izmaći. Ljudi su od pamtivijeka pokušavali dati odgovor na to pitanje.

Osim stalnog podsjećanja na njenu neupitnost („sjeti se da si prah i u prah ćeš se vratiti“ ili da „posmrtno zvono svima zvoni“), činjenice da se smrt nikako ne može izbjeći, („memento mori“ zvoni svima bez razlike) i da je umiranje jedina izvjesnost u cijeloj toj priči, znanja da to znači prestanak životnih funkcija bića, kraj, o samoj prirodi smrti i umiranja nema pouzdanih spoznaja iz jednostavnog razloga što još do sada nitko tko bi pouzdano mogao svjedočiti o tome nije bio mrtav. Iako su u novije vrijeme popularna svjedočanstva iz domene „tik do smrti“, koja uz razne tehnike „ulaženja u sebe“, meditacije ili postupaka uz korištenje psihoaktivnih droga koji kako se smatra simuliraju stanja ulaženja u smrt, neposredne blizine smrti i smrti same, ona ipak nisu – stanje smrti. Činjenica da je život neprekidno izložen tom krajnjem susretu, da sve što živi mora i umrijeti jer takav je zakon postojanja, uvijek iznova u nama budi osjećaj tjeskobe, nesigurnosti i straha zbog stalne prisutnosti nepoznatog, neizvjesnog kraja, nestajanja. Iako se sa smrću susrećemo svakodnevno, mi o njoj ne želimo razmišljati.

U različitim tradicijama odnos prema smrti zavisio je od osnovnih shvaćanja ljudske smrtnosti, ali svim ljudima je zajedničko da čine sve kako bi odagnali pomisao na ono što na kraju svakog životnog puta ima biti.

No smrt je važna stvar, naročito za one koji su u starijoj dobi i time su joj, kako se smatra - bliže. Pitanje smrti čovjeku postavlja važna pitanja o životu i postojanju na koja je dužan odgovoriti^[73] da bi izbjegao stanje beznađa i ništavila koje je najmračnija stavka pri pomisli na ono što na kraju svakog puta ima biti, na nestajanje koje time pokazuje i besmisao ljudskog postojanja, najstrašnija je ideja koja od pamtivijeka prati čovjeka. Jung smatra da bi čovjek trebao izgraditi mit o smrti, jer razum mu ne pokazuje „ništa osim mračne jame u koju se spušta“, te ako vjeruje u taj mit (pri čemu će biti jednako u pravu ili u krivu kao i onaj koji ne vjeruje, ali će biti u boljoj poziciji od njega koji kroči ravno prema ništavilu), tada će uz vjeru u arhetip slijedom staze života mirno koračati u njoj ususret. Zemaljski život je izuzetno važan zbog toga što se u životu može podizati opća razina svjesnosti (svijesti), i to je „osnovni čovjekov metafizički zadatak“ na ovom svijetu^[74] zbog toga što najveći stupanj svjesnosti koji je u životu postignut čini gornju granicu znanja neophodnog za daljnje putovanje u svijet mrtvih. To je ono što ljudsko biće „prenosi“ sa sobom. Život zato treba iskoristiti na najbolji mogući način. „Imate samo ovaj jedan život, a (tek!) kasnije ćete baštiniti život vječni^[75]“, govorio je Isus misleći pri tom da se čovjek za života treba truditi da razvije svoj puni potencijal. Jung uvodi pojam individuacije, što označava proces psihičkog sazrijevanja osobe, samoostvarivanje, postizanje cjelovitosti. Smatra se da čovjek na svijetu živi podijeljen, rascjepkan, odvojen od svoje ljudske biti, te mu je najvažniji zadatak u životu samorazvoj u smislu postizanja cjelovitosti. Jung uostalom smatra da uspješno dovršen proces individuacije^[76] uključuje i razrješenje problema smrti, jer sa razvijenom sviješću o smrti ide i svijest o dragocjenosti svakog trenutka života, potreba za“ netraćenjem“ života. “Horror vacui” koji zjapi u slutnji nestajanja, u “natura abhorret vacuum”^[77] nalazi svoje razrješenje; „pustite mrtve neka pokapaju svoje mrtvace, a vi krenite prema životu“, novozavjetna je preporuka koja sugerira orijentaciju prema životu. Prema tome, u kojoj se mjeri povežete sa životom, uspijete u ostvarivanju njegove punine, utoliko ćete izbjeći užas zbog nestajanja, praznine.

Pri pomisli na skoru smrt čovjek uvijek pomišlja na ono što je propustio učiniti, i strah od smrti je u pravilu izraz neuspjeha življenja života. U času odlaska čovjeku dolazi do svijesti sve ono što smatra da ga još čeka, da još nije ostvario.^[78] Za sebe traži određeni rok u kojem bi bio pošteđen da dovrši ono što još nije, i strah od smrti je strah da ćemo nestati a da nismo ostavili svoj trag u sveukupnoj energiji svijeta.

Prema iskazu onih koji su doživjeli iskustvo „tik do smrti“ može se zaključiti da posljednje što ostaje na životu je svijest o vlastitom „ja“. Često se spominje neobičan osjećaj gledanja svoje vlastite prošlosti koja se odvija „kao na filmu“, i kako Morin^[79] ističe, to je pokazatelj postojanja individualnosti koja na pragu smrti obuhvaća samu sebe i pokazuje se u punom sjaju posljednji put, samo jedanput kao posljednja jasna misao. To je posljednja prilika preispitivanja svrhe vlastitog postojanja, i ljudi koji su dio toga iskusili, isticali su kao najstrašniju činjenicu da su uvidjeli da im je veći dio života prošao u ispraznosti, što je onda valjda razlog opće poznatoj činjenici da je u pravilu svatko tko je doživio stanje „tik do smrti“ promijenio svoj dotadašnji način života i shvaćanje njegove vrijednosti. Na tu temu mogla bi se parafrazirati poznata izreka „pitat će te starost gdje ti je bila mladost“ u „pitat će te smrt gdje ti je bio život!“

Čovjek se za vrijeme svog cjelokupnog postojanja bori da ovlada prirodom i smrt je za njega neosvojivo područje, možda i jedino čija ga neizbježnost uvijek podsjeća na vlastiti poraz. Smrt je potvrda čovjekovog konačnog poraza u borbi s prirodom, priroda odnosi konačnu pobjedu nad kulturom!^[80]

Jezikom kulture koja pridaje pojmu razna značenja, smrt se može tumačiti na razne načine: kao oslobođenje od patnje zbog bolesti ili teškog života, kao prirodni biološki kraj, kao mučeništvo, herojstvo ili žrtvovanje u neku svrhu, kao simbol kraja, beskorisnosti i ništavila. No što god mi govorili i koja god značenja pridavali, na kraju ipak nastupa smrt, dio prirodnog procesa koji, prema riječima suvremene britanske filozofkinje koja se bavila pitanjima kulture, prirode i ljudskog postojanja Kate Soper^[81], označava materijalnu sliku procesa neovisnog o ljudskoj djelatnosti ma koliko se mi trudili da ju izbjegnemo.

Umrijeti dobro i neprimjetno, brza, laka i trenutačna smrt ili lagano kopnjenje u starosti, raspadanje u bolesti, ili pak izopačeni načini umiranja kakvih je prepuna povijest - što izabrati, kako izbjeći! Čovječanstvo još od pamtivijeka bezuspješno traga za vječnim životom, ali uz sav napredak medicine, „naš se maksimalni životni vijek uporno ne miče od oko 120 godina, unatoč svim našim naporima“^[82] Smrt kao prirodna selekcija, „zbunjujući izum prirode“^[83] kojim se majčica zemlja rješava prevelikog tereta, predmetom je mnogih istraživanja od početaka čovječanstva, a „eliksir života“ oduvijek je u svim epohama bio jedan od najtraženijih artikala, što se nije promijenilo niti do danas. Još od Gilgamešovih traganja za vječnim životom, iz početaka zabilježene povijesti, gdje čudotvorna biljka uručkom kralju na kraju klizne kroz prste “poput mita“^[84], neuhvatljivost pouzdanog sredstva za ostvarenje vječnog života ili bar njegovog produljenja problem je koji je na povijesnoj sceni jedan od ključnih predmeta bavljenja čovjekovog, i artikuliran u obliku neobičnih, često bizarnih rješenja: Sveti Gral, mljeveni rog jednoroga, nasjeckani testisi jarca, ekstrakt psećih i zamorčevih testisa,^[85] krv djevica, i mnogi drugi maštoviti prijedlozi koji se u novije vrijeme javljaju u obliku legendi o čudotvornim jogurtima s Kavkaza, posebnim režimima prehrane, stila života, pa sve do najnovijih dostignuća medicine u obliku (opet!) različitih eliksira za produljenje života, pa do postupaka za odgađanje smrti u slučajevima teških bolesti. Zanimljivo je razmatranje brazilskog bioetičara i teologa Lea Passinija^[86] o pojmu distanazije^[87], kao metode produžavanja života pod svaku cijenu. Prema autoru, distanazija je akademski termin koji ima isto značenje koje bismo mogli izraziti kao “beskorisna medicina” ili “beskorisna terapija koja nanosi bol”. Dakle, riječ je o liječenju koje ne daje nikakve pozitivne rezultate. Autor navodi da se radi o ‘terapeutskoj upornosti’^[88] koja prolongira smrt i patnju, produžava proces umiranja. Danas bolesnici sve više postaju zatočenici suvremene medicinske tehnologije i sve manje im se pomaže da umiru s više dostojanstva i manje boli. Stoga autor smatra da bi u bolnicama morala prevladati drukčija moralna svijest i pristup terminalnim bolesnicima.

 

Smrt i religija – Spasenje kao vrhovna paradigma besmrtnosti

Religija je oblik kulture koji se do sada pokazao najmoćnijim u procesu povezivanja transcendentalnih vrijednosti vezanih uz značenje i smisao smrti u uobičajenim ljudskim praksama. Ars moriendi, umijeće umiranja, smatralo se vještinom koja se mogla naučiti od za to posebno obučene osobe, mudraca. Odnos prema smrti ljudi su izražavali vjerovanjem o zagrobnom životu, seljenju duša, reinkarnaciji, „putovanjima“ o kojima su postojali razni priručnici (Tibetanska knjiga mrtvih, Egipatska knjiga mrtvih). U najznačajnijim religijskim praksama čovječanstva odnos prema smrti te pogledi na njen smisao različiti su, i ovise o različitosti kultura i njihovih pokušaja da činjenicu smrti integriraju u sveobuhvatno shvaćanje života.

Na Istoku su najsnažniji hinduizam i budizam, gdje se u najstarijim spisima hinduističke tradicije smrti poklanja malo pažnje, te životu okrenut svjetonazor naglašava odlaganje smrti ili ima tek nejasnu predodžbu u nadživljavanju smrti, dok se budizam razlikuje po tome što smatra da je ljudsko postojanje podčinjeno silama smrti i patnje, i ne postoji niti jedan aspekt bića koji bi bio u stanju izbjeći lanac uzroka i posljedica, života i smrti, te nestajanja. Pošto je uzrok svih patnji naša vlastita žudnja, tako je i patnju zbog smrti moguće izbjeći otklanjanjem žudnje za nepromjenjivim (besmrtnošću) i moguće je postići smirenje u nirvani^[89].

Na Zapadu su se tri najznačajnija shvaćanja smrti razvila u okviru platonizma, judaizma i kršćanstva. Platonova filozofija je po pitanju shvaćanja smrti imala najviše odjeka u zapadnom svijetu, zbog toga što Platon ističe da zadatak filozofije nije samo da nam otkrije istinu, nego i da oslobodi dušu za njeno vječno postojanje.^[90] Platonov učitelj Sokrat u času svoje smrti u razgovoru s učenicima^[91] navodi  razloge za vjerovanje o besmrtnosti duše, što najviše ovisi o znanju. Sokrat govori o seljenju duša nakon smrti iz tijela u tijelo. Grčki pojam metampsihoze^[92], selenja duša nakon smrti iz tijela u tijelo, potiče iz orfičke mitologije. Nizom reinkarnacija^[93], duša se sve više čisti, što je dobar proces. Sokrat u času smrti od učenika traži da prinesu malenu žrtvu (pijetla), jer time želi pokazati kako smrt za njega znači ozdravljenje. Nije na odmet još spomenuti filozofa Epikura i njegov originalan stav prema smrti. Naime, začuđen činjenicom da ljudi toliko pažnje posvećuju „problemu“ smrti, da mogu provesti cijeli život strepeći zbog činjenice da su smrtni, da će kad-tad umrijeti, izjavljuje da je strah od smrti besmislen, jer dok „ima nas nema smrti, a kad nastupi smrt  nema nas“.

Kad netko premine, njega više ne bude.^[94] Judaizam pojam smrti veže uz pojam kazne, ali u tom slučaju smrt dolazi uz obeštećenje u vidu znanja o dobru i zlu, te moći i odgovornosti u donošenju odluka. To vjerovanje se razaznaje već u priči iz Knjige Postanka (2,4- 3,24), gdje Bog kažnjava Adama i Evu izgonom iz rajskog vrta, te na kraju i smrtnošću. Čovječanstvo je baštinik smrti usljed Adamovog grijeha, smrt je svjedok prisutnosti grijeha na zemlji. Napustivši Rajski vrt, Adam i Eva postaju stvarna ljudska bića, pa je tim slijedom, i smrt jedan od mnogih „darova“ koje baštine kao ljudska bića. Sotona ih pridobiva na neposluh Bogu obećanjem besmrtnosti^[95], ali Adam i Eva gube prvobitnu svetost koju su imali kao stanovnici rajskog vrta i dospijevaju u materijalni svijet, svijet rađanja, rasta i umiranja.

U novozavjetnom dijelu kršćanstva, iz izreka pripisanih Isusu, može se razabrati da je on prvenstveno opredijeljen za život, te da Bog nije „Bog mrtvih, nego Bog živih“^[96], središnja točka njegovog učenja je uskrsnuće, simbol još jednog opredjeljenja za život, a ideja vječnog života je vjerovanje u izbavljenje onih koji vjeruju, što na kraju zavisi od Boga.^[97] Ali na kraju, duh je onaj koji oživljava^[98] a ne tijelo, jer ako po tijelu živite, umrijet ćete^[99], konačna je preporuka. Novozavjetno kršćanstvo poučava da Krist na sebe preuzima smrtnost čovjekovu, a nada i uskrsnuće i besmrtnost ostvaruje se potpunim predanjem, vjerom. Besmrtnost nije ovozemaljske, nego duhovne prirode. „Tko drži riječ moju, sigurno neće nikada vidjeti smrti“, navodno je izjavio Isus.^[100]

U arhaičnim društvima ljudsko je u tijesnoj vezi s božanskim, svijet mrtvih je povezan sa svijetom živih. Smrt, pogrebni običaji, mrtvi preci, nedjeljivi su sastavni dio čitave zajednice, i smrt ne znači odvajanje od živih. Groblja su također stacionirana u naseljima, pa u slučaju rata, obrana naselja uključuje i obranu mrtvih predaka. Čovjek je povezan i s prirodom, on živi s ciklusima prirode, i pokorava se prirodnim silama. To su društva gdje se umire u mladoj dobi, umire i puno male tek rođene djece, i doživjeti starost smatra se velikom povlasticom. U arhaičnim društvima zbog mudrosti koju stari ljudi posjeduju i zbog same duljine života koja im omogućava da razna znanja prenesu na mlađi naraštaj, odnos zajednice prema starcima je zbog toga pun poštovanja. Mudrost koju donosi starost cijeni se, jer znači dobro i korist za zajednicu. S evolucijskim razvojem društva dolazi do raslojavanja arhaične zajednice, što se odražava i na svijet bogova čiji ustroj je uvijek sličan ustroju ljudskog društva^[101], što opet ima utjecaja na odnos čovjeka prema svijetu mrtvih. Ljudsko se sve više udaljava od božanskog. Uz sve veće raslojavanje društva javlja se hijerarhija i među mrtvima, jednako kao i u ljudskim društvima,(„kako na nebu tako i na zemlji“^[102], ili obrnuto) gdje se nekima pripisuje veća moć nego što su ju imali za života, te im se na kraju dodjeljuju božanska svojstva. „Ljudsko se odvojilo od božanskog i iz toga su nastali bogovi; moć mrtvih postaje moć bogova, a znanje o mrtvima postaje znanje o bogovima, odnosno religija.“^[103] Shodno tome sve je veće uzdizanje bogova u nedokučive nebeske visine uzrok sve većeg straha od smrti, i čovjek postaje sve ponizniji prema njihovoj veličanstvenosti kojoj se obraća molitvom za vlastitu besmrtnost, a svoje jadno, malo, kratko postojanje gleda sa sve većom tugom i mrzovoljom. Uslijed toga, povezanost čovjeka s mrtvima postaje sve manja, mrtvi se sve više zaboravljaju, što se vidi i po položajima groblja koja se sele na rub naselja. Udaljavanje svijeta mrtvih od svijeta živih uzrokuje sve veći strah i zebnju zbog smrti, jer ona sad znači odvajanje od zajednice, nestajanje iz svijeta živih znači samoću.

Čovjek želi biti besmrtan poput bogova, jer svoje vlastito postojanje u odnosu na njih vidi besmislenim, te traži uskrsnuće, vječni život, što izriče vjerom u Spasenje. Pojam Spasenja postao je sadržajem mnogih religija, te je kao izraz nadanja čovjeka u mogućnost izuzeća iz procesa nestajanja, raspadanja, upravo on, u ogorčenoj borbi religije i ateizma, odigrao presudnu ulogu u konačnom opredjeljenju velikog broja pojedinaca u korist religije^[104]. Zastrašivanja vječnom lomačom, strahovlada mučenja, spaljivanja i progona, nisu toliko zaslužni za uspjeh religije kod širokog sloja ljudi, koliko je to strah od smrti. Bertrand Russell smatra strah u kome ljudska civilizacija ima svoje izvorište glavnim izvorom praznovjerja i jednim od glavnih izvora okrutnosti, te uz pomoć „politike straha“ materijalom za zajedništvo. Svladavanje straha je za njega početak mudrosti u potrazi za istinom, kao i nastojanje za vrijednim načinom života.^[105]

U središtu vjerovanja u Spasenje je inicijacija (koju religije objašnjavaju „smrću za novo rođenje“) te postupak žrtvovanja (koji je na kraju čin prepuštanja božjoj volji, čin potpunog vjerovanja, o čemu između ostalih svjedoči biblijska priča o Abrahamu), i oni koji vjeruju, spasit će se. Ljudska patnja ima veliku ulogu pri Spasenju, jer i u procesu inicijacije i u procesu žrtvovanja koji su međusobno nedjeljivi (žrtvovanje je u svojoj biti inicijacija kojom se potvrđuje vjera i neupitna odluka stupanja na Božji put, sklapanje saveza između Boga i čovjeka), bitno obilježje je upravo bol, nesreća, koje na kraju donose nagradu, izbavljenje iz Doline suza. Poigravanje ljudskom patnjom zaodjenuto u veo mistike ipak je mnogima, naravno „onima koji vjeruju“, ublažilo osjećaj tjeskobe zbog činjenice vlastite smrtnosti, a u društvenom smislu je značilo bespogovorno prihvaćanje loših uvjeta života od strane širokih slojeva ljudi koje su sve poslušno podnosili jer su znali da na kraju slijedi nagrada u obliku Spasenja, što sve zajedno ukazuje na to da je težnja čovjeka ka besmrtnosti za njega vrhovna, i najvažniji je sadržaj svih njegovih nadanja.

Religije raspolažu idejom Sudnjeg dana čije se značenje u odnosu sa smrt sastoji u nagovještaju neuništivosti. Naime, ako postoji Sudnji dan, vrijeme kada će svi ljudi pred Bogom odgovarati za sve što su učinili, i dobro i zlo, onda ipak smrt nije konačna jer nešto iza nje slijedi.

Morin^[106] smatra religije spasenja lukavim izumom države kojom ona drži jedinku u pokornosti, ciljajući na najslabiju točku čovjeka – njegovu želju za besmrtnošću, jer čovjek je spreman učiniti sve da bi izbjegao smrti, pa je tako spreman i umrijeti za društvo koje mu je prerušeno u Boga obećalo vječni život.

 

Ukidanje smrti ukinućem ega

Morin^[107] razlikuje tri perspektive poimanja smrti: osobno spasenje putem Boga, kozmičko spasenje koje se sastoji u stapanju s kozmičkim božanstvom, te skeptički, ateistički stav prema smrti. Prve dvije predlažu svojim sljedbenicima mogućnosti izbavljenja iz prijetećeg beznađa ništavila smrti, dok bi opredijeljeni za treću mogućnost, kojih je u posljednje vrijeme zbog širenja vjerovanja u moć znanosti sve više, i koji bi prema stavu religijski orijentiranih spadali u one „kojima niti Bog ne može pomoći“ iz jednostavnog razloga što ne vjeruju u njega.

Pozabavit ćemo se s prva dva aspekta:

Ako se odluči na spas uz Božju pomoć, od čovjeka se očekuje potpuno predavanje Božjoj volji, potpuno vjerovanje u Božju intervenciju koja će ga spasiti na neki način, ovisno o tipu religije kojoj pojedinac pripada, a princip je uvijek isti, princip prema kome čovjek neće biti naprosto rastočen u ništavilu, nego će se naći na nekom za tu priliku prikladnom mjestu od posebnog značaja, u dovoljnoj mjeri dostojnom čovjekove veličine, i u svakom slučaju se radi o nekakvom  „vječnom počivalištu“, što znači da su nestajanje i raspadanje izbjegnuti. U drugom slučaju je to prepuštanje kozmičkoj energiji: cijeloga se života uvježbava tzv.“ umijeće prepuštanja“, i nakon prestanka zemaljskog života slijedi uranjanje u kozmičku energiju; čovjek postaje dio „velikog oceana“ kako se često naziva sveukupnost energije svijeta. Ustvari, radi se o učenju koje naglašava da je čovjek oduvijek bio i jest dio tog velikog oceana, samo za života to mnogi pojedinci ne vide. Upitna je sposobnost viđenja i nakon smrti, što se onda za vrijeme trajanja života neprekidno uvježbava.

U oba slučaja prepreka može biti ljudski ego koji se smatra sviješću odvojenom od božanske, osobnim unutrašnjim sklopom koji čovjeku ne dozvoljava vjerovanje bez ikakve sumnje ili preispitivanja onoga u što bi trebao vjerovati, a tako ometa i prepuštanje i spajanje s cjelinom. Ego, u sebe samog zatvoren, čovjeka odvaja od svega što ga okružuje i čini ga usamljenim, što mu onda uskraćuje mogućnosti spasa. Ego obuhvaća sve ono što je čovjek za života „postigao“, oko čega se trudio. To su sva njegova znanja, vjerovanja, umišljaji, konstrukcije, svi sadržaji njegovog uma, njegove osobnosti ,njegov „karakter“, sve što je čovjek cijeloga života s mukom stvarao, i sad bi se u času smrti toga svega trebao tek tako odreći! To nije lako, jer, “prije će se deva kroz iglene uši provući, nego bogataš ući u Kraljevstvo nebesko“^[108] ( tu je Isus svakako mislio na veliko bogatstvo koje je čovjek za žovota sabrao u svom umu, njegov ego, a ne na materijalno bogatstvo, kako se nerijetko pogrešno tumači). Otud pretjerano prijanjanje za život o čemu govore istočnjački mudraci.

Dok je u religijama koje propovijedaju vjerovanje da je potrebno svoju sudbinu prepustiti u božje ruke ( „...velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako želiš!“^[109]), kozmičke religije se često služe tehnikama postizanja ekstaze, stanja u kojem je pojedinac u najbližem kontaktu s kozmičkim božanskim. Yogističke meditacije, prizivanje božjih imena ili ples sufija, vježbe kontemplacije, mistični su obredi uz pomoć kojih se bar na kratko postiže stanje uma oslobođenog od misli koje su emanacija ego-programa pojedinca, („bez-uma“, stanje utišanog uma) i koje mu onemogućavaju „kozmičko suživljavanje, zaborav svoje posebnosti i svoje slučajnosti“.^[110]

Takvo shvaćanje nije svojstveno samo kulturama Istoka koje su u novije vrijeme na tom planu stekle najveću popularnost, nego je poznato i na Zapadu, gdje je prisutno još od vremena ranih kršćanskih mistika, a našlo je svoje mjesto i u učenjima kasnijih istraživača, primjerice Meister Echkarta^[111], Jacoba Bohemea^[112] koji je još prije više stotina godina optužio Jastvo za čovjekovu nesreću, G.I.Gurdjieffa, koji je nazvavši čovjeka pokvarenim strojem koji u svakoj situaciji reagira na mehaničan način što ga onemogućava u spoznaji i slobodi, također kruti ljudski ego proglasio krivcem za takvo stanje^[113], te R. W. Emersona^[114], E. Swedenborga^[115], i mnogih drugih.

U korijenu tih učenja naglasak je na važnosti potpunog i kvalitetnog življenja života, što onda i činjenicu smrti proglašava beznačajnom. Jer ako smo svi „kozmički“ ili „božji“, što onda znači što ćemo u ovom kratkotrajnom i raspadljivom, materijalnom tijelu umrijeti (!), prevladavajuće je mišljenje. Prema tom shvaćanju zadatak svakog pojedinca je što bolje iskoristiti život za osobni razvoj, a to se postiže upravo intenzivnim življenjem. Svijest o neminovnosti smrti je prema tome mogućnost za bolje razumijevanje života, i time šansa za (duhovni) rast čovjeka. Prema svjedočenjima ispitanika Raymonda Jr. Moodija^[116], američkog psihijatra poznatog po svojim dugogodišnjim bavljenjima fenomenom „tik do smrti“^[117], a radi se o pojedincima koji su iskusili blizinu smrti te doživjeli gubitak oštrih granica između ega i ne-ega čime su nestale uobičajene granice između unutrašnjeg i vanjskog svijeta, smrt nije više tako strašno iskustvo na čije bi se izbjegavanje trebalo koncentrirati cjelokupno ljudsko nastojanje, nego ono što je bitno u životu pojedinca je istraživanje mogućnosti ljudskog duha. Oslobođenje je u ostvarivanju vlastitih potencijala i tu leži tajna Spasenja. Raymond Jr. Moody smatra da je njegov rad zaslužan za promjenu općenitog stava prema smrti .

Armenski mistik i filozof Georgij Ivanovič Gurdjieff^[118] koji se bavio mogućnostima razvoja svijesti čovjeka, smatrao je da većina ljudi prolazi kroz život u stanju sličnom stanju sna, čega nisu svijesni. On ih naziva spavačima zbog toga što njihov prolazak kroz život nalik trajanju u stanju sna a ne bivanju u budnom stanju ostaje nepromijenjen, oni prolaze kroz život potpuno nesvjesni vlastitog postojanja, a takvi odlaze i u susret smrti koja je za njih zbog nepoznavanja života potpuna nepoznanica, i nije čudo što onda izaziva jezu i užas.^[119] Život s nepobitnošću smrti  koja je njegov sastavni dio za pojedinca je izazov, poziv na „buđenje“, na koji većina ipak ostaje neosjetljiva propuštajući tako svoju životnu šansu za vlastito osvješćivanje bar u trenutku smrti. Priča o Isusu i oživljenom Lazaru bi se mogla ispričati na drugi način: da nije čudo što je Isus oživio Lazara, nego je čudo u tome što se Lazar odazvao pozivu!^[120]

Smrt se (takvo mišljenje prevladava u istočnjačkim tradicijama) smatra šansom za učenje, prijelaznim stanjem na putovanju prema svjesnosti, „vratima“ između dva života, i „postignuće“ u smrti uvijek je posljedica života koji je pojedinac vodio, spada u domenu njegove vlastite odgovornosti. Slijedeći život vezan je za umijeće umiranja i izbora ponovnog rođenja. Umjetnost umiranja neodvojiva je od umjetnosti življenja. Prema tibetanskoj tradiciji, oni koji za života izbjegavaju pomisao o smrti „izbjegavaju praksu“.

„Svi oni koji niti misle niti haju
Kad se glasnici smrti pojave
zacijelo osjećaju duge nalete patnje.
....
Ti koji oklijevaš i ne misliš o dolasku smrti
Posvećujući se beskorisnim djelima ovog svijeta
Ti neoprezno propuštaš svoju priliku.“^[121]

Oslobođenje od patnje (života) i smrti ne postiže se produženjem života do beskonačnosti, nego dospijećem u stanje nirvane, potpunim nestankom.

„Zatirući rođenje i smrt,
Sigurni i sretni oni postaju.“^[122]

Učenja mistika ukazuju na negativne posljedice prevelike obuzetosti za „preživljavanjem“, i ono što treba pobijediti nije smrt već obuzetost samim sobom. Maister Eckhart^[123] uvodi pojam „odmaknutosti“, misli na odmaknutost od zaslijepljenosti težnjom za ostankom na životu, i kako ističe jedina stvar koja gori u paklu je djelić čovjeka koji odbija umrijeti. „Poučavam te prolaznosti“, poruka je tibetanskih mudraca.^[124]

Odlikom mudrosti života smatra se spoznaja o neminovnosti smrti kao normalnoj pojavi. „Mudrost odiše mirisom života i smrti“, kaže stara latinska poslovica.

Takva shvaćanja, iako su oduvijek bila sadržajem učenja mistika Istoka i Zapada, postala su popularna u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, kad je uslijed nezadovoljstva izazvanog konačnim rješenjima koja su nudile i oficijelne religije i znanost, a u velikoj mjeri pod utjecajem istočnjačkih učenja koje su se kao pomodna u to vrijeme pojavila na Zapadu, došlo do ekspanzije traganja za novim mogućnostima čovjeka.

 

Smrt i civilizacija - umjetnost poricanja smrti

Slijedom razmatranja o međusobnom odnošenju kulture i prirode moglo bi se govoriti i tome kako se smrt može tumačiti jezikom civilizacije.

Njemački sociolog Norbert Elias^[125] u svom razmatranju o razvoju civilizacije kao procesu specifične promjene ljudskog ponašanja, objašnjava razvoj unutrašnje strukture ličnosti kao proces sve veće kontrole afekata koji su povezani s promjenama u društvenoj strukturi, jer sve većom diferencijacijom društva i tome odgovarajućim rastom lanca međusobne ovisnosti članova društva, raste i individualna samokontrola. Vanjska prinuda društva sve više biva internalizirana, te postaje dio čovjekove ličnosti. Iako Elias ne govori o čovjekovom doživljaju smrti, mogla bi se svakako napraviti poveznica u tom smislu da u procesu“ civilizacije“ pojedinac koji postaje sve više subjekt sam sebi dovoljan i zatvara se u ljušturu koja ga odvaja od svega što se događa vani^[126]. U svijesti čovjeka smrt postaje sve više odvojenom od života, a njeno poricanje sve sofisticiranije. Čovjek je također otupio na sliku smrti, jer je civilizacija koja se jako boji umiranja nudi kao prizor nestvaran i artificijelan, time naoko bezopasan. To je još jedan od načina kojima društvo poriče činjenicu smrti, a razvojem civilizacije razvija se i mogućnost apstrahiranja, te se dešava sve veći jaz između prirodnog, nagonskog u čovjeku^[127] i njegovog ponašanja.

Slijedom tog procesa, u okviru civilizacije razvila se umjetnost tabuiranja u svim segmentima života. (Reći „popu pop, a bobu bob“ nije više tako jednostavno, jer čovjek više nema smisao za jednostavno i točno izražavanje svojih misli i osjećaja. Ono što je neugodno, izbjegava se u iskazu, zaobilazi se) “Hajde da razgovaramo o nečem drugom,”^[128] samo ne o smrti.!^[129]

Iako je od pamtivijeka bila vječna pratilja čovjeka i tijekom povijesti središnja tema ljudske kulture, bilo da joj se čovjek prepuštao ili se borio protiv nje, smrt je danas nepoželjna, prešućivana, pomisao o njoj je potiskivana iz naših života. Smrt se uvijek događa nekom drugom, prevladavajuća je fantazma modernog čovjeka. Zapad nudi poricanje smrti^[130], a ako se već umire, onda se ne umire „naprosto“, nego se uvijek umire „od nečega“, od bolesti, nesreće. Slika smrti izjednačuje se s mehaničkom slikom kvara na nekom stroju, posljedicom nedosljednosti u rukovanju, kao da će čovjek, ako bude uzimao lijekove, nosio šal i izbjegavao vožnju automobilom, živjeti vječno!^[131]

Poricanje smrti najočitije je u govoru, u strahu od upotrebe riječi koje je izravno imenuju^[132]. Zamagljivanjem značenja izraza koji se odnose na smrt, čovjek prikriva i zamagljuje svoj strah i tjeskobu pred činjenicom da svakome od nas ona ipak slijedi na kraju životnog puta. Kad se govori o smrti onda se često govori o odlasku, prelasku na drugu stranu, rastanku od ovog svijeta, predavanju duše bogu, vječnom počinku, blagom snivanju u Gospodinu, upokojenju , itsl., što navodi na to da ćemo nakon životne borbe u svijetu mrtvih konačno naći svoj mir, odmoriti se. Smrt se često uspoređuje sa snom, što može asocirati na želju da se u smrt uđe lako i neprimjetno kao u san, ili nadu da je smrt slična snu, te da nakon nje slijedi buđenje u nekom drugom svijetu. ( Indijanci su na primjer koristili izraz „vječna lovišta“, koji je drugi svijet na koji pokojnici idu kvalificirao kao bolje mjesto za boravak, u skladu s najvažnijim potrebama opstanka u svijetu živih.) U upotrebi su i malo grublji izrazi koji ironizirajući tjelesne znakove koji se odnose na smrt ili asocirajući na mjesto ukopa, unose i dozu humora u tu neminovnu i okrutnu životnu činjenicu, čime se olakšava osjećaj tjeskobe. To su na primjer izrazi: otići dva metra ispod zemlje, zabiti nos u ledinu, otegnuti papke, zijevnuti, riknuti, odapeti, otegnuti sve četiri, spakirati se u kofer, vrisnuti, ispružiti se, otići Bogu na divan, itd. Razne profesije upotrebljavaju različite izraze koji se odnose na smrt, tako na primjer pogrebnici, da bi bolje plasirali svoje proizvode mrtvački kovčeg nazivaju „vječnom kolijevkom“, dok za groblje koriste izraz „vječno polje mira“, čime se ublažava ustrašnost smrti.^[133] Ideologije po pitanju smrti također imaju specifične izraze, tako se za smrt u ratu koristi izraz: pasti za domovinu, položiti život na oltar domovine, pasti za bolje sutra, i tome slično, a svećenici opet, u skladu s odrednicama tipa religije kojoj pripadaju, navode različite aluzije o boljem i vječnom životu na drugom svijetu. Čini se da se spominjati smrt točnim nazivom danas smatra čak i nepristojnim, pa se na primjer kao oblik uglađenog izražavanja umjesto izraza” umrijeti” koristi riječ “preminuti”.

Postoje i različiti mitovi o smrti koji se koriste u razne svrhe, tako priča o drugom svijetu gdje ćemo se susresti sa svojim najmilijima, nastala kao izraz tjeskobe izazvane neminovnošću smrti, služi umanjenju osjećaja opće odbačenosti i samoće koja nas očekuje nakon smrti, dok je na primjer priča o četrdeset prekrasnih hurija koje u rajskom vrtu čekaju hrabrog bombaša samoubojicu ideološko sredstvo kojim se hoće nekoga navesti na čin žrtvovanja sebe nekom u ratu.

Čovjek je sve više zaokupljen brigom oko poricanja smrti, koje iako sveprisutno ipak nikad nije potpuno^[134] Uza sve napore, umiranje je sasvim izvjesno, a iluzija odlaganja ili potiskivanja kraja koji ipak slijedi na kraju svakog puta pa ma kako on zavojit, te pun vrludanja i izbjegavanja bio, ostaje u domeni imaginarnog.

Društvo u kojem je smrt sveprisutna jer na nju podsjećaju i informacije koje sa svih strana stižu putem medija, postaje sve više neosjetljivo. Danas je smrt poruka, jedna među ostalima koje bombardiraju sa svih strana. U svakodnevnom govoru ima puno izraza koji odnose na smrt. Spominju se ekocid, tericid, homicid, etnocid, genocid, herbicid, itsl, koji su postali dio suvremenog jezika, ali čovjek je izgubio osjećaj za pravo značenje tih izraza.^[135] Thomas^[136] primjećuje da je čovjek osim što je smrtan, zbog svoje sklonosti ratovanju, ubijanju, agresivnom odnošenju prema svemu što ga okružuje, ujedno i smrtonosan! Smrt se svakodnevno plasira putem tiska, televizije, interneta ili kao fikcija u obliku umjetničkog djela, ili kao izvještaj o događanju, ali čini se da je smještena izvan vlastitog života pojedinca, nešto što se njega direktno ne tiče. Ona je predstava koje se dešava tamo negdje na nekom drugom mjestu, i tako informacija o smrti gubi na svojoj snazi, što stvara privid. Čovjek se i dalje panično boji smrti, u najnovije vrijeme možda najviše, samo pomisao o njoj potiskuje na razne načine, pa je banalizacija smrti, trivijalizacija, izraz njegovog straha a ne bezbrižnosti.

Ono što pripada području nestvarnog a podsjeća na smrt izaziva nelagodu, pa se često u filmovima horor žanra kao glavni akteri užasa koriste lutke, jer zbog toga što su napravljene tako da liče najčešće na dijete ili odraslog čovjeka, ali su nepomične, nežive, dojam koji izazivaju je dojam zaustavljenog (često grotesknog) života, podsjećaju na leš, pomno uređen i našminkan za pogreb. Posebno zastrašujuće su lutke koje koriste trbuhozborci, jer one se miču, razgovaraju, a opet su u cijelom svom performanceu nežive, te često puta u predstavama ili filmovima igraju ulogu nekog zločestog, stravičnog bića.

Thomas^[137] naziva takav postupak laicizacijom smrti, što je prema njegovom shvaćanju logičan slijed odnosa prema tom fenomenu koji je tekao od desakralizacije, preko desocijalizacije, pa do stanja “preokrenute“ smrti, gdje autor smatra da je u društvu gdje se smrt uzima jako ozbiljno na ontološkom polju, prenaglašena pojava njen tabuizacije te žaljenja, što na kraju na vanjskom planu dovodi do ismijavanja ili ne obraćanja previše pažnje na činjenice koje su u vezi sa smrću. Tako na primjer pogrebni obred sve više seli u „privatnu“ sferu. Pogreb je nešto što se obavlja na brzinu, u krugu obitelji, a umirući najčešće umiru po bolnicama, sami ili uz eventualnu prisutnost bolničkog osoblja. I postupak s lešom, gdje se umrli uređuje i šminka tako da liči na živu osobu te oblači u svečanu odjeću koja je jednaka odjeći što se nosi za života, također je pokušaj poricanja smrti. Umiranje je, jednako kao što su groblja udaljena na rubove naselja, gurnuto na marginu društva, dok je ujedno s druge strane u samom centru pažnje, i to u obliku bavljenja mogućnostima izbjegavanja, preživljavanja.

 

Kult mladosti kao novi način izbjegavanja smrti. 

Poznati teoretičar suvremenog, „umreženog“ društva Manuel Castells ističe tri faze razvoja društva što se očituje u međusobnom odnosu prevlasti prirode i kulture. U prvoj fazi Priroda vlada nad Kulturom, što znači da je sudbina čovjeka u velikoj mjeri u vlasti prirodnih sila. U drugoj fazi dolazi do preokreta pa Kultura vlada nad Prirodom, što znači da je čovjek u velikoj mjeri ovladao svojim životom, i u trećoj fazi Kultura vlada nad Kulturom, što znači da je nastupilo informatičko društvo, i bitni odnosi u društvu se kreću iznad materijalne sfere. U umreženom društvu dešava se razbijanje biološke i društvene ritmičnosti povezane sa životnim ciklusom^[138], te autor predlaže hipotezu da bio-socijalno zamjenjuje socio-biološko, što znači da su odnosi u društvu, prevladavajuće vrijednosti, društveni ustroj, važniji od bioloških činjenica koje probijaju svoje prijašnje granice i životne uloge više nisu biološki određene. Dihotomija mladost/snaga – starost/slabost, više ne igra presudnu ulogu u sudjelovanju u životu i odnosi se stvaraju oko novih društvenih vrijednosti među kojima su najvažniji obrazovanje, briga o karijeri i pristojnim mirovinama nakon radnog vijeka, uvjeti rada i radno vrijeme, kvaliteta života uopće. Ljudski vijek se sve više produžava, tradicionalni biološki ritam se sve više zamjenjuje trenutačnim egzistencijalnim stanjem. Slijedom takvog mišljenja Castells smatra da se starije osobe dijeli prema stupnju onemoćalosti a ne prema dobi, te da razvoj društva ide u tom smjeru.

Lasch^[139] opet smatra da se suvremeno društvo neprijateljski odnosi prema starcima, i to prije svega što je pojam starosti povezan s pojmom smrti. Starenje nagovještava smrt, te je i strah od smrti usko povezan sa strahom od starenja. Jezu pred starošću i smrću koja obilježava današnjicu, iako je rezultat promatranja onoga što se u društvu dešava, Lasch^[140] proglašava iracionalnom zato što je rezultat pojave narcističke ličnosti koja prevladava u modernom društvu, te i samo društvo naziva narcističkim. Osnovna obilježja su mu identična obilježjima narcističke ličnosti, a prevladavajuća je sveopća pojava nedostatka unutrašnjeg izvora, kako pojedinca tako i društva, zbog čega se onda javlja potreba za divljenjem od strane drugih kao potvrda sebe samog. Suvremeno društvo ima potrebu da se drugi dive baš onim obilježjima koje polako blijede s vremenom i starenjem (ljepota, šarm, snaga, uspjeh), tako da vlada opća klima nevoljkosti prema prolaznosti mladosti. Raznim postupcima nastoji se produžiti mladost, i kao što je nekada u arhaičnim društvima bio prevladavajući kult predaka, sad je njegovo mjesto zauzeo kult mladosti.

Strah od starosti je i strah od neuvažavanja, što odmah znači i korak bliže smrti. Mudrost staraca koja je nekad bila važna za zajednicu, sad se samo smatra utjehom starosti, ali nema bitno značenje. Nitko više ne sluša staračke tlapnje! Naime, vrijednost nakupljene životne mudrosti i znanja gubi na važnosti zbog toga što je ovo doba tehnološkog napretka, novih instrumentalnih znanja, tehnoloških promjena, znanje neprekidno zastarijeva, ono više nije isključivo prenosivo, i starija generacija više nema što dati društvu. Novi naraštaji uvijek traže nova znanja i nova rješenja za probleme, i čak je preporuka društva da se uvijek teži promjeni, novom, nevezanju, pokretljivosti u karijeri i traženju novih izazova. Strah od klopke^[141], strah od zamke koju društvo svakodnevno postavlja, težnja slobodi i promjeni, smatra se bitnom kulturnom vrijednošću. Smatra se da je ograničenje slobode ujedno i ograničenje razvoja, što na kraju može značiti stagnaciju i starenje. Na sve strane se pojedinca upozorava da se ne uhvati u proces starenja jer starost je živuća smrt!

„Djed više nije čudesno biće koje je smrt zaboravila i kojem se odaje duboko poštovanje.“^[142] U današnjim porodicama zbog duljeg životnog vijeka postoje već po tri generacije pa biti star nije nešto posebno. Ključne pozicije društva ostaju sve duže u rukama starijih, što je postalo društveni problem od velikog značaja.

Razvile su se nove profesije koje se bave problemom starosti (gerijatrija, gerontologija, genetski inženjering, plastična kirurgija, kirurgija koja se bavi transplantacijom organa, krionika), a cilj im je produženje života koliko god je to moguće.

„Opće klima u društvu je terapeutska, a ne religiozna!“^[143] Morin^[144] takvo stanje naziva općom „obesvećenošću“ svijeta. Vjeru u Boga zamjenjuje vjera u Znanost. Najvažnija briga čovjeka je dobro zdravlje, što odmah znači i dulji život. Smrt se tretira kao bolest, umirući odlaze u bolnice, gdje im se različitim medicinskim postupcima nastoji produžiti život što je moguće više. Na snazi je kult mladosti, kult tijela. Sve se čini da bi tijelo što dulje izgledalo mlado, jer svako prepuštanje razornom djelovanju godina odmah se tumači i kao prepuštanje raljama smrti. Društvo je opsjednuto različitim strahovima: strahom od raka, pušenja, hrane, pića, zraka, baziranima na strahu od smrti. U modi je krilatica da je i živjeti opasno! „Survival book“ novi je Novi zavjet modernog čovjeka!

Bolest je nepoželjna, jer također navodi na pomisao o mogućnosti smrti. Da bismo izbjegli nelagodu uobičajeno je ponašanje - zazirati od svakoga tko je dugo i teško bolestan. Cioran^[145] ističe da dok smo zdravi imamo osjećaj da ne postojimo, ne razmišljamo o smrti, i bolesnik koji je izbačen iz tog stanja čezne za ništavilom zdravlja, za neznanjem. „Očajan je što zna da je u svakom trenutku suočen sa cijelim univerzumom, bez ikakve mogućnosti da mu bude dijelom, da se u njemu izgubi“. On smatra da smrti gledaju u oči rijetki pojedinci koji „nakon što su shvatili nepogodnosti zdravlja“ odbijaju poduzeti bilo što da bi je izbjegli ili savladali.

Novo doba je vrijeme velikog napretka znanosti koja se bavi čovjekom, ali još uvijek i neznanja o produženju života prema željama čovjeka. “Nijedno doba nije poznavalo takvu svijest o sebi. Mnogo znamo, a opet smo ništa“.^[146]

Suvremena medicina u čije ruke svoje nade u besmrtnost polaže suvremeni čovjek, koji je uza sav strah obuzet mišlju da ipak na neki način može odagnati smrt, sve više se bavi problemom produženja života pod svaku cijenu, tako se uz različita eksperimentiranja s transplantacijama organa sve više razvija proizvodnja ljudskih nadomjestaka, proteza^[147] „Protezacija“ društva pretvara ljudsko tijelo u robu, proizvod koji se troši, i tako nada u besmrtnost također postaje jedna od roba na tržištu. Thomas^[148] takav stav objašnjava promjenama u društvenim strukturama, posebice u porodici, te razvoju kapitalističke civilizacije zasnovane na profitu, gdje se život i smrt u okviru termina „troškova života“ i „troškova smrti“, smatraju dijelovima mehanizma koji radi po sistemu isplativosti i dobiti, i smisao postojanja starosti i smrti je - novac. U proces funkcioniranja „industrije smrti“ koja se bavi ostvarivanjem profita u svemu što je u vezi s umiranjem (u to spada pogrebna oprema, liječenje umirućih, prodaja grobnih mjesta) uključena je i „industrija podmlađivanja“ koja zarađuje na različitim preparatima, vitaminima, serumima, postupcima u cilju održavanja stanja organizma što dalje od stanja koje podsjeća na blizinu smrti.

Čovjek je izumio različita sredstva za borbu protiv smrti, osvojio je svoje pravo na mladost, učenje, rad, zabavu, mirovinu, razna dobra.^[149] Što je život razvojem tehnologije i medicine postao sigurniji, dulji, udobniji, on se sve više grčevito drži za njega i ne želi pomišljati na smrt.^[150]

Biti bolestan, patiti, starjeti, znači pripremati se za smrt. Bolest i patnja, jednako kao i tugovanje za umrlima smatraju se izrazito nepoželjnima jer podsjećaju na vlastitu smrtnost, a tu pomisao moderan čovjek svakako želi izbjeći.

Čovjek je izumio postupke kojima „preskače“ smrt, na primjer zamrzavanje tijela do nekih boljih vremena kad će uz napredak medicine oživljavanje biti moguće, ili zamrzavanje sperme za neku posthumanu oplodnju, a također ima i slučajeva vjenčanja pri kojemu je jedan od partnera već neko vrijeme mrtav.^[151]

Čovjek je izgubio osjećaj za povijesno vrijeme, povijesni kontinuitet, za prošlost i budućnost, on poznaje samo trenutak sadašnji, i u njemu se želi osjećati što je moguće vitalnijim i mladolikijim, jer u takvoj situaciji stari ljudi su suvišni. Ostarjeti, znači biti isključen iz društva (Morin^[152] to naziva „društvenom smrću“), i čovjek se svim silama trudi da to izbjegne. („Oče, neka me zaobiđe ovaj kalež“, zavapio bi Isus modernog doba ali misleći pri tom na starenje i društvenu smrt!) Pošto je izgubio osjećaj za povijesni kontinuitet, pojedinac živi samo za sebe, izbjegavajući čak i potomstvo, jer potomstvo smatra vlastitom konkurencijom koja će ga na kraju istisnuti i društvene scene, a ne kako je to prije bilo uvriježeno, produžetkom vlastitog života. Zbog ubrzanog porasta broja stanovništva mjesta na Planeti je malo, puno manje nego prije, čovjek se prvenstveno očajnički drži vlastitog života koji ne želi izgubiti. To je izraz tjeskobe cjelokupnog društva, smatra Lasch^[153] koje više ne vjeruje i ne vidi da ima budućnosti.

 

Duhovnost i smrt u ozračju konzumerizma

Robert Torre^[154] govori o trendu New age kulture u kojoj se pojavio veliki broj knjiga o samopomoći (self-help books), vremenu gdje cvjeta industrija zdravlja, te se čini da se tu radi o religiji novog doba u kojoj su liječnici zamijenili svećenike. Stalno se populariziraju verzije najboljeg mogućeg života, te cvjeta trgovina različitim tehnikama postizanja više razine samosvijesti, samospoznaje kao vrhunskog samoostvarenja i sigurnog puta k sreći, čemu svaki pojedinac, a uz pomoć moćnog konzumerističkog aparata treba stremiti. Nude se različiti programi u cilju očuvanja zdravlja i vitalnosti, te psihičke stabilnosti. Tehnike „prosvjetljenja“ bazirane na tradiciji istočnih religija (tečajevi yoge i meditacije, tečajevi autentičnosti i svjesnosti, tečajevi čuda, orijentalnih plesova, borilačkih vještina, čak i tečajevi umiranja iznikli na tradiciji Tibeta) svoju afirmaciju u zapadnom društvu duguju upravo općem strahu od starenja i smrti kojim je Zapad zahvaćen. Na smrt i starost se ne smije niti pomišljati i umjesto toga se nude programi pozitivnog mišljenja, što bi ukazivalo na to da se razmišljanje o smrti smatra negativnim. „Think positive, think pink“ - riječi su koje se mogu vidjeti na sve strane, pa i otisnute na odjeći, putnim torbama, školskim bilježnicama. Moć pozitivnog mišljenja izjednačuje se s moći duha, što je onda pravi recept za dugovječnost. U modi su različiti priručnici popularnog naziva „Survival Book“, koji sadrže praktične savjete o tome kako ostati mlad i zdrav, kako preživjeti, što sugerira naslov, a u dubini poruke je izražena nada u besmrtnost.^[155]

Konzumeristička teologija nudi Spasenje kroz instant recepte najboljeg mogućeg života. Ideologizirani marketing nudi svoje proizvode, uvjerenja, preporuke za formiranje životnog stava u skladu s ekonomskim poretkom čiji je agent, a pod krinkom duhovnih tradicija i njihovih dostignuća. Trivijalizirani put mudraca, crtić o najboljem životu, priručnik je, knjiga uputa o tome kako živjeti i što činiti da bi život bio uspješniji, a smrt daleka i laka. Podsjeća to na srednjovjekovne priručnike za umiranje, namijenjene katoličkim vjernicima kakvi su se negdje u 15. stoljeću pojavili na Zapadu. Vodič na putu ususret smrti, „vodič za upravljanje završnim, finalnim periodom u nečijem životu“^[156], koji je u svom naslovu često sadržavao riječi ars moriendi (lat. ars u smislu umjetnosti kao vještine). Ars moriendi vs. ars vivendi, jer sudbina svakog pojedinca u činu umiranja determinirana je stanjem duše koja napušta tijelo. Dakle vrlo slično kao i u svim drugim tradicijama i ozbiljnim učenjima koja se bave smrću. Ars vivendi fokusirana je na život bez grijeha, jer grijeh je ustvari pogreška koju iz razloga neznanja čini nedovoljno prosvijećen i manjkavo upućen čovjek, a fokus je na procesu čišćenja duše, dakle na pripremu pojedinca na ono što slijedi na kraju. U ti okvirima kršćanstvo kao i sve druge duhovne tradicije poučava da niti jedna smrt nije zla ako joj prethodi dobar život^[157].

U konzumerističkoj eri dobrim životom se smatra lijepo i lagodno življenje provedeno u blagoslovljenom okruženju materijalne udobnosti, ali i u bavljenju tzv. „radom na sebi“, što je neophodno. Samorazvoj se proklamira kao magični ključ koji vodi Spasenju. U novo doba, iako je to ako gledamo povijesno post-magijsko vrijeme, ima još puno magije: magije pozitivnog mišljenja, newageovske duhovnosti koja obiluje raznim meditacijskim tehnikama, režimima prehrane, literaturom, guruima, a sve neprekidno trivijalizira stara učenja, i „prilagođava“ ih suvremenom čovjeku, pojednostavljuje, skraćuje, na isti način kao što se na primjer klasična i vrijedna književna djela pojednostavljuju da bi bila dostupna svakome tko nije baš spreman baš čitati. Samorazvoj i duhovnost za sve! Instant, brzo i efikasno! Sve se nalazi u ponudama, akcijama različitih proizvoda u tu svrhu, kreiranih zbog uspješne prodaje. Danas se sasvim lijepo trguje sa sviješću o sebi, nekad cjelovite duhovne tradicije danas su rascjepkane a komadići su lijepo upakirani instant komercijalni artefakti. Ničega previše da ne bi postalo zamorno, da ne bi odbilo potencijalnog klijenta. Čovjek, pojedinac, u svakoj životnoj aktivnosti, svemu što čini ili poduzima, sveden je na razinu klijenta! Komercijalizacija i nerazumijevanje tradicijskih učenja ipak ne znači da su ona nepotrebna, ali su suvremenom čovjeku zbog brzine življenja, zbog opće umreženosti i svekolike povezanosti koja ne ostavlja prostora samostalnom mišljenju niti bavljenju bilo čime što bi zadiralo dublje od površine ili tražilo više vremena, prostora, „udubljivanja“. Ali što onda, što poduzeti! I kao da se sve vrti u istom krugu odgovor je opet isti, isti kao i u odjeljku prije ovog - razvijati samosvijest, inzistirati na samorazvoju. A što onda činiti, što i kako poduzeti? Nema točnih uputa, nema dogovora.

 

Smrt i katastrofe. Gdje se sakrila ideja o besmrtnosti?

Kad se umire više nego što je uobičajeno, strah od smrti se pojačava jer naprosto s brojem mrtvih raste dojam njene neminovnosti i blizine. Smrt se utjelovljuje, u-životvoruje. Iz domene svijesti prelazi u život. I sama ideja besmrtnosti koja je vjekovima pokretačka snaga svih čovjekovih postupaka i akcija u cilju negiranja i zataškavanja svijesti o smrti, sad se negdje zavukla, sakrila, i ustupila mjesto ideji golog opstanka u trenutku sadašnjem, ovdje i sad. Najvažnije je preživjeti aktualnu katastrofu, a o besmrtnosti ćemo kasnije, ako opstanemo!.

U uvjetima bez katastrofa i učestalih umiranja, kao što je već rečeno, smrt se gura u stranu, o njoj se ne razmišlja, to je nešto što ima biti ali nismo bliski sa sviješću o tome. No, u vrijeme kad je u društvenom okruženju pojava smrti učestala, kad postoji ugroza koja stalno na tu činjenicu podsjeća, kad je naprosto umrlih sve više, onda više nije moguće svijest o smrti „gurnuti pod tepih“, jer, previše je ima svuda i na sve strane. Ona je aktualni realitet. Sadržaj je svakodnevnih medijskih izvještaja, dio je uputa o ponašanju u uvjetima prijeteće smrti, „epidemiološkim uvjetima“, pa nas svakodnevni život i model ponašanja koji moramo slijediti, „mjere“ kojih se moramo pridržavati neprekidno podsjećaju na to. Kako se život mijenja u uvjetima kad su smrtni slučajevi češći, smrt bliža? I sam taj izraz „smrtni slučaj“ koji sugerira kao da je smrt nešto što se dešava slučajno a ne ingredijentni dio stvarnosti, čovjekovog postojanja na Zemlji, sad gubi na svojoj razigranoj lepršavosti. Smrt više nije, kao što se iz medijskih izvještaja može vidjeti - „slučaj“, nešto što je akcidentalno, nego je tu, prisutna, na svom pravom mjestu, dio je života. U vrijeme velikih katastrofa, epidemija i potresa (kao sad u godinama 2020. i 2021.), elementarnih nepogoda, ratova, čini sa de vreba sa svih strana. Smrt je medijska senzacija! Čitaju se novine i prate vijesti o kretanjima epidemije, postotcima, o broju oboljelih, umrlih. Broj umrlih, to je ono što nas najviše zanima, i zbog čega smo bez pogovora spremni odustati od aktivnosti, sudjelovanja u životu. U vrijeme velikih katastrofa život se gasi, a u strahu od kako se sad pokazuje „realne smrti“ koja vreba iza svakog ugla, mi pristajemo na sve, samo kako ne bismo bili dio crne statistike, „broja mrtvih“ koji se dnevno pojavljuje u medijima. Uz pomoć straha od smrti moguće je zaustaviti život, staviti ga na čekanje, poziciju stand-by, ograničiti svaku aktivnost, oblikovati ponašanje ljudi, pa je zato strah od smrti i moćno sredstvo kontrole i vladanja. Ako se ne ponašate u skladu s pravilima uspostavljenim zbog, primjerice epidemije, bit ćete kažnjeni. Razboljeti ćete se i po svoj prilici i umrijeti.

Ugroza vlastite sigurnosti je već odavno moćno pokretačko sredstvo moći, nešto što će podanike potjerati u rat protiv neprijatelja koji ga ugrožava, i često su te „ugroze“ montirane od stane vlastitih centara moći da bi se mobiliziralo članove društva i pokrenuo rat. Svaki rat je za njegove sudionike s bilo koje strane bojnog polje – obrambeni.

 

Covid 19, 2020 – 2021.

Sad se ta strategija pokazuje u jednakom sjaju i moći u slučaju epidemije virusa Covid 19 koja je u ovo vrijeme zavladala na planeti, i pokazala se moćnim sredstvom usmjeravanja ponašanja ljudi ,kontrole, uspostavljanja novih, često ograničavajućih pravila. U strahu od bolesti i smrti članovi društva pristaju na pravila, ali tu se javlja i pitanje povjerenja. Ako sve predugo traje a umire se i dalje, onda slabi povjerenje prema onima koji tumače situaciju i postavljaju pravila. Značaj eksperata postaje sve veći. Laici ne znaju puno o epidemijama, ne barataju vlastitim informacijama i spoznajama o prirodi bolesti. To su situacije kad eksperti stupaju na scenu. Za oblikovanje stvarnosti važna je uloga „tumača“, gurua koji će kao čovjek od znanja, autoritet, uliti nešto hrabrosti članovima društva i biti izvor informacija, slično kao što je to bio šaman u plemenskim zajednicama.

Uloga medija je ključna. Mediji objavljuju vijesti gdje se prikazuju konvoji kamiona natovarenih truplima umrlih koji se kroz maglu i sivilo probijaju prema nekom prostoru gdje će biti prostora za pokapanje mrtvih, jer u nekim gradovima to više nije moguće. Smrt do smrti u pravilnom nizu. Kataklizmički je ugođaj. Ugođaj kakav bi mogli zamisliti u slučaju kuge u srednjem vijeku. Brojna mrtva tijela koja treba negdje zbrinuti, jer toliko ih je već da se nema kamo s njima, i prestrašeni ljudi koji su se zabarikadirali u svojim nastambama i prestravljeno ćire kroz zamagljene prozorčiće ne bi li preduhitrili Bolest i Smrt koje im mogu pokucati na vrata. Mediji danas „vedre i oblače“, moglo bi s reći, Kada treba malo obuzdati epidemiju i prizemljiti kretanje ljudi, pojačati ograničavanja, onda mediji grme o ugrozi, a kada se treba desiti obrnuto (često su ta obuzdavanja i popuštanja više u vezi s potrebama društvene situacije nego sa stvarnim stanjem) onda mediji stvaraju sjajnu sliku situacije. Vježbanje života, vježbanje mogućnosti upravljanja članovima društva, i takvi se glasovi čuju u javnosti ili po kuloarima što je češće – jer vrag ne spava, kako se kaže, ali bolje je ne govoriti previše, šuška se.

Zbog prijeteće smrti i ograničavanja kojima se smrt želi preduhitriti, u društvu dolaze u žižu interesa rasprave o demokraciji u uvjetima kontrole i ograničavanja slobode građana. Postavlja se pitanje je dolazi li zbog straha od smrti u pitanje i demokracija u svijetu? Hoće li se građani odreći dijela svojih sloboda u zamjenu za životnu sigurnost?

Vidjet ćemo ako epidemije potraju, ako se katastrofe nastave, hoće li se zbog straha od smrti javiti potreba za čvršćom rukom na koju će se moći prebaciti osobna odgovornost a u svrhu zaštite ?

 

Zaključak

Tijekom povijesne transformacije čovjekovog stava prema smrti misao koja na nov način govori o tom fenomenu razvila se u 18.stoljeću^[158] kao rezultat pojave građanske klase, procvata prirodnih znanosti nakon Descartesa i Bacona, udaljavanja od svega što se smatra natprirodnim, odvajanja humanističkih znanosti, te pridavanja manje važnosti religijskim stavovima. Doba prosvjećenosti, vjere u moć razuma, nagovijestilo je mogućnost čovjekove intervencije u područje smrti, ali i svijest o njegovoj nemoći. Smrt se počinje sve više smatrati neugodnom činjenicom koja nema nikakve veze sa životom, a uobičajeni postupak odnosa prema smrti postalo je njeno potiskivanje, poricanje sa sve moguće načine.

Čini se da se u suvremenosti čovjek malo više bavi smrću, da se o njoj više govori bez gnušanja, straha i - izbjegavanja. Dva su smjera u kojima se kreće suočavanje sa smrću: Jedan se oslanja na napredak medicine, znanosti, baveći se mogućnostima otkrivanja uzroka smrti i time njenog konačnog prevladavanja, a drugi je u vezi s čovjekovim vjerovanjem u postojanje „života poslije života“, koje je dobilo zamaha nakon navedene uspješnice Raymonda Jr. Moodyja^[159] te poplave“ newageovskih“ religija koje obiluju postupcima sjedinjenja s kozmičkim principom, kao oblikom besmrtnosti. Morin^[160] te pojave naziva samo još jednim od načina izbjegavanja suočenja sa smrću. To sve zajedno govori o tome da čovjek, uz sve moguće načine još nije prihvatio činjenicu vlastite smrtnosti, a kako ključ besmrtnosti izgleda leži u razumijevanju i prihvaćanju života, shodno tome umjesto pitanja“ ima li života poslije života“ pitanje “ ima li života prije smrti“^[161] prikladnije je, jer to je uputa još i drevnih mudraca, uputa za intenzivno i sadržajno življenje, a traženje odgovora na njega moglo bi čovječanstvu dati zadovoljavajuće odgovore koje traži tijekom cjelokupne svoje povijesti.

U novije vrijeme, uslijed pandemije i izazvane virusom Covid 19 i učestalijih umiranja nego što je uobičajeno, smrt postaje vidljivija, teža za izbjegavanje, o smrti se govori, u društvu se javlja strah većih razmjera. Takva situacija pred svjetske medije postavlja pitanje njihove istinitosti, etičnosti, njihove uloge u informiranju javnosti. Pokazalo se da su mediji kao i uvijek skloni senzacionalizmu, i u ovakvim kriznim uvjetima veći dio javnosti nema povjerenje u njihovu istinitost.

 

---

 

Literatura:

Attali, Jacques, Kanibalski poredak, Globus, Zagreb 1984.

Augustin, Sv., Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2010.

Castells, Manuel, Uspon i pad umreženog društva, Golden marketing, Zagreb 2000.

Cioran, Emil, Michel, Volja k nemoći, Pregled raspadanja, Demetra, Zagreb 1995.

Durkheim, Emile, Elementarni oblici religijskog života, Prosveta, Beograd 1982.

Eagleton, Terry, Ideja kulture, Jesenski i Turk, Zagreb 2002.

Eagleton, Terry, Teorija i nakon nje, Algoritam, Zagreb 2005.

Eckhart, Meister, Knjiga božanske utjehe: Traktati i propovijedi, Naprijed, Zagreb 1991.

Elias, Norbert, Proces civilizacije, Izdavačka knjižara Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci Novi Sad 2001.

Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd 1990.

Frankl, Vitor, Nečujan vapaj za smislom, Naprijed, Zagreb 1987.

Freud, Sigmund, Eseji iz kulture i umetnosti, Matica srpska, Beograd 1970.

Fromm, Erich, Čovjek za sebe, Naprijed, Zagreb 1977.

Gurdjieff, Georgij, Ivanovič, The World is Real only when „I am“, Penguin Books, London 1973.

Hercigonja-Mikšik, Edita, Smrt u jeziku i smrt jezičnog znaka, Republika, Zagreb 2007.

Jung, Carl, Gustav, Sjećanja, snovi, razmišljanja, Fabula Nova, Zagreb 2004.

Lane, Nick, Uspon života, Planetopija, Zagreb 2012.

Lasch, Christopher, Narcistička kultura, Naprijed, Zagreb 1986.

Miličinski, Maja, Filozofija i smrt, CID - NOVA, Zagreb 2008.

Moody, Jr. Raymond, Život poslije života. Istraživanje fenomena tik do smrti, Prosvjeta, Zagreb 1984.

Morin, Edgar, Čovjek i smrt, Scarabeus-naklada, Zagreb 2005.

Morin, Edgar, Izgubljena paradigma, Scarabeus-naklada, Zagreb 2005.

New Catholic Encyclopedia, Ars moriendi, https://www.encyclopedia.com/religion/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/ars-moriendi, 2021.

Rajneesh, Osho, Mustard Seed, Rajneesh Foundation International, Oregon 1978.

Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.

Soygal Rinpoche, Tibetanska knjiga mrtvih, CID- NOVA, Zagreb 2005.

Svendsen, Lars, .Fr. H., Strah, TIMpress, Zagreb 2010.

Šimleša, Dražen, Ekološki otisak, TIM press/ Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb 2010-

Thomas, Louis, Vincent, Antropologija smrti I i II, Prosveta, Beograd 1980.

Thomas, Louis, Vincent, Smrt danas, XX vek, Beograd 1989.

Tolstoj, Lav, Nikolajevič, Pripovetke; Smrt Ivana Iljiča, Savremena biblioteka, Beograd 1922.

Tomašević, Luka, Do kada produživati život?, Služba Božja, 45,br.2, Zagreb 2004., str. 143-146

Torre, Robert, Ima li života prije smrti. Iskustvo prvog lica, Media bar, Zagreb 2018.

Weber, Max, Sociologija religije, Zagreb, KruZak, Zagreb 2000.

 

Fear of Death and Striving for Immortality – Eternal Paradygm of Man’s
Confrontation With Death

 

Abstract

 

Through history, man is followed by death, that despite of the fact that we are mortal, is not available to human experience, which has always caused various speculations on its nature, and the need for an explanation of what comes after. Fear of death is fear of the unknown, dissolution, disappearance. Relationship to death, as well as man’s conception of the world, is consistent with the state of society, from the profound connection between life and death in archaic times, to the increasing separation, which is consistent with the basic dichotomy that characterizes the human mind, and is growing. The individual is more and more losing a sense of historical time, continuity, and connection of existence, and is desperately clinging to life. The eternal striving for immortality, before in the domain of religion, now is transferred of the faith in the success of science. The new age is characterized by avoidance of disease and aging, the cult of ancestors has been replaced by the cult of being young, and as part of man’s focus on overcoming death, the need of self-development is highlighted, as the only chance of reconciliation with the fact of man’s own mortality.

 

Key words: death, denial of death, fear of death, culture of being young, self-development, pandemic.

 

 

---

10(19)#20 2021

This journal is open access and this work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial 4.0 International License.

DOI 10.46640/imr.10.19.8 UDK 638.252*Covid-19:398.23-047.37 Izvorni članak Original scientific paper Primljeno: 18.2.2021.

 

 

Jelena Hadžić and Marina Baralić

Presscut d.o.o., Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Presscut d.o.o., Zagreb, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Humor in the Time of the COVID-19 Pandemic

Puni tekst: pdf (3870 KB), Hrvatski, Str. 3069 - 3110

 

Abstract

 

The research is focused on the very beginning of the COVID-19 pandemic in Croatia – March 2020. The subject of the research are humorous messages related to the pandemic. By combining quantitative and qualitative methods, this research showed how the interviewed respondents experienced the received humorous content related to the coronavirus and what content characteristics of the humorous messages were detected through the content analysis.

 

Key words: Covid-19, coronavirus, reception of humor, content characteristics of humorous messages.

 

 

INTRODUCTION

We are truly lucky to be living in a society (and time) that is capable of laughing in the face of adversities. A historical review of the theory of humor, up to the 18th century, describes humor and laughter as a mostly negative and socially unacceptable phenomenon (Morreall and Raskin).

We are also lucky that our reality is such that the emergence of just one highly contagious, deadly disease that has no cure or vaccine is something extraordinary.^[162]

On 5 January, the World Health Organization announced on its website that several cases of pneumonia of unknown cause had occurred in Wuhan^[163]. At the time of writing this paper, the number of detected cases has surpassed 28 million cases worldwide^[164]. During the observed period (March 2020) this number ranged between 91,086 and 941,042 recorded cases worldwide^[165] and between 7 and 867 patients in Croatia in the same period^[166].

March 2020 proved to be an extraordinary month in recent history. Countries entered lockdown^[167] one by one. The first European country to declare lockdown was Italy, on 9 March 2020, which sent a strong message to Croatia that the same scenario was at its door, and this became a reality two weeks later, on 19 March 2020.^[168]

Torres et al. (2020) concluded “Indeed, humor has the ability to capture and narrate what has transpired peoples’ lives during a particular period, such as the COVID-19 pandemic,” and this is exactly what the authors tried to show in this research in Croatian circumstances.

Given that this paper deals with humor, it is necessary to first define “humor”. Philosophers, psychologists, lexicologists, scientists and other thinkers have been studying humor since the time of Plato, but have not yet reached a consensus on its definition. One of the problems in defining humor is certainly the fact that the term “humor” changes meaning over the centuries (Morreall and Raskin, 2008, p. 211). Looking only at the last century or two, the notion of humor has taken on the forms and meanings as we know and describe today. However, there are too many definitions to list them all here, so for the purposes of this research, we decided to pick one, the general definition from the online Encyclopaedia. Humor is the “…common name for written, graphic and verbally presented content that evokes laughter and joy, but also for a personality trait that is manifested in humor and wittiness.”^[169] Also, we should take into account that there is a difference between humorous and funny, as stated by Tkalac (2008, p.11); neither is the consequence of humor always laughter, nor is the cause of laughter always humor.

There is a lot of research on the positive effects of humor, so Yovetich, Dale, and Hudak (1990) showed in their research that humor has a beneficial effect on reducing stress in anticipation of pain. Bizi, Keinan, and Beit-Hallahmi (1987) have shown a connection between an assessment of a soldier’s humor by comrades-in-arms and an assessment by superiors about who responds better in situations of increased stress. Berk (2010) also cites psychological and physiological benefits: “Humor produces psychological and physiological effects on our body that are similar to the health benefits of aerobic exercise.” Kertcher and Turin (2020) suggest “Humor provided a tool for coping with stress and comfort in the shadow of isolation, unemployment, and the horrors of death.”

Torres et al. (2020) note: “Humor is shaped by culture, is subjective and requires cognition.” And that “Indeed, humor has the ability to capture and narrate what has transpired peoples’ lives during a particular period, such as the COVID-19 pandemic.” The references on humor in the age of dramatic/key/catastrophic events speak of two approaches, one of which says that humor is a way of coping with unpleasant events, advocated by Morrow (1987) and Dundees (1987), while Oring (1987, p. 276) offers a theory that the emergence of disaster humor is associated with media coverage of a catastrophic event in the mass media, and that jokes are only a form of rebellion against the “discourse of disaster.” Gubanov, Gubanov and Rokotyanskaya (2018) conclude: “Thus, ‘disaster humor’ can be seen as a revolt against tragedy escalation, as well as against the way journalists cover events, looking for the slightest ‘delicious’ details.” On the other hand, Kuipers (2002) wrote about how humor appears even in the first days of catastrophic events, which corresponds to both the first and second approaches to humor in dramatic events. Kuipers (2002) also states that “In the new Internet jokes, this connection with media culture is even stronger than in oral jokes. Not only do they refer to media culture, but Internet jokes are visual collages assembled from phrases and pictures taken from popular media.” Semmel (2020, p.94) concludes, “In the face of pivotal events, coping humor responds to audience’s needs in real-time by creating a distraction, a bonding opportunity, and a space in which people who want to hold onto the elicited emotions for a little can do so in a less harmful way.” While Tkalac (2008, p. 98) noted, “It is believed that the event thus becomes less real, and as such less frightening.” Henman (2001) supports this theory when he talks about prisoners of war in Vietnam in the 1970s and states that “These men relied on humor not in spite of the crisis but because of it.” In the same paper, Henman (2001), talking about how prisoners lost control of the situation, states, “But they did have control over one thing, and that was their humor perspective.”

Several humor-related studies were conducted during the COVID-19 pandemic: Kercher and Turin (2020) who studied memes in Israel; Oduor and Kodak (2020) who studied humor as a means of dealing with the crisis event in Kenya and Torres et al. (2020) who made a discursive analysis of humor in the Philippines.

What this indicative research aims to achieve is to investigate what was on the minds of Croatian citizens at the time of the onset of the Covid-19 pandemic, in March 2020. Through the prism of humorous content, shared by interpersonal and group online communication, we will analyse all the ways in which everyday life has changed, how citizens’ perception of certain phenomena/characteristics has changed, what mood prevailed and what emotions prevailed. As Chimuanya and Ajiboye (2016) wrote, even beyond the humorous benefit itself, the messages that humor carries can speak about social problems and help solve them.

All of the above formed the problem of the research – how humorous content related to COVID-19 was experienced at the very beginning of the pandemic in Croatia and what the substantive characteristics of that humorous content are.

 

RESEARCH GOALS

The goal of the research is to find out what was being communicated through humor in March 2020 and how this was received. This goal can be divided into two complementary main research goals:

1) What is communicated through humor?

1. Find rules and categories of humorous content
2. Explore types of humorous content
3. Extract themes of humor
4. Identify the audience of the humor – groups and/or individuals
5. Record the presence of irony, sarcasm and dark humor.
6. Record the presence of an educational note of humorous messages

 

2) How did the recipients of the humorous content experience the humor related to COVID-19?

1. Detect whether humor had a positive or negative impact on them
2. How do respondents assess the effect of humor?
3. To connect respondents’ affinity to use humor in stressful situations with their impression of the impact humor has had on them

 

METHODOLOGY

Two research methods were used in the paper: content analysis and interview.

 

a) Content analysis

The studied corpus consists of humorous messages sent through digital channels in interpersonal and/or group communication. Why interpersonal and group communication, and not mass media communication or public communication on social networks (one that has no known recipients)? Mass media communication and communication that has no known recipients have a kind of self-censorship of content because the sender does not know (personally) all the recipients and is wary of the possible offensiveness of the message. The communication between recipients and senders who know each other personally is not so much burdened with socially responsible and politically correct expression, rather, a certain amount of understanding and tolerance is expected and implied, whereas personal acquaintance provides a framework for auto-selection of offensive and unacceptable content based on the knowledge of preferences, attitudes, opinions and other characteristics of the recipient. In addition, personal acquaintance provides broader limits of tolerance towards marginally acceptable content because the recipient is expected to cushion the controversial content elements based on the acquaintance. For these reasons, the materials used in the research are richer than the materials that would be available through the use of public communication. The researchers first tried to analyse the collected corpus of public communication, i.e. open profiles on social networks. The content that is at the same time humorous and refers to COVID-19 proved to be rather scant, which is another reason to direct research towards interpersonal and group communication.

The researchers focused the research on communication through communication services and social networks, in which the sender of the message knows the recipient or group of recipients and not one in which recipients were unknown.

Researchers recognize the problem of representativeness of the sample of analysed humorous messages, and the conclusions obtained by this research have no weight or the possibility of generalisation to the population.

It is true that communication platforms that serve as channels for transmitting interpersonal and group communication have all the messages, images, audio and video content sent by users stored in some place, but this data was not available to researchers. It is also necessary to note all legal restrictions, primarily related to privacy rules, which also represent a significant problem in obtaining population data for a study.

The observed period refers to March 2020.

The unit of analysis is a single post (or message) that can be in the form of text, image, a combination of text and image, GIF or video. The analysis includes textual, audio and visual elements of messages. The unit of analysis also includes accompanying content, mostly text, added to the post submitted by the sender, because a review of humorous posts showed that sometimes humor is manifested in a combination of accompanying and shared content.

1. The categories of analysis are
2. Type of post
3. Time of receiving and sending a message
4. Tags or keywords
5. Reach of humor (international or local)
6. Appearance of public persons, institutions or groups (entities)
7. Target of humor
8. Existence of sarcasm, irony or dark humor
9. Humor messages
10. Emotions contained in a humorous message
11. Prior knowledge required to understand humor
12. Humor topics

 

b) Interview

In order to supplement findings and gain better insight, the researchers conducted a semi-structured interview. Because conversation works like magic.

The main goal of conducting a semi-structured interview was to find out how the respondents experienced humorous content related to COVID-19 following the onset of the pandemic in Croatia, during March 2020. Almost all respondents were from Zagreb and the surrounding area. A total of 22 interviews were conducted, in January 2021.

Given the epidemiological restrictions that have been in place since the onset of the pandemic, the interviews were conducted via video conference.

As control questions, respondents were asked to describe what they remember from March 2020 and how they experienced those events.

The specific objectives were to:

1. Investigate whether respondents noticed changes in the number and content of humorous posts they received and/or sent in March 2020,
2. Investigate the ways in which humorous content has influenced them,
3. Investigate to what they attribute the impact the humorous content had on them.

 

In addition to the interview, each respondent completed a short “coping humor scale” survey to examine the relationship between questionnaire results and responses and the explanations given by respondents about the manner and impact of humor on them personally. Coping humor scale is taken from “Humor, the psychology of living buoyantly” by Hubert M. Lefcourt, 2001, page 173. Coping humor scale is a questionnaire composed of 7 questions with answers on 4 levels of the Likert scale, which serves to assess how much an individual is prone to use humor when dealing with stressful situations.

At first, the views and opinions of the researchers seemed universal and true for all. However, as has already been said, “People see what they want to see” (O’Toole, 2013, p.3), so this research also revealed differences in opinions and attitudes through the interview.

The semi-structured interview has thirteen items, as follows:

1. Remember March 2020. Please describe, in your own words, what happened then.
2. How did you feel?
3. Would you say that these feelings are weaker, stronger, or of the same level as before (say in February or January 2020)?
4. Were positive or negative feelings prevailing?
5. What would you attribute those feelings to?
6. Do you remember receiving and/or sending humorous content in March 2020?
7. Did those humorous messages have any effect on you? Describe and explain.
8. Have you noticed (in March 2020) a change in the total volume of humorous content received compared to the previous period (e.g. in January or February 2020)?
9. Did you notice a change in the content of the humorous posts (what was it about/what were you laughing about)?
10. Have you noticed the educational function of humorous content, that is, have these humorous messages influenced people to behave in accordance with the recommendations?
11. Do you still find these humorous posts funny?
12. List the top five posts from that period.

 

RESULTS OR WHAT CAN BE LEARNED FROM HUMOR?

Every communication, even a false one, contains at least a grain of truth. It may be an exaggeration to claim that humor is a lie, but humor can be (and often is) a distortion of reality. Therefore, starting from the fact that every communication is a message, the aim of this research is to notice which changes in everyday life were the subjects of humorous messages and how the topics of humor are treated.

What underlined almost all analysed messages is the fear of a new invisible threat.

 

a) Content analysis

 

Change in perception

The newly-promoted rules of conduct have led to a shift in perception in such a way that new circumstances have made something that is otherwise unacceptable or inappropriate, acceptable and commendable; the essential has become irrelevant in the light of a new, “invisible” threat. In light of this new fear, humor is a response that puts into perspective the diminished value of what is otherwise frightening.

So, for example, bank robbers have become less scary than possibly contagious people wearing masks in public, the political question of where someone was during the war is no longer as important as the question of whether you are contagious and have spent 14 days on a skiing trip, and a person drinking alone in their house used to be considered a lonely person and a drunkard, and now they are becoming an example to others who are perhaps still going out and getting together for a drink.

 

 

(we were in bank. Two masked guys with gloves appear. Situation got tense. When they yelled “ROBBERY”.. we were all relieved…)

 

 

(No one is asking anyone where they had been in 1941 or 1991. Now everyone’s asking where have you been in the past 14 days)

 

 

Types of humorous content

A vast majority of humorous content is graphically arranged almost to a professional level – in the case of video clips, one could notice above-average production quality. This property of the analysed humorous content tells us that the author of the content cares about the message being a) viewed/received, b) understandable, c) accepted and d) forwarded.

Regarding the classic division of content into text, image and video, in the observed corpus, most of the content was a combination of text and image.

Humorous content is mostly short – in most examples, it contains a single image or one graphically designed sentence. Video posts averaged 30 seconds in duration, with the longest funny video post in the observed sample being 1 minute and 33 seconds long.

 

The educational function of humor

Every message, including a humorous one, reflects some (one or more) intentions of the sender. Even if there is no intention, it is defined as intention.

Fortunately, humorous messages all have at least one purpose: to achieve the effect of humor in the recipient.

Humorous content can perform the function of raising awareness about a problem. According to Schmidt (1994), humorous content will be more often and more easily remembered, making humor a valid tool for the effectiveness of message transmission.

The educational function was performed by messages with the common denominator “It is important to adhere to preventive measures.”

Variations of expression when conveying educational messages take the following forms and connotations:

 

 

 

(kids, wash your hands so you don’t get coronavirus. You will not die from it, but hospitals don’t have wifi and you would not survive that)

 

 

 

 

(now that everybody has learned to wash hands, I propose that next week we all learn to switch on the turn signal when turning)

 

 

(Checz psychiatric society plea – “Talking to to pets, flowers of furniture during isolation is normal. You do not need to contact us for that. You should seek for professional help when they start to talk back.” Thank you, your psychiatrist.)

 

Unforeseen problems arising from the pandemic

Caring, empathy and compassion for sick people is something that is not only natural to us, but is additionally encouraged in society and in education. If someone is in trouble – and disease certainly is trouble – help them if you can. Ultimately, this is one of the paradigms of all world religions – to help others.

The outbreak of the pandemic resulted in an increase in the level of empathy and care for loved ones (as indicated by the interview results). But on a personal level, that concern and desire to help was overwhelmed by fear of infection from known or unknown people (anyone nearby). This panicky fear of the possibility that I PERSONALLY would contract COVID-19 resulted in panic withdrawal from any symptom of the disease, such as sneezing, coughing, blowing one’s nose into a handkerchief, etc. All diseases – COVID-19 just being one of many – become perceived as something to move away from, something we don’t want to get close to and are afraid of.

 

 

Coronavirus or COVID explicitly – keyword cloud

Based on the humorous announcements collected, it is quite obvious to all participants in the event that they deal with the COVID-19 pandemic and the consequences it has on various aspects of life. For individuals who have not experienced this situation, this connection will not be obvious because the humorous content generally does not explicitly mentions keywords coronavirus or COVID. In fact, most of the collected posts do not contain a text, audio or image spelling out “coronavirus” or “COVID”. Hence, this chapter provides an overview of keywords or tags that researchers may use in the future when searching for content related to COVID-19, without the name being explicitly mentioned.

 

 

So, this is a visual representation of keywords or tags that are explicitly expressed by sound or text within the units of analysis (posts).

These words vividly show which vocabulary is often used to express humor.

To begin with, these are terms (expressed in text, sound or image) that are related to diseases: “virus”, “pandemic”, “cough”, “sneezing”, “temperature”, “risk group”, “disease”.

Terms such as “mortality”, “infection”, “apocalypse”, “catastrophe” also appear.

Furthermore, the terms used include various protective equipment that is necessary in a pandemic era such as face masks, but also other forms of protection, such as washing hands.

“Staying at home”, “leaving the house”, “isolation”, “quarantine”, “gatherings”, “a pass”, “distance” and “exponential graph” are terms that are strongly related to the vocabulary of responsible persons, but have also found their place in humor. We could also mention the term “cage”, which vividly represents how people experienced spending time indoors.

“Staying at home” takes on several language variants, such as the phrases “I’m staying at my house”, “I’m staying at home”.

As one of the results of staying at home, the terms “hairdresser” or “hairstyle”, “obesity” and “excessive eating” also appear.

A good portion of humorous posts talks about problems with supplies, where most posts ridicule the issue of a lack of toilet paper, yeast, or empty shelves. The word “supply” is often replaced by the word “shopping” or shop names.

Humor related to remote learning, which has become common for all school kids since mid-March this year, is mainly related to the terms “television” or (television) “programme”.

The phrase “for your own good” appears in a paternalistic and even patronising way, and it is presented mainly by animals (which are still pets to humans, and not the other way around). The same kind of humor, in which people and animals swap places, is found in all those funny posts in which animals are amazed by people wearing muzzles.

“2020” is often the only term that helps distinguish that humor is related to COVID-19 and its consequences on individuals.

However, there are also many posts that still cannot be explained by the simple keyword tags related to the situation, but are undoubtedly related to the COVID-19 humor.

Of course, making such a word cloud is not enough to cover every single post, because some humorous posts do not contain a single tag and yet relate to the coronavirus.

 

International or local?

The next research question refers to the territorial reach of humor. Can we argue that humorous posts are funny only locally or globally?

In an ideal world, we would look at the country of origin of individual posts and observe the spread through different areas and the applicability of humor in its original or modified form in different areas and further examine whether the representative population in each country considers each post humorous and in what way.

These large amounts of data were not available, so the corpus of collected posts was divided into two categories:

1. Foreign or international post,
2. Local post.

 

Within the observed corpus, a significant portion of humorous posts relates to local humor which takes already known elements (situations for example) and shapes them to fit the Covid-19 context.

The global or international character of messages is reflected in the following: the language of the message is foreign, mostly English. Internationally known symbols or people are used, or memes^[170] as templates or GIFs that have already been used.

Local humorous messages are those that are in the Croatian language or use symbols, people, institutions, prejudices or phrases characteristic of Croatia. If this cannot already be called cultural heritage, then at least we can say that the specifics of the local cultural circle have found their place in the COVID-19 related humor.

The existence of international humor indicates connection and communication, perhaps even agreement, if not in the desire for improvement, then at least in humor with other countries. Perhaps it cannot be said that the similarities of humorous messages for different countries of the world show the same way of experiencing the situation, because the matter of perception of the received message cannot be approached only through similarity of content, but the existence of humorous messages accepted as humorous in different countries indicates similarity.

It was certainly interesting to note that some publications appear in foreign and Croatian languages, in different variations yet with the same message.

 

 

 

These forms of communication lead to the conclusion that some content is the same for all areas affected by the same problem and that humor is equally applicable even without translation.

 

Target: Who is humor aimed at? And how?

Within the observed sample, the majority of posts are not related to any persons, groups or institutions. Still, some of the posts base their humor on famous persons or institutions.

There is a difference between the presence of (famous) persons or groups in the content of the post as a means of transmitting the message and those posts in which some characteristics of persons or groups are ridiculed.

The former category refers to the appearance of celebrities, institutions, or groups that serve as a means of conveying a humorous message. This use of an entity in humor is not aimed at ridiculing the entity – the entity is used because of some of its characteristics that supports the humor of the message, regardless of whether a given feature is used in its original meaning. Famous “persons” or entities can be divided into the following groups:

1. Musicians (singers and bands)
2. Actors (mostly related to a specific role)
3. Politicians and institutions (foreign and national)
4. Characters from fictional works (cartoons, superheroes, books)

 

 

 

The second categorisation involves observing who (or what) is being ridiculed as part of COVID-19-related humor. Because, not all posts that ridiculed someone included celebrities, nor are all posts that include celebrities also ridicule them (unlike the already observed category of occurrence of entities in humor).

So who is COVID-19-related humor making fun of?

The humor targets:

official persons (postmen, teachers), politicians (Boris Johnson, Putin, Trump, Manolić), institutions, organisations and events (Zagreb City Authority, Ministry of the Interior, Olympic Games), religion (Our Lady of Medjugorje, Jehovah’s Witnesses), groups (people from Herzegovina, Dalmatia, Islands of Brac, Germans, anti-vaxxers, vegans and vegetarians).

Almost all humorous messages that ridicule an entity base their humor on making fun of some of the previously known attitudes, one might even say prejudice.

 

 

(coronavirus tried to enter the city council, but it was missing two papers and 20 kuna of revenue stamps)

Yet, there is a special category that surpasses the usual frameworks in which ridiculed entities are the subject of humor. A common feature of these posts is ignorance, primarily in terms of the use of face masks and the application of rules of conduct and hygiene. Although public figures who (intentionally or accidentally) do not follow the rules of hygiene and conduct are ridiculed, this is not based on an entity – the subject of ridicule may also be an unknown person who does not follow the rules of conduct.

Exaggeration is also a subject of ridicule, mainly when buying excessive quantities and stockpiling (mostly toilet paper).

Another form of ridicule (not related to well-known persons) is related to rules of conduct. Rules of conduct are ridiculed to the point of absurdity, or people who do not adhere to these rules are made fun of.

 

 

 

What are we laughing at?

During the analysis, we tried to draw a thematic categorisation of posts, guided by the main question: “What is the topic of this humor?”

Consequently, we were able to extract the following content categories:

1. Animals and pets – where the roles of animals and humans are swapped (man is trapped in his home/cage) or people are equated with animals, so now man wears face masks (while animals normally wear muzzles or collars). Animal-related humor is often closely linked to ecological ideas of how “nature strikes back”.

 

 

 

 

1. Homeschooling or remote school, where the funny side of homeschooling is shown or posts are making fun with possible scenarios arising from that situation.

 

 

1. Songs and films, where the words of previously published works are now given a new connotation.

 

 

1. Politics, where politically significant individuals and parties are placed in a COVID-19 context.

 

 

1. Travel, where it is shown in various ways how COVID-19 positive people travel and thus infect others, or how some long for travel while “staying at home”.

 

 

1. Measures and rules of conduct that include hand washing, wearing face masks and social distancing, where the humorous side of the newly created situation when adhering to the measures, as well as the consequences of adhering to the measures, is presented.

 

 

1. Staying at home (isolation). The category of staying at home mostly contains posts that show what people are doing now that it is recommended not to leave their homes.

 

 

1. Stocks and supplies, with posts speaking of stockpiling and consequently the issue of availability of certain items in stores.

 

 

Dark humor

Humor varies from gentle, mild, positive or “cheerful” humor to extremely dark, negative and derogatory humor. The emergence of black humor as part of “disaster humor” (humor circulating immediately after a catastrophic event) is not new, but, according to Bischetti, Canal and Bambini (2021), “even though Covid-19 humor is inspired by

 

 

 

Emotions

The subject of the study from the aspect of emotions was based on two questions: how intensely the emotions were presented in the humorous content and which emotions were contained in the messages.

Emotions that could be read from the content of the messages are fear, despondency and despair, boredom, love and sympathy, mainly through the expression of humanity and anger.

The intensity of the displayed emotions varied depending on the content of the individual message, where most of the content did not have any strongly expressed emotion, and some did not include emotions at all.

 

 

 

The issue of the reception of emotion was further explored through interviews.

 

Humor requires pre-knowledge

In order to understand humor, prior knowledge from some general or specific areas is required. In addition to knowledge about the situation or the necessary behavior and the “new normal”, to understand humor it was also necessary to have knowledge from movies, music, literature, politics, drug culture, sexual aids, prejudices circulating in society, video games, and decisions of the Civil Protection Headquarters (or measures).

 

 

b) Interview

 

Humor as a coping mechanism for stress

The average score of the respondents on the Coping Humor Scale (CHS scale) is 20. Values on the scale can range from 7 to 28, with the lowest score among respondents being 12 and the highest being 25. The results of 6 respondents deviate from the average standard value by more than one standard deviation, 4 respondents have a result significantly below the average, and two respondents significantly above the average.

 

 

But did all respondents really describe their experience in March 2020 as a stressful situation?

All respondents stated that they experienced negative emotions during March 2020. Only two respondents stated that their level of negative feelings in 3/2020 was the same as before while the remaining 20 stated that their levels of negative emotions were moderately or significantly higher than before. People who do not attribute negative emotions to COVID-19 and the consequences of the virus attribute it to the disease they were experiencing at the time or to the illness of their loved ones (not caused by this virus).

For the sake of control, respondents were also asked about the existence of positive emotions in a given period. Most respondents stated that negative emotions outweighted positive emotions. This is the range of positive emotions and events expressed in March 2020:

 

 

17 out of 22 respondents noticed a significant increase in humorous content, while all respondents stated that at least half of all of the humorous content was related to COVID-19 and situations arising from the COVID-19 crisis.

Of all 22 respondents, only one described the effect of humorous content in March 2020 as negative. She said: “I would feel guilty if I laughed and something happened to someone,” and the emotions that the humorous content triggered at that time were described as “It made me angry: how can you joke about something like that?” It should be emphasised that this respondent has a low result on the CHS questionnaire, and that this person already in the third month of 2020 knew people who became ill and people who died from COVID-19. This respondent describes her personal experience of the situation at the time as a notably greater feeling of fear, confusion, financial and health uncertainty and insecurity. This respondent admits that in the following months (summer months) she could accept humorous content on the topic of COVID-19 and laugh at it, but at the beginning of the pandemic “it wasn’t helping. It wasn’t funny to me, and I didn’t take it as a joke, but really: what we will experience this year.”

Most respondents, on the other hand, believe that humor had a positive effect on them or their emotional state.

The values of the CHS questionnaire results correlated with the effect that humor had on the emotional state of the respondents. The effect of humor is divided into three groups: positive, negative and neutral. The correlation was calculated using the Spearman rank correlation coefficient, and stands at 0.506.
Table of printout of correlation results using Spearman’s correlation coefficient of ranks, in the SPSS tool

 

 

This medium-strong correlation proves that the character trait of the propensity to use humor in stressful situations is related to the studied experience in the specific stressful situation of the onset of the pandemic and lockdown.

 

How do respondents describe the effect of humorous content?

Respondents attribute the positive effect of humorous content to the following mechanisms, as stated in their own words:

 

 

In general, the positive effects of humor could be grouped as follows:

1. Respondents experience laughter as a consequence of the humorous content received, but find that the effect of that laughter is very short-lived (a minute, two) and there is no long-term shift on a personal level because of that laughter.
2. Respondents receive and send humorous content and thus connect with others in a group or community, or strengthen social ties, and describe a positive shift as a consequence of connecting with others where humor was a means of connecting.
3. Humor helps on a personal level in a way that makes it easier for an individual to deal with a difficult situation.

The negative effects of humor were also investigated and their existence was noted with the respondents. One person, mentioned above, considered humor unacceptable and thus her overall experience of humor in 3/2020 was negative.

Other negative effects of humor are described as:

“Populist nonsense gets on my nerves, it annoys me. It’s not a healthy kind of humor, it’s caustic, and it’s humor that mocks/belittles/spits on others and doesn’t bring any joy.”

“It’s funny at first, but if you stop and think why you’re laughing then you start to feel bad about it.”
One of the respondents put a negative effect of humor into a group of humor related to conspiracy theories. He also provided the description of negativity: it is “humor that spreads panic.”

“Anger because I didn’t find it funny.”

“Despair was expressed through humor.”

“At first you laugh, but it also reminds you of reality.”

“One example annoyed me, but because I didn’t like the author, not because of the humor or message.”

Out of a total of 9^[171] respondents who recognised the presence of a personal negative influence of humorous messages, only three persons attributed the negative effects of humorous posts as general rather than related to any particular group of humor (populism, conspiracy theories, personal preferences). This general negative effect is described as despair read between the lines of humorous posts or a reminder of the gravity of the situation. All of these three respondents described their condition as a higher level of negative emotions, describing humorous messages as a positive effect or a neutral effect, and it could be argued that the presence of negative effects of humor did not diminish the presence of a positive effect. In other words, the negative effects did not outweigh the positive effects of humor.

 

Noticing an educational note of humor

The researchers used the phrase “educational note of humor” to describe those humorous posts that contain messages about how to behave or not to behave. As some examples of educational content, we cite messages about washing hands, wearing face masks, distancing. During the interview, no distinction was made between the explicitly and implicitly stated educational messages in the content. Primarily, the researchers wanted to find out if the respondents noticed such content in humor. If respondents noticed it, they were asked if they felt that such humorous messages made them question and reconsider their attitudes and behaviors, and whether they might have changed their attitudes and behaviors.

Half of the respondents (11) said that they did not notice any elements in the humorous messages that would encourage them to rethink or change their behavior.

Respondents who noticed an educational note of humorous content agree that only a small portion of the content can be considered educational. One respondent said that based on a humorous message, he concluded that “You’re exaggerating, don’t buy so much toilet paper,” another said in a similar tone, “most of us still use these supplies – pickles, water, cans...” a third one said she considered how “maybe I should also buy toilet paper or flour.” Some respondents said that this educational function could only serve someone “who has no idea what is going on” so that now they wonder why they should wear a face mask or keep their distance.

In general, although there was undoubtedly an educational note in some of the humorous content, the messages were not primarily educational in nature and respondents did not notice many of them. To an even lesser extent, such messages made them reconsider their attitudes and actions or change their behavior.

 

Best according to respondents

Respondents were asked to choose the best humorous messages from March 2020. For the sake of simplicity, the researchers prepared about 50 humorous posts from the content analysis corpus before the interview so that respondents could recall the events and humorous messages of the time. Most of the respondents chose the best humorous messages from the corpus sent to them by the researchers.

The question of the best messages was left intentionally undefined because in the subsequent question the respondents were asked to explain in their own words why they chose these humorous posts. Most respondents perceived this question as the question about which posts they found the funniest. Some respondents, however, chose the best messages according to the following criteria: content related to the respondents’ profession (good graphic design or interesting visual expression); the content that was most often shared or that was the subject of further discussions; content that best affected the respondents’ everyday life. The following are the contents that most respondents mentioned as the best.

 

 

 

 

 

CONCLUSION

As part of the content analysis of humorous messages, it was detected that there was a change in perception in such a way that new circumstances made what was otherwise unacceptable or inappropriate acceptable and commendable. The existence of educational messages within humorous posts was recorded. Keywords have been recorded which may be used in future research to search for content when looking for humor from the COVID-19 pandemic period. The presence of local and international humor was detected. A categorisation of humorous messages based on the topic of the messages was made. Variations in the tone of humor (from gentle to dark) were detected and the prior knowledge needed to understand the messages was detected.

In the second part of the conducted research, the interview method was used to find out how the respondents experienced the received humorous messages in March 2020. The majority of respondents (14 out of 22) describe the effect that humorous messages had on them as positive, and only one respondent experienced a negative effect of the pandemic-related humor. The results of the Coping Humor Scale questionnaire show a large correlation with the effect that humor has on respondents (Spearman’s correlation coefficient 0.5), which confirms that the positive effect of humor is related to how much respondents tend to use humor in dealing with stressful situations. Also, the majority of the respondents detected increased negative emotions compared to the “normal” period before the onset of the pandemic, and most of the respondents found that humor helped them at least in the short term. The mechanisms to which respondents attribute the help that humor provided to them in dealing with a stressful situation are: connecting with others and change of perception – humor gives you a break from the situation and helps take the edge of a stressful situation.

Most respondents were both senders and recipients of humorous posts, thus connecting with others they know to share their opinions on a particular topic, while maintaining virtual contact. Also, some of the respondents stated that they were impressed by the ingenuity and speed of production of humorous messages.

In March 2020 in Croatia, humor was a form of a response to the new situation. People used humor to establish and maintain contacts with others. Also, using the content of humor and prior knowledge needed to understand the message, we can draw conclusions on general topics that were of interest to most citizens at that time: COVID-19 pandemic as such, problems with household supplies, how to respect social distancing measures and use a face mask and sanitisers, how we are reduced to (dis)obedient animals, the problems of closed service facilities, and the feeling of general boredom that many felt at the time.

Through this indicative research, we gained insight into people’s reactions to a dramatic event through humor. Further research should be population representative and place more emphasis on the experiences of individuals compared to the group they share humorous content with.

 

---

 

References:

Berk R.A., (2010.), The Active Ingredients in Humor: Psychophysiological Benefits and Risks for Older Adults, Educational Gerontology, 27:3-4, 323-339, https://doi.org/10.1080/036012701750195021

Bizi S, Keinan G., Beit-Hallahmi B., (1988.),  Humor and coping with stress: A test under real-life conditions, Personality and Individual Differences, Vol. 9 (6), 951-956,https://doi.org/10.1016/0191-8869(88)90128-6

Biscetti L., Canal P., Bambini V., (2021.), Funny but aversive: a large- scale survey on emotional response to Covid-19 humor in the Italian population during the lockdown, Lingua, Volume 249 https://doi.org/10.31234/osf.io/efk93

Chimuanya, L.-, & Ajiboye, E. (2016). Socio-Semiotics of Humor in Ebola Awareness Discourse on Facebook. In R. Taiwo, A. Odebunmi, & A. Adetunji (Eds.), Analyzing Language and Humor in Online Communication (pp. 252–273). Information Science Reference. https://doi.org/10.4018/978-1-5225-0338-5.ch014

Dundes A. (1987.), At Ease, Disease—AIDS Jokes as Sick Humor. American Behavioral Scientist, 30(3):72-81 https://doi.org/10.1177/000276487030003006

Gubanov N.N., Gubanov  N.I., Rokotyanskaya L., (2018.), Factors of Black Humor Popularity, International Conference on Contemporary Education, Social Sciences and Ecological Studies (CESSES 2018), Atlantis Press, 379-383, https://doi.org/10.2991/cesses-18.2018.85

Henman, Linlinda D. (2001.), Humor as a coping mechanism: Lessons from POWs. Humor-international Journal of Humor Research - HUMOR. 14. 83-94. DOI: https://doi.org/10.1515/humr.14.1.83

Lefcourt H.M., (2001.), Humor: The psychology of living Bouyntly, Kluwer Academi/Plenum Publishers, New York

Kalapoš, S. (2002.), The Culture of Laughter, the Culture of Tears: September 11th Events Echoed on the Internet. Narodna umjetnost, 39 (1), 97-113. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/33236

Kuipers G. (2002.), Media culture and Internet disaster jokes bin Laden and the attack on the World Trade Center, European Jurnal of Cultural studies, SAGE Publications, London, Vol (5) 450-470 https://doi.org/10.1177/1364942002005004296

Kertcher, C., & Turin, O. (2020). ‘Siege Mentality’ Reaction to the Pandemic: Israeli Memes During Covid-19. Postdigital Science and Education, 1–7. https://doi.org/10.1007/s42438-020-00175-8

Morrow, P.D. (1987.), ‘Those Sick Challenger Jokes’, Journal of Popular Culture 20(4): 175-84 https://doi.org/10.1111/j.0022-3840.1987.00175 

O’Toole G. (2013), Sustainable Web Ecosystem Design, Springer, New York

Oring, E. (1987.), Jokes and the Discourse on Disaster. The Journal of American Folklore, 100(397), 276-286. doi:10.2307/540324

Raskin V., Ruch W.,(2008.),The Primer of Humor Research, Mouton De Gruyter, Berlin, https://doi.org/10.1515/9783110198492

Semmel, S., (2020.),  ““Things are Going to Get a Lot Worse Before They Get Worse”: Humor in the Face of Disaster, Politics, and Pain, Honors College. 625. https://digitalcommons.library.umaine.edu/honors/625

Schmidt, S. R. (1994.), Effects of humor on sentence memory. Journal of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition, 20(4), 953–967. https://doi.org/10.1037/0278-7393.20.4.953

Šošić I., (2004.)  Primijenjena statistika, Školska knjiga d.o.o., Zagreb

Tkalec, S.,(2008.), Humor: Teorije humora i Paulsov model, Hrvatsko komunikološko društvo i Nonacom, Zagreb

Torres, J. M., Collantes, L. M., Astrero, E. T., Millan, A. R., & Gabriel, C. M. (2020), Pandemic Humor: Inventory of the Humor Scripts Produced during the COVID-19 Outbreak. SSRN Electronic Journal, 1–21. https://doi.org/10.2139/ssrn.3679473

Yovetich NA, Dale JA, Hudak MA. (1990.) Benefits of Humor in Reduction of Threat-Induced Anxiety. Psychological Reports.;66(1):51-58 https://doi.org/10.2466/pr0.1990.66.1.51

 

Internet sources:

Civil Protection; https://civilna-zastita.gov.hr/UserDocsImages/CIVILNA%20ZA%C5%A0TITA/PDF_ZA%20WEB/Odluka%20-%20mjere%20ograni%C4%8Davanja%20dru%C5%A1tvenih%20okupljanja,%20rada%20trgovina.pdf – accessed 10.09.2020

Civil Protection; https://civilna-zastita.gov.hr/vijesti/8 - accessed 10.09.2020

Wikipedia; https://en.wikipedia.org/wiki/National_responses_to_the_COVID-19_pandemic   accessed 10.09.2020

World health organization; https://www.who.int/csr/don/05-january-2020-pneumonia-of-unkown-cause-china/en/ – accessed 10.09.2020

Worldometer; https://www.worldometers.info/coronavirus/worldwide-graphs/#daily-cases – accessed 10.09.2020 

 

Humor u doba COVID-19 pandemije

 

Sažetak

 

Istraživanje je usmjereno na sam početak pandemije COVID-19 u Hrvatskoj – ožujak 2020. Predmet istraživanja su humoristične poruke povezane s pandemijom. Kombinacijom kvantitativne i kvalitativne metode, ovo istraživanje je pokazalo kako su ispitanici intervjua doživjeli primljeni humoristični sadržaj vezan uz korona virus te kakve su sadržajne karakteristike humorističnih poruka detektirane kroz analizu sadržaja.

 

Ključne riječi: Covid-19, korona, recepcija humora, sadržajne karakteristike humorističnih poruka.

 

 

---

10(19)#21 2021

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

DOI 10.46640/imr.10.19.9 UDK 614.891:638.252“2021“ Pregledni članak Review article Primljeno: 23.1.2021.

 

 

Suzana Marjanić

Institut za etnologiju i folkoristiku,
Zagreb, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Disimulacije maske blizanačkih pandemijskih
godina 2020-2021.: izvedba, zaštita i subverzija

Puni tekst: pdf (1290 KB), Hrvatski, Str. 3111 - 3128

 

Sažetak

 

Kroz izložbene radove skupne izložbe Disimulacija maske (Koprivnica, AK galerija, 23. siječnja – 6. veljače 2021) interpretiram izvedbenu dimenziju pandemijskih maski, koja je postala glavni objekt blizanačkih 2020. –2021. godina (usp. Leone, 2020).

 

Ključne riječi: maske, pandemija COVID-19, izložba Disimulacija maske (Koprivnica, AK galerija, 23. siječnja – 6. veljače 2021).

 

 

Jasno je, treba pobjeći, ali kamo?

Roland Topor: Tlapnje jednoga stanara

Sociolog Frank Furedi u predgovoru hrvatskom izdanju svoje knjige Poziv na teror, a predgovor naslovljava sintagmom „Prijetnja bez imena“, navodi da su na isti dan kad su Mumbai napale male skupine naoružanih muškaraca novinski naslovi u Velikoj Britaniji izvještavali javnost da bi teroristi mogli zaraziti zemlju ptičjom gripom. I nadalje navodi kako se taj scenarij nalazi u izvještaju koji je objavila Komisija nacionalnoga osiguranja za 21. stoljeće Instituta za istraživanje javne politike. Taj je dokument nagađao kako prijetnja pandemijskih bolesti poput SARS-a (2002–2003) i ptičje gripe raste čitavo vrijeme i da bi se zbog neprikladne pripreme za „izbijanje ozbiljne bolesti ili slučaja biotetrorizma u sljedećih 18 mjeseci globalna ekonomija mogla iz ozbiljne recesije prijeći u globalnu depresiju“ (prema Furedi 2009:7). Dalje upućujem na čitanje navedenoga predgovora koji se podudara sa stanjem stvari ovih blizanačkih pandemijskih godina 2020–2021., s razlikom što bi u navedenom scenariju, kao što je ustvrdio bivši senator Bob Graham posljedice bile „10 puta veće od 11. rujna ili stotinu puta veće što se tiče broja ljudi koji bi bili usmrćeni“ (prema Furedi 2009:7). Ukratko, u navedenoj knjizi među ostalim Furedi ističe da opasnosti koje nam predstoje, a to su terorizam, globalno zatopljenje i virusna epidemija, sve više se tumače i doživljavaju kao prijetnje koje su mnogo gore nešto što možemo zamisliti, i pritom je zanimljiv njegov sljedeći iskaz: „One se ujedno predstavljaju kao prijetnje o kojima zapravo znamo veoma malo i o kojima nismo u poziciji mnogo znati“ (Furedi 2009:104, istaknula S. M).^[172] Upravo na toj poziciji (nemogućnosti) znanja temeljen je ovaj članak o izložbenim primjerima pandemijskih maski/maskica na izložbi Disimulacija maske (Koprivnica, AK galerija, siječanj 2021), koja dokumentira nekoliko izložbenih i izvedbenih primjera simbolizacije/disimulacije maske u ovim blizanačkim pandemijskim godinama 2002. i 2021., gdje je kao početna točka uzeta Maska smrti Tomislava Gotovca a.k.a., Antonia G. Lauera iz orwellovske 1984. godine iz njegova koncepta umjetničke paranoje koja je trajala do umjetnikove smrti (2010), a demonstrira njegov koncept Paranoia View Art, paranoidnog pogleda na svijet gdje je maskom smrti najavljivao krah jedne države i nastavak disimulacije jedne druge države.^[173] Navedene je godine umjetnik i najavio svoj koncept umjetničke paranoje o tome da je sve paranoja, da je sve jedna vrsta režije od velikih do malih teorija zavjere, dakle malih teorija zavjere kao što su obitelj i škola do velikih teorija zavjere – same države. Na globalnom političkom planu umjetnikovu paranoju možemo dokumentirati kompjutorskim crvom Stuxnet koji je prvi put otkriven 2010. godine, a smatra se da je razvijan od 2005. godine. Stuxnet je usmjeren na nadzorne sustave i prikupljanja podataka (SCADA) i vjeruje se da je odgovoran za nanošenje značajne štete nuklearnom programu Irana. Iako niti jedna zemlja nije otvoreno priznala odgovornost, pretpostavlja se da je crv cyber oružje koje su zajednički izgradili Sjedinjene Države i Izrael u zajedničkim naporima poznatim kao “Olimpijske igre“ („Stuxnet“, http).

Sama izložba iako je trebala zatvoriti izložbenu sezonu Ateljea Koprivnice 2020. godine, u siječnju 2021. godine poklopila se što se tiče kozmičke godine, s pokladnim vremenom gdje ne govorimo o pokladnoj masci koja može biti saturnska i luperkalijska (magijska), s obzirom na magijsku ili političku dimenziju karnevala (usp. Lozica 1997).^[174] S druge pak strane, došlo je do svojevrsnoga preklapanja s pandemijskim događanjima jer je izložba otvorena u tjednu kada su Njemačka i Austrija uvele stroži oblik lockdowna, pri čemu je dramatična promjena uvedena u vidu zabrane nošenja pamučnih maski kao i maski iz ručne izrade, kojima se mogla potvrđivati do-it-yourself svojevrsna vizija otpora, dakle, od navedenoga tjedna građani i građanke Austrije i Njemačke mogli su nositi samo zaštitne kirurške maske i FFP2 (kratica za filtering facepiece, gdje veći broj označava i veću zaštitu) maske. Ukratko, uvedena je svojevrsna zabrana izrada brikolaž maski,^[175] kako bi ih možda odredio Claude Lévi-Strauss. Kako doznajemo iz medija, 17. siječnja 2021. godine Austrija je produžila lockdown uz obavezno nošenje FFP2 maske. Naime, lockdown koji je planiran do 18. siječnja 2021. u Austriji je odgođen zbog neslaganja opozicije po pitanju masovnih testiranja i pravilnika o predočavanju negativnog testa na ulasku u kulturne institucije i hotele. Najavljeno je kako će se FFP2 maske moći kupiti u svim prehrambenim dućanima, a njihovu cijenu regulirat će Ministarstvo zdravlja. Oni slabijeg socijalnog statusa dobit će dvije maske besplatno (Weiss, 2021, http, usp. Herek, 2021, http). Pritom je Večernji list prenio da maske FFP2 imaju gušći i deblji zaštitni sloj, „one s filtrom su skuplje, maske FFP2, filtriraju više od 95 posto čestica iz zraka što ih čini boljom zaštitom od zaraze, no mana im je što isušuju sluznicu“ (Mitrović, 2021, http). Zanimljivo je da i Njemačka upravo kao i Austrija najveće promjene u vezi novoga lockdowna u siječnju 2021. uvodi u vezi zaštitnih maski. Kancelarka Angela Merkel i ministri predsjednici su dogovorili da se više ne smije ulaziti u vozila javnog prijevoza, trgovine i druge zatvorene prostore u maskama „kućne radinosti“. Dogovoreno je da ljudi smiju na tim mjestima nositi samo medicinske maske: jednokratne, poznate kao „kirurške maske“ ili filtrirajuće maske za lice poznate kao maske FFP2 u Europi ili respiratori N95 u SAD-u. Paralelno je takvu odluku donijela i Austrija (Pavić, 2021, http). Ukratko, ubrzo su maske anti-COVID 19 postale središte istraživanja nekoliko diskurzivnih praksi, od medicinskih do medijskoga izvještavanja, umjetničkih i artivističkih praksi do ironičnih mema (Leone, 2020).^[176]

Sve izložbene i izvedbene primjere maske na izložbi Disimulacija maske objedinili smo pod plakatnim pozivom kolaža pod nazivom Dada-Joker, gdje smo spojili performans Dada-smrt masku Geogra Grosza i Jokera Arthura Flecka u izvedbi Joaquina Phoenixa iz 2019. godine. Naime, kada je George Grosz 1918. godine, krajem Prvog svjetskog rata, šetao Kurfürstendammom u Berlinu kao Dada smrt (mrtvačka lubanja-maska na glavi i građansko odijelo-kostim sa štapom), aktivistički je i dadaistički, s cigaretom u ustima lubanje, upozoravao na političke disimulacije nastavka ratničkih energija.^[177] Dakle, sve je vidljivo, rekao bi Antonio Gotovac Lauer a.k.a. Tomislav Gotovac – sve je režija, neki tu režiju vide, a neki ulaze u taj scenarij.^[178]

 

Izložbene pandemijske maske

Dnevnik straha (2020) Marka Markovića, koji je izložen u okviru izložbe Disimulacije maske (2021),^[179] koncipiran je kao dokumentacija SMS poruka, fotografskih i tekstualnih poruka koje prate slijed događaja obitelji iz Osijeka tijekom eskalacije pandemije COVID-19. Ukratko, riječ je o dokumentima SMS poruka između umjetnika Marka Markovića i njegove majke Zorice koja je u vrijeme pandemije bila u samoizolaciji sa sestrom Đurđicom, osobom kojoj je potrebna zdravstvena skrb. SMS poruke, među ostalim, dokumentiraju njihovu samoizolaciju te kako su zbog mjera opreza karantene prestale dobivati socijalnu skrb – kućnu posjetu i medicinsku njegu osoba s invaliditetom. Tako 26. ožujka 2020. (mama) Zorica piše (sinu) Marku kako će u Osijeku biti ključna, kritična sljedeća tri tjedna, što je postala mitska formula, formula retorike građanskoga mita kako ju je odredio Roland Barthes u okviru svoje kritike retorike građanskoga mita aktualne pandemije i manipulacije strahom. U knjizi Politika straha Furedi ističe kako se termin politika straha pogrešno koristi te da jedna od razlikovnih odrednica našeg vremena nije podržavanje straha nego podržavanje našeg osjećaja ranjivosti; dakle, kumulativni učinak politike straha je povećanje svijesti društva o vlastitoj ranjivosti. „Što se u većoj mjeri osjećamo bespomoćnima, a to će nam vjerojatnije biti teže oduprijeti se sirenskom zovu straha“ (Furedi 2008: 182). Jednako tako 26. ožujka 2020. (mama) Zorica stavlja fotografije dvorane s bolničkim krevetima, naravno praznima, s obzirom da su uvijek u medijima u strategiji zastrašivanja pandemijom dominirale slike praznih bolničkih kreveta, što je još jedan od primjera manipulacije fotografskim „dokumentom“.^[180] Navedena fotografija donosi poruku: „Diljem Hrvatske već su spremne dvorane poput ove u Osijeku s bolničkim krevetima za prihvat velikog broja oboljelih.“^[181] U tome smislu navodi kako su se Facebookom širila lažna fotografija ljesova stradalih od virusa COVID-19 u Italiji; a fotografija je zapravo prikazivala ljesove poginulih migranata, 300 poginulih izbjeglica migranta iz Afrike koji su u listopadu 2013. pokušali doseći obale otoka Lampedusa (fotograf: Tullio M. Puglia) i kako se navedenom fotografijom manipuliralo strahom.

Dnevnik straha naslovom i sadržajem govori o stanju u kojem se nalazi obitelj koja preko poruka bilježi, dokumentira i prati svakodnevni razvoj nastale situacije od potencijalne zaraze, dobivanja i ukidanja skrbi, doručka, ručka i večere, cvata grma jasmina kao i obilježavanja Dana antifašističke borbe. Sve se odvija preko mobitelske aplikacije tijekom prvoga lockdowna. I nadalje umjetnikovim određenjem: „Rad govori o emotivnom i pragmatičnom stanju obitelji, općoj neizvjesnosti koja kao da nas vraća deset godina unatrag.“^[182]

Zanimljivo je da u duhu svoga slobodarskoga odgoja umjetnik na jednoj fotografiji ulazi s anarhističkom maskom (ili identitetom maskiranoga pljačkaša) u jednu od trgovina, pišući mami kako mu je to oduvijek bila želja. Antropologinja Susanna Trnka navodi kako su se maske u povijesti često koristile za skrivanje nečijeg identiteta (tj. maskiranog pljačkaša) ili za zaštitu sebe (npr. nošenje šala radi zaštite od hladnoće), a maske za lice su sada u doba aktualne pandemije postale znak kolektivne brige, skrbi za zaštitu drugih i tako ujedno zaštitite zajednice (Trnka, 2020). Naravno, ovako shvaćanje maske vrijedilo je za zajednicu koja je slušala pozorno glasove Hrvatskoga stožera gotovo kao jedini glas istine s obaveznom retoričkom figurom o tome „kako su sljedeća dva tjedna ključna“.

Maska-živa slika Almost Human (2019-2020) koju smo isto tako mogli vidjeti na izložbi Disimulacija maske (2021) multimedijalnoga umjetnika Darka Brajkovića demonstrira disimulacije korona-maske, a navedenom živom slikom koju je prvi put izveo 2019. godine, umjetnik/radnik postavlja pitanje i o transhumanizmu koje je u okviru ekonomije kapitala trenutne/svevremenske bezizlazne nepokretne situacije u kojoj stradava radnička klasa/stalež najavljeno ovom globalnom pandemijom. Kao što je kritički o procesima transhumanizma zabilježila Lara Bagar u Glasu Istre (28. lipnja 2020., internetsko izdanje) – „U trlišu s maskom na licu nepomično je sjedio u kutu i time ukazao na svu nemoć u koju nas sustav stavlja neprestanom liberalno kapitalističkom represijom, konzumerizmom i izrabljivačkim radom bez prosperiteta čime smo pretvoreni u promatrače te nepomično stojimo na mjestu. Performans ujedno i ukazuje na tehnokratsku transformaciju čovjeka u robota koji mora samo proizvoditi i konzumirati, šutke, bez glasa, geste, pokreta.“ Živu sliku čini odijevanje radničkoga odijela i stavljanja na lice specifične žute „almost human“ maske; stavljanjem na lice navedene maske umjetnik-radnik zauzima pozu koja je nepokretna, nepomična, miču se samo oči i disanje, zauzima poziciju ljudske žive lutke, beživotne lutke bezizlazne situacije. Umjetnikovim riječima:

„U performansu Almost Human bavim se alijenacijom i nemoći. Ovaj antijunak je živa skulptura, tableu vivant koja svojim djelovanjem ukazuje na našu nemoć, na ukočenost pozicije u koje nas današnji sustav stavlja.“ Riječ je o poziciji u kojoj je otpor zakržljao; antijunak prekarijata ne može doći na naslovnice kao junak.

Umjetnikov/radnikov osvrt na liminalnu poziciju „almost human“ dokumentiram postavkama Pierrea Clastresa, zastupnika anarhističke antropologije, koji u knjizi Društvo protiv države: istraživanja iz političke antropologije (1974) iznosi teoriju o društvima bez država, o tome da će kapitalizam preživjeti samo zbog toga što politički prostor ne daje mogućnost za alternativu. Clastresova je postavka: arhaična društva se temelje na političkoj logici uklanjanja opasnosti da se država uopće pojavi, što znači da civilizirana društva započinju dobrovoljnim sužanjstvom.

Slijedi izložbena Francisztyjeva reakcija na zaštitnu masku protiv virusa SARS-CoV-2. Rad Roberta Francisztyja Čovječe, ne ljuti se (društvena igra) temelji se na autorovu hepeningu Antikorona hepening ili „Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije“ (23. FAKI, 2020. Zagreb; KUM – Kazalište u Močvari, 2021., Zagreb) i performansu T4 – work in progress koji je izveo 2005. godine u povodu promocije hrvatskoga prijevoda knjige Charlesa Pattersona Vječna Treblinka (prijevod: Robert Jan). Ispod fotografskoga diptiha Kinizam COVID-19/84 nalazi se postament s fotoalbumom s istoimenom natpisom s fotodokumentacijom autorova pogleda na tzv. COVID-19. Instalacijska maska Čovječe, ne ljuti se (društvena igra) Roberta Francisztyja određena je kronotopom 1984–2020. kao politička kamuflaža. U kontekstu navedenoga ističem kako su neki novinari/ke tijekom pandemije COVID-19 isticali da su zaštitne maske psihološki faktor, što bi značilo da je preporuka njihova nošenja tek prividna briga za nas. Službena stranica Vlade za pravodobne i točne informacije o koronavirusu (internetski tekst 9. prosinca 2020.) navodi pak da maske mogu podići svijest o fizičkoj udaljenosti i zdravstveno osviještenom ponašanju. Zaštitnu masku u kronotopu od Orwellove 1984. do post/COVID-19 2020. godine umjetnik je oblikovao kao tihi otpor prekarne klase/staleža koji je još uvijek moguć kao svojevrsno nasljeđe punk kontrakulture i pokreta protiv globalne ekonomije kapitala, pa makar taj tihi otpor bio dokumentiran radničkim „anti-selfiejima“, i to u zagrebačkom javnom prijevozu (tramvaji, autobusi i autobusne stanice). Dok su u pandemijsko doba neki zaista „bili/ostali doma“ kroz građansku kulturu posluha,^[183] neki su, s obzirom da pripadaju prekarijatu, svakoga dana i dalje odlazili na posao unatoč tzv. korona-virusu. Godina 2020. kao godina „fake“ fikcije 1984., fikcija postaje fakcija: prihvatiti masku da bi se ušlo u javni prijevoz, no s porukom „FAKE“. Fotoalbum kao knjiga fotodokumenata sadašnjosti sadrži autorov hepening/performans Antikorona hepening ili „Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije“, akciju Fahrenheit COVID-19 i niz spomenutih radničkih antiselfija, te poziva u Alisin svijet čudesa s performativima „Pij me!“, „Jedi me!“. Odnosno kako navodi Roland Topor vrlo ozbiljno –„Jasno je, treba pobjeći, ali kamo?“.^[184]

 

Maska smrti Tomislava Gotovca od orwellowske 1984.

Prvi segment izložbe Disimulacija maske (2021), što se tiče vremenske lente, od te orwellovske, Gotovčeve 1984. godine izložbu čine njegove tri maske smrti iz 1984, 1985. i 1990. godine. Paranoidni pogled na svijet Tomislav Gotovac je najavio u seriji marketinških akcija Kolportiranje Poleta (1984), u kojima je pod sponzorstvom Poleta koristio izvedbenu strategiju aproprijacije, maškaranja identiteta (Maska smrti + ćirilica, Mumija, Srp, čekić i crvena zvijezda, Dimnjačar, Čistač ulica, Sendvič-man s reklamom za Dinamo, Superman, Djed Mraz), na zagrebačkom Trgu Republike, kada se svakoga tjedna maskirao u drugu ličnost – od maske mrtvaca, radnika sa srpom i čekićem do Djeda Mraza – da bi pod tim krinkama prodavao Polet. U živoj slici Maska smrti + ćirilica Tomislav Gotovac u svijetlom građanskom odijelu s maskom smrti na licu na Trgu Republike (Zagreb, 1984) prodaje Polet s uzdignutim plakatom-performativom u rukama NE SMIJE SE VIKATI KUPITE POLET, pri čemu je prvi dio performativa pisan latinicom, a drugi dio KUPITE POLET ćirilicom, tako da se dobivaju dvije plakatne poruke – na latinici NE SMIJE SE VIKATI, a na ćirilici KUPITE POLET koje se u zasebnom čitanju međusobno poništavaju. Godinu dana kasnije izvodi akciju Maska smrti na polju u mjestu Dužice kod Siska (snimio: Ivan Posavec). Za razliku od prethodne fotografije, žive slike na kojoj ima građansko odijelo s maskom smrti i gdje u urbanom ambijentu navedena krabulja ne djeluje toliko začudno, ovdje u prirodinagom tijelu umjetnika, u apsolutnoj slobodi, kontrastirano je lice zastrto plastičnom maskom lubanje. Slijedi dokumentacija sarajevskoga performansa iz 1990. godine (Paranoia View Art. Hommage to Glenn Miller, Caffe galerija Zvono Sarajevo, 15. veljače 1990. – posudba radova iz Instituta Tomislav Gotovac; prvi put javno prikazanog na riječkoj retrospektivnoj izložbi zahvaljujući Darku Šimičiću, koji je uz Zoru Cazi Gotovac te Institut Tomislav Gotovac jedan od inicijatora) koji isto tako demonstrira umjetnikov koncept Paranoia View Art, paranoidnog pogleda na svijet gdje je maskom smrti najavljivao krah jedne države i nastavak disimulacije jedne druge države.

Ističem kostimografski paket uvodnoga dijela sarajevskoga performansa iz 1990. godine koji se odvija uz pjesmu I’m Old Fashioned u izvedbi orkestra Glenna Millera. Umjetnik stoji na postolju, polunag, u crvenim gaćicama i crvenim dokoljenkama kao ostacima kostimografske figure Supermana, a umjesto crvene petokrake na čelu sada poput Georgea Grosza ima masku smrti – iskeženu, iscerenu bijelo-crnu lubanju koja podsjeća na užas konc-logora ili pak nuklearne katastrofe (navedenu je masku koristio u živoj skulpturi Maska smrti + ćirilica u seriji akcija Kolportiranje Poleta iz 1984.) – a uz spomenutu pjesmu umjetnik izvodi ideološke pozdrave različitih nekropolitika. Pored teorija zavjere vezanih uz Millerov nestanak, zvučna kulisa jazz-swing glazbe Glenna Millera u brojnim Gotovčevim performansima upućivala je na zvučnu kulisu američkih vojnih operacija protiv Njemačke, ali i na činjenicu da je J. B. Tito došao na vlast uz zvukove Millerove big band glazbe.

 

Post scriptum ili Arthur Fleck – Joker

Deset godina prije Orwellove fikcijske 1984. godine Željko Borčić izvodi Akciju za konfrontacijsku reakciju, koja je u podnaslovu imala performativ-poziv “Iskoristite zadnju priliku da još ove godine postanete popularna ličnost”, a koja je kao akcija propitivanja identiteta održana krajem 1974. u organizaciji revije Start i Galerije SC. Na Trgu ispred Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Slobodan Tadić, prema Borčićevoj zamisli, fotografirao je pozvane i nepozvane prolaznike s maskama poznatih osoba (npr. Brigitte Bardot, Belmonda, Jackie Kennedy…) koje su mogli odabrati među ponuđenima. Jednom je prigodom Željko Borčić istaknuo, a što bi se moglo interpretativno povezati i s konceptom Lica Europe (2020)Siniše Labrovića – „Moj je još uvijek jaki dojam da je prije 40 godina većina sudionika već unaprijed imala čvrsto ‘formulirane’ uzore, a jedan dio nažalost čak je bio razočaran što među ponuđenim maskama nije mogao pronaći svoga idola. Uglavnom popularnog nogometaša, pjevača, filmske i TV zvijezde.”

Povodom autobiografske izložbe Prvi svjetski psihokibernetički superautoportret (Galerija SC, Zagreb, 1973.) Željko Borčić izjavljuje – “God. 1965. naišao sam na jednu vrlo intrigantnu i vrlo inovativnu knjigu – Psihokibernetika (1960.) Maxwella Maltza, genijalnog i vrlo uspješnog plastičnog kirurga iz New Yorka šezdesetih godina. Kroz svoj profesionalni rad on je otkrio da unatoč činjenici što je mogao mijenjati lica svojih pacijenata, nije bio u stanju uvijek i zadovoljiti njihova očekivanja po pitanju izgleda, i to prvenstveno iz psiholoških razloga. Zaključio je da osim face liftinga njegovim je pacijentima potreban ‘psihološki lifting’” (Borčić, prema Marjanić 2014: 397–406). Željko Borčić izvedbeno je svojom uličnom Akcijom za konfrontacijsku reakciju tematizirao i značenje latinske riječi persona kakvo joj je pridao Jung u odrednici maske, fasade koja je barijera između osobe i okruženja, gdje se u svakodnevici to maskirno (s posvemašnjim odsustvom osobnoga) proteže i na samo srce koje se maškara (veli moćni Držić). Odnosno, kao i Maxwell Maltz sa svojom psihokibernetikom Željko Borčić je shvatio kako je mnogima, osim recimo duševno ranjenom Jokeru (u izvedbi Joaquina Phoenixa) koji je pronašao svoju masku (izgledam onako kako se osjećam), potreban psihološki lifting.^[185]

Na tragu Borčićeve akcije možemo se prisjetiti Goffmanova aforizma „Svijet nije naravno pozornica, ali je teško napraviti oštru razliku između onoga što jest i što nije izvedba“ (1959) koji s obzirom na pandemijsku krizu možemo modificirati u smislu kako je teško napraviti oštru razliku između onoga što jest i što nije izvedba pandemije, zbog čega postoje nacionalne mutacije virusa, zbog čega bi, ako nadalje primijenimo, postavke anarhističke antropologije, nacionalne odlike virusa mogle biti ukinute nacionalnim granicama (gdje svaka država proklamira vlastiti sustav nadzora nad pandemijom), a ukidanjem nacionalnih granica poništavamo i medijske istine i post-istine o bolesti COVID-19. Dovoljno je možda zadržati se na jednom nelogičnom, apsurdnom primjeru. Ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat u Jutarnjem listu 13. lipnja 2020. objavljuje razgovor s naslovom „Novog lockdowna više neće biti, a milijarde iz EU stižu početkom 2021.“. Navedeni naslov dvostruko je nelogičan: otvara naime pitanje iz kojega znanja, okvira, ministar gospodarstva pouzdano zna (iz vremenskoga okvira 13. lipnja 2020.) da novog lockdowna više neće biti; odgovor ad absurdum bio bi iz pozicije znanja da pandemije u smislu Soderberghove fikcijske (zapravo, stvarne) pandemije i nema.^[186] I sljedeće pitanje koji nad/naslov sugerira; zbog čega nam iz EU počekom 2021. stižu milijarde? Naime, što se tiče prvoga pitanja novinar Jutarnjega lista Gojko Drljača usmjerio je pitanje na sljedeće – „Može li si i Hrvatska uopće dopustiti još jedno zatvaranje gospodarstva?“ na što je navedeni ministar, među ostalim, odgovorio: „Mislim da si tako nešto nećemo moći priuštiti i to iz vrlo jednostavnog razloga – nećemo imati čime to sve platiti.“ Može se zamijetiti još jedan nelogičan zaključaj jer navedeni odgovor podrazumijeva da smo si „mi“ (RH?, deprivirani građani i građanke ove socijalno ugrožene zemlje u kojoj u doba pandemije osobe oboljele od raka ostaju bez prava na lijekove)^[187] prvi lockdown navodno priuštili (Horvat 2020: 46).

Antropolog Christos Lynteris navodi kako se u suvremenom smislu protuepidemijska maska ​​pojavila u kontekstu epidemije mandžurske kuge 1910–11., te kako više od stotinu godina od svog nastanka, maska ostaje, u svom najosnovnijem masovno proizvedenom i često korištenom obliku, materijalno i vizualno uglavnom nepromijenjena. No, Lynteris postavlja sljedeće pitanje: djeluje li i dalje kao zaštitna maska efikasno?^[188] „Prikazane kao posljednja barijera između nas i virusa ubojice koji dolazi, ‘maske protiv kuge’ na kraju nas pretvaraju u vrstu koja naseljava predsoblje vlastitog izumiranja“ (Lynteris 2018).^[189]

Krenimo dalje na završni okvir ove pandemijske krize blizanačkih godina 2020–2021. Svoju knjigu Vječiti povratak fašizma Rob Riemen, dakako, ne slučajno otvara podsjećanjem na čuveni roman Kuga Alberta Camusa: dakle, jednog proljetnog jutra u alžirskom gradu Oranu naiđe liječnik na mrtvog štakora na stubištu. Sljedećega dana nađe ih još tri, a u danima koji su uslijedili nailazio je na mrtve štakore po cijelome gradu, susrećući se pritom s bolesnicima koji su svi imali iste simptome – kvržice, mrlje i groznicu. Shvatio je da je riječ o epidemiji kuge. No vlasti su navedeno uporno opovrgavale, jer posljednje što su željele bilo je sijanje panike. Međutim, kako kaže Riemen: „Činjenice ne nestaju time što ih se niječe.“ U ovoj pandemijskoj krizi stvar je psihotično obrnuta – za razliku od vlasti u Camusovu romanu koja je uporno opovrgavala činjenice, u slučaju krize 2020–2021. vlast uporno sije paniku „matematikom straha“ (da uporabim određenje Lea Rafolta)^[190] – danonoćno se iščitavaju brojke oboljelih, umrlih, brojke su fantastičnih razmjera, a jedan dio podanika/naroda ipak traži vlastitu istinu; podanici su razdijeljeni – na one koji se žele cijepiti i cijepe se i one koji su negativno-kvalitativno proglašeni teoretičarima zavjera i antivakserima, antimaskerima.^[191] No razliku od fiktivne pandemije u filmu Zaraza (Contagion, 2011) Stevena Soderbergha, koji zaista tematizira pandemijski scenarij, u ovoj pandemijskoj krizi što se tiče Hrvatske tek od 9. srpnja 2020. maske su postale obavezne, odnosno kao što glasi odluka Kriznoga stožera – „Nacionalni stožer kreće prema uvođenju obavezne samoizolacije za osobe koje dolaze iz Srbije i BiH, okupljanja će se ograničiti na sto osoba, a maske će biti obavezne u svim zatvorenim prostorima“ (prema Krnić, Žabec, 2020, http). Odlučeno je ipak da će to biti od jeseni te godine nakon prve pandemijske turističke sezone (Krnić, 2020, http). Odnosno odlukom Stožera: „U slučaju drugog vala epidemije ili pojavljivanja većih žarišta novog koronavirusa zbog turističke sezone u Hrvatskoj će se preporučiti nošenje zaštitnih maski, a razmišlja se i o tome da njihovo nošenje postane obavezno“ (Krnić, 2020, http).

Završno s nekom utjehom nade upućujem na biorazgradive maske sa sjemenkama cvijeta spremnima za sadnju koje je dizajnirala Marianne de Groot-Pons, grafička dizajnerica koja živi i radi u Utrechtu u Nizozemskoj. Materijal je rižin papir i sadrži sjemenke cvijeća koje su čak i vidljive. Riječi nade koje upućuje su: „Dakle, zemlja ostaje sretna, pčele, priroda, ljudi također sretni. Prodajem masku s imenom Marie Bee Bloom. I svijet će procvjetati!“

 

---

 

Literatura:

Bagar, Lara, „Ljeto koronarno“ 2020. je počelo: Fort Bourguignon za neke nove generacije. Glas Istre, https://www.glasistre.hr/glazba/ljeto-koronarno-2020-je-pocelo-fort-bourguignon-za-neke-nove-generacije-651481, 2020.

Clastres, Pierre, Društvo protiv države: istraživanja iz političke antropologije, Disput Zagreb 2020.

Đurđević, Goran i Suzana Marjanić, Šišmiš. U: Politički leksikon: pandemije. ur.Zlatko Bukač, Biljana Kašić, Jelena Kupsjak, Atila Lukić i Gordan Maslov. https://www.politicki-leksikon.com/sismis-demonizirani-kineski-sismis/, 2020.

Furedi, Frank, Politika straha: s onu stranu ljevice i desnice, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2008.

Furedi, Frank, Poziv na teror: rastuće carstvo nepoznatog. Naklada Ljevak, Zagreb 2008.

Herek, Snježana, Od sutra u Austriji obvezna FFP2 maska, kazna 25 eura, https://www.vecernji.hr/vijesti/od-sutra-u-austriji-obvezna-ffp2-maska-kazna-25-eura-1463429, 2021.

Horvat, Danko, Novog lockdowna više neće biti, a milijarde iz EU stižu početkom 2021. (razgovarao Gojko Drljača). Jutarnji list 13. lipnja 2020., str. 46-47.

„The Event 201 scenario“. https://www.centerforhealthsecurity.org/event201/scenario.html

Krnić, Ivana, Maske od jeseni obavezne za sve? Trebat će se nositi u zatvorenom prostoru, javnom prijevozu i mjestima gdje se okuplja ili boravi veći broj ljudi, https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/maske-od-jeseni-obavezne-za-sve-trebat-ce-se-nositi-u-zatvorenom-prostoru-javnom-prijevozu-i-mjestima-gdje-se-okuplja-ili-boravi-veci-broj-ljudi-10398514, 2020.

Krnić Ivana i Žabec Krešimir, 2020. Maske postaju obavezne, a Stožer će danas donijeti još odluka, saznali smo o čemu se radi!. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/maske-postaju-obavezne-a-stozer-ce-danas-donijeti-jos-odluka-saznali-smo-o-cemu-se-radi-15007147, 2020.

LeFort, Pierre iGeneviève, Maska. Zagreb: Kulturno informativni centar, Jesenski i Turk, Zagreb 2010.

Leone, Massimo, The semiotics of the anti-COVID-19 mask, https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/10350330.2020.1868943, 2020.

Lozica, Ivan, Hrvatski karnevali, Golden marketing, Zagreb 1997.

Lynteris, Christos,  Plague Masks: The Visual Emergence of Anti-Epidemic Personal Protection Equipment, https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/01459740.2017.1423072, 2018.

Marjanić, Suzana. 2014. Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Udruga Bijeli val, Školska knjiga, Zagreb 2017.

Marjanić, Suzana, Postajanje-Drugim: fragmenti mačkara Dalmatinske zagore, U: Župa Ogorje - Putovima života i vjere između Svilaje i Moseća (zbornik radova). Vicko Kapitanović, ur. Split: Kulturni sabor Zagore, Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu; Ogorje: Župa sv. Jure mučenika; Crivac: Župa sv. Franje Asiškog, 523-536.

Mitrović, Mia, Pogledajte koliko kod nas koštaju maske koje su obvezne u Bavarskoj: Nema navale, https://www.vecernji.hr/zagreb/objavljene-cijene-maski-koje-su-od-nedavno-obvezne-u-bavarskoj-u-hrvatskoj-nam-jos-ne-trebaju-1462676, 2021.

Pavić, Snježana, Njemačka ulazi u još striktniji lockdown od dosadašnjeg: Najveća promjena tiče se maski. https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/njemacka-ulazi-u-jos-striktniji-lockdown-od-dosadasnjeg-najveca-promjena-tice-se-maski-15044075, 2021.

Rafolt, Leo, Plaši me izostanak pozitivnog scenarija oko korona-krize. (razgovarao Srećko Pulig). Novosti, 28. srpnja 2020. https://www.portalnovosti.com/leo-rafolt-plasi-me-izostanak-pozitivnog-scenarija-oko-korona-krize

Riemen, Rob, Vječiti povratak fašizma. 2. izdanje, TIM press, Zagreb 2015.

RTL, Otkriveno tko su antimaskeri u Hrvatskoj, u kojim strankama ih je najviše, ali i koliko ljudi vjeruje da korona – ne postoji. https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/hrvatska/4015628/otkriveno-tko-su-antimaskeri-u-hrvatskoj-u-kojim-strankama-ih-je-najvise-ali-i-koliko-ljudi-vjeruje-da-korona-ne-postoji/, 2021.

Stuxnet, https://en.wikipedia.org/wiki/Stuxnet

The SPARS Pandemic Scenario, https://localnews8.com/coronavirus-coverage/

Trnka, Susanna, First in Masks? How Czechs Wore Face Masks When There Weren’t Any Available, http://somatosphere.net/2020/first-in-masks.html/, 2020.

Tuttle, Merlin D., Give Bats a Break. Issues in Science and Technology 33/3, 2017, str. 41–50.

Weiss, Aurora, Austrija produžila lockdown, a obavezno i nošenje FFP2 maske. https://www.24sata.hr/news/austrija-produzila-lockdown-a-obavezno-i-nosenje-ffp2-maske-740200, 2021.

Zakaria, Fareed, Deset lekcija za svije poslije pandemije. Fraktura, Zagreb 2020.

 

Foto-prilozi:

 

 

 

 

 

 

 

Dissimulations of the Mask in Twin Pandemic
Years 2020-2021: Performance, Protection and Subversion

 

Abstract

 

Through the exhibition works of the collective exhibition Disimulation of the Mask (Koprivnica Gallery AK, 23 January – 6 February 2021), the article interprets the performance dimension of pandemic masks, which can be considered as the object of the twin years 2020-2021 (Leone, 2020).

 

Key words: masks, pandemic COVID-19, the exhibition Disimulation of the Mask (Koprivnica Gallery AK, 23 January – 6 February 2021).

 

 

---

10(19)#22 2021

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

DOI 10.46640/imr.10.19.10 UDK 314.151.3-054.73:638.252*Covid-19 Prethodno priopćenje Preliminary communication Primljeno: 25.2.2021.

 

 

Amela Delić i Selma Begić

Sveučilište u Tuzli
Bosna i Hercegovina
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Filozofski fakultet Tuzla
Bosna i Hercegovina
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Od riječi do žice: Targetiranje migranata i izbjeglica kao
izvora i prijenosnika zaraze COVID-19 bolesti

Puni tekst: pdf (463 KB), Hrvatski, Str. 3129 - 3145

 

Sažetak

 

Pandemija virusa COVID-19 podsjetila je javnost širom svijeta da su mnogi masovni mediji posebno u kriznim situacijama podložni zloupotrebama. Osim lažnih vijesti, teorija zavjera i masovne histerije koja se širila u medijskom diskursu, nezaobilazno su se na meti medijskih optužbi i sumnji našli migranti i izbjeglice širom svijeta. Predrasude, stereotipi i uopće vrlo kruti i netolerantni modeli mišljenja transparentirali su se u odnosu spram građana azijskog porijekla, muslimana, Židova. U bosanskohercegovačkim medijima posebno su negativno bili predstavljeni ljudi u pokretu, građani čiji je “goli život” (Agamben) stavljen van pravnog okvira, a tako i van okvira novinarskog profesionalizma.

      

Pokrenuti su antimigrantski orijentirani web portali, vođena je antimigrantska kampanja kroz članke koji su korištenjem metafora, različitih tehnika pristranosti, logičkih pogrešaka, nametali poželjna viđenja nepoželjnih „drugih”. U ovom radu analizirali smo lažne vijesti kreirane o migrantima i izbjeglicama kao opasnim prenosiocima zaraze, tekstove na portalima orijentiranim na pisanje protumigrantskih tekstova, članke mainstream portala u Bosni i Hercegovini o migracijama. Koristili smo kritičku analizu medijskog diskursa, anlizirali smo upotrijebljene metafore, logičke greške i druge tehnike pristranog izvještavanja. Za postavljanje teorijskog dijela koristili smo djela Teuna van Dijka o kritičkoj analizi diskursa, Georgija Agambena o svetom životu i tankoj granici između života izvan prava i smrti, analizom logičkih pogrešaka Predraga Stojadinovića, tehnikama pristranog izvještavanja koje objašnjava Najil Kurtić.

 

Ključne riječi: pandemija, virus COVID-19, migranati, izbjeglice, medij, masovni mediji, lažne vijesti, prenosioci zaraze.

 

 

Teorijsko razmatranje

„Neke misli kojih nismo svjesni mogu se pretvoriti u duhove“ (David 2014:141).

Ovako je u djelimično autobiografskom romanu koji govori o iskustvima židovskih porodica u Srbiji tokom II svjetskog rata, nazvanom The House of Remembering and Forgetting, Filip David opisivao unutarnji svijet i promišljanja jednog od protagonista. Junak romana, Albert Weisz pokušava razumjeti naizgled nerazumljivo – izvore zla u ljudima, ali na jednom mjestu u romanu zaključuje kako je bilo „glupo tražiti simboličko značenje u svemu“ (David, 2014: 144). Kada bismo imali priliku razgovarati s Albertom, poručili bismo mu da uvijek traga za simboličkim značenjem jer će se skrivena zla misao i riječ lako iz, naizgled bezopasne simbolike, pretvoriti u akte nasilja. U kreiranju značenja, procesu semioze i razumijevanja stvarnosti u svakom društvu mediji su neizostavna karika u oblikovanju diskursa o značajnim društvenim temama. Ni primjer s kriznom situacijom nastalom nakon proglašenja koronavirusa svjetskom opasnošću nije bio izuzetak.

Nakon proglašenja pandemije 12. ožujka 2020.^[193], uslijedila je i masmedijska infodemija, odnosno „pandemija netačnih informacija“ (Dutta, 2020)^[194]. U toku trajanja pandemije (infodemije), mnoge su se vjerske zajednice suočile s lažnim informacijama koje su o njima širili mediji namjenski kreirani za propagandne aktivnosti, ali i već etablirani mediji, pa i javne ličnosti. Institut Poynter objavio je poseban članak posvećen raskrinkavanju lažnih informacija o tome da građani različite religijske vjeroispovjesti, rase ili građani iz različitih država bolje/gore podnose koronavirus. Tako su pokazali da su u medijima muslimani, Kinezi, građani subsaharske Afrike, često lažno predstavljani kao građani koji su navodno otporni na novi virus (Tardáguila, 2020). U Bosni i Hercegovini, pandemija je uzburkala emocije prema trenutno virusu najizloženijoj kategoriji društva – migrantima i izbjeglicama. U ovom smo istraživanju koristili kritičku analizu medijskog diskursa da otkrijemo skrivena značenja, odnosno skrivenu simboliku riječi i rečenica plasiranih u mainstream i tzv. alternativnim medijima i izjavama zvaničnika. Od koristi nam je bilo promišljanje Teuna van Dijka o načinima medijske proizvodnje smisla. Van Dijk (2010) pojašnjava da su čak i slobodniji mediji skloni ignoriranju ili negiranju problema širenja rasnih i drugih predrasuda putem vlastitih komunikacijskih kanala. Prema ovom teoretičaru, mediji sudjeluju u marginaliziranju ljudi u pokretu tako što ih predstavljaju kao ozbiljan problem, a rijetko uočavaju ili analiziraju doprinos novih građana za etničku i kulturnu raznolikost ili demografiju. Nerijetko se izbjeglice i migranti predstavljaju kao osobe koje zloupotrebljavaju državnu pomoć, kao lopovi ili varalice, dok se istovremeno rijetko kritiziraju napadi na njih, ili se analiziraju složeni uzroci migracija. Konflikt je najčešća vrijednost vijesti na osnovu koje će ovi ljudi dospjeti u medijski diskurs. Zato, da bi se shvatili razmjeri negativne medijske prezentacije osoba u pokretu, Van Dijk predlaže opširan monitoring medijskih sadržaja i kritičku analizu diskursa (CDA), kako bi se problem prvo razumio i odredile njegove ključne značajke, a potom i djelovalo na predusretanju izvještavanja kojim se nanosi šteta ne samo izbjeglicama i migrantima, nego uopće kulturi tolerancije i multikulturalizma.

Kritička analiza medijskog diskursa treba biti fokusirana na razumijevanje načina na koji dominacija biva producirana i dijeljena kroz medijski govorni čin. Pod dominacijom autor misli na moć „elita, institucija ili grupa koja rezultira društvenom nejednakošću, uključujući političku, kulturnu, vjersku, rasnu, klasnu i etničku nejednakost“, dok kritička analiza diskursa „želi znati koje strukture, stategije ili druga svojstva teksta, govor, verbalnu interakciju ili komunikativne činove“ mediji koriste da bi reproducirali modele dominacije (Van Dijk, 1993: 250). Najil Kurtić diskurs definira kao „strukturiranu semiotičku radnju“ (Kurtić, 2006: 153), a ona je, kako kaže, „određena u velikoj mjeri intencijom subjekata; prvenstveno slobodnom voljom da učestvuju u dijalogu a potom i time šta žele priopćiti jedan drugom i šta će dopustiti da im se priopći“ (Ibid). Kontrola moćnih danas se, prema Van Dijku i Castellsu, sve više ogleda u njihovoj kognitivnoj moći ovladavanja diskursom i manipulacijom značenjima. Zbog toga je i uloga medija veća, a samim time je i više posla za analizu, jer je svakodnevni život prožet „komunikacionim mrežama koje prerađuju znanje i misli kako bi stvorili i razorili povjerenje, koje predstavlja presudan izvor moći“ (Kastels, 2009: 38).

U kritičkoj analizi diskursa treba posebno obratiti pažnju i na dostupnost komunikacijskih kanala različitim izvorima, a uobičajeno je da u tim kanalima uglavnom dominiraju moćni. Slično tome, kaže Van Dijk „nedostatak moći može se mjeriti nedostatkom aktivnosti ili kontroliranog pristupa diskursu“ (Van Dijk, 1993: 256). Tako, prisustvom migranata i izbjeglica kao izvora informacija u masmedijskim člancima možemo zaključiti nešto i o njihovoj društvenoj moći, a prema istraživanjima u medijima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, migranti i izbjeglice se kao izvori informacija pojavljuju u samo 10% novinskih članaka (Hrnjić Kuduzović, 2017). Stavove, očekivanja, interpretacije događaja, postavljanje medijske agende, Van Dijk naziva „društvenom kognicijom“. Društvena kognicija ili spoznaja utječe i na individualne stavove građana, ali i obratno, individualna mišljenja koja uspijevaju dobiti društveni status zahvaljujući medijskoj pokrivenosti mogu formirati ili barem utjecati na formiranje društvene spoznaje. Izuzimanjem relevantnih problema izbjeglica i migranata u medijima, ti problemi ostaju i izvan društvene spoznaje. Takve vrste obrazaca razmišljanja, Teun Van Dijk naziva ideologijama, a čitaocima je teško uočiti njihovo prisustvo u medijima jer su obrasci skriveni tehnikama pristranog izvještavanja kao što su „pristrasan izbor teme, pristrasno filtriranje činjenica, pristrasno naglašavanje pojedinih aspekata priče (bojenje), pristrasno smještanje događaja i ličnosti u objašnjavajuće kontekste, zadržavanje rasprave unutar granica prihvatljivih pretpostavki, pristrasna hijerarhizacija vijesti“ (Kurtić, 2006: 99). Najuobičajeniji model diskursa kojeg karakterizira asimetričnost, odnosno dominacija jednih nad drugima u medijskom tekstu može se, prema Van Dijku, prikazati na sljedeći način: Najprije imamo niz negativnih zaključaka koji navodno slijede iz činjenica, iako je njihova reprezentativnost i relevantnost upitna. Potom slijede logičke figure (najčešće hiperbola) kojima se naglašavaju „‘njihova’ negativna i ‘naša’ pozitivna ponašanja“. Leksički stil u daljem tekstu obično odlikuju birane riječi (pozitivne ili negativne) koje impliciraju određene vrste zaključaka, pa se potom priča razvija na način da se daju slikoviti detalji o negativnim aspektima događaja. Konstantno se u strukturi članka naglašavaju negativni postupci manjinske grupe, naprimjer u lidovima, naslovima, sažecima i drugim elementima teksta. U konačnici sve završava citiranjem navodno kredibilnih izvora, svjedoka ili eksperata (Van Dijk, 1993: 264).

Osim navedenog modela pristranog diskursa, i prisustvo logičkih pogrešaka u tekstu može ukazivati na dezinformacije ili malinfomracije. U Izvještaju Vijeća Evrope o informacijskom poremećaju razlikuju se tri tipa lažnih infomracija među kojima su misinformacije, malinformacije i dezinformacije. Za našu analizu relevantne su malinformacije a to su „često istinite informacije koje se dijele kako bi nekom nanijele štetu“ (Wardle, Derakhshan, 2017:10). To su istinite, ali različitim tehnikama pristranosti uređivane informacije.

Logičke pogreške koje su bile analizirane u ovom radu detaljno su objašnjene u knjizi Predraga Stojadinovića 50 logičkih grešaka za koje treba da znate. Prva od analiziranih je pogreška izvođenja pogrešnog zaključka iz dostupnih premisa, poznatija kao pogreška ne slijedi, potom pogreška ignoriranja u kojoj zaključak ili argument može biti validan ali „se ne odnosi na postavljenu temu ili ne odgovara na postavljeno pitanje“ (Stojadinović, 2014: 4). Vrlo česta pogreška u medijima je i tzv. crvena haringa, a nastaje kada osoba koja govori, novinar ili sagovornik skreće s teme razgovora, a jednako je korištena i pogreška nazvana strašilo koja nastaje kada se krivotvori mišljenje oponenata kako bi se ono lakše opovrglo. Pozivanje na emocije kao pogreška koju Stojadinović dalje dijeli na: pozivanje na posljedice, strah, komplimente, sažaljenje, ismijavanje, pozivanje na inat ili priželjkivanje, uočava se u brojnim tekstovima kojima se nastoji uspotaviti relacija između migracija i širenja virusa korona. Postoji još niz pogrešaka koje su autori identificirali, no za ovu analizu diskursa biti će dovoljne spomenute.

Osim logičkih pogrešaka, u stvaranju antimigrantskog narativa značajnu ulogu ima i metafora. Ova stilska figura nam pomaže da opišemo svoja iskustva, iskažemo emocije i razmišljanja ili se obratimo drugim ljudima. Kako su istakli istraživači Mark Johnson i George Lakoff u svom članku Metaphors We Liveby, cijelo naše razmišljanje je metaforično (Johnson i Lakoff, 1980: 147). Izloženi određenim metaforama, možemo razviti vrlo neprijateljske osjećaje prema nekim skupinama ljudi, jer upravo metafore oblikuju naše ideje i razmišljanja. U studiji koja je 2011. godine sporovedena na Stanfordu^[195], sudionici su pročitali odlomak teksta koji je opisivao zločin kao „zvijer koja vreba“ zajednicu ili „virus koji zaražava“ grad. Oni koji su bili izloženi metafori „zvijer“ vjerovali su da se pitanje zločina treba rješavati krivičnim putem, poput produživanja boravka u zatvoru ili drugim represivnim krivičnim kaznama, dok su oni koji su bili izloženi metafori „virus“ smatrali da se pitanje zločina treba rješavati primjenom reformativnih rješenja koja se bave tzv. temeljnim uzrocima zločina. Ova studija je pokazala da je utjecaj metafore značajan, ali je u isto vrijeme bio i prikriven: na pitanje zašto su sudionici došli do ovakvih zaključaka gotovo nijedan sudionik nije spomenuo metaforu. Druga studija^[196] koju su sproveli istraživači sa Univerziteta Kanzas i Arizona imala je za cilj pokazati mogu li metafore da utjecati na povećanje antimigracijskih stavova. Sudionici su pročitali odlomak o tome kako bakterije iz zraka mogu biti opasne za zdravlje. Potom su pročitali odlomak koji je metaforički opisivao Sjedinjene Države kao fizičko tijelo. To ih je navelo da izraze više antimigracijskih osjećaja nego kad su bakterije u zraku opisane kao bezopasne i kada su Sjedinjene Države opisane bez ovih metafora. Oni su imali posebno negativne stavove prema imigrantima koji ulaze u Sjedinjene Države. Istraživači^[197] iz Kanade sugeriraju da nas evociranje osjećaja fizičkog gađenja ili čitanje medijskih tekstova koji izazivaju odvratnost, može natjerati da dehumaniziramo druge - uskraćujući i ignorirajući njihova složena unutarnja stanja i emocije. Što nam se više drugi gade i gledamo ih kao „odvratna“ stvorenja, to ćemo više moći podržavati politike koje nas odvajaju od njih. Jedno je istraživanje^[198] pokazalo da kad su crnci suptilno predstavljeni kao „majmunoliki“, sudionici su češće podržavali nasilne i agresivne policijske politike“. Druga studija^[199] otkrila je da dehumanizacija Arapa predviđa veću podršku nasilnim protuterorističkim politikama koje uključuju udare bespilotnih letjelica i mučenje. U istraživačkom tekstu na stranici „Doktora bez granica“ (Médecins Sans Frontières – MSF) navedeno je da u mnogim sredinama, migranti i izbjeglice žive u nesigurnosti, suočeni su s rizikom hapšenja ili zlostavljanja, te mogu biti stigmatizirani kao „nositelji bolesti“ COVID-19, a „najmanje 167 država u potpunosti je ili djelomično zatvorilo svoje granice kako bi spriječilo širenje virusa COVID-19; te ne čine iznimku za ljude koji traže azil“ (UNHCR).^[200]

U posljednje vrijeme, pogotovo pojavom velikih migracija s Istoka, globalnim usponom populističkih i krajnje desnih političkih pokreta, te usljed rasta nacionalističkih istupa političara širom svijeta, učestale su negativne metafore prema raseljenim osobama. Pojmovi koji identificiraju različite skupine ljudi kao „štetočine“, „parazite“, „zombije“, „demone“ ili osobe koje „šire bolesti“, svakodnevno su prisutni u diskursu kojeg koriste političke ličnosti, ali i u tekstovima koje pišu novinari. Migranti i izbjeglice se sve češće koriste za širenje negativne političke propagande^[201]. Negativan kontekst u kojem se spominju migranti i izbjeglice, vidljiv je već u samim naslovima na brojnim portalima u BiH, ali i Regiji^[202]. Cilj ovakvih tekstova i javnih nastupa političara koji koriste negativne metafore je dehumanizacija ljudi u pokretu i opravdanje represivnih i neljudskih radnji koje se poduzimaju protiv njih u državama kroz koje prolaze.

 

Opasni „drugi“: Čemu vodi diskurs isključivosti?

U detaljnoj analizi svetog života u djelu Homo sacer Giorgio Agambena zanimljivo je i razmatranja pitanja svetog čovjeka kao čovjeka koji je, kako autor kaže „osoba postavljena izvan ljudske jurisdikcije“,  a opet „ne prelazi pod božansku“ (Agamben, 2006: 75). Pojam svetog autor proučava u kontekstu religijske literature ali se i sam poziva na značajno Freudovo djelo Totem i tabu u kojem je detaljno objašnjeno kako su nerijetko sveti ljudi, uključujući kraljeve ili mrtve kao svete, istovremeno bili smatrani nečistim, prljavim, onima koje se može ubiti, ali se, kako bi Agamben kazao, ne mogu žrtvovati. Tabu je onaj koji je „uzvišen i proklet, dostojan obožavanja i užas pobuđujući” (Agamben, 2006: 67). Upravo je slična pozicija migranta ili izbjeglice u današnjoj Bosni i Hercegovini (i drugim državama regije) kao onog koji je izmješten izvan zakon, onog na kojem se ne primjenjuju ni zakoni ni načela medijske ili bilo koje strukovne etike, pa tako može biti izložen medijskom linču, ali i fizički lišen života, uz istovremeno slabo ili nikakvo negodovanje javnosti. S druge strane, pak, domaće stanovništvo ponaša se kao „suveren” koji je „istodobno izvan i unutar pravnog poretka”, on je „točka indiferencije, prag na kojemu nasilje prelazi u pravo i pravo u nasilje” (Agamben, 2006: 18, 34). Definirajući situaciju s migrantima i izbjeglicama kao „migrantsku krizu”, suvereni su pristali na vladavinu izvanrednog stanja, stanja u kojemu je dozvoljeno izbaciti iz autobusa ljude zbog drugačije boje kože, zabraniti im ulazak u pekaru i kada imaju novac, interpretirati migracije u medijima kao „poplavu” ili „sunami migranata“. Ljudi u pokretu ili homo sacers su ljudi koji su u bosanskohercegovačkom ali i društvu svijeta isključeni, promatrani kao iznimka ili izuzetak, te tako „kao što se u suverenoj iznimci zakon primjenjuje na izniman slučaj ne primjenjujući se, odmičući se od njega, tako homo sacer pripada Bogu u obliku nemogućnosti žrtvovanja i uključen je u zajednicu u obliku mogućnosti biti ubijen“ (Agamben, 2006: 75). U raspravi o rastu i eksalaciji nacizma u Njemačkoj tokom II svjetskog rata, Agamben zaključuje da su nacizam i fašizam eskalirali u trenucima kada je postala nejasna granica između „čovjeka i državljanina“, te da je „‘konačno rješenje’“ bilo moguće tek nakon „posvemašnje denacionalizacije“ Židova koji su nakon što im je oduzeto državljanstvo poslani u koncentracione logore (Agamben, 2006: 113-115). Na sličan su način izbjeglice i migranti „zaglavljeni“ u nedefiniranoj poziciji između državljanina i ljudi koji nemaju nikakva prava u državama kroz koje prolaze, oni su ustvari goli životi ili homo sacers za koje ne važi pravo primjenjivo na sve ostale. „U sistemu Države-nacije, takozvana se sveta i neotuđiva prava čovjeka pokazuju lišenima bilo kakve zaštite i bilo kakve realnosti u onom trenutku u kojima ih nije moguće predstaviti kao prava državljanina neke države“, a u takvom sistemu biti izbjeglica, znači „pokazati ostatak između rođenja i nacije“, te tako „izbjeglica za čas na političkoj sceni prikazuje onaj goli život koji je njegova skrivena pretpostavka“ (Agamben, 2006: 111-113).

 

Metodološki okvir i rezultati analize

Metodom prethodno opisane kritičke analize diskursa uz kombiniranje analize logičkih pogrešaka, metafora i tehnika pristranosti pokušali smo analizirati način na koji dominantna i preferirana značenja o ljudima u pokretu, a posebno njihovoj situaciji u vrijeme pandemije bivaju oblikovana i prezentirana u medijima u Bosni i Hercegovini. Analizirali smo tekstove s web portala: www.antimigrant.ba, www.klix.ba, www.večernji.ba, www.dnevnik.ba, www.nezavisne.com i www.blic.rs. Željeli smo otkriti na koji su način ovi mediji iz različitih područja Bosne i Hercegovine i s različitim etničkim fokusom govorili o migrantima i izbjeglicama u kontekstu njihove navodne povezanosti s koronavirusom.

 

Logičke pogreške

U analiziranim tekstovima najprisutnija je logička pogreška apel ne emocije (najčešće strah). Uglavnom je ta pogreška napravljena već u samom naslovu tekstova. To je slučaj sa člancima na portalima www.klix.ba ( „Migranti ponovo dolaze u Tuzlu: Sve više maloljetnika bez pratnje o kojima se ništa ne zna“^[203]), potom www.antimigrant.ba („Kako riješiti problem migranata u vremenu borbe s koronavirusom?“^[204]), www.blic.rs („Ozbiljna bezbednosna pretnja: Veliki problem predstavlja to što je identitet migranata nepoznat“^[205]).>Portal Klix dalje piše kako je „zabrinjavajuće“ da je u Tuzli prisutno sve više maloljetnika koji su, kako portal navodi „bez pratnje“. Nije jasno šta novinar ovog medija misli pod time da se na ulicama „bilježe“ i „porodična grupiranja“. Najprije, ne znamo tko ih bilježi, a sam pojam „grupiranja“ u ovom kontekstu ima negativne konotacije jer izaziva strah. Na fotografijama se pojavljuju uglavnom izbjeglice i migranti mlađe životne dobi i muškog spola, a ponegdje je i u tekstovima naglašeno da je riječ „uglavnom“ o mladićima. Tako je na portalu www.dnevnik.ba u vijesti pod naslovom „U BiH 5500 migranata, kretanje u porastu nakon ublažavanja mjera zbog pandemije“^[206] novinar napisao da su u prihvatnim centrima registrirani „većinom mlađi muškarci“. Iako na prvi pogled nema ništa sporno u navođenju ovog podatka, njime se ipak zbog prethodno objavljivanih tekstova o vojnoj spremnosti migranata sugerira da su u pitanju osobe koje su u punoj fizičkoj snazi i možda spremne za različite vrste aktivnosti, pa i kako je ponekad sugerirano, moguće vojne ili terorističke. Fotografija uz članak prikazuje grupu mlađih migranata muškog spola u društvu s predstavnicma IOM-a, a navedeno je i da je u pitanju fotografija iz Arhiva medija.

Web ekstenzija banjalučkih Nezavisnih novina otišla je i korak dalje, pa je u tekstu pod naslovom „Kriza u USK: Građani u izolaciji, migranti na ulicama“^[207] kroz izjave portparola Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona implicirano da su čak i policijskim službenicima „svezane ruke“ kada je u pitanju postupanje s migrantima i izbjeglicama. U tekstu pod naslovom „Lječilište kod Bihaća pretvaraju u izolatorij za zaražene migrante“^[208] također pronalazimo apel na emocije, i to konkretno bijes i ljutnju, izražene kroz stavove građana (čija imena ne možemo pronaći u članku), predsjednika jedne mjesne zajedice, općinskog vijećnika, te kroz stavove gradonačelnika Bihaća. Svi oni su složni u jednom – nedopustivo je otvaranje izolatorija u lječilištu Gata. Ipak, iako su sugovornici i opravdano „bijesni“, nigdje se u tekstu ne govori o kontekstu ovog problema, potencijalnim (ne)opravdanim razlozima za otvaranje izolatorija, a kamoli složenoj situaciji u kojoj se država Bosna i Hercegovina našla budući da njen manji entitet uopće ne dozvoljava zadržavanje migranata i izbjeglica na tom teritoriju, kao ni politikama susjednih država kada su migracije u pitanju. Također, ovdje se da uočiti i politizacija situacije naglašavanjem da je „tokom predizborne kampanje obećano ulaganje u ovaj objekat, a sada se od njega pravi migrantski centar“. Tekst je prvobitno objavio Dnevni Avaz, glasilo političke partije Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića (bivšeg Ministra sigurnosti države Bosne i Hercegovine) koji u svojim istupima odgovornost za globalnu migracijsku krizu nastoji prebaciti na jednu (vladajuću) stranku u Bosni i Hercegovini, a što mediji bez kritičkog propitivanja dalje diseminiraju.

Druga česta logička pogreška je takozvana greška ne slijedi. Portal www.antimigrant.ba piše da se migranti „slobodno kreću po ulicama”, čime se sugerira da bi trebali biti zatvoreni, iako se ova implikacija nastoji maskirati brigom za zdravlje i strahom od koronavirusa. Ipak, u tekstu s portala Radio Slobodna Evropa pojašnjeno je da je „Krizni štab Unsko-sanskog kantona donio odluku potpunog ograničavanja kretanja migranata smještenih u jedan od četiri prihvatna centra na području ovog kantona”, što znači da se migranti i izbjeglice ne „kreću slobodno” po Unsko-sanskom kantonu kako navodi tekst s portala Antimigrant. Iako je točno da je u vrijeme pandemije svako okupljanje potencijalna opasnost, budući da nije bilo potvrđenog slučaja koronavirusa među migrantima, te da se oni ne mogu slobodno kretati Kantonom, nepotrebno je građane držati u strahu od njih. U situaciji kakva je pandemija, a koja se prema Agambenovim analizama može okarakterizirati izvanrednim stanjem jer su mnogi propisi stavljeni van snage, mjere kontrole i državnog nadzora su povećane, ničim se ne može opravdati targetirane jedne grupe ljudi kao izvora zaraze (opasnosti), čime ih se dovodi u položaj homo sacera. U narednoj rečenici korištena je logička greška ne slijedi jer se tvrdi da je zbog situacije s koronavirusom ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine tražio izmještanje migranata i izbjeglica s ulica. Poznato je da je on slične prijedloge imao i ranije i da koronavirus nije jedini uzrok ove najave. Sličnu grešku napravio je i portal www.klix.ba koji zaključuje da „zbog činjenice da u Tuzli ne postoji prihvatni centar, niti kamp, migranti spavaju u napuštenim objektima, privatnom smještaju, parkovima...”. Situacija nije baš tako jednostavna kakvom se ovim zaključkom želi predstaviti, i mnoštvo je uzroka za navedeni problem, pored navedene „činjenice“ da u Tuzli nema obezbjeđenih smještajnih kapaciteta za ljude u pokretu.

U analiziranom tekstu s portala www.blic.rs uočena je i logička greška poznatija pod nazivom crvena haringa. Iskoristio ju je u svojoj izjavi načelnik Uprave policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske kazavši da svakodnevno oko 100 migranata dolazi iz Sarajeva u Banja Luku, a odatle idu prema Unsko-sanskom kantonu, „te će biti sve agresivniji“. Činjenica da migranti dolaze na područje Banja Luke i Republike Srpske nema nikakve veze sa najavljenim „sve agresivnijim“ ponašanjem migranata i izbjeglica kojim se javnost nastoji uplašiti.

 

Metafore i negativno konotirajuće riječi

Najdalje je u upotrebi riječi i metafora s negativnim konotacijama otišao portal www.antimigrant.ba. Sama izjava^[209] ministra sigurnosti iskorištena u članku, prilično je tendenciozna. Najprije, on naglašava da su u pitanju „ilegalni ekonomski migranti“ iako za takvu tvrdnju nema nikakve dokaze. Uopćeno, mediji ne prave distinkciju među pojmovima „migranti“, „izbjeglice“, „ilegalni migranti“ i „tražitelji azila“. Potom su izbjeglice i migranti, kao i u cijelom tekstu, predstavljeni kao pasivni objekti koji će biti „sklonjeni“, kojima će se „onemogućiti nekontrolirano kretanje“, koji će biti „smješteni“. U tekstu je znakovita i izjava^[210] gradonačelnika Bihaća, koji osim što je situaciju predstavio kao „katastrofu“, a migrante kao gola tijela koja „treba hraniti“, uvodi i metaforu „čišćenja grada od tih (migranata op.a.) koji nemaju smještaj“. Ovom metaforom tendenciozno se, no ipak prikriveno, migranti i izbjeglice predstavljaju kao nečisti, prljavi, kao nepoželjni. Nadalje, ponovo se produbljuje antagonizam na relaciji mi (naši ljudi, dakle oni koji imaju državljanstvo, suvereni) i oni (migranti, prljavi, denacionalizirani). Online medij www.dnevnik.ba iskoristio je u nadnaslovu već pomenutog teksta^[211] metaforu „Migrantski val“. Ova metafora često se upotrebljava u kontekstu opisivanja situacije nastale usljed dolaska ili prolaska izbjeglica i migranata u/kroz pojedine zemlje, a njome se sugerira da je u pitanju potencijalna katastrofa, nepogoda, pa iako problem nije nastao u prirodi, objašnjava se terminologijom prirodnog stanja ili nepogode – valom. Nezavisne novine predstavile su koronavirus pozitivnim u smislu utjecaja mjera zaštite na smanjen broj dolazaka izbjeglica i migranata. Tekst objavljen na portalu www.klix.ba navodi podatke o broju migranata koji su u Tuzlu dolazili tokom svibnja i lipnja, a sugovornica je glasnogovornica Uprave policije Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona. Znakovita je njena izjava:

„Uprava policije MUP-a TK shodno nadležnosti poduzima sve potrebne aktivnosti na očuvanju stanja sigurnosti na zadovoljavajućem nivou, odnosno ličnoj i imovinskoj zaštiti građana, pa i samih migranata na kantonu”, naglasila je Kapidžić.

Eksplicitno, glasnogovornica nije rekla ništa što bi se imalo analizirati. Implicitno, rekla je puno toga što treba dekonstruirati, Najprije je rekla da Ministarstvo poduzima sve „potrebne aktivnosti na očuvanju sigurnosti na zadovoljavajućem nivou, odnosno ličnoj i imovinskoj zaštiti građan“, čime je indirektno poručila da je sigurnost građana, njihova osobna i imovinska zaštita sigurno dovedena u pitanje prisustvom većeg broja migranata u Tuzli. Sigurnost izbjeglica i migranata na Kantonu spomenula je tek uzgredno koristeći se veznicima „pa i“. Time je pokazala da Ministarstvu unutrašnjih poslova ni deklarativno sigurnost ljudi u pokretu nije od istog značaja kao i sigurnost građana Tuzle. Poslednji odlomak u članku nosi podnaslov Haotično stanje, a takvo stanje ostaje neobjašnjeno s apsekta odgovornosti nosilaca vlasti u Kantonu.

 

Tehnike pristranog izvještavanja

U analiziranim tekstovima prisutno je nekoliko tehnika pristranosti. Najprije je uočljivo pristrano filtriranje činjenica, praćeno često i nepreciznim i netočnim navođenjem navodno vjerodostojnih podataka. 

Na portalu www.antimigrant.ba navodi se čitav pasus^[212] iz kojeg nije jasno koliko zaista migranata i izbjeglica trenutno boravi u Unsko-sanskom kantonu. U lidu teksta, odnosno u prvoj rečenici navedeno je da se u Unsko-sanskom kantonu nalazi više od 5.000 migranata (3.500 u centrima, 2.000 izvan njih). Kako dalje u tekstu slijedi, očigledno je da novinar koji je autor teksta nije siguran o točnom broju ljudi u pokretu na što ukazuje korištenje nepreciznih odrednica kao što su “oko”, “procjenjuje se”. U tekstu koji je dan ranije (17. ožujka) objavio portal Radio Slobodna Evropa, autorica navodi da se „prema procjenama lokalnih vlasti na području Unsko-sanskog kantona trenutno nalazi oko 5.000 migranata, a oko 2.000 je van prihvatnih centara i borave u napuštenim objektima, ulicama i parkovima”^[213]. Dakle, točnih podataka uopće nema, a očito je da je www.antimigrant.ba proizvoljno broj migranata povećao za pet stotina. Slično, portal www.dnevnik.ba. Web portal www.dnevnik.ba u prvom pasusu^[214] pretpostavlja da će „broj ulazaka u BiH biti veći nego u prethodnim mjesecima“. I www.blic.rs iskoristio je manipuliranje brojevima za širenje straha od izbjeglica i migranata^[215]. U tekstu se potpuno neutemeljeno tvrdi da je povećan broj migranata i izbjeglica u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Ovakva konstrukcija ide u prilog brojnim izjavama srpskih zvaničnika u BiH koji problem migrantske krize žele u potpunosti prebaciti samo na Federaciju BiH i jedan narod (Bošnjake). Milorad Dodik je već u jednoj od svojih ranijih izjava rekao da je „neprihvatljivo smještanje migranata u Medenom Polju kod Bosanskog Petrovca, jer bi to imalo političku dimenziju čiji je cilj protjerivanje Srba sa vjekovnih ognjišta“^[216]. U prva tri paragrafa je objašnjeno kako je načelnik Uprave policije MUP-a manjeg entiteta, Dalibor Ivanić, rekao da migranti predstavljaju ozbiljnu sigurnosnu prijetnju i prisutni su na cijelom prostoru ove administrativne jedinice, a veliki problem je i „činjenica da im je identite nepoznat“, što pak ne može biti točno budući da je registracija obavezna. Kako je rekao, svakodnevno oko 100 migranata dolazi iz Sarajeva u Banja Luku, a odatle idu prema Unsko-sanskom kantonu.

U istom tekstu portala Blic uočavamo i tehniku pristranog bojenja priče, odnosno smještanja dogđaja i ličnosti u odgovarajući interpretativni okvir. Tako se dramatično naglašava da su migranti skloni konfliktnim ponašanjima pa se u prilog tome navodi slučaj u kojem je migrant pucao na policijskog službenika (iako je ovo lažna informacija jer je u pitanju bila prijetnja oružjem, ne i njegova upotreba^[217]). U daljem tekstu se navodi da je i savjetnik direktora Granične policije Bosne i Hercegovine, Svevlad Hofman, saglasan da će u sljedećem periodu biti povećan broj migranata koji će pokušati ući u državu, te da je od početka godine do polovice lipnja spriječeno više od 4.500 ilegalnih ulazaka, a da najveći udar trpi Granična policija u Zvorniku. U ovoj izjavi^[218] je jasan stav prema migrantima i izbjeglicama, ponovo se spominje da su u pitanju mladi ljudi čime se aludira na to da su vojno sposobni, te da im je identite nepoznat tj. da ga kriju. Namjenski je izabran izvor informacije, Svevlad Hofman koji je i u prijašnjim javnim nastupima iznosio antimigrantske stavove i tvrdnje koje još uvijek nisu dokazane. U članku je tako iskorištena tehnika pristranog filtriranja činjenica, odnosno pažljivog biranja sagovornika koji potvrđuju prevlađujući stav o migracijama. U jednoj izjavi za medije on je naveo da je u više od 90 posto slučajeva dolazaka riječ o ekonomskim migrantima s krajnjim ciljem da uđu u neku zemlju EU, te da nema nikakvih razloga zbog kojih bi se njihovo zadržavanje u BiH ili drugim zemljama moglo opravdati^[219]. U nastavku teksta je navedena izjava predsjednika Udruženja „Povratnici”, Nemanje Davidovića, koji je naglasio da pod pritiskom migranata trpi srpsko, ali i bošnjačko stanovništvo u Unsko-sanskom kantonu gdje se, kako je istaknuo, situacija nije primirila ni za vrijeme epidemije. Na kraju teksta se navodi:

Prema njegovim rečima (Nemanje Davidovića), u centru “Bira” je pre dva dana prilikom policijskog pretresa pronađena velika količina oružja.

I ova izjava ide u prilog antimigrantskom diskursu, a novinar je izjavu prenio bez provjere njene točnosti kod nadležnih organa.

Smještanje događaja u poželjan interpretativni okvir i zadržavanje rasprave unutar prihvatljivih pretpostavki najjasnije se, pak, vidi u primjeru vijesti s portala www.nezavisne.com. U članku^[220]je navedeno da su građani prinuđeni biti u kućama, a da migranti borave na ulicama. U prva dva paragrafa je objašnjeno da se građani pridržavaju svih restriktivnih mjera, ali da ljudi u pokretu koji borave na ulicama na području Unsko-sanskog kantona prave velike probleme policiji. Kako je navedeno, takvih je 1.500 i oni mahom borave u napuštenim i devastiranim objektima nekadašnjih privrednih postrojenja. Web portal www.večernji.ba tekst o pretvaranju lječilišta Gata u izolatorij^[221] završava sljedećim pasusom, odnosno sugeriranom interpretacijom situacije:

Grupa od tridesetak migranata jučer je blokirala cestu između Bosanskog Novog i Bosanske Otoke. Cesta je bila blokirana točno na entitetskoj liniji, u tampon zoni između dva policijska punkta - policije RS i policije Unsko-sanske županije. 

Upravo ova posljednja rečenica koja apsulutno nema nikakve veze sa temom o kojoj piše, pokazuje opredijeljenost novinara da navedenu situaciju nužno prikaže samo onakvom kakvom su je opisali njegovi sagovornici: najpoznatije i jedino lječilište ovog Kantona se pretvara u izolatorij za zaražene migrante i izbjeglice, dok oni i dalje narušavaju javni red i mir, između ostalog i blokiranjem cesta u državi. S druge strane, nije ispunjen ni minimum uvjeta objektivne informacije, nisu kontaktirani izvori koji bi trebali objasniti zbog čega zapravo žele pretvoriti lječilište u izolatorij i postoje li neki opravdani razlozi za to. Novinari su odlučili da jedina ponuđena verzija priče bude ona koja će najvjerovatnije imati najviše klikova i komentara, te nastaviti antimigrantski/izbjeglički diskurs.

 

Zaključak

Izvještavanje o manjinama u kriznim situacijama može poprimiti razmjere ozbiljne ksenofobije, a u takvim medijskim istupima učestvuju i zvaničnici. Nije posebnost medija Bosne i Hercegovine da migranti i izbjeglice predstavljaju kao potencijalnu opasnost i problem, dok se istovremeno zanemaruje značaj ovih grupa za interkulturalnu razmjenu. U stanjima koja se mogu okarakterisati izvanrednim, kakav je slučaj i sa stanjem proglašene pandemije bolesti COVID-19, izvještavanje o ljudima u pokretu moralo bi biti mnogo senzibilnije, budući da je odgovornost za izgovrenu riječ u tako kompliciranoj situaciji veća nego inače. Nažalost, kako su u svijetu mnoge manjinske grupe (religijske, rasne) targetirane kao izvori zaraze koronavirusom, slično su u Bosni i Hercegovini prošli izbjeglice i migranti. Kritičkom analizom diskursa u ovom smo radu utvrdili da su se aalizirani mediji (www.antimigrant.ba, www.klix.ba, www.večernji.ba, www.dnevnik.ba, www.nezavisne.com i www.blic.rs) koristili obrascem pristranog izvještavanja dominantnih grupa, u ovom slučaju domaćeg stanovništva ili državljana Bosne i Hercegovine, o manjinskoj grupi izbjeglica i migranata. Najprije se u analiziranim tekstovima sugeriraju negativni zaključci koji navodno proizlaze iz činjenica (kanton će biti u ozbiljnoj situaciji zbog toga što se migranti slobodno kreću, migrantski kampovi su potencijalna žarišta virusa, kod migranata su nađene velike količne oružja, navođenje većeg broja migranata i izbjeglica nego što jest u zvaničnim statistikama). Potom se koriste retoričke figure kojima se nastoje naglasiti „njihova“ negativna ponašanja (slobodno se kreću u vrijeme pandemije dok građani to ne mogu, pri tome se niko od novinara ne pita jesu li ljudi u pokretu upoznati s mjerama kriznih štabova i imaju li uopće smještaj, upotrebljavaju oružje i njime „potežu“ na policijske službenike iako je u pitanju lažna informacija). Najčešće su korištene logičke greške apel na emocije i suviše simplificirano zaključivanje poznato kao greška ne slijedi. U člancima su korištene vrlo negativne riječi koje impliciraju negativne zaključke („borba“, „očistiti grad od migranata“, „migrantski val“). U pojedinim člancima citirani su navodno kredibilni izvori informacija, u javnosti već dobro poznati po antimigrantskim/izbjegličkim stavovima (Fahrudin Radončić, Svevlad Hofman, Milorad Dodik, Šuhret Fazlić). Na fotografijama se redovno prikazuju veće grupe migranata i izbjeglica, uglavnom muškaraca mlađe životne dobi što je nekoliko puta naglašeno i u člancima, dok se ljudi u pokretu nijednom ne pojavljuju kao izvori informacija.

Uopćeno, u člancima je korišteno nekoliko tehnika pristranog izvještavanja koje navodi Najil Kurtić. Najprije je korišteno pristrano filtriranje poželjnih činjenica, te je tako naglašen broj migranata, kao i preuveličana neprovjerena informacija da se oni „slobodno kreću“ u Unsko-sanskom kantonu. Potom su događaji i ličnosti pristrano smješteni u odgovarajući kontekst – migranti kao potencijalna opasnost što su naglasili sugovornici, te je cjelokupna diskusija o migrantima i koronavirusu zadržana u granicama prihvatljivih pretpostavki budući da nitko od migranata i izbjeglica nije dobio priliku da govori, a citirani su izvori poput predstavnika IOM-a i Udruženja Pomozi.ba koji, osim što su kazali da među migrantima nema potvrđenih slučaja oboljenja od COVID-19 virusa, nisu kazali ništa značajnije glede položaja ovih ljudi u državama kroz koje prolaze na svome putu do Zapadne Evrope. Ili možda jesu, ali novinar/ka to nije smatrao/la značajnim podatkom.

 

---

 

Literatura:

Agamben, Giorgio, Homo sacer, Tiskara Zelina, Zagreb 2006.

Buckels, E. Erin; Trapnell, Paul D,  Disgust facilitates outgroup dehumanization. U: Group Processes & Intergroup Relations (GPIR), Vol. 16 (6), str. 771-780. 2013., pristup 27.8.2020.

David, Filip, The House of Remembering and Forgetting. Peter Owen Publishers: Istros Books, 2014.

Dutta, Ankuran, Fakenews or infodemic during COVID-19 Pandemic. https://www.academia.edu/42971754/Fakenews_or_Infodemic_during_COVID-19_Pandemic, pristup 16. 5. 2020.

Goff, P. A., Eberhardt, J. L., Williams, M. J.; Jackson, M. C., Not yet human: Implicit knowledge, historical dehumanization, and contemporary consequences. Journal of Personality and Social Psychology, 94(2), 292–306.2008., pristup 27. 8. 2020.

Hrnjić Kuduzović, Zarfa, Uloga elitnih izvora u izvještavanju o migrantskoj krizi: Analiza Oslobođenja, Jutarnjeg lista i Politike, U: Car, V. i Matović, M. (ur.): Mediji, novinarstvo i ljudska prava, str. 57-72.Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Hanns-Seidel-Stiftung., Zagreb 2017.

Izmirlić, Amina, Ramić nastavlja s iznošenjem lažnih tvrdnji o novom koronavirusu. https://istinomjer.ba/ramic-nastavlja-sa-iznosenjem-netacnih-tvrdnji-o-novom-koronavirusu/, 30. 4. 2020., pristup 15. 5. 2020.

Kastels, Manuel, Moć komunikacija, CLIO, Beograd.2009.

Krishnan, Murali, Indian Muslims faced renewed stigma amid COVID-19 crisis. https://www.dw.com/en/indian-muslims-face-renewed-stigma-amid-covid-19-crisis/a-53436462 14. 5. 2020., pristup,(16. 5. 2020.)

Kurtić, Najil (2006): Kod novinarstva. Sarajevo: Media Plan Institut.

Kteily, N., Hodson, G.; Bruneau, E., They see us as less than human: Metadehumanization predicts intergroup conflict via reciprocal dehumanization. Journal of Personality and Social Psychology, 110(3), 343–370., 2016., pristup 27.8.2020.

Lakić, Mladen, David Icke o pandemiji: Bajke o 5g mreži i “čipovima u vakcinama”. https://raskrinkavanje.ba/analiza/david-icke-o-pandemiji-bajke-o-5g-mrezi-i-cipovima-u-vakcinama, 1.5.2020., pristup 14.5.2020.

Landau, J. Mark; Sullivan, Daniel; Greenberg, Jeff (2009): Evidence That Self-Relevant Motives and Metaphoric Framing Interact to Influence Political and Social Attitudes. U: Psychological Science. Vol. 20 (11),str. 1421-1427. http://people.ku.edu/~mjlandau/docs/Landau_met%20framing_PS%202009.pdf., pristup 27. 8. 2020.

Lakoff, George i Johnson, Mark, Metaphors We Live By, The University of Chicago Press: Chicago 1980.

Liu, Martina, The coronavirus and the long history of using diseases to justify xenophobia. https://www.washingtonpost.com/nation/2020/02/14/coronavirus-long-history-blaming-the-other-public-health-crises/, 14. 5. 2020., pristup 17. 5. 2020.

Luthra, Shefali, Trump’s comparison of COVID-19 deaths in Germany, US is wrong. https://www.politifact.com/factchecks/2020/may/13/donald-trump/trumps-claim-covid-deaths-us-are-par-germanys-does/ 13. 5. 2020., pristup 15. 5. 2020.

Robson, David, Why smart people believe corornavirus myths? https://www.bbc.com/future/article/20200406-why-smart-people-believe-coronavirus-myths 7. 4. 2020., pristup 14. 5. 2020.

Stojadinović, Predrag, 50 logičkih grešaka za koje treba da znate, Helix, Smederevo 2014.

Tardáguila, Cirstina, No race or religion can prevent coronavirus – don’t fall for these hoaxes. https://www.poynter.org/fact-checking/2020/no-race-or-religion-can-prevent-coronavirus-dont-fall-for-these-hoaxes/ 27. 2. 2020., pristup 16. 5. 2020.

Thibodeau, Paul; Boroditsky, Lera, Metaphors We Think With: The Role of Metaphor in Reasoning. PLoS ONE 6(2): e16782. https://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0016782, 2011., pristup  27 .8. 2020.

Van Dijk, Teun, Principles of critical discourse analysis. In Discoruse and Society, Sage, vol. 4(2), London 1993., str. 249-283.

Van Dijk, Teun (2010): Media, Racism and Monitoring. http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.466.8943&rep=rep1&type=pdf pristup 2. 6. 2020.

Wardle, Claire; Derakhshan, Hossein, INFORMATION DISORDER: Toward an interdisciplinary framework for research and policy making. Council of Europe. 20, 2017.

Zulejhić, Emir, Diskutabilne tvrdnje sjevernomakedonskog stručnjaka. https://raskrinkavanje.ba/analiza/diskutabilne-tvrdnje-sjevernomakedonskog-strucnjaka, 5. 5. 2020., pristup 14. 5. 2020.

 

From Words to Wire: Targeting Migrants
as Sources and Carriers of COVID-19 Virus infection

 

Abstract

 

The pandemic of COVID-19 virus has reminded the public around the world that mass media are vulnerable to manipulation, especially in crisis situations.

      

Except fake news, conspiracy theories and mass hysteria spreading in media discourse, especially migrants and refugees around the world have been targeted by media accusations and suspicions. Prejudice, stereotypes and generally very rigid and intolerant models of opinion have been transparented in relation to citizens of Asian descent, Muslims, Jews. Migrants and refugees, citizens whose “bare life” (Agamben) was placed outside the legal framework, and thus outside the framework of journalistic professionalism, were particularly negatively portrayed in the Bosnian media.

      

Many anti-immigrant web portals In Bosnia were launched, an anti-immigrant campaign was conducted through articles that, through metaphors, bias, and logical errors, imposed desirable views of undesirable „others.” In this paper, we have analyzed fake news created about migrants and refugees as dangerous transmitters of infection, texts about migrants and refugees on portals oriented towards writing anti-migrant texts, articles of the mainstream portals in Bosnia and Herzegovina about people on the move. We used critical analysis of media discourse, analyzed metaphors which were used, logical errors and other techniques of partisan reporting.

      

To set up the theoretical framework, we used the works of Teun van Dijk on critical discourse analysis, Georgio Agamben on sacred life and the thin line between life outside of law and death, Predrag Stojadinović’s analysis of logical errors, biased reporting techniques explained by Najil Kurtić.

 

Key words: pandemic, COVID-19 virus, migrants, refugees, media, mass media, fake news, vectors of infection.

 

 

---

10(19)#23 2021

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

DOI 10.46640/imr.10.19.11 UDK 316.774:638.252*Covid-19 Pregledni članak Review article Primljeno: 23.3.2021.

 

 

Gordana Tkalec i Samanta Kocijan

Sveučilište Sjever, Koprivnica, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Intertekstualnost i intermedijalnost internetskih
medijskih sadržaja o virusu COVID-19

Puni tekst: pdf (2070 KB), Hrvatski, Str. 3147 - 3168

 

Sažetak

 

Mediji su 2020. godinu počeli različitim nagađanjima o proročanstvima o virusu COVID-19, najavljenima kroz film i roman pa čak i Bibliju. Nisu se libili poistovjetiti posljedice kuge s onima od virusa COVID-19 čime su potaknuli različite rasističke i ksenofobne ispade u komentarima čitatelja. U ovom radu je kroz aspekt intertekstualnosti i intermedijalnosti opisana situacija u svjetskom medijskom prostoru tijekom pandemije COVID-19. Intenzivno korištenje intertekstualnosti i intermedijalnosti uzrokovano je zadovoljavanjem potreba publike da kroz povezivanje poznatih i novih sadržaja smanji strah od nepoznatoga i familijarizira se s novim pojmovima i novim situacijama. Prevelika količina nepoznanica koja je postojala osobito početkom pandemije morala se nadomjestiti ranijim iskustvima kako bi publika lakše usvojila željene obrasce ponašanja. Nakon što su obrasci ponašanja usvojeni, počinju se koristiti i u komercijalne svrhe.

 

Ključne riječi: intertekstualnost, intermedijalnost, internet, medijski sadržaj, COVID-19.

 

 

1. UVOD

Prema izvješću globalnih agencija We Are Social & Hootsuite^[222], koje je objavljeno u siječnju 2020. godine, od ukupne svjetske populacije (7.75 milijardi ljudi), 4.54 milijarde ljudi koristi internet, a 3.80 milijardi ljudi aktivni su korisnici društvenih mreža. Izvješće^[223] koje je objavljeno samo nekoliko mjeseci kasnije, točnije u travnju 2020. godine, pokazuje još više uključenih u online svijet. Prema tom izvješću, od ukupne svjetske populacije (7.77 milijardi ljudi); 4.57 milijardi ljudi koristi internet, a 3,81 milijarda ljudi aktivni su korisnici društvenih mreža. Izvješće koje je objavljeno u listopadu 2020. godine^[224], pokazuje kako brojke i dalje imaju trend rasta; od ukupne svjetske populacije (7.81 milijarda ljudi); 4.66 milijarde ljudi (60% ukupne svjetske populacije) koristi internet, a 4.14 milijardi ljudi (53% ukupne svjetske populacije) aktivni su korisnici društvenih mreža.

Siječanjsko izvješće navedenih agencija izrađeno za Republiku Hrvatsku^[225], pokazuje da od ukupne populacije od 4.12 milijuna ljudi koji žive u Hrvatskoj, 3.13 milijuna koristi se internetom, što iznosi čak 76% stanovništva Republike Hrvatske. Također, bitno je spomenuti 2.10 milijuna ljudi (51% ukupnog stanovništva) koji su u Hrvatskoj aktivni korisnici društvenih mreža.

Navedeni podaci idu u korist internetskim portalima i društvenim mrežama putem kojih mediji plasiraju svoje sadržaje. U doba globalne krize koja je pogodila svijet u 2020. godini, uzrokovane korona virusom, odnosno pandemijom COVID-19, mediji igraju ključnu ulogu u javnom komuniciranju, prijenosu informacija i preporuka Svjetske zdravstvene organizacije, nacionalnih i lokalnih zdravstvenih organizacija te stožera civilne zaštite.

Globalna kampanja za mjerenje i analizu podataka Nielsen^[226], objavila je kako će COVID-19 bez sumnje utjecati na medijski ekosustav. Smatraju kako će boravak kod kuće uz osjećaj zabrinutosti zasigurno utjecati na navike konzumiranja medija. Spominjući pritom njihovo najnovije izvješće prema kojem Amerikanci već troše 12 sati dnevno na medijske platforme, navode kako je potrošnja medija u SAD-u na povijesnom vrhuncu, Spominju i kako se tijekom kriznih vremena poput snježnih oluja, uragana i globalnih pandemija povećava konzumacija medija kako bi ljudi bili informirani i kako bi pronašli utjehu kroz kontakte s drugima.

Prema istraživanju koje je proveo Pew Research Center^[227] početkom travnja 2020. godine, otprilike polovina odraslih osoba u SAD-u (53%) smatra da je tijekom pandemije korona virusa internet za njih esencijalan, dok 34% njih internet opisuje kao važan, ali ne i esencijalan.

U situaciji poput ove uzrokovane pandemijom korona virusa, mediji su stup krizne komunikacije. Najbrži su i najlakši način upućivanja informacija širokoj masi zainteresirane javnosti. Imaju još jednu krucijalnu ulogu – oni su moćnici kriznog vremena. Imaju moć smirivanja napetosti javnosti, ali i onu suprotnu – izazivanja panike. Imaju moć utjecaja na ponašanje mase ljudi. Doda li se da su mediji dobrim dijelom komercijalizirani, ovdje se otvara jedno novo pitanje utjecaja na masu kao potrošače.

U nastavku ovog rada opisana je situacija prijenosa vijesti svjetskih medija putem interneta kroz intertekstualni i intermedijski aspekt.

 

2. PROBLEM I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Osnovni problem ovoga istraživanja ogleda se u načinu širenja medijskih sadržaja o tematici pandemije COVID-19 putem internetskih portala, dok je cilj istraživanja utvrditi postoji li utjecaj intertekstualnosti i intermedijalnosti u tom širenju medijskih sadržaja prilikom informiranja o pandemiji COVID-19.

Obzirom da sve veći broj ljudi provodi vrijeme na internetu, medijski sadržaj postaje bogatiji raznim suvremenim načinima dijeljenja informacija. Izuzetak pritom nije niti sadržaj koji govori o virusu COVID-19, koji je tijekom 2020. godine postao hit sadržaj; čak naprotiv, kod ove tematike kroz internetske medijske sadržaje može se primijetiti određena doza intertekstualnosti i intermedijalosti. Svjetska zdravstvena organizacija^[228] širenje informacija o pandemiji COVID-19 nazvala je infodemijom koja zbunjuje ljude oko načina postupanja kako zaštiti sebe i svoje bližnje. Pandemija je promijenila rutinu, svakodnevicu života ljudi diljem svijeta, a intertekstualnost i intermedijalnost medijskog sadržaja omogućavaju dijeljenje iskustava, informacija, razumijevanje situacije, i nadasve pružanje sadržaja zainteresiranim čitateljima na zanimljive načine. Nastojeći otkriti moć i utjecaj intertekstualnosti i intermedijalnosti medijskog prostora na internetskim portalima, kroz širenje medijskih sadržaja, na konkretnom primjeru informiranja u kriznoj situaciji pandemije COVID-19 krećemo od pretpostavke da intertekstualnost i intermedijalnost omogućuju brzo širenje medijskih sadržaja koji informiraju o pandemiji COVID-19 putem internetskih portala što ćemo pokušati dokazati sekundarnim istraživanjem, kroz dostupnu literaturu i kvalitativnu analizu medijskog sadržaja.

 

3. INTERTEKSTUALNOST I INTERMEDIJALNOST MEDIJSKIH SADRŽAJA O VIRUSU COVID-19

Teorija intertekstualnosti i intermedijalnosti korištena u ovom radu preuzeta je iz teorije književnosti.

Začetnica, odnosno žena koja je uvela pojam intertekstualnosti je Julia Kristeva. Ona je primijetila da je svaki tekst konstruiran kao mozaik citata, te da je svaki tekst proizvod apsorpcije i preobrazbe nekog drugog teksta.^[229]

Kako postoji uska veza između intermedijalnih i intertekstualnih referenci, intermedijalne se reference uglavnom teoretiziraju kroz koncepte intertekstualnosti. Stoga je kod poimanja intertekstualnosti iznimno važno uvidjeti razliku između koncepata: uži koncept (slučaj Irine O. Rajewsky slučaj) u odnosu na širi koncept (slučaj metaforičkog pojma Julie Kristeve).^[230]

Prema Juvanu^[231], „autore, čitatelje, kritičare i drugi sudionike književne komunikacije, osobito kod posebne intertekstualnosti povezuju više ili manje zajednički književno-kulturni kanon i društveno-povijesno iskustvo, kao upoznavanje s ustaljenim načinima i funkcijama među tekstovima; npr. citat. aluzija, naslov, epigraf, ili polemika. Stoga se može reći da su svi tekstovi doista intertekstualni, ali je ta osobina kod nekih od njih u književnoj kulturi određenog razdoblja ili područja uočljivija, ima veću težinu ili značaj. Između šire i uže intertekstualnosti stoga postoji nekoliko stadija, pa ju je moguće pojmiti prema modelu periferije i jezgre“.

Kod intermedijalnosti, Rajewsky^[232], razlikuje tri podkategorije: 1. intermedijalnost u užem smislu medijske transpozicije, 2. intermedijalnost u užem smislu medijske kombinacije te 3. intermedijalnost u užem smislu intermedijalne reference. Obzirom na ovu trodjelnu podjelu, Rajewsky^[233] napominje kako jedna medijska konfiguracija zasigurno može ispuniti kriterije dviju ili čak svih triju gore spomenutih podkategorija.

Prema Ryznar^[234] „distinkcija između intertekstualnosti i interdiskurzivnosti ne mora biti neposredno vidljiva na malom stilističkom uzorku kao što je to u slučaju reklamnih poruka, za koje možemo odmah pretpostaviti da egzemplificiraju marketinški diskurs u cjelini... Interdiskurzivnost hijerarhijski natkriljuje intertekstualnost, ali to se razdvajanje ne događa uvijek na jezično-stilskoj, nego na semiotičkoj razini“.

Sudeći prema dostupnoj literaturi, intertekstualnost i intermedijalnost su još slabo istražena područja u Republici Hrvatskoj, stoga je izrazito vrijedna jedna od rijetkih knjiga hrvatskog govornog područja: Intertekstualnost & intermedijalnost^[235].

Iako se u literaturi intermedijalnost i intertekstualnost najčešće vežu uz književnost i film, vrlo je važna i sve više u praksi zastupljena intermedijalnost i intertekstualnost medijskih sadržaja, a naročito onih na internetu. Intertekstualnost medijskog sadržaja na internetu ogleda se u poveznici više tekstova različitih internetskih portala, kroz citiranje i referiranje, pa i aluzije. Tako često novinski članak sadrži metatekst, ali također isti postaje i prototekst. Intermedijalnost, odnosno zahvaljujući razvoju tehnologije - multimedijalnost medijskog sadržaja na internetu ogleda se u prisutnosti različitih medija; tekst, fotografija, ilustracija, video, koji se često koriste kako bi se razbila monotonija medijskog sadržaja.

 

3.1. COVID-19

Virusna bolest COVID-19, prvi se put pojavila krajem 2019. godine u kineskom gradu Wuhanu. Zbog njenog brzog širenja diljem svijeta, Svjetska je zdravstvena organizacija 11. ožujka 2020. godine proglasila gobalnu pandemiju.

Prema web stranici koronavirus.hr^[236] do dana 9. svibnja 2020. godine (posljednje ažurirano u 14:06 sati) u Republici Hrvatskoj zabilježeno je 2.176 slučajeva oboljelih od korona virusa, 1.726 oporavljenih te 87 preminulih. U svijetu je zabilježena brojka od 4.033.320 oboljelih, 1.400.009 oporavljenih te 276.686 preminulih. Pola godine kasnije, na dan 15. studenog 2020. godine (posljednje ažurirano u 11:21 sati), na istoj web stranici stoji obavijest da je u Republici Hrvatskoj čak 84.206 zabilježenih slučajeva oboljelih od korona virusa, 66.231 oporavljenih, a 1.049 je preminulih. Prema tom izvješću, u svijetu je na dan 15. studenog 2020. godine zabilježeno 54.344.494 slučaja oboljelih, 37.878.300 oporavljenih, a 1.318.452 preminulih. Mjesec dana kasnije, 15. prosinca 2020. godine (posljednje ažurirano u 11:10 sati) u Republici Hrvatskoj zabilježeno je 179.718 slučajeva oboljelih, 155.079 oporavljenih te 2.778 preminulih. U svijetu je zabilježena brojka od 73.211.509 oboljelih, 51.347.757 oporavljenih te 1.628.442 preminulih.

U iščekivanju povratka u svakodnevicu na koju su navikli ljudi prate medijske sadržaje ne bi li saznali nove informacije o pitanjima koja si postavljaju. No, kako je medijima čitanost od iznimne važnosti, mnogi portali pribjegavaju senzacionalizmu i takozvanim „bombastičnim“ naslovima koji bude znatiželju u čitatelju, često samo prenoseći vijesti drugih portala, a sadržaj tih vijesti nije biti približno dramatičan kao sam naslov članka.

 

3.2. Medijske usporedbe

U doba globalne pandemije COVID-19, ljudi su se počeli osjećati nesigurno. Zatvorenima u svoje domove, mediji su postali jedini prozor u svijet. Mediji s druge strane nisu propustili priliku čitanosti koja im se nametnula sama po sebi. U vijestima se često korona virus uspoređivao s kugom, tumačio se kroz Biblijske zapise, uspoređivao se sa scenarijem filma „Zaraza“ kao i s romanom „Oči tame“. Vjerojatni motiv ovakvih usporedbi leži u nerazumijevanju novonastale situacije i želje da je se objasni kroz prethodno iskustvo jer „značenje i strukturu nekog djela shvaćamo tek u odnosu prema arhetipovima koji su također apstrahirani iz dugog niza tekstova“.^[237]

 

3.2.1. Slučaj COVID-19 i kuga

Kuga je uzrokovala izrazito velik broj smrti u povijesti čovječanstva. Jedna od najpoznatijih pandemija kuge, zbog svoje smrtnosti nosi naziv Crna smrt. Kada je situacija s koronavirusom počela biti sve glasniji problem, neki mediji pa i javne osobe nisu se ustručavali korona virus usporediti s kugom.

Članak pod naslovom Opstanak banaka je upitan, koronavirus možemo nazvati modernom kugom“, objavio je portal Večernji list^[238] 10. travnja 2020. godine, parafrazirajući Krešu Beljaka, predsjednika HSS-a, uz referencu na Newsroom televizije N1. Osim teksta, članak sadrži i tri fotografije Kreše Beljaka.

Istog datuma portal index^[239], prenoseći vijesti televizije N1, objavio je članak „Beljak: Uvijek je išla kuga pa glad pa rat, a korona je moderna kuga“ u kojem je uz jednu fotografiju Beljaka, istog i citirao: „Znate kako je išlo kroz povijest, kuga pa glad pa rat, a koronavirus sigurno možemo nazvati modernom kugom“.

Istu tematiku prenio je i portal Nacional^[240]. Članak je objavljen 10. travnja 2020. godine, pod naslovom: „BELJAK: ‘Kuga pa glad pa rat, a korona je moderna kuga!’”. Pozivajući se na Newsroom televizije N1, Nacional je kao i portal Index, prenio citat Beljaka, a članak također sadrži i jednu njegovu fotografiju. Ne možemo se oteti dojmu da je u pozadini ovako teških riječi i usporedbi, ne informiranje javnosti, nego želja sa samopromocijom, koju novinari nisu kritički prozreli.

Članak portala Express^[241] pod naslovom „Coronavirus vs Black Death: Which is worse? COVID-19 or the bubonic plague?“ objavljen je 16. travnja 2020. godine. U uvodnom dijelu spominjući početke epidemije korona virusa prenijeli su vijesti iz vlastitog portala, iz rubrike koronavirus. Kod navođenja broja zaraženih od korona virusa referenca je stavljena na Sveučilište John Hopkins, a kod podataka o proglašenju pandemije na Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Kod otvaranja tematike usporedbe pandemije COVID-19 i bubonske kuge prikazana je slika njihove usporedbe (Slika 1.) te je prilikom pisanja o broju ljudi kojima je uzrok smrti bila bubonska kuga opet stavljena referenca na Svjetsku zdravstvenu organizaciju,

 

 

U članku se citira Chris Whitty, liječnik iz Velike Britanije koji je mišljenja da će smrtnost o korona virusa biti jednaka ili niža od smrtnosti bubonske kuge.

 

3.2.2. Slučaj COVID-19 i Biblijski zapisi

Internetski portal Express^[242] objavio je 7. travnja 2020. godine članak naslova „Is coronavirus mentioned in the Bible? Pastor says COVID-19 is not a big deal to God’“ citirajući pastora Davida Jeremiaha iz crkve zajednice planine Shadow u El Cajonu u Kaliforniji, koji se osvrnuo na Evanđelje po Luki 21:11. Sam članak sadrži nekoliko slika, grafički prikaz simptoma oboljelih od korona virusa te video. U nastavku rada nalazi se slika iz članka (Slika 2.) koja u odnos stavlja korona virus i Bibliju.

 

 

Isti portal^[243] objavio je samo nekoliko dana kasnije, 10. travnja 2020. godine i članak pod naslovom „Coronavirus in the Bible: Is COVID-19 a biblical plague of the end times?“ u kojem stoji da teoretičari zavjere, oslanjajući se na statuse korisnika društvene mreže Twitter tvrde kako je korona virus bio predviđen u Bibliji. Također, uz navođenje citata, referenca je stavljena na Otkrivenje 16-17, ali i na stranicu Christianity.com, uz navode da nema dokaza koji bi sugerirali da je koronavirus biblijski. Članak sadrži i video, grafički prikaz broja zaraženih te nekoliko slika. Jedna od slika (Slika 3.) prikazuje statuse korisnika društvene mreže Twitter vezane uz tematiku povezivanja Biblijskih zapisa i korona virusa.

 

 

Isti portal, Express^[244], 8. svibnja 2020. godine objavio je članak naslova „Bible verses about coronavirus: What does the Bible say about COVID-19?“ u kojem se spominju statusi korisnika Twittera koji pandemiju povezuju s Biblijom. Osim nekoliko slika članak sadrži i grafički prikaz sa simptomima zaraženih korona virusom. Kod pisanja o odnosu Biblije i korona virusa, prenosi Evanđelje po Mateju 24 i Luki 21.

 

 

BBC^[245] je 21. travnja 2020. godine objavio članak naslova „Coronavirus: World risks ‘biblical’ famines due to pandemic – UN“, u kojem pozivajući se na UN navodi kako svijetu prijeti glad „biblijskih razmjera“. Također, navode izjavu Davida Beasleya, predsjednika WFP-a (Svjetskog programa za hranu), kako je potrebno poduzimati hitne mjere s ciljem izbjegavanja katastrofe, te mišljenje ekonomista WFP-a Arifa Husaina, kako je ekonomski utjecaj ove pandemije potencijalno katastrofalan za one koji su najugroženiji. Ovakve intertekstualne veze između vijesti o aktualnim katastrofama i katastrofa prikazanih u Bibliji ili drugim svetim knjigama različitih religija mogu osobito uznemirujuće djelovati na publiku jer katastrofe su u Bibliji gotovo uvijek kazna čovjeku zbog različitih grijeha i čovjek ima malo ili nimalo mogućnosti oduprijeti se Božjoj kazni. Time se potiče fatalistički pogled na situaciju i ne potiče se aktivan i odgovoran postupak publike u smjeru osobne zaštite i zaštite drugih.

 

3.2.3. Slučaj COVID-19 i film „Zaraza“

Internetski portal Večernji^[246] dana 24. siječnja 2020. godine objavio je članak pod naslovom „Sjećate li se filma ‘Zaraza’? Jezivo je mnogo sličnosti s onim što se događa zbog koronavirusa!“ u kojem uspoređuje sličnosti događaja u filmu i situaciji u Kini, kakva je bila u vrijeme kad je članak objavljen. U članku Večernjeg analiziraju se postovi obožavatelja koji na društvenim mrežama vuku paralele između događaja u Kini i na filmu, a posebno izdvajaju Twitter objavu sa slikom statusa Stephena Forda, Velociraptora i Traci M. (Slika 5.) koji navode da ih trenutna situacija podsjeća na film „Zaraza“.

 

 

Članak sadrži i video isječak iz filma objavljen na Youtube-u te fotografiju iz filma, izvora Warner Bross.

Portal Hrvatska danas^[247] 10. ožujka 2020. godine objavio je članak pod naslovom „VIDEO Zaraza: Film sa sjajnom glumačkom ekipom eksplodira među internet piratima kako se širi korona virus“, u kojem film „Zaraza“ predstavljaju kao najveći hit među internetskim piratima.

Članak sadrži fotografiju i video isječak iz filma objavljen na Youtube-u. Referenca je stavljena na stranicu Torrent Freak prilikom pisanja da su online pirati opet na vrhuncu zbog širenja koronavirusa, radi kojeg velik broj ljudi ostaje u svojim domovima. Prilikom navođenja podataka o broju preuzimanja filma pozivaju se na stranicu geek.hr.

Stranica Geek^[248] u članku naslova „Ovo je film koji je predvidio koronavirus“ objavila je isječak iz filma „Zaraza“ s Youtube-a, a prilikom pisanja o online piratima poziva se na stranicu Torrent Freak. Stranica Torrent Freak^[249] u članku „Coronavirus Outbreak Triggers Surge in Pirated Downloads of the Film ‘Contagion’“, kod pisanja o rastu pretraživanja fraze „contagion movie“, referenca je stavljena na Google Trends. Kod informacije o porastu posudbi ovog filma izvještavaju o informacijama s portala Buzzfeed. Članak sadrži fotografiju i video isječak iz filma koji je objavljen na Youtube-u.

BuzzFeed^[250] je 3. ožujka 2020. godine objavio članak naslova „Everyone Is Watching “Contagion,” A 9-Year-Old Movie About A Flu Outbreak“, koji sadrži plakat i fotografiju filma izvora Warner Bross. Kod izjave scenarista filma pozivaju se na Fortune Magazine.

Tportal^[251], je 31. siječnja 2020. godine objavio članak pod naslovom „Ovo sad svi gledaju: Film ‘Zaraza’ iz 2011. doživljava renesansu zahvaljujući koronavirusu“, u kojem se kod svrstavanja ovog filma među trenutno najpopularnije u svijetu referiraju na portal Hollywood Reporter. Kod informacija o oboljelima i riziku te širenju zaraze, referenca je stavljena na Centar za kontrolu bolesti i Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Također, u članku je objavljen isječak iz filma koji je objavljen na Youtube-u.

Portal Hollywood Reporter^[252], 28. siječnja 2020. godine objavio je članak pod nazivom „‘Contagion’ Hits Top 10 on iTunes Movie Chart Amid Coronavirus Outbreak“, u kojem situaciju uzrokovanu korona virusom uspoređuju s onom iz filma, uz isječak filma koji je objavljen na Youtube-u i fotografijom izvora Warner Bross Pictures. Kod pisanja o broju zaraženih i mrtvih u Kini, osvrnuli su se na portal New York Times.

Film „Zaraza“ uistinu ima fascinantnu sličnost s aktualnom pandemijom; ne samo zbog ranije gotovo nepojmljivog „svijeta pod maskama“, nego i simptoma, uzročnika zaraze, načina širenja i načina liječenja tako da ponovljeno gledanje ovoga filma, sada iz diskursa gotovo sudionika, uistinu predstavlja novo iskustvo.

 

3.2.4. Slučaj COVID-19 i romana „Oči tame“

Roman „The Eyes of Darkness” („Oči tame”) iz 1981. godine, američkog pisca Deana Koontza također se našao u središtu pažnje, jer kako ističu neki mediji, Koontz je predvidio pandemiju COVID-19. U romanu je epicentar zaraze identičan, odnosno radi se o kineskom gradu Wuhanu. Virus je u navedenom romanu nazvan Wuhan-400. Unatoč sličnostima roman se uvelike razlikuje od situacije koja je 2020. potresla svijet.

Primjer medijske upotrebe romana ogleda se u članku „Je li ovaj roman star 40 godina predvidio izbijanje koronavirusa? Sličnost je jeziva“ portala index.hr. U navedenom članku objavljenom 22. veljače 2020. godine, opisuju se sličnosti između događaja iz romana uzrokovanog virusom Wuhan-400 i virusa COVID-19. U članku se Index nadovezuje na Facebook objave Rajaha Murugaiaha, u kojima su fotografije predmetnog romana (Slika 6.). Također, vezano uz kasnije promjene naziva virusa iz romana, referira se i na Taiwan News. Na kraju članka Index se vezano uz mišljenje o proročanstvu osvrće i na pisca krimića iz Hong Konga, Chana Ho-keija.^[253]

 

 

Iste tematike i sličnog naziva „Je li ovaj roman star 40 godina predvidio izbijanje koronavirusa?“ članak je objavio i portal Ezadar^[254], također 22. veljače 2020. godine, a u izvoru, odnosno na mjestu autora članka naveden je portal Index.

Dan kasnije, 23. veljače 2020. godine portal rtl.hr objavio je članak iste tematike pod naslovom „Je li roman star 40 godina predvidio koronavirus? Žarište zaraze je Wuhan, a umru milijuni ljudi“. U članku također prenose objavu Rajaha Murugaiaha, koja sadrži fotografije predmetnog romana, a također se nadovezuju i na Mashable, kao i na pisca krimića Chana Ho-keija.^[255]

Portal na koji se pozvao rtl.hr, Mashable SE Asia^[256], objavio je članak pod nazivom „People are claiming that this novel predicted coronavirus. Did it really?“, u kojem se osvrću na sam roman objavivši sliku odabranog teksta iz romana, objavljenog na Google Books te kroz Facebook objavu Rajaha Murugaiaha. Referirajući se na Taiwan News, spominje se naknadna promjena imena virusa u romanu iz Gorki-400, koji je bio kreacija ruskih znanstvenika u Wuhan-400 koji je razvila kineska vlada. Referenca je stavljena i kod izjave pisca krimića Chana Ho-keija na portal koji ga je intervjuirao, South China Morning Post. Kao izvori slika koji se pojavljuju u članku spomenuti su i Taiwan News te Facebook profil Sebastiana Hayzela Matutinoa. Osim slika predmetnog romana, u sklopu članka objavljena je i strip slika Asterix & Obelix (Slika 7.) s tematikom korona virusa, izvora Read Comics.

 

 

Portal Taiwan news^[257], na kojeg se nadovezuju prethodno navedeni portali, objavio je 13. veljače 2020. godine članak pod naslovom „China’s coronavirus predicted in 1981 US novel“ koji sadrži slike predmetnog romana, a kod pisanja o virusu iz romana, referira se na portal Liberty Times. Kod iznošenja informacija o izmjeni naziva virusa u romanu, Taiwan news prenosi članak iz SET News-a.

 

4. PORUKE KOJE SVI PONAVLJAJU

Specifičnost 2020. godine može se iščitati i iz, čak možda banalnih, izbora za „najriječ“ godine. Nacional 7. prosinca 2020. piše „Američka izdavačka kuća Merriam-Webster, posebno poznata po rječnicima engleskog jezika, i Savez za njemački jezik (GfdS) odvojeno su riječ pandemija izabrali za riječ godine na svojim jezicima. U godini u kojoj je više od milijun i pol ljudi u svijetu umrlo od virusa COVID-19, pandemija je bila najčešće tražena riječ u našim rječnicima, priopćili su iz Merriam-Webstera/…/Potraga za značenjem riječi neslućeno je narasla nakon 11. ožujka kad je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju. Skok je bio čak 115 tisuća posto u odnosu na isti dan 2019. godine, prenosi Reuters. U Njemačkoj je stručni sud jezikoslovaca analizirao koje su riječi i pojmovi najviše oblikovali politički, društveni i ekonomski život u zemlji ove godine, piše DPA. Nakon očekivanog svrstavanja pandemije na prvo mjesto, na drugo su izabrali anglizam ‘lockdown’ (zatvaranje)“^[258]. Jutarnji list 10. studenoga 2020. prenosi vijest kako je Collinsov rječnik riječju godine proglasio ‘lockdown’ (zatvaranje) i nastavlja „Šest od deset riječi koje su ušle u uži izbor odnosile su se na pandemiju, a među njima su “koronavirus”, “samoizolacija” i “socijalno distanciranje” /…/Uredništvo Collinsa je pojasnilo da je u 2020. riječ ‘lockdown’ upotrijebljena više od 250.000 puta u odnosu na samo 4000 puta prošle godine“.^[259] Večernji list od 24. studenoga 2020. navodi kako je prekinuta tradicija te izdavač Oxfordskog rječnika nije uspio odabrati riječ godine, ali objavljuje izvješće „Pandemija koronavirusa iznjedrila je brojne riječi na popisu: ‘lockdown’ (zatvaranje), ‘circuit breaker’ (mini zatvaranje, kratko zatvaranje), ‘shelter-in-place’ (službena odredba izdana za vrijeme izvanrednog stanja kojom se ljudima savjetuje da ostanu u svojem domu i da ga ne napuštaju ako nije prijeko potrebno), ‘remote/ly’ (bez fizičkog kontakta) i ‘unmute’ (ponovno uključiti zvuk ili uređaj)“^[260]. Već i kroz pregled riječi možemo detektirati usmjerenost pozornosti javnosti na određene pojmove koje su nesumnjivo prepoznali i brojni alati za marketinško targetiranje. Javnost je neizmjerno zainteresirana za sve vezano uz koronavirus tako da je bilo samo pitanje vremena kada će fokus javnosti dobiti novu, komercijalnu dimenziju. Prepoznato je to i u osobnom marketingu pa su vrlo brzo i različiti političari počeli koristiti ovu temu kako bi dobili što veću medijsku pozornost, a pomalo apsurdno, situacija s koronavirusom počela se koristiti i u komercijalne svrhe, ali o tome nešto kasnije.

Kao što je već u prethodnom dijelu ovog rada spomenuto, mediji u doba kriznih situacija imaju izrazitu moć širenja potrebnih i nepotrebnih informacija. Imaju moć smirivanja situacije ali i moć izazivanja panike. Na medijima je, barem onima koji se ozbiljno bave svojim poslom, zapravo veliki teret i društvena odgovornost. Mediji su ti koji su na prvoj liniji informiranja. Iako postoje službene web stranice različitih institucija koje obavještavaju građane o mjerama sigurnosti, mediji su ti koji takve informacije prenose, a tada je na njima odgovornost da ih prenose bez iskrivljavanja i nepotrebnog senzacionalizma.

Jedan od primjera poruke koju su svi mediji diljem Republike Hrvatske, od ožujka do svibnja 2020. godine prenosili bila je „ostani doma“. Svi mediji upozoravali su građanstvo na odgovornost istom porukom. Kako su tijekom svibnja 2020. godine mjere počele popuštati i ova poruka je s vremenom imala sve manje smisla, prešlo se na poruku „budimo odgovorni“.

Osim navedenih poruka, u medijskom se prostoru u spomenutom vremenskom razdoblju moglo primijetiti da se često spominjala fraza „više ništa neće biti isto“ te se često postavljalo pitanje „hoće li COVID-19 promijeniti svijet?“, „novo normalno“ i slično.

I premda ih ne možemo smatrati intertekstualošću nego novonastalim frazama, zanimljivo je kako se te fraze udomaćuju upravo kroz intertekstualnu upotrebu tako se, primjerice, „novo normalno“ analizira u emisiji HRT 4 od 20. srpnja 2020. godine, a pod naslovom „Što-znaci-novo-normalno-i-kako-ga-prihvatiti“. Emisiju prenosi i portal poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba^[261]. „Novo normalno“ koristi se i u reklamama za televizore pa tako jedan trgovački lanac „novim normalnim“ proglašava televizore od 85 inča^[262]. Općeprihvaćen slogan koristi se i u reklamiranju kozmetike^[263] i lijekova pa čak i za nazive stručnih konferencija te tako Lider organizira konferenciju pod nazivom „Liderova konferencija za novo normalno“^[264].

 

 

„Ostani doma“ također je kroz učestalo ponavljanje postala sintagma koja je, uz početni cilj zadržavanja ljudi u kućama nadrasla u marketinšku krilaticu razdoblja te se već u tražilicama odmah pri pisanju nude daljnje pretrage „ostani doma i kuhaj“, „ostani doma trening“, „ostani doma predstave“ pa sve do „ostani doma i slavi gospodina“.

Osobito je zanimljivo intermedijalno korištenje ove krilatice u humorističnim sadržajima koji su preplavili društvene mreže, ali i primjerice, u stripu i karikaturama koji su zbog svoje vizualnosti iznimno pogodni za povezivanje s likovnom umjetnošću, napose s u masovnoj publici prepoznatljivim djelima reprezentativnih umjetnika. Takav spoj „visoke“ umjetnosti i „niskoga“ medija kakvim se često neopravdano smatraju strip i karikatura, daje dodatnu dozu humorističnosti i dodatnu vrijednost intermedijalnosti.

 

 

 

Ovako intermedijalno korištenje umjetničkih medija u humoristične svrhe bilo je iznimno često u objavama o koronavirusu koji su na taj način, kroz humor, omogućavale publici da kroz povezivanje poznatih i novih sadržaja smanji strah od nepoznatoga i familijarizira se s novim pojmovima i novim situacijama. Stvara se dojam da je ovako intenzivno korištenje intertekstualnosti i intermedijalnosti uzrokovano upravo tim razlogom. Prevelika količina „praznih mjesta“ koja je postojala osobito početkom pandemije, morala se nadomjestiti ranijim iskustvima. Ukoliko je takvih iskustava bilo malo ili su bila nedostatna, posezalo se za fikcijom, ali onom ranije ostvarenom u likovnoj umjetnosti, filmu ili književnosti koja time što je ranije postojala davala je dozu legitimnosti.

 

5. ZAKLJUČAK

Članci koji sadrže tematiku korona virusa vrlo često sadrže metatekst, a često isti postaju i prototekst. Iako se češće događaju situacije da se napiše književno djelo ili da se snimi film inspiriran stvarnim događajima, mediji su 2020. godinu počeli raznim nagađanjima o proročanstvima o virusu COVID-19, najavljenima kroz film i roman pa čak i Bibliju. Mediji su imali moć kroz svoje vijesti širiti paniku koja se, pokazala je ova situacija, širila jednako brzo kao i sam virus, ako ne i brže. Iako se neki mediji nisu libili poistovjetiti posljedice kuge s onima od virusa COVID-19, važno je razmisliti i o usporedbi ostalih negativnih posljedica kojima doprinose, a koje se mogu ogledati u rasističkim i ksenofobnim ispadima u komentarima čitatelja, koje mediji mogu prouzročiti indicijama stvorenim u svojim sadržajima. Mediji zahvaljujući intertekstualnosti i intermedijalnosti danas mogu najbrže prenijeti izrazito opasan virus zvan „predrasuda“.

Intenzivno korištenje intertekstualnosti i intermedijalnosti uzrokovano je zadovoljavanjem potreba publike da kroz povezivanje poznatih i novih sadržaja smanji strah od nepoznatoga i familijarizira se s novim pojmovima i novim situacijama. Prevelika količina nepoznanica koja je postojala osobito početkom pandemije, morala se nadomjestiti ranijim iskustvima kako bi publika lakše usvojila željene obrasce ponašanja. Budući da je takvih iskustava bilo malo i bila su relativno nepoznata, posegnulo se za ranije usvojenim modelima iz kolektivnog, općeg znanja, što je i novom sadržaju dalo dozu legitimnosti.

Zanimljiva je i metamorfoza sadržaja i objava vezanih uz koronavirus koji iz informativnog i mobilizacijskog vremenom prerasta u komercijalni dokazujući time da svaki pojam za koji postoji interes, pa makar taj pojam bio i bolest, kad – tad u suvremeno vrijeme postaje roba koja se prodaje.

 

---

 

Literatura:

Beker, M. Tekst / intertekst, u: Intertekstualnost & intermedijalnost, Zagreb 1988.

Juvan, M. Intertekstualnost. Državna založba Slovenije, Ljubljana 2005.

Kristeva, J., ed. Toril, M. The Kristeva reader. Columbia University Press, New York 1986.

Maković Z. (ur.) Intertekstualnost & intermedijalnost. Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb 1988.

Nielsen. Staying PUT: Consumers Forced Indoors During Crisis Spend More Time On Media, https://www.nielsen.com/us/en/insights/article/2020/staying-put-consumers-forced-indoors-during-crisis-spend-more-time-on-media/

Pew Research Center 53% of Americans Say the Internet Has Been Essential During the COVID-19 Outbreak https://www.pewresearch.org/internet/2020/04/30/53-of-americans-say-the-internet-has-been-essential-during-the-covid-19-outbreak/.

Rajewsky, I. O. Intermediality, Intertextuality and Remediation: A Literary Perspective on Intermediality. https://www.erudit.org/revue/im/2005/v/n6/1005505ar.pdf.

Ryznar, A. Interdiskurzivnost: stilistički prilog teoriji književnoga diskurza. Umjetnost riječi. 58(1), 2014., https://hrcak.srce.hr/159363.

World Health Organization. An ad hoc WHO technical consultation managing the COVID-19 infodemic: call for action. https://www.who.int/publications/i/item/9789240010314.

Popis slika:

Express.co.uk. [Slika 1.] Usporedba korona virusa i bubonske kuge (16. travnja 2020.) Preuzeto 10. svibnja 2020., https://www.express.co.uk/life-style/health/1252395/coronavirus-vs-black-death-plague-worse-covid-19-news-update-bubonic-plague

Express.co.uk. [Slika 2.] Odnos korona virusa i Biblije (7. travnja 2020.) Preuzeto 2. svibnja 2020., https://www.express.co.uk/news/weird/1263118/Coronavirus-in-the-Bible-COVID19-prophecym

Express.co.uk. [Slika 3.] Twitter statusi (10. travnja 2020.) Preuzeto 7. svibnja 2020., https://www.express.co.uk/news/weird/1265375/Coronavirus-in-Bible-COVID-19-biblical-plague-end-of-the-world

Express.co.uk. [Slika 4.] Odnos korona virusa i Biblije 2 (8. svibnja 2020.) Preuzeto 10. svibnja 2020., https://www.express.co.uk/news/weird/1260571/Bible-verses-coronavirus-what-Bible-say-COVID19-latest-news

Večernji [Slika 5.] Twitter statusi 2 (24. siječnja 2020.) Preuzeto 8. svibnja 2020., https://www.vecernji.hr/lifestyle/znate-li-za-film-zaraza-ima-jezivo-mnogo-slicnosti-s-onim-sto-se-dogada-s-koronavirusom-1374640

Index [Slika 6.] Facebook status (22. veljače 2020.) Preuzeto 7. svibnja 2020. https://www.index.hr/magazin/clanak/je-li-ovaj-roman-star-40-godina-predvidio-izbijanje-koronavirusa-slicnost-je-jeziva/2158498.aspx

Mashable SE Asia [Slika 7.] Asterix & Obelix u korona virus tematici (2020) Preuzeto 5. svibnja 2020., https://sea.mashable.com/culture/9179/people-are-claiming-that-this-novel-predicted-the-covid-19-virus-did-it-really

Delmerion [Slika 8.] Reklama za „Novo normalno paket“ kozmetike (2020) Preuzeto 7. prosinca 2020. https://www.delmerion.hr/shop/product/novo-normalno

Rtvslo [Slika 9. i slika 10.] Intermedijalna upotreba slike Van Gogha u karikaturi B. Zupančič i Intermedijalna upotreba slike Da Vincija u karikaturi J. Rovšek (7. travnja 2020) Preuzeto 7. prosinca 2020., https://www.rtvslo.si/svet-zabave/karikatura-dneva/ostani-doma/519725

 

Intertextuality and Intermediality of
Internet Media Content on COVID-19

 

Abstract

 

The media started the year 2020 with various conjectures about COVID-19 prophecies, as announced in films, novels and even the Bible. They did not even shy away from equating the consequences of the plague with the ones of COVID-19, triggering various racist and xenophobic slurs in readers’ comments. Through the aspect of intertextuality and intermediality, this paper describes the situation in the global media space during the COVID-19 pandemic. The intensive use of intertextuality and intermediality is caused by satisfying the needs of the audience to reduce the fear of the unknown and become familiar with new concepts and new situations by connecting familiar and new content. The excessive amount of unknowns that existed especially at the beginning of the pandemic had to be replaced by earlier experiences to make it easier for the audience to adopt the desired patterns of behavior. Once patterns of behavior are adopted, they begin to be used for commercial purposes as well.

 

Key words: intertextuality, intermediality, internet, media content, COVID-19.

 

 

---

10(19)#24 2021

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

DOI 10.46640/imr.10.19.12 UDK 791.233:303.64 Pregledni članak Review article Primljeno: 14.2.2021.

 

 

Dario Terzić

Visoka škola za turizam i menadžment, Konjic, Bosna i Hercegovina
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Epidemije: poruke, vrijednosti i ideologije
u suvremenom filmu

Puni tekst: pdf (534 KB), Hrvatski, Str. 3169 - 3180

 

Sažetak

 

Analizom medijskih sadržaja bavili su se mnogi teoretičari komunikacija još od nastanka modernih komunikacijskih teorija – Frankfurtska škola, Britanske studije, postmodernističke kulturološke studije itd.

      

Skup filmova nekog vremena, tvrdi Rene König, daje nam cjelovitu sliku o najsitnijim oscilacijama u osjećajima i svakodnevnom moralu te epohe.

      

Proteklih godina snimljeni su brojni filmovi koji govore o različitim epidemijama čiji je uzočnik virus koji prijeti ljudskoj rasi - njenom postojanju, preživljavanju, daljnoj sudbini. Mnogi od tih filmova su tek fikcije (The Seventh Seal, Outbreak, Contagion,Warld War Z,) ali neki od njih (kao Variola Vera) opisuju stvarne događaje.

 

Ključne riječi: komunikacija, model hegemonije, kulturološke studije (culturals studies), film, analiza sadržaja (content analysis), manipulacija, korona pandemija.

 

 

 

Koliko je moguće kroz analizu nekog sadržaja (filmskog, literarnog ili muzičkog) shvatiti odnose koji vladaju u jednom društvu? Koliko su kultura i komunikacija povezani? Analizom medija (sadržaja) su se bavili mnogi teoretičari komunikacija još od nastanka modernih komunikacijskih teorija – Frankfurtska škola, Britanske studije, postmodernističke kulturološke studije, a odnosom medija i društva brojni drugi teoretičari ( Gerbner, Rosengreen...).

Svaki poznatiji „kinematografski val“, odnosno filmska škola ima neku svoju specifičnost, neki svoj kolorit drugačiji od drugih i istovremeno poseban pokušaj da se ljudskom životu, odnosima među ljudima priđe na originalan način.^[265]

Možemo se upitati koliko je talijanski neorealizam stvarno bio nešto novo, nešto drugačije – jer film se prvi put pokazao kao stvarni kritičar života. Tome je sličan i francuski novi val sa svojom antiherojskom dimenzijom. Koliko su vlastodršci znali biti frustrirani filmskim projektima najbolji je pokazatelj potpuno suzbijanje crnog vala u Jugoslaviji šezdesetih, te promoviranje crvenog vala početkom sedamdesetih godina. Film je zabava ali je i medij^[266]. Medij koji su mnogi (zlo)upotrijebili. Mi možemo analizirati sadržaj pojedinih filmova ali istovremeno možemo analizirati i društvene donose (strukturu) vremena u kojem je jedan određeni film nastao. Film je bitan za kulturu uopće, a kultura i komunikacija međusobno su povezani. I prve teorije medija osim televizijom, radijem, knjigom bavile su se i filmom.

 

KULTUROLOŠKE STUDIJE

Adorno i njegovi kolege obrazlagali su da s obzirom na razvoj industrijski kapitalizam prodire sve više u kulturni život stvarajući nove oblike dokolice i masovne zabave. Sve te promjene podveli su pod pojam Kulturna industrija

I Marcuse^[267] upozorava na ključno značenje masovnih medija u manipulaciji potrebama. On tvrdi da sadržaji medija imaju odlučno značenje za oblikovanje „jednodimenzionalnog“ čovjeka. Kod Douglasa Kellnera nailazimo na pojam „medijska kultura“.

Medijska kultura dominantan je oblik kulture modernog čovjeka uopće, ona se prepliće s političkim i društvenim kretanjima, te oblikuje svakodnevni život.

Vrijeme masovne kulture označeno je kao vrijeme manipulacije, dok se vrijeme medijske kulture (uz sva kontroverzna i kritička mišljenja) sve više razumijeva kao vrijeme slobode, a sve manje kao vrijeme manipulacije. Ostaje uvijek optvoreno pitanje koliko u eri u kojoj živimo ima mjesta za slobode a koliko mjesta za  maniupulacije. Kellner isključivo koristi pojam ‘medijska kultura”. U njegovom središtu nalaze se ‘tehno kulture’ kao što su radio, televizija, film, muzika i tiskani mediji. Douglas Kellner, dakle, na medijsku kulturu gleda kao na “oblik savremene kulture” globalnih razmjera, ne koristeći se pojmovima“masovna” niti “popularna kultura”, jer smatra da su oni ideološkog porijekla.

Na osnovu Gramschijevog modela hegemonije i kontrahegemonije, studije kulture analiziraju snage hegemonije (vladajuće društvene i kulturne oblike dominacije) tragajući za kontrahegemonijskim oblicima otpora. Govoreći o kritičkim teorijama Kellner nas podsjeća kako su Britanski kulturološki studiji povezani s političkim projektom društvene transformacije, u kojoj bi određivanje oblika dominacije i otpora trebalo potpomoći procesu političke borbe.^[268]

Nema kultrue bez komunikacije niti obrnuto. Prvi teoretičari masmedija bavili su se i sadržajem poruka na pojedinim meidjima (radio, film).Dominantne vrijednosti kompleksno su enkodirane u medije, ali ih gledaoci mogu dekodirati na razne načine^[269].

Pojedini teroetičari Britanskih kulturoloških studija su osim televizije u fokus svojih analiza stavili i film. Nalazimo tu dva analitička prilaza: Prvi je onaj koji srećemo u slučaju časopisa Screen, gdje tehnike filmske naracije nameću značenje gledatelju, a sam gledatelj je takoreći uguran u sliku. Drugi pristup je onaj koji koriste Stuart Hall i suradnici: TV pokušava gledateljima nametnuti značenje, ali je sasvim moguće da oni to preferentno značenje odbiju  i razviju vlastitu interpretaciju^[270].

Ako usporedimo analize sadržaja i audijensa između Frankfurtske i britanske škole dolazimo da zaključka da Frankfurtska škola uglavnom shvaća publiku kao pretežno pasivnu, dok birmingenski pristup naglasak stavlja na aktivnost publike.^[271]

Siegfried Kracauer je 1947. godine u knjizi „Od Caligarija do Hitlera“ koristio filmove za otkrivanje duševnih faktora nekog naroda u određenom trenutku njegove povijesti. Tako i Rene König piše: „Skup filmova nekog vremena daje nam cjelovitu sliku o najsitnijim oscilacijama u osjećajima i svakodnevnom moralu te epohe“.^[272]

McLuhan inače medije dijeli na tople i hladne.

Film (cinema) jeste topli (vrući) medij, dok  TV film, po Mc Luhanu, spada u hladne medije.

Vrući medij je onaj koji proširuje samo jedno čulo i to do razine podobnosti”.^[273] Sigurno da možemo raspravljati o tome u koju bismo kategoriju mogli uvrstiti film danas, imajući u vidu digitalnu eru u kojoj živimo te brojne tehničke i „tehnološke“ aspekte – film na CD-u, film na  kablovskoj televiziji; mogućnost  „pauziranja“ , resetiranja, rewind i sl.

Maskomunikacija može biti shvaćena i kao društveni i kao kulturni fenomen. Rosengreen tvrdi kako društvena struktura utječe na kulturu, i obrnuto. Ali koja opcija će prevagnuti – materijalna ili idealistička? Ako masmedije proučavamo sa stanovišta njihove društvene strukture (vlasništva) onda će prevladavati materijalna strana. Proučavamo li ih s aspekta sadržaja, u tom će slučaju pobijediti idealistička opcija.^[274] Koji je to dominantan oblik, koliko je bitna tehnologija, a koliko sadržaj? Teorija kultivacije drži da su „dominantni sistemi poruka više pod utjecajem određenih institucionalnih snaga u jednom društvu, nego unutarnjih osobina medija“.^[275]

 

FILMOVI O EPIDEMIJAMA

Analiza bilo kojeg medija može biti i jest vrlo kompleksna. Analiza sadržaja pojedinog teksta nam svakako može otkriti bitne detalje o duhu jednog vremena, tradiciji, međuljudskim odnosima. Bilo bi, ipak, prepotentno tvrditi da analizom sadržaja jednog umjetničkog djela (a pojedini filmovi to upravo jesu) možemo spoznati sve oscilacije jednog vremena.

Stoga i film kao medij ( a mnogi teoretičari tvrde da film jeste važan medij) može otkriti mnogo toga o  prošlosti, sadašnjosti, ali u nekim slučajevima i najaviti budućnost.

Film kao kontrolirani medij još nam je važniji u otkrivanju  tih „istina“. Ponekad je uistinu vrlo bitno ono što nam je nepoznato, skriveno ili šifrirano. Nesnimljeni ili neobjavljeni filmovi su vrlo važna informacija, ponekad i važnija od publiciranih i dobro prodavanih priča,

Filmovi su nam kroz povijest ispričali mnoge bitne priče – na način kako su to analizirale kritičke teorije, posebno Frankfurtska škola, te Britanski kulturološki studiji.

Poruke koje možemo naći u filmovima često prolaze različite filtere, koji idu u prilog kultivacijskoj teoriji. Neki od nas će se sigurno složiti da su ponekad filmovi refleksija onoga što živimo, a nekad su izvrsno sredstvo socijalne kontrole.

U vrijeme posljednje velike epidemije (Španjolska gripa, 1918.-1920.) film nije bio toliko moćno sredstvo masovnog komuniciranja kao što je danas. Ipak, poznato nam je kako je početkom prošlog stoljeća namjenska filmska proizvodnja puno pomogla u domeni socijalne medicine, a najzaslužniji za to je bio Andrija Štampar. Velika su bila njegova zalaganja i namjere da se u zdravstvenom prosvjećivanju koriste audiovizuelna sredstva, među kojima je najviše cijenio film kao onaj magični medij koji može pobuditi najveći interes i najsugestivnije djelovati na gledatelje iz različitih sociokulturnih sredina. Takvim odnosom prema filmu Andrija Štampar je u praksi provodio ideju o odgojnoj i obrazovnoj snazi filma koja je u nas prisutna još od Isidora Kršnjavog.^[276]

 

FILMOVI

Omegaman -Ja sam legenda /Outbrake /Smrtonosni Virus / Svjetlost mog života / 93 days / Resident Evil, / 28 dana kasnije / 12 majmuna / Zaraza Svjetski rat Z / Cargo / Variola vera / It comes at night / Vlak za Busan / Panika na ulicama / Flue-Gamgi / Cabin fever / Mimic / Pobješnjeli / Sljepoća.

Šta se ovo s nama dešava?-pitamo se mjesecima.Je li ovo sve samo ružan san, neki film s puno elemenata horora, ili ipak samo zbilja?

Igramo li možda igru šaha s koronom? Čini nam se kao da se vraćamo na antalogijsku scenu iz Bergmanovog filma „Sedmi pečat“ gdje Max Von Sydow igra partiju šaha; protivnik mu je njeno veličanstvo Smrt. Na kocki je sudbina Čovjeka dok epidemija crne kuge ubija sve okolo.

 

Omega man –Omega čovjek / Ja sam legenda (1964., 1975 - 2007.), tri filmske adaptacije zasnovane na istoimenonm romanu Richarda Mathesona

Prvi je bio“ Posljednji čovjek na zemlji“ (1964.) u kojem je glumio Vincent Price.“Čovjek Omega“ druga je adaptacija Mathesonovog romana, a junaka priče glumi Charlton Heston. Treća adaptacija „ Ja sam legenda“ u kojoj glumi Will Smith, objavljena je 2007. godine.

 

Panika na ulicama (Panic in the Streets)je američki crno-bijeli film snimljen 1950. u režiji Elije Kazana.^[277] Po žanru je triler, a protagonist, čiji lik tumači Richard Widmark je mornarički oficir pri federalnoj službi za javno zdravstvo u New Orleansu koji doznaje da su kod neidentificirane žrtve ubistva pronađene bakterije koje uzrokuju plućnu kugu.^[278]

 

Pobješnjeli (The Crazies, 1973.)

Jedan vojni avion se sruši u Pensilvaniji i pri tome otpusti bakeriološki materijal koji kod ljudi izaziva neizlječivo ludilo. Zaraza se širi. Nakon velikog uspjeha „Noći živih mrtvaca“ George A. Romero dobio je puno veći budžet i snimio ovaj film. Nije ponovio uspjeh prethodnika, nije ni povratio uloženi budžet, ali kako je u međuvremenu postao „guru“ zombi žanra tako su i njegova rana ostvarenja počela dobivati nove verzije, pa su i „Pobješnjeli“ 2010. osvanuli u novom ruhu.^[279] Nakon perioda inkubacije od 48 sati, virus mijenja mentalno stanje zaraženih. Postaju agresivni i krvoločni prema svim porodicama i komšijama koji ih ne vole.

 

Variola vera je film Gorana Markovića (1982.). Radnja filma inspirirana je epidemijom velikih boginja (variole vere) koja je izbila u Jugoslaviji 1972. godine.^[280]

Film je pun specijalnih efekata kakvi još nisu viđeni u dotadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji, ali Marković kao ambiciozan filmaš nije mogao bez spominjanja Camusove „Kuge“ i kritike režima koji se pravio da epidemija ne postoji.

Vrlo zanimljiva scena  u filmu: Pozvan je profesor koji je jedini od znanstvenog medicinskog kadra preživio prethodnu epidemiju variole vere (1930.). Na njegove riječi da ako postoji samo sumnja na variolu veru sve treba staviti u izolaciju, jedan od političkih moćnika odgovara: „Zato smo vas i doveli ovdje da pogledate nalaze, a ne da nam vi govorite koje ćemo mejre poduzimati“. Slične smo situacije mogli vidjeti proteklih mjeseci i u našem okružju kada se struku često nije slušalo, a političari su bili ti koji su određivali kako ćemo se ponašati, odnosno koji ćemo život živjeti u doba epidemije.^[281]

 

Outbrake režisera Wolfganga Petersena (1995.) je u Hrvatskoj je preveden kao „ Izvan kontrole“ a u  Srbiji kao „Smrtonosni virus“. Taj virus ima i svoje ime – Mozaba. Radnja prikazuje epidemiju hemoragične groznice u jednom kalifornijskom gradiću izazvane mutiranim virusom koji je donio majmun prokrijumčaren iz Zaira. Protagonisti filma su civilni i vojni stručnjaci koji se očajnički bore zaustaviti širenje bolesti na ostatak SAD-a i svijet.

 

12 majmuna (12 Monkeys)^[282] američki ja znanstveno fantastični film iz 1995. godine čiju režiju potpisuje Terry Gilliam. U filmu su glavne uloge ostvarili Bruce Willis, Madeleine Stowe, Brad Pitt i Christopher Plummer.^[283]

Ovaj se film se, između ostalog, bavi temama fatalizma, odnosa zbilje i iluzije te kritikom moderne znanosti, a posebno psihijatrije. Junak priče je James Cole, robijaš kojeg znanstvenici šalju u prošlost kako bi istražio okolnosti koje su dovele do širenja smrtonosnog virusa koji je pobio gotovo cijelo čovječanstvo.

Inače, to je jedno od najkomercijalnijih celuloidnih izdanja ovakve vrste. Brad Pitt je za ulogu  u ovom filmu u kategoriji najboljeg sporednog glumca osvojio Zlatni globus, dok je u istoj kategoriji je nominiran i za prestižnu nagradu Oscar.

 

Resident Evil (2002).^[284] Radnja filma započinje u jednom laboratoriju u kojem nepoznata osoba ostavlja na podu posudu u kojoj se nalazi neidentificirana plava tekućina.^[285]

Uskoro dolazi do trovanja plinom; preživjeli otkrivaju kako su iz laboratorija nestali uzorci T-virusa. Novinski na(t)pisi govore o “mrtvacima koji hodaju” pokazujući da se epidemija proširila „na površinu“.

 

28 dana kasnije (28 Days Later)^[286] britanski je znanstveno fantastični horor iz godine 2002. i jedan od prvih koji tokom kasnijih godina koristi izuzetno popularan motiv „zombi apokalipse “.Ovoga puta u centru pažnje je istraživački centar pun zaraženih majmuna.^[287] Iz laboratorija se oslobađa smrtonosni virus koji inficirane dovodi u stanje ubilačkog bijesa, a u roku od 28 dana, cijeli je planet opustošen. Godine 2007. je snimljen nastavak pod naslovom „28 tjedana kasnije“.

 

Sljepoća (Blidness/La ceguera) 2008. Ova dramatična adaptacija izuzetne knjige nobelovca Josea Saramage priča je o zastrašujućoj epidemiji sljepoće koja pogodi neimenovani grad.^[288]

Svi filmovi o epidemijama i katastrofama zapravo pokazuju koliko su krhke društvene strukture koje smo tisućljećima mukotrpno gradili ne bismo li potisnuli pravu ljudsku prirodu i nismo uspjeli. U okolnostima kada izmakne predvidivost i nema mogućnosti kontrole, ljudi postanu nesigurni, boje se i gube ljudskost.

 

Jedno od najrealističnjih filmskih ostvarenja, kada je riječ o epidemijama i pandemijama je svakako “Contagion“ Zaraza (2011)^[289] Stevena Soderbergha. U filmu glumi Jude Law, te oskarovci Gwyneth Paltrow, Kate Winslet, Matt Damon i Marion Cotillard. Na povratku iz Hong Konga jedna Amerikanka (Gwyneth Paltrow) umire nakon prvih simptoma gripe. Otkriva se da je ustvari došla u kontakst s virusom zvanim MEV1 koji napada pluća i nervni sistem. Virus se jako brzo širi, moglo bi umrijeti čak pet milijardi ljudi. a u općem kaosu naučnici traže lijek.

 

Planet majmuna: Postanak (2011.). I u ovom filmu o pandemijama među glavnim  „likovima“ nalazimo čimpanze. Biotehnoološka kompanija Gen- Sys na njima vrši testiranje viralnog lijeka ALZ-112, a sve u svrhu evenutalnog pronalaska lijeka za liječenje raznih bolesti poput Alzheimera^[290] Jedna čimpanza imenom Svijetlo oko bježi iz kaveza te počinju komplikacije.

 

Svjetski rat Z (2013.) prededstavlja adaptaciju istoimenog romana Maksa Bruksa^[291]. Bivši istražitelj Gary Line putuje svijetom kako bi zaustavio širenje pandemije zombija. Glavnu ulogu u filmu tumači Bred Pit. Ovaj je film na kino blagajnama zaradio preko 540 miliona dolara i time postao najprofitabioniji „zombi“ film svih vremena.^[292]

 

Film Gripa (2013.), Flue/Gamgi. Mjesto radnje je Bundang, južnokorejski grad od pola milijuna stanovnika udaljen manje od 20 km od Seoula; tamo umire krijumčar koji je pomagao ilegalnim imigrantima prijeći granicu. Pretpostavlja se da su zarazu donijeli upravo imigranti.

 

93 Days (2016.)^[293] Radnja ovog filma se razvija u Nigeriji^[294]

Liberijako-američki diplomat tek stigao u zračnu luku u Lagosu onesvijesti se. Prvi simptomi ukazuju na ebolu.

 

Vlak do Busana (2016.), Train to Busan,^[295] Voz do Busana,^[296] još je jedan film koji dokazuje da se posljednjih godina u Južnoj Koreji snimaju izuzetna ostvarenja. Film donosi svjež i uzbudljiv pogled na svijet zahvaćen zombi apokalipsom. Virus se širi cijelom zemljom, proglašeno je izvanredno stanje ali situacija ubrzo izmakne kontroli. Otac i kćer ulaze u vlak za Busan ali nitko ne sluti da je u vlaku zajedno s njima i djevojka koja je zaražena, uvjetno  rečeno, zombi-virusom.

Odabir vlaka kao centralnog mjesta gde se ova priča dešava nije slučajan. Vlak stvara klaustrofobične osećaje i samim likovima u filmu. Ipak, mora se primijetiti i to da ovakva ideja nije originalna zamisao reditelja Yeon Sang-ho-a, već je ovakvu situaciju posudio od svog kolege i zemljaka Joon-ho Bong-a koji je takođe imao sličnu situaciju u filmu “Ledolomac”.

 

Cabin Fever (2016.)^[297]

Grupa mladih (tri dječaka i dvije djevojčice) iznajmila je brvnaru u šumi kako bi proslavila kraj studija. Zabava se pretvara u noćnu moru od trenutka kada se pojavi pustinjak zaražen misterioznim virusom. Petero mladih ljudi će se morati suočiti s ovim strašnim virusom koji proždire meso svojih žrtava. Film se bavi temama bolesti, strahom od smrti i razdora među prijateljima.

 

It Comes At Night^[298] (2017.), klaustrofobiučan je i paranoičan film. Obitelj zaražena nepoznatim virusom prinuđena je da  živi u šumi, bez električne energije. Na njihovim vratima se pojavljuje druga obitelj koja traži smještaj. Od manjka povjerenja do paranoje, film zaokuplja vašu pažnju do posljednjeg trenutka tjearjući vas da uspoređujete katastrofične posljedice jedne apokalipse s nesećama koje se mogu desiti unutar četiri zida.^[299]

 

Mimic-1997. Na Manhattanu žohari šire smrtonosnu zaraznu bolest koja uzima stotine života gradske djece.

Godine 2020. započeo je rad na seriji koju će režirati jedan od reditelja filma Resident Evill, Paul W.S. Anderson.

 

Cargo, 2017. Nakon što se epidemija proširila cijelom Australijom, otac traži nekoga tko je voljan zaštititi njegovu kćer. Ovaj je film adaptacija 7-minutnog kratkog filma

 

“Svjetlo mog života“, Light of my life (2019)^[300], u kojem glume Casey Affleck i Elisabeth Moss. U post-apokaliptičnom svijetu u kome je globalna pandemija napala većinu ženskog stanovništva otac pokusava zaštititi svoju kćer. Da bi preživjela u jednom takvom svijetu, on odlučuje da ju ubuduće predstavlja kao dječaka, tj. kao svog sina.

 

Umjesto zaključka: Epidemija COVID-19, bar kako nam se danas čini, dobrim dijelom je utjecala na naš svakodnevni život. Drugačije živimo stvarnost i drugačije je kreiramo pa i promatramo. Zbiljnost, koju danas živimo u nekim se točkama „poklopila“ s fikcijom koju smo producirali proteklih godina. Mnoge situacije iz naše mašte, nažalost, postale su realnost. Nešto „što se moglo dogoditi samo na filmu“ danas je tu pred nama, oko nas.

U budućnosti možemo očekivati i mnoštvo (dokumentarnih) filmova koji će nam svjedočiti o fenomenu COVID-19. Biti će tu prostora za analizu onoga što nam se stvarno dešavalo, izaći će na površinu činjenice koje nam danas još nisu poznate, otvoriti će se novi prostor za dijalog, rasprave ali i teorije zavjere.

 

---

 

Literatura:

Tiskani mediji:

Adorno, Theodor, Filozofija moderne muzike, Nolit, Beograd 1995.

Adorno, Theodor, Cultural industry London and New York, Routede classe 1991.

Carey, W James, Comunication as culture, Unwin Hyman, Boston 1989.

Gerbner, George, Cultivation analysis: New directions in media effect research in Signorellli N. Morgan M., Sage pubblication, Newbury Park, CA. 1990.

Horkeimer, Max, Critical theory, Seabury Press, New York 1972.

Kelner, Daglas, Medijska kultura, Clio, Beograd 2004.

Kunczik Michael, Zipfl Astrid. Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert ZG, Zagreb 2006.

Lorimer, Rolend, Masovne Komunikacije, Clio, Beograd 1998.

Morandini, Laura, Luisa, Morando, Dizionario dei film, Zanichelli, Bologna 2005.

Marcuse, Herbert, One dimensioned man studies in the ideology of advanced industrial societ, Beacon Press, Boston 1964.

McLuhan, Marshall. Gutenbergova galaksija, Nolit,  Beograd 1973.

Mc Quail, Denis, Mass communicaton theory,Sage, Los Angeles 2010.

Mereghetti, Paolo, Dizionario dei film 2002, Baldini &Castoldi, Milano 2001.

Rosengreen, Karl Erik. Mass media and social change, Belverly Hills Ca sag, 1981.

Sadou, George, Dictionnaire des cineaste, Edition de Seul, Paris 1990.

 

Web izvori:

Adegoke Yemisi, How heroic doctor stopped the spread of Ebola in Nigeria, kehttps://edition.cnn.com/2016/09/15/africa/93-days-nigerian-film-ebola-heroes/index.html, pristup 12. 12. 2020.

Bello Luigi, Resident evil Virus e zombi  un’accoppiata mortale, https://www.comingsoon.it/film/l-esercito-delle-12-scimmie/31763/scheda/, pristup 12.12. 2020.

Boyle Danny, 28 days Slater critics consensus, https://www.rottentomatoes.com/m/28_days_later, pristup 13. 12. 2020.

Cinema Redakcija, Planet majmna-Postanak, najava filma cityhttp://www.cinemacity.ba/filmovi.php?film_id=270, pristup 12. 12. 2020.

Filmaffinity, Redakcija Najava filma, LLega de noche https://www.filmaffinity.com/es/film846046.html pristup 14.12.2020.

Filmaffnity, Najava filma La luz de mi vida, https://www.filmaffinity.com/es/film193243.html, pristup 12. 12. 2020.

Lipkin Ian, intervju za redakciju BBC News  Mundo, Corono virusa- hicimos al pelicula Contagion. https://www.bbc.com/mundo/noticias-53065985, pristup 13. 12. 2020.

Majcen, Vjekoslav, Filmski fond škole narodnodg zdravlja „Andrija Štampar“ u kinoteci Hrvatske pri Arhivu Hrvatske, file:///C:/Users/RGM/Downloads/1149_4593_1_CE.PDF, pristup 2.12. 2020.

Marković Goran , Variola Vera, https://www.youtube.com/watch?v=dW5OlBEvh5o, pristup 6. 12. 2020.

MojTV Redakcija, Sljepoća, najava filma, https://mojtv.hr/film/6411/sljepoca.aspx, pristup 10. 12. 2012.

Orsi Philippo,La Scimmia pensa Tornano  gli Zombi, https://www.lascimmiapensa.com/2019/07/15/peninsula-train-to-busan-sequel-zombie/ pristup. 13. 12. 2020.

Pomella, Erik, World war Z la vita stravolta da pandemia, https://www.ilgiornale.it/news/spettacoli/world-war-z-brad-pitt-e-film-difficile-girare-1906284.html, pristup 13. 12. 2020.

Sharp Zak, .David FIncher’s world war Z.. na Indie wire, https://www.indiewire.com/2019/02/world-war-z-sequel-dead-david-fincher-brad-pitt-paramount-1202041748/, pristup 11. 12. 2020.

Tiff trailers Festival 2016.  93 days trailer Festival 2016 https://www.youtube.com/watch?v =lPeNgs6bMkY, pristup 13. 12. 2020. Večernji list Redakcija, Sjecate-se-epidemije-variole-vere-i-istoimenog-filma-koji-je-zgrozio-publiku-jugoslavije, //www.vecernji.hr/kultura/, pristup 3. 12. 2020.

 

Messages/ Values/ Ideology in Contemporary
Popular Films about Viral oubreaks

 

Abstract

 

The analysis of media (content) has been dealt with by many communication theorists since the emergence of modern communication theories - the Frankfurt School, British Studies, postmodernist cultural studies, etc.

      

 A set of films of some time, claims Rene König, gives us a complete picture of the tiniest oscillations in the feelings and everyday morals of that era.

      

Numerous films have been made in recent years about various epidemics, which are caused by a virus that threatens the human race - its existence, survival, distant destiny. Many of these films are just fiction (The seventh seal, Outbreak, Contagion, Warl war Z,) but some of them (like Variola Vera) describe real events.

 

Key words: communication, hegemony model, cultural studies, film, content analysis, manipulation, corona pandemic.

II

 

 

---

10(19)#25 2021

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

DOI 10.46640/imr.10.19.13 UDK 316.647.8:316.774(497.5) Izvorni članak Original scientific paper Primljeno: 19.1.2021.

 

 

Mateja Plenković

Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Prisutnost populizma na hrvatskim
dnevnoinformativnim portalima

Puni tekst: pdf (677 KB), Hrvatski, Str. 3181 - 3203

 

Sažetak

 

Mediji su posljednjih desetak godina postali prijemčivi populizmu. U radu je provedena analiza kolumni najčitanijih domaćih dnevnoinformativnih portala. Ciljevi su bili utvrditi prisutnost populističkog komunikacijskog stila i zastupljenost (lijevog i desnog) medijskog populizma. Pokazalo se da se u kolumnama na portalima 24sata.hr, Index.hr, Jutarnji.hr i Dnevnik.hr najčešće pojavljuje obilježje oštrog zauzimanja kritičkog stava prema eliti kao manjoj skupini ljudi koja ugrožava obične ljude i ne slijedi njihovu volju, nego radi za svoje interese. Na portalu Večernji.hr najčešće se pojavljuje obilježje usmjerenosti na negativan kontekst, krize, nerede, nesigurnost, neizvjesnost, korupciju i nejednakost. U pogledu zastupljenosti medijskog populizma utvrđeno je da su portali Index.hr i Jutarnji.hr više lijevo populistički, a portali Večernji.hr, Dnevnik.hr i 24sata.hr više desno populistički. Istraživanja odnosa medija i populizma korisna su i nužna kako bi se dodatno precizirao doprinos pojedinih medija u procesu jačanja i širenja populizma u suvremenom društvu.

 

Ključne riječi: medijski populizam, populistički komunikacijski stil, dnevnoinformativni portali.

 

 

Uvod

Zbog uočenih trendova njegova jačanja u suvremenim globalnim procesima, populizam je zadnjih desetak godina postao vrlo česta tema znanstvenih istraživanja. Osjetljivost u odnosu na negativne aspekte populizma u političkom i medijskom prostoru posebice je pojačana u Europi, što je uvjetovalo porast javnih rasprava i znanstvenih istraživanja. Hrvatska uglavnom slijedi takve trendove. U takvom općem kontekstu svrha je ovoga rada ponuditi nove, empirijski utemeljene spoznaje o populizmu u hrvatskim medijima. U ovome radu, iz šireg konteksta teorijskih i empirijskih analiza odnosa medijske izloženosti, medijskog populizma i sklonosti populizmu, bit će prikazan dio nalaza koji prikazuju zastupljenost populističkog stila i ideja u nekim hrvatskim medijima.

 

Definiranje i tipovi populizma

O populizmu se govori kao o političkom stilu (npr. Knight, 1998), diskursu (npr. Laclau, 2005), jeziku (npr. Kazin, 1995), pojavi (npr. Canovan, 1999) ili slabo utemeljenoj ideologiji^[301] (npr. Mudde, 2004). Pritom se najčešće promatra kao politički komunikacijski stil ili kao ideologija. Populistički politički komunikacijski stil koriste političari različitih političkih orijentacija kako bi privukli birače, a o obilježjima toga stila bit će više riječi u nastavku rada. S druge strane, srž objašnjenja populizma kao ideologije podjela je društva na dvije nerealno homogenizirane i antagonističke grupe – mi (dobar i pošten narod) i oni (korumpirana, nekompetentna i međusobno umrežena elita te tzv. opasni drugi), pri čemu politika treba biti izraz volje naroda. Narod se odnosi na javnost, građane, birače, porezne obveznike i stanovnike neke države. Elite mogu biti političke (npr. stranke, političari), medijske (npr. novinari, vlasnici medija), državne (npr. državna služba), intelektualne ili kulturne (npr. profesori, spisatelji), ekonomske (npr. bankari, poslovne elite) i pravne (npr. suci), a tzv. drugi su društvene skupine koje ugrožavaju homogenost naroda, poput imigranata ili manjina (Jagers i Walgrave, 2007: 322-324; Rooduijn, 2014: 575). Populisti smatraju da je dominaciju elite i provođenje politike kao izraza volje naroda moguće ostvariti napadom na institucije predstavničke demokracije i stvaranjem oblika izravne demokracije u kojoj građani politički odlučuju (Šalaj, 2012: 58).

Uvriježeno je razlikovanje lijevog, desnog i centrističkog (općeg) populizma. Centristički populizam sadrži dva konstitutivna obilježja populizma – pozitivno referiranje na narod i antielitizam, ali se ne može utvrditi postojanje tzv. drugih. Odnosno, ne postoje protivnici izvan i pored političkih elita (Ucen, 2007, prema Grbeša i Šalaj, 2018: 123). Nadalje, desni populizam kombinira temeljne populističke ideje s desnom, a lijevi s lijevom političkom orijentacijom.^[302] Govor o narodu te suprotstavljanje elitama i tzv. drugima ključne su točke razlikovanja lijevog i desnog populizma. U desnom populizmu o narodu se govori u političkom ili kulturnom smislu, odnosno pod njime se razumijeva dio stanovništva koji dijeli istu nacionalnost, etnicitet, rasu, kulturu, religiju i/ili neko drugo zajedničko društveno-identitetsko obilježje. U lijevom populizmu o narodu se govori u ekonomskom smislu, odnosno pod njime se razumijeva klasa ili skupina ljudi povezana istim ekonomskim obilježjima (Deiwiks, 2009: 2-3). Populizam se razlikuje i ovisno o vrijednostima i obilježjima elita kojima se suprotstavlja. Ako su te elite liberalne, populizam će biti politički desno orijentiran, a ako su  konzervativne, populizam će biti utemeljen na lijevoj političkoj orijentaciji (Šalaj, 2012: 58). Populizam uključuje i suprotstavljanje tzv. drugima. To su društvene skupine koje ne pripadaju elitama, ali nisu ni dio naroda. Opisuju se kao opasne jer ugrožavaju narod. U desnom populizmu te su skupine najčešće imigranti i manjine, jer narodu oduzimaju radna mjesta te ugrožavaju njegovu kulturu. Riječ je o skupinama koje predstavljaju ekonomske i/ili kulturne prijetnje narodu (naciji), pa se može reći da desni populizam sadrži i ksenofobne elemente (Derado, 2014: 27-28). O načinima operacionalizacije lijevog i desnog populizma u istraživanjima medija sukladno opisanim teorijskim odrednicama bit će više riječi u nastavku rada.

 

Mediji i populizam

Odnos medija i populizma promatra se u kontekstu odnosa medija i politike u suvremenom društvu. Mediji pridonose demokratskoj komunikaciji i kulturi opsežnim izvještavanjem, usmjerenošću na činjenice, istinitošću u sadržaju, stilu i oblicima reproduciranja te načinom prezentiranja koji građanima omogućuje sudjelovanje u javnoj komunikaciji. Kako bi ispunila funkciju demokratske legitimacije, medijska komunikacija mora zadržati jezgru racionalnosti, pouzdane informacije i argumentacije te provjerljivost i sposobnost razumijevanja (Meyer, 2002: 7 i 67). Stvaranjem ko­munikacijskog prostora dostupnog široj javnosti mediji postaju sastavni dio brojnih društvenih procesa i stoga je njihova kontrola važan oblik društvene moći. Tu se nameće pitanje do koje mjere strukturni čimbenici utječu na svakodnevne aktivnosti uredništva i novinarske prakse te posljedično na javnu komunikaciju i objavljeni medijski sadržaj. U kontekstu rasprave o utjecaju medija na demokratske procese ključno je pitanje postojanja raznolikog vlasništva na određenom medijskom tržištu, pod pretpostavkom da ono vodi zastupljenosti različitih stajališta u javnom me­dijskom prostoru. Globalni je komunikacijski trend povećanje broja medija, ali istodobno koncentracija izvora komunikacije u rukama malog broja medijskih kompanija (Bilić i Balabanić, 2016: 178-179). Tako su u Hrvatskoj dva vodeća medijska nakladnika Hanza Media (npr. Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Sportske novosti) i Styria Media Group AG (npr. Večernji list, 24sata, Poslovni dnevnik). Styria promovira katoličke i konzervativne vrijednosti te se oslanja na čitatelje desnog centra, a EPH (od 2016. Hanza Media) ima tendenciju biti liberalniji i usmjeren je čitateljima lijevog centra (Bilić i Balabanić, 2017: 13).

U znanstvenom bavljenju odnosom medija i politike ističu se dva procesa – medijacija i medijatizacija. Oni su važan temelj za razumijevanje zašto su mediji u suvremeno doba postali prijemčivi za populizam. Politika je danas postala medijalizirana (npr. Bennett i Entman, 2001) i medijatizirana (npr. Schulz 2004). Medijalizirana je jer su mediji postali glavni izvor informacija i kanal komunikacije između političkih aktera i javnosti. Građani ovise o medijima za dobivanje informacija o političkim akterima i događajima, a politički akteri ovise o medijima za dobivanje informacija o javnom mnijenju i društvenim trendovima te za obraćanje javnosti. Kada se govori o medijatizaciji politike, važno je razlučiti koncepte medijske i političke logike. Ako je politička komunikacija vođena medijskom logikom, zahtjevi medija oblikuju načine na koji se predstavlja komunikacija političkih aktera i na koje ju razumije javnost. Pritom se u tom oblikovanju uvelike uzima u obzir što je javnosti zanimljivo i medijima komercijalno održivo. Ako je vođena političkom logikom, potrebe političkog sustava (političkih aktera, institucija vlasti te same demokracije kao skupa normi i procedura) oblikuju komunikaciju i načine njezinog predstavljanja i razumijevanja. Pritom se uzima u obzir ono što politički akteri smatraju da javnost treba znati, uz moralnu i/ili zakonsku obvezu poštivanja demokracije (Patterson 1993; Merritt 1998; Meyer 2002; Strömbäck 2005, prema Strömbäck, 2008: 234).) Uslijed potpune medijatizacije politike politički akteri internaliziraju medijsku logiku i dopuštaju da ona postane dio njihovog političkog djelovanja (Strömbäck, 2008: 236-241). Mazzoleni i Schulz (2010: 248) dodaju kako je medijatizacija politike posebno ostvariva na internetu jer on omogućuje bržu i izravniju komunikaciju  političkih aktera i javnosti, a tu je i izraženije usvajanje medijske logike u njihovoj političkoj komunikaciji. To je posebno vidljivo u djelovanjima populističkih aktera.

Esser, Stępińska i Hopmann (2017: 367-371) ističu tri načina na koje se može promatrati odnos medija i populizma. Prvi je medijski populizam, a odnosi se na aktivan medijski angažman u produkciji populizma. Napor medija da se približe (običnim) građanima očituje se u isticanju nepravde koju trpe zbog neučinkovitih elita. Kritika elita i zastupanje naroda temeljna su obilježja medijskog populizma, ali njihova je svrha uglavnom površne naravi i odnosi se na ostvarivanje komercijalnih interesa medija. Grbeša i Šalaj (2018: 163-168) navode nekoliko trendova u izvještavanju o politici koji posebno pridonose poticanju nepovjerenja prema političkim institucijama i oblikovanju medijskog populizma: (1) negativnost u izvještavanju, to jest napadački diskurs novinara, (2) dominacija tzv. okvira strateške igre ili konjske utrke, to jest izvještavanje u kontekstu pobjednika i gubitnika te fokusiranje na političku i komunikacijsku taktiku političkih aktera (uključujući sukobe, personalizaciju i dramu) te (3) uspon tzv. interpretativnog novinarstva, koji se temelji na narativima umjesto na informacijama, odnosno pojava nove paradigme u novinarstvu koju Strömbäck i Esser (2009) nazivaju medijskim intervencionizmom ili mediocentričnim stilom političkog novinarstva u kojem novinari i mediji postaju kreatori vijesti, nauštrb političara i drugih društvenih aktera.

Drugi način na koji se odnos populizma i medija može promatrati je populizam u medijima. On pridonosi jačanju populizma prenošenjem i isticanjem populističkih poruka populističkih aktera. Pritom postoji stilska, ali ne ideološka podudarnost medijske logike i političkog populizma. Vjerojatnije je da mediji prihvate populistički politički komunikacijski stil zato što se bolje prodaju, nego da se aktivno angažiraju u podršci populizmu kao ideologiji. Kako građani rijetko ili nikada osobno ne upoznaju političke aktere, ovisni su o njihovim medijskim prikazima na izravan (informacijama iz medija) ili neizravan način (putem interpersonalne komunikacije o informacijama iz medija). Populistički akteri su više od drugih, etabliranih, političkih aktera ovisni o medijskim prikazima jer predstavljaju nove političke snage kojima su mediji platforma za predstavljanje i popularizaciju (Bos, Van der Brug, de Vreese, 2011: 182-183). Kako bi privukli pažnju medija, populistički akteri moraju biti donekle ekstravagantni u ponašanju, stilu i porukama. Mediji ne mogu ignorirati ono što je vrijedno vijesti, a akteri koji se protive postojećem poretku, oštrog jezika, skloni javnim protestima i emocionalnim govorima svakako su vrijedni izvještavanja (Mazzoleni, 2003: 6-7). Bos, van der Brug, de Vreese (2011: 186-188) ističu tri dimenzije koje utječu na javnu predodžbu populističkih aktera: (1) istaknutost, koja se postiže većom količinom medijske pozornosti koja im se posvećuje, (2) populistički politički stil, odnosno zauzimanje antielitizma, govor u ime naroda, naglašavanje društvenih kriza te jednostavan i razumljiv jezik kao i (3) autoritativnost, koja se očituje u dobrom poznavanju tema o kojima javno govore.

Treći način na koji se odnos populizma i medija može promatrati je populističko građansko novinarstvo. Pojavljuje se kada mediji pružaju prilike za osobne osvrte, najčešće u obliku komentara na svojim internetskim stranicama, ali i posebnih blogova koje pišu građani ili populistički akteri. Za razliku od institucionaliziranih oblika političke komunikacije, poput manifesta i govora, mediji (poglavito internet) pružaju populističkim akterima izravniji pristup publici (Krämer, 2014: 46). Populistički akteri koriste društvene medije kako bi proširili svoje ideje i stekli javnu podršku, poglavito među mlađom digitalnom generacijom (Bartlett, Birdwell i Littler, 2011: 15). Samopredstavljanje populističkih aktera u društvenim medijima važan je oblik širenja njihovog utjecaja u javnosti, ali i u novinarstvu (Davis, 2009, prema Groshek i Engelbert, 2013: 185) koje kao izvore često koristi i objave iz društvenih medija.

 

Obilježja populističkog komunikacijskog stila

U suvremenom političkom izvještavanju ističe se usmjerenost na udarne događaje, uz zanemarivanje dubinskih analiza, preferira se ilustriranje slikama, dominira negativizam te naglašavanje sukoba i skandala (Wolling, 1999, prema Kunczik i Zipfel, 2006: 61). Medijski je pejzaž određen programskim karakteristikama tzv. kulture slavnih, odnosno estradizacijom, spektakularizacijom, tabloidizacijom, infotainmentom, infomercialom i politainmentom (Hromadžić, 2013: 64; Mazzoleni, 2014: 48).^[303] Sve je važniji kriterij vrijednosti vijesti mjerenje njihovog tržišnog uspjeha, poglavito u radu dnevnoinformativnih portala čiji se uspjeh mjeri brojem tzv. klikova na njihove stranice i objave (Malović, 2014: 108). Sadržaj medija sve se više prilagođava publici s ciljem privlačenja pažnje i povećanja prodaje (Čerkez, 2009: 39). U tom kontekstu moguće je govoriti o pojavi populističkog komunikacijskog stila.

Zbog njegove jednostavnosti Albertazzi i McDonnell (2008: 1) populistički komunikacijski stil nazivaju još i komunikacijskim stilom čovjeka s ulice, a Canovan (1999: 5) tabloidnim stilom. On podrazumijeva korištenje jednostavnog i razumljivog jezika umjesto složenog i formalnog. Obilježava ga isticanje manihejskog pogleda na svijet kao borbe dobra (volje naroda) i zla (elite kao neprijatelja naroda) (Hawkins, 2009: 1044). Nadalje, obilježja su stila emocionalnost i uporaba slogana (Mazzoleni, 2003: 5) te pretjerivanje i verbalni radikalizam (Betz i Immerfall, 1998: 2). Ne mora se odnositi isključivo na komunikaciju populističkih aktera, već ga mogu rabiti i drugi politički akteri, kao i sami mediji (Jagers i Walgrave, 2007, prema Aalberg i de Vreese, 2017: 5).

Pozivanje na narod temeljno je obilježje populističke komunikacije. Pritom se izrazu narod ponekad dodaju i nacionalni, regionalni, etnički, religijski i drugi atributi koji pobliže opisuju. Osim naroda, koriste se i drugi izrazi istoga temeljnog značenja, poput građani, stanovnici, društvo, obični ljudi, ljudi s ulice (npr. Bos i Brants, 2014; Rooduijn, 2014). Ako se o narodu govori u političkom smislu, ističe se njegova demokratska suverenost koju ugrožavaju vladajuće elite; u ekonomskom smislu, ističe se njegov nepovoljan položaj u odnosu na elite u pogledu ekonomskih uvjeta i moći; u nacionalnom ili etničkom smislu, ističe se homogenost određene nacije ili etničke skupine, te u kulturnom smislu, ističu se njegove zajedničke tradicionalne norme i vrijednosti, uključujući (dominantnu) religijsku pripadnost (npr. Mény i Surel, 2002; Laclau, 2005; Mudde i Rovira Kaltwasser, 2013). Ako se koristi samo izraz narod (ili druga srodna koncepcija), on djeluje neodređeno ili nedorečeno, a upravo je to jedan od razloga uspjeha populističke komunikacije. Govor o narodu kao velikoj i neodređenoj skupini je tzv. prazan označitelj koji raznolikim publikama omogućuje da se s njime poistovjete unatoč tome što su te publike ustvari društveno, politički i vrijednosno heterogene. Važno je da se u pozivanju na narod koristi distinkcija mi – oni, odnosno da onaj koji odašilje poruku govori u ime naroda i s njime čini mi grupu. Dakle, referirajući se na narod, populistička komunikacija oblikuje nov društveni identitet naroda ili ga ujedinjuje na temelju nekog istaknutog obilježja te time potiče osjećaj pripadnosti i s time povezane pozitivne emocije (Reinemann i sur., 2017: 16-19). Narod se prikazuje pozitivno, odnosno kao pošten, marljiv, autentičan i tako dalje (Stanyer, Salgado i Strömbäck, 2017: 360).

Drugo važno komunikacijsko obilježje populističke komunikacije kojim se dodatno ističe homogenost naroda jest spominjanje vanjskih grupa kao odgovornih za probleme naroda. One mogu biti one suprotstavljene narodu na vertikalnoj razini, poput političkih, ekonomskih i kulturnih elita, i/ili na horizontalnoj razini, poput etničkih, religijskih i seksualnih manjina (Reinemann i sur., 2017: 20-21). Kada su napadi usmjereni na elite, one se prikazuju kao nekompetentne, nesposobne, raskalašene, korumpirane te orijentirane na vlastite interese. Krive su za loše stanje u državi, nezaposlenost i druge društvene probleme. Kada su napadi usmjereni na tzv. druge (najčešće su to imigranti i manjine), prikazuje ih se kao različite od naroda u etničkom, seksualnom, religijskom ili vrijednosnom smislu, a te se razlike poimaju kao izvori prijetnja homogenosti naroda. Tako su u populističkoj komunikaciji nerijetko prisutni rasistički, ksenofobni i homofobni elementi te stereotipno prikazivanje tzv. drugih. Vanjske grupe prikazuju se kao krivci za kriminal, terorizam i nacionalnu ugroženost te se općenito prikazuju u negativnom svjetlu (Stanyer, Salgado i Strömbäck, 2017: 360-361).

Zaključno, antagonizam naroda, elite i tzv. drugih obilježje je populizma kao ideologije, ali način na koji se taj antagonizam predočuje pitanje je stila komunikacije. Može se prikazivati na jednostavan ili detaljnije razrađen način, u racionalnom ili emocionalnom tonu te u pozitivnom ili negativnom svijetlu. Popis stilskih obilježja koja se pripisuju populističkoj političkoj komunikaciji uključuje dramatizaciju, polarizaciju, moraliziranje, izravnost, jednostavnost, kolokvijalnost i vulgarnost (Bos, Van der Brug i de Vreese, 2011: 187). Važno je da empirijske analize prisutnosti populističkog komunikacijskog stila u medijima obuhvate njegova opisana relevantna obilježja.

 

Istraživanja odnosa medija i populizma

Dva su smjera istraživanja populizma kao seta ideja: (1) ponuda, koja se odnosi na analizu prisutnosti i intenziteta populizma među političkim akterima te (2) potražnja, koja podrazumijeva pitanja rasprostranjenosti populističkih stavova i vrijednosti, to jest populističke ideologije među građanima (Šalaj i Grbeša, 2017: 328-329). U ovome radu istraživanje obuhvaća ponudu populizma u medijima. Dominantan istraživački pristup uporaba je kvalitativne i kvantitativne analize sadržaja, koja, primjerice, može obuhvaćati analize sadržaja govora i izjava populističkih aktera objavljenih u medijima, vijesti i druge medijske oblike koje pripremaju sami novinari i urednici (ali i spisatelji, političari, akademici i drugi pripadnici društvene intelektualne elite) te javne komentare građana objavljene u medijskom prostoru.

Jednostavniji primjeri analiza su istraživanja pojavnosti, učestalosti i načina korištenja termina populizam u medijima (npr. Bale, van Kessel i Taggart, 2011; Balcere, 2013), koja mogu pokazati kako novinari, politički akteri i druge javne osobe shvaćaju i koriste te pojmove, u kojim se kontekstima oni rabe te uz koje se aktere i teme pojavljuju. Nešto detaljniji uvid pružaju istraživanja dominantnih tema u pojedinim medijima (npr. Boomgaarden i Vliegenthart, 2007). Mediji određuju važnost pojedinih tema u javnosti. Tako određenim društvenim problemima koji su ujedno kontekstualni uvjeti pojave i jačanja populizma (npr. problem migracija, korupcije političkih elita) mogu davati posebnu vidljivost i istaknuto značenje i tako (ne)izravno pridonijeti jačanju populizma (tj. populističkih aktera koji naglašavaju te probleme). Moguće je u medijskim objavama analizirati prisutnost pojedinih obilježja populizma, pritom vodeći računa o tome analizira li se njihova prisutnost u izjavama aktera koje mediji prenose ili sadržajima koje stvaraju sami mediji, odnosno radi li se o populizmu u medijima ili medijskom populizmu (npr. Bos i Brants, 2014). Nadalje, Hawkins (2009: 1049-1050) smatra da je u istraživanju ponude populizma poželjno koristiti tehniku holističkog ocjenjivanja koja ne analizira zasebne kategorije sadržaja, već interpretira i ocjenjuje sadržaj kao cjelinu. Ta metoda omogućuje određivanje latentnog skupa značenja (tj. diskursa) koji se manifestira više u ukupnom tonu i stilu nego u konkretnim riječima i rečenicama. Rooduijn i Pauwels (2011: 1272-1276) kao dvije najčešće tehnike istraživanja populizma u medijima navode klasičnu analizu sadržaja, u kojoj analitičari analiziraju materijale s pomoću kodnog plana, i računalnu analizu u kojoj prethodno oblikovan pojmovnik služi za mjerenje zastupljenosti populističkih obilježja. Primjerice, u klasičnoj analizi sadržaja zastupanje naroda može se mjeriti kategorijom sadržaja referira li se autor teksta na narod, a antielitizam se može mjeriti kategorijom sadržaja kritizira li autor teksta elitu. S druge strane, u računalnoj se analizi o prisutnosti obilježja populizma zaključuje na temelju brojenja unaprijed definiranih izraza koji se pojavljuju u sadržajima. To je u slučaju zastupanja naroda otežano jer je moguće da se narod označava zamjenicama mi ili naše (npr. mi se [narod] trebamo boriti za svoja prava), a kako se te zamjenice često pojavljuju i u drugim kontekstima, ne bi bilo opravdano donositi ikakve zaključke na temelju njihove pojavnosti u tekstu. U slučaju antielitizma moguće je mjeriti zastupljenost izraza koje se odnose na elite, kao i izraza koji se u populističkoj retorici uobičajeno pojavljuju u kontekstu govora o elitama (npr. nedemokratski, korumpirana, izdaja, kriza, skandal, establišment). Stoga se do najpotpunijih informacija o prisutnosti populizma u sadržajima može doći kombinacijom navedenih tehnika.

Prisutnost populizma u medijima najprimjerenije je istraživati analiziranjem novina jer one funkcioniraju kao izvorište medijskih agendi za druge vrste medija. Osim toga, populistička komunikacija često je provokativna i šarolika, a kako je takva komunikacija uobičajenija na televiziji i internetu nego u novinama, logično je očekivati da njezina prisutnost u novinama znači još veću istodobnu prisutnost u drugim vrstama medija (Taggart, 2000; Kleinnijenhuis, 2003; Vliegenthart i Walgrave, 2008, prema Rooduijn, 2013: 742). U ovome radu analiza sadržaja obuhvatila je neke od najposjećenijih domaćih portala, a to su Index.hr, Jutarnji.hr, Večernji.hr, Dnevnik.hr i 24sata.hr (Bilić i sur., 2017: 45-51). Prisutnost se populizma analizirala utvrđivanjem zastupljenosti populističkog komunikacijskog stila i prisutnosti medijskog populizma. Odabrana je analiza te varijante odnosa medija i populizma jer je interes bio obuhvatiti cjelokupnu populističku orijentaciju portala, a ne (samo) njihovu ulogu u prijenosu populističkih ideja populističkih i drugih političkih aktera. Poput dnevnih tiskanih novina, portali pokrivaju različita područja, primjerice političko-informativne vijesti, lifestyle, sport, zabavu, gospodarstvo, kulturu i znanost (Brautović, 2011: 32). Za analizu je odabrana rubrika kolumni^[304], jer se putem njih najbolje može zaključivati o orijentaciji portala u smislu prenošenja specifičnih političkih orijentacija, vrijednosti i ideja. Dok drugi oblici novinarskog izražavanja, poglavito vijesti koje su i najzastupljeniji oblik, trebaju izvještavati objektivno i nepristrano, u kolumnama je dozvoljeno izražavanje autorovih stajališta, pod uvjetom da su uobičajeno sukladni uredništvu novina i ciljanoj publici. Putem kolumni uredništvo pojedinih novina (portala) zauzima specifično stajalište prema događajima i pojavama (Juka, 2007: 98-99) pa se one smatraju tzv. perjanicama lista (Malović, 2003: 103).

 

Ciljevi istraživanja

U kontekstu ponuđenog teorijskog okvira opći je cilj istraživanja analizom sadržaja posjećenijih dnevnoinformativnih portala utvrditi zastupljenost populizma u njima, a empirijska se analiza pritom temelji na dva posebna cilja: (1) utvrditi prisutnost populističkog komunikacijskog stila i (2) utvrditi zastupljenost (lijevog i desnog) medijskog populizma.

 

Metoda

U istraživanju je korištena metoda analize sadržaja. Tom se metodom na objektivan i sustavan način kvantitativno opisuje sadržaj nekog aspekta komunikacije. U takvim se istraživanjima medijski i politički sadržaji promatraju kao mogući okvir šireg društvenog diskursa u procesu oblikovanja i promjene javnog mnijenja (Lamza Posavec, 1995: 49).

 

Jedinice za analizu

Populaciju čine sve kolumne koje se bave društvenim i političkim temama^[305] objavljene u razdoblju od 1. travnja 2016. do 31. ožujka 2017. godine na portalima Jutarnji.hr, Index.hr, Dnevnik.hr, Večernji.hr i 24sata.hr. Okvir za izbor uzorka čine sve dostupne kolumne objavljene u navedenom razdoblju, a njihov ukupan broj bio je 1984.^[306] Iz okvira za izbor uzorka slučajnim sustavnim izborom odabrano je 50 kolumni sa svakog portala, što znači da je u analizi obuhvaćeno ukupno 250 kolumni. Jedinica za analizu bila je pojedinačna kolumna kao samostalna sadržajna cjelina. Analiziran je tekst kolumne, a dodatni elementi poput fotografija, video isječaka i vezanih poveznica nisu smatrani dijelom jedinice za analizu.

 

Instrument

Analitička matrica oblikovana je za potrebe istraživanja^[307] i sastoji se od 25 kategorija sadržaja organiziranih u tematske blokove: (1) opći podaci o kolumni (naziv portala, autor, naslov i datum objave priloga, prisutnost populizma u naslovu), (2) sadržajna obilježja kolumne (dominantna tema i podtema, odnos autora prema podtemi, aktualnost i teritorijalna orijentiranost kolumne), (3) kontekst govora o narodu, eliti i drugima te njihovim odnosima (prisutnost, smisao i opći ton govora o narodu, naziv za narod; prisutnost, smisao i opći ton govora o eliti, naziv za elitu, odnos između naroda i elite; prisutnost, smisao i opći ton govora o tzv. drugima, naziv za druge, odnos između naroda i drugih), te (4) prisutnost obilježja populističkog komunikacijskog stila u kolumni.

 

Postupak

Analiza sadržaja provedena je u lipnju 2017. godine. Analizu je proveo jedan analitičar, a kako bi se utvrdila razina pouzdanosti kodiranja, drugi je analitičar analizirao 10 posto uzorka istraživanja. Iste jedinice analize analizirane su po svim upitnim^[308] kategorijama sadržaja (iz tematskih blokova: sadržajna obilježja kolumne; kontekst govora o narodu, eliti i drugima te njihovim odnosima; prisutnost obilježja populističkog komunikacijskog stila u kolumni). Podudarnost među analitičarima, uz računanje Cohenovog kappa koeficijenta, kretala se u rasponu od 0,57 za određivanje odnosa između naroda i drugih do 1,0 za određivanje teritorijalne orijentiranosti kolumne. Medijan Cohenovog kappa koeficijenta za sve kategorije sadržaja iznosio je 0,79, što ukazuje na prihvatljivu razinu pouzdanosti istraživanja.

 

Rezultati i rasprava

Prije odgovora na ciljeve istraživanja, prikazat će se neka sadržajna obilježja kolumni. Razvidno je iz Tablice 1 da su najučestalije dominantne teme koje se odnose na djelovanje pojedinih političara. Pritom su najčešće podteme djelovanja i aktivnosti pojedinih globalnih vođa, lokalnih i nacionalnih političara te hrvatske predsjednice; krađe, laži i osobni interesi političara; retorike i politički potezi srpskih i hrvatskih političara.  Slijede ih teme iz ekonomije i unutarnje politike, pri čemu se od tog općeg trenda izdvaja portal Dnevnik.hr u kojemu su na drugom mjestu teme iz međunarodne politike. Učestalost ostalih tema u značajno manjoj mjeri slijedi zajedničke trendove.

 

Tablica 1. Pojavnost dominantnih tema u kolumnama na portalima

 

	24sata.hr	Dnevnik.hr	Index.hr	Jutarnji.hr	Večernji.hr	Ukupno
Tema	N	N	N	N	N	N
Međunarodna politika	0	17	1	2	6	26
Unutarnja politika	9	1	14	11	4	39
Politički izbori	6	2	3	4	4	19
Djelovanje pojedinih političara	18	27	18	14	13	90
Političko djelovanje građana	3	1	2	4	0	10
Migracijske teme	0	0	1	1	3	5
Vojni sukobi i pitanja sigurnosti	0	2	2	7	4	15
Državna ili globalna ekonomija	10	0	17	3	4	34
Socijalno i ekonomsko blagostanje građana	4	0	8	1	1	14
Građanska prava i slobode	7	1	4	2	4	18
Kriminal, korupcija i nepotizam	11	2	4	5	1	23
Obrazovanje, kultura i sport	2	0	2	6	8	18
Crkva i religija	0	1	2	4	2	9
Bavljenje ideološkim temama	4	2	2	3	4	15

 

Analizirana je i aktualnost i teritorijalnost dominantnih tema.  Najveći broj tema vezan je uz aktualna događanja. Prema učestalosti, slijede teme u kojima se kombiniraju prošli, aktualni i budući događaji, dok su teme u kojima se radi o isključivo prošlim ili budućim događanjima zastupljene u vrlo malom broju kolumni (Slika 1). Kada se promatra teritorijalna orijentiranost, teme u kolumnama primarno su povezane s domaćim događajima, osobama, pojavama ili procesima. Prema učestalosti, slijede teme povezane s međunarodnim događajima, osobama, pojavama ili procesima, dok je najmanje onih koje se bave podjednako domaćim i međunarodnim događajima, osobama, pojavama ili procesima (Slika 2).

 

 

 

 

Populistički komunikacijski stil na portalima

U pogledu prisutnosti populističkog komunikacijskog stila u analiziranim kolumnama, što je prvi cilj istraživanja, utvrđeno je da se najčešće pojavljuje obilježje oštrog zauzimanja kritičkog stava prema eliti kao manjoj skupini ljudi koja ugrožava obične ljude i ne slijedi njihovu volju, nego radi za svoje interese. To se obilježje najčešće pojavljuje na portalima 24sata.hr, Index.hr, Jutarnji.hr i Dnevnik.hr, dok se na portalu Večernji.hr najčešće pojavljuje obilježje usmjerenosti na negativan kontekst, krize, nerede, nesigurnost, neizvjesnost, korupciju i nejednakost. Slijede ih redom, na svim portalima, obilježja korištenja ironije, sarkazma, metafora te preuveličavanja ili banaliziranja stvari; isticanja crno-bijelog svijeta, odnosno polariziranja nekih skupina u društvu pri čemu su jedne negativne i zlonamjerne, a druge pozitivne i dobronamjerne; naglašavanja važnosti mišljenja, želja, volje, potreba i interesa običnih ljudi; jednostavnog pisanja, korištenja kolokvijalnih fraza za objašnjenje složenih fenomena ili pojmova; negativnog karakteriziranja manjih skupina ljudi koji nisu dio većinskog naroda unutar kojeg se nalaze te, najrjeđe, korištenja vlastitih iskustava i prepričavanje scena iz osobnog života (Tablica 2).

 

Tablica 2. Prisutnost obilježja populističkog komunikacijskog stila u kolumnama

 

	24sata.hr	Dnevnik.hr	Index.hr	Jutarnji.hr	Večernji.hr	Ukupno
Stil	N	N	N	N	N	N
Istaknuto naglašavanje važnosti mišljenja, želja, volje, potreba i interesa običnih ljudi	18	6	8	12	11	55
Oštro zauzimanje kritičkog stava prema eliti kao maloj skupini ljudi koja ugrožava i ne slijedi volju običnih ljudi, već radi za svoje interese	39	9	34	25	23	130
Negativno karakteriziranje manjih skupina ljudi koji nisu dio većinskog naroda unutar kojeg se nalaze	10	1	3	3	5	22
Jednostavno pisanje, korištenje kolokvijalnih fraza za objašnjenje složenih fenomena ili pojmova	26	0	12	13	2	53
Usmjerenost na negativni kontekst; krize, nerede, nesigurnost, neizvjesnost, korupciju, nejednakost itd.	29	5	24	24	30	112
Korištenje vlastitih iskustava i prepričavanje scena iz osobnog života	0	0	10	0	2	12
Isticanje crno-bijelog svijeta; polariziranje nekih skupina u društvu, pri čemu su jedne negativne i zlonamjerne, a druge pozitivne i dobronamjerne	22	4	18	9	14	67
Korištenje ironije, sarkazma, metafora te preuveličavanja ili banaliziranja stvari	26	2	27	17	7	79

 

U uvodu je spomenuto da se populistička politička komunikacija ne mora se odnositi isključivo na komunikaciju populističkih aktera (koju posreduju mediji), već i na populistički politički komunikacijski stil samih medija (Jagers i Walgrave, 2007, prema Aalberg i de Vreese, 2017: 5). Temelj su takve komunikacije govor o narodu, obraćanje narodu, uvažavanje mišljenja naroda prilikom donošenja političkih odluka te simbolično i retoričko poistovjećivanje s narodom korištenjem mi-oni distinkcije. Nadalje, važna obilježja su i antielitizam, koji se očituje u napadima i kritici elita, te isključivanje tzv. drugih, koje se očituje u napadima na skupine ljudi koje se ne smatraju legitimnim dijelom (referentnog) naroda. Dodatna su obilježja i isticanje karizmatičnog vođe, personalizacija, naglašavanje krize, dramatizacija, polarizacija, moraliziranje te retorička obilježja poput uporabe kolokvijalnog jezika, vulgarnosti, emocionalnog toniranja, izravnosti i pojednostavljivanja (npr. Canovan, 1999; Taggart, 2004; Bos, Van der Brug i de Vreese, 2011; Moffit i Tormey, 2014). Na tom tragu, Engesser, Fawzi i Larsson (2017: 1286-1287) sažeto navode tri najvažnije dimenzije populističkog komunikacijskog stila: (1) pojednostavljivanje ili reduciranje složenih društvenih problema njihovim crno-bijelim prikazivanjem i nuđenjem jednostavnih rješenja jednostavnim jezikom, (2) emocionalizacija ili izražavanje ljutnje, straha i gnjeva kada su u pitanju elite i tzv. drugi te izražavanje vjere u populističke vođe, te (3) negativnost u smislu predstavljanja elite i tzv. drugih kao prijetnji, a stanja u društvu kao krize. Razvidno je iz rezultata ovog istraživanja da su većim dijelom potvrđena takva teorijska očekivanja, to jest u sadržajima analiziranih portala postoje jasni empirijski tragovi opisanog komunikacijskog stila.

 

Medijski populizam na portalima

Drugi cilj istraživanja utvrditi je zastupljenost lijevog i desnog medijskog populizma na portalima. Prije prikaza i interpretacije rezultata ukratko će se osvrnuti na sam postupak analize. U zaključivanju o prisutnosti lijevog i desnog medijskog populizma u kolumnama analizirane su kategorije sadržaja smisla^[309] i tona^[310] govora o narodu, eliti i tzv. drugima te njihovim međusobnim odnosima^[311]. Najprije su definirani zajednički i zasebni kriteriji za zaključivanje o prisutnosti lijevog i desnog medijskog populizma u pojedinačnim kolumnama. Zajednički kriteriji bili su da je na kategoriju sadržaja odnosa naroda i elite odabran odgovor odvojeni i suprotstavljeni te da je na kategoriju sadržaja odnosa naroda i tzv. drugih odabran odgovor drugi su prijetnja homogenosti nacije. U daljnju su analizu uzete samo kolumne u kojima su bile prisutne spomenute procjene međusobnih odnosa naroda s elitom i tzv. drugima (N=120). Takvih je kolumni najviše na portalu Index.hr, a najmanje na portalu Dnevnik.hr (Tablica 3). Dakle, u pogledu analiziranih kolumni, medijski populizam najprisutniji je na portalu Index.hr, dok je najmanje prisutan na portalu Dnevnik.hr. Zasebni kriteriji za zaključivanje o prisutnosti desnog medijskog populizma bili su spominjanje naroda u društvenopolitičkom (npr. birači, domobrani, društvo, građani, javnost, narod, obični ljudi), kulturnom (npr. primitivci, zapadnjaci), etničkom (npr. Europljani, hrvatski narod, Zagrepčani), ideološkom (npr. liberali), vjerskom (npr. judeokršćani, katolici) i demografskom (npr. mladi) smislu; elite u političkom (npr. pojedine europske, globalne, lokalne ili nacionalne političke elite), pravnom (npr. državni odvjetnik, sudstvo), medijskom (npr. javni medijski servis, pojedini medijski djelatnici i koncerni), vjerskom (npr. Crkva, Papa), nadnacionalnom (npr. EU, NATO, UN) i znanstvenom smislu (npr. znanstvenici); te tzv. drugi u političkom (npr. branitelji, izbjeglice), ideološkom (npr. desničari, fašisti, jugokomunisti, jugonostalgičari, konzervativci, ljevičari, nacionalisti, titoisti, udbaši, ustaše), etničkom (npr. Jugoslaveni, manjine, Srbi), vjerskom (npr. ateisti, katolici, muslimani), seksualnom (npr. homoseksualci, žene) i devijantnom smislu (npr. huligani, teroristi). S druge strane, prisutnost lijevog medijskog populizma utvrđena je ako se u kolumni narod spominjao u ekonomskom smislu (npr. nezaposleni, niža i srednja klasa, porezni obveznici, potrošači, radnici, siromašni); elite u ekonomskom smislu (npr. banke, pojedine energetske korporacije, industrije, trgovačke i poduzetničke elite); te tzv. drugi u ekonomskom smislu (npr. bogataši). Kolumne su, s obzirom na zasebne kriterije, razdvojene u one u kojima je prisutan lijevi ili desni populizam. Pritom je u oba zasebna kriterija bilo važno da se (u svakom smislu) o narodu govori u pozitivnom, a eliti i tzv. drugima u negativnom tonu. Ljestvica za procjenu tona ujedno je bila ljestvica za rangiranje veće ili manje prisutnosti tipova populizma u kolumnama. Stoga je ona za elitu i tzv. druge rekodirana kako bi veći broj ukazivao na negativan ton govora, odnosno veću prisutnost populizma^[312].

Iako su sadržaji portala, kada se promatra prisutnost lijevog i desnog medijskog populizma u njima, u prosjeku neutralni, moguće je uočiti trend kako je lijevi populizam prisutniji na portalu Index.hr, a desni na portalu Večernji.hr. Vidljivo je također da je lijevi populizam najmanje prisutan na portalu Dnevnik.hr, a desni na portalu Index.hr. Na kraju, u pogledu opće orijentacije pojedinih portala dobivene na temelju izračunatih razlika prisutnosti lijevog i desnog medijskog populizma utvrđeno je da su portali Index.hr i Jutarnji.hr više lijevo populistički, a portali Večernji.hr, Dnevnik.hr i 24sata.hr više desno populistički (Tablica 3).

 

Tablica 3. Prisutnost lijevog i desnog populizma u kolumnama na portalima (N=250)

 

Populizam	Portal	N kolumni	M
Lijevi	Index.hr	34	2,15
	Jutarnji.hr	21	2,10
	Večernji.hr	23	2,06
	Dnevnik.hr	14	2,02
	24sata.hr	28	2,07
	Ukupno	120	2,09
Desni	Index.hr	34	2,07
	Jutarnji.hr	21	2,08
	Večernji.hr	23	2,11
	Dnevnik.hr	14	2,08
	24sata.hr	28	2,10
	Ukupno	120	2,09
Razlika lijevi - desni (ukupna orijentacija)	Index.hr	34	0,07
	Jutarnji.hr	21	0,02
	Večernji.hr	23	-0,05
	Dnevnik.hr	14	-0,05
	24sata.hr	28	-0,03
	Ukupno	120	0,00

 

U uvodu je spomenuto da se o prisutnosti medijskog populizma zaključuje putem analize prisutnosti populističkih ideja. Hameleers, Bos i de Vreese (2017: 6) navode kako medijski populizam nastaje kada novinari uokviruju teme i sadržaje u tzv. populistički glavni okvir (Caiani i della Porta, 2011), odnosno ističu vanjske prijetnje na vertikalnoj (korumpirane elite) i na horizontalnoj (npr. imigranti) razini (Klein, 1998). Ti populistički okviri mogu oblikovati percepcije stvarnosti kod publike, koja usvaja pojednostavljena i polarizirana shvaćanja političkih problema. Na taj način mediji potiču negativne stereotipe prema vanjskim i pozitivne prema unutarnjim grupama (Dixon, 2008) te stvaraju temelj za prihvaćanje populističkih ideja. Govor o narodu te suprotstavljanje elitama i tzv. drugima, kao ključna obilježja populizma, ujedno su i točke razlikovanja lijevog i desnog medijskog populizma. U ovome istraživanju pokazalo se da postoje razlike u zastupljenosti lijevog i desnog medijskog populizma u analiziranim kolumnama, pri čemu je na portalima Index.hr i Jutarnji.hr prisutniji lijevi populizam, dok je na Večernji.hr, Dnevnik.hr i 24sata.hr prisutniji desni populizam.

 

ZAKLJUČNI OSVRT

U radu se temeljem analize sadržaja pokazalo da se dnevnoinformativni portali razlikuju s obzirom na zastupljenost populističkog komunikacijskog stila te prisutnost lijevog ili desnog medijskog populizma u svojim sadržajima.^[313] S obzirom na te nalaze i u kontekstu ponuđenog teorijskog okvira mogu se navesti neke implikacije rezultata istraživanja.

Zdravo demokratsko društvo zahtijeva informirane i politički angažirane građane. Pritom bi uloga medija trebala biti pružanje javnog prostora u kojem je omogućen tijek informacija i sudjelovanje građana u javnim raspravama o važnim političkim i društvenim pitanjima. Mediji predstavljaju svojevrsnu produženu ruku politike, jer su važan izvor informacija za državne institucije, a također njihov autonomni položaj omogućuje im da nameću političke teme i postavljaju prioritete. Time imaju važnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja i legitimiranju političkih odluka. Stoga ih se često opisuje kao tzv. četvrtu silu, pri čemu se moć medija uspoređuje s trima oblicima državne vlasti – zakonodavnom, izvršnom i sudbenom. Mediji nisu više samo prikupljači i prenositelji informacija, već i oblikovatelji javnog mnijenja i društva općenito (Labaš i Uldrijan, 2010: 103). U medijima novinari nisu predstavnici vlasti, neovisno o tome koliko je moćan medij za koji rade, a ni predstavnici naroda, jer ih narod nije izabrao za predstavnike. Dakle, novinar je prenositelj informacije, a način na koji uokviruje te informacije može oblikovati predodžbe građana kojima su one upućene (Lovrić, 2010: 236-245). Stoga je u kontekstu političkog izvještavanja ne samo profesionalna, već i društvena odgovornost novinara i ostalih vratara u medijima objektivno, nepristrano i kvalitetno prenositi informacije te pružati mehanizme na temelju kojih će građani samostalno donositi zaključke.

Uslijed medijatizacije politike, mediji su postali prijemčivi populizmu, čime pridonose njegovu jačanju u vidu promicanja populističkih ideja i poticanja izbornog ponašanja u korist populističkih aktera. Stoga su korisna i nužna istraživanja odnosa medija i populizma, kako bi se dodatno precizirao doprinos pojedinih medija u tome procesu. Na praktičnoj razini, rezultati istraživanja poput ovoga mogu ponuditi neke korisne informacije za redakcije analiziranih medija, preciznije dnevnoinformativnih portala. Primjerice, takva istraživanja omogućuju vrednovanje ostvarene uređivačke politike pojedinih medija. Ako ona pridonosi oblikovanju javne percepcije polariziranog društva prema populističkoj mi-oni distinkciji, može se zaključiti da su medijski populizam, populizam u medijima i populističko građansko novinarstvo nepoželjne i štetne pojave. Također, sa gledišta medijskih korisnika, koji često ne iskazuju svjesno svoje prihvaćanje populističkih ideja, rezultati istraživanja poput ovog mogu upozoriti na nužnost promicanja političke i medijske pismenosti te osnaživanje u odupiranju persuazivnom potencijalu djelovanja medija koji populistički uokviruju sadržaje.

 

---

 

Literatura:

Aalberg, T. i de Wreese, C. H. (2017). Introduction: Comprehending Populist Political Communication. U: T. Aalberg, Esser, F., Reinemann, C., Strömbäck, J. i de Vreese, C. H., ur. 2017. Populist political communication in Europe. New York: Routledge. 3-11.

Abercrombie, N., Hill, S. i Turner, B. S. (2008). Rječnik sociologije. Zagreb: Jesenski i Turk.

Albertazzi, D. i McDonnell, D. (2008). Twenty-First Century Populism: The Spectre of Western European Democracy. UK: Palgrave Macmillan.

Balcere, I. (2013). Perceptions of populism: analysis of media discourse in Latvia. Baltic Journal of Political Science, 2013(2), 85-97.

Bale, T., van Kessel, S. i Taggart, P. (2011). Thrown around with abandon? Popular understandings of populism as conveyed by the print media: A UK case study. Acta Politica, 46(2), 111–131.

Bartlett, J., Birdwell, J. i Littler, M. (2011). The New Face of Digital Populism. London, UK: Demos.

Bennett, W. L. i Entman, R. M., ur. (2001). Mediated Politics: Communication in the Future of Democracy. Cambridge: Cambridge University Press.

Betz, H-G i Immerfall, S. (1998). The New Politics of the Right: Neo-Populist Parties and Movements in Established Democracies. London: Macmillan.

Bilić, P. i Balabanić, I. (2016). Pluralizam ili polarizacija masovnih medija u mrežnom prostoru: slučaj monetizacije hrvatskih autocesta. Revija za sociologiju, 46(2), 175-204.

Bilić, P. i Balabanić, I. (2017).  New media, old issues: Political Economy of Online News. French Journal For Media Research, 7(2017), 1-21.

Bilić, P., Balabanić, I., Primorac, J., Jurlin, K. i Eterović, R. (2017). Analiza tržišta elektroničkih publikacija. Zagreb: IRMO.

Boomgaarden, H. G. i Vliegenthart, R. (2007). Explaining the rise of anti-immigrant parties: The role of news media content. Electoral Studies, 26(2007), 404-417.

Bos, L. i Brants, K. (2014). Populist rhetoric in politics and media: A longitudinal study of the Netherlands. European Journal of Communication, 29(6), 1-17.

Bos, L., van der Brug, W. i de Vreese, C. (2011). How the Media Shape Perceptions of Right-Wing Populist Leaders. Political Communication, 28(2), 182–206.

Brautović, M. (2011). Online novinarstvo. Zagreb: Školska knjiga.

Canovan, M. (1999). Trust the people! Populism and the two faces of democracy. Political Studies, 47(1), 2-16.

Čerkez, I. (2009). Osnovna obilježja medijske komunikacije u demokratskoj kulturi. Socijalna ekologija, 18(1), 28-45.

Deiwiks, C. (2009). Populism. Living Reviews in Democracy, 1(2009), 1-9.

Derado, A. (2014). Populizam i kriza demokracije. Amalgam, 6-7(6-7), 19-36.

Engesser, S., Fawzi, N. i Larsson, A. O. (2017). Populist online communication: introduction to the special issue. Information, Communication & Society, 20(9), 1279-1292.

Esser, F., Stępińska, A. i Hopmann, D. N. (2017). Populism and the Media: Cross-National Findings and Perspectives. U: T. Aalberg, Esser, F., Reinemann, C., Strömbäck, J. I de Vreese, C. H., ur. 2017. Populist Political Communication in Europe. New York: Routledge. 365-380.

Grbeša, M. i Šalaj, B. (2018). Dobar, loš ili zao? Populizam u Hrvatskoj. Zagreb: TIM press.

Groshek, J. i Engelbert, J. (2013). Double differentiation in a cross-national comparison of populist political movements and online media uses in the United States and the Netherlands. New media & society, 5(2), 183–202.

Hameleers, M., Bos, L. i de Vreese, C. H. (2017). The Appeal of Media Populism: The Media Preferences of Citizens With Populist Attitudes. Mass Communication and Society, 00, 1-24.

Hawkins, K. A. (2009). Is Chávez Populist? Measuring Populist Discourse in Comparative Perspective. Comparative Political Studies, 42(8), 1040-1067.

Henjak, A. (2005). Determinante ideološke samoidentifikacije hrvatskih birača na parlamentarnim izborima 2003. godine. Politička misao, XLII(1), 85-110.

Hromadžić, H. (2013). Politika, društvo spektakla i medijska konstrukcija realnosti. Politička misao, 50(2), 60-74.

Jagers, J. i Walgrave, S. (2007). Populism as political communication style: An empirical study of political parties’ discourse in Belgium. European Journal of Political Research, 46(3), 319-345.

Juka, D. (2007). Priručnik za novinske novinare. Mostar/Čitluk: Matica hrvatska, ogranak Čitluk.

Kandler, C., Bleidorn W. i Riemann, R. (2012). Left or Right? Sources of Political Orientation: The Roles of Genetic Factors, Cultural Transmission, Assortative Mating, and Personality.  Journal of Personality and Social Psychology, 102(3), 633-645.

Kazin, M. (1995). The Populist Persuasion: An American History, New York: Basic Books.

Knight, A. (1998). Populism and Neo-Populism in Latin America, Especially Mexico. Journal of Latin American Studies, 30(2), 223-248.

Krämer, B. (2014). Media Populism: A Conceptual Clarification and Some Theses on its Effects. Communication Theory, 24 (1), 42-60.

Kunczik, M. i Zipfel, A. (2006). Uvod u znanost o medijima i komunikologiju. Zagreb: Zaklada Friedrich Ebert.

Labaš, D. i Uldrijan, I. (2010). Može li dobro novinarstvo biti nemoralno? Pitanje odnosa kvalitete, etike i medijske pismenosti. U: D. Labaš, ur. 2010. Mediji i društvena odgovornost. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. 85-106.

Laclau, E. (2005). On populist reason. London, UK: Verso.

Lamza Posavec, V. (1995). Javno mnijenje: teorije i istraživanje. Zagreb: Alinea.

Lovrić, I. (2010). Novinar kao čimbenik u političkim procesima. U: D. Labaš, ur. 2010. Mediji i društvena odgovornost. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. 231-247.

Malović, S. (2003). Novine. Zagreb: Sveučilišna knjižara.

Malović, S. (2014). Masovno komuniciranje. U: S. Malović, ur. 2014. Masovno komuniciranje. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga i Sveučilište Sjever. 43-132.

Mazzoleni, G. i Schulz, W. (2010). Mediatization of Politics: A Challenge for Democracy?. Political Communication, 16(3), 247-261.

Mazzoleni, G. (2003). The Media and the Growth of Neo-populism in Contemporary Democracies. U: G. Mazzoleni, J. Stewart i B. Horsfield, ur. 2003. The Media and Neo-populism. London: Praeger. 1–20.

Mazzoleni, G. (2014). Mediatization and Political Populism. U: F. Esser i Strömbäck, J., ur. 2014. Mediatization of Politics. London: Palgrave Macmillan. 42-56.

Mény, Y. i Surel, Y. (2002). The Constitutive Ambiguity of Populism. U: Y. Mény i Surel, Y., ur. 2002. Democracies and the Populist Challenge. Basingstoke: Palgrave. 1-21.

Meyer, T. (2002). Media Democracy: How the Media Colonize Politics. Cambridge: Polity.

Moffit, B. i Tormey, S. (2014). Rethinking populism: Politics, mediatisation and political style. Political Studies, 62(2), 381-397.

Mudde, C. i Rovira Kaltwasser, C. (2013). Populism. U: M. Freeden, Sargent, L. T. i Stears, M., ur. 2013. Oxford handbook of political ideologies. Oxford, UK: Oxford University Press. 493-512.

Mudde, C. (2004). The Populist Zeitgeist. Government and Opposition, 39(4), 541-563.

Reinemann, C., AAlberg, T., Esser, F., Strömbäck, J. i De Vreese, C. H. (2017). Populist Political Communication: Toward a Model of its Causes, Forms, and Effects. U: T. Aalberg, Esser, F., Reinemann, C., Strömbäck, J. i de Vreese, C. H., ur. 2017. Populist political communication in Europe. New York: Routledge. 12-28.

Rooduijn, M. i Pauwels, T. (2011). Measuring Populism: Comparing Two Methods of Content Analysis. West European Politics, 34(6), 1272–1283.

Rooduijn, M. (2013). The Mesmerising Message: The Diffusion of Populism in Public Debates in Western European Media. Political Studies, 62(4), 726-744.

Rooduijn, M. (2014). The Nucleus of Populism: In Search of the Lowest Common Denominator. Government and Opposition, 49(4), 572–598.

Schulz, W. (2004). Reconstructing Mediatization as an Analytical Concept. European Journal of Communication, 19(1), 87–101.

Stanyer, J., Salgado, S. i Strömbäck, J. (2017). Populist Actors as Communicators or political Actors as Populist Communicators: Cross-National Findings and Perspectives. U: T. Aalberg, Esser, F., Reinemann, C., Strömbäck, J. i de Vreese, C. H., ur. 2017. Populist political communication in Europe. New York: Routledge. 353-364.

Strömbäck, J. (2008). Four Phases of Mediatization: An Analysis of the Mediatization of Politics. Press/Politics, 13(3), 228-246.

Šalaj, B. i Grbeša, M. (2017). Što je populizam i kako ga istraživati?. Društvena istraživanja, 26(3), 321-340.

Šalaj, B. (2012). Što je populizam?. Političke analize, 3(11), 55-61.

Taggart, P. (2004). Populism and representative politics in contemporary Europe. Journal of Political Ideologies, 9(3), 269–288.

 

Presence of Populism on Croatian Daily News Portals

 

Abstract

 

Over the last few decades, the media have become receptive to populism. In this paper, it has been conducted the analyses of columns on the most popular Croatian daily news portals. The objectives were to establish the presence of populist communication style, and representation of the (left-wing and right-wing) media populism. In the columns on 24sata.hr, Index.hr, Jutarnji.hr and Dnevnik.hr the most common feature of populist style appears to be a sharp occupation of a critical attitude towards elite as a smaller group of people who endanger ordinary people and do not follow their will but work for their own interests. In Večernji.hr the most common feature appears to be a focus of attention on a negative context, crisis, lack of resources, insecurity, uncertainty, corruption and inequality. Regarding the representation of media populism, it was established that the Index.hr and Jutarnji.hr are more left-wing populist, and Večernji.hr, Dnevnik.hr and 24sata.hr are more right-wing populist. Research of the relationship between media and populism is useful and necessary to further refine the contribution of certain media in the process of strengthening and expanding populism in contemporary society.

 

Key words: media populism, populist communication style, daily news portals.