In Medias Res br. 21
Članci IN MEDIAS RES br. 21
11(21)#13 2022 |
|
|
UVOD
Predrag Finci
Flat 5, Rosa Freedman Ctr.
17 Claremont Way, London, England
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
O negativnoj osobi
Puni tekst: pdf (223 KB), Hrvatski, Str. 3419 - 3428
1.
Što ne vrijedi, ništi. Stav negativiteta značajno doprinosio stvari mišljenja, a igra važnu, „pozitivnu“ ulogu u metodskom pristupu mišljenom fenomenu u djelima mjerodavnih filozofa. Ali, ovdje bih o nečemu drugom, o negativnoj osobi, koja se naročito bučno oglašava u teška vremena, premda ni u najbolja takva ne utihne.
2.
Kada bih sastavljao neki rječnik „negativnih riječi“ u njemu bi bili pojmovi kao što su antisemitizam, dogmatizam, fanatizam, fašizam, homofobija, ksenofobija, kritizeri „svih vrijednosti“, mizantropija, mizoginija, mržnja kao osobno stanje, nacizam, rasizam, šovinizam, zlo... Bio bi to opširan rječnik. Bio bi to rječnik u kome ne bi bilo milosti prema onima kojima je pakost i zavist duhovni sadržaj, prema svim zastupnicima nihilizma i ništavila, prema glasnicima nebića, prema svim onim „mudracima“ koji ovakvim pojmovima mogu biti obuhvaćeni, onima koji nas podučavaju da ništa i nitko ne valja, pa nas učestalo upozoravaju da ne budemo naivni, znaju oni o čemu se radi i sa strašću nam dokazuju da je dobro usvojiti sve klišeje i svu mržnju koju oni gaje i naokolo siju. Ovakvi moralni nikogovići i intelektualne ništice vjeruju da je dobro mrziti i zato uglas, a i svaki za sebe odlučno ponavljaju sve što odlikuje zajednicu duhovnih nakaza, onih koji se hrane svojom vlastitom izopačenošću, onih za koje je Drugi opasnost, negativnost, smrt, onih koji u ukazivanju na monstruoznost Drugog pokazuju sebe same, onih opakih kreatura koje na kraju njihova vlastita zloća izjede. Takva negativna osoba vlastitim mišljenjem i djelanjem poriče svaku vrijednost i u krajnjoj liniji svojim omalovažavanjem negira ne samo svaku vrijednost, nego i egzistenciju Drugog, ali i sebe samu kao moralno i djelatno biće.
Svako pametan se takvih stidi i od njih kloni, a ipak ih je puno, previše. I još se ponose svojom zlovoljom i izopačenošću, koju rado i spremno demonstriraju kao što nekontroliran luđak pokazuje naokolo svoje žalosno mentalno stanje. Naravno, rijetka je osoba koja je uvijek i isključivo samo negativno nastrojena: neki su ljudi dobri, neki zli, a uglavnom ni dobri ni zli, neki su lijepi, neki ružni, a najčešće ni lijepi ni ružni, neki pametni, neki glupi, a pretežno ne sasvim glupi, ali ni pametni, a svi odreda smrtni i nikada sasvim sretni. Većina ih usvoji negativan pristup svijetu u određenim okolnostima, u okolnostima u kojima ništa ne sluti na dobro, a onda ih, kada kriza prođe, i njihova zlovolja napusti.
Ali, postoje i oni kojima negativan odnos prema svijetu postane trajno stajalište. Često dokazuje vlastitu nemoć: ne valja, jer on/a to i tako ne bi, a, iskreno, i ne može, pa onda udari u negiranje onoga što su drugi uradili i ostvarili. Takvo negativno držanje je mnogo prodornije, a često i opasnije kao političko stajalište. Negativno je tada u odnosu na, zaštita od, ustremljeno ka. Ono je znak borbe za određene ciljeve i otpor onome što je od njega suprotno. Takvo stajalište je svrhovito i završava ili bučnim ostvarenjem svojih namjera ili tihim povlačenjem u slučaju poraza. I negativna osobna osjećanja i stajališta u biću najčešće rasplamsa neka društvena, a ponekad i osobna kriza, ali u tome svakako ima udjela i osobna narav. Zato se takvi naročito bučno oglašavaju u doba ekonomskih kriza, ratnih mobilizacija i nacionalnih sukoba, u doba „događanja naroda“ i povijesnih promjena, kada razni huškači, smutljivci i lopuže u patriotskom ruhu postanu glasnogovornici predstojećeg uništenja i sa žarom podržavaju buduće borce protiv „dokazanih neprijatelja“, a poslije ih s mnogo lijepih riječi isprate na ratnu klaonicu.
U određenim povijesnim periodima samo društvo (vladajuća struktura) proizvodi negativnost, jer nema rješenja ni za jedan krupni problem i zato traži rješenje u agresiji prema susjedu ili ugnjetavanju „unutrašnjih neprijatelja“. Vlast raspiruje takva osjećanja kada nakupljeno nezadovoljstvo (uz koje ide i osjećaj povijesne i društvene nepravde, a i osobne uvrijeđenosti) treba usmjeriti u pravcu „neprijatelja“, koji je kriv za sve nastale nedaće. Zato neprijatelja treba najprije pronaći i označiti, a onda mrziti i uništiti, pa će sve biti bolje. A tada se mnogi nezadovoljni, opaki i monstruozni stvorovi brzo organiziraju u armiju istomišljenika i ljutih ratnika, u horde koje nasiljem dokazuju svoje pravo. Ovdje je na djelu začarani krug zla: ovu armiju nasilnika proizvodi događaj, a ona taj događaj omogućava: događaj i njegovi izvršioci će nastati, rasti, a često i nestati zajedno.
3.
Koji je uz negativno pristao, sav je po negativnom, koje ga je uspostavilo. Laurent Binet u svom meta-romanu HHhH (2010.) kaže da ne može zamisliti da se nacistički „anđeo uništenja“ Reinhard Heydrich igrao sa svojom djecom. Mržnja osobi oduzima ljudskost, a upravo ona, mržnja, koju takva osoba smatra ljubavlju prema domovini i odanošću istini, čini tu istu osobu „ispravnom“, pravovjernom i poštovanom u ideologiji kojoj je prisegla. Takvi se kunu u svoje laži, s njima žive i za njih s radošću i umru. Mržnja je svojstvena pristalicama militantne nacionalističke politike i svaki šovinist je ugrađuje u svoj osobni „program“ i svjetonazor. Njegova logika je logika iracionalnog, njegov glas je glas gomile, njegova misao ponavljanje slogana mržnje, njegova politika prikriveni ili otvoreni rat, njegovo djelo čin destrukcije, njegov put nepovratni put u siromaštvo, izolaciju i uništenje.
Sve se brzo promijeni u teška vremena. Nestanu, povuku se, zanijeme dobri ljudi, razgoropadi se ljudski talog koji oko sebe šire svoju zlovolju, rasprostiru svoju duhovnu baruštinu, a kada krenu svojim „pobjedonosnim putem“ za njima ostaje smrad paleži i smrti. Ništa ne valja, nitko im ne valja. Mržnji je sve povod i razlog za mržnju. Ona sebe iz sebe obnavlja. Ona je svoja, ona je u pravu, jer sebi svoje dokazuje. Oni koji mrze alibi za svoju mržnju nalaze u negativnom: antisemiti crpe svoje iz antisemitskih klišeja i predrasuda, neprijatelji muslimana urlaju o općem terorizmu, a pritom ujedno brane svoj, rasisti i šovinisti u priči o svojoj superiornosti potvrđuju svoje komplekse niže vrijednosti i svoju nesposobnost da shvate što je ljudsko bića...
Ljudi mogu biti uvrijeđeni i druge vrijeđati iz mnogih razloga, a prava uvreda je baš ona koja nastaje s namjerom da bude uvreda, da ponizi i uništi Drugog. Može mi prijatelj nešto opsovati, pa da to ostane dio veselog razgovora, može mi zloban nešto blago reći, pa da to postane povod za sukob. Riječ sama po sebi ništa ne znači, sve dok nije stavljena u svoj kontekst i shvaćena njena intencija i funkcija. U svom društvenom kontekstu riječ može postati prvi znak dolazeće prijetnje, jer se negativnost najprije pokazuje u jeziku poricanja, jeziku koji je priprema za stvarno uništenje. U doba apsolutiziranja nacionalnog, koje postaje politička platforma bez programa, cijele društvene grupe i nacije postaju nepoželjni Drugi, što direktno vodi u njihovo odbacivanje, vrijeđanje i napokon u otvoreni sukob, jer Drugi sada postoji samo kao ne-vrijednost, kao Ne-Ja, samo kao Neprijatelj. Karl Popper ukazuje da nacija (“kolektiv”) može postati jedini iskaz individualnog. I povijest Balkana je to opetovano potvrđivala. U takvom grupiranju više nema individue, više nema osobe, jer postoji samo prijateljsko i neprijateljsko, naše i njihovo, samo zajedničko za koje se svi moraju bespogovorno zalagati i u kome individui, Osobi više nema mjesta.
4.
Što gori čovjek, to žešći dogmat. Osoba koja ima isti odgovor na sva pitanja i koja slijepo vjeruje u svoja neargumentirana stajališta nema sposobnosti za refleksiju. Svaku takvu osobu odlikuje slijepa subjektivnost, golema volja i odbacivanje svakog argumenta i racionalne rasprave, jer već „sve zna“ i sve što joj je suprotno smatraju glupošću i uvredom. Neumna kreatura.
Jaspers u svojoj Filozofiji egzistencije piše da je za istraživače „kritika životni uvjet“ i da filozofija u zajednici sa znanošću razara dogmatizam, „tu nejasnu zamjenu za filozofiju“. Psihološka analiza dogmate bi mogla pokazati da dogmat traži utemeljenje u nekoj dogmi jer traži nadoknadu za ono što je izgubio ili bi da stekne ono što nije dobio, a pritom bi da ono u što vjeruje ima jednu dublju zasnovanost e da bi moglo biti cijenjeno i čak obožavano, moglo biti „zajedničko“, koje će svim takvim osobama omogućiti da oforme armiju istomišljenika i ostvare svoju osobnu korist ili barem nađu svoje mjesto u društvu sebi sličnih. Takvi rado slijede autoritativnog vođu i bespogovorno izvršavaju njegove naloge, a sve u ime „viših ciljeva“: nihilizam pod maskom svetog, pravednog i moralnog. Jedna od koristi kritičkog mišljenja je da ukaže na štetnost takvog stajališta.
Premda se rađamo kao ljudska bića, a ne kao pripadnici određene vjere, nacije, a svakako ne kao članovi neke političke stranke ili profesije, ipak se svaka osoba najlakši, najbrže predstavi tako da kaže kojoj i kakvoj grupi pripada, pa kaže da je Talijan, katolik, socijalist, doktor... A to naročito postaje važno kada brzo hoće da se identificira, a još važnije kada bi da se svrsta i jasno iskaže svoj „identitet“.
U teška i „olovna vremena“ mržnja postane vrlina, ludilo pamet, lopovluk sposobnost, zločin izvršenje pravde, a nasilje obrana. Ljudi u takva vremena počnu da se udaljavaju, dok istomišljenici, a još češće oni iz iste društvene ili nacionalne grupe u okupljanjima nastoje potisnuti svoju samoću, svoj strah i slabost (A uistinu pripadati grupi znači ukinuti svaku Razliku i napustiti sebe, ne biti svoj). Brzo se tada udruže oportunisti, sadisti, fanatici i poslušni ljudi-strojevi, koji svi odreda gaje mit o vlastitoj veličini, znanje o nanesenoj im nepravdi i osjećaj uvrijeđenosti, što brzo oslobodi osobnu agresivnost i kolektivnu ratnu histeriju. Pridruže se gomili mnogobrojni slabići bez osobnog integriteta. U takvim skupovima anonimnih kukavica (koji ostaju anonimni i kada se predstave), u masi bezličnih nikogovića, frustriranih tupoglavaca i šljama svake vrste koji na kraju potone u svoju vlastitu beznačajnost, bude i „umjetnika“ (uglavnom poprilično slabih), koji se kasnije čude što njihova „djela“ drugi ne vole, a još više „intelektualaca“, koji su jaki u svom nacionalizmu, a slabi u svemu ostalom, „intelektualaca“ koji pravdaju zločin i nasilje kao „iskaz pravednog narodnog bijesa“ i tako dokazuju da nema nikakve razlike između njih i populističkih demagoga, kojima su stavili u službu svoje intelektualne usluge. I tako potvrdili da nisu mnogo pametni, a sigurno su još manje moralni.
U bivšim socijalističkim zemljama oni ostaju vjerni komunističkoj leksici s izmijenjenim sadržajem, pa pišu o ujedinjenost oko zajedničkih vrijednosti, o vremenu promjena, o najplemenitijim idejama pravde i najboljem, našem obliku vjere, o našoj braći i sestrama, ma gdje da su u svijetu, a spominju i „poštene ljudi iz druge nacije“, što su po njihovom mišljenju oni koji odobravaju ono što ovi borci za nacionalnu stvar sami misle i čine...
Njima aplaudiraju sve pristalice totalitarizma, „rođene demokrate“ koje konačno mogu slobodno iskazati svoju mržnji prema svemu što se od njih razlikuje, a slijepi su za sve što vrijedi, pa im u zlovolji promakne i ljepota samog života (Već je Empedokle kazivao da ljubav ujedinjuje, a mržnja razdvaja. Ali „ljubav“ koja ovakve ujedinjava počiva na mržnji prema svemu što nije njihovo). Skloni su i oglašavanju u medijima. Ranije su pisali pisma, nikada ih nisu potpisivali, sada se pod nadimcima javljaju u elektronskim medijima. A iza anonimnosti kriju ili strah od moći Drugog (vlasti) ili strah od vlastite želje ili svoju vlastitu izopačenost. Privatne i javne elektronske stranice koje nekontrolirano, a često iz komercijalnih razloga sve dopuštaju omogućavaju raznim bolesnicima, koji agresivnošću, prostaklukom i arogancijom prikrivaju vlastitu jalovost i osjećaj niže vrijednosti, da svakodnevno iznose na vidjelo stanje svoje slaboumnosti. U gadna vremena gadni ljudi s ponosom iznose svoje gadne misli i traže sve gadnije vijesti. Ovi „autori“ su preplašeni, frustrirani, kukavice i gnjide, vlasnici mnogih kompleksa i nikogovići svih vrsta, duševni bolesnici i priglupe propalice. Bijeda svake vrste. Takvi pokazuju zanimanje za poraze, neuspjehe, loše kritike, loše vijesti i loše riječi o drugima, loše sudbine i uopće za sve što je loše, jer su sami loši, iako u to nikako ne bi mogli povjerovati. Ta „pornografska svijest“ razvaljuje svoj objekt mržnje i nalazi svoje ispunjenje samo u ogavnom uništenju svog neprijatelja.
Nezadovoljstvo svim i svačim izbija iz nezadovoljstva sobom samim. Mnogi su i danas i još dugo će biti mete ovih zastupnika nasilja, mržnje i uništenja. Njihovim „metama“ i potencijalnim žrtvama je jedina utjeha da bi bilo još poraznije da su takvim ljudskim kreaturama dragi i bliski. Bilo bi suviše očekivati da onaj koji mrzi razumije onoga koga mrzi, kao što je malo vjerojatno da ubojica može razumjeti svoju žrtvu, jer bi tada postali svoji vlastiti sudci i protivnici svojih vlastitih zlodjela.
Lopovi se kunu u svoje poštenje, ubojice pozivaju na pravdu, svi osuđenici na svoju nevinost... Krivac je uvijek netko drugi. Na moralne vrijednosti rado se pozivaju i oni s ove i oni s one strane eda bi opisali sebe, a na nedostatak osnovnog morala da bi opisali jedni druge. Ovo utjelovljenje Hegelove prljave svijesti nikada ne vidi sebe, jer je u mehanizmu projekcije na djelu mržnja kao osobno osjećanje, gnjevni osjećaj koji svoje vlastito stanje raspoznaje i neosnovano pripisuje objektu svoje mržnje. U nebuloznoj logici ovakvih ono što je negativno osoba negira svojom negativnošću koja je svakako pozitivna u odnosu na ono što zastupa njen protivnik. Onaj koji negira čvrsto vjeruje da u njegovom negativnom stavu nema ništa loše, da je njegov stav opravdan onim što negira i zato ovaj protivnik sviju i svakog dokazuje da je njegova djelatnost ili mišljenje pozitivno, ispravno, poželjno, da ga opravdava i moral i Bog na koga se poziva. Još nisam sreo glupana koji misli da je glup. Zaludu je takvoj osobi govoriti da je idiot, ni uvrijediti je to neće, jer se ona svojim idiotizmom busa u prsa.
5.
Mrzitelji su napisali mnoge loše stvari, ali su još gori bili oni koji nisu uopće pisali, a svoje ideje ostvarivali. Takvima ni blizu ne volim biti. Ne podnosim ovakvu negativnost i one koji u sebi takvo što gaje. Je li to contradictio in adjecto, jesam li sada i sam na onoj strani protiv koje bih da budem?
Osoba koja u sebi gaji negativne osjećaje postaje regrut armije nezadovoljnih. Dok je u pitanju društveni pokret nezadovoljnih još su moguće reforme i ostvarenje pravednijeg društvenog uređenja, ali se ove revolucije i svi prevrati brzo legitimiraju u svojoj mržnji prema svima koji im nisu po volji. Takve armije gnjevnih postanu politički pokreti koji siju strah i prakticiraju nasilje. Oni u svemu što je od njih različito (u klasnom, religijskom ili nacionalnom smislu) vide neprijatelja koga treba uništiti.
Želja za uništenjem ne mora biti racionalno motivirana ni elaborirana. Ona samoj sebi dokazuje vlastitu ispravnost. Ako je za nas dobro ono što je opravdano, ako izjednačavamo ova dva pojma, onda je moguće tvrditi da je svako uništenje i nasilje bilo smisleno za počinioce, ali nikada i za žrtve nedjela, jer je za počinioce izvršenje zločina izvršenje zadatka i postizanje „pravednog cilja“ i zato potpuno opravdano, poželjno i moralno ispravno djelo. I u nacionalnim sukobima čak i u slučaju otvorene, neprikrivene agresije za krivicu se uvijek proglašava „neprijateljska“ kultura, nacija ili vjera, jer samo tako žrtva može biti proglašena za uzrok nasilju a zločinac slavljen.
Još radikalnija je svaka težnja ka potpunom uništenju. Nacističko objašnjenje o razlozima Holokausta bi postojalo samo da su nacisti dobili rat; tek bi se naime tada do kraja usudili objasniti “ispravnost” svoje genocidne politike kao izvršenje “pravde”, onako kao što su staljinistički prvaci i njihovi sljedbenici tvrdoglavo dokazivali ispravnost svoje politike terora i materijalne oskudice u ime „bolje budućnosti“ i „viših ciljeva“ ili kao što borbeni nacionalisti negiraju sve što pripada „onim drugima“, jer su, dokazuju, oni sami od tih „drugih“ bili ugroženi i sigurno bi bili uništeni da ih nisu napali i uništili... Potpuno uništenje je krajnji domet i cilj armije negativnih, frustriranih i gnjevnih boraca za „vlastitu stvar“, onih koji su dali prednost (vjerskoj, nacionalnoj ili državnoj) politici nad moralom, onih koji su radi svog atavizma i egoističkog interesa pogazili svaku mogućnost univerzalnih vrijednosti i svako pravo na Razliku i slobodu. A s tim su svojim neprijateljima (neprijateljima koje oni sami izmisle ili proizvedu) porekli i osnovno pravo na postojanje. Oni uživaju u negativnim događajima koje proizvode, raduju se nanošenju patnje svojim neprijateljima, organiziraju progone, hajke, ubojstva. U takvom monstruoznom poduhvatu oduzimaju ljudskom biću sve po čemu ono može bit nazivano ljudskim. Ponižavaju biće. Pretvaraju ga u stvar i do kraja nište. A to mogu jer su sami postali ništavni. Stvari.
6.
Ništa nije ni negativno ni pozitivno po sebi samom, nego je takvo po onome kako djeluje i po svom odnosu prema drugom. Negativno je ono što je negativno po svojoj djelatnosti, u svom odnosu prema Drugom i u sebi samom, u svom uvjerenju i stajalištu, u svom mišljenju i osjećanju. Negativno sebe sobom legitimira. Legitimira se svojom djelatnošću. Prednost pozitivnog je upravo u tome da se prema negativnom odnosi na negativan način, jer ono pozitivno odbacuje destrukciju i nihilizam, kojima negativnost služi, jer mu je uništenje Drugog i Razlike smisao i cilj. Negativno nije produktivno odnošenje prema, nego načelo za sebe, koje trajno ostaje u svom stavu negativiteta i zato se i prema Drugom može odnositi samo na negativan način, samo tako da poriče Drugog. A osoba je za Drugog upravo onakva kako se prema Drugom odnosi i kako je Drugi doživljava. Kada je to djelanje i držanje isključivo negativno, onda joj je tako i uzvraćeno.
Ali, na osnovu čega mi možemo identificirati nešto kao negativno? I zašto ljudi uvijek na nešto usmjeravaju svoju agresivnost, zašto im je neprijatelj često potreban i uvijek moguć, a mržnja bliska? Je li ono što smatraju sebi protivnim istinski dokaz njihove egzistencije, je li suprotnost nužda održanja bića? Ili je samo u pitanju zavodljivost suprotnog i izazov nepoznatog?
Pozitivno okonča svoje u svom ostvarenju. Negativno nema mira, jer u svom putovanju ka ništavilu nema rezultata. Zato je optočeno svojim vlastitim nezadovoljstvu i neprekidno u potrazi za novim objektom uništenja. Negativno nema rezultata jer živi od poricanja i teži potpunom uništenju. Negativno nema gdje da se udomi, jer se ne može osloboditi svoje vlastite negativnosti, ne može se osloboditi sebe, što je znak ropstva, optočenosti vlastitim: slobodan je samo onaj koji može biti Drugo, onaj koji je slobodan da bude Drugo. Onaj koji stvara.
7.
Razoriti ono što jest da bi nastalo novo je želja stvaraoca; razoriti da ne bi bilo je želja Smrti. Koji u ime „svoga“ mrzi sve drugo i druge uveliko pridonosi mržnji drugih prema njegovom. Takav započne i završi u mržnji prema svima, pa i prema svojim kolegama. Nije rijedak kritičar koji ne razumije ni osnovne postavke i smisao umjetničke kritike, ali nezadrživo iskazuje svoju osobnu misaonu konfuzija i neprikrivenu želju za uništenjem svakog iole uspješnijeg djela, prije svega onog iz „vlastite sredine“, najčešće zato što u tome iskazuje vlastitu neostvarenost i ojađenost. Gotovo je pravilo da mladi, neafirmirani kritičar nastoji svratiti pažnju na sebe napadajući poznate i priznate autore. Takav piše pretenciozno, zlurado i dosadno, a legitimira ga ono što napiše. Od takvog je jedino gori onaj koji nema nikakvog stava, jer se ne usuđuje da ga ima. Suprotno tome, primjedba i kritička riječ unaprjeđuje i na nov način djelo uspostavlja. Takva riječ ne negira, nego čuva drugo djela i ukazuje na njegovu Razliku.
U gušenju svakog autentičnog stvaralačkog napora i slobodarskog glasa aktivni su i „pravovjerni“ pisci, kojima je služenje dnevnoj politici mnogo važnije od estetičkih mjerila. Totalitarni režimi zahtijevaju da im svi, pa i umjetnici budu bespogovorno odani, demokratski traže prije svega svoje umjetnike-individualiste, ali u doba „patriotskog zanosa“ i „nacionalnih mobiliziranja“ i jedni i drugi traže bespogovornu odanost. U patriotizmu i odanosti „pravednoj ideji“ sve bi trebalo biti zasnovano na etičkim normama, a kada je u pitanju agresivna ili izrabljivačka politika onda je malo što takvo. Povod i uzrok glasnom nazdravljanju domovini i njenoj agresivnoj politici može biti strah, grabež, korist, mržnja prema neprijatelju, oportunizam, kukavičluk, usklađivanje vlastitog s općim... Kada pisac postane naglašeno patriot onda u najboljem slučaju zna da ne može puno postići pisanjem, a kada odlučno stane u pročelje otrovnih branitelja vlastitih „prava“ onda da nije uopće pisac i da samo kao „borac i patriot“ može dobiti priznanje za svoje literarne zasluge. Njegova osrednjost mu garantira „društveni ugled“. Njemu njegovi plješću, svaku mu odobravaju, za njim ponavljaju njegove pohvale nožu, njegovo slavljenje „naroda“, hvale njegovo pravdanje nasilja i mržnje, uvjeravaju ga da je u pravu, sve mu vjeruju. I nacističkim piscima su nacisti.
Takve patriote svoju ljubav prema svome dokazuju mržnjom prema Drugom. Pisac koji laje na svoje kolege, koji sa zlovoljom prati svaki tuđi napor, koji klikće izopačenosti i mržnji, nije pisac, nego ubojica s perom. Takav je i „kritičar“, čije jetke opaske i izvrgavanje ruglu svega čega se dohvati nema uporišta u vlastitom djelu, jer djelo naprosto nema. Takav kritičar nesvjesno mrzi svoju vlastitu stvaralačku nemoć. I zalaže se za rušenje rušenja radi. Kada iskusi vlastitu stvaralačku nemoć tada počne da odbacuje svako stvaralaštvo jer barem podsvjesno misli da ga svako vrijedno djelo negira i svojim postojanjem vrijeđa. A njegovih sljedbenika i njenu sličnih, onih jalovih „kritičara svega postojećeg“ na pretek...
Negativno je ono što ne valja, bezvrijedno, nasuprot vrijednom. Negativno izrasta na razrušenom tlu vlastitih iluzija i kada rastjera sve oko sebe ostaje u samoći svog ponosnog identiteta. Šovinist u drugoj naciji ne mrzi samo različitost, nego onom Drugom pripisuje svoju vlastitu mržnju. U ovom slučaju negativni primjer postaje „reprezentativnim uzorkom“ („Svi su oni takvi“!), jer od takvog dolazi prijetnja i primjer je za tvrdnju o negativnom, ali može poslužiti i kao alibi za mržnju i nasrtaj na cijelu nacionalnu ili klasnu skupinu. Svijet proizvodi svoju vlastitu odvratnost. Negativno živi u svom vječnom nezadovoljstvu. Ovakva negativnost nema snagu one negacije koja se ogleda u pozitivnom, nego je metafizički, sebi samom dovoljni princip: princip uništenja. Zato je svaka mala pobjeda ovakve sile put u konačni poraz. Poraz svake vrste.
8.
Dođe vrijeme kada je negativnih glasova previše, kada oni ispunjeni gorčinom u svemu oko sebe mogu naći argumente za svoju zlovolju, ali jednom i onima koji su im skloni postane jasno da se život gradi u otporu negativnom. Ne može se ništa graditi na negativnom, ništa na poricanju svega i svakoga. Tko klikće negativnom priprema ništavilo i drugima i sebi samom. Takav s lakoćom, bez mnogo razmišljanja, jer razmišljanju nije sklon i pušta da ga vode atavizmi i instinkti, donosi sudove i solidarizira se s onim koji je poput njega samog, s onim koji je njegovo drugo Ja, a napada sve što je različito. Kome neprijatelj postane opsesija potpuno se veže za svog neprijatelja. Postoji po svom neprijatelju. Takav zapravo nema svog sadržaja, a u životu vidi samo jednu, po njega pogubnu stranu i negira sve što je od njega drugačije, a posebno sve što je od njega bolje. Poricanje Drugog je poricanje sebe samog kao moralnog bića, kao bića. Paradoks ove negativne osobe je u tome da ona gradi svoj identitet u otporu prema svakoj razlici, pa vjeruje da ima nekog značaja samo na osnovu onoga što negira, a pritom bi da uništi ono što negira, ono što je posljednji preostali dokaz njenog značaja i njen jedini istinski sadržaj. Tako se ova negativna osoba stalno vrti u začaranom krugu vlastite zlovolje, u kojoj polako ali sigurno potkopava i samu sebe. A kada ovaj negativni junak našeg doba nešto i pokuša učiniti, začas ga izda njegova malodušnost, nesposobnost i nedostatak životnog poleta. U takvoj osobi nema entuzijazma, nema one žarke vjere u „smisao“, nema onog zanosa koji vodi „višem“, one ljubavi koja je osnova svake istinske djelatnosti, a stvaralaštva posebno.
Gdje vlada negativno događa se negativno. Nasuprot negativnog nije tek neka protivnost pozitivnog, nego Razlika, Razlika koja ne može biti opisana ovim suprotnostima, nego samo kao totalitet bića, u kome su objedinjene, sačuvane i ukinute suprotnosti u onome što nazivamo potpunošću, cjelinom Bitka, cjelinom u kojoj je egzistencija i ideja Bitka. Ali do toga zastupnik negativnog nikada ne dođe, jer vidi samo jednu stranu, svoju vlastitu, vidi samo onu negativnost kojom ne može ovladati, a pogotovo je ne može prevladati. Takav ništa ne započinje, jer njegova zlovolja može samo da negira i, kada ima snage i hrabrosti, da uništava. Zato je putovanje ove negativnosti uvijek putovanje prema kraju: u želji da ponizi i uništi drugačije napokon završi i svoje. Završi bez rezultata, jer je „rezultat“ negativnog opet negativno, jer je negativnom „rezultat“ propalost, put u vlastito beznađe i uništenje, pustara razrušenog i prostor praznine. Ništavilo. Što se temelji na mržnji završi u mržnji; što se gradi na negativnom na kraju porekne i sebe samo.
Ovakvo postojanje je sklono tupom dogmatizmu i zato je protivno svakoj upitanosti, svakoj skepsi, svakoj kritičnosti, jer je u svoj slijepoj vjeri protivno mišljenju, protivno i samom postojanju filozofije, budući da u svojoj dogmi ima odgovore na sva pitanja i neprijateljski je nastrojeno prema svemu što nije ono samo, pa u svojoj optočenosti vlastitim dogmatizmom ne može da shvati prirodu protuslovlja i napetosti između sučeljenih strana, ne može da shvati produktivni karakter negacije i ovlada dijalektičkom prirodom pojma negativnog, ne može jer uvijek vidi samo svoju „istinu“, svoju vlastitu zloću projiciranu u sve što susreće, ne može jer u svemu i uvijek vidi samu sebe. Zato takva osoba ne shvaća ni što je i kakva je ona sama, niti razumije ono što joj se samoj događa, jer ne shvaća prirodu samog događaja. A i ne može, jer je ovakva negativnost u krajnjoj liniji neprijatelj svake Razlike, Drugog i postojanja kao takvog. A neprijatelj je svemu jer, tvrdi, ništa ne valja. Premda je s uspjehom dokazala jedino da sama ne valja.
|
11(21)#14 2022 |
|
DOI 10.46640/imr.11.21.1 |
Tihoni Brčić
Academy of Dramatic Art,
University of Zagreb, Croatia
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Creativity and Higher States of Consciousness
Puni tekst: pdf (511 KB), English, Str. 3429 - 3451
Abstract
Dream reality and artist-created virtual reality, combined with the reality we perceive as physical, form three realities of human experience. Taking this into account, primary senses seem incomplete without extrasensory senses, which allow access to higher states of consciousness. Artists sometimes use those states as the source of creativity, inspiration, and ideas.
The real-time neurofeedback shows brainwave activity in the theta frequency range in a creativity-related Hypnagogic state. Alpha and delta frequencies are also creativity-related. Alpha is observed during the inspiration stage of creative thinking, while theta occurs during transcendental meditation and deep sleep. Neurofeedback is also used to create works of art. Higher states of consciousness-inducing techniques include dream machines, mind machines, binaural beats, hallucinogenic drugs, and most advantageous – float tanks. Holistic methods like meditation, hypnotherapy, and energy healing are also helpful. Meditation seems to be the most effective, with the ability to control lucid dreaming and out-of-body experiences to an extent.
The generation of creative ideas is a phenomenon that defies scientific explanation. The author’s experiences in higher states of consciousness in art, meditation, and energy healing, make him confident that higher states of consciousness are legitimate sources of creativity and essential to the overall health of body, mind, and soul.
Key words: creativity, higher states of consciousness, lucid dreaming, meditation, neurofeedback.
Three Realities of Human Experience
The human race produces countless imaginary worlds told, written, sung, painted, filmed, built, performed... They can be entirely fantasy worlds or just variations of the physical world, be populated with fictional or real characters, use new rules of physics or the existing ones. Nevertheless, they all feel real to us. I prefer classifying them under the umbrella term virtual reality. The urge to express oneself goes back to the beginnings of human history. Bones were carved, cave walls painted, songs sung, stories told, myths forged... all paving the first paths of virtual reality. With dream reality and virtual reality, the reality perceived as physical rounds what I refer to as three realities of human experience. We all live, dream, and create.
Nonphysicality is an attribute of dream reality, and sometimes of virtual reality, which makes it easier not to define them as real. Yet, both realities occupy a large portion of our lives. As babies, we spend somewhere between 12 to 17 hours each day sleeping, but gradually drop to 6 to 9 hours when we reach adult age. As babies, we spend as much as half of our sleep dreaming, while as adults it comes down to only about two hours each night.
It’s difficult to determine how much time we spend in virtual reality, but the use of television and the internet can provide some indication. Estimates suggest that in recent years adults in the United States spent an average of little over three hours watching television and using the internet each day. The use of the internet across all devices is even greater globally – approximately six to seven hours each day. It means we spend as much time indulging in virtual worlds as on sleep necessary for physiological and psychological functions of our body.
Our relationship with virtual worlds is constantly explored through various media. The science fiction film The Matrix (1999) by Wachowskis and the television series Star Trek: The Next Generation (1987-1994) can serve as examples. In The Matrix people live in the virtual world emulated by sentient machines, unconscious of the physical reality, treating the virtual world as their reality. When characters become aware of both realities they start reshaping them both. On the other hand, the characters in Star Trek enjoy emulated virtual worlds created by a machine called holodeck, which combines the technology of holography, replication, quantum teleportation, tractor beams, and force fields. They are conscious of virtual reality, even though it’s indistinguishable from the physical reality. In both cases, virtual worlds achieve a symbiotic relationship with the physical world.
The attribute “real” seems to be reserved for the physical world only. But is it really “real” or is it just a different way we perceive or rather prioritize reality? We experience the sense of touch as a physical sensation, but it’s just an illusion. Electro-static repulsion between electrons prevents physical touching. While there are other quantum mechanics issues at play and various definitions of touching to take into account, it’s our brain that interprets touching as a physical sensation.
While physicality isn’t associated with virtual worlds of film, video, and animation, there are instances where they superbly transmute into the physical world. Immersive lands Star Trek: The Experience (1998-2008) in Las Vegas Hilton and Star Wars: Galaxy’s Edge (2019-) in Disneyland Park and Disney’s Hollywood Studios are fine examples of virtual reality turning into physical reality, where virtual characters, locations, and events come to life. Visionary animator Walt Disney was the pioneer of making it on the large scale through Disneyland theme parks. They became the permanent living place of many virtual worlds, including Toontown, a themed land where toon characters “live” and interact with visitors.
We perceive the physical world through the primary senses of sight, hearing, touch, smell, and taste. Taking the triad of human reality experience into account, primary senses seem incomplete without nonphysical extrasensory senses or clair senses, which allow access to higher states of consciousness. They are either regarded as enhancements of the primary senses or new supplementary senses, and include common ones like empathy and clairvoyance, and more advanced ones like remote viewing and astral projection for instance. Sight and hearing have their extrasensory counterparts that artists use as inspiration in their work. Clairvoyance provides dreamlike visions and is used by visual artists like painters and film directors, while clairaudience enables hearing music, sounds, and words without an external source, and is used by musicians and writers.
Synesthesia can be seen as a middle ground between primary senses and extrasensory senses, a bridge between physical and nonphysical realities. It’s a neurological condition in which one sensory input triggers the other unrelated one, allowing synesthetes to see images while listening to the music for instance. Ramachandran and Hubbard connect synesthesia to creativity by implying its connection to the evolution of abstraction in humans, which is supported by a study that showed it’s seven times more common in creative people than general population.
The interaction between the physical world and the nonphysical dream world is scientifically quite an unexplored area. Not much is known, let alone utilized practically, except to a degree in the field of art and energy medicine. Both can produce results in physical reality by obtaining information from higher states of consciousness in nonphysical reality. I don’t use the term “altered states” but rather “higher states of consciousness”, because I don’t see them as an alteration of human existence but as an integral part of it.
My personal experience with art, meditation, and energy healing, along with experimentation with most of the techniques and methods for reaching higher states of consciousness, lead me to believe they are legitimate sources of creativity and essential to the overall health of body, mind, and soul. Certain supporting tools are at the disposal of those who have difficulties achieving the state or lack the patience. I’ve dealt with the latter in my early explorations of higher states of consciousness. The tools include dream machines, mind machines, binaural beats, float tanks, and hallucinogenic drugs. Most of the methods and techniques I mention are relatively simple and don’t require any experience.
Hypnagogic State: The Path to Creativity
Despite a lot of scientific research, science has yet to provide a conclusive answer to why we sleep. Current theories concentrate on brain development, the body’s energy conservation (metabolism is greatly reduced), and the body’s self-repair (immune function, muscle growth, tissue repair). Sleep is also connected to circadian rhythms – a response to darkness and lightness innate to most living creatures on Earth, including animals, plants, and microbes.
Sleep deprivation causes problems with coordination and attention, making one forgetful, depressive and agitated, have hallucinations, and prone to various diseases. Our body sends us signs when we ought to go to sleep until they start shutting down. This is quite evident in children – at a certain point, they just collapse into sleep. Interestingly, artists are known to use sleep deprivation to connect with higher states of consciousness for creative reasons. What they enter is a hypnagogic state.
It’s a state we’re in right before falling asleep when the brain waves are in the frequency range of 4 to 8 Hz (cycles per second), known as theta. Budzynski mentions there is a large amount of anecdotal data about hypnagogic images springing from the unconscious. He considers theta state important in promoting creative associations and notes how some creative people have the ability to “mine the hypnagogic gold of creativity”.[1] As Hutchinson noted, “all recognized geniuses have insisted that their ideas and creative energies have flowed from that deep pool of wisdom that has been called the unconscious”.[2]
Theta is preceded by relaxed state of alpha in the range of 8 to 12 Hz, followed by deep sleep delta in the range of 0.5 to 4 Hz. The research has shown the relationship between alpha brain waves and creativity as well. For instance, electroencephalograph (EEG) readings indicated higher alpha activity during the inspiration stage of the creative thinking, when free association, analogical cognition, and uninhibited thinking is taking place.
The experiences in a hypnagogic state can be impressionable thanks to vivid imagery, sounds, and feelings. So much, in fact, they were used throughout history. Shamans and oracles entered these states of higher consciousness to foretell the future. The ancient Greek and Roman empires were known for relying on oracles, while Alexander the Great consulted them for guidance during his conquests. In more recent history, composer Ludwig van Beethoven, novelist Mary Shelley, and painter Salvador Dali took short naps to boost creativity. Even inventor Thomas Edison said he was “flooded” by creative images after his naps.
Their habits were conscious routes to reaching the alpha state. According to the research by Oudiette and Lacaux, key to success lies in accomplishing the right balance of two factors – falling asleep quickly and not too deeply. They found a “creative sweet spot” in a medium level of alpha and a low level of delta range. Edison mastered it by using a simple yet effective technique involving holding a metal ball in his hand. If he fell asleep, the sound of the dropped ball would instantly wake him up, allowing him to make notes of experiences in the hypnagogic state. This can be accomplished by simply setting an alarm clock. With the trial and error method, the alarm can be set more accurately. One has to reach a relaxed state quickly, though, which can be done by minimizing sensory distractions and taking advantage of certain techniques and methods mentioned below.
Float Tank: The Ultimate Sensory Deprivation
The float tanks are sensory deprivation tanks developed by neuropsychiatrist John C. Lilly in 1954 to explore the effect of the absence of external stimuli on the human body and mind. Nowadays float tanks are primarily used for relaxation and meditation, but also for treating various health issues.
The tanks are filled with water saturated with Epsom salts, which gives the body buoyancy, thus providing the feeling of weightlessness. We’ve all floated in a mother’s womb for the first nine months, so it comes as no surprise floating tanks make some people feel comfortable like a baby in the womb. The sense of touch is greatly diminished by equalizing the air and water temperature with the skin temperature. The smell and taste sensations are negligible, while sight and hearing are eliminated by the very nature of the tanks’ enclosed design.
When entering theta state it’s really easy to fall asleep, but the float tank does seem ideal for keeping the right balance between hypnagogic state and staying awake. Dozing on and off is often inevitable, but theta always seems to be around the corner. The research has shown prominent raise in theta levels in float tanks, as evident in a study by Stern and Taylor.
Hutchinson offers several explanations of how floating works. Besides the anti-gravity effect, which reduces physical stress in the body, he also mentions simultaneous stimulation of theta brain waves and preservation of wakefulness, a decrease of stress-related neurochemicals, and an increase in communication among the reptile brain, limbic system, and neocortex. He argues that floating is the most efficient way to gain access to the contents of the right hemisphere of the brain, the one responsible for intuitive, nonlinear, and imagistic processing of information.
There are no external stimuli to influence and distort the artistic process. The artist is left to his or her own subconscious well of creativity. Indeed, several studies on the restriction of external stimuli have shown that floating may positively affect the creative process and performance. I believe the float tanks can serve as a perfect tool for the purest path to artistic creation. The inner self would be the virtual canvas to paint on and transfer into physical reality through art.
I’ve found the most interesting creative explorations of the float tanks in the film Altered States (1980) by Ken Russell, and the art installation Giant Psycho Tank (2000) by Carsten Höller. The film had a premise that a sensory deprivation tank can make a person regress into a primordial state and eventually into pure energy. The installation, on the other hand, wasn’t as abstract and took a more literal form. The visitors were invited to float in the sensory deprivation pool to experience the sensory deprivation by themselves.
My first experience with floating was done for my doctoral thesis research, to explore the idea of presenting films without sensory distractions. I’ve spent an hour in a dreamy hypnagogic state, impressed by the tank’s ability to purge the noise of the physical world and calm my overly analytical mind. Sensory deprivation enabled my body to stop spending time and energy on processing vast amounts of information derived through the senses, thus effortlessly bringing brainwaves into alpha and theta frequency range. I was left with nothing but my consciousness, observing expressionistic images and scenes that appeared spontaneously in my mind. Afterward, I felt recharged, relaxed, rejuvenated, and looked a bit younger, with a clear mind and enhanced senses.
After sharing my impressions with a colleague, he explained I had achieved a higher state of consciousness in an hour for what took him over a decade to master through meditation. This corresponds with a Zen meditation study by Kasamatsu and Hirai. The EEG measurements showed more changes in subjects with longer Zen training, especially in theta range, while control subjects without Zen training didn’t exhibit EEG changes at all. The floating didn’t turn me into a primordial ooze or pure energy, but it enabled my creative essence to dominate the physical reality. The outcome was experiencing an experimental oneiric film in my mind.
Dream Machine: The Seductive Power of Flickering
Even without sensory restricting features of a float tank, a dream machine can help achieve the alpha state by creating a hypnotic flicker effect. The effect of flickering lights was brought out to attention with EEG experiments by neurophysiologist William Grey Walter in 1953. The experiments showed that people who look at the flickering light in the alpha frequency range with their eyes closed start to see visions, hallucinations, or waking dreams.
A dream machine is a simple rotating cylinder with slits cut out and a strong light bulb positioned in the center. It can be easily made with a record player, a light bulb, and a piece of cardboard. Rotation produces flickering light that must be looked at in the darkness with eyes closed. The flickering occurs at the frequency range of around 8-13 Hz, matching the alpha frequency range. This kinetic light sculpture was invented by multimedia artist Brion Gysin and was described as “the first art object to be seen with the eyes closed”. The 1961 patent declared it produced “artistic visual sensations”.
Its simple design and promising premise attracted artists like musicians Iggy Pop and Kurt Cobain, and writers Aldous Huxley and Margaret Atwood. “it’s very relaxing and aids lateral think-jumps,” Atwood commented.[3] Mathematician and astronomer Ptolemy was attracted by flickering effect as long ago as 200 A.D. He experienced patterns and colors in his eyes, and a feeling of euphoria by looking at sunlight flickering through the spokes of a spinning wheel. More recently, Budzynski’s study of the flickering effect produced by mind machine showed that it appeared to enhance hypnotic induction, create drowsy, hypnagogic-like states, and, at times, vivid holographic images. Richardson and McAndrew went so far to claim that of all the procedures to induce hypnagogic state, the easiest, safest and potentially most precise in its effects is photic stimulation.
I’ve experienced mind machine only in a form of a simulation video through Flicker Flicker website, and I’ve found it surprisingly effective. I’ve watched the flickering video in a completely dark room with no auditory distractions. With the eyelids closed, bright white flickering light was seen as calming reddish-orange light. The flickering was made only of flashes of light, but a couple of minutes later static images started appearing. They had geometric and organic shapes, so harmonious I wondered if they had any relation to sacred geometry the ancient cultures used to express the structure of the universe.
Soon the images became animated and looked like enhanced versions of phosphene images. Phosphenes appear without light, though. Usually, they are activated by mechanical or magnetic stimulation, but meditation and hallucinogenic drugs can trigger them as well. The effect of mind machine-induced images was mesmerizing, and I could feel I was diving into the alpha state. At this time, the usual vivid imagery associated with the alpha state started appearing.
Since the light was always flickering, there was no darkness nor cinematic scenes associated with the dreamlike theta state. It was a unique experience nevertheless, but not recommended for people with nervous system disorders like photosensitive epilepsy. In my experience, the simulated dream machine felt closest to flicker films by directors Peter Kubelka and Takahiko Iimura. It’s a form of experimental film that appeared around the same time as the invention of the dream machine. Flicker film uses the frames as the smallest unit of film to explore the temporal and structural nature of the medium, “marking and inscribing time on the bodies, psyches, and nervous systems of their viewers”.[4] Dream machine is far from simulating a flicker film. It’s a hypnotic, graphically animated artwork that manifests differently for every single viewer. It brings them into a higher state of consciousness on a very basic level.
Binaural Beats Phenomenon
Eventually, the dream machine concept was ported into goggles and upgraded with sound, giving birth to the mind machine. It evolved even further, by turning into a smartphone application that takes advantage of its built-in torch. This concept isn’t innovative as it may sound, considering that combinations of rhythmic sound and flickering light were used by the ancients to induce trance.
Unlike dream machine, mind machine can be used only by one person at a time. The flickering light is provided by goggles and must be experienced with the eyes closed, while the sound is delivered by a pair of headphones. The device usually provides programmed sessions, audio-visual controls, and a connection to the internet for additional content. It can also be adjusted to target a specific brainwave frequency range. A group experience of dream machine can be observed in nightclub settings. The clubs usually combine strobe lights with music for the same effect – to make clubbing a hypnotic experience.
Mind machines can take advantage of the binaural beat phenomenon. It occurs when two or more tones are recorded at slightly different frequencies and played through stereo headphones. Consequently, each ear hears a different sound, and while the brain tries to make up the difference it activates a specific brainwave frequency range. For instance, when 408 Hz sound is played to the left ear and 400 Hz sound to the right ear, the perceived binaural beat will be 8 Hz. A study by Jirakittayakorn and Wongsawat suggests a 6-Hz binaural beat on a 250 Hz carrier tone could be used for inducing a meditative state within a short time.
Curiously, teenagers are discovering binaural beats through the internet. Considering they can induce higher states of consciousness without hallucinogenic drugs, they use them as digital drugs to get high. I haven’t experienced a mind machine, but I’ve used binaural sounds to great effect. Inspired by the concept of the binaural beat I’ve shortened the time of reaching alpha and theta states during meditation. I imagined hearing binaural sounds pulsating on the left and the right side until they synchronize and cancel each other out to effectively bring me into the desired state.
While there are many types and purposes of meditation, two are of interest for stimulating creativity: the simple ones used for creative visualization and complex ones for reaching higher states of consciousness. By visualizing during meditation, one can focus on a certain art project, interact with images, sounds, ideas, and feelings that occur, or passively absorb them. Interestingly, by using an EEG neuroheadset to monitor my brain activity during meditation, I’ve found one doesn’t necessarily need to feel a hypnagogic state to achieve an effective meditation.
Higher states of consciousness transcend the limits of the human mind and offer experiences in different realities with virtually unlimited sources of inspiration. Traditional transcendental meditation programs or modern ones like Monroe Institute’s Gateway programs can be effective in stabilizing consciousness during sleep. I use the latter to various degrees of success. Notably, transcendental meditation EEG readings showed simultaneous theta-alpha and delta activity during non-REM sleep. Reaching higher states of consciousness requires a lot of practice, a deep desire, and an open mind, considering it involves nonphysical realities and a basic understanding of the energy body.
The Energy Body
The energy body is often referred to as a soul, spirit, aura, and astral body. Physicist and spiritual healer Barbara Ann Brennan uses the term Human Energy Field and references many supporting laboratory measurements (electrostatic, magnetic, electromagnetic, sonic, thermal, and visual). She finds that they are “consistent with normal physiological processes of the body and go beyond them to provide a vehicle for psychosomatic functioning.”[5] The concept of the energy body has been around for a while. It’s present in Indian Prana and Chinese ch’i, meaning it goes back at least three thousand years according to written history. Regardless of potential spiritual connotations, it’s not the question of faith, but experience, through one can get to know his or her own energy body, and as a result, start perceiving beyond the physical world.
One of the most impressionable energy body experiences often occurs during deep meditation and sleep. It’s an unusual but enlightening phenomenon called out-of-body experience. The energy body temporarily retreats to the nonphysical dream world, leaving the physical body in autopilot mode, so to speak. The dream world provides an abundance of inspiration. Almost everybody can learn to have conscious and controllable out-of-body experiences, as Monroe Institute’s a half a century worth of research documents. Its Hemi-Sync technology and Gateway program were even researched by the U.S. Department of the Army for practical military application. The resulting Gateway Process report is fascinating, to say the least.[6]
I believe many artists spontaneously drift out-of-body, in short intervals at least, whether they are in the conscious act of creation or a hypnagogic state. For example, a painter I know experimented with a dream machine to get creative ideas but got out-of-body experience instead. His friends had a hard time waking him up because he was so absorbed by the experience he didn’t wish to return. That’s why there are certain protocols to learn and follow before embarking on this unusual quest for creativity.
Besides training to activate a specific signal to return to the physical body on demand, explorers of hypnagogic creativity who’d rather steer clear of out-of-body experience can try the grounding method. It’s the process of strengthening or re-establishing the connection with Earth. Direct physical contact with Earth’s electrons equalizes our electric potential with Earth’s because its surface is electrically conductive. It eliminates the perturbation of electrons induced on our bodies from electric fields in our environment. As the physicist Richard Feynman explained it: “when the body potential is the same as the Earth’s electric potential (and thus grounded), it becomes an extension of the Earth’s gigantic electric system.”[7]
Being barefoot transfers electrons from the ground into our electrically conductive bodies, but the modern lifestyle makes grounding difficult thanks to paved sidewalks and rubber sole footwear (neither are electrically conductive). Grounding can be achieved by the following method nevertheless:
One should have eyes closed, stand or sit in a straight position, with feet spread slightly. Breathing should be deep and from the belly/diaphragm. Pressing the feet with a light force on the ground or the floor might help, along with visualizing a straight stream of light going through the lower part of the body and continuing deeper and deeper into the ground until it anchors in the center of Earth. Tingles, goosebumps, warmth, chill, or some other unusual sensations may accompany the experience, along with body swinging, pulling, or pushing. These are all signs of successful grounding. I could describe it as the feeling of being a tethered balloon, lightly swinging in the breeze but not flying away. Any method or technique used to reach a hypnagogic state can be used at this time. When finished, one should mentally ease the strength of grounding and slowly lift foot by foot, being careful not to lose balance.
Chakras and Pineal Gland’s Relation to Creativity
Stimulating creativity in higher states of consciousness requires some practice, clear intent, and focus on the specific art project. Besides techniques mentioned earlier, holistic practices like guided meditation, hypnotherapy, and energy healing can be quite helpful. Compared to self-guided meditation the guided meditation might be more successful in providing a focus on the art project. Hypnotherapy brings our mind to a state of hypnotic susceptibility, which can be used to open or spark latent creativity or remove a creative block. Energy healing can remove energy blocks to enable the flow of creative energy, or stimulate creativity-related chakras.
Chakras act as bridges between the physical body and the energy body. They are energy centers shaped as vortexes that help regulate emotional, mental, spiritual, and physical processes of the body. There are seven main chakras: root chakra, sacral chakra, solar plexus chakra, heart chakra, throat chakra, third eye chakra, and crown chakra. Five are positioned along the spine on the front and the back of the body, while the other two are on the top of the head and the base of the spine.
They are the starting point of every energy healing session and from my experience as an energy healer, keeping them open and flowing drastically changes our mental and physical health. Three chakras are associated with creativity: sacral chakra and third eye chakra, plus secondary palm chakras. Chakras respond well to certain sounds and colors, which can be used to stimulate them. Regarding the sound, traditional Tibetan singing bowls or more practical binaural beats can be used. Color can be visualized in the chakra area and physical cloth/paper samples can be laid down on the area for better focus. For instance, an orange sample for sacral chakra should be placed on the lower abdomen just below the belly button, while the third eye chakra area between the eyebrows should be the location of a violet or purple sample. After visualizing the color, one should try sensing it internally, not just with vision but with touch, smell, sound or emotion too.
When I have chakras open and flowing during meditation, I have a sensation of a tickling vortex of air in the area, accompanied by slight pressure. For instance, I sense sacral chakra as a tactile spinning orb of orange plasma and third eye chakra like a purple nebula in outer space. After sensing or visualizing chakras, one can bring up the same sensations in palm chakras before starting the creative work, to get the creativity flowing.
The third eye chakra, also known as the mind’s eye or the inner eye, is probably of the greatest importance since, besides creativity, it’s associated with intuition, imagination, and extrasensory perception. The third eye chakra’s function is related to the pine cone-shaped pineal gland, located between two hemispheres near the center of the brain. This gland is poorly understood, but its main function seems to be the production of melatonin, a hormone that regulates reproduction, aging, and sleep. Some amphibians, reptiles, and fish still have the external third eye called the pineal eye.
It’s regarded as the place of the soul, the root of spirituality, the source of extrasensory abilities, and the gateway to higher consciousness. This might be echoed in the gland’s production of hallucinogenic neurotransmitter dimethyltryptamine (DMT) and spiritual practices of ancient religions. I’ve noticed when the pineal gland becomes calcified it’s extremely difficult to reach higher states of consciousness. It has to be brought back to its original state with energy healing and a proper diet to become functional. Curiously, the father of modern western philosophy, René Descartes, called the pineal gland “the principal seat of the soul”.
The first historical representations of the third eye and the pineal gland can be found in Indian, ancient Egyptian, Sumerian, and New World religions. It’s one of the iconographical attributes of Shiva and Buddha in Hinduism and Buddhism. In ancient Egyptian iconography, it’s depicted as the eye of Ra and Horus and it closely resembles a lateral view of the pineal gland inside the human brain. Sumerians on the other hand depicted it symbolically as the pine cone in divinities’ reaching hands. Even though Eastern Old World and Western New World cultures evolved independently, religious art of ancient Americas’ peoples like Mayas, Toltecs, Olmecs, and Aztecs also featured the third eye, usually as a circled dot, an eye, or a pine cone.
While the function of natural-producing DMT in the human body is still unknown, DMT is a powerful psychedelic substance. Its consumption brings higher awareness and spiritual experiences. Interestingly, it’s the main ingredient of Ayahuasca, a brew used for inducing spiritual experiences in South American shaman ceremonies. Shamans use Ayahuasca to find a patient’s cause of illness on the energy level, which is what energy healers do without psychedelic substances or drugs.
I believe using drugs and chemicals to reach higher consciousness is utterly unnecessary because they might change the psychophysical nature of the person and skew the experience. Besides, it’s entirely unnecessary, considering all it takes is getting into a hypnagogic state. Nevertheless, some artists experiment with hallucinogenic drugs to achieve higher states of consciousness. As art often imitates life, films sometimes take an advantage of this practice. Fear and Loathing in Las Vegas (1998) by Terry Gilliam and Requiem for a Dream (2000) by Darren Aronofsky are fine examples of dreamlike films based on the characters’ use of hallucinogenic drugs.
Enter the Void (2009) by Gaspar Noé took it to a whole other level. It follows the soul of a drug dealer who got killed while high on DMT. Visually, the whole film feels like a psychodelic experience thanks to the director’s dedication. Since graphic designers didn’t have experience with hallucinogenic drugs, he had to provide visual references himself. “I drank a few times Ayahuasca, which is a drink full of DMT that is only legal in the Amazonian jungle, so you have to go there to take it. And when you drink it, you have visions that are far scarier or far more futuristic than any visions in altered states you can get from any other means,” Noé confides in an interview, “[…] when I went there I was already thinking about this project, and I was thinking about images. It was almost like professional research.”[8]
Ancient philosopher Aristotle didn’t call the hand “a tool of tools” for no reason. The hands are locations of palm chakras – our powerful tools of energy healing and artistic expression. They are conveniently used to channel energy during healing sessions, a practice intuitively used by parents by laying a hand on their child’s bruised knee or aching belly. Keeping energy free-flowing through palm chakras helps with creativity. Fine motor development is not the only reason we encourage children to draw pictures, model clay, and play with building blocks… By doing that we intuitively let them express themselves creatively. Unfortunately, the practice isn’t encouraged in adulthood.
Teaching about film title sequences at the Academy of Dramatic Art in Zagreb, Croatia, I’ve noticed students missed using their hands to creatively express themselves. Instead of working exclusively with computers, as is the case in the digital age, they often chose to create graphics and animation by hand drawings or collages. Moreover, instead of creating a simple accompanying DVD or Blu-ray cover from a digital file, they tended to create a custom, more complex physical packaging. It was as if they subconsciously wanted to get away from using only a mouse and a keyboard and revert to their creative kindergarten age.
While palm chakras’ energy flow can sometimes be opened by simply rubbing palms together, one can go even further and create an energy orb. It allows one to become more conscious of the creative energy and the energy body in general. It demonstrates that dealing with the nonphysical world can be tactile as well.
To start creating the energy orb, palms should be gently rubbed against each other for several seconds, followed by positioning them to face each other at about 12 inches distance (30 cm). Eyes should be closed and a few deep breaths should be taken. With every breath one should imagine a stream of bright light coming through the top of the head, flowing down the neck, splitting into arms, and accumulating in the palms. The process should be taken slowly because rushing doesn’t help. Some kind of energy buildup should be eventually felt in the palms, often feeling like sublime tingling, warmth, or a draft. Palms should be brought closer together very slowly until a slight resistance is felt as if they have reached an invisible barrier in the space between. While my 12-year-old son feels it as a ticklish and slippery ice-like surface, I feel it like a tingling liquid-filled balloon. Eyes can be opened at this point and hands can be used to slowly mold the energy into about 4 inches (10 cm) wide orb shape. Now, while the energy is concentrated, one can start doing creative things with their hands.
There are no bulging veins on the face, straining muscles in the arms, clenching hands, and certainly no fiery or electrifying bolts, as the energy orbs are usually depicted in films. These are just cinematic ways of presenting it to the viewers to achieve greater visual impact. It looks like the artists, especially in comic books and film, intuitively channel it into their works. The box office hit films Doctor Strange (2016) by Scott Derrickson and Guardians of the Galaxy Vol. 2 (2017) by James Gunn quite accurately depicted the look and formation of energy orbs. The production team of Doctor Strange even hired a Buddhist monk as a consultant to achieve accuracy.
The Creative Guidance of Signs
Sometimes, to access the higher states of consciousness for artistic inspiration, the artist doesn’t need to do anything but observe. After practicing various meditation methods and techniques for over a decade, I’ve come to realize that higher states of consciousness can linger in physical reality by manifesting as an intricate web of synchronized signs. They present guidance not just in a creative sense, but in a broader personal growth sense as well.
The signs are numerous, always have the perfect timing, and can take many forms and guises. They are ordinary and seemingly random, but quite relatable or impressionable enough to be noticed. One just needs to be perceptive, open-minded, and ready to act accordingly. The one I’ve experienced while teaching a broadcast design class for university students was definitely among the funniest.
It happened while a student was presenting her project – an opening title sequence for Croatian National Television show Kucni ljubimci / The Pets (1990-). She opted for a child-like hand-drawn animation style, evoking the feeling she had while watching the show as a child. But, a key ingredient was missing. An edgy and funny hook that can relate to an adult audience as well. Whatever her classmates and I suggested during brainstorming didn’t feel right. I was ready to wrap up due to a collective creative block when out of nowhere a fly showed up and landed on the screen the title was projected on. Its landing spot was exactly on top of the logotype’s letter “i”!
In almost two decades of lecturing in that very classroom, I had never experienced a fly sneaking in. The whole class was speechless for a few seconds... and then burst into laughter. It was perfect! Even the animated dog in the title looked up at the fly the moment it landed. The student recreated the event for her project and got an A grade. While I was writing the preceding paragraphs, I wondered whether I should include this example at all. Then, right at the time I was typing the word fly, a real fly showed up and buzzed over my head for a few seconds. The sign was pretty clear, I’ve reacted accordingly and included it.
That was an example of how it usually works – subsequent signs confirming the first sign, to be able to eventually catch on to an idea, an inspiration, or a fragment of a creative puzzle that gives birth to the work of art. It corresponds with director James Cameron’s view on the idea that won’t go away: “It starts to resonate with things that are happening in your life or in the news or in another film that-- that you see and it starts to get more detailed, it starts to come into focus.”[9]
The director David Lynch compares getting an idea to fishing: “I say a desire for an idea is like bait on a hook and lowering it into the water. […] And then, you don’t know when they’re going to come or what will trigger them. But, lo-and-behold, on a lucky day, bingo! You’ll catch a fish; you’ll catch an idea. And like I say, you don’t see the fish down there but when you bring it up out of the water, that’s like the idea coming into the conscious mind.”[10]
Besides the sense of vision, the signs often manifest through the sense of hearing. For instance, inspired by the low rumble of a stream he heard, composer Richard Wagner wrote the prelude to the opera Das Rheingold (1854). Likewise, the painting Scream (1893) was inspired by a piercing scream the painter Edvard Munch heard while walking with friends.
As the aforementioned examples illustrate, senses can also be experienced internally as subjective experiences in an ordinary wakeful state, without inducing a hypnagogic state. “The underlying idea [of a musical work] rises... grows”, as composer Ludwig van Beethoven described it, “I hear and see the image in front of me from every angle, as if it had been cast.”[11] It’s a feeling of experiencing the creation of the art project and its final form before it even occurred, precognition of a sort. This was exactly the case with two of my short films while they were in development – experimental docufiction Two Pink Lines (2016) and animated Hedgehog Spikiney (2020).
During an ordinary day, while working on an unrelated project, a few final scenes from Hedgehog Spikiney appeared in my mind. They were accompanied by a clear sense of immersion in making the film, getting the feel and mood of it as a whole, and utterly enjoying working on it. It felt as if I was experiencing the filmmaking at this very moment, simultaneously with an absolute knowing the event had already happened. At the time, the short hadn’t even been greenlit for production yet. After it finally did, the feeling of immersion and the mood of the film I had during the production, turned out to be the same as the internal signs I’ve experienced ahead of time. When the time for a film festival’s Q & A session came, I could proudly exclaim: “the short turned out to be exactly like I’ve imagined it”.
The experience was similar with Two Pink Lines. During my wife’s pregnancy, I had a distinct feeling to do something creative with it. I spontaneously started making a home video of everyday events in the anticipation of the baby but had no clue what to do with it. The inspiration finally sprung during a routine prenatal care appointment. I was delighted by the amazing visual aesthetic of the ultrasound video and immediately knew I had to do a film revolving around it. A clear concept was born and the visuals appeared in my mind – it was going to be about prenatal depression seen from the perspective of the fetus!
Curiously, during the premiere of the title sequence of Two Pink Lines during my solo gallery exhibition, the sequence’s evocative graphics and sound seemed to have provoked higher state of consciousness in a couple of viewers. Titles were created by scanning rubber models with a 4D ultrasound device and complimented with authentic womb sounds to get the look and feel of fetal typography. The screening took place in a darkened quiet room to minimize external stimuli and evoke the feeling of being inside the womb. A hyperactive preschool girl suddenly calmed down and hypnotically paid attention to the womb sounds as soon as the title sequence was screened. It seemed as if she entered the alpha or theta state by remembering the hypnotic sounds of the womb. Or perhaps she had a more extreme reaction, like the one my mother had. She was so disturbed by the sequence it had triggered her out-of-body experience.
This is the only time I’ve heard a title sequence, or a film for that matter, provoking an out-of-body experience. Two Pink Lines demonstrated synergy of human reality experience, unexpectantly triggering the higher state of consciousness in the audience. The involvement of the audience with artists flourished during Fluxus, the avant-garde art movement in the mid-20th century. Nowadays, a deeper and more personal artist-audience relationship is being explored by incorporating real-time neurofeedback during the creation of a work of art.
Neurofeedback: Communicating with the Creative Mind
Ever since the first human EEG data was produced in 1924, by measuring the current through electrodes attached to a patient’s scalp, the real-time neurofeedback fascinated the scientists and the artists alike. Composer Alvin Lucier explored the ability to convert brainwaves into sounds by using his own alpha frequency range to control sounds in real-time in his work Music for Solo Performer (1965). Neurofeedback is often complemented with other real-time biofeedback data to create a work of art from the performer’s physiological functions such as heart rate, breathing, and electrodermal activity. Artists like David Rosenboom, Pia Tikka, and Mariko Mori masterfully used biofeedback in their work.
Instead of a single performer, Rosenboom employed a group of performers to create biofeedback-generated music in his work Brainwave Music (1976). Enthralled by his biofeedback experiments, he envisioned “life will eventually be embodied in information-energy networks creating nonphysical art”.[12] In the installation Wave UFO (2003), Mori empowered visitors to animate computer graphics with their biofeedback. Beta, alpha, and theta states were represented with morphing orbs projected on the ceiling of a UFO-shaped sculpture, reacting to visitors’ ability to synchronize with each other. Tikka’s interactive film Obsession (2005) allowed viewers to unconsciously interact with it, by using their biofeedback to activate the computer-controlled montage based on the film clips’ emotional attributes. Thanks to multiple screens and rotating seats it was possible to cater to each viewer individually.
My experience with neurofeedback comes from consumer-grade Emotiv’s EEG neuroheadset, which allows control of software and compatible devices with emotions and thoughts. Due to limited applications available to me, I was only able to use it to control elements of a demo software application, and monitor my brain activity during various tasks, albeit quite successfully. Generally, I found neurofeedback devices fascinating, because they demonstrate the virtual and physical worlds can be manipulated by the mind alone. It speaks volumes about creative thinking and the need for nurturing the connection between virtual and physical worlds. It’s an evolutionary process.
Creativity-related alpha, theta, and delta brainwaves frequencies represent only biofeedback measurements of persons in higher states of consciousness. How the creative ideas in hypnagogic or wakeful states are generated is a phenomenon that defies scientific explanation. Neurofeedback research seems to be heading in the right direction, though. Currently, it’s venturing beyond mere read-outs of electrical activity in the brain. It’s already advanced to the level of translating images from a person’s mind onto a computer screen. It would fundamentally change the way the visual arts are created, by allowing the artist to create paintings, photographs, videos or even 3D printed sculptures directly from the mind.
Recording dream imagery might even become possible, taking creative inspiration from dreams to a whole new level. Astonishingly, dream recordings in the film End of the World (1991) by Wim Wenders were depicted almost exactly as the real visual reconstructions from the brain achieved two decades later. The neuroscientist Jack Gallant comments on the research with optimistic words: “Our results suggest that it may soon be possible to reconstruct a picture of a person’s visual experience from measurements of brain activity alone.”[13]
Creativity in Children
Children live in the present moment, immersed in an activity with undivided attention. In essence – it’s mindfulness, a form of meditation rooted in Buddhism used to quiet the busy mind and reach higher states of consciousness. Children have a great imagination and a strong creative impulse. As the painter Pablo Picasso concluded: “Every child is an artist. The problem is to remain an artist once they grow up”.
Pioneering biofeedback researchers Elmer and Alyce Green established theta is associated with “new and valid ideas or syntheses of ideas, not primarily by deduction, but springing by intuition from unconscious sources.”[14] I see no better example than in children’s early drawings. They don’t necessarily represent a depiction of the physical reality. They are stylized, to say the least, not just for underdeveloped motor skills but for the unadulterated view of the world(s). Let’s not forget they just started experiencing the physical reality, and spent a lot of time in dream reality – the reality adults try to access for creativity and personal growth. It seems to be related to theta activity. It’s observed in EEG readings of awake children, and almost never in awake adults.
While adults might not be able to see beyond the scribbles in the drawings, children don’t have such perceptual limitations. To them, the drawings make perfect sense and often have a whole story embedded, as if they are transcribing a film into a single drawing. Exactly what the concept of a film poster is. Albeit not in realistic, but expressionistic style. Children’s drawing style is reminiscent of the first known prehistoric artwork from half a million years ago – shells engraved with simple geometric shapes. Figurative art of cave paintings emerged some 40.000 years ago and ushered in an obsession with the realistic depiction of physical reality. It lasted until the beginning of the 20th century when expressionism as an artistic style finally emerged.
Witnessing children’s creativity in a professional environment is always a treat. While creating the title sequence for the children’s television show Vikendica / The Vacation Home for Croatian National Television in the early 1990s, I had an idea to make it interactive by letting young viewers co-create it by sending their drawings. To my knowledge, it was never done before and was logistically and technically a daunting task in the pre-internet era. I was amazed by the response and creativity. For instance, children imagined populating the tree crown in my sequence with wrapped gifts and musical notes and went so far to redesign the logo (my ego was hurt a bit, I must admit). I included many of their drawings in the subsequent variations of Vikendica title sequences, which I’m still quite fond of. Besides the creative accomplishment of making the title sequence interactive before interactivity was even a thing, it exposed me to children’s creativity, long before I had a child on my own.
As children grow, they tend to conform to the physical view of the world, and their authentic creative essence diminishes in the process. Picasso was well aware of this issue: “It took me four years to paint like Raphael, but a lifetime to paint like a child”. Children associated theta activity also changes with development. It declines proportionately as alpha activity increases until the age of ten or eleven when adults associated beta activity takes over.
Lucid Dreaming and Oneiric Films
Dreaming is often characterized by rapid eye movement (REM) during deep sleep when the brain waves are in the delta range. As with sleep, science has yet to provide a concrete answer to why we dream. Memory processing, reflection on experiences, and emotional balancing are some of the more prevalent theories. They are all valid, but there is more to take into account when dream reality is in question and that’s where experience comes to play. After my experience with artistic practice and energy healing, I do not doubt that dreams are another level of reality and consciousness. There are numerous books, various workshops, and online courses that can help one master not just lucid dreaming, but any method or technique for reaching higher states of consciousness. Almost anyone can experience it and then decide for himself or herself. What it requires is an open mind, little patience, and a genuine desire for artistic and personal growth.
It may not come as surprise artists are known to use dreams as the source of creativity. The painter and poet William Blake, the painters Salvador Dali, Giorgio de Chirico, and Paul Klee used their dreams for artistic inspiration. Dali in particular claimed to be able to induce dreams too. Considering films have dreamlike quality like no other art form, directors drew creative inspiration from their dreams to produce the so-called oneiric films. Mauerhofer Munsterberg perhaps most eloquently summed it up by saying “while in sleep we ourselves produce our dreams, in the cinema, they are presented to us ready-made”.[15]
The oneiric films can be surrealist or expressionist like An Andalusian Dog (1929) by Luis Buñuel and Salvador Dalí and Wiene’s The Cabinet of Dr. Caligari (1920). They can evoke dreamlike feelings like Wild Strawberries (1957) by Ingmar Bergman, have dreamlike imagery like The Fall (2006) by Tarsem Singh, or have a combination of both as in The City of Lost Children (1995) by Jean-Pierre Jeunet and Marc Caro. Akira Kurosawa took the most literal approach by turning eight of his actual dreams into the film Dreams (1990). David Lynch may be the most consistent in the endeavor, with films like Lost Highway (1997), Mulholland Dr. (2001), Inland Empire (2006), and the television series Twin Peaks (1989-1991, 2017).
Filmmakers usually write down their dreams, while some go a step further and draw images they see in dreams. One such director made a painting of a river of light running through a glowing forest made of fiber optic trees. Three decades later he put them on film as the luminescent environment of the moon Pandora in Avatar (2009), the highest-grossing film of all time for a full decade. The director is James Cameron, and he made his dream images come alive in the box office hits The Terminator (1984) and Aliens (1986) as well. “I get plenty of design ideas from dreams,” he explained, “I even get situational narrative ideas from dreams.”[16]
This commercially successful director has proved bringing dreams into film and merging the dream aesthetic with film grammar can provide box office success. The unconscious allure of dreams and films’ magnetic pull on the audience was understood way back in the early 1920s. Metro-Goldwyn-Mayer, one of the largest film studios, attempted to capitalize on the power of the unconscious mind. They unsuccessfully tried to hire the dream analysis specialist – the founder of psychoanalysis Sigmund Freud, as a consultant.
I’ve made a contribution to the world of oneiric films with Two Pink Lines, which uses sound and graphics to suggest a dreamlike perspective of the fetus. Natural womb sounds create an authentic auditory environment, while stylized video provides a dreamy atmosphere. The picture is black and white, high contrast, grainy and pulsating, and the frame edges are oval. The lack of color represents monochromatic dreams people often have, while soft oval-shaped edges indicate the fetus’ field of view with fluctuating light passing through. The eyes are almost completely formed in the fourth month of pregnancy and are ready to open in the seventh month when they can react to bright lights penetrating the uterus. Furthermore, in the third trimester fetuses probably dream because they show REM activity. The research has also shown that babies have a rich visual experience, and prefer high-contrast black and white patterns.
Dreams can be observed and manipulated during lucid dreaming – a state in which the dreamer is aware of dreaming. Lucid dreaming is spontaneous but can be trained to some extent. Christos points out several methods for enhancing the ability of lucid dreaming. One is to memorize the dream after waking up, engaging in some other activity for ten minutes, and then going back to sleep remembering dreaming will take place. The other is to use autosuggestion during the day by repeatedly saying the dreaming will be lucid. The other methods are variations on questioning oneself during the day if dreaming is taking place or not, and continuing questioning in a dream to eventually become lucid. Remembering the dream and its creative input is also an important step. One has to train waking up during the night (drinking a lot of water before going to sleep helps) and write or record the dream impressions (having a notebook near the bed or a phone with a recording application on standby will do great).
The method I use for lucid dreaming is immersing in the current art project throughout the day and focusing on it for five minutes before falling asleep, or using any other way of reaching higher states of consciousness. Besides focus, a true longing to experience lucid dreaming brings more reliable results. It can induce a dream about the art project, a seemingly unrelated dream with inspirational fragments, or complete cinematic sequences. As is the case with higher states of consciousness, they are perceived with extrasensory senses. If sight is in question, they are usually manifested as a three-dimensional holographic vision with the eyes closed, or as fragments superimposed over standard vision with the eyes opened. The experience is almost always accompanied by impressionable feelings and a sense of knowing, rather than verbal or written messages. Such lucid dreams can offer interaction with dream events and their inhabitants, to produce answers to the dreamer’s questions. Specific, instead of general questions, accompanied with a mental demand for the answer seem to work better.
Interaction can go beyond conversing with dream inhabitants. For instance, two-way communication with the physical world can occur during lucid dreaming. A study demonstrated that dreamers can communicate with the researchers in real-time, using voluntary eye movements or facial muscle signals to answer simple yes-no questions. Along with many other people with heightened extrasensory senses, I’ve explored the dream world, interacted with its nonphysical inhabitants many times, consciously experienced out-of-body, and helped others achieve it. While these experiences are a great source of inspiration, they are anecdotal and require a deeper understanding, more attention, and adequate research from the scientific community.
Lucid dreaming is a fascinating subject that inspired quite a few imaginative films, with The Matrix being the most influential one. Other notable examples include Waking Life (2001) by Richard Linklater, where a man questions the purpose of the universe while in a lucid dream state, The Cell (2000) by Tarsem Singh which deals with entering into dreams of a comatose serial killer, Strawberry Mansion (2021) by Kentucker Audley and Albert Birney about a government dream tax auditor caught in client’s dreams, while Inception (2010) revolves around dream-sharing technology used for corporate espionage. “The idea that you can be completely convinced while you’re asleep that you’re in a real situation […]”, Christopher Nolan, the director of Inception commented, “that to me suggests infinite potential for human creativity, an infinite mystery to the way the human mind works.”[17]
While some believe dreams to be the brain’s way of making sense of memories and thoughts, others regard them as another dimension of existence. From my experience, it appears to be both. Sometimes it’s just a passive experimental film-like echo, but other times it’s a truly interactive life-like experience that redefines life as we know it. Nonphysical dream inhabitants feel like real persons one can interact with and receive creative guidance from. The locations and the events can be bent to one’s liking, or one can choose to be immersed in them as they progress. There are multiple layers of reality within the dream reality, and spacetime doesn’t abide by the physics of the physical world in any of them. Basically, it’s a “dream world” for artists! The methods and techniques of reaching a hypnagogic state and lucid dreaming, reflected in EEG measurements of alpha, theta, and delta states, seem to be only scratching, if not reaching, the surface of the dream world.
I’d characterize consciously experienced dream world as an amalgamation of qualities of physical and virtual worlds. It’s not surprising we long to create imaginary virtual worlds in so many forms, whether they were simple abstract Neanderthal cave paintings or the elaborate photo-realistic video games of today. This is evident in the current development of immersive mixed reality, in which digital creations blend and interact with the physical world in real-time. I see it as a subconscious longing to express our nonphysical selves, and we do it intuitively since the dawn of our species.
[1] Budzynski, Thomas, The Clinical Guide to Sound and Light, http://www.octavius.com/wp-content/uploads/2011/09/theclinicalguidetosoundandlight.pdf Accessed: 25 March 2022.
[2] Hutchison, Michael, The Book of Floating: Exploring the Private Sea, William Morrow & Co (1985), pp. 61
[3] Hillier, David, I Tried the App That ‘Makes You Trip’ – and It Was Surprisingly Good, Vice, 29 March 2021, https://www.vice.com/en/article/g5b497/i-tried-lumenate-app-that-makes-you-trip-review Accessed: 25 March 2022.
[4] Lippit, A. M., 2012, Ex-Cinema: From Theory of Experimental Film and Video, University of California Press (2012), pp. 33
[5] Brennan, Barbara Ann, Hands of Light: A Guide to Healing Through the Human Energy Field, Bantam (1988), pp. 31-34.
[6] McDonnell, W. M., Analysis and Assesment of Getaway Process, CIA, 9 June 2003, https://www.cia.gov/readingroom/docs/CIA-RDP96-00788R001700210016-5.pdf Accessed: 4 April 2022.
[7] Chevalier, G., Sinatra, S. T., Oschman, J. L., Sokal, K., and Sokal, P., Earthing: Health Implications of Reconnecting the Human Body to the Earth’s Surface Electrons, Journal of Environmental and Public Health, 12 January 2012, https://www.hindawi.com/journals/jeph/2012/291541/ Accessed: 10.4.2022.
[8] Lambie, Ryan, Gaspar Noé Interview: Enter The Void, illegal substances and life after death, Dan of Geek, 21 September 2010, https://www.denofgeek.com/movies/gaspar-no%c3%a9-interview-enter-the-void-illegal-substances-and-life-after-death/ Accessed: 19.3.2022.
[9] Cameron, James, Pursuing and Developing the Idea, MasterClass, https://www.masterclass.com/classes/james-cameron-teaches-filmmaking/chapters/pursuing-and-developing-the-idea#transcript Accessed: 2 April 2022.
[10] Selected stories from David Lynch’s MasterClass: Fishing for Ideas, Guidebook, MasterClass, pp. 14.
[11] Pritzker, S. R., and Runco, M. A., Encyclopedia of Creativity: Volume 1, Academic Press (Third Edition, 2020), pp. 5.
[12] Dayal, Geeta, David Rosenboom, 4Columns, 31 May 2019, https://4columns.org/dayal-geeta/david-rosenboom Accessed: 23 March 2022.
[13] Randerson, James, Scary or sensational? A machine that can look into the mind, The Guardian, 6 March 2008, https://www.theguardian.com/science/2008/mar/06/medicalresearch Accessed: 4 April 2022.
[14] Hutchison, Michael, The Book of Floating: Exploring the Private Sea, William Morrow & Co (1985), pp. 56
[15] Psychology of the Film Experience, Penguin Film Review 8 (1949), pp. 106.
[16] Weiss, Josh, James Cameron explains how a stinging nightmare inspired the Xenomorph Queen climax in ‘Aliens’, Syfy, 13 December 2021, https://www.syfy.com/syfy-wire/james-cameron-aliens-xenomorph-queen-wasp-dream Accessed: 9 March 2022.
[17] The Associated Press, Idea for “Inception” appropriately began as a dream, Denver Post https://www.denverpost.com/2010/07/10/idea-for-inception-appropriately-began-as-a-dream/ Accessed: 3 July 2022.
References:
Brenninkmeijer, Jonna, Neurotechnologies of the Self: Mind, Brain and Subjectivity, Palgrave Macmillian, (2016), pp. 22.
Christos, George, Memory and Dreams: The Creative Human Mind, Rutgers University Press (2003), pp. 151.
Hutchison, Michael, The Book of Floating: Exploring the Private Sea, William Morrow & Co (1985), pp. 56-57.
Kasamats, Akira, and Hirai, Tomio, An Electroencephalographic Study On The Zen Meditation (Zazen), Folia Psychiatrica et Neurologica Japonica, Vol. 20, No. 4 (1966), pp. 315-336.
Mason, L. I., Alexander, C. N., Travis, F. T., Marsh, G., Orme-Johnson, D. W., Gackenbach, J., Mason, D. C., Rainforth, M., and Walton, K. G., Electrophysiological correlates of higher states of consciousness during sleep in long-term practitioners of the Transcendental Meditation program, Sleep, Volume 20, Issue 2 (February 1997), pp. 102–110.
Norlander, T., Bergman, H., and Archer, T., Effects of flotation REST on creative problem solving and originality, Journal of Environmental Psychology 18 (1998), pp. 399-408.
Pritzker, S. R., and Runco, M. A., Encyclopedia of Creativity: Volume 1, Academic Press (Third Edition, 2020), pp. 386.
Ramachandran, V. S., and Hubbard, E. M., Hearing Colors, Tasting Shapes, Scientific American 288, May 2003, pp. 57-58.
Real-time dialogue between experimenters and dreamers during REM sleep, Current Biology 31, 12 April 2021, pp. 1417–1427.
Internet Sources:
Budzynski, Thomas, The Clinical Guide to Sound and Light, http://www.octavius.com/wp-content/uploads/2011/09/theclinicalguidetosoundandlight.pdf Accessed: 25 March 2022.
Cassaro, Richard, Discovery Of The Third Eye In The Ancient Americas, Richard Cassaro, 18 November 2015, https://www.richardcassaro.com/discovery-of-the-third-eye-in-the-ancient-americas/ Accessed: 10 April 2022.
Experience the Flicker Effect, Flicker Flicker, 2008, http://www.flickerflicker.com/flash/WhatIsFlicker/ExperienceFlicker.html Accessed: 23 March 2022.
Fetal Development, Begin before birth,http://www.beginbeforebirth.org/in-the-womb/fetal-development Accessed: 20 April 2015.
Hammer, R., D., What can my baby see?, The Smith-Kettlewell Eye Research Institute,http://www.ski.org/Vision/babyvision.html Accessed: 19 April 2015.
Is falling asleep a creativity booster?, Institut du Cerveau, 10 December 2021, https://institutducerveau-icm.org/en/actualite/sleep-and-creativity/ Accessed: 19 March 2022.
Jirakittayakorn, N. and Wongsawat, Y., Brain Responses to a 6-Hz Binaural Beat: Effects on General Theta Rhythm and Frontal Midline Theta Activity, Frontiers in Neuroscience, 28 June 2017, https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fnins.2017.00365/full Accessed: 25 March 2022.
Kemp, Simon, Digital 2022: Global Overview Report, Forbes, 26 January 2022, https://datareportal.com/reports/digital-2022-global-overview-report Accessed: 20 April 2022.
Lokhorst, Gert-Jan, Descartes and the Pineal Gland, The Stanford Encyclopedia of Philosophy, 25 April 2005 https://plato.stanford.edu/entries/pineal-gland/ Accessed: 10.4.2022.
Luce, G., and Peper, E., Mind Over Body, Mind Over Mind, The New York Times, 12 September 1971, https://www.nytimes.com/1971/09/12/archives/mind-over-body-mind-over-mind-such-is-the-twin-promise-of.html Accessed: 2 March 2022.
Runco, M. A., Biological Perspectives on Creativity https://www.sciencedirect.com/topics/agricultural-and-biological-sciences/brain-waves Accessed: 17 March 2022.
Ryan, CTS, About Brion Gysin, Brion Gysin, https://www.briongysin.com/about/ Accessed: 24 March 2022.
Schwendener, Martha, With Failure as an Ingredient, He Made His Own Magic, The New York Times, 29 July 2010, https://www.nytimes.com/2010/07/30/arts/design/30gysin.html Accessed: 9 March 2021.
Singel, Ryan, Report: Teens Using Digital Drugs to Get High, Wired, 14 July 2010 https://www.wired.com/2010/07/digital-drugs/ Accessed: 25.3.2022.
Singel, Ryan, Report: Teens Using Digital Drugs to Get High, Wired, 14 July 2010, https://www.wired.com/2010/07/digital-drugs/ Accessed: 25.3.2022.
Stoll, Julia, Time spent watching television in the U.S. 2019-2023, Statista, 14 February 2022, https://www.statista.com/statistics/186833/average-television-use-per-person-in-the-us-since-2002/ Accessed: 19.3.2022.
What’s it Like in the Womb?, WebMD, 2000, http://www.webmd.com/baby/features/in-the-womb?page=4 Accessed: 20 April 2015.
Kreativnost i viša stanja svijesti
Sažetak
Stvarnost snova i umjetnošću stvorena virtualna stvarnost, u kombinaciji sa stvarnošću koju doživljavamo fizičkom, tvore tri stvarnosti ljudskog iskustva. Uzimajući to u obzir, osnovna osjetila djeluju nepotpuna bez ekstrasenzornih osjetila koja omogućuju pristup višim stanjima svijesti. Umjetnici nekada koriste ta stanja kao izvor kreativnosti, inspiracije i ideja.
U hipnagogičkom stanju, koje je povezano s kreativnošću, neurofeedback pokazuje aktivnost moždanih valova u rasponu theta frekvencija. Alfa i delta frekvencije također su povezane s kreativnošću. Alfa se javlja kod inspirativne faze kreativnog razmišljanja, dok se theta javlja tijekom transcendentalne meditacije i dubokog sna. Neurofeedback se također koristi i u kreaciji umjetničkih djela. Tehnike koje potiču viša stanja svijesti uključuju strojeve za snove, strojeve za um, binauralne ritmove, halucinogene droge, te najučinkovitije – tankove za plutanje. Holističke metode poput meditacije, hipnoterapije i energetskog iscjeljivanja također su korisne. Meditacija djeluje najučinkovitije, s obzirom da donekle omogućuje kontrolu lucidnih snova i izvantjelesnih iskustava.
Nastajanje kreativnih ideja fenomen je koji odolijeva znanstvenim objašnjenjima. Autor je na temelju vlastitih iskustava u višim stanjima svijesti u umjetnosti, meditaciji i energetskom iscjeljivanju, uvjeren da su ona legitimni izvori kreativnosti, te bitna za održavanje zdravlja tijela, uma i duše.
Ključne riječi: kreativnost, viša stanja svijesti, lucidno sanjanje, meditacija, neurofeedback.
|
11(21)#15 2022 |
|
DOI 10.46640/imr.11.21.2 |
Goran Bulatović i Ljiljana Lj. Bulatović
Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd, Srbija
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Afektivna kultura kao posljedica medijatizacije emocija
Puni tekst: pdf (387 KB), Hrvatski, Str. 3453 - 3468
Sažetak
Tehnološke inovacije i digitalizacija medijskog ekosistema, mobilnost, dostupnost, prisnost i individualizacija sadržaja utjecali su na promjenu modela medijskog izvještavanja i kulturu komunikacije. U ovom radu razmatramo praksu medijatiziranja emocija kroz afektivne vijesti kao generatore konstruiranja afektivne kulture, ukazujemo na način djelovanja medijatizirane afektivne kulture i njenih najvažnijih karakteristika - diskursa, poravnavanja i pripadanja. Djelujući prema logici medija umjesto prema vlastitoj, medijatiziranoj emociji i javni afekti sve češće postaju tema i suština vijesti i novinarskih priča, pa se umjesto provjerenih činjenica nude javnosti kao pouzdana osnova za donošenje racionalnih odluka za buduće djelovanje. U radu pokazujemo kako se u afektivnoj kulturi emocije doživljavaju kao artefakti, kako se dijele preko medijatiziranih afektivnih vijesti i kako na osnovu njih publika medijskog sistema pregovara, oblikuje diskurse i generira osjećaje poravnavanja i pripadanja i oblikuje na zajedničkim emocijama zasnovane zajednice. Ukazujemo također da se afektivno diskurzivno poravnavanje ne dešava samo u oblasti pozitivnih nego i negativnih emocija te da polariziranje na osnovi afektivnih vesti i na njima oblikovanih zajednica ne doprinosi uvijek boljem razumijevanju svijeta i njegovih problema.
Ključne riječi: medijatizacija, afektivna kultura, afektivne vesti, emocije, mediji.
Uvod
Jedna od bitnih odrednica suvremenog svijeta ili još uže suvremene kulture je neprekidan protok informacija. Moglo bi se reći da je infrastruktura digitalne tehnologije osigurala i ubrzala krvotok života na našem osobnom planu, na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou. Zahvaljujući toj nevidljivoj infrastrukturi svakodnevno, gotovo rutinski, razmjenjujemo informacije, ideje, iskustva, pa i emocije. Upravo ta medijima posredovana razmjena emocija utjecala je na oblikovanje potpuno novih obilježja ne samo komunikacija nego i kulture - onoga što Döveling, Harju i Sommer (2008) zovu globalnom digitalnom afektivnom kulturom. Važno je primijetiti da medijima posredovana kultura i njeni sadržaji, ma koliko osobni bili nisu vrijednosno neutralni, a vrlo često nisu niti osobni. Tako je i s emocijama koje se kao vrlo osobna iskustva dijele digitalnim prostorom. Osim toga, uočljivo je i da upravo zahvaljujući medijatizaciji emocija vrlo često na digitalnim medijima i mrežama kao posljedicu imamo pojačan protok afekata koji se mogu prevoriti u društvene pokrete, političke kampanje, javne osude ili podrške, pa čak i moralnu paniku, a koje sa činjenicama nemaju nimalo ili imaju vrlo malo veze. Nije bez težine i konstatacija da se sudovi o javno važnim događajima i poslovima (i ne samo o njima) u ovako medijatiziranom svijetu često donose bez imalo ili uz vrlo malo činjenica i najčešće van tradicionalnih, demokratski konstituiranih, društvenih institucija kao što su parlamenti, sudovi, tužilaštva, organi izvršne vlasti, itd. U ovom radu razmatramo medijatiziranje emocija kao kulturnu praksu, pri čemu je afekt-djelovanje ljudi potaknuto vanjskim impulsom, oblik te prakse.
O medijatizaciji
Medijatizacija se kao pojam u teoriji javlja početkom 2000-tih godina kao posljedica empirijskih promjena u društvu izazvanih utjecajem medija i ubrzanog razvoja komunikacijskih digitalnih tehnologija. Ovaj koncept postavlja medije u sam centar društvenih, političkih i kulturnih promjena. Za razliku od tradicionalnih medijacentričnih teorija (Innis, McLuhan,) koje se oslanjaju na pojam medijacije (posredovanja) pojam medijatizacija odnosi se nagomilavanje moći stvorene sve većom rasprostranjenošću i autonomnošću medijskih organizacija, medijskih vrijednosti i komunikacionih tehnologija pri čemu ovi činioci više ne posreduju moć, oni je konstituiraju. Kada se ukazuje na potrebu da se stari pojam “posredovanje” zamijeni novim konceptom i pojmom medjatizacije (više o tome pogledati u Cottle, 2006: 9; Hjarvard, 2008: 14; Mazzo eni and Schulz, 1999: 250), spominju se upravo ta svojstva.
Ukoliko bismo u literaturi pokušali pronaći definiciju pojma medijatizacije oko koje postoj ako ne opća ono makar najveća suglasnost autora, vidjeli bismo da takve definicije nema. Umjesto potpunog određenja pojma češće nailazimo na šire ili uže opise ali i vrlo različita shvaćanja i tumačenja medijatizacije. Pozivajući se na Heppa, Deacon i Stanyer (2014) smatraju da autore koji definiraju medijatizaciju možemo grubo svrstati u dvije grupe: onu koja je bliža “institucionalistima” i grupu bližu tradiciji “društvenih konstruktivista”. Grupa institucionalista medijaciju razumijeva kao proces u kojem se nemedijski društveni faktori moraju prilagoditi “medijskim pravilima, ciljevima, proizvodnoj logici i ograničenjima”(Mezzoni i Schulz, 1999). Grupa autora koja je bliža tradiciji društvenog konstruktivizma medijaciju razumijeva kao proces u kojem promjenjive informacije i informaciono komunikacijske tehnologije pokreću “promjenjivu komunikativnu konstrukciju kulture i društva” (Hepp, 2013). Ovi različiti pristupi rezultat su utjecaja različitih misaonih tradicija, ali se u suštini fokusiraju na isto - međuodnos medija i društva.
Ipak, u ovom se radu ne bavimo definicijama i različitim vizurama upotrebe pojmova mediji i medijatizacija, njihovim sličnostima i razlikama kao niti intelektualnim tradicijama koje su ih oblikovale. Ovdje je važno utvrditi da obje tradicije medije razumiju kao agense koji imaju moć da izazovu historijske posljedice, prije svega društvene, kulturne, političke i ekonomske. Također, jedno od važnih obilježja medijatizacije je i to da je proces međuzavisan - masovni mediji i informacijske tehnologije, kako se često pogrešno shvaćaju, sami po sebi nemaju dovoljnu moć da dovedu do promjena (što ne znači da ne utječu na komunikacijsku praksu). Radi se o tome da agensi medijacije imaju efekt samo u kombinaciji, sudjelovanju s drugim varijablama, - kulturnim, političkim, društvenim (Ragin, 2000) što govori o njihovoj velikoj kontekstnoj zavisnosti. Ovo potvrđuje i Hjarvard kada opisuje medijatizaciju kao “dugoročni proces strukturalnih promjena u društvu i kulturi u kojima mediji zauzimaju važno mjesto u pogledu definiranja društvene realnosti i uvjeta društvene interakcije/kulture” (Hjarvard, 2008: 113).. Koliko su mediji ili bolje reći medijske industrije postale utjecajne govori i opažanje da ostale društvene institucije pokušavaju iskoristiti medije i njihov utjecaj za svoje potrebe i interese i to prilagođavajući se logici medijske produkcije i djelovanja (Hjarvard, 2014: 223). Hjarvard stoga i ističe da se društvena interakcija u okviru institucija, između različitih institucija i interakcija u čitavom društvu već odvija pod utjecajem medija (Hjarvard, 2014: 204). Prateći ovu logiku on zaključuje da su sveprisutnost i utjecaj medija u suvremenim društvima takvi da su takvom okruženju “društvene institucije i kulturni procesi promijenili karakter, funkciju i strukturu” (Hjarvard, 2008: 105-106). Mediji su danas, naročito zahvaljujući suvremenoj tehnologiji koja im omogućava sveprisutnost i interaktivnost, od uloge posrednika, medijatora kakvu su imali tokom najvećeg djela dvadesetog stoljeća, postali aktivni agensi društvenih i kulturnih promjena. Medijatizacija tako podrazumijeva prihvaćanje medijskih pravila i logike funkcioniranja onih domena društva koji bi trebale imati vlastita pravila i logiku djelovanja. Promijenimo samo domene politike, kulture, ekonomije ili osobnog života. Prihvaćanje logike djelovanja medija podrazumijeva npr. prilagođavanje vlastitih akcija i ciljeva načinu selekcije informacija i sadržaja koje primjenjuju mediji, načinu proizvodnje i reprezentacije medijskog sadržaja, prilagođavanje medijskim formatima i žanrovima kao i prihvaćanje logike medijske favorizacije određenih vrsta sadržaja koji po pravilu prate isključivo komercijalne medijske interese.
U tom smislu, u posljednje vrijeme, primjetno je sve intenzivnije medijatiziranje emocija i to ne samo u oglasima nego i u informativnim medijskim sadržajima.
O medijatizaciji emocija
Medijatizacija emocija dio je medijske kulture koju je medijska digitalizacija samo pojačala i oblikovala kao medijsku afektivnu kulturu. Posredovanje i pristup emocijama kao obliku kulturne prakse, emocijama kao kulturnim artefaktima, dešava se u smislu onoga što ljudi čine, a ne u smislu onoga što imaju. Afektivna kultura tako postaje sastavni dio komunikacijske i medijske kulture, a protok afekata postaje sve neophodniji jer konstruira atmosferu kulturnog i emocionalnog pripadanja zajednicama što se očituje po emocionalnom odgovoru, emocionalnoj rezonanci i emocionalnom ujednačavanju korisnika/pripadnika zajednice.
Tehnološke inovacije i suvremena dostignuća u oblasti digitalnih i informacijskih tehnologija ne samo da su olakšali i ubrzali razmjenu informacija, ideja i mišljenja nego su u velikoj mjeri olakšali i potakli razmjenu emocija na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou - što ima za posljedicu oblikovanje različitih i sve utjecajnijih afektivnih kultura. U ovom procesu medijatizacije emocija i kreiranju afektivnih kultura učestvuju (s manjim ili većim utjecajem) svi mediji - tiskani, elektronski, digitalni, a u posljednje vreme naročito utjecajni novi društveni mediji/mreže. Usprkos tome čini nam se da ovoj pojavi u znanstvenoj i stručnoj literaturi nije posvećena pažnja koju zaslužuje, tim prije jer široka upotreba čitavog spektra medijatiziranih emocija i dijeljenje afekata postaje izuzetno značajan element komunikacije u različitim i vrlo značajnim domenama svakodnevnog života zajednice kao što su političke kampanje i izbori, demokratski dijalozi, ratovi, teroristički napadi, poslovanje i ekonomija, unaprjeđenje ljudskih, građanskih, manjinskih, radnih i drugih prava i sloboda, upravljanje kriznim situacijama, suočavanje s ekološkim problemima, prirodnim katastrofama, osobnim i kolektivnim tragedijama … Čini nam se da bi proučavanje medijatizacije emocija trebalo izazvati veći interes ne samo onih koji se bave studijama medija i komunikacija, nego zbog širine utjecaja i onih koji se bave srodnim i povezanim disciplinama.
Sam pojam emocija u zavisnosti od znanstvenih disciplina koje se njime bave, različito se definira i tumači. Emocije se u gotovo svim disciplinama definiraju kao ljudsko svjesno iskustvo koje obilježava vrlo intenzivna mentalna aktivnost (Davidson; Richard, 1994). Ne ulazeći u sve relevantne definicije emocija i afekata iz različitih znanstvenih disciplina koje se njima bave, recimo ovdje da za nas emocije podrazumijevaju ugrađeni osobni psihološki konstrukt koji se često razumijeva kao proizvod evolucije ali i rezultat sasvim osobne procjene (Lazarus, 1991; Scherer, 2005) koje postaje aktivan u društvenoj podjeli (Rime, Philippot, Boca i Meskuita, 1992) Za razliku od ovog razumijevanja emocija, afekt se vidi kao nešto što je izvan čovjeka, s jedne strane kao diskurzivno i relaciono, a sa druge kao reaktivno i predkognitivno čije su karakteristike naglo javljanje, veliki intenzitet, buran tok (afekt se u kolokvijalnom govoru često razumijeva kao “emotivno pražnjenje”). Emocije također razumijevamo (McCarthi, 1994; Scheer, 2012) i kao diskurzivno konstruiranu praksu a afekt kao situacioni, kontekstualni i relacioni performans koja ima sposobnost i kapacitet oblikovanja zajednice prakse koja dijeli zajednički cilj i razumijevanje i koja često nastavlja postojati u zajedničkom pothvatu (Eckert, 2006) koji zajednicu određuje i pozicionira u odnosu na svijet. Takva praksa formira i oblikuje diskurzivno konstruirane i medijatizirane afektivne kulture (često digitalno posredovane) čija je karakteristika emocionalno ujednačavanje koje izaziva osjećaj pripadnosti. U našem globaliziranom i medijatiziranom svetu tako medijatizirane emocije (naročito one pod utjecajem različitih populističkih, hegemonističkih ideologija i narativa) snažno nameću implicitne norme o tome što bi, kako i zašto bi trebalo osjećati (i osjećati se ), kao i kako bi trebalo “njegovati” i kako takve svoje emocije izražavati u zadanim društvenim konstelacijama i scenarijima.
Emocije kao kulturni diskurzivni konstrukti, a onda i medijatizirane afektivne kulture (kao njihova posljedica i afektivna praksa) se normativiziraju. Kroz njih se prožimaju i u njima prelamaju odnosi moći pri čemu se neki emotivni scenariji, u zavisnosti od konteksta, normaliziraju i favoriziraju u odnosu ili na štetu drugih. Ovdje valja istaći da kulturna razumljivost afekta zavisi od konteksta (Ahmed, 2004) i da emocije kao kulturna praksa imaju smisla u kulturi u kojoj se proizvode (McCarthi, 1994). Drugim riječima, emocije se mogu sagledavati i kao ishod određenih odnosnih konfiguracija i postavki ili “relacionih scenarija” (Gergen, 2009) gdje svaki participant iznosi u javni prostor nešto novo što emociju i ukupnu situaciju čini fluidnima. Upravo ta karakteristika emocije - da je relaciona tj. odnosna, čini ju kolektivnom i posebno pogodnom za konceptualizaciju afekta u medijatiziranom i (posebno) digitalnom kontekstu ljudske povezanosti (Gergen, 2009). Valja istaknuti da normalizirane predstave o osjećajima kao i svaka kulturna praksa mogu biti oblikovane i podmetnute.
Kao organizirani sistem simbola kultura obuhvaća cjelokupno ljudsko djelovanje i značenja koja ono proizvodi, i javlja se i prenosi preko svih različitih nivoa komunikacije. Isto tako, komunikacija je utemeljena u kulturi, prenosi se kulturom i tako u sudjelovanju oblikuje referentni okvir za djelovanje zajednica i društava i posredno strukturira sam društveni život. Stoga potpuno stoji da u konceptualizaciju emocija u smislu afekta kao kulturne prakse valja uključiti ono što se vidi kao preplitanje i što prepoznaje da je emocija, umjesto svojstava pojedinca, prije društveno-historijska predstava koja obuhvaća ne samo pojedinca nego i vrijeme i prostor jer poziva nove učesnike dok putuju kroz medijske i digitalne terene. „Afektivna praksa je trenutak vrbovanja, artikulacije ili regrutiranja kada se mnoštvo kompliciranih tokova kroz tijela, subjektivnosti, kroz odnose, historije i kontekste upetljavaju i prepliću u jedan afektivni trenutak, epizodu ili atmosferu sa svojim određenim mogućim klasifikacijama“ (Vetherell (2015).
O afektivnoj kulturi
Iz prethodnog se može zaključiti da se upravo u odnosu diskursa i medijima posredovanih emocija stvara smisao i značenje afekta kao kulturne prakse. U tom prostoru (naročito u njegovoj digitalnoj dimenziji) i u različitim interakcijama, društvena se stvarnost o kojoj se medijski izvještava sagledava kao neprestano okupljanje koje upotrebom raste, evaluira i u kojome se sabiru i miješaju različita objašnjenja. To je prostor u kojem se sreću i suprotstavljaju vizure dominantnih institucionalnih medija s različitim alternativnim vizurama, tu se sreću suprotstavljena objašnjenja istih događaja, tu se sučeljavaju dualizmi stvarnog (autentičnog) i izmišljenog, proizvođača i potrošača, profesionalnog i neprofesionalnog, eksploatatora i eksploatiranog, istine i laži. To je dakle prostor za “kolektivno bavljenje emocijama, narativima i slikama” (Hajru, 2015; Lindgren, 2015; Miguel, 2016), prostor u kojem se emocije proizvode, oblikuju i dobivaju svoju simboličku dimenziju i interpretaciju u kulturi afekta.
U različitoj referentnoj literaturi koja se bavi medijski (posebno u digitalnom prostoru) oblikovanom afektivnom kulturom i njenim karakteristikama možemo probrati tri bitne osobine koje se u različitim vidovima ponavljaju: diskurs, poravnavanje/ujednačavanje i pripadanje.
Budući da jednu od najvažnijih integralnih komponenti medijskog (posebno digitalnog, internetskog) diskursa čini društvena razmjena, upravo nas ona upućuje i vodi ka oblikovanju i dijeljenju kulture afekta. Kultura se iz ove vizure može sagledati kao “skup diskursa unutar kojih nastaju emocije” (McCarthi, 1994: 277), a sa druge strane to znači da emocije nastaju u okviru različitih medijski posredovanih diskursa (ljubav, mržnja, strah …), da pozicioniraju subjekta u posredovanom društvenom kontekstu i da ta diskurzivna konstelacija u medijskoj (posebno u digitalnoj) razmjeni može postići djelatnu snagu. Ovdje valja istaći i to da tako oblikovani i medijski posredovani diskursi osim pozicije subjekta na različite načine konstruiraju i “drugog” predstavljajući ga kao sličnog i bliskog drugog, ili nudeći različita uvjerenja i “dokaze” o različitosti i udaljenosti drugog kojeg npr., moramo tolerirati i trpjeti (Chouliaraki, 2006) ili predstavljajući ga tako da može izazvati empatično poravnavanje/ujednačavanje, odnosno suosjećanje (Doveling & Wasgien, 2015) Ovdje valja dodati i to da emocije nisu vrijednosno neutralne ili bez vrijednosti - diskurzivna subjektivizacija u kulturi afekta također može kreirati kulturno nerazumljivog, suprotstavljenog, manje inteligentnog drugog kojeg valja marginalizirati. Pozicije subjekta u društvenoj i kulturnoj konstelaciji i u određenom kontekstu uvijek su diskurzivno konstruirane, uvijek su “natopljene” emocijama i uvijek su odnosne/relacione (što je hegemonistička/marginalna pozicija).
Položaj subjekta u medijski oblikovanoj društvenoj i kulturnoj konstelaciji diskurzivno je konstruiran i, sam po sebi poziva na emocionalno predstavljanje i na javnu identifikaciju radi emocionalnog, socijalnog, ideološkog, kulturnog i društvenog poklapanja/poravnanja/izjednačavanja sa sličnima ili radi razlikovanja od onih koji su kontekstualno neprepoznatljiviji - od drugih. Ovdje valja naglasiti da poravnavanje kao karakteristika afektivne kulture nema samo pozitivni predznak - poklapanje/poravnanje/izjednačavanje se dešava i onda kada se subjekt konstituira na graničnoj liniji neslaganja/nepoklapanja. U medijskom (naročito digitalnom) kontekstu, kako kaže Harju (Harju, 2017: 75), “poravnanja se redovno formiraju oko emocionalne rezonance” a to drugim riječima znači da polarizacija osjećaja različitih i često suprotstavljenih grupa priziva i utiče na postavljenja emocionalnih granica između tih grupa i potiče ih da, u procesima neslaganja preciznije konstituiraju i jasnije definiraju i svoje i diskurzivne pozicije u odnosu na suprotstavljene strane.
Medijski posredovana afektivna kultura njeguje “posredovane emocionalne veze i kolektivnu maštu” (Sumiala, 2013: 119) što, kao i u svim prethodnim kulturama, potiče osjećaje kulturnog i društvenog pripadanja. Angažman pojedinaca u medijskom, a naročito digitalnom i internetskom javnom prostoru, teži prije svega biti afektivan jer to najdirektnije i najprodornije potiče osjećaje pripadanja, kulturnoj i društvenoj zajednici. To, suvremenim tehnologijama omogućeno “društveno dijeljenje emocija” (Rime i drugi, 1992) dešava se iz ljudske potrebe za osjećajem društvene pripadnosti, te stoga i u medijskom i digitalnom prostoru teži da se priključi i da pripada određenim društvenim grupama (Cohen i Metzger, 1998). Osjećaj pripadnosti grupi jeste posljedica emocionalne rezonance, uspostavlja se prvensteveno na emocionalnom planu, ali se tu ne zaustavlja nego zadire i u druge domene pripadnosti i poklapanja kao što su: kulturna, društvena, ideološka, estetska, etička …
Sve tri opisane osobine afektivne kulture prilikom medijske razmjene emocija manifestiraju se sinhronizirano, a u okviru određenih zajednica posebne se emocionalne rezonance s vremenom uspostavljaju kao norme koje normativno i diskurzivno konstruiraju te zajednice razgraničavajući ih od drugih. Medijski posredovano (društveno) dijeljenje uspostavljenih normi neposredno utječe na način izražavanja osobnih emocija, a javni medijski prostor koristi se za zajedničko procjenjivanje i ocjenjivanje pojedinačnih emocija korisnika medija i članova zajednica kao i procjenjivanje u odnosu na druge korisnike i same medije. Prema Doveling i Sommer (2012) to je mjesto manifestiranja i provjeravanja emocionalnih reakcija te pregovaranja o odgovarajućoj procjeni. Upravo taj oblik zajedničke procjene i pregovaranja, ta neprekidna upitnost i vaganje od ključnog su značaja za razumijevanje uloge komunikacija u društvenoj konstrukciji stvarnosti i oblikovanju različitih afektivnih kultura, u okviru kojih se kreiraju posebni oblici emocionalne povezanosti članova grupa, uključujući tu kreiranje i upotrebu različitih komunikacionih alata i jezika.
Afektivne vijesti ili kako funkcionira afektivna kultura
U afektivnoj kulturi afektivne vesti postale su važan element suvremene komunikacije i glavno obilježje afektivnog medijskog ekosistema. Promjene u medijima od kojih je najvažnija njihova mobilnost i personaliziranost učinile su da sve više živimo u, umjesto sa, medijima, da svoje osobne diskurse prilagođavamo medijskim, da se s medijski favoriziranim grupama poravnavamo i da na taj način zadovoljavamo svoju potrebu za pripadnošću. Svojevrsna povezanost i gotovo intimnost s personaliziranim sadržajima na mobilnim uređajima i afektivnim vijestima kao i veza s onima koji prate, kreiraju i podržavaju sličan sadržaj, stvaraju utisak intenzivne emocionalne povezanosti i pripadanja. Potpadajući pod medijsku logiku umjesto vlastite, medijatizirane emocije i javni afekti sve češće postaju temom i suštinom vijesti i novinarskih napisa, bez obzira na njihovu društvenu i osobnu upotrebnu vrijednost (osim diskursa, poravnavanja i pripadnosti), pa se sve češće umjesto provjerenih činjenica (oblikovanih u vesti), nude javnosti kao pouzdana osnova za donošenje odluka za buduće djelovanje.
Razvoj novinarstva kao profesije oduvijek je bio usko povezan s tehnološkim razvojem, od Gutenbergovog tiskarskog stroja, Morseovog telegrafa, Riceovog, Meuccijevog i Bellovog telefona, Teslinog i Markovijevog radija, Zvorikinove televizije, a danas interneta svih nas. Od razmjene informacija i činjenica preko razmjene slika pokretnih i nepokretnih, stavova, mišljenja, diskursa, emocija do sve ogoljenijeg i otvorenijeg uvjeravanja, novinarska profesija i industrija vijesti koristile su i koriste tehnologiju, prilagođavaju se novim komunikacionim i kreativnim mogućnostima dok istovremeno automatiziraju novinarske poslove istražujući tržište za potrebe industrije vesti te koriste suvremene algoritme, specifične softvere i robotske agente kako bi podatke i informacije oblikovali u vijesti i novinarske priče ne vodeći uvijek računa o činjeničnoj zasnovanosti, konzistentnosti argumenata i društvenoj značajnosti vijesti i novinarskih priča nego puno više se obzirući na ekonomsku isplativost za industriju.
Prilagođavajući se novim tehnologijama i komunikacijskim trendovima kojima dominiraju digitalne društvene mreže i afektivna kultura, i novinarstvo se umjesto na činjenicama zasnovanim vijestima sve više okreće traženju, oblikovanju i emitiranju afektivnih vesti koje djeluju “na prvu loptu”, ne iziskuju prevelik intelektualni napor korisnika, ne traže opravdanja, i argumente, često izazivaju burne afektivne reakcije, lako se i brzo dijele i šire, konstruirajući afektivnu kulturu i osiguravajući korisnicima prevagu neophodnog diskursa, osjećaja poklapanja/poravnanja/izjednačavanja i osjećaja pripadanja.
Jedan od najtragičnijih i najočiglednijih primjera funkcioniranja afektivne kulture nakon kojeg “ništa nije bilo isto” je svakako teroristički napad na zgrade Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 11.09.2001., kad je smrtno stradalo gotovo 3000 ljudi a preko 25000 ih je povrijeđeno. Ovaj teroristički napad posredstvom američkih elektronskih medija, prije svega televizija koje su preko satelita distribuirale signal koji su preuzimale nacionalne i lokalne TV mreže širom sveta, u gotovo direktnom prijenosu pratila je čitava planeta. Prisutnost terorizma u medijima proporcionalno je povećala osjećaj straha kod publike (Jenkins, 2006). Dramatične slike zatečenih i uplašenih ljudi i rušenja kula „blizankinja“ izazvale su salve emocionalnih reakcija, uobličile jedinstveni diskurs osude odgovorne terorističke grupe i samog terorizma kao načina rješavanja problema u svijetu, izazvale su duboko suosjećanje sa žrtvama i ugroženima, strah od mogućnosti da se takva agresija ponovi na drugim mjestima i osjećaj pripadanja onima u svetu koji osuđuju taj teroristički čin i sam terorizam.
Veliki odjek imale su afektivne vesti i afektivno medijsko izvještavanje prije invazije, a zatim i za vrijeme okupacije Iraka od strane SAD-a i drugih savezničkih vojski, kada se moglo jasno uočiti kako medijski posredovani diskursi konstituiraju identitete a zatim i norme zajednica istomišljenika istovremeno ih razgraničavaju od drugih. Medijski dobro pripremljena i diskurzivno zasnovana više na strahu od oružja za masovno uništenje nego na provjerenim činjenicama s terena, afektivno i simbolički veoma vješto konstruirana i oslonjena na opću osudu i još živa sjećanja na upotrebu bojnih otrova u Prvom svjetskom ratu te na zloglasne plinske komore za masovno uništenje čitavih naroda u koncentracionim logorima tokom Drugog svjetskog rata, okupacija Iraka nije izazvala promptnu osudu medija niti moralnu paniku u svetu, čak ni onda kada je dokazano da u navodno tajnim iračkim bunkerima nije bilo nikakvog oružja za masovno uništenje pa ni opravdanog razloga za rat i okupaciju (a što je svega nekolicina profesionalnih medija, oslonjenih na činjenice, pokušavala da ukaže prije same invazije 2003.).
Afektivne vesti i takvo medijatiziranje terorizma, rata i nasilja kao načina za postizanje ciljeva u afektivnoj kulturi proizvele su globalne diskurse. Na jednoj strani našli su se oni koji se plaše terorizma i rata, a na drugoj oni koji su potencijalno odgovorni. Razgraničenje na osjećaje pripadanja s jedne i osjećaje isključenosti sa druge strane, medijski je konstruirano u cijelom svetu upravo na ovim demarkacionim linijama solidarnosti.
S globalne scene i straha od terorizma i nasilja pogledajmo kako u afektivnoj kulturi funkcioniraju afektivne vesti na regionalnom nivou: 29.12.2020. u 12:20 Petrinju i okolina mjesta u republici Hrvatskoj pogodio je razorni potres jačine 6,2 stupnja po Richterovoj skali. Poginulo je sedmero ljudi među kojima i jedna djevojčica, 26-ro je povrijeđeno a materijalna šteta je procijenjena na više od 5 milijardi eura[18].
Dramatična situaciji na terenu zahvaljujući medijskom izvještavanju natopljenom emocijama pojačala je emotivni impuls i izazvala čitavu regiju da gotovo u trenutku isto tako afektivno odreagira. Svojim postovima na društvenim mrežama građani ne samo Hrvatske nego i ostalih država regije imali su potrebu da se poklope/poravnaju/izjednače s ugroženima, da im što prije upute verbalnu podršku i različite “simbole solidarnosti” (Colins, 1984), da se sa njima povežu i solidariziraju. Upravo na ovom primjeru kroz medijatizaciju na društvenim mrežama mogli smo do detalja pratiti kako “digitalni artefakt dolazi definirati emocionalni i ideološki pejzaž prostora koji stvara i kontekstualizira” (Harju, 2016:65), a isto tako mogli smo pratiti sve četiri Collinsove faze (Collins, 2004:53) kroz koje se emocionalni i ideološki pejzaž razvija: poslije početnih pojedinačnih reakcija i šoka (diskurs), slijedi pomicanje emocionalnog pejzaža ka “uspostavljanju standardiziranih prikaza simbola solidarnosti” (poklapanje/poravnanje/izjednačavanje), a nakon toga slijedi faza koju Collins zove postizanje “platoa solidarnosti” (pripadnost). Četvrta faza odnosi se na povratak u normalno stanje stvari. Na kraju, ovdje se prilično jasno vidjelo i ono što tvrdi Monique Scheer (Scheer, 2012) - da se ne radi o tome da samo praksa generira emocije, nego i da se same emocije mogu sagledati kao praktičan angažman sa svijetom. Epilog ovog afektivno medijatiziranog događaja[19] je ogroman regionalni i međunarodni odjek te netražena, empatijom izazvana solidarna pomoć koju su ugroženima u različitom obimu poslale (abecednim redom): Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Finska, Grčka, Mađarska, Italija, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Rumunjska, Srbija, Slovenija, Turska, EU i UEFA[20].
U afektivnoj kulturi različite zajednice udaljenih neznanaca okupljenih oko medijatiziranih emocija u aktualnom medijskom pejzažu, najčešće se mogu sresti na mjestima okupljanja fanova (obožavatelja) muzičkih, filmskih, sportskih i drugih lokalnih, regionalnih ili globalnih celebrityja. Tako se vest o smrti vojvođanskog i srpskog kantautora Đorđa Balaševića 19.02.2021. godine, u roku od dvije minute[21] proširila mainstream medijima i društvenim mrežama na čitavom prostoru bivše Jugoslavije ali i šire - vest o smrti novosadskog pjevača objavili su The Washington Post, novinska agencija The Associated Press (AP), američki mediji ABC News i US News[22]. Intenzitet medijatiziranih emocija, afektivnih vesti i medijskih sadržaja koji su podijelili njegovi obožavaoci rezonirao je i odjekivao medijskim prostorom takmičeći se među sobom i sa emocijama balada preminulog pjevača. Gotovo da nema niti jedne javne ličnosti na prostoru bivše Jugoslavije koja nije osjetila potrebu da se od pjevača emotivno oprosti (diskurs), da suučestvuje u boli porodice (poravnavanje) i da se priključi ostalim obožavateljima (pripadnost) koji su na sličan način iskazali svoj pijetet prema pjevaču, ali i da sudjeluje u zajedničkoj konstrukciji identiteta grupe i narativa o idolu koji će u tom zajedničkom narativu simbolički nastaviti postojati. Među njima bilo je puno i onih koji su u općoj tuzi željeli posljednji put dio tuđe slave i medijske pažnje prigrabiti za sebe. Kako to obično biva u afektivnoj kulturi, medijatizirane emocije povodom događaja bile su burne, u medijskom su prostoru trajale nekoliko tjedana, a prva godišnjica smrti pjevača jedva da je obilježena paljenjem svijeća nekolicine obožavatelja ispred kuće u ulici u Jovana Cvijića u Novom Sadu u kojoj je živio.
Kao posledicu medijatiziranih emocija i derivata afektivne kuture, navedimo ovde još jedan, u posljednje vrijeme jako popularan trend - Cancel culture - kulture brisanja, koja koristeći mogućnost za kreiranje diskursa, potrebe za poravnavanjem i za emocinalnom pripadnošću, bez oslanjanja na činjenice i dokaze, gotovo isključivo na osnovu simpatija ili antipatija, javno stigmatizira, demonizira, donosi presudu i ekskomunicira žrtve - kažnjava ih lišavanjem mogućnosti poravnavanja i pripadnosti zajednici. Taj vid afektivne potkulture zaslužuje posebnu analizu, ali to u nekom drugom akademsku radu.
Novinarstvo i afektivne vijesti
Digitalni medijski ekosistem, a posebno mobilni telefoni drastično su promijenili način naše svakodnevne komunikacije sa svijetom, pa tako i način na koji koristimo i oblikujemo vijesti. Vijesti su, kao uostalom i drugi medijski sadržaji postale duboko personalizirane i gotovo intimne. Mediji su sve više umreženi i društveni pa taj trend prate i profesionalne informativne agencije i mainstream mediji trudeći se na takav način selektirati događaje i oblikovati vijesti. Informacije koje skupljamo, oblikujemo i dijelimo istovremeno su dio osobnih i javnih društvenih mreža. Teško ih je razdvojiti što često stvara zabunu, ali se i vješto koristi za ubrzavanje protoka. Za industriju vijesti izvora informacija je sve više što je dobro, ali se obaveza njihove stroge profesionalne provjere prije objavljivanja sve manje poštuje. Brojna istraživanja govore da ova industrija sve više gubi povjerenje javnosti, a kvaliteta informacija se kompenzira ubrzanim protokom i brojem klikova. Profesionalni novinari te tzv. tvrde vijesti i novinarske istraživačke priče zasnovane na činjenicama dobili su ozbiljnu konkurenciju u slikama kućnih ljubimaca, intimnim detaljima iz života bogatih i slavnih, afektivnim vestima koje tako preskačući naše kognitivne i kritičke filtere prečicama dopiru do emocija straha, suosećaja, mržnje, osećaja pripadanja “svojima” i suprostavljanja svima koji nisu “mi”. Osjećaji i afekti u dinamičnoj medijasferi i posljedičnoj afektivnoj kulturi postaju sve važniji činioci proizvodnje i potrošnje vijesti. Upravo ta činjenica profesionalne novinare stavlja pred izazov - redefinirati profesionalne standarde, ideju društvene funkcije novinarstva i novinarske “objektivnosti” u demokratskim društvima - dakle redefinisati samu ideju vesti, ili se u potpunosti odvojiti od publike i od svoje funkcije javnog servisa i pisati samo o onome što publika traži i očekuje jer “tržište je nepogrešivo” i “mušterija je uvek u pravu”? Za novinare starog kova koji drže do kredibiliteta, nezavisnosti, kritičnosti, utemeljenosti u činjenicama vlastite profesije i ustrajavaju na zadatku “popravljanja sveta” postavlja se pitanje: šta je sa onim vijestima i istraživačkim pričama koje nisu zabavne i ugodne, koje upozoravaju, alarmiraju, publici ukazuju na njenu otuđenost, bespomoćnost, onesposobljenost da djeluje u vlastitu korist, sa sadržajima koji traže ozbiljnu analizu, promišljanje, racionalne odluke i konačno odgovornost - ne samo kreatora vesti nego i korisnika.
Smatramo da bi se novinari i novinarstvo trebali prilagoditi afektivnim potrebama publike i učestvovati u oblikovanju afektivne kulture, ali samo u mjeri u kojoj ne ugrožavaju činjenice, njihov značaj, balans i kontekst. Napuhivanje afektivnih i informativnih mjehura, stvaraje emocionalnih i informativnih eho komora, atomiziranje javne sfere i podilaženje predrasudama učahurenih zajednica u ovom tehnološkom, kulturalnom i emocija gladnom medijatiziranom okruženju, po našem mišljenju ne doprinosi profesionalnom obavljanju posla.
Zaključak
Svakodnevna posredovana komunikacija u aktualnoj medijasferi dovodi između ostalog i do sve intenzivnije razmjene emocija inicirajući kolektivno procjenjivanje medijatiziranih događaja i ličnosti. To korisnicima stvara subjektivni osećaj pripadnosti zajednicama što s druge strane dovodi do diskurzivnog, emocionalnog, a nekada i do ideološkog poravnavanja. Medijatiziranje emocija postaje sve češća novinarska praksa koja medijskoj i industriji vijesti osigurava brzi pristup afektivnim reakcijama pojedinaca, omogućavajući im da pregovaraju i normiraju diskurse, da se u interakciji i komunikaciji poravnavaju, a to kao konstitutivna praksa povezuje pojedince tako da stječu osećaj pripadnosti generajući i šireći afektivnu kulturu.
U sve složenijem i slojevitijem svijetu premreženom najrazličitijim vezama odnosa interesa, konteksta, diskursa, ideologija, ekonomija, politika itd. i u suvemenoj medijasferi sa sve više komunikacionih kanala i izvora informacija koji o istom nude različite pa i suprotstavljene i lažne informacije, pitanje je da li i u kojoj meri inzistiranje na afektivnim vijestima i afektivnoj kulturi doprinosi boljem razumijevanju svijeta i odgovornijem pristupu problemima kojima je opterećen. Na afektivne impulse iz vijesti publika uvek reagira afektivno. Čini se da protok emocija kroz medijske prostore ne doprinosi boljem informiranju i racionalnom sagledavanju svijeta, njegovih složenih odnosa interesa, problema i mogućih rješenja. Osećaj poravnavanja koji stvara simboličke zajednice i generira osjećaj pripadnosti može biti efikasan u suočavanju s remetilačkim ili traumatičnim događajima (a njih u svijetu na žalost ne nedostaje), ali ih ne može predvidjeti, spriječiti ili popraviti. Ovdje valja reći i to da se diskurzivno i emocionalno poravnavanje ne dešava samo u ravni pozitivnog - emocionalno rezonantni kolektivi podjednako su skloni poravnavanju i okupljaju se oko negativnih, događaja, medijatiziranih žrtvovanja i mračne strane emocija. Kako kaže Harju (2016:74) “poziv za zajednicu je istovremeno i poziv za neslaganje”. To najčešće nije poziv na dijalog, na zajedničko razmatranje argumentacije utemeljene na proverenim činjenicama i usaglašavanje, to nije poziv na dogovor nego na “neslaganje”, na razilaženje na osnovu različitih emocija i predrasuda.
Osim bavljenja teorijskim istraživanjima afektivne kulture i medijatiziranih emocija smatramo da bi akademska zajednica kreatorima afektivnih vesti koje generiraju afektivnu kulturu, i na ovaj način, trebala skrenuti pažnju na to da polariziranje na emocijama zasnovanim mišljenjima i stavovima u situacijama i kontekstu, u svijetu sve izraženijeg političkog populizma, može dovesti do ogoljenog rasizma, nacionalizma, marginalizacije i terorizma - efekata potpuno suprotnih osnovnim principima Povelje o ljudskim pravima, principima rada javnih medijskih servisa i same novinarske profesije.
[18] Izvor: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/procijenjena-je-steta-nastala-u-potresu-na-baniji-upola-je-manja-od-one-u-zagrebu-15057450 Pristupljeno 10.05.2022.
[19] Autori ovde ne tvrde da je jedini i isključivi razlog solidarne pomoći država regiona i Evrope ugorženima na Baniji efikasna afektivna meldijatizacija i emocionalno izveštavanje o događaju, nego da je takvo izveštavanje rezultiralo konstruisanjem zajednice solidarnosti, a da je ona proizvela konkretne materijalne posledice.
[20] Izvor: https://bs.wikipedia.org/wiki/Zemljotres_u_Petrinji_2020.#Međunarodni_odjek Pristupljeno: 06.05.2022.
[21] Izvor: https://www.telegraf.rs/pop-i-kultura/muzika/3304148-tuzna-vest-o-smrti-djordja-balasevica-ujedinila-sfrj-za-nekoliko-minuta-preplavila-regionalne-medije Pristupljeno: 06-05-2022.
[22] Izvor: https://www.republika.rs/zabava/kultura/260931/vest-o-smrti-dorda-balasevica-obisla-svet-omiljena-licnost-na-etnicki-podeljenom-balkanu Pristupljeno: 06.05.2022.
Literatura:
Ahmed, S. (2004). “Affective economies”. Social Text, 22, 117-139 https://cr.middlebury.edu/amlit_civ/allen/field_house/2012 backup/scholarship/affect theory/22.2ahmed.pdf Pristupljeno: 10. 12.2021.
Beckett, C., & Deuze, M. (2016). “On the Role of Emotion in the Future of Journalism”. Social Media + Society. https://doi.org/10.1177/2056305116662395
Bernard Rimé, Pierre Philippot, Stefano Boca & Batja Mesquita (1992) “Long-lasting Cognitive and Social Consequences of Emotion: Social Sharing and Rumination”, European Review of Social Psychology, 3:1, 225-258, DOI: 10.1080/14792779243000078
Chouliaraki, L. (2006). Spectatorship of suffering. London, England: SAGE.
Cohen, J., & Metzger, M. (1998). “Social affiliation and the achievement of ontological security through interpersonal and mass communication”. Critical Studies in Mass Communication, 15, 41-60.
Collins, R. (1984). The role of emotion in social structure. In K. R. Scherer & P. Ekman (Eds.), Approaches to Emotion (pp. 385- 396). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum.
Collins, R. (2004). “Rituals of solidarity and security in the wake of terrorist attack”. Sociological Theory, 22, 54-87.
Cottle S (2006) Mediatized Conflict: Understanding Media and Conflicts in the Contemporary World. Maidenhead: Open University Press.
Deacon, D., & Stanyer, J. (2014). “Mediatization: key concept or conceptual bandwagon?” Media, Culture & Society, 36(7), 1032–1044. https://doi.org/10.1177/0163443714542218
Döveling, K., & Sommer, D. (2012). Talking recipients: An integrative model of Socio-Emotional Meta-Appraisal (SEMA) in conversations about media content. In H. Bilandzic & G. Patriarche (Eds.), The social use of media: Cultural and social scientific perspectives on audience research (pp. 141-160). Bristol, UK: Intellect Books.
Döveling, K., & Wasgien, K. (2015). Suffering in online interactions. In R. E. Anderson (Ed.), World suffering and quality of life (pp. 317-329). New York, NY: Springer.
Döveling, K., Harju, A. A., & Sommer, D. (2018). From Mediatized Emotion to Digital Affect Cultures: New Technologies and Global Flows of Emotion. Social Media + Society. https://doi.org/10.1177/2056305117743141
Eckert, P. (2006). Communities of practice. Encyclopedia of Language and Linguistics, 2, 683-685 http://scholar.googleusercontent.com/scholar?q=cache:_IBZaN7Wq0MJ:scholar.google.com/+Eckert,+P.+(2006)&hl=en&as_sdt=0,5 Pristupljeno:10.12.2021.
Ekman, P. E., & Davidson, R. J. (1994). The nature of emotion: Fundamental questions. Oxford University Press.
Harju, A. (2015). “Socially shared mourning: Construction and consumption of collective memory”. New Review of Hypermedia and Multimedia, 21, 123-145. doi: 10.1080/13614568.2014.983562
Harju, A. (2016). Imagined community and affective alignment in Steve Jobs’ memorial tributes on YouTube. In S. Gardner & S. Alsop (Eds.), Systemic functional linguistics in the digital age (pp. 62-80). Sheffield, UK: Equinox Publishing Ltd.
Harju, A. (2017). On being online: Insights on contemporary articulations of the relational self (PhD Dissertation). Aalto University, Helsinki, Finland. Retrieved from http://urn.fi/ URN:ISBN:978-952-60-7434-4 Pristupljeno: 10.12.2021.
Hepp A (2013) “The communicative figurations of mediatized worlds: mediatization research in times of the ‘mediation of everything’”. European Journal of Communication 28: 615–629.
Hjarvard, Stig (2008) „The Mediatization of Society. A Theory of the Media as Agents of Social and Cultural Change”, Nordicom Review, Nordic Information Centre for Media and Communication Research, god. XXIX, br. 2, str. 105 – 134.
Hjarvard, Stig (2014) „Mediatization and cultural and social change: an institutionalperspective”, Lundby, Knut (ur.) Media- tization of communication, De Gruyter, Berlin – Boston, str. 199 – 227.
Innis, Harold (1950/1986). Empire and Communications. Victoria-Toronto: Press Porcepic Limited.
Jenkins, B. M. (2006). The new age of terrorism. In D. Kamien (Ed.), The McGraw-Hill homeland security handbook (pp. 117-130). New York, NY: McGraw-Hill.
Kenneth J. Gergen. (2009). “Relational Being: Beyond Self And Community”. Relational Being: Beyond Self And Community. https://works.swarthmore.edu/fac-psychology/213 Pristupljeno: 12.12.2021
Lazarus, R. S. (1991). Cognition and motivation in emotion. American Psychologist, 46(4), 352–367. https://doi.org/10.1037/0003-066X.46.4.352
Lindgren, S. (2015). Collective coping through networked narra- tives: YouTube responses to the Virginia tech shooting. In G. W. Muschert & J. Sumiala (Eds.), Studies in Media and Communications: School shootings: Mediatized violence in a global age (Vol. 7, 2nd ed., pp. 279-298). Bingley, UK: Emerald.
Makluan, Maršal (1971). Poznavanje opštila čovekovih produžetaka. Beograd: Prosveta.
Mazzoleni G and Schulz W (1999) Mediatization of politics: a challenge for democracy? Political Communication 16(3): 247–261.
McCarthy, E. D. (1994). The social construction of emotions: New directions from culture theory. In W. M. Wentworth & J. Ryan (Eds.), Social perspectives on emotion, Vol. 2 (pp. 267-279). Bingley, UK: Emerald. https://fordham.bepress.com/soc_facultypubs/4 Pristupljeno: 14.12.2021.
Miguel, C. (2016). Visual intimacy on social media: From selfies to the co-construction of intimacies through shared pictures. Social Media + Society, 2(2), 1-10. doi: 10.1177/2056305116641705
Ragin C (2000) Fuzzy Set Social Science. Chicago: University of Chicago Press
Rimé, B., Philippot, P., Boca, S., & Mesquita, B. (1992). Long- lasting cognitive and social consequences of emotion: Social sharing and rumination. In W. Stroebe & M. Hewstone (Eds.), European review of social psychology, Vol. 3 (pp. 225-258). Chichester, UK: John Wiley & Sons.
Scheer, M. (2012). Are emotions a kind of practice (and is that what makes them have a history)? A Bourdieuian approach to under- standing emotion. History and Theory, 51, 193-220 . https://www.academia.edu/14483859/Are_Emotions_a_Kind_of_Practice_and_Is_That_What_Makes_Them_Have_a_History_A_Bourdieuan_Approach_to_Understanding_Emotion?from=cover_page Pristupljeno: 15.12.2021.
Scherer, K. R. (2005). „What are emotions? And how can they be measured?”. Social Science Information. 44 (4): 693—727. doi: 10.1177/0539018405058216
Sumiala, J. (2013). Media and ritual: Death, community and every- day life. London, England: Routledge.
Wetherell M. (2015), Trends in the Turn to Affect: A Social Psychological Critique. Body & Society.21(2):139-166. doi: 10.1177/1357034X14539020
Izvori s interneta:
Izvor: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/procijenjena-je-steta-nastala-u-potresu-na-baniji-upola-je-manja-od-one-u-zagrebu-15057450 Pristupljeno 10.05.2022.
Izvor: https://bs.wikipedia.org/wiki/Zemljotres_u_Petrinji_2020.#Međunarodni_odjek Pristupljeno: 06.05.2022.
Izvor: https://www.telegraf.rs/pop-i-kultura/muzika/3304148-tuzna-vest-o-smrti-djordja-balasevica-ujedinila-sfrj-za-nekoliko-minuta-preplavila-regionalne-medije Pristupljeno: 06-05-2022.
Izvor: https://www.republika.rs/zabava/kultura/260931/vest-o-smrti-dorda-balasevica-obisla-svet-omiljena-licnost-na-etnicki-podeljenom-balkanu Pristupljeno: 06.05.2022.
Izvor: http://www.bgcentar.org.rs/bgcentar/wp-content/uploads/2013/02/Univerzalna-deklaracija-o-ljudskim-pravima-1948.pdf Pristupljeno: 12.05.2022.
Affective Culture as a Consequence of the Mediatization of Emotions
Abstract
Technological innovations and digitization of the media ecosystem, mobility, accessibility, intimacy and individualization of content influenced the change in the model of media reporting and communication culture. In this paper, we consider the practice of mediatization of emotions through affective news as generators of the construction of affective culture, we point out the mode of action of mediatized affective culture and its most important characteristics - discourse, alignment and belonging. Acting according to the logic of the media instead of their own, mediatized emotions and public affects increasingly become the topic and essence of news and journalistic stories, so instead of verified facts, they are offered to the public as a reliable basis for making rational decisions for future action. In the paper, we show how emotions are perceived as artifacts in a mediatized affective culture, how they are shared through affective news and how, based on them, the audience of the media system negotiates and shapes discourses, generates feelings of alignment and belonging, and shapes communities based on common emotions. We also point out that affective discursive alignment does not only occur in the area of positive but also negative emotions, and that polarization based on affective news and the communities formed on it does not always contribute to a better understanding of the world and its problems.
Key words: mediatization, affective culture, affective news, emotions, media.
|
11(21)#16 2022 |
|
DOI 10.46640/imr.11.21.3 |
Ljiljana Lj. Bulatović i Goran Bulatović
Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd, Srbija
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Mapiranje izazova novinarske profesije u
suvremenom medijskom ekosistemu
Puni tekst: pdf (474 KB), Hrvatski, Str. 3469 - 3485
Sažetak
Pod utjecajem suvremenih tehnologija i posebno društvenih mreža, profesionalno novinarstvo našlo se u raskoraku između normi, standarda i izvornih zahtjeva profesije s jedne strane, zahtjeva poslodavaca, vlasnika medijskih kompanija i industrije s druge strane i s treće očekivanja atomiziranih javnosti rukovođenih različitim patikularnim interesima, sklonostima i predrasudama. U radu ukazujemo na izazove profesionalnog novinarstva koji su uticali na gubljenje povjerenja između informativnih medija, novinara i publike, što je utjecalo na promjenu profesionalnog identiteta novinara i umesto nezavisnih, kritičkih i objektivnih istraživača i snabdjevača informacijama odgovornog demokratskog i kritičkog javnog mnjenja, oni su svedeni na „zaposlene u medijskim kompanijama“. Jedna od posljedica novinarskog odustajanja od normi profesionalnog identiteta i fokusiranosti na javni interes je poplava lažnih vesti koje medijski ekosistem čine još kaotičnijim, a površnu i medijski neobrazovanu publiku sklonu jednostavnim rješenjima i predrasudama, lakom za manipulaciju. U tako oblikovnom medijskom ekosistemu, u kojem novinari nemaju obavezu da provjeravaju informacije prije objavljivanja nego se to radije prebacuje na korisnike, manipulacija nema za cilj samo ekonomsku dobit medijskih kompanija nego i ideološku i političku indoktrinaciju, širenje govora mržnje, straha i nepoverenja i konačno stvaranje uvjeta za nedemokratske oblike vladavine. U radu tvrdimo da dokumenti u kojima se utvrđuju mjere za ojačavanje povjerenja između novinara i publike neće imati efekta ukoliko sami novinari ne reafirmiraju svoj profesionalni identitet i ne steknu podršku publike da zaštite svoje profesionalne strandarde od uticaja tržišta i profita.
Ključne riječi: novinari, lažne vijesti, medijski ekosistem, profesionalni standardi.
Uvod
Tehnološke inovacije imaju dugu povijest izazivanja mješavine utopijske euforije i distopijskih strahova. Još je Sokrat bio duboko uznemiren štetnim posljedicama pisanja (Platon, oko. 370 B.C.E/1997, str. 551–552).[23] Poremećaji u javnoj sferi nastali pod utjecajem suvremenih informacionih tehnologija euforiju su u velikoj mjeri zamijenili strahom. Proizvođači lažnih vesti, osnaženi mogućnostima koje pruža suvremena tehnologija javni interes su podredili vlastitim interesima, usmjereni su na eksploataciju ranjivosti auditorija, produbljuju podjele u društvu, podrivaju demokratske procese. Profesionalno novinarstvo našlo se u raskoraku između normi, zahtijeva profesije i očekivanja javnosti s jedne strane, te normi i zahtijeva medijske industrije i poslodavaca s druge. Odavno uspostavljeni profesionalni standardi i etičke norme, posvećenost javnom interesu i činjenicama, logika digitalnog kapitalizma i ekonomija pažnje obesmišljavaju do mjere da se sve češće postavlja pitanje funkcije suvremenog profesionalnog novinarstva. Šta se dešava s novinarstvom u vrijeme suvremenih tehnoloških inovacija, dostupnosti ogromnog broja izvora i umreženih pristrasnih strana koje se bave dezinformiranjem ili im samo odgovara širenje lažnih vesti ili zamagljivanje istine? „Glavni egzistencijalni oblik kazivanja istine je samoća filozofa, usamljenost znanstvenika i umjetnika, nepristrasnost historičara i suca i nezavisnost pronalazača činjenice, svjedoka i izvještača”. (Arendt, 1994: 61) Usamljenost i prepuštenost samom sebi profesionalnog novinarstva nikada nije bila vidljivija. Nezavisnosti nikada nije bilo manje, pa umjesto profesionalnog novinarstva suvereno vladaju tehnološke inovacije i algoritmi, a sve domene političkog, kulturnog i društvenog života podređene su interesima profita, tabloidizaciji, populizmu, relativizaciji činjenica, glorifikaciji i nametanju mišljenja; osnažuju se svi stereotipi, podilazi se predrasudama i revitaliziraju se stari te grade novi mitovi, svjesno se informacijama cilja na afektivni dio ličnosti korisnika medija, a racionalni se zapostavlja. Lažna vest je postala dio svakodnevice.
Što se točno događa sa novinarskom profesijom? Što je tehnologija donijela, a što oduzela novinarskoj profesiji? Što će raditi novinari ako će građanima prepustiti traganje i samostalno istraživanje izvora i vjerodostojnostti činjenica, kako bi rasvijetlili je li vijest lažna ili je samo nehotice pogrešna, loše upakirana ili je možda namjerna neslana šala, ciljana obmana i podmetačina? Što je to što je ključno uporište novinarskog posla? - pitanja su koja postavlja javnost, postavljaju ih i studenti novinarstva svojim nastavnicima i evidentno, tiču se identiteta same profesije. Odgovori na ta pitanja, zasnovani na tradicionalnim osnovama - odnjegujte i sačuvajte profesionalca u sebi, uz dodatak, zašto ne reći - starovremene plejade novinarskih postulata kojima se dana, praktično rugaju ne samo tabloidni mediji nego i razni “profesionalci” povezani s medijima više kao prodavači roba i usluga, uvjeravači i menadžeri javnog mnijenja, nekako ostaju izvan fokusa svih kojih se neposredno tiču: novinara i auditorija, a i samih poslodavaca u medijskom sistemu.
Pritisak brzih ekonomskih i tehnoloških promjena, snažan populizam, protesti zbog društvene nepravde i nejednakosti, pad povjerenja u institucije, rast teorija zavjere obilježja su suvremenog društvenog stanja, a u isto vreme i pokazatelji novog seta okolnosti za novinare, navodi Reuters institut o trendovima za 2021. godinu[24]. U istom izvještaju se naglašava i da zabrinutost zbog dezinformacija i lažnih vijesti postaje izgovor za nova ograničavanja slobode govora s jedne strane, a s druge postaje razlog za usmjeravanje publike na edukaciju iz oblasti koje su do skoro bile rezervirane isključivo za novinare. U trendovima za 2022. godinu Institut predviđa povratak profesionalnog novinarstva i njegovu konsolidaciju: “2022. će biti godina pažljive konsolidacije za industriju vesti koja je poremećena i naelektrizirana dugotrajnom krizom oko virusa COVID-19. I novinari i publika su ‘sagorjeli’ od nemilosrdnog intenziteta novinske agende, sve više polarizirane debate o politici, identitetu i kulturi. Ovo bi mogla biti godina kada će novinarstvo uzeti dah, fokusirati se na osnove i vratiti se jače. Ključni izazov za medije ove godine je da im se ponovo obrate oni koji su se okrenuli od vijesti – kao i da izgrade dublje odnose s redovnijim potrošačima vesti. Smjena generacija će također biti ključna tema, što će dovesti do više unutrašnjeg preispitivanja u redakcijama o raznolikosti i inkluziji, o novim agendama kao što su klimatske promjene i mentalno zdravlje, i o tome kako bi se novinari trebali ponašati u društvenim medijima.”[25]
Ekspanzija lažnih vijesti i posljedično razvoj brojnih alata za njihovo prepoznavanje, doveli su do svojevrsnog profesionalnog razduživanja novinara od provjeravanja činjenica s jedne strane, i s druge - do svojevrsnog obavezivanja publike da obavlja taj dio posla. Situacija kada kompanije koje posluju globalno poput Facebooka ili Googlea, postaju toliko moćne i utjecajne da mogu same sebe regulirati bez ikakve vanjske kontrole upućuje na pitanje rade li to zaista u korist građana? Dešava li se to pred javnošću u opisanim okolnostima potpuno nov proces kojim se profesionalna odgovornost s medija i novinara prebacuje na publiku? Kakve to posljedice može imati na demokratske procese i budućnost novinarstva? Radi li se tu o procesu snaženja, širenja i utjecaja medijske pismenosti i odgovornosti publike, ili je na djelu odricanje od strogih profesionalnih odgovornosti kao nov način stjecanja profita i utjecaja?
Lažne vijesti i informacijska preopterećenost
Vijest je lažna „kada se namjerno napiše da bi se širile dezinformacije i neistine” (Čejko, 2019:98).
Namjerno plasirane dezinformacije ili teorije zavjere koje se šire preko tradicionalnih ili online medija nisu od jučer i nisu nepoznate u medijima. Pojavom virusa Covid 19 s jedne strane, i rastućeg utjecaja novih medija i društvenih mreža sa druge, zabrinutost zbog lažnih vijesti se povećala. Javnost je suočena s vrlo široko rasprostranjenim dezinformacijama koje gladno guta i oduševljeno dijeli, i koje su svojevrsni, novi i snažni izvor utjecaja i polarizacije te iste javnosti. Pri tom javnost dijeli i odgovornost za polarizaciju koju produbljuju lažne vesti dijeleći ih nekritički i bez provjere – čime osnažuje industriju koja takve vijesti forsira. “Medijske manipulacije ne umnožavaju samo manipulatori sami po sebi, oni koji iniciraju i kreiraju (s konkretnim ciljevima) neke (djelomično) lažne medijske tekstove, nego i obična publika koja ove medijske poruke nekritički doživljava kao istinite. Ovo je prirodna posljedica postojeće mogućnosti masovnih medija („žuta štampa“, žuti“ TV programi, internet sajtovi), kad se jednom kreirane lažne informacije repliciraju bez ikakvih kritičkih komentara i analiza. Širenje lažnih medijskih informacija liči na virusnu epidemiju, kad u brojnim slučajevima filteri i prakse verifikacije informacija izostaju” (Levitskaya, Fedorov, 2021:323).
O tome kakvog su karaktera vijesti i o primjeni samog pojma lažne vesti uvelike odlučuju namjere, potrebe i kontekst (Kulić, 2019:184) što dodatno usložnjava analizu tog fenomena. Prema jednom istraživanju, lažne vijesti se dijele sedamdeset posto više od bilo kojih drugih, što zbog svog karaktera što zbog samog načina kako su upakirane (Vosoughi, Roy, Aral 2018:1149).
Različit je spektar medijskih formata u koji su upakirane lažne vesti, pa su i podjele brojne. Raspon je širok i kreće se od parodičnih i satiričnih mimova (koji možda i nemaju namjeru izazivanja štete, ali imaju potencijal prijevare), preko dijeljenja sadržaja s potpuno lažnom kontekstualizacijom, tabloidnih naslova i montaža koje nemaju dodira s tekstom koji prate, sadržaja usmjerenih na prijevaru najčešće lažiranim izvorom, netočnom i nepotpunom upotrebom informacija, manipuliranih sadržaja na najrazličitije načine poput teorija zavjere i na kraju potpuno lažnih sadržaja (Wardle, 2017). Grupa autora (Tandoc, Wei Lim i Ling, 2018:141) nakon deceniju i pol duge analize više od trideset znanstvenih tekstova zaključuje da se lažne vesti koriste u medijima kroz: satiru, parodiju, isfabricirane vesti, manipulaciju fotografijom, kroz reklamno-propagandni i promo sadržaj. Nenamjerne greške, teorije zavere, glasine, satira, lažne izjave i pristrasni izveštaji, načini su na koje su mediji forsirali lažne vesti u toliko analiziranim izborima u SAD 2016. godine (Allcott, Gentzkow, 2017:214). Da će lažne vesti biti sve ozbiljniji faktor u političkim igrama širom sveta, sugeriraju sve predikcije Reutersovog instituta za novinarstvo iz godine u godinu. Najnoviji primjer široko upotrijebljenih lažnih vesti u propagandne svrhe je rat u Ukrajini. Svega nekoliko meseci prije agresije na Ukrajinu plasirana je prva lažna vest o napadu, na jednom blogu koji je tvrdio da je vijest da će Rusija napasti Ukrajinu zapravo lažna vest[26]. Od tada je javnost svakodnevno iz minute u minutu izložena lažnim snimcima, lažnim vestima, montiranim fotografijama, izmišljenim podacima, duhovitim i manje duhovitim mimovima itd., koje konzumira i deli, a društvene mreže i mediji prvo ih gromoglasno objavljuju, pa naknadno razotkrivaju kao lažne.[27]
Paradoksalno je, iako i dalje zapravo ne postoji jasna definicija pojma lažne vijesti, da ne postoji univerzalno načelo koje bi vodilo ka cjelovitom razumevanju tog pojma, te u skladu sa tim, ne postoji niti jedinstvena strategija koja bi mogla pomoći da se tome stane na put. Ne postoji ni formalno pravna, niti znanstvena suglasnost oko toga kako se boriti protiv lažnih vesti (ako ih već ne možemo prevenirati i spriječiti), odnosno dezinformacija - kako to definraju europska tijela koja se bave ovom temom[28]. Prema jednoj od definicija koju daje Europska komisija, dezinformacija je «dokazano lažna ili obmanjujuća informacija koja je smišljena, objavljena, distribuirana sa ciljem sticanja određene ekonomske koristi ili namerne prevare javnosti, te koja škodi javnom interesu»[29]. Ova definicija isključuje satiru, parodiju ili eventualnu nenamernu grešku kao dio korpusa lažnih vesti.
Zajednička deklaracija o slobodi izražavanja i „lažnim vijestima“, dezinformacijama i propagandi[30] koju su donijeli specijalni izvestitelj Ujedinjenih nacija (UN) za slobodu mišljenja i izražavanja, predstavnik Organizacije za europsku sigurnosti saradnju (OEBS) za slobodu medija, Specijalni izvestitelj Organizacije američkih država (OAS) za slobodu izražavanja i specijalni izvjestitelj Afričke komisije za ljudska i narodna prava (ACHPR) za slobodu izražavanja i pristup informacijama, globalna je namjera da se s najvišeg mjesta krene u borbu protiv lažnih vesti, tako što se u Standardima o dezinformacijama i propagandi sugerira «državnim akterima da se suzdrže od promocije, sponzorstava i prenošenja izjava koje imaju u sebi naznake dezinformacija ili propagande, pošto zabrane širenja informacija zasnovanih na nejasnim i dvosmislenim idejama, uključujući ‘lažne vesti’ ili ‘neobjektivne informacije’, nisu u skladu sa međunarodnim standardima slobode izražavanja»[31]. U sklopu preporuka, u deklaraciji je akcentirana i «uznemirenost slučajevima u kojima državni organi omalovažavaju, zastrašuju i prijete medijima, uključujući i stavove da su mediji ‘opozicioni’ ili da ‘lažu’ i da imaju skrivenu političku agendu što povećava rizik od pretnji i nasilja nad novinarima, podriva povjerenje javnosti u novinarstvo kao javnog čuvara, i može dovesti u zabludu javnost brisanjem granica između dezinformacija i medijskih proizvoda koji sadrže činjenice koje se mogu nezavisno provjeriti»[32].
U akademskoj literaturi su najčešće prihvaćena tri prevladavajuća elementa koja karakteriziraju lažne vesti. Prije svega se smatra da je lažna svaka vijest koja nije zasnovana na provjerenim činjenicama, a zatim i svaka vijest u kojoj su činjenice djelomično ili u potpunosti izostavljene (Egelhofer, Aaldering, Eberl, Galyga, Lecheler, 2020). Ukoliko je vijest kreirana s jasnom namjerom obmane javnosti u cilju ostvarivanja određenog interesa (političkog, ekonomskog i sl.) ona je također lažna (Freelon, Wells, 2020), kao i kada je lažna vijest sačinjena tako da prividno poštuje standardni format (kao što je pravilo 5W), a u očiglednoj namjeri da javnost dovede u zabludu da iza nje stoji neki novinarski autoritet (Egelhofer, Aaldering, Eberl, Galyga, Lecheler, 2020).
U analizi britanskih i američkih medija kroz diskurse u kojima se lažne vesti koriste Farkas i Schou (Farkas, Schou, 2018) tvrde da su lažne vijesti plutajući označitelji koji osiguravaju najbrži način mobiliziranja pažnje, ostvarivanja prihoda ili diskreditiranja političkog protivnika.
Na tragu ove tvrdnje je i izvještaj Savjeta Europe o medijskom okruženju na Balkanu, u kojem se ističe da se ova regija masivno suočava s „lažnim vijestima, govorom mržnje i zamkama za klikove čija je posljedica veliki pad povjerenja stanovništva u medije“[33]. Pri tom se dodaje da su: «… mediji iz Srbije jedan od najvećih izvoznika lažnih vesti u susjedne države, što pokazuju podaci specijaliziranih portala koji prate ovaj negativni fenomen u državama Zapadnog Balkana. Istovremeno, Srbija je, prema jednom istraživanju o uticaju lažnih vesti, treća zemlja u Evropi - odmah iza Rumunjske i Češke. Iako se ovi podaci Monitora evropskih komunikacija (European Communication Monitor) odnose na 2018. godinu, urednik portala Fakenews tragač, Stefan Janjić ističe da se situacija nije promijenila»[34].
Zemlje Zapadnog Balkana imaju mali potencijal da se odupru negativnim efektima lažnih vijesti i dezinformacija, što je uglavnom posljedica stanja u slobodi medija i obrazovanja, navodi se u izvještaju Instituta za otvoreno društvo u Sofiji. Na posljednjem mjestu Indeksa medijske pismenosti u regiji, koji je objavio taj Institut nalazi se Sjeverna Makedonija, zatim slijede Bosna i Hercegovina, Albanija i Crna Gora. Srbija je na 29. mjestu od 35 europskih zemalja obuhvaćenih istraživanjem (Lessenski, 2021). Centar za demokratsku tranziciju iz Podgorice[35] potvrđuje prisustvo lažnih vijesti: “Na osnovu analize blizu 500 članaka iz 200 regionalnih medija i zaključuje da su skoro svi regionalni internet mediji objavili bar po jednu lažnu vest u posljednjih šest mjeseci”.[36] U regiji se izdvajaju četiri organizacije za provjeravanje činjenica, u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji: Raskrinkavanje.ba, Raskrinkavanje.me, Metamorphosis Foundation, Istinomer. Ove četiri organizacije su pojačale svoja istraživanja i suradnju u okviru priliva lažnih vesti tokom pandemije koronavirusa. Dio su Facebook programa za provjeru činjenica i borbu protiv dezinformacija koji broji 70 akreditiranih organizacija za provjeravanje činjenica iz cijelog svijeta. Facebook članke koji se označavaju kao lažni prebacuje na dno liste aktualnosti. Procjena je da će se ovom tehnikom budući pregledi lažnih vesti u prosjeku smanjiti za preko 80%.[37]
Uprkos ovakvoj slici, u Srbiji (i u regiji) kasni se sa bilo kakvom zakonskom regulativom koja se izričito odnosi na lažne vesti. U Srbiji su na snazi tradicionalni i zastarjeli zakonski propisi koji se nigdje ne bave lažnim vijestima, odnosno koji preporučuju i obavezuju medije da izveštavaju istinito i u interesu javnosti.[38] Isto je i sa samoregulatornim dokumentima, pa se lažnim vestima izričito ne bavi niti Kodeks novinara Srbije,koji se zadržava na navodu da je obaveza svakog novinara: «Tačno, objektivno, potpuno i blagovremeno izveštavanje o događajima od interesa za javnost, uz poštovanje prava javnosti da sazna istinu i uz primenu osnovnih standarda novinarske profesije».[39]
Za to vreme akademska javnost nastoji odgovoriti na izazov lažnih vijesti i dezinformacija diskutirajući široki dijapazon pitanja: pojave i utjecaja lažnih vijesti (Kulić, 2019), lažnih vesti i izazova u praksi (Surčulija Milojević, Kulić, 2020), lažnih vesti i polariziranog okruženja (Kulić, 2021), politike, demokracije i lažnih vesti (Orlović, 2021), povjerenja građana u medije i lažne vesti (Petrović, Bešić, 2021), utjecaja novih IT i lažni vesti (Simić, 2021), medija o lažnim vijestima (Markov, 2021).
Posebno privlači pažnju i nedavno objavljena studija Kada kažeš „lažna vest” na šta tačno misliš?, koja na uzorku od 300 tekstova objavljenih u medijima u Srbiji u periodu 2016 -2021. prvi put sistematski opisuje karakteristike medijskog diskursa o lažnim vestima u Srbiji. Identificirajući tri teme ključne za razumijevanje medijskog diskursa o lažnim vijestima u Srbiji: problematizacije, politizacije i normalizacije diskursa o lažnim vijestima, autor navodi: “U analiziranim tekstovima lažne vesti su najčešće tretirane eksplicitno ili implicitno kao društveni problem koji predstavlja opasnost za publiku. O problemu lažnih vesti se govori u izvještajima o konkretnim opovrgnutim lažnim vijestima ili u analitičkim tekstovima o fenomenu lažnih vesti. Bez obzira na pristup, u tekstovima u kojima se problematizira fenomen lažnih vesti prisutni su je jedan ili više elemenata kao što su definisanje problema, traženje uzroka, razmatranje posledica i/ili predlaganje mera u borbi protiv lažnih vesti.” (Markov, 2021:32) Autor u zaključku sugerira: “Najpesimističniji zaključak ove analize je da, i pored povremenih diskusija o mogućim rešenjima, svaka opisana strategija sugeriše publici da su lažne vesti neizbežne. Tabloidi inzistiraju na tome da su lažne vesti svuda oko nas i da je svatko njihov potencijalni proizvođač ili prenositelj. Kritički mediji nagovještavaju da su politička moć i pritisak toliko snažni da profesionalne metode verifikacije nemaju značajan efekt. Rts.rs (javni servis) navodi da financijski poticaji digitalnog okruženja obesmišljavaju profesionalne metode verifikacije.” (Markov, 2021:47)
Nezaustavljivo širenje dezinformacija prvo na mreži a potom i u tradicionalnim medijima, između ostalog i sa stanovišta psihologije, predstavlja koliko praktičan izazov, toliko i znanstvenu zagonetku (Penycok, Rand, 2021:388). Psiholozi tragaju za odgovorom na pitanje - Što je to što korisnika onemogućava da napravi razliku između točnog i netočnog sadržaja u medijima? Dio odgovora, pa i razloga svakako leži u hiperprodukciji medijskog sadržaja prepunog mišljenja i analiza, većinski negativno obojenog - što za posljedicu ima stanje informacijske prezasićenosti (informacijski overloud) koja otupljuje korisnička čula. Moderne informacione tehnologije su primarni pokretači preopterećenja informacijama na sva tri nivoa: u proizvedenoj količini informacija, lakoći njihovog širenja i širini dosegnute publike.
Informacijska preopterećenost kao fraza pripisuje se američkom sociologu Bertramu Grossu, koji je njome označio stanja kada informacije koje ulaze u bilo koji sistem prevazilaze mogućnosti obrade informacija tog sistema[40] (Gross, 1964). U suvremeni diskurs temu informacijske preopterećenosti uvodi Toffler sedamdesetih godina prošlog stoljeća (Toffler, 1970). Pokret za medijsku pismenost nanovo je aktualizira krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća., da bi društvene mreže i lažne vesti ovoj temi danas dodale na značenju i ponovo je kontekstualizirale, a pokret za medijsku pismenost označio kao jednu od najvažnijih tema današnjice. U osnovi, definicija i uočeni efekti preopterećenja informacijama nisu se značajno promijenili tokom vremena, ali su se dolaskom novih tehnologija umnožili njihovi potencijalni uzroci. Istraživanja iz oblasti psihologije tako između ostalog pokazuju i to da su na poluinformacije i dezinformacije neke korisničke kategorije posebno osjetljive, poput ljudi u kasnim godinama i ljudi sa određenim kognitivnim atributima (Kozyreva, Lewandowsky, Hertwig, 2020:50).
Istraživački centar Pew[41] objavio je studiju pod nazivom „Budućnost blagostanja u svijetu zasićenom tehnologijom“, u kojoj se diskutira tzv. digitalno nepovjerenje kao posljedica informacijske preopterećenosti i kao uzrok poremećaja ponašanja u digitalnom prostoru. Digitalno nepovjerenje je posljedica nepovjerenja u sebe i svoje kvalitete pod pritiskom različitih ponašanja u digitalnom svijetu, ono dijeli korisnike, stvara negativne emocije kod korisnika, udaljava društvene grupe, potiče negativne emocije, potiče i cyber nasilje. Posebno je uočeno da digitalno nepovjerenje reducira svaku osobnu inicijativu i na taj način gura korisnika da se pod pritiskom informacijske preopterećenosti prepusti negativnim emocijama (Fan, Huang, Qalati, Shah, Ostic, Pu, 2021).
Identificirajući dvije sistematske razlike između online i offline okruženja (prva se odnosi na strukturu i funkcionalnost, a druga na razlike u percepciji i ponašanju), psiholozi su zaključili da su dva osnovna korisnička atributa koja pogoduju širenju lažnih vijesti: ekonomija pažnje i izražena osobna predispozicija za orijentaciju ka negativnom (Kozyreva, Lewandowsky, Hertwig, 2020:20). Oba stvaraju savršene uvjete za širenje dezinformacija, pa su se naspram ljudi sa snažnom predispozicijom za orijentaciju ka negativnim vestima (a većina „lažnih vesti“ i ima tendenciju da izazove negativne emocije kao što su strah, bijes i ljutnja) našli algoritmi koji promoviraju atraktivan, zanimljiv i rado prihvatljiv sadržaj. (Kozyreva, Lewandowsky, Hertwig, 2020:24) “Preopterećenje informacijama spaja vanjsku realnost (višak informacija) s unutrašnjom realnošću (psihološki odgovor) na osećaj preopterećenosti informacijama (Bawden, Robinson, 2020). Iako i dalje to nije indikacija da se može govoriti o jasno određenom tipu ličnosti, postoje i određeni dokazi da individualni faktori i faktori ličnosti, kao što je npr. samoefikasnost, mogu igrati određenu ulogu u tome da li i kako, osoba percipira preopterećenje informacijama (Bawden, Robinson, 2020:12) U jednoj drugoj diskusiji o ovom problemu, grupa autora je osmislila psihološku intervenciju u obliku igre korištenjem pretraživača na mreži. Igrači preuzimaju ulogu proizvođača lažnih vijesti i na taj način uče savladavati šest dokumentiranih tehnika koje se obično koriste u proizvodnji dezinformacija: polarizaciju, prizivanje emocija, širenje teorija zavjere, trolanje ljudi na mreži, odbacivanje krivice i lažno predstavljanje lažnih naloga. Igra se oslanja na metaforu inokulacije, gdje preventivno razotkrivanje, upozorenje i upoznavanje ljudi sa strategijama koje se koriste u proizvodnji lažnih vesti pomaže u stvaranju kognitivnog imuniteta kada su igrači izloženi stvarnim dezinformacijama. Evaluacija igre s 15.000 učesnika pružila je početne dokaze da se sposobnost ljudi suočavanja s dezinformacijama i odupiranja poboljšava nakon igranja, bez obzira na obrazovanje, godine, političku ideologiju i kognitivni stil (Roozenbeek, van der Linden, 2019).
Novinarski profesionalizam u novom ambijentu
U posljednjih nekoliko decenija novinari su osim tradicionalnih znanja i veština morali savladavati i nove vještine tempom koji su diktirale tehnološke promjene. Inovativnost i kreativnost onako kako ih vidi proces digitalizacije još nisu iscrpljeni i pred novinarima su novi izazovi. Ovde ne mislimo samo na tehničke kompetencije, nego na ambijent koji se generirae stalnim tehnološkim inovacijama i koji je stalni izazov za novinare u profesionalnom i etičkom smislu.
Usponom društvenih medija, enormnim rastom količine dostupnih izvora, informacija i sadržaja, brzinom distribucije i ažuriranja, interaktivnošću i umrežavanjem, okretanjem k ekonomiji pažnje koja je izvor profita, medijski i javni ekosistem u digitalnoj i postdigitalnoj kulturi koja sa sobom nosi i podrazumijeva preopterećenost, prekomjerno izlaganje, pretjeranu konzumaciju, vidi u okupaciji pažnje korisnika (koja je vrlo ograničen resurs), a koja nas prisiljava da širimo našu pažnju na mnoštvo konkurentskih izvora koje nudi web (Wu, 2017) i s fokusom na krađu pažnje (McFedries, 2014). Lažne vijesti, odjenute u najrazličitije formate sastavni su dio ovog ambijenta, u velikoj mjeri ga određuju, dio su novog medijskog i ekonomskog prosedea, a između ostalog pokazuju, kako strukturni faktori u dizajnu online okruženja mogu utjecati na to kako pojedinci obrađuju informacije i komuniciraju jedni s drugima. Stare novinarske uloge i društvene funkcije odmjeravaju se s novim uvjetima, a novinarska profesija pod sve većim pritiskom redefinira vlastiti identitet pa novinar više ne obavlja funkciju javnog servisa, provjerenim, za funkcioniranje demokratskog društva bitnim informacijama, nego se ponaša kao zaposlenik u medijskoj industriji čiji se uspeh mjeri isključivo profitom. Od novinara se očekuje da odgovore na nove tehnološke i ekonomske izazove, kao i da u novim okolnostima odgovore potrebama javnosti sa jedne strane, osobnom profesionalnom kredu s druge i poslodavcu sa treće. Iako i dalje najveći dio ispitanika obuhvaćenih istraživanjem Reuters instituta o trendovima i predikcijama, među kojima su i urednici svih profila, kaže da je upravo koncept nepristrasnosti važniji nego ikada, znakovito je to da skoro polovina njih sada tvrdi da postoje politička i društvena pitanja u kojima nema smisla biti neutralan[42] (Newman, 2021:6) Onaj jaz o kojem diskutira Hanitzsch produbljen je i iznova kontekstualiziran: “S jedne strane, čini se da postoji jaz između uloga kojima novinari teže i uloga koje obavljaju u praksi”. ... “Shvaćene iz diskurzivne perspektive, novinarske uloge nikada nisu statične; podložne su diskurzivnom (ponovnom) stvaranju, (ponovnom) tumačenju, prisvajanju i osporavanju. (Hanitzsch, 2017). Dok osnovne vještine novinarstva ostaju iste – pronađite priču, provjerite je, provjerite je opet i opet, smjestite je u žanrovsku normu, stavite je u kontekst i prenesite je jednostavnim i zanimljivim jezikom koji će zainteresirati publiku, mijenja se način na koji novinari rade svoj posao “dijelom kao rezultat komercijalnih pritisaka poslovnog okruženja, dijelom zbog digitalizacije, odnosno kao rezultat svega onoga što bismo mogli nazvati utjecajem „mikro“ nivoa” (Spilsbury, 2014). U suvremenom svetu digitalnih medija tradicionalni poslovni modeli više ne funkcioniraju pa potraga za novim poslovnim modelima nikada ne prestaje, medijske kompanije preispituju svoje strategije, a novinari koji su u stanju razmišljati na poduzetnički način sve su traženiji. Uzbunjivanje, aktivizam, proizvodnja lažnih vesti i govor mržnje postaju dominantni način javne komunikacije, tako da tehnološki razvoj osim ovoga utiče na najosjetljiviji dio novinarske prakse, jer je „globalno, digitalno doba novi izazov i za novinarsku etiku” (Wyatt, Wendy, 2014). “Pored prilično klasičnih pitanja kao što su nepristrasnost, sukob interesa, obmana i izdaja” (Muller, 2014), pažnja javnosti je sada usmjerena na hiperprodukciju lažnih vesti, na govor mržnje, na uzbunjivače i građansko novinarstvo kao neformalne izvore za profesionalne novinare, na probleme privatnosti, plagijate, rukovanje ogromnim bazama podataka, hiperprodukciju svih vrsta informacija naročito svih vrsta digitalnih vizualnih formata (McBride, Kelly, Rosenstiel 2014; Foreman 2016; Muller 2014). Brzina postaje važnija od točnosti, a rezultat su velike greške i velike posljedice po javnu sferu. Novinari su dugo bili „autonomni proizvođači znanja u društvu“ i po tome jedan od stupova demokratskog donošenja odluka, ali „suvremeni novinski radnici više ne služe kao apsolutni čuvari vrata“ (Muller, 2014), što dodatno pomaže ambijentu širenja lažnih vesti i dezinformacija. Posljedice djelovanja fake news na javni diskurs su sve veće nepoverenje u novinarsku profesiju, polarizacija, atomizacija i individualizacija javnog prostora (praktično njegovo nestajanje), okretanje zabavi, stvaranje balona filtera i eho komora. U akademskoj zajednici postoji visok stupanj suglasnosti oko toga da je u ovom trenutku neophodno i obrazovanje, usmjeravanje i osnaživanje publike u kritičkom percipiranju i analizi medijskih sadržaja, samostalnom uočavanju moguće lažne vijesti, usvajanju kognitivnih alata neophodnih za prepoznavanje i razvrstavanje fake news, sticanje znanja i sposobnosti prepoznavanja skrivenih ciljeve komunikatora. a također se populariziraju sajtovi i platforme za edukaciju publike, generiraju se kampanje koje će u tome pomoći. Na drugoj strani mediji i medijski profesionalci kao da i dalje ostaju izvan tog fokusa. Sve je očigledniji deficit kritičkih kapaciteta digitalne publike kada su u pitanju lažne vesti, kao i redefiniranje identiteta novinarske profesije koja je sve više okrenuta pružanju usluga zasnovanih na tržišnim očekivanjima konzumenata i vlasnika industrije a puno manje na informativnim, obrazovnim, demokratski etičkim načelima profesije.
Zaključak:
„Najbolji protuotrov za dezinformacije je zdrav medijski ekosistem. EU bi trebala podržati nezavisno i profesionalno novinarstvo, osigurati pristojne uvjete rada za novinare, boriti se protiv medijske koncentracije i osigurati političku nezavisnost javnih medijskih servisa“, odgovor je generalnog sekretara Evropske federacije novinara Ricarda Gutierréza na predstavljanju Kodeksa dobre prakse u suzbijanju dezinformacija Evropske komisije, izmenjenog i dopunjenog dokumenta o samoregulatornim standardima. Potpisnici Kodeksa su se obavezali poduzeti akcije u nekoliko domena kao što su: demonetizacija širenja dezinformacija, osiguravanje transparentnosti političkog oglašavanja, osnaživanje korisnika, unaprjeđenje suradnje s kontrolorima činjenica i omogućavanje istraživačima lakšeg pristupa podacima[43]. Šta će to donijeti profesionalnom novinarstvu sad nije lako predvidjeti. Činjenica da će fact-checkeri i istraživači biti osnaženi financijski, edukacijom i sl., sigurno će donijeti određeno osnaživanje novinara u profesionalnom smislu. S druge strane, ostaje dilema oko toga da li će to i kakvog efekta imati na različite javnosti usmjerene na društvene mreže, zarobljene u svojim eho komorama. “Ako je cilj manipulacija ljudima, držanje populacije uznemirenom i uplašenom kako bi ona tražila moćnog, autoritarnog vođu – ne težite tehnologiji i proizvodima koji ljudima pružaju snažan osjećaj za smirenost i blagostanje. Držanje ljudi u stalnom stanju anksioznosti, bijesa, straha ili jednostavno proganjanja neizbježnim, mučnim osjećajem da su svi drugi bolji nego oni, može biti vrlo isplativo.”[44] Očigledno je da predložene mere EU i UN za suzbijanje lažnih vesti, u osnovi jesu usmjerene u dobrom pravcu, ali same od sebe neće povratiti povjerenje javnosti u medije i novinare. Osim predviđenih mjera neophodno je da sami novnari reafirmiraju vlastiti profesionalni identet, ovoga puta u odnosu na mapu izazova koju smo ovde samo djelomično predstavili, da u redakcijama i među publikom jasno razgraniče svoju, u odnosu na sve ostale profesionalne (PR i marketing) i građanske medijske djelatnosti, i da uz svjesnu i snažnu podršku javnosti pronađu efikasan način da svoje profesionalne standarde kao što su izuzetnost, preciznost, točnost, nezavisnost, kritičnost, argumentiranost, pravičnost, poštenje, zasnovanost na činjenicama, posvećenost istini i javnom dobru, zaštite od uticaja tržišta i profita.
[23] Prema Lewandowsky, Smille, Garcia, Hertvig. 2020. Technology and democracy: Understanding the influence of online technologies on political behaviour and decision-making. Dostupno na: https://op.europa.eu/en/publication-detail/-/publication/49b629ee-1805-11eb-b57e-01aa75ed71a1/language-en Pristup: 20. april 2022.
[24] Detaljnije na: Journalism, media, and technology trends and predictions 2021, https://reutersinstitute.politics.ox.ac.uk/journalism-media-and-technology-trends-and-predictions-2021 Pristup: 5. maj 2021.
[25] Journalism, media, and technology trends and predictions 2022, https://reutersinstitute.politics.ox.ac.uk/journalism-media-and-technology-trends-and-predictions-2022 Pristup: 20. april 2022.
[26] Blog je dostupan na: https://stephenlendman.org/2021/11/22/fake-news-claims-about-russia-preparing-to-invade-ukraine/ Pristup: 20. april 2022.
[27] Primeri: https://edition.cnn.com/videos/media/2022/03/13/ukraine-fact-check-dale-rs-vpx.cnn , https://unshackledminds.com/fake-news-crisis-actors-russia-ukraine/ , https://www.bbc.com/news/60589965, https://www.svobodneslovo.com/?q=content/ukrajina-10-fake-news-tohoto-t-dne Pristup: 20. april 2022.
[28]
Directorate-General for Communication. (2018, March 12). Flash Eurobarometer 464: Fake news and disinformation online. European Union. https://ec.europa.eu/commfrontoffice/publicopinion/index.cfm/ResultDoc/download/DocumentKy/82798 Pristup: 15. april 2022.
Directorate-General for Communications Networks, Content and Technology. (2018). A multi-dimensional approach to disinformation: Report of the independent high level group on fake news and online disinformation. European Commission. https://doi.org/10.2759/739290 Pristup: 15. april 2022.
European Commission. (2020, February 19). Communication: Shaping Europe’s digital future. https://ec.europa.eu/info/sites/info/files/communication-shaping-europes-digital-future-feb2020_en_4.pdf 15. april 2022.
European Commission Digital Single Market (ECDSM). 2018. “Code of Practice on Disinformation.” Digital Single Market. 26 September 2018. https://ec.europa.eu/digital-single-market/en/news/code-practice-disinformation Pristup: 15. april 2022.
European Commission, European External Action Service (EC EEAS). 2019. “Action Plan Against Disinformation: Report on Progress.” June 2019. https://ec.europa.eu/commission/sites/beta-political/files/factsheet_disinfo_elex_140619_ final.pdf Pristup: 15. april 2022.
[29] European Commission, European External Action Service (EC EEAS). 2019. “Action Plan Against Disinformation: Report on Progress.” June 2019. https://ec.europa.eu/commission/sites/beta-political/files/factsheet_disinfo_elex_140619_ final.pdf Pristup: 15. april 2022.
[30] UN, OSCE, OAS, ACHPR, FOM.GAL/3/17, na: https://www.osce.org/files/f/documents/6/8/302796.pdf Pristup:15. april 2022.
[31] Ibid. 8
[32] Ibid. 8
[33] Prema talmil.org, 2021
[34] Prema slobodnaevropa.org, 2021
[35] CDT.org (Center for Democracy & Technology (CDT) : https://www.cdtmn.org/2018/07/27/bez-provjere-gutamo-lazne-vijesti/ Pristup 5. maj 2021.
[36] Ibid. 9
[37] Više na: https://pcpress.rs/facebook-pokrenuo-nezavisni-program-za-proveru-informacija-u-srbiji/ Pristup 5. maj 2021.
[38] Zakon o javnom informisanju i medijima 2016, član 2, https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_javnom_informisanju_i_medijima.html Pristup 5. maj 2021.
[39] Kodeks novinara Srbije, 2015, https://savetzastampu.rs/dokumenta/kodeks-novinara-srbije/ Pristup 5. maj 2021.
[40] “In 1964 American social scientist Bertram Myron Gross coined the expression “information overload” in his two-volume work, The Managing of Organizations: the Administrative Struggle.” Preuzeto sa: https://www.historyofinformation.com/detail.php?entryid=2864 Pristup: 20.jul 2022.
[41] Pew Research Center: https://www.pewresearch.org/internet/2018/04/17/the-future-of-well-being-in-a-tech-saturated-world/ Pristup 21.april 2022.
[42] Ibid 1
[43] The 2022 Code of Practice on Disinformation https://digital-strategy.ec.europa.eu/en/policies/code-practice-disinformation
[44] Komentar Džudit Donat, autorka knjige „Društvena mašina, dizajni za život na mreži“, MIT Press, 2014. Preuzeto sa: https://www.pewresearch.org/internet/2018/04/17/the-future-of-well-being-in-a-tech-saturated-world/
Literatura:
Allcott Hunt and Matthew Gentzkow. “Social Media and Fake News in the 2016 Election.” Journal of Economic Perspectives 31 (2). 2017. pp 211–236. doi=10.1257/jep.31.2.211 Pristup: 20.april 2022.
Arent Hana. Istina i laž u politici. Beograd: Filip Višnjić. 1994.
Bawden David and Robinson Lyn. “Information Overload: An Overview”. In: Oxford Encyclopedia of Political Decision Making. Oxford: Oxford University Press. 2020. Dostupno na: https://openaccess.city.ac.uk/id/eprint/23544/ i na: http://dx.doi.org/10.1093/acrefore/9780190228637.013.ORE_POL-01360.R1 Pristup: 5.maj.2021.
Bawden David, Robinson Lyn, , Information Overload: An Introduction, Political Communication, Oxford University Press. 2020 https://doi.org/10.1093/acrefore/9780190228637.013.1360 Pristup: 5.maj.2021.
Čejko Meri. 2019. Superpovezani (Internet, digitalni mediji i tehno-društveni život). Beograd: Clio
Dalibor Petrović i Miloš Bešić. “Vesti kojima se (ne)veruje: informisanje u doba epidemije COVID-19 u Srbiji”. Ur. Krstić Aleksandra. Zbornik, Građani u doba dezinformacija/Citizens in the age of disinformation. Udruženje za političke nauke Srbije. Univerzitet u Beogradu – Fakultet političkih nauka, 2021. str. 47-69 https://www.researchgate.net/publication/359993426_GRADANI_U_DOBA_DEZINFORMACIJA_CITIZENS_IN_THE_AGE_OF_DISINFORMATION Pristup: 20.jul 2022.
Directorate-General for Communication. Flash Eurobarometer 464: Fake news and disinformation online. European Union. 2018. https://ec.europa.eu/commfrontoffice/publicopinion/index.cfm/ResultDoc/download/DocumentKy/82798 Pristup:15. april 2022.
Directorate-General for Communications Networks, Content and Technology. A multi-dimensional approach to disinformation: Report of the independent high level group on fake news and online disinformation. European Commission. 2018. https://doi.org/10.2759/739290 Pristup:15. april 2022.
Egelhofer Jana Laura, Aaldering Loes, Eberl Jakob-Moritz, Galyga Sebastian and Lecheler Sophie. “From Novelty to Normalization? How Journalists Use the Term ’Fake News’ in Their Reporting”. Journalism Studies, 21 (10). 2020. pp.1323–1343. Pristup: 20.april 2022.
Egelhofer Jana Laura, Aaldering Loes, Jakob-Moritz Eberl, Sebastian Galyga and Lecheler Sophie. “From Novelty to Normalization? How Journalists Use the Term “Fake News” in their Reporting”, Journalism Studies, 21:10. 2020. Pp.1323-1343, DOI: 10.1080/1461670X.2020.1745667 Pristup: 20.april 2022.
European Commission Digital Single Market (ECDSM). “Code of Practice on Disinformation.” Digital Single Market. 2018. https://ec.europa.eu/digital-single-market/en/news/code-practice-disinformation Pristup:15. april 2022.
European Commission, European External Action Service (EC EEAS). “Action Plan Against Disinformation: Report on Progress.” 2019. https://ec.europa.eu/commission/sites/betapolitical/files/factsheet_disinfo_elex_140619_ final.pdf Pristup:15. april 2022.
European Commission. Communication: Shaping Europe’s digital future. 2020, February 19. https://ec.europa.eu/info/sites/info/files/communication-shaping-europes-digital-future-feb2020_en_4.pdf Pristup:15. april 2022.
European Commission. The 2022 Code of Practice on Disinformation. 2022. https://digital-strategy.ec.europa.eu/en/policies/code-practice-disinformation Pristup 21.april 2022.
Fan Mingue, Huang Yuchen, Qalati Sikandar Ali, Shah Syed Mir Muhamed, Ostic Dragana and Pu Zhengjia. «Effects of Information Overload, Communication Overload, and Inequality on Digital Distrust: A Cyber-Violence Behavior Mechanism». Front. Psychol. 12:643981. 2021. doi: 10.3389/fpsyg. 2021.643981 https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fpsyg.2021.643981/full Pristup: 20. april 2022.
Freelon Deen and Wells Chris. “Disinformation as Political Communication”, Political Communication, 37:2, 2020. Pp.145-156, DOI: 10.1080/10584609.2020.1723755 Pristup: 20.april 2022.
Farkas Johan and Schou Jannick. “Fake News as a Floating Signifier: Hegemony, Antagonism and the Politics of Falsehood”. The Public, 25:3, 2018298-314, DOI: 10.1080/13183222.2018.1463047 Pristup: 20.april 2022.
Hanitzsch Thomas. «Professional Identity and Roles of Journalists». Journalism Studies Online Publication. 2017. DOI: 10.1093/acrefore/9780190228613.013.95, https://oxfordre.com/communication/view/10.1093/acrefore/9780190228613.001.0001/acrefore-9780190228613-e-95 Pristup: 5.maj 2021.
Kodeks novinara Srbije. 2015. https://savetzastampu.rs/dokumenta/kodeks-novinara-srbije/ Pristup 5. maj 2021.
Kozireva Anastasia, Lewandowsky Stephan and Hertwig Ralph. “Citizens Versus the Internet: Confronting Digital Challenges With Cognitive Tools”. Psychological Science in the Public Interest. Published 2020. https://doi.org/10.1177/1529100620946707 Pristup: 5.maj.2021.
Kulić Milica. “Dezinformacije u polarizovanom okruženju: medijska slika Srbije”. Ur. Krstić Aleksandra. Zbornik, Građani u doba dezinformacija/Citizens in the age of disinformation. Udruženje za političke nauke Srbije. Univerzitet u Beogradu – Fakultet političkih nauka, 2021. str.7-27, https://www.researchgate.net/publication/359993426_GRADANI_U_DOBA_DEZINFORMACIJA_CITIZENS_IN_THE_AGE_OF_DISINFORMATION Pristup: 20.jul 2022.
Kulić Milica. „Definisanje lažnih vesti:stari koncept, novi pojmovi.” U Vjerodostojnost medija: Doba lažnih informacija, ur. Zarfa Hrnjić Kuduzović, Milica Kulić i Jelena Jurišić, Zbornik radova devete regionalne naučne konferencije Vjerodostojnost Medija, 5–19. Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli. Tuzla. 2019. Str. 8.
La Forme Ren. “We truly live in the future”. 2018. Dostupno na: https://www.poynter.org/tech-tools/2018/this-tool-transforms-print-pages-into-social-and-mobile-ready-stories/ ; https://www.poynter.org/tech-tools/2018/the-top-10-tools-for-journalism-in-2018-and-10-other-things-to-bookmark/ Pristup: 20. April 2021.
Lessenski Marin. Media Literacy Index 2021 Double Trouble: Resilience to Fake News at the Time of Covid-19 Infodemic, Open Society Institute Sofia (OSIS), 2021. https://osis.bg/wp-content/uploads/2021/03/MediaLiteracyIndex2021_ENG.pdf Pristup: 20.april 2022.
Levitskaya Anastasia and Fedorov Alexander. “Theoretical Model of Media Competence’s Development of Teachers-to-be in the Process of the Analysis of Manipulative Media Influences”. Media Education (Mediaobrazovanie). 2021, 17(2): 323-332 DOI: 10.13187/me.2021.2.323 https://www.academia.edu/49263594/Media_Education_2021_17_2_?email_work_card=thumbnail Pristup 20. april 2022.
Lewandowsky Stephan, Smillie Laura, Garcia David, Hertwig Ralph, Weatheral Jim, let, Egidy Stephanie and Robertson ronald E. Technology and democracy: understanding the influence of online technologies on political behaviour and decision-making, European Commission, Joint Research Centre, Publications Office, 2020. https://op.europa.eu/en/publication-detail/-/publication/49b629ee-1805-11eb-b57e-01aa75ed71a1/language-en Pristup 20. april 2022.
Markov Čedomir. “Kada kažeš „lažna vest” na šta tačno misliš? Kvalitativna analiza upotrebe izraza „lažna vest” u medijskom izveštavanju u Srbiji”. Ur. Krstić Aleksandra. Zbornik, Građani u doba dezinformacija/Citizens in the age of disinformation. Udruženje za političke nauke Srbije. Univerzitet u Beogradu – Fakultet političkih nauka, 2021. str.27-47 https://www.researchgate.net/publication/359993426_GRADANI_U_DOBA_DEZINFORMACIJA_CITIZENS_IN_THE_AGE_OF_DISINFORMATION Pristup: 20.jul 2022.
McBride Kelly B. and Rosenstiel Thomas B. The New Ethics of Journalism: Principles for the 21st Century. London, New Delhi, Singapore: SAGE Publications Ltd. 2013.
McFedries Paul. “Stop, Attention Thief! IEEE Spectrum. Institute of Electrical and Electronics Engineerrs”. 2014. Dostupno na: https://spectrum.ieee.org/stop-attention-thief Pristup: 5.maj 2021.
Mulle Denis. Journalism Ethics for the Digital Age. Brunswick, London: Scribe Publications. 2014.
Newman Nic. Journalism, Media, and Technology Trends and Predictions 2021, The Reuters Institute for the Study of Journalism, 2021. Dostupno na: https://reutersinstitute.politics.ox.ac.uk/sites/default/files/2021-01/Newman_Predictions_2021 Pristup: 5.maj.2021.
Newman Nic. Journalism, Media, and Technology Trends and Predictions 2022, The Reuters Institute for the Study of Journalism, 2022. Dostupno na: https://reutersinstitute.politics.ox.ac.uk/journalism-media-and-technology-trends-and-predictions-2022 Pristup: 20.april 2022.
Orlović Slaviša. “Politika i demokratija u vreme dezinformacija”. Ur. Krstić, Aleksandra. Zbornik, Građani u doba dezinformacija/Citizens in the age of disinformation. Udruženje za političke nauke Srbije. Univerzitet u Beogradu – Fakultet političkih nauka, 2021. str. 69-89. https://www.researchgate.net/publication/359993426_GRADANI_U_DOBA_DEZINFORMACIJA_CITIZENS_IN_THE_AGE_OF_DISINFORMATION Pristup: 20.jul 2022
Penycook Gordon and Rand G. David. “Trends in Cognitive”. Sciences. Volume 25, Issue 5, May 2021, Pages 388-402, dostupno na: https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1364661321000516 Pristup: 20.jul 2022.
Roozenbeek Jon and van der Linden Son. «Fake news game confers psychological resistance against online misinformation». Palgrave Commun 5, 65. 2019. https://doi.org/10.1057/s41599-019-0279-9 Pristup: 5.maj.2021.
Simić Jasminka. 2021. “Nove informacione tehnologije: svet bez granica ili ograničenje demokratije”. Ur. Krstić Aleksandra. Zbornik, Građani u doba dezinformacija/Citizens in the age of disinformation. Udruženje za političke nauke Srbije. Univerzitet u Beogradu – Fakultet političkih nauka, str. 89-107. https://www.researchgate.net/publication/359993426_GRADANI_U_DOBA_DEZINFORMACIJA_CITIZENS_IN_THE_AGE_OF_DISINFORMATION Pristup: 20.jul 2022.
Spilsbury Mark. “An independent research report commissioned by the National Council for the Training of Journalists”. National Council for the Training of Jornalists. 2014. Dostupno na: https://www.nctj.com/publications/emerging-skills-for-journalists/ Pristup: 5. Maj 2021.
Surčulija Milojević Jelena i Kulić Milica. „Lažne vesti” ili dezinformacije: (samo)regulatorni okvir i izazovi u praksi”. Srpska politička misao, br.1/20, 2020, str. 177-204, Beograd, https://doi.org/10.22182/spm.6712020.8https://ips.ac.rs/publications/lazne-vesti-ili-dezinformacije-samoregulatorni-okvir-i-izazovi-u-praksi/ Pristup: 5.maj 2021.
Tandoc C. Edson, Wei Lim Zheng and Ling Richard. “Defining Fake News: A typology of scholarly definitions”. Digital Journalism. 2017. Pp. 137-153. Dostupno na: https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/21670811.2017.1360143 Pristup: 5.maj 2021.
Toffler Alvin. Future Shock. Random House, USA. 1970. UN, OSCE, OAS, ACHPR, FOM.GAL/3/17, na: https://www.osce.org/files/f/documents/6/8/302796.pdf Pristup:15. april 2022.
Vosoughi Soroush, Deb Roy and Sinan Aral. “The spread of true and false news online.” Science, Vol. 359, Issue 6380, 2018. pp.:1146–1151. DOI: 10.1126/science.aap9559 Pristup: 5.maj 2021.
Wardle Claire. Fake news. It’s complicated. 2017. Dostupno na: https://medium.com/1st-draft/fake-news-its-complicated-d0f773766c79 Pristup: 5.maj 2021.
Wu Tim. “The Crisis of Attention Theft - Ads That Steal Your Time for Nothing in Return”.2017. Dostupno na: https://www.wired.com/2017/04/forcing-ads-captive-audience-attention-theft-crime/ Pristup: 5.maj 2021.
Wyatt Wendy. The Ethics of Journalism: Individual, Institutional and Cultural Influences. Reuters Institute for the Study of Journalism. London: I.B. Tauris. 2014.
Zakon o javnom informisanju i medijima 2016, član 2. Republika Srbija. https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_javnom_informisanju_i_medijima.html Pristup 5. maj 2021.
Mapping the Challenges of the Journalistic Profession
in the Contemporary Media
Abstract
Under the influence of modern technologies and especially social networks, professional journalism has found itself in a gap between the norms, standards and original requirements of the profession on the one hand, the demands of employers, owners of media companies and industry on the other hand, and on the third hand the expectations of the atomized public guided by different particular interests, preferences and prejudices. In the paper, we point out the challenge of professional journalism, which affected the loss of trust between the news media, journalists and the audience, which affected the change in the professional identity of journalists, and instead of independent, critical and objective researchers and suppliers of information to responsible democratic and Cretan public opinion, they were reduced to “employees in media companies”. One of the consequences of journalists abandoning the norms of professional identity and focusing on the public interest is a flood of fake news that makes the media ecosystem even more chaotic and a superficial and media-uneducated audience prone to simple solutions and prejudices, easy to manipulate. In such a shaped media ecosystem, in which journalists do not have the obligation to check information before publication, but rather leave it to the users, manipulation is not only aimed at the economic profit of media companies, but also at ideological and political indoctrination, the spread of hate speech, fear and mistrust, and ultimately the creation of conditions for non-democratic forms of government. In the paper, we claim that documents establishing measures to strengthen trust between journalists and the public will have no effect if the journalists themselves do not reaffirm their professional identity and gain the support of the public to protect their professional standards from the influence of the market and profits.
Key words: journalists, fake news, media ecosystem, professional standards.
|
11(21)#17 2022 |
|
DOI 10.46640/imr.11.21.4 |
Fahira Fejzić-Čengić
Fakultet političkih nauka Sveučilišta u Sarajevu, Bosna i Hercegovina
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Žurnalizam i religija
Puni tekst: pdf (251 KB), Hrvatski, Str. 3487 - 3495
Sažetak
Moralni zakon je čisti postojeći fakat našeg uma i njega ništa izvanjsko ne uvjetuje, ne uslovljava. Taj univerzalni zakon kad se naredi i kad se primijeni je nadređen našoj ‘sreći’ ili ‘nesreći’, daleko od današnje pragmatske forme moraliziranja i njegova relativiziranja kako svako ponaosob ima svoj osobni, lični, ego-moral koji se ne osvrće ni na koji univerzalni princip. Da bi mogli osjetiti takav čisti unutarnji moralni zakon kao ljudska bića moramo biti slobodna bića i bića koja vjeruju u svoju besmrtnost, duše kao takve. Današnje doba nikad snažnije nije opovrgavalo ovo čisto kantovsko utemeljenje Sulejmanpašićeva rezona da bi se istinski začudio da se odnekud pojavi i ugleda projekte u društvu medija koji zagovaraju i ‘prave’ tehničku besmrtnost za postojećeg materijalnog čovjeka…
Ključne riječi: moral, sloboda, društvo medija, žurnalizirana duša, besmrtnost, religija.
O piscu:
Dževad-beg Sulejmanpašić je rođen 1893. godine u Sarajevu. Umro je 1876. godine u Rijeci. Nakon okupacije pohađao je kraljevsku srednju školu u Sarajevu nakon čijeg završetka odlazi na studij u Beč. U Beču upisuje Pravni fakultet.
U decembru 1918. godine objavio je svoj oprvi tekst pod naslovom „Doprinos rješavanu pitanja našh muslimanskih žena“. Autor je I knjige „Zeleni čovjek“ koji je izdala naklada „GAjret“ 1932. godine u Sarajevu, vlasnik Suvara Maksim. Sva originalna djela ovog autora mogu se naći u biblioteci/čitaonici Bošnjačkog instututa Adil-beg Zulfikarpašić u Sarajevu.
Godine 1936. objavljuje svoju iznimno zanimljivu kritičku knjigo o novinastvu, o žurnalizmu pod naslovom „Žurnalizam – razarač čovječanstva“.
(Elemente ove biografije pronađene su u knjizi Fabia Giomija „MAKing Muslim Women Europien“, Voluntary Associations Gender and Islam…, CEU Press, 2021. godina, Budapest, Hungari, 978-063-369-5-hardbook, ISSN 2079-1119.)
Poglavlje sa naslovom „Žurnalizam protiv religije“ nalazi se u na stranicama počev od 80. do 86, i po obimu je jedno od najkraćih poglavlja koje autror Dževad Sulejmanpašić stavlja pod svoju kritičku lupu. A smještena je između kritike morala kao prethodne glave i kritike uma kao naredne glave. Dakle, religiju je autor smjestio između morala i uma, dvije moglo bi se kazati univerzalne vrjednote čovjekovog života, racionalnog tipa i na neki način sekularnog poimanja, barem kad je evropska opća misao posrijedi. Religiju Sulejmanpašić promatra kao postulat čistog praktičkog uma, na tragu svoje osnovne opredijeljenosti spram Imanuela Kanta, kojega iznimno cijeni. Kantijanac Dževad Sulejmanpašić se sa djelom i mišlju Imanuela Kanta susreo na studiju prava u Beču, i nema sumnje da je ovaj doticaj ostavio trajnog traga na misao i dušu sarajevskog autora, razvidno je stapajući sa prethodnim islamskim, reklo bi se, kućnim moralom kojeg je autor ponio kao životnu poputninu u svom biću.
U početku konstatira da je razvidno jasno kako čovjek i da nije te njemu omiljene filozofije vrlo važno da čovjek nastoji tako živjeti da u suodnosu sa drugim ljudima pravilno odredi međuljudske odnose. I tu nema spora. I umno je ali i od interesa je za ljude da žive sa drugim zajednicama „po nekim utvrđenim pravilima i zakonima“ (Sulejmanpašić; 1936:80). Njegova je pretpostavka da bi se međureligijski odnosi među narodima i zajednicama mogli uspostaviti kao harmonija samo ukoliko te zajednice uistinu poštuju svoje vlastite konfesije, ako imaju zajedničke principe vladanja i norme ponašanja. To spajajuće tkivo autor naziva moralnim zakonom. Njegova je idealistička, utopijska predmisao kako bi se jednoga dana mogle desiti tolika važna približavanja brojnih religija ka jednoj, i to onoj „u kojoj se moralni zakon najčistije ogleda i oživotvara..samo verovanje u Boga i besmrtnost duše mora imati svoja poslednja uporišta u moralnom zakonu…odvojiti čist moral od verovanja ne može se, a ni obrnuto: verovanje od morala“ (Sulejmanpašić, 1936: 80, 81). Skoro jedno stoljeće preobrazbi svijeta nije išlo na ruku ovim Sulejmanpašićevim idealima. Kako bi kazao filozof Nikolaj Berđajev, idealna njemačka filozofija oslonjena je na protestantizam, Kant i Hegel na kršćanstvo, prosvjetiteljstvo je zasnovano na negativnom odnosu prema religiji, racionalizam je pak negacija religije, a materijalizam „isto kao prethodna dva filozofska sistema (borba protiv Boga, nevjerovanje je također religiozna borba kao i vjera)…“ (Berđajev; 2007:38). Tako je relativizacija dva principa, čiste religije i čistog moralnog zakona dovela ljudski rod do grubog agnosticizma, oštrog ateizma, rigidnog sekularizma i obezbožila svaki aspekt postojanja. Za moderni religijski život koji isti autor (Berđajev) dijeli na objektivni stadij (narodni,kolektivni), subjektivni stadij (lični, duševni) i visoku duhovnost (prevladava se odnos objekt-subjekt) može se reći da istrajava na prvom stupnju. A to znači religije postaju institucije autoriteta a ne institucije slobode, mada su prave religije došle samo da uvećaju i održe ljudsku slobodu kao osnovni preduvjet svakog umnog, harmoničnog i plemenitog djelovanja. Sloboda se stoljećima otima i dokida, jer moć ne voli slobodu. Rekao bi Nikolaj Berđajev:
„Historija je stvorena za osrednjeg čovjeka, čovjeka mase, kolektiva…za njega su stvarane organizacije, države, porodice, pravne ustanove, škole, svakodnevni poredak, čak crkva, njemu su se prilagođavale saznanje, moral, religijske dogme I kultura…Tu spadaju I desni I oijevi, tok ‘demokratskom’ tipu čovjeka. I monarhije I socijalističke republike jednako su potrebne masama, jednako su prilagođene osrednjem čoveku“ (Berđajev;2007:27).
Kantijanski princip je dominantan. Moralni zakon je čisti postojeći fakat našeg uma i njega ništa izvanjsko ne uvjetuje, ne uslovljava. Taj univerzalni zakon kad se naredi i kad se primijeni je nadređen našoj ‘sreći’ ili ‘nesreći’, daleko od današnje pragmatske forme moraliziranja i njegova relativiziranja kako svako ponaosob ima svoj osobni, lični, ego-moral koji se ne osvrće ni na koji univerzalni princip. Da bi mogli osjetiti takav čisti unutarnji moralni zakon kao ljudska bića moramo biti slobodna bića i bića koja vjeruju u svoju besmrtnost, duše kao takve. Današnje doba nikad snažnije nije opovrgavalo ovo čisto kantovsko utemeljenje Sulejmanpašićeva rezona da bi se istinski začudio da se odnekud pojavi i ugleda projekte u društvu medija koji zagovaraju i ‘prave’ tehničku besmrtnost za postojećeg materijalnog čovjeka. Naša se civilizacija, naša kultura i naš praktični um u 21. stoljeću se posve udaljio od bilo kakve ideje ili primisli o besmrtnoj ljudskoj duši koja kao takva goni čovjeka na veličanstvena djelovanja i moralne principe kakve čisti moralni zakon u nama od nas traži. Autor poziva čitatelja na još jedno suočenje sa Kantovim djelom ‘Kritika praktičnog uma’, kako sam on ne bi mnogo raspravljao o već napisanom i mišljenom.
Autor smatra da religija koja njeguje moralni zakon je prvenstvena i sposobna da širi univerzalno dobro kao dobar pokretački princip u svijetu. Posve je svjestan da dolaze vremena u kojima propada vjerovanje, propada konfesionalnost, ili religioznost općenito, a religije se sve više oslanjaju na isprazne dogme koje u sebi više ne sadrže moralne zakone. Sulejmanpašić razlikuje pažnje vrijedan stavak da u religijskom svijetu poticaji na dobro mogu biti motivirani iznutra ili izvana. Vjerovatno je to i jedan od najvažnijih principa po kojemu pojedinac funkcionira ili njegova zajednica djeluje. Ako u čovjeku postoje sačuvani čisti moralni principi, čisti moralni zakoni onda je njegovo djelovanje posve dobro, neukaljano interesima ili materijalnim motivima. Ako je drugačije, a to je motivacija proistekla na takozvano religijsko djelovanje izvana, vrsta materijaliziranog i izvanjskog kao interesnog svijeta i to već nije nikakav religijski princip niti poštivanje moralnog zakona, mada se svi na njega pozivaju.
Tamo gdje pretegnu interesi nastupa društvo osvajača i gola borba za premoć jedini društveni zakon pažnje vrijedan. Skoro hobsijanski neumoljivo. U knjizi zanimljivog naslova ‘Svijet bez islama’, Graham E. Fuller postavlja radikalno pitanje „da li bi svijet bio drugačiji da islam nikada nije postojao?“ Posebno nakon događaja od 11. septembra 2001. godine kad su srušeni neboderi Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku i nastupila era ‘radikalnog islamizma’ ili ‘islamofobije’ započeli svoju povijesnu putanju. Fuller konstatira: „…duga složena veza između Zapada i Bliskog istoka manje se tiče religije, a više sporova oko teritorije, resursa, politike i moći“. (Fuller; 2015: sa korica predgovora)
Ovo je možda najkorisniji detalj iz rasprave o mjestu i položaju religije i religijskih struktura u današnjem svijetu. Naime, njih, religijske strukture je preplavila materijalizirana strana postojanja, i formalni interesi zbog kojih se principima skoro niko ne vraća. Principi se ne spominju, već su uveliko promijenjeni, narušeni, dokinuti, principe malo ko poštuje. U poslu današnjih novinara, tragača za istinom na primjer, danas je ovo također vrlo važan princip, ako novinar ima unutarnje moralne principe u sebi, njega niko i ništa ne može motivirati ili natjerati da manipulira, da laže, da obmanjuje javnost, da svoj posao podvodi samo pod interesnu dimenziju i ostvarenje profita. No, to je slika današnjeg novinara ili urednika. Svaki se gaf, greška, laž, obmana, manipulacija, propaganda, senzacionalizam, svaka se blasfemija, trač, voajerizam opravdava nekim novim interesima za navodno novinara, medij ili urednika. Često se ti motivi interesa podižu na još veći nivo, poput nacije, države, planete zemlje, opstanka. Naravno, posve neutemeljeno.
Kako njegovati unutarnji moral u čovjeku današnjice?
To je vjerovatno najteže pitanje moralnog preokreta čovječanstva u 21. stoljeću. Jer su moralni zakoni odavno izmakli se, nestali pred interesima poslovanja, postojanja i napredovanja. Tog takozvanog napretka! Interesi kao magle koje Čerčil uspješno definira kao sve je prolazno sem interesa koji su trajni, zamagljuju sve istinski moralno i čisto u čovjeku. Jasno je da smo i mi uronjeni u vrijeme u kojemu propada čista religioznost i kada vrijeme i društvo postaje bezbožno usljed nekih krivih učenja, kako veli Sulejmanpašić…Teško je i pobrojati tolike sisteme obezbožavanja koje su protekle godine od objavljivanja ove knjige, u posljednjih devedesetak godina. Nepuno stoljeće. On i u socijalizmu i u kapitalizmu, jer živi njihovo rivalstvo na historijskoj pozornici, tim trajnim suparnicima, vidi sisteme koji bježe od religioznosti zasnivane na istom moralnom zakonu, dok je on pristalica sistema altruizma iznad egoizma i poronalazi ga u nekoj svojoj utopijskoj varijanti socijalizma.
Sulejmanpašić traži potpunu uvjerenost u moralni zakon otjelovljen u istinsku relgioznost. U tom svijetu smo u vezi sa višim svijetom koji je sam po sebi besmrtan i beskonačan, nema smrti, sva naša djela i misli su sačuvani, nema prolaznosti, i mi čekamo na nastvak života u tom vječnom postojanju. Naspram ovako visokih misli i hipoteza vraća se autor ulozi žurnalizma u postojećim okvirima vremena u kojemu živi. Jednostavno će kazati da taj takav žurnalizam uništava i moralni zakon i religioznost.
„On ga odvlači od svakog interesovanja za bezvremene ideje a privezuje sve jače i jače za interes časa i dana. Žurnalizmu nije potrebno da se bori izriječno protiv religioznosti jer on već samim svojim postojanjem i obuhvatanjem duše i duha onesposobljava čoveka za religiozna osećanja. A i onda kad on, tu i tamo pretresa verska pitanja, to je i opet uništavanje vere…reči žurnalizma u tom svojem besvetom društvu deluju tako da se pre svakog drugog efekta ukazuje svetinja u blatu“ (Sulejmanpašić; 1936:82).
Autor kritizira pojednostavljeno tretiranje dubokih i svetih religijskih tema, ali i upotrebu priprostog jezika koji svetinje baca u blato i površnost u pristupu, koji ne mari za ikakvu odgovornost. Njegova je opaska i danas vrlo aktualna, kako „žurnalizam poseže za najvišim verskim svetinjama kao i za uzbuđivanjem nogometne utakmice“, ili pak još bolje poređenje, koje svaki dan možemo pronaći u ogromnoj massmedijskoj mašineriji svijeta i lokalnosti, da se „žurnalizam nimalo ne ustručava ni od jednog potvrđivanja svojeg jednakog merenja kod pitanja vere kao i kod, na primer, pitanja seksualnog života jedne manikirke“. (82). Štaviše, danas se može kazati upravo obrnuto i da se pitanju seksualnog života neke manikirke posvećuje mnogo više pažnje od pitanja bilo koje svetosti moralnog zakona ili uzvišene religijske ideje na nekom TV-kanalu, na radiju, u štampi, na portralima ili na društvenim mrežama u umreženom društvu današnjice. Svaki se govor o svetom smatra dosadnim i suvišnim.
Štaviše, ukoliko se može izvještavati o nekom novom skandalu unutar vjerske zajednice, to je i jedino što privlači moderne medijske poslenike da se prime posla izvještavanja. Onaj znameniti Guj Deborov princip ‘društva spektakla’ neumorno radi, moderne ljude i moderno novinarstvo vapi za spektaklima, bilo koje vrste, religijske kao i nereligijske. I u tom smislu je Sulejmanpašić pravi vizionar sa ovim svojim istraživanjima, kritikama, i prepoznavanjima biti novinarskog duha koji mi potonji, mi sadašnji, svakodnevno svjedočimo. Autor kritizira jedan tekst u onovremenoj ‘Politici’ u kojemu se na sam dan Božića ironizira bit kršćanske religije, Naime, crtež prikazuje zvijezdu kao simbol Hristove riječi koja stoji iznad glava vjernika simbolizirajući da ta zvijezda svjesno neće da se veliča već stoji iznad povorke siromašnog naroda koji ne zna kamo bi krenuo. Ista novina u martu 1934. godine donosi putopise francuskih novinara Soervena i Šadrena koji hoće odgovoriti na pitanja od suštine komplikovanih pitanja za čovječanstvo, gdje 4.4. iste godine pišu da je „Njujork simbol nove vere, vere čoveka u njegovu moć nad vasionom“ (84) U tekstu autori pišu:
„Oblakoderi…Brojni su. Bolje da shvatimo njihov mistični smisao. Sagnite se. Pogledajte uglavljene u dubni njihove šume, sičušne gotske zvonike smešne katedrale koje predstavljaju jedan neuspeli polet. U Njujorku su namanje crkve: one priznaju nemoć starih vera. Jedna nova vera u sebe samog , u vlastitu snagu učinila je da se čovek prevaziđe“. (85)
Danas da se koji slučajem Sulejmanpašić nađe u Dubaiju i sličnim emiratima koji kopiraju rana ostvarenja korporativnog kapitalizma po otocima blizu Arabijskog poluotoka i Afrike, možda se ne bi ni začudio, tako davno je predvdio i kritizirao graditeljsku megalomaniju, otuđenje čovjeka od svih bitnih duhovnih i idealističkih stremljenja, kritizirao prokletstvo profita i njegove nezajažljivosti dok pravi milionske razlike među malobrojnim milijarderima svijeta i milijardama najsiromašnijih ljudi svijeta. Vjerovatnmo da nije ove goleme igre svijeta, koju Tvorac svega postojećeg Planira, da ne bi prosječan pragmatski ljudski racio ni mogao pojmiti koliko je nesreće, zbiljske nesreće nad glavama materijaliziranih ogluhlih, oslijepjelih i iskorištenih ljudskih masa, tih rijeka nesretnih egzistencija koje su prestale gledati i diviti se nebu, zvijezdama, galaksijama, eonima, trajanju…Školski je primjer dijaloga modernog oca i sinčića koji pogledavši u nebo pita oca: „A tata, šta reklamiraju zvijezde na nebu?“
Sulejmanpašić je ogorčen što se omalovažava kršćanstvo, što se ta religija odbacuje kao stari kaput i što se uopće bogomolje upoređuju sa trgovačkim centrima, što u današnjici doživljava egzaltaciju na skoro svim stranama svijeta i planete zemlje, te pita se: „Može li se izmeriti dubina pada nesrećnog kršćanskog sveta, koji spokojno sluša i guta sve te strahovite bogohulne reči, ne samo kod nas nego i u svim civilizovanim zemljama“. (85) On je svjestan da nova materijalna civilizacija ne osjeti više ni trun respekta spram beskrajnih tajni i čudima vlastite egzistencije, mogu li se moderni ljudi zapitati barem, otkuda im misao? Kako se javi? Odakle potiče? Ko je donosi? Je li to čovjek sam sebe stvara i kreira? A tu je pitanje tajna života i jedne jedine ćelije života, koju mi moderni pokušavamo iskopirati, ući u njenu bit i mijenjati je po svom nahođenju, praveći nered na Zemlji, tek da bi omalovažili Prvotnog Kreatora. I ovdje Sulejmanpašić poantira vrlo snažno:
„Zar svet, najzad, ne pretstavlja jednu ludnicu, u kojoj se oni koji imaju još traga normalnog uma i duše povlače nečujno uz zidove, dok najluđi prave najveću galamu! Jer žurnalizam je i prema drugim velikim konfesijama isti takav beskrajno drzak neznalica!“ (85)
Ono što kao blasfemiju na islam navodi iz lista ‘Novosti’ od 16.11. 1933. također je zanimljivo. „Tjerao je Muhamed da klanja poslije svakog jela. Gimnastika radi bolje probave“. (86) Današnja islamofobija, terorizam, pseudoterorizam, na krilima brojnih svjetskih i lokalnih medija samo bi upotpunila ovu generalnu sliku koju slika Dževad Sulejmanpašić u sjajnim kritikama suodnosa žurnalizma spram religija svijeta i religije kao takve općenito. Nema dana niti sedmice koja bar po neku blasfemiju na moralne zakone unutar religijskih okvira ne donose brojni medijski sadržaji, i ako smo ih u moderno doba krotili raznim zakonskim okvirima, obavezama prosutim po kodeksima i pravilnicima o profesionaolnom izvještavanju, svejedno je, slika novinarskog prikaza istinske religije i religijske svijesti nije na nivou na kojem bi trebala biti. Kritike loših praksi nositelja religijske moći i hijerarhije su nešto drugo, i to bi se trebalo i mogli razdvajati korisnim razdjelnicama. Jedno su univerzalne vrijednosti i njihova vrjednota a drugo su konkretna matrerijalna ponašanja pojedinaca koji i sami gube univerzalne principe iz svojih duša i praksi.
Jedno je posigurno, tako i Sulejmanpašić rezonira, istinski čovječiji duh ne može bez duhovnih napitaka i zalogaja, bez duhovne hrane i pića. Kad tad doći će u fazu preispitivanja samoga sebe. Ko sam, šta sam, odakle sam, kamo idem i što mi je činiti u svijetu - meni tački maloj koja mi je data da je proživim. Bez tih suštinskih pitanja i još suštinskijih odgovora na njih, nema pravog cjelovitog čovjeka. Ni nekada u prošlosti ni danas u modernosti.Te plemenite i istinske napoje treba tragati u svim višim duhovnim pa i religijskim sferama dnevno i ustrajno i medijatizirati na najbolji mogući način, kako bi se ljudska egzistencija učinila boljom. A ona to uvijek treba i može biti. Najbolje ga je za kraj citirati:
„A žurnalizam ne samo da ga zaustavlja da dalje ne korača u smeru dobra, nego je on čoveka poterao u protivnom smeru, od svetla prema mraku, i doterao ga u takvu duševnu tamu da je skoro svuda počelo da bledi i sećanje na to da je nekada na svetu našem bivalo i takve svetlosti kakvu naša žurnalizovana duša ne može više sebi ni pretstaviti, a koja je isticala iz osnivača i nosilaca velikih moralom ispunjenih konfesija, i čiji su sjaj mogli da prime i osete njihovi savremenici.“ (Sulejmanpašić; 1936:86)
Kako pripomoći modernoj žurnaliziranoj duši? Više svetih načela i više istinski duhovnih sadržaja ponuditi društvu mreže. Kako? Najteže pitanje. Truditi se i pokušavati svaki dan iznova. Razgovarati sa istinskim vjernicima, čitati i predstavljati istinski vrijedne knjige i stvaralaštvo, ojačati sve moralne zakone u nama samima i svijetu, ukazivati na zloupotrebu svega svetoga, neumorno i trajno svaki dan. Sudbina naime nije napisana umom ljudi. Prirodni poredak nije vječan i nepromjenljiv, jeste samo jedan tren koji simbolizira duhovni život. Duhovni život se shvaća samo kroz simbolizam. Ponovo Berđajev:
„Božanstvo se može shvatiti samo simbolički, samo se putem simbola može proniknuti u njegovu tajnu. Božanstvo je nepojmljivo na racionalan način, ne može se izraziti logičkim pojmovima. I nikakva sholastička teologija I metafizika ne može da zatamni ovu veliku istinu. Iza religiozne ideje Boga uvijek se krije bezdan, dubina iracionalnog i nadracionalnog…(Berđajev; 1200:91)
Još jedanput kazati:
„Gdje se završava kompetencija pojma, tamo nastupa sa svojim pravima simbol. Bogospoznanje nikada nije bilo i nije moglo biti apstraktno-intelektualno, racionalno saznanje, ono se uvijek napajalo iz drugog izvora. Svi sistemi racionalne telogije i metafizike su prilagođeni prirodnom svijetu i prirodnom čovjeku i imaju pragmatsko i pravno značenje…Uvijek preostaje Tajna, ona nikada ne može biti iscrpena do dna. I to se izražava u simbolu, to ne može biti izraženo u pojmu, koji uvijek zatvara, uvijek zahtijeva kraj, iza kojeg već nema tajne. Gdje se završava sfera racionalnog saznanja i logičkog pojma…tamo počinje sfera simboličkog saznanja i simbola koji je primjenjiv na božanski svijet…“ (Berđajev; 2007:93)
Zato je žestoka rasprava Evropske komisije i Crkve oko simbola jaslica i brisanja njegova iz javnog diskursa. I nije nimalo slučajna! Da ne spominjemo ostale brojne religijske simbole koji se protjeruju iz medijskog kao javnog diskursa…
Literatura:
Berđajev, N. (2007). Filozofija slobodnog duha, Beograd, Dereta
Bauman, Z. Obirek, S. (2014), Razgovori o Bogu i čovjeku, Zagreb, Ljevak
CArr, N. (2011), Plitko, Šta internet čini našem mozgu, Zagreb, Jesenski I Turk
Celebi, C. (1997), Hazreti Mevlana, Akil-vuslat-kadin-yunus-gonul-hicret-musiki ve sema, Kultur mudurlugu ve Konya Valiligi, Konya
Fuller, E. G. (2015), Svijet bez islama, Dobra knjiga, Sarajevo, Globus
Fejzić Čengić, F. (2012), Riječ je temelj društvenog života, Sarajevo, Dobra knjiga
Fejzić Čengić, F. (2016), Stvarnost i mediji, Vrijeme istrošenih ideologija, Sarajevo, Dobra knjiga
Fejzić Čengić, (2018), Kao ribe u vodi, Sarajevo, Ka filozofiji medija ili kako opstati s medijima, Dobra knjiga
Krauss, M. Lawrence (2004), Fizika zvjezdanih staza, Zagreb, Jesenski I Turk
Niče, F. (2013), Volja za moć, Pokušaj procenjivanja vrednosti, odlomci, Aletheia, Podgorica, Beograd
Sulejmanpašić, Dž. (1936), Žurnalizam razarač čovečanstva, Zagreb
Zajani, M. (2005), The AL Jazeera Phenomen, Critical perspectives on new Arab Media, Pluto Press, London
Journalism and Religion
Abstract
The moral law is a pure existing fact of our mind and it is not conditioned by anything external. That universal law, when it is ordered and applied, is superior to our ‘happiness’ or ‘unhappiness’, far from today’s pragmatic form of moralizing and its relativization, as everyone has their own personal, personal, ego-morality that does not refer to any universal principle. To be able to feel such a pure inner moral law as human beings, we must be free beings and beings who believe in their immortality, souls as such. Today’s age has never refuted this pure Kantian foundation of Sulejmanpašić’s reasoning more strongly than to be truly surprised to appear from somewhere and see projects in the company of media that advocate and ‘make’ technical immortality for the existing material man...
Key words: morality, freedom, media society, journalized soul, immortality, religion.
|
11(21)#18 2022 |
|
DOI 10.46640/imr.11.21.5 |
Amela Delić
University of Tuzla, Faculty of Humanities and Social Sciences, Department of Journalism
Tuzla, Bosnia and Herzegovina
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Sulejmanpašić and Zelizer: Returning to the Journalism
Puni tekst: pdf (374 KB), English, Str. 3497 - 3510
Abstract
Although the book Journalism – the Destroyer of Humanity is one of the most sharply intoned critical reviews of journalism we have read, we believe that this book is also some kind of a call for change. It is interesting that back in 1936 Sulejmanpašić accurately dissected journalistic reality, distinguishing sensational journalism from professional journalism. Thus, he leaves us room for a different, purposeful and visionary journalism. The author discusses the impact of journalism on various spheres of human social and his psychological life, and this impact is, from his perspective, mostly negative.
Although the lessons of Sulejmanpašić’s book are profound, and the arguments are so strong that they are difficult to refute, we want to believe that there is still hope for the journalistic profession. This paper will compare the reflections of Dževad Sulejmanpašić and Barbie Zelizer in their different, but somewhat similar, views of the profession. While Sulejmanpašić emphasizes and perfectly recognizes all the shortcomings of the profession, Zelizer gives recommendations and in a different, modern digital or online context, devising journalism that would serve humanity, instead of destroying it.
Key words: Sulejmanpašić, Zelizer, journalism, digital media, profession, credibility.
An Introduction: Why Journalism is the destroyer of humanity?
Asking people what is the main reason they don’t read newspapers, watch television news or listen on the radio, during my PhD research, I usually got this answer: “They make me depressed”. Why is that so, I often asked myself. This is the question that bothers me mostly from the beginning of my interest in journalism. I can remember my professors’ words: “You should watch TV news more”. I couldn’t answer properly then, because I didn’t know how to explain what is it that bothers me so profoundly when it comes to news. Then, almost a decade later, same professor gave me a book to read. It was very old, from 1936. The author was man called Dževad Sulejmanpašić, and the books’ title was: Journalism: The Destroyer of Humanity. I read the book for few days, and I found answers. I know what is it that makes me feel so bad about journalism, makes me feel ashamed when people ask me on which department at university I work. Sulejmanpašić gave me a lot of reasons for that, and some answers, too.
As him, I would like to be able to retreat to peace, to forget about news and media, and enjoy simple and peaceful life. I would love to stay quiet, not to answer on phone calls, or read notifications from my phone news media’s applications. Live in peace without anything to bother you, even your own voice which was first media that distracted person from his inner voice, as McLuhan hinted it. On the other side, Aristotle thought that “the moral being of man can be affirmed only in relation to others, live communication and interaction within social or ‘political’ institutions, not outside them in the solitude of privacy, the pure interior of soft ‘morality’ outside these relations as mere ‘feeling’ or ‘voice of conscience’, in the helpless appeal to something that is not exactly what it is, but supposedly’ - should be - there is no place for a ‘bird’s eye view’ “ (Pejovič 1988:22). Today, there almost is no free space for solitude, as absence from digital media or our “smartphones” can be understood as “suspicious” (Turkle 2013). However, there is not much difference between our understanding and acceptance between different kinds of media. People are usually afraid of new media, especially if they are technologically more advanced. Concerns about losing our nature, usual style of life, communication, are always present. As my supervisor at the University of Utah once pointed out – The journalism was and always will be bad, mostly. What we can do is to try to educate ourselves and try to understand how media work. Her name is Suhi Choi and she is right, in a way. Her thoughts are similar to Sulejmanpašić’s. But, what professor Choi also thinks is that even bad media are good for democracy. That’s not the case with Sulejmanpašić opinion. However, I am more with Barbie Zelizer, the scholar who thinks that there is a space for change and there is a space for hope in media which will be useful for society improvement. She criticizes a lot, but also, she gives a different perspective on what journalism could be.
Obstacles, characteristics and opportunities in journalism
When Dževad Sulejmanpašić wrote, newspapers were a kind of “new medium”. But his understanding was enough deep that we can relate it to today’s media. So, why would he think that journalism is destroying humanity. First of all, he found the same thoughts in great writer works, for example in Goethe’s, Kierkegaard’s, Balzac’s, Baudelaire’s and others. He quotes Goethe at the very beginning of his book: “Tell me why you are not looking forward to any newspaper? I do not love them, they serve the time” (Sulejmanpašić 1936:10). When it comes to the qualitative characteristics of journalism, Sulejmanpašić names the following:
- Printed word as a means of expression,
- Publishing in newspapers as a medium,
- Focus on the novelty,
- Sensationalism in the news,
- Cacophony of media content that abounds in a variety of topics very often fragmented and unrelated to each other,
- Truth seeking.
Barbie Zelizer, on the other side, gives us an insight into the core problems, or better to say, challenges for journalism nowadays. There are five most important contextual factors that should be considered if we want to keep journalism as a driving force of society. The author is asking us to reconsider imaginative thinking in journalism to overcome those obstacles. The potential obstacles, but also opportunities for journalism are in following elements:
- Changing of journalism craft in digital environment – craft is no longer hidden from “public eye”,
- Broadening political issues, world is connected, journalists have a lot of different political topics that are important to be covered all around the world,
- Metamorphosis, connections, fusion between “old” and “new” media,
- Economic pressures, new ways of media financing,
- Moral consideration and difficulties to take stands about some controversial events,
- Elite-oriented, irrelevance of journalism norms (created from Western perspective) and taking audience for granted.
Why is the Journalism destroyer of the humanity, or could it be better?
As we can see, both, Sulejmanpašić and Zelizer have similar ideas about core journalistic elements and functions. They are aware of importance of truth seeking and both are deeply conscious that is difficult to reach the truth ideal. That is the topic that separates them from plenty of others communication scholars who are focused on data and statistics.
Both of them discuss about prevalent media for news dissemination, both understand political and economic pressures on media, and both still believe in truth seeking media ideal, although Zelizer is more optimistic when it comes to its realization. Zelizer takes both – economic and political pressures seriously, Sulejmanpašić, and that’s probably normal for the time in which he wrote, believed that economic pressures are worse. Journalism is dominated by the economic and sensationalism interests, he wrote. Economic interests result in a large number of advertisements and advertising content in the media, and on the other hand, sensationalism causes a large number of media stories whose focus is on crime, catastrophes, drama, conflicts. Party press, as Sulejmanpašić wrote has one “principal evil” in itself. That is that “even in the most spiritual times it did not push the best statesmen forward, but parliamentary speakers” (1936:195). However, the non-partisan press gradually squeezed the political debate out of the media, and its columns began to be filled with the most trivial, but also the best-selling content - crime, scandal, sex, he explains. Zelizer is aware of a web of circumstances affecting journalistic work, not just economic and political pressures, but also technological, user-generated content, social context, educational context. Both of them registered “checkbook journalism” as a big problem connected to media’s relation to economy and capitalism. However, perspectives on this journalism practice are different. Sulejmanpašić wrote about blackmailers (“chanters”) who would blackmail rich people that they will publish stories about some of their misbehaviors in media and in that way destroy their reputation. “Many people have various sins on their conscience, small and large. (…) The blackmailer obtains a compromising object, a document, and then asks for a meeting with a rich man. And if he doesn’t give money, the chanter shows him a print of an article ready for the press, which reveals his secrets” (1936:66). Zelizer wrote about other similar practice of paying sources to discover details of some stories which mostly were on the very edge on ethic. She mentioned for example situations such as the one when “New York Times famously paid 1000 dollars in 1912 to speak with the surviving wireless operator aboard the Titanic”, or “when TV personality David Fros paid former US President Richard Nixon 600 000 dollars in 1972 for an interview” (according to Peters, cited in Zelizer 2017:90).
Sulejmanpašić defines journalism as an “idealless reporting on the ever-changing modifications of the empirical world” (1936: 29). That is why journalism depends on new events every day. In close relationship for both authors are ethic (morality) and novelty as media main value. Asking questions about ethic and morality is usually dangerous, even in everyday life. Fake consensus about different controversial topics is sustainable until “dangerous” questions are asked. Both authors emphasize this. However, Sulejmanpašić sees ethic as morality, including in itself all aspects of human life, from religion to media. Zelizer explains that there are many problems with idea of one umbrella ethic rules for every media in every country. Media differ in many ways, especially today – there are different ideological framings that they are following, different technical aspects of them, complicated and totally unknown situations that are ethically on slippery way, as does time changes so do ethical codes. So, journalists are forced to make ethical judgments in seconds, almost immediately as the event unfolds. However, there are similarities in Sulejmanpašić’s and Zelizer’s thoughts. Both of them see journalism profession as hard to consolidate certain moral or ethical rules, because of its limitations such as time, space, pressures. Timeliness is the imperative in journalism, journalists are constantly under pressure to work fast and search for new events. Morality, as Sulejmanpašić hints, requests time and deep thinking, but, as he puts it – there is no time in journalism. It has a “shelf life”, but morality has not. “Value requires timelessness, and vice versa: Something has more value if it depends less on time, the less it changes over time” (Sulejmanpašić 1936:46). Zelizer has a similar explanation about the link between journalism and ethics. “Drawing from philosophy, ethics tend to work from top down to establish stable codes of action that negotiate universal and particular means and ends; while earlier invocations tended toward universal standards, more recent ones orient toward situated particularity. By contrast, journalism tends to work from the bottom up, its practitioners needing to negotiate and renegotiate around constantly shifting sources of contingency in practice” (Zelizer 2017:85). According to Sulejmanpašić, journalism is destroying morality. He mentioned the role of newspapers in the preparation of the First World War as an example. “By what measures could we measure, for example, the murderous power of journalism that made the main moral and enabled material preparations for the World War and led it for a full four years?”, the author asks (1936: 17). Zelizer has a different opinion. She understands that it is difficult to decide what is ethical in such a short time and complicated context, but she also believes that ethic rules should be changed, and are changing all the time. For example, “pictures of people falling from building earned news photographers a Pulitzer Prize in the 1930s and 1940s but similar photos in 2000s and 2010s, labeled ‘distasteful’ and ‘sickening’” (Hardy, 1946; Schwartz, 2005, cited in Zelizer 2017:90).
Race with time is one of the main reasons why Sujelmanpašić believes that the media cannot write seriously and deeply about things, and most of all why they cannot follow ethical code consistently. Journalistic focus is on reporting about new events, and the novelty is taken as a supreme news value. “All the demands of morality and spirit are ruthlessly sacrificed to its essential characteristic: when they prevent the development of speed of appearance and success in competition, one passes over them without any reconsideration” (1936:23). Time is measured by news, the author believes, and if one day journalism ceased to exist, time would stop flowing. It would be interesting to see the world without news nowadays. People constantly complain that they don’t have enough time. But, is this really true? Ratko Božović pointed out that people had invented a different kind of technologies to have more time, and then they use media to “kill the time” (Božović 2015). Zelizer also compares novelty with the “shelf life”, explaining that “the news has thus always been associated in some form with a relatively short shelf life” (Zelizer 2017:63). But, today, it’s even worse for journalists to deal with short time for creating and disseminating news. “Not only do new media alter what is meant by topicality, but the involvement of citizen journalists, bystanders, activists and producers of user-generated content decentralizes and speeds up the process of dissemination, complicating the ability to generate agreement about what is news” (Ibid).
Besides novelty, Sulejmanpašić resents the media focus on conflict, drama, sensationalism and criminal. “When we want to know how criminal this world is, journalists will tell us most readily, because a criminal event and a report about it is one of the darlings of the journalistic word”, says the author (1936:19). Zalizer, Boczkowvski and Anderson broaden their critique to all news value followed by most mainstream media, explaining that those values or norms are irrelevant in current time (2022). In their opinion, and according to world of Robert Darnton who was former reporter for the New York Times, and the Newark Star Ledger, “we really wrote for one another”, explaining that news were made for mostly western, wealthy, white men interested in politics, elites and economy (Zelizer et all. 2022:76). They propose “alternative values” that will completely change existing ones, and will include people who are usually excluded and that means most of the world population, especially those from South. “In Jairo Lugo-Ocando’s view, ‘To write its own story, journalism in Global South needs to come to terms with the fact that the normative aspirations it upholds do not belong to it. They belong instead to an age and place where the white men went to conquer, steal, rape and enslave in the name of civilization” (2020, 162, cited in Zelizer et all. 2022:67).
The characteristic of journalism is also that it publishes information of various thematic profiles, so within one newspaper we hear about war, earthquakes, murders, robberies, concerts, plays, forecasts, etc. Journalism thus “mixes everything with everything”, and the “the bigger the journal, the less it is capable of ideological truth” (1936: 27). Ultimately, “there is no area of life, neither public nor private, that has not drawn journalism into its spheres of interest, nor does it have, and cannot have, any system in the way it treats these areas” (Ibid).
The author ultimately acknowledges that truth as an ideal is the key reason for the existence of journalism, its raison d’être. However, “such information is not one of the essential characteristics of journalism, because almost nothing new is said in the journals with respect for morals and spirit and the true need of the newspaper reader to find out, but the information is brought with primary regard to expansion and circulation of the newspapers”. The truth in journalism comes to the word, says the author, only when it is in line with the interests of economic and sensation, when it does not disrupt agenda of those interests. That is why, even then, before the actualization of the fake news phenomenon, Sulejmanpašić stated that “journalistic information is false in its essence and therefore is not information at all” (1936:25). When it comes to truth in Zelizer (and other 2022) opinion, they understand it similar to Kovach and Rosenstiel (2001) as a functional truth operationalized in ideal of objectivity. They agreed with them and Deuze when he said that “objectivity may not be possible but that doesn’t mean one should not strive for it” (448, cited in Zelizer et all 2022:60). However, the objectivity as a norm that we currently have in journalism profession is unsustainable, its “failings as a concept have been so pointedly debated that the term by now should have been put to bed as an anachronism of earlier times” (Ibid 2022:65). And, here we can find one of the main differences between Zelizer’s and Sulejmanpašić’s opinion about journalism role. Sulejmanpašić thought that journalism should not write at all about following topics: morality, spirit, religion, normal mental development, art, civil political and economic freedoms, national spiritual characteristics, private life, political peace in individual communities as well as in the whole world ”(Sulejmanpašić 1936:310). The author denies journalism the right to present any interpretations and states that “the publishing of facts should completely exhaust the function and task of the newspaper” (1936:311). Zelizer and collaborators have different opinion. However, we should have on mind that they are writing from perspective in which, technologically, anyone can publish facts. So, for them, “to reform their relationship with audiences”, journalism “has to meet them where they are, rather than where it would like them to be”. This means that “it had to stretch to accommodate audiences that may fit few of the contours most prized in now inert assumption of public engagement. It has to tell stories that appeal to interpretations from the heart as much as from the mind, instead of continuing to provide dispassionate accounts of events because that is what objectivity in the news is supposed to be about” (2022:99). We have to say that our opinion is a lot closer to Zelizer’s.
Whether journalism really contributes to democracy?
Sulejmanpašić would answer negatively to this question. And for better understanding of his reasons, one should know that this author differ journalism as a profession from journalism as a sensationalism newspapers. The second one, which is prevalent in journalism field, as he thinks, works against democracy. Free press, explains him, is something totally different from what we consider free journalism. In his opinion neither democracy nor journalism as profession, exists in its ideal meanings. Oedipus complex is a metaphor which Sulejmanpašić uses to explain journalist impact on democracy. Although journalism was born from democracy, he believed, it turns out to be a bad child which will kill its parent. “In times when the soul and spirit of the people are ruled by forces that are far from respecting morals and spirit, to give universal suffrage, so to support ‘democracy’, means to let the people rush into failure, which means killing democracy itself” (Sulejmanpašić 1936:191). Zelizer is milder in criticism, but she also pointed out that causal relationship between journalism and democracy “has been more presumed than debated and challenged” (Zelizer 2017:64). Journalism as a child who has to be protected is also mentioned in Zelizer’s book. In her explanation, journalists act like parents to their news kids. “Seeing journalism as a child helps legitimate journalists’ need to remain invested in their craft. Without journalism to organize and process the news, the assumption in that current affairs would remain unruly and incomprehensible, much like the action of a child without guidance or care” (2017:21). It happens all the time that scholars, journalist and politicians mix the cause-and-effect relationship between democracy and journalism. Sulejmanpašić supposes that journalism, as its worse form (means sensational journalism) destroys democracy. On the other hand, Lippmann, as mentioned by Zelizer, thought that “critics” (of journalism), “and the apologists expect the press to… make up for all that was not foreseen in the theory of democracy” (Zelizer 2017:65). However, we are closer to Zelizer’s opinion that there are several different factors which shows that this relationship cannot be taken for granted, and that it depends on various context factors such as economy, capitalism (as McChesney pointed too in his 2013. book Digital Disconnect), social context. She concluded that “different kinds of democracies develop different kinds of journalism, and they in turn produce different kinds of links between two institutions” (Zalizer 2017:68). She sees the problem in this connection in theoretical and practical dimension. First, journalism exists in non-democratic regimes too, at least some form of it, but journalism theory about link between two institutions “rests on circumstances that are not wholly representative of conditions beyond the West” (Ibid). Her associates and she made a conclusion that most scholars assumed wrongly that journalism is there to help citizens to be a part of democratic process. They “had the large democratic hopes for the power of news, ignoring most of journalism’s functioning in non-democratic society”, authors concluded. However, “for the most part, the solution has been to abandon citizen for elites. Under this view, the democratic deficit of citizenry is not all that important because democracy really functions as an elite representative system” (2022:18). And secondly, as a practice, “journalism has taken on many forms which are both more and less connected to democracy: journalism has been more partial, biased and conflicted and unevenly related to different types of governance” (Ibid: 69). Proof of weak connection between journalism and democracy, according to Zelizer is its failure even in countries of its theoretical roofs – United States and United Kingdom. She sees this failure in reporting on refugee crisis, when the lack of coverage, delayed coverage and prejudicial coverage showed that “equality” in journalism doesn’t mean equality for all[45]. In the end, Zelizer offers great insight in real connection between journalism and democracy and broadens our understanding of this relationship: “But retiring the concept of democracy in the study of journalism might force scholars to recognize that democracies are not as clear-cut as theories would have them bee, that democracies are not as integrated with journalism as has been assumed, that space for other kinds of governing structures needs to be crafted alongside the news, and that, as the power of the national-state wavers, the real nexus between government and journalism may lie elsewhere. We need to think more forcefully about effects of other systems that go beyond government per se, such as religious fundamentalism or capitalism” (2017:83). As an institution, journalism is closely related to other institutions, and one institution’s “dynamic have a domino effect on other institutions” (Zelizer et all 2022:7).
But, does the journalism destroy democracy? Professor Suhi Choi, mentioned before, is probably right – even bad journalism is good for pluralism at least. There are some factual proofs of this statement. The following example given by Zelizer is one of the greatest: “Ironically, Trump’s declaration ‘that he had singlehandedly put immigration at the center of US political debate and media coverage for the first time in years’ was one of his ‘few objectively accurate claims’” (Orme, 2015:102, cited in Zelizer 2017:76). But still, we have to see if journalism did learn something from Trump’s presidency era. If it did, “it will have concluded that it should always be opposed to political elites, regardless of political orientation, and that this oppositional stance also needs to embrace marginalized and oppressed social groups” (Zelier et all 2022:29).
Whether journalism works against religion, “pure” mind, spirituality?
Arguments that Sulejmanpašić uses to explain how journalism can affect religious and psychological life are similar to those he uses to explain its impact on democracy. He implies that religious life is inseparable from morality and vice versa. For him, to be religious person, to believe, means to be into truth. But, as he already emphasized, he doesn’t see the truth in journalism which is driven by sensationalism and economic capital. To believe also means to be in peace, consistency with your inner thinking, and journalism is all opposite from this. It depends on moments, news and novelty. In his opinion, journalism steals people’s attention from timeless or eternal ideas. So, he claims that for „journalism is not needed to explicitly fight against religiosity, because by its very existence and embracing the soul and spirit of man, it makes him impossible for religious feelings” (1936:82). When it comes to “pure mind”, Sulejmanpašić defines it as a “person’s ability to have a prior mind ideas which would be independent from empirical experiences”. Mind, he thinks, should be “focused on ideas”, and ideas “cannot be proven by experience”, and those are reasons he thinks journalism is guided by different values that religion and pure mind (Ibid). Cacophony of different journalism topics in newspapers disperses people’s attention and so affects negatively their spiritual life, thinks Sulejmanpašić. According to him, spirituality is the “ability to find your own original form or viewpoint of world in the countless possible forms in which you already could put your own opinion” (1936:99). This means that spirituality presumes certain level of independence and freedom of mind. But, as Sulejmanpašić pointed it, journalism destroys our ability to think freely because it imposes our mind with ready-made thought patterns. For the same reasons, it works against science and art, too. There he saw the phenomenon that Bourdieu later named as “fast-thinkers” production (Bourdieu). “Therefore, pseudoscientists and pseudoscience meet with journalism easily and gladly, through journalism they come to cheap fame, but still ‘fame’ that can be quantitatively greater than any of valuable scientist who does not want friendships with journals” (1936:120). That’s how journalism destroys art too, thinks the author. But, differently from science and art – football and movies are journalism’s favorites. Sulejmanpašić calls them “darlings” of journalism profession. In his opinion, broadcasting football on television only corrupts children and youth, and thus “wide fields of uncultivated children’s souls, where they should be sown and sprout flowers of all kinds of ideals, a soccer ball swirls and chases, which does not allow anything else to be sown, and therefore nothing sprouts ” (1936:258). As for the media of the film, he wrote about that “it is an excellent tool for mass formation of human souls in the desired direction that can escape the reach of unwanted criticism” and that it does not belong to art, because art is such that it spoils profits, and leads to morality and spirit, and therefore its connection with film has failed” (1936:263).
How does journalism profit from wars?
Sulejmanpašić believed that journalism had a great impact in war crimes in First World War. Journalism, as he claims, profited from it. In journalism role during First World War, he recognized agenda theory, not naming it that way, but still explaining that long before war, journalism “was already creating events with its news, by creating all the consequences for them, even when they were not happening, as if they were happening. On the contrary, it destroyed those events that didn’t want to happen, by not reporting on them” (Ibid). Same was noticed by Zelizer when she discusses different portrayal of wars and refugee crisis in world mainstream media. In some cases media declared showing pictures of mass executions were unethical and harmful, but in other cases they showed them (as in case showing killings committed by so called Islamic state). “Responses to the ethical nature of this images wavered with the climate at hand, with decision for and against showing graphicness varying according to moral, political and social considerations: for instance, the visual depictions of the victims of Nazi concentration camps in 1945 were displayed with a graphicness, frequency, primacy and salience that was not repeated in other mass atrocities that followed in Rwanda, Bosnia and Sudan, among others” (Zelizer 1998, cited in Zelizer 2017:92). Several times, Zelizer mentioned biased reporting about refugee crisis, telling that “stories on the refugees crisis reverted to their pre-photo levels, and there was ‘a return to media coverage focused on refugee numbers rather than human interest’ (Bunyan, 2015, 13), and little attention to the complexities of refugees experience (Halabi, 2016)” (cited in Zelizer 2017:74). Good question would be how many media, except Al Jazeera ever problematized the phrase of “migrant crisis”? As Zelizer explained, in August of 2005, Al Jazeera commented that “there is no ‘migrant crisis’. There are a very large number of refugees fleeing unimaginable misery and danger” (Malone, 2015, cited in Zelizer 2017:75).
Public good or what journalism really could be?
McChesney named journalism as a public good, saying that “if the market underestimates and corrupts journalism, it will produce uninformed citizenship, and the result will be corruption and misery” (McChesney 2013: 78). About media as a public good wrote Sead Alić, Ratko Božović, Fahira Fejzić Čengić and others theorist from our regions.
In the very end chapters of his book, Sulejmanpašić shows hope about journalism, to be precise – real journalism as he named it, to distinguish journalism from sensational journalism. He believes that journalism should change it values. “By the way, it is a general rule that a journalist should, from the abundance of events at his disposal, choose in the first place those in which good people and good deeds are seen” (1936:314), claimed Sulejmanpašić. As we saw in previous text Zelizer and her associates also believe that changing values, either in reforming or revolutionary way should be done. Those opinions are in a line with ideas of constructive journalism. That’s the concept deeply explained by Karen McIntyre and Cathrine Gyldensted (2017). This is “an emerging form of journalism that involves applying positive psychology techniques to news processes and production in an effort to create productive and engaging coverage, while holding true to journalism’s core functions” (20). One of its forms is also restorative and peace journalism, to which both Sulejmanpašić and Zelizer strive. McIntyre and Gyldensted explained that peace journalism “requires a journalist to look at conflict not as a two-party battle where the focus is on winning and losing but rather as a challenge and an opportunity for human progress (Galtung & Fischer, 2013, cited in McIntyre & Gyldensted 2017:23). On the other hand, “proponents of restorative narrative avoid instances when journalists ‘parachute’ in and out of a city to cover a disaster or tragedy; rather, they encourage news that covers the deeper roots of such conflicts as well as the recovery effort that follows them” (Ibid 2017:23).
Similar, Zelizer, Boczkowsky and Anderson explain the need for changing journalistic news values. One way to change the perspective is to write from human, rather than from elite perspective. If journalist don’t rethink their news values and norms that became canon or even ideology, “the gap between norms and practices will continue to expand, making norms both increasingly abstract and deeply entrenched” (Zelizer et all 2022:108). For example, the recent tragedy in Texas primary school[46] should not be reduced to political discussion and accusations[47] as it was, but more on victims, roots of the problem, options and solutions that could end this repeated shootings in United States. Zelizer and collaborators recommend that “conflict reporting, for example, would replace the oft-heralded aims of balance or impartiality in the journalism of wartime with guides to better practice: training in trauma and loss, workarounds for anxiety and depression, guidelines for sustaining physical endurance, the development of detailed insurance arrangements or safety protocols for multiple kind of contingencies” (2022:108). Writing in 1930s, Sulejmanpašić also proposed his ideas for recovering journalism as a profession which should work in best public interest. He also proposed new law for media practice which in brief gives the recommendation about avoiding writing in sensational manner. And in their book The Journalism Manifesto, Zelizer, Boczkowski and Anderson claimed that journalism have two paths if it wants to save profession – reformation or revolution. They concluded their manifesto with Freud’s thoughts, and so will we. “When Freud bore down on repetition as the tool by which to move out of trauma and toward recovery, he might have been offering a light to journalism’s eventual transformation. Though it is not always the case, the consequences of trauma can be accommodated, mitigated and sometimes controlled. But to get to that point, they require to be recognized, named and understood” (2022:114). That’s actually open call to think about Sulejmanpašić’s, McLuhan’s and similar author’s thoughts. We cannot change journalism if we don’t want to admit that it’s in crisis. “Transformation may thus be upon us, if journalism can only recognize, name and understand why it has arrived at its current crisis and what is eventual resolution might involve” (Ibid). But, to find the solution, we first have to see that there is a problem, actually a lot of them, and take off pink glasses of haughtiness and arrogance, so in the end – the truth can set us free, as holly books pointed out.
Conclusion
In this paper thoughts of Dževad Sulejmanpašić and Berbie Zelizer were compared. First mentioned theorist wrote back in 1936, and Zelizer is one of the most credible contemporary journalism scholars. Sulejmanpašić is more critically-oriented and Zelizer is more optimistic-oriented towards journalism and its societal role. However, focus in this paper is mostly on similarities in their opinions and perspectives. Although Sulejmanpašić criticizes journalism, or to be more precise sensational journalism so strongly that he named it as a destroyer of humanity, he also gives some positive ideas that can help us to improve journalism profession. In that, he is very similar to his contemporary colleague, Barbie Zelizer, who explains how journalism could be changed to survive and impact society more positively. Sulejmanpašić laments on sensationalism in journalism, but also on novelty as its main value, on cacophony of same news and all kind of different themes mixed in same media; and Zelizer, on the other side, explains that there are obstacles for nowadays journalism, but that they could be overcome. Both authors recognize political and economic pressures on media, although Zelizer is aware of different circumstances that affect media news production. However, we have to bear in mind that Sulejmanpašić wrote in different social context. It is important that both of them emphasize economic pressure on media and its consequences on media content and its quality. That is also the reason why both authors focused their writings on media ethic. Ethic rules are, for Sulejmanpašić, always actual and can be applied in every situation and time because ethic has no expiration date. Zelizer explains that media nowadays have to change their ethical codes depending on media type, on social, political and economic context in which they produce content. Still, both of them are very aware of importance of ethical media reporting, and both of them believe that that kind of reporting is condition sine qua non of media credibility and credibility of the profession. Suljemanpašić prefers breaking media stories, and explains that media role should be finished with reporting on facts. On the other side, Zelizer explains that reporting “from heart” is one of the ways for journalists to be distinctive comparing to other communicators in digital media environment. From Sulejmanpašić’s perspective, journalism destroys freedom of thinking by imposing its own simplified conclusions, and that’s why it destroys democracy too. Zelizer also criticizes media reporting on freedom explaining that “refugee crisis” has shown that freedom doesn’t mean the same concept for all people. Both authors whose thoughts were compared agreed on need for changing media news values.
[45]
The refugee „crisis“ is portrayed very differently when it comes to Ukrainian and for example Syrian refugees (not mentioning refugees for Yemen, China, Palestine, Myanmar that almost didn’t get any attention in Western media). Zelizer wrote about this: “Much coverage focused on refugees from Syria, Iraq, Afghanistan – in that order – arriving in Europe. The second-largest current humanitarian crisis – that of Yemen – received little attention, while crises in South Sudan, Myanmar and Bangladesh were mentioned almost not at all (Egeland, cited in White, 2015, 1-2), to say nothing of invisible ongoing humanitarian disasters elsewhere (Zelizer 2017:74).
There are media stories about this discrepancy in reporting about refugees from different places. An example from The Washington Post: https://www.washingtonpost.com/politics/2022/04/29/american-opinion-afghan-ukraine-refugees/ (24.5.2022).
[46] Available on: https://www.cnn.com/2022/05/25/us/uvalde-texas-elementary-school-shooting-wednesday/index.html (26.5.2022).
[47]
More available on: https://www.cnn.com/2022/05/25/politics/supreme-court-second-amendment-guns-new-york-bruen-uvalde/index.html (26.5.2022).
https://www.cnn.com/2022/05/26/politics/greg-abbott-uvalde-texas-school-shooting/index.html (26.5.2022).
https://www.cnn.com/2022/05/25/politics/joe-biden-texas-executive-order-police/index.html (26.5.2022).
https://www.cnn.com/2022/05/25/politics/gun-laws-us-congress/index.html (26.5.2022).
https://www.foxnews.com/politics/uvalde-texas-residents-react-beto-orourke-abbott-press-conference (26.5.2022).
https://www.foxnews.com/media/jesse-watters-law-enforcement-upfront-texas-school-shooting (26.5.2022).
References:
Božović, Ratko (2015). Paradoksi medijske slobode. In: Medijska kultura VIII. NVO Civilni forum.
Burdije, Pjer (2000). Narcisovo ogledalo: Rasprava o televizijskom novinarstvu. Beograd: Clio.
Kovač, Bil; Rozenstil, Tom (2001): Elementi novinarstva. Podgorica: Cid.
McChesney, Robert (2013). Digitalna isključenost: Kako kapitalizam okreće internet protiv demokracije. Multimedijalni institut i Fakultet za medije i komunikaciju.
McIntyre, Karen, Gyldensted, Cathrine (2017). Constructive Journalism: Applying Positive Psychology Techniques to News Production. In: The Journal of Media Innovations. 4(2):20-34.
Pejovič, Danilo (1988). Predgovor. In: Aristotel. Nikomahova etika. Zagreb: Globus.
Turkle, Sherry (2011). Sami zajedno: Zašto očekujemo više od tehnologije a manje jedni od drugih. Beograd: Clio.
Zelizer, Barbie (2017). What Journalism Could be. Cambridge: Polity Press.
Zelizer, Barbie, Boczkowski, Pablo J., Anderson, C. W. (2022). The Journalism Manifesto. Cambridge: Polity Press
Sulejmanpašić i Zelizer: Oživljavanje novinarske profesije
Sažetak
Iako je Sulejmanpašićeva knjiga „Žurnalizam – razarač čovječanstva“, jedna od najoštrije intoniranih kritika novinarstva koju smo čitali, vjerujemo da je ona i svojevrsni poziv na promjenu, vapaj za revitalizacijom profesije.
Zanimljivo je da je autor još 1936. precizno secirao novinarsku stvarnost, te napravio razliku između senzacionalističkog novinarstva illi, njegovim riječima, žurnalizma; i profesionalnog novinarstva, odnosno kako to Sulejmanpašić kaže, novinarstva. Ovime, osim što kritikuje žurnalizam kao takav, podložan senzacionalizmu i trivijalizaciji, autor nam ostavlja i prostora za drugačije viđenje novinarstva, za maštu i vizionarstvo. Diskutuje o utjecaju žurnalizma na različite sfere ljudskog društvenog i psihološkog života, a taj utjecaj je iz njegove perspektive uglavnom negativan. Iako su lekcije kojima nas uči Sulejmanpašićevo djelo duboke, a argumenti tako snažni da ih je uopšte teško osporiti, želimo vjerovati da za novinarsku profesiju još uvijek ima nade. Zato u ovom radu poredimo različita, ali ipak u dijelovima slična promišljanja o budućnosti novinarske profesije, koje su ponudili Dževad Sulejmanpašić 1936. i Barbie Zelizer, 2017. godine.
I dok Sulejmanpašić naglašava i savršeno prepoznaje sve nedostatke profesije, Zelier daje preporuke i osmišljava novinarstvo koje će u modernom digitalnom ili online kontekstu, služiti čovječanstvu umjesto da ga razara. Zajedničko obome teoretičara jeste spremnost da osmišljavaju nove pravce za razvijanje profesije, umjesto da idu dobro poznatim, posve utabanim i beskorisnim stazama.
Ključne riječi: Sulejmanpašić, Zelizer, novinarstvo, digitalni mediji, profesija, kredibilite.
|
11(21)#19 2022 |
|
DOI 10.46640/imr.11.21.6 |
Krešimir Lacković
Sveučilište Sjever, SC Koprivnica, Odjel za komunikologiju medije i novinarstvo,Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Diskurs Dževada Sulejmanpašića o nogometu
kao mezimcu žurnalizma
Puni tekst: pdf (366 KB), Hrvatski, Str. 3511 - 3525
Sažetak
Dževada Sulejmanpašića smatramo jednim od prvih komunikologa na ovim prostorima. Fenomene koje je on prepoznao i teorijski elaborirao još tridesetih godina prošlog stoljeća, mogu se primjenjivati i danas u suvremenim masovnim medijima. Jedan od fenomena kojeg je Sulejmanpašić stavio u medijski kontekst je i nogomet kojeg je on nazvao „mezimčetom žurnalizma“. Cilj našeg rada je prikazati kako su Sulejmanpašićeve teze o odnosu novinarstva i nogometa i danas aktualne i primjenjive. Objasnit ćemo i politički kontekst Sulejmanpašićeva djelovanja i tadašnju ulogu medija i nogometa u društvu. Uz korištenje svih relevantnih izvora, u radu ćemo primijeniti i metodu analize sadržaja iz dijelova objavljene Sulejmanpašićeve knjige „Žurnalizam razarač čovječanstva“.
Ključne riječi: nogomet, novinarstvo, Sulejmanpašić.
1. Uvod
Komunikologija kao znanost bavi se svim dijelovima ljudske komunikacije. Radi se o interdisciplinarnom području u kojoj prepoznajemo i elemente psihologije, sociologije, politologije pa i samog novinarstva, Njezino znanstveno proučavanje potaknuto je razvojem masovnih medija, a utjecaj različitih oblika medija i promjene nastale među njima kroz povijesno razdoblje i danas komunikologiju svrstavaju u suvremena područja u kojoj svako recentno istraživanje doprinosi njezinom daljnjem razvoju i objašnjavanju svih fenomena.
Jednoga od prvih komunikologa na balkanskim prostorima smatramo Dževada Sulejmanpašića. Nakon godina istraživačkog rada Sulejmanpašić je 1936. godine objavio knjigu “Žurnalizam razarač čovječanstva i novinarstvo s najmanjom mjerom žurnalizma”, izdana u Štampariji Gaj u Zagrebu. U njoj je obradio teme koje i danas prepoznajemo u suvremenim medijima, a brojne teze koje je postavio i argumentirao i danas možemo prepoznati i aktualizirati. U tom smislu Kurtić smatra kako je “Sulejmanpašićeva knjiga jeste prvo komunikološko djelo na području tadašnje Jugoslavije, ali i Balkana[48].
Među brojnim fenomenima koje je Sulejmanpašić proučavao i stavio u medijski kontekst je i nogomet. U prvom dijelu knjige “Žurnalizam razarač čovječanstva i novinarstvo s najmanjom mjerom žurnalizma”, u 11. glavi navodi naslov “Nogomet i film, dva mezimčeta žurnalizma”. Kasnije posebno obrađuje temu nogometa i filma, pa je tako nogometu kao “mezimcu žurnalizma” posvetio šest stranica od 256. do 262. I danas smo svjedoci kako je nogomet postao najprivlačniji medijski proizvod. Za same medije, ali i za goleme mase medijskih konzumenata. Svjetska nogometna prvenstva putem televizijskog prijenosa prati milijarde ljudi. Svaki vikend velik broj ljudi pohodi nogometnim utakmicama, a o njima se izvještava u svim danas poznatim medijima od onih tradicionalnih, tiska, radija i televizije pa do novih medija, Internet portala pa do društvenih mreža koje su još više popularizirale one najbolje i najpoznatije nogometaše.
U našem radu prikazat ćemo i otkriti osobe i prilike koje su utjecale na autorova razmišljanja o novinarstvu, a posebice o nogometu, objasnit ćemo povijesni, politički, ali i sportsko-nogometni kontekst nastanka djela koje također smatramo nezaobilaznim u kreiranju nečijeg mišljenja. Ako ćemo govoriti samo o 1936. godini radi se o vremenu kada su po Europi već prisutne fašistička i nacionalistička ideologija. Promjene se događaju i u Kraljevini Jugoslaviji, a što se tiče sporta, iste su godine održane Olimpijske igre u Berlinu, koje su poslužile Adolfu Hitleru kojem su te Igre poslužile za promociju svoga, pokazati će se to u najgorem svjetlu nekoliko godina kasnije, zločinačkog režima. Olimpijske igre u Berlinu povezujemo i s nekim povijesnim činjenicama vezanim za razvoj medija pa je zanimljivo tu godinu I natjecanje gledati i kroz taj kontekst.
Osim Sulejmanpašićeve analize i njegovih zaključaka zbog čega je nogomet nazvao “mezimcem žurnalizma”, cilj rada biti će i pokazati koliko su njegove teze vezane za nogomet i danas primjenjive i aktualne. Osnovna naša hipoteza stoga će biti kako Sulejmanpašićeve teze vezano za nogomet možemo primijeniti i u današnjem suvremenom medijskom kontekstu. Uz korištenje svih relevantnih i dostupnih izvora, glavna metoda našeg rada biti će analiza sadržaja dijelova Sulejmanpašićeve knjige “Žurnalizam razarač čovječanstva, novinstvo s najmanjom mogućom mjerom žurnalizma” s naglaskom na dijelove u kojima se fenomenološki obrađuje nogomet.
2. O autoru i utjecajima na njegovo djelovanje i promišlanje
U analiziranoj knjizi, zanimljivo, ne postoji bilješka o piscu ili bilo kakav životopis koji će nam otkriti detalje života i rada Dževada Sulejmanpašića. O njegovom životu i radu, iz dostupnih podataka pisao je prof.dr.sc. Najil Kurtić.
Rođen 1893. godine u Bosni i Hercegovini, školovao se u Sarajevu, studirao je u Beču gdje prema dostupnim Kurtićevim navođenjima, nije poznato ni što je studirao ni je li u Beču stekao neku formalnu naobrazbu. Ono što se može iz toga zaključiti kako izbrazba nije bila iz nekih od područja ili znanosti koje danas povezujemo s komunikacijskim znanostima ili komunikologijom. Sulejmanpašić je u svom proučavanju koristio izvore svjetskih veličina filozofa i(li) književnika poput Honore de Balzacea, Johan Wolfgag Goethea, Karl Julius Webera, Charles Baudelairea, Soren Kierkegaarda pa čak i njemačkog vojskovođe Otta von Bismarcka i na temelju njihovih kritičkih razmatranja i sam stvorio slične stavove prema novinarstvu. Najveći utjecaj na njega, kako navodi prof.dr.sc. Najil Kurtić, ostavio je Karl Kraus, bečki pisac, kritičar i satiričar, s kojim se upoznao u Beču. “Kraus je na njega ostavio snažam intelektualni utisak i podstakao saopercepciju o sebi kao čovjeku svjetskin nazora. Iz bečkog perioda potiće I veza s filozofijom Immanuela Kanta”[49]. Sulejmanpašić i u “Uvodnoj riječi” knjige citira gore spomenute intelektualce i ističe uglavnom njihovo negativno mišljenje prema novinama, novinarima, medijima, vijestima i novinarstvu općenito. “Sva ona, osim mišljenja Karla Krausa”, potiču iz vremena kad se žurnalizam tek rađao, ali su ipak toliko vidovita da su već po prvim kretnjama toga dotada neviđenog djeteta mogla pretskazati u kakvu će pogibiju našeg roda ono izrasti”[50].
Sulejmanpašić nekoliko se puta poziva u svom djelu na misao Karla Krausa kojeg naziva “genijalnim borcem naše epohe protiv žurnalizma”[51]. Ne možemo zaključiti je li Kraus imao isključive utjecaje na njega i kod stvaranja slike o nogometu kao “mezimcu žurnalizma”. Jesu li njegovi kritički pogledi na nogomet stečeni i pod Krausovim utjecajem? Ono što je činjenica da je Sulejmanpašić živio u sredinama gdje je nogomet već tada, u prvoj polovini 20. stoljeća, itekako bio popularan. Školovao se u Sarajevu, gdje je išao u gimnaziju, a upravo u vrijeme njegovog školovanja, u Sarajevu su nastali prvi nogometni klubovi. Osnovali su ih tadašnji sarajevski gimnazijalci pa se kao prvi nogometni klub u Sarajevu navodi Srednjoškolski sportski klub Osman. “Nogometna priča Sarajeva počela je u proljeće 1908. godine kada su brucoši Realne gimnazije iz Sarajeva, sasvim slučajno Tuzlaci Emil Najšul, Fedor Lukać i Stevo Jokanović posjetili Zagreb gdje su prvi put došli u kontakt s igrom”[52].
U vrijeme autorovog boravka i studiranja u Beču, grad je imao već dokazane gradske klubove osnovane još krajem 19. stoljeća poput Wienna (1894.), Rapid (1899.) ili nešto kasnije Austria Beč (1911.). Austrijski nogomet zlatne trenutke doživljava upravo tridesetih godina prošlog stoljeća kada njihova reprezentacija nosi nadimak “Wunderteam”. Na Svjetskom prvenstvu 1934. godine osvajaju treće mjesto, a 1936. godine, u vrijeme nastanka knjige, na Olimpijskim igrama u Berlinu, osvajaju srebrnu medalju. U to vrijeme Austrija je imala, prema procjeni mnogih, najboljeg nogometaša svijeta toga vremena. Priča o Matthiasu Sindelaru i njegovoj smrti nakon Anschlussa[53] i danas je ostala misterija. Jedna od verzija kaže da je bio žrtva nacista[54].
Sulejmanpašić je tridesetih godina 20. stoljeća preselio u Zagreb gdje su djelovali ponajbolji klubovi Kraljevine Jugoslavije. Prije svih Građanski, zatim HAŠK i Concordia, klubovi koji su tada bili relevantni i u europskim okvirima. Stoga, kroz svoj život u različitim sredinama gdje je nogomet bio već iznimno popularan, nikako ga nije mogao zaobići. Zato smatramo da mu je nogomet bio zanimljiv kao medijski fenomen,
3. Povijesni i medijski kontekst Sulejmanpašićeva djelovanja
Smatramo jako važno prikazati i opisati povijesni i medijski kontekst nastanka Sulejmanpašićeva djela, ali i svakako trenutak u kojem je proučavao medije. Sulejmanpašić je djelovao u vrijeme kada su u Europi fašizam i nacizam, dvije mračne ideologije, već pustile korijene. U vrijeme izdavanja knjige, fašisti su u Italiji na vlasti već više od jednog desetljeća, dok su nacisti u Njemačkoj tek svježe došli na vlast (1933.) tako da, u vrijeme njegovog boravka u Austriji, još nije mogao izravno svjedočiti načinom nacističkog vladanja. Anschluss, odnosno pripojenje Austrije nacističkoj Njemačkoj dogodilo se 1938. godine, no kako tvrdi austrijski povjesničar Oliver Ratholb “Austrija je već bila nagrizana podzemnim aktivnostima nacionalsocijalista”[55].
Snaženje fašizma i nacizma imali su utjecaj na političke promjene i zbivanja i u ostatku Europe. U tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, nakon ubojstva Kralja Aleksandra 1934. godine, nastupilo je vrijeme tzv. namjesništva s obzirom na to da je tadašnji prestolonasljednik Petar bio još maloljetnik. Za glavnog namjesnika izabran je knez Pavle Karađorđević. Kako je prethodno od 1929. godine na snazi bila diktatura Kralja Aleksandra, tako je dolaskom na mjesto namjesnika knez Pavle je odlučio demokratizirati društvo. “To potvrđuje i puštanje Vladka Mačeka uoči Božića 1934. godine i odluka o raspisivanju izbora u svibnju 1935. godine” [56]. Nakon provedenih izbora, knez Pavle je, umjesto dotadašnjeg predsjednika Vlade Bogoljuba Jeftića, na čelu Vlade ustrojio je Milana Stojadinovića[57]. Stojadinović je u nastupnoj sjednici skupštine izjavio kako će nova Vlada “stvoriti atmosferu međusobnog povjerenja u kojoj će se ipak lakše moći riješiti hrvatsko pitanje”[58].
U takvom ozračju, nakon godina diktature, kada se ipak pokušava demokratizirati društvo i prije svega rješavati nacionalna pitanja naroda koji su živjeli na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije, možemo reći kako je idealan trenutak i za otvorene kritičke misli prema tadašnjem funkcioniranju medija. Tadašnja politička zbivanja utjecale su i na Sulejmanpašićeve teze i jasno izrečene kritike upućene prvenstveno novinarstvu, ali i društvu općenito. Na što su sigurno utjecale i tadašnje vidljive promjene na medijskoj sceni.
Period nastanka djela i Sulejmanpašićevog istraživanja, događa se prije negoli je televizija postala rasprostranjeno sredstvo masovne komunikacije i dominantan medij u informiranju stanovništva. “BBC je pokusno emitirao televizijski program u razdoblju od 1936. do 1939. godine. U nacističkoj Njemačkoj 1936. godine za vrijeme Olimpijskih igara, prenosila se slika sa stadiona preko žice na uređaje postavljene u drugim dijelovima grada”[59]. Olimpijske igre u Berlinu održane su 1936., godine kada je u Zagrebu i izdana knjiga “Žurnalizam razarač čovječanstva i novinarstvo s najmanjom mjerom žurnalizma”. Uz Olimpijske igre u Berlinu, osim što su služile za promociju Hitlerovog nacističkog režima, vežemo i činjenicu da su to bile prve Igre koje su se prenosile putem televizije.
Hrvatsko novinstvo, između dva svjetska rata, karakterizira tzv. stranačko novinstvo koje se karakterizira kao “novine izravno povezane s konkretnim političkim opcijama”[60]. Nakon ubojstva Kralja Aleksandra i uspostave namjesništva obnovljeno je djelovanje HSS-a. Uz to se ponovno razvija i stranački tisak vezan uz tu stranku pa tako nastaju Seljački dom, Gospodarska sloga, Hrvatski radnik, Seljačka sloga, Politički vjesnik, Zlatni klas, Seljački svijet[61]. “U svibnju 1936. Godine pokrenut je I novi Dnevni list: Hrvatski dnevnik. Izlazio je na 34 stranice i stajao je 1 dinar. Već je prvi broj, kako se čini, doživio veliki uspjeh. U drugom broju se tvrdi da je prvi broj tiskan u 100 tisuća primjeraka”[62]. S obzirom i na taj broj možemo reći da su tiskani mediji još uvijek najrasprostranjenije sredstvo za informiranje, posebice u urbanim sredinama.
Kada govorimo o medijskom kontekstu, odnosno tadašnjoj medijskoj sceni u zemlji i inozemstvu, možemo reći kako je to vrijeme kada je radio bio okarakteriziran, današnjim diskursom, novi medij koji je sve više preuzimao glavnu ulogu informiranja kod stanovništva. “U Europi počeci radija sežu u 1922. godinu kada je s radom započeo BBC u Velikoj Britaniji. Prvi radio u Hrvatskoj počeo je emitirati 1926. godine. Porast radija kao novog medija posebno je uočljiv, za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je do izražaja došla njegova uloga u propagandi[63]. Radio je tada u Zagrebu bio brzorastući medij. “Prve godine emitiranja broj pretplatnika popeo se sa 700 na 7,5 tisuća što dovoljno govori o munjevitom porastu popularnosti tog novog medija i u Hrvatskoj”[64].
4. Nogomet i sport tridesetih godina 20. stoljeća
Nogomet je u prvoj polovini 20. stoljeća već bio globalno popularan sport. U tridesetim godinama, do izdavanja Sulejmanpašićeve knjige već su odigrana dva Svjetska nogometna prvenstva. Prvo Svjetsko nogometno prvenstvo odigrano je u Urugvaju 1930. godine, a domaćin je bio svjetski prvak. Sudjelovalo je 13 reprezentacija, a od europskih reprezentacija sudjelovali su Francuska, Belgija, Jugoslavija i Rumunjska. Dosta zemalja pobunilo se na tadašnju odluku predsjednika FIFA-e[65] Julesa Rimeta da prvo Svjetsko prvenstvo dodijeli južnoameričkoj zemlji. Uz to, bilo je to vrijeme velike ekonomske krize. „Tadašnje velike reprezentacije poput Mađarske, Italije, Čehoslovačke, Austrije, Švedske i Njemačke, nisu popuštale na Rimetova nagovaranja i moljakanja te su odlučile bojkotirati prvu svjetsku nogometnu smotru. Englezi i ostali Otočani nisu ni pomišljali na nastup na Rimetovom turniru“[66].
Drugo Svjetsko nogometno prvenstvo održano je u Italiji 1934. godine. Sudjelovalo je 16 momčadi. „Za SP u Italiji prvi put su se igrale kvalifikacije. Prijavilo se čak 99 momčadi, ali su brojne vrste otpadale zbog raznih prigovora, od nezadovoljstva ždrijebom do nemogućnosti da sastave kvalitetne reprezentacije“[67]. Bilo je to prvenstvo koje je poslužilo fašističkom režimu za promociju na međunarodnoj sceni. Za domaćinstvo Svjetskog prvenstva 1934. godine kandidirali su se Italija i Švedska. „Italija je za domaćina izabrana na kongresu FIFA-e održanom u listopadu 1932. upravo na tlu jedinog konkurenta, u Švedskoj, jer je fašistički režim dao sva moguća jamstva. Taj je izbor bio pomalo kontroverzan, jer su Šveđani bez objašnjenja, povukli svoju kandidaturu. Da je Italija dobila organizaciju prvenstva, osobno je zaslužan poliglot Mauro, koji je govorio osam jezika, a govorio je što mnogi tada nisu znali i u Mussolinijevo ime od kojeg je dobio jasnu naredbu da se izaslanstvo u Italiju mora vratiti s odlukom o talijanskom domaćinstvu[68].
Talijansko domaćinstvo donijelo je i protivljenje u nekim zemljama. Austrijanci su bili protiv talijanske kandidature, no ipak su igrali na drugom Svjetskom prvenstvu. Za razliku od Engleske i reprezentacija s Otoka koje su se i dalje protivile članstvu u FIFA-e. U Italiji nije nastupio ni branitelj naslova Urugvaj. „Urugvajci su sve umotali u politički kontekst, opravdavajući se da odbijaju sudjelovanje na prvenstvu zbog političke uporabe događaja. No, bolji pratitelji nogometa zaključili su da svjetski prvaci zapravo niše nisu raspolagali jakom momčadi jer većina igrača koji su osvojili prvo Svjetsko prvenstvo više nije igrala za reprezentaciju“[69].
Možemo na primjerima Svjetskog nogometnog prvenstva 1934. godine u Italiji i Olimpijskih igara u Berlinu dvije godine kasnije, zaključiti kako je velikom dijelu zemalja politička situacija i režimi u tim zemljama poslužio samo kao dobar izgovor za neodaziv. Većina najjačih europskih zemalja sudjelovala su ili su željela sudjelovati na tim natjecanjima, a glavni razlog nesudjelovanja nije bila politička situacija u zemljama domaćinima.
Političke i ekonomske okolnosti u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji reflektirali su se i na tadašnji sport, posebice nogomet koji je već tada bio među popularnijim sportovima u državi, odnosno sport koji je najviše privlačio mase. “Međuratnim sportom dominirala je šačica “buržoaskih” klubova iz industrijskih i političkih centara”[70]. Zanimljivo je da su naslove prvaka Jugoslavije osvajali samo klubovi iz Beograda, Zagreba i Splita. “Uspjesi ekipa iz političkih i kulturnih metropola hrvatskog i srpskog naroda, uz hrvatski Split, dobra su ilustracija u kojoj su mjeri te dvije nacionalne skupine dominirale životom u međuraću. Za sportsku publiku velike pobjede u nogometnim susretima bile su i pobjede naroda kojima su pripadali.”[71].
U travnju 1919. godine u zagrebačkoj Kavani Medulić osnovan je Jugoslavenski nogometni savez[72]. Sjedište JNS-a godinama je bio razlog prijepora između hrvatskih i srpskih klubova, posebice nakon što su beogradski klubovi kvalitetom se približili zagrebačkim nogometašima. Srpski su nogometni klubovi, osokoljeni i centraliziranom politikom koju je tada vodio Kralj Aleksandar, željeli su prebaciti sjedište upravljanja Jugoslavenskim nogometnim savezom iz Zagreba u Beograd. Prva inicijativa dogodila se na godišnjoj skupštini u studenom 1929. godine na prijedlog dva vodeća beogradska kluba BSK i Jugoslavije. Iznenađenje za hrvatske predstavnike je bilo kada je slovenski delegat svojih deset glasova dao u korist preseljenja za Beograd. “Na inzistiranje Ministarstva unutarnjih poslova JNS je održao ponovljenu skupštinu, četiri mjeseca poslije. Skupštinu su napustila većina delegate iz zagrebačkog, splitskog i osječkog saveza. “U njihovoj odsutnosti Skupština je izglasala selidbu središnjice organizacije u Beograd (213 naprama 12 uz sedam suzdržanih)[73].
Preseljenje središta Saveza pogoršalo je odnose između zagrebačkih i srpskih klubova. “Zbog klime koja je prevladavala u JNS-u talentirani hrvatski igrači od 1928. bojkotirali su državnu reprezentaciju. Kad se Jugoslavija natjecala na prvom Svjetskom prvenstvu 1930. U reprezentaciji nije bilo ni jedne hrvatske zvijezde”[74].
Ono što karakterizira nogomet u Bosni i Hercegovini je nastanak klubova s etničkim identitetom. Tako su u Sarajevu nastajali klubovi Srba, Hrvata, Muslimana i Židova.[75] Sarajevski klubovi participirali su u Prvenstvu Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, ali njihovi klubovi nisu osvajali naslove prvaka države. Najbliži tome bili su SAŠK i Slavija iz Sarajeva koji su u sezoni 1923. odnosno sezoni 1935./36. osvajali druga mjesta.
Kada govorimo o funkcioniranju nogometnih klubova na području Kraljevine onda možemo reći da su gradske elite itekako bile involvirane u klubove i u vodstvo klubova. “Niz uglednih visokoobrazovanih i uspješnih pojedinaca bio je na funkciji predsjednika Hajduka, a među njima bili su kirurzi arheolozi, liječnici, zubari, financijski stručnjaci, arhitekti i inženjeri obrazovani u Pragu, Grazu, Beču i Parizu”[76]. Nogomet je formalno imao amaterski status, ali je težio profesionalizmu. Nogometaši su uglavnom bili srednjoškolci, studenti ili radnici od kojih su rijetki od njih mogli uskladiti svoje radne i nogometne obveze pa su zbog toga znale propadati i nogometne karijere. Nogometaši su i tada bili plaćeni na različite načine pa i oni koji su imali stalni posao. “Neformalni sustav bonusa, kompenzacija, zbog gubitka zarade i putnih troškova, koji se razvio 1920-ih i 1930-ih bilo je ruganje formalnom amaterskom statusu nogometa”[77]. Igrači su tako mogli pristojno živjeti od nogometa. “Konačno, JNS je odobrio plaćanje 1935., kad je također omogućio klubovima da ugovorima osiguraju da ugovorima osiguraju usluge igrača. Značajni iznosi novca koji su “podmazivali” nogomet omogućavali su da najbolji klubovi izgrade impresivne stadione, ali su i poticali na na korupciju i namještanje utakmica”[78].
Iz razloga ulaska novca u nogometne klubove dio tadašnjih medija kritizirali su takav “nemoralni čin”. Posebno kritički bili su mediji “naslonjeni” na pokret Sokol, koja je bila “masovna panslavenska organizacija za tjelovježbu, privlačila je kraljevsku potporu. Sokol u državnoj organizaciji postao je jedan od ključnih načina za usađivanje jugoslavenskog identiteta i patriotskog žara”[79]. Možemo stoga zaključiti, parafrazirajući Sulejmanpašića, kako nogomet za Kralja odnosno vlast nije bio njihov “mezimac”. Osim u slučajevima kada je nogomet i politika JNS-a korespondirala s politikom koju je vodio Kralj. Primjeri toga je već spomenuto prebacivanje sjedišta Saveza iz Zagreba u Beograd u čemu primjećujemo težnje za centralističkim vođenjem države u svim sferama života te potpora Kralja Aleksandra za sudjelovanjem Jugoslavije na prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju što je bilo važno za vlastitu promociju, ali i promociju Kraljevine. Kako nogomet ipak nije bio do kraja “Kraljev mezimac” pokazuje da su nogomet kritizirali sportski novinari koji su bili povezani sa sokolskim pokretom. “Za dio međuratnog društva taj problematični sport postao je “značajka neslovenstva”. On je bio antiteza “plemenitog, zdravog, amaterskog i moralno nepogrešivog” Sokola”[80].
5. Nogomet kao mezimac žurnalizma
„Nogomet je mezimče žurnalizma“. Kategorički tvrdi Dževad Sulejmanpašić na početku 11. glave svoje knjige “Žurnalizam razarač čovječanstva i novinarstvo s najmanjom mjerom žurnalizma”. Poglavlje je podijelio na dva dijela Nogomet i Film. Oba fenomena za njega su „mezimci žurnalizma“. U ovom radu zadržat ćemo se na analizi i diskursu Sulejmanpašića o nogometu kao mezimcu žurnalizma. S nekoliko aspekta možemo analizirati njegovu argumentaciju. On se kritički odnosi prema nogometu i odnosu medija i nogometa. Teško pronalazi pozitivne vrijednosti nogometa pa tako tvrdi „dok se teško može iznaći koja korisna strana nogometa, dotle je sasvim izvjesno da se u njemu nalazi gomila svakakvih minusa“ [81].
Na početku se Sulejmanpašić kritički odnosi prema nogometu zbog nedostatka njegovog utjecaja na zdravlje. Po njegovom mišljenju nogomet izaziva puno više oštećenja negoli što donosi organizmu. „Po svojoj vrijednosti kao tjelesna vježba, nogomet ide valjda na zadnje mjesto među svim sportovima koji se obavljaju vani u prirodi. Najraznovrsniji prijelomi kosti, svakojake unutarnje ozljede uslijed udarca nogomet, sudara, pada, gaženja, spadaju u svakidašnje pojave toga sporta…Ne vjerujem da bi se u nogometu našla ikakva opće fizičko-zdravstvena korist. A van svake sumnje je, da na primjer, laka atletika, kombiniraju s turistikom, plivanjem, zimskim sportom, nadmašila daleko nogomet u tom pogledu[82]. Treba objasniti kako pojam laka atletika danas ima isto značenje kao i moderne atletske discipline, dok bi turistika bio pojam kojeg danas prepoznajemo kao sportsku rekreaciju u prirodi poput planinarenja ili logorovanja. U tom pogledu prepoznajemo sličnost Sulejmanpašićevih stavova i stavova osoba i dijela tadašnjih medija koji su bili povezani sa sokolskim pokretom. Kao što smo naveli, Sokol je bila masovna organizacija za tjelovježbu, njegujući u svom sastavu neke druge u to vrijeme tradicionalne sportove. Tako možemo zaključiti kako se Sulejmanpašić nije kritički odnosio prema svim sportovima, nego je samo njegov negativan odnos bio nogometu. Prepoznavao je zdravstvenu svrhu bavljenja sportovima, ali ne i kod nogometa. O negativnom učinku nogometa na zdravlje Sulejmanpašić je spominjao još nekoliko puta u poglavlju citirajući pri tome tekstove objavljene u tadašnjim novinama „Pravda“ i „Novosti“ u kojima se opisuju teške ozljede, čak i međusobne tučnjave, nogometaša.
Negativni aspekt nogometa prepoznaje i kod njegovog utjecaja i na psihička djelovanja. Ne samo kod igrača nego i kod navijača i gledatelja, ali i izvjestitelja i čitatelja. Nogomet je već tada kod mladih izazivao ogromno zanimanje. Zbog nogometa su i tadašnja djeca napuštala školu ili bila slabija u školi, a želja mnogih dječaka bila je, kao i danas, postati nogometaš. Sulejmanpašić tako citira tekst iz Politike iz 28. siječnja 1934. godine u kojem upravo objašnjava nogometni fenomen kojeg i danas prepoznajemo. „Gimnazisti napuštaju školu da bi se posvetili rentabilnijem nogometu. Šiparice sanjaju svoje vjenčanje s najslavnijim golgeterom državne reprezentacije, a udate žene i majke bježe s lijevim polutkama“[83]. Nogometnu popularnost i toga vremena Sulejmanpašić prepoznaje i ističe da su 22 člana nogometne reprezentacije „22 najslavnija čovjeka svoje zemlje“. Puno slavnija od najpoznatijih književnika ili znanstvenika svoje zemlje.
U poglavlju posebno Sulejmanpašić naglašava negativnu društvenu ulogu nogometa. Kako „nijedan drugi sport ne razvija toliko divljaštva kao nogomet“. Pa tako navodi da se na selu, tijekom nogometnih utakmica, znaju čak i potegnuti noževi pa se događaju i ubojstva. Nogomet je po njemu krivac što ljudi manje obilaze izložbe, mise, predavanja, koncerte, izložbe, konferencije. Zato predlaže vrlo radikalnu ideju da se nogomet jednostavno zabrani. „Kad propovijedi u bogomoljama, kad nikakva predavanja, ni znanstvena ni umjetnička, koncerti, izložbe, konferencije, kad sve to skupa nije u stanju dovesti do sebe toliki broj ljudi kao sam nogomet, trebalo bi nogomet zabraniti, već stoga da se vidi ne bili ti milijuni ljudi, makar nevoljno i iz dosade, kad ne bi imali nogometa, onda ipak prišli više umjetnosti i svjesnom dodiru s prirodom i religijom“[84]. Na taj način argumentira svoj stav o zabrani nogometa, smatrajući kako bi zaljubljenici u nogomet pronašli zabavu i razonodu u izletima u prirodu i drugim sportovima.
Ističe i druge negativne pojave koje je donio nogomet, a koje prema Sulejmanpašiću utječu na društvenu moralnost. Prije svega na manjak morala u društvu utječe po njemu što nogomet više nije samo sport nego izvor profita. Već tada su igrači za veće iznose odlazili iz jednoga u drugi klub. Krize u vođenju klubova i nogometnih saveza postali su već uobičajene pojave. Osim već spomenutog u prethodnom poglavlju preseljenja sjedišta nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd, što je izazvalo bojkot reprezentacije Jugoslavije od strane hrvatskih nogometaša, Sulejmanpašić spominje i krizu iz jeseni 1934. godine kada je došlo do raspuštanja samouprave Nogometnog saveza i do imenovanja vladinog komesara. O nogometnim aferama pisali su i tadašnji tisak pa je u ovom poglavlju autor citirao dijelove teksta iz „Politike“ u kojem je pisano o konkretnom slučaju. „Posljednjih godina naš nogometni sport je prolazio kroz tešku krizu. Odsustvo discipline i jednog objektivnijeg rada u sportskim vrhovima iz temelja je rušilo osnovne sportske ideje i smetalo njegovom pravilnom i po narod korisnom razvoju. Već nekoliko godina u sportskim redovima i to baš u onim koji su pozvani upravljati jugoslavenskim nogometnim sportom vlada velika nesloga. I umjesto da se rad naših najviših organizacija usredotoči na stišavanje pretjeranih strasti i uklanjanje nesloge, ovi najpozvaniji radili su baš onako kao da hoće namjerno potpirivati tu neslogu“[85].
Zaključno, naš autor prikazuje neraskidivu vezu nogometa i žurnalizma. Nogomet ne samo da je kako je navedeno u naslovu poglavlja, mezimac žurnalizma, već autor pojačava narativ i naziva ga „razmaženim mezimčetom“. Primjećuje, kako iz medija prema nogometu nema kritičkih stavova niti se pita postoje li uopće pozitivne vrijednosti pa da se na osnovu takvih teza iz medija zasnuje odnos prema tom sportu. Suprotno, u novinarstvu je najbitnije da nogomet prate ogromne količine ljudi i zbog toga se razvio taj odnos. Nogomet je u novinarstvu dobio vjernog pratitelja, kako autor naziva, „pomagača“. Pisanje o nogometu na novinskim stupcima naziva „tričavost i beznačajnost koja se ne daje ni izmjeriti“[86]. Jedini razlog zbog takvog odnosa spominje kako novine takve stvari ne donose posve bez računa. Najvažnija u svemu je čitanost i privlačenje čitatelja pa se praćenje nogometa uklapa u konačnu opću kritiku žurnalizma od strane Dževada Sulejmanpašića.
6. Zaključak
Analizom sadržaja 11. poglavlja Sulejmanpašićeve knjige u kojem nogomet naziva mezimcom žurnalizma možemo zaključiti kako su njegove teze itekako i danas primjenjive. Od niza fenomena koje je autor u svojoj knjizi objašnjavao, nogomet je u današnjem suvremenom medijskom prostoru eskalirao, upravo onako kako je to Najil Kurtić naveo na primjeru ostalih fenomena koje je Sulejmanpašić opisivao. Međuodnos nogometa i medija nastao je daleko prije pojave današnjih brzorastućih online medija, koji su samo doprinijeli da nogomet kao globalno najpopularniji sport bude još popularniji i medijski praćeniji, a na štetu ostalih sportova. Danas će svaki ljubitelj sporta, pasionirani ili samo povremeni pratitelj, prepoznati najbolje svjetske nogometaše, znati će i sastave klubova koji igraju u elitnim ligama svojih zemalja, a neće znati olimpijske prvake u pojedinim sportovima, čak i poneke koji predstavljaju i tvoju državu.
Ako primijetimo vremenski kontekst nastanka Sulejmanpašićeva djela, kao i vremena u kojem je proučavao medijske fenomene o kojima je kasnije pisao, nogomet je postao „mezimac medija“ čak i prije pojave televizije, čiji su prijenosi postali gotovo sinonim za nogometnu igru. Već tiskani mediji počeli su „maziti“ nogomet i davati mu sve veći prostor na svojim stranicama, a radijski prijenosi bili su prvi koji su uživo mogli prenijeti medijskim konzumentima događaje na terenu. Razlog zbog kojeg su tadašnji urednici novina prepoznali nogomet kojim će privlačiti čitatelje je što su njega od početka pratile velike količine gledatelja. Tisuće gledatelja dolazilo je na nogometne utakmice u gradu. Na selu, u nedostatku drugih aktivnosti i zanimacija, a treba naglasiti kako još nije bilo masovnog korištenja današnjih elektronskih medija, nogomet je bio jedina zanimacija. Danas, putem televizije susrete na svjetskim i europskim nogometnim prvenstvima prate milijarde ljudi. Već je postalo uobičajeno da najznačajniji susreti nacionalne reprezentacije budu najgledaniji događaji tijekom godine.
Teško možemo iz Sulejmanpašićevog diskursa uopće doći do zaključka jesu li zanimanje za nogomet proizveli mediji ili su se mediji pojavili tek kada su nogometne utakmice počele privlačiti velik broj gledatelja. Dojma smo kako su se te dvije pojave istovremeno događale. Zato ono što je sigurno da su upravo mediji utjecali na još veću popularnost nogometa i nogometaša. I danas kao i u vrijeme nastanka Sulejmanpašićeva djela, nogometaši su poznatiji od književnika ili znanstvenika. Danas većina djece sanjaju prvo postati nogometaši, a onda inženjeri, liječnici, policajci, odvjetnici, ugostitelji, u novije vrijeme i informatičari. Takvoj percepciji nogometa i nogometaša upravo su doprinijeli mediji. Ono što Sulejmanpašić također primjećuje kao pojavu o odnosu medija i nogometa, a što možemo primijetiti i danas, je nedostatak bilo kakve kritike. Ne prema pojavama u nogometu nego o samom fenomenu nogometa, o njegovim negativnim utjecajima. U medijskom prostoru kao da prema nogometu zavlada tzv. spirala šutnje, pojam kojeg je prva definirala Noelle Neumann. Radi se o „teoriji medijskih učinaka koja tvrdi da će ljudi gotovo uvijek pokušati biti dio većine i u skladu s tim se pokušati ponašati“[87]. U nogometu kao da ne postoji ili se javno ne izriče negativan stav u medijima odnosno. Vrlo rijetki će pojedinci iznijeti negativno mišljenje o nogometu bez obzira što za to ne treba neka posebna vrsta hrabrosti, već samo „hrabrost“ iskazati jasan stav suprotan prevladavajućem.
Sulejmanpašićevu kritiku prema nogometnoj igri možemo raščlaniti na nekoliko područja, a ono što možemo primijetiti da u ni jednom dijelu ne spominje prednosti nogometa što ipak smatramo nedostatkom autorovog istraživanja i analize. Sulejmanpašić ne negira postojanje nekih prednosti bavljenja i praćenja nogometa, ali smatra kako su negativne pojave puno veće da bi se uopće spominjali pozitivni utjecaji. Stoga možemo raščlaniti kritiku prema nogometu zbog njegovog negativnog zdravstvenog i psihičkog utjecaja, zatim na negativne utjecaje na moralnost i opću društvenu duhovnost te na pojavu prevare i korupcije u nogometu.
Što se tiče utjecaja nogometa na zdravlje ni danas ne treba zanemarivati česte ozljede i oštećenja organizma, ali koje ne zaobilaze ni ostale sportove. Vrhunski sport općenito se smatra nezdravim, ali u današnje vrijeme Sulejmanpašić bi sigurni smo, pronašao sportove koji su izloženiji tjelesnima ozljedama i negativnim utjecajima na zdravlje. S druge strane svaki će liječnik u svojoj ordinaciji preporučiti bavljenje sportom. Možda u kasnijoj životnoj fazi ne nogometom, već sportovima kojima je i Sulejmanpašić bio privržen što mu ipak djelomično pojačava argumentaciju. Što se tiče psihičkog utjecaja nogometa ponovno se vraćamo na usporedbu s ostalim sportovima. Natjecanja na najvišim razinama izazivaju stresnu situaciju kod svakog sportaša. Ulazak u ring, raspucavanje penala, pucanje slobodnog udarca, ali i zadnji skok ili hitac u atletici, izbačaj u dizanju utega koji može donijeti naslov prvaka, servis za meč u tenisu, zadnji zaveslaji…Možemo nabrajati slične primjere koji izazivaju određene promjene kod trenutnog ponašanja u čemu ne možemo samo izuzeti nogomet kao posebno utjecajan na ljudsku psihu. Promjene ponašanja definitivno prepoznajemo kod publike uoči, za vrijeme, ali i poslije utakmice. Nagle promjene raspoloženja, nervoza, povećanje krvnog tlaka, brži otkucaji srca, ali isto tako i nagla eksplozija emocija sreće samo su nuspojave koje se događaju zbog jedne nogometne utakmice samo kod običnog pratitelja.
Što se tiče Sulejmanpašićeve kritike na društvenu ulogu nogometa, ovdje ipak možemo zaključiti kako se ne možemo složiti s njegovom argumentacijom. Današnji suvremeni čovjek ima sve manje vremena za slobodne aktivnosti, premda usporedivo više je slobodnog vremena danas, negoli je imao suvremenik tridesetih godina prošlog stoljeća. Stoga ne možemo povezati odlazak na nogometnu utakmicu s njegovim utjecajem na slabiji odlazak ljudi u crkvu, izložbe, koncerte, čak i na stručna predavanja. Iz toga razloga prilično je radikalna ideja o zabrani nogometa. Čak i ako hipotetski postavimo pitanje „što bi se dogodilo kada nogomet ne bi postojao“, teško bi se masovna nogometna publika „prelila“ na koncerte, izložbe, crkve…
Kao problem nogometa kojeg je Sulejmanpašić prepoznao, a prisutan je i danas, je utjecaj profita, pojavu korupcije i prijevara, zaobilaženje zakonskih akata što donosi do sudskih postupaka povezanih s nogometom i poslovima vezanim uz nogometne transfere. Korupcija prati nogomet od ulaska kapitala odnosno otkad je nogomet postao profitabilan posao, a takve pošasti zakonodavci i vlast nisu se uspjele riješiti ni do dana današnjeg. Štoviše, svjedoci smo kako se koruptivne radnje u nogometu povećavaju. S vremenom se one nisu samo zaustavile na pokušaje podmićivanja sudaca ili namještanja utakmica, već sve više i na razne oblike prijevara prilikom transfera jednoga igrača u drugi klub.
O krizama unutar nogometnih organizacija, političkim utjecajima Sulejmanpašićeve primjedbe također možemo vrednovati, samo je možda danas drukčiji kontekst. I danas politika želi imati utjecaj na nogomet. Bez obzira što je danas od strane krovne europske i svjetske nogometne federacija (UEFA i FIFA) regulirano kako je zabranjen bilo kakav utjecaj politike na nogomet, a posebice prilikom izbora čelnih osoba nacionalnih saveza pa je danas nezamislivo u bilo kojoj članici UEFA i FIFA-e da vlada ili vodeći državnici sami imenuju svoje „nogometne komesare“. Bez obzira što u brojnim zemljama vodeći ljudi nacionalnih nogometnih saveza i klubova itekako su povezani s vlašću. Zato danas političari češće koriste nogomet, nogometaše, klubove i velika nogometna natjecanja i sportske utakmice radi vlastite promocije. Mediji će prikazati u svečanoj loži svakog svjetskog političara, a što će biti vidljivo u globalnom sportskom auditoriju.
Smatramo stoga logičnim što je Sulejmanpašić obradio i nogomet kao medijski fenomen. Sve ono što je prepoznao kao probleme u žurnalizmu poput površnosti, senzacionalizma, utjecaj profita i isključivi cilj privlačenja publike gdje je sve manje etičnosti uz stalna kršenja svih standarda novinarstva, prepoznajemo i u medijskom praćenju nogometa. Vjerujemo da će i ovaj rad potaknuti na daljnje izučavanje Sulejmanpašićeva djelovanja, kojima bi konačno dobio zasluženo mjesto u izučavanju komunikacijskih znanosti.
[48] https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/uznemirujuca-aktuelnost-sulejmanpasiceve-kritike-novinarstva-718952, pristup 1. lipnja 2022.
[49] https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/uznemirujuca-aktuelnost-sulejmanpasiceve-kritike-novinarstva-718952, pristup 1. lipnja 2022.
[50] Dževad Sulejmanpašić, Žurnalizam razarač čovječanstva i novinarstvo s najmanjom mjerom žurnalizma, Štamparija Gaj, Zagreb 1936. str. 9.
[51] Ibid, str. 9.
[52] Tin Mudražija, „Uvodno poglavlje u povijest nogometa u Bosni i Hercegovini“, HUM: časopis Filozofskog fakulteta u Mostaru VOL 20 (17-18, 2017.), str. 171.
[53] Naziv za pripojenje Austrije Trećem Reichu
[54] https://gol.dnevnik.hr/clanak/rubrika/nogomet/austrijski-nogomet-svojevremeno-je-imao-najboljeg-igraca-svijeta-a-njegova-smrt-i-danas-je-misterij---726830.html, 1. lipnja 2022.
[55] https://www.welt.de/geschichte/zweiter-weltkrieg/article174289053/Oliver-Rathkolb-ueber-den-Maerz-1938-Die-Oesterreicher-wollten-die-besseren-Deutschen-sein.html, datum pristupa 14. Lipnja 2022.
[56] Dragutin Pavličević, “Povijest Hrvatske”, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002., str. 373.
[57] D. Pavličević, “Povijest Hrvatske”, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002., str. 374.
[58] Hrvoje Matković. Povijest Jugoslavije: (1918-1991): Hrvatski pogled, Naklada Pavičić, Zagreb 1998., str. 187.
[59] H. Matković. Povijest Jugoslavije: (1918-1991): Hrvatski pogled, Naklada Pavičić, Zagreb 1998., str. 209.
[60] Magdalena Najbar-Agičić, Povijest novinarstva, kratki pregled, Sveučilište Sjever, Zagreb 2015., str 114.
[61] Ibid str. 145.
[62] Ibid str. 145.
[63] Ibid, str. 195.
[64] M. Najbar-Agičić, Povijest novinarstva, kratki pregled, Sveučilište Sjever, Zagreb, str. 199.
[65] FIFA – skraćenica Svjetska nogometna federacija
[66] Ivica Buljan, Vlado Vurušić, Nogomet. Povijest svjetskih prvenstava, Školska knjiga, Zagreb 2012., str. 14.
[67] Ibid str. 32-33.
[68] Ibid str. 32.
[69] Ibid str 32-33.
[70] Richard Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i država, za hrv. Izdanje Profil, Zagreb, 2018., str 13.
[71] R. Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i država, za hrv. Izdanje Profil, Zagreb, 2018., str. 13.
[72] Ibid 12.
[73] Ibid str.19-20.
[74] Ibid 20.
[75] Ibid, str. 16.
[76] R. Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i država, str. 14. prema Jure Gizdić, Svi Hajdukovi predsjednici, Hajduk, Split 2007. str. 14 do 41.
[77] R. Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i država, str. 17.
[78] R: Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i država, str. 17., Zec, „The Origins of soccer in Serbia“, str. 155-156.
[79] Ibid str. 14.
[80] Ibid 17.
[81] Dževad Sulejmanpašić, Žurnalizam razarač čovječanstva I novinarstvo s najmanjom mjerom žurnalizma, Štamparija Gaj, Zagreb 1936., str 260.
[82] Dž. Sulejmanpašić, Žurnalizam razarač čovječanstva I novinarstvo s najmanjom mjerom žurnalizma, Štamparija Gaj, Zagreb 1936., str 256.
[83] Ibid str 257.
[84] Dž. Sulejmanpašić, Žurnalizam razarač čovječanstva I novinarstvo s najmanjom mjerom žurnalizma, Štamparija Gaj, Zagreb 1936. str. 258.
[85] Dž. Sulejmanpašić, Žurnalizam razarač čovječanstva I novinarstvo s najmanjom mjerom žurnalizma, Štamparija Gaj, Zagreb 1936., str 260., citat iz neimenovanog broja Politike iz 1934.
[86] Ibid str 261.
[87] Darijo Čerepinko, Komunikologija, kratki pregled najvažnijih teorija, pojmova i principa, Veleučilište u Varaždinu, Varaždin 2011., str. 163.
Literatura:
Knjige:
Dževad Sulejmanpašić, Žurnalizam razarač čovječanstva i novinarstvo s najmanjom mjerom žurnalizma, Štamparija Gaj, Zagreb 1936.
Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002.,
Hrvoje Matković. Povijest Jugoslavije: (1918-1991): Hrvatski pogled, Naklada Pavičić, Zagreb 1998.
Magdalena Najbar-Agičić, Povijest novinarstva, kratki pregled, Sveučilište Sjever, Zagreb 2015.
Ivica Buljan, Vlado Vurušić, Nogomet. Povijest svjetskih prvenstava, Školska knjiga, Zagreb 2012.
Richard Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i država, za hrv. Izdanje Profil, Zagreb, 2018.
Darijo Čerepinko, Komunikologija, kratki pregled najvažnijih teorija, pojmova i principa, Veleučilište u Varaždinu, Varaždin 2011.
Članci u časopisima:
Tin Mudražija, Uvodno poglavlje u povijest nogometa u Bosni i Hercegovini, HUM: časopis Filozofskog fakulteta u Mostaru VOL 20, 17-18, 2017.
Internetski izvori:
Dževad Sulejmanpašić’s Discourse on Football
as the Darling of Journalism
Abstract
Dževad Sulejmanpašić is considered as one of the first communication experts in this region. The phenomena that he recognized and theoretically elaborated back in the thirties of the last century can still be applied today in modern mass media. One of the phenomena that Sulejmanpašić put in the media context is football, which he called “the darling of journalism”. The aim of our work is to show how Sulejmanpašić’s theses on the relationship between journalism and football are still relevant and applicable today. We will also explain the political context of Sulejmanpašić’s activity and the then role of media and football in society. In addition to using all relevant sources, we will also apply the method of content analysis from parts of Sulejmanpašić’s published book “Journalism the Destroyer of Humanity”.
Key words: football, journalism, Sulejmanpasic.
|
11(21)#20 2022 |
|
DOI 10.46640/imr.11.21.7 |
Dario Vuger
Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani, Odjel za filozofiju
Ivanić Grad, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Od vizualne kulture do kulture vizualizacija – post-medijska kritika?
Puni tekst: pdf (439 KB), Hrvatski, Str. 3527 - 3543
Sažetak
U naslovljenom radu autor će sagledati odnos između popularne znanosti, suvremene kulture i novih oblika svakodnevnog života na razmeđi povijesnog razvoja i odgovora na globalnu zdravstvenu krizu koja je cjelokupni društveni život pogurnula u ono što ćemo u ovom radu postaviti kao tezu – kulturu vizualizacija. No i ona je sama djelom tehno-znanstvenog razvoja dvadesetog stoljeća iz tehnika promatranja ka znanosti slike i tzv. cyber-kulture. Da bi se kritički pristupilo razumijevanju suvremenog stanja stvari, medijska teorija razvijena na osnovama kritičke teorije društva i tehnologije postaje radikalno neadekvatna upravo zato što i veza između stvarnog života i njegove vizualizacije, između slike i svijeta efektivno ne postoji u općoj sve-jednosti integralnog prikaza zbilje kao čistog u-življavanja.
Ključne riječi: spektakl, prikaz, vizualna kultura, kultura vizualizacija, kritika medija.
Uvod
Suvremena kultura u doba globalnih ekonomskih i zdravstvenih kriza posljednjih se godina pojavljuje kao kultura naizgled paradoksalnih fenomena: (virtualne) integracije i (stvarnog) otuđenja, odnosno, integracije u virtualna okruženja koja postaju novim prostorom društvenog postojanja te ujedno udaljavanja od svakodnevnog života u stvarnom prostoru kao po-stojanju ovdje-i-sada. Tranzicija ka potpuno udaljenim i posve integriranim, sintetičkim oblicima postmoderne društvenosti teorijski je zasnovana na više desetljeća dugo razvijanoj premisi cyber kulture i njenom stvarnom utjecaju na oblikovanje suvremenog načina života i mišljenja kroz medije, umjetnost, film i književnost; od popularizacije znanosti do znanstvene fantastike, dokumentarnih i igranih filmova te razvitka cyber punk žanra, transhumanističkih i posthumanističkih pozicija i smjerova u vizualnim umjetnostima[88]. Tjelesnost tokom eksplozije cyber kulturnih fenomena postaje ono životinjsko, fetiško, te na kraju prazno, teorijsko tijelo, tijelo bez organa unutar kojeg i na površini kojeg se odigrava bitka za vlast nad životom u uvjetima kapitalističkog prevladavanja svih aspekata svakodnevnog života; sve postaje modom, a život sam postaje životnim stilom u kojemu korporealnost postaje mjestom upisivanja identiteta kao reklame za (izgubljenu) individualnost. Ujedno, svijet postaje slikom, a naš udio u svijetu svugdje se razumije sada kao svjetonazor; u svijetu se više ne živi već se svijet samo pogledava i ogledava u našim potrošačkim odnosima.
S pravom se vrijedi upitati je li sam pojam kritike – u vremenu relativiziranih i mnogostrukih spoznajnih struktura – adekvatan za adresiranje suvremenih fenomena vizualizacije, odnosno konkretne virtualizacije svijeta? Studija fenomena društvenog spektakla francuskog sineasta i teoretičara Guya Deborda već je 1967. godine ukazala na radikalnu nemoć filozofije da izađe iz okova Prikaza kao simboličkog središta novog doba, takozvanog Doba slike svijeta kako ga ispravno identificira Martin Heidegger godinama ranije (1938[1950]) u svom predavanju o ‘’utemeljenju novovjeke slike svijeta metafizikom’’[89]. Izvornu hipotezu ovog istraživanja sažeti ćemo stoga ovako: Uzimajući u obzir idiomatsku strukturu Debordova teksta Društva spektakla otkrivamo jedan filozofijski i za radikalno mišljenje neadekvatan prijevod temeljnog pojma kritike i analize koju u navedenom djelu provodi autor. Naime, pojam spektakla nužno je zamijeniti sa pojmom Prikaza[90] (eng. Show[ing]) ne samo zbog pojmovne neadekvatnosti oportunog prevođenja temeljnog pojma popularne kulture druge polovine prošlog stoljeća već i zbog filozofijske i fenomenološke neadekvatnosti pojma Spektakla za intencije Debordova djela kao i mogućnosti radikalne kritike koja iz njega proizlaze.
Sa tog polazišta moguće je kritizirati mnoge Debordove nastavljače, komentatore i rekuperatore, poput Jeana Baudrillarda koji je svoju intelektualnu karijeru izgradio upravo na kritici i pogrešnoj recepciji pojma Spektakla s jedne strane te pojma simulakruma s druge strane, a koji također obrađuje njegov suvremenik Gilles Deleuze u svojoj Razlici i ponavljanju. Sa tog novog polazišta pruža se – jednako tako - prilika sagledavanja suvremenog stanja stvari ne kao novog i diskretnog fenomena suvremene kulture već kao intenziteta Prikaza koji odgovara prijelazu sa vizualne kulture ka kulturi vizualizacija. U vremenu mnoštvenosti i relativnosti istine i njenih pojava filozofiji onkraj proizvođenja pojmova ostaje zadatak prevladavanja prikaza koji bi doveo do nove afektivne situacije koja ne bi bila zarobljena u domeni vizualizacije. Mišljenje novog stoga ne nastupa rušilački već ikonoklastički spram suvremenog poretka te promjenu zasniva u potpunom i trenutačnom napuštanju spektakla kao zbivanja svijeta u i kroz intenzivnu razmjenu svih sadržaja kao slika. Upravo je pojam spektakla - nekritički prihvaćen u mnogim jezicima na koje je Društvo spektakla prevedeno u pola stoljeća recepcije Deborda i situacionista – postao spektakularnom odmazdom sve društvene kritike posljednjih tri desetljeća, kritičkim komoditetom i kompletnom frazeologijom koja se provlači kroz sve sfere kulturnog djelovanja, od likovne kritike do političkih rasprava i teorijskih tekstova. Svugdje se ukazuje i govori o spektaklu, a ipak se ne pogađa ništa bitno. Upravo naš „kritički govor” o spektaklu posljednjih pola stoljeća stoji kao glavni dokaz o bitnoj nedostatnosti pojma da adekvatno obuhvati ono bitno u suvremenom iskustvu svijeta. Tome je tako jer bit spektakla nije ništa bitno spektakularno, kako bismo pojednostavljeno izrazili našu tezu kroz parafrazu Heideggerove izjave o biti tehnologije u svom Pitanju o tehnici.
1.
U zapadnom svijetu vizualna je kultura usko povezana s reprezentacijom vlasti te društvenom i političkom kontrolom[91]. Pa iako s pravom možemo govoriti o vizualnoj kulturi u razdoblju antike, ili vizualnim kulturama ne-zapadnih naroda, pojmom Vizualne kulture ovdje označavamo doba u kojem vizualna reprezentacija postaje načinom izvršenja kontrole i proizvodnje poželjnih ponašanja te provociranja emocija i stavova u promatraču. Za razliku od doba antike, gdje cjelokupan epistemički i metafizički sustav počiva na živoj prisutnosti bogova i cikličnom vremenu kao stanovitoj imanenciji transcendencije, početkom Vizualne kulture kao posebnog doba u povijesti zapadne civilizacije smatramo visoki srednji vijek, odnosno doba apsolutnog ustoličenja političke, društvene i ekonomske dominacije katoličke crkve nad svakodnevnim životom najvećeg broja stanovništva. Središnjim alatom kontrole stanovništva na svim razinama postaje slika kao simboličko proširenje (i jasno razgraničenje imanentnog i transcendentnog) svijeta usmjereno prema unutrašnjosti - ljudskoj mašti koja postaje središtem manifestacije simboličke moći crkve i države. Od toga vremena pratimo intenzitet promjene svijeta putem slika do njegova potpuna iščeznuća prema slici svijeta, svijetu slika, odnosno svijetu kao slici. S renesansom i dolaskom novoga vijeka epitomiziranog u kartezijanskim meditacijama događa se zaokret koji je utemeljen u razlikovanju subjekta i objekta spoznajnog procesa od Descartesa do Kanta, a koji je po sebi oslikan u povijesti umjetnosti, odnosno invenciji umjetnosti kao discipline te njenim reprezentacijskim principima koji su od renesanse naovamo blisko povezani s razvojem znanosti o osjetilima; slika otkriva vlastiti prostor i svoju simboličku dubinu gradi usporedno s izgradnjom vlastitog svijeta koji više nije svijet koji dijeli s ljudskom maštom kao unutarnjim prostorom spoznaje. Linearna perspektiva otvorila je – ne samo osjetilu vida već i konceptualni – prostor iza granica fizičkog prostora koji više nije prostor individualne uobrazilje već objektivni virtualni svijet kao metaforu slike novog doba te proširenja mogućnosti mišljenja onkraj granica određenih teološkim doktrinama srednjeg vijeka.
Vizualna kultura renesanse kreće se prema otkriću fenomena koji opisuje Martin Heidegger kao jednim od utemeljujućih događaja novoga vijeka. To je, dakako, rođenje „slike svijeta”[92] kao nove okoline u kojoj se događa bitan razvitak ljudskog duha, pojava humanizma, antropologije i općeg antropocentrizma koji vlada ovom intenzivnom promjenom sve do kraja dvadesetog stoljeća kada se realizira u paradoksalnom obliku post-humanizma. U smislu u kojem nam govori Heidegger, da svijet postaje slikom znači kako cjelokupno biće – njegova priroda, bitak i povijest – postaju predmetom reprezentacije, odnosno da stoje nasuprot, a ne više unutar bića. Taj je pomak ostvaren već invencijom linearne perspektive u reprezentacijskom slikarstvu renesanse, a dodatno je ojačan iluzionističkim slikarstvom baroka te poništen u prvim umjetno stvorenim digitalnim okolinama koje ukidaju razliku apstraktnog i konkretnog, stvarnog i iluzije, virtualnog i aktualnog. Slika stoji kao vlastiti svijet, neovisan od ljudske mašte te kao sustav zakonitosti našeg svijeta. U susretu s renesansnom slikom na zidu crkve um ostaje pasivan i otvoren prevari i iluziji koja sama postaje trivijalnom metodom vizualnog izražavanja. Materijalni svijet postaje simbolički svijet. To nam je jasno pogledamo li kanonsku sliku Svetog Trojstva[93] Masaccia, konstruiranu na zidu bočnog broda firentinske crkve Santa Maria Novella iz prve polovine 15. stoljeća. Iako znamo kako je slika izvedena u fresci na zidu crkve, on se čini produbljenim, rastvorenim i kao prolazom u religijski, transcendentalni prostor svetaca i vječnog vraćanja istog. Karakteristike tog iluzioniranog prostora prenose se na sam zid crkve kao njegova simbolička vrijednost: crkva je materijalni nositelj stvarno uprizorenog spasenja.
S novim vremenom dolazi nov pomak, na mjestu ulaženja-unutar (ispred slike u um promatrača) i izlaženja-van (iza slike u kolektivno imaginarno), nove okoline ljudskog postojanja očituju se fenomenima između, medijalnosti i razmjene, interaktivnosti i interpasivnosti. Umjesto primatelja ili gledatelja sadržaja nastupaju najprije proizvođač i potrošač, a kasnije pak prozumer kao temeljni korisnik novih društveno komunikacijskih fenomena, proizvođač-potrošač, kreator vlastitih sadržaja, potrošač vlastitih aktivnosti. Njegova pasivnost je svugdje očita, ali ona ipak predstavlja bitan odmak od fenomenske pasivnosti pukog promatrača koji svakako ostaje središnjim ‘akterom’ Vizualne kulture. U jednako paradoksalnom smislu kao i kod slučaja imanencije transcendencije ovdje govorimo o aktivnoj pasivnosti unutar dinamične razmjene slika. Ovaj pomak očituje se intenzivnim proširivanjem svog djelovanja onkraj fizičkog svijeta te pomicanjem određenih temeljnih ljudskih djelatnosti u virtualni svijet kibernetičke razmjene informacija, poput komunikacije i kreativnog rada. Utemeljena u ovom razlikovanju nalazi se naša teza o nastupanju novog intenzivnog razdoblja globalizirane i potpuno naturalizirane vizualne kulture kao kulture uopće ili kao opće kulture. Tamo gdje se vizualna kultura realizira kao totalna dominacija slike nad svim aspektima stvarnog života, nalazimo se u intenzivnom razdoblju kulture vizualizacija. To znači da se kulturni fenomeni sada više ne pojavljuju izvan vizualne kulture, već da je vizualna kultura utemeljujući kulturni fenomen uopće te se na njenoj podlozi odvijaju svi oblici suvremene kulture. Film i pokretne slike zauzimaju posebno mjesto u zapadnoj vizualnoj kulturi upravo stoga što anticipiraju i još uvijek vladaju velikim dijelom vizualizacije svijeta, a što je vjerno kritički demonstrirao Jonathan Beller u svojoj knjizi Kinematički način proizvodnje[94] gdje je ukupnu ekonomsku proizvodnju i potrošnju kulture podredio jedinstvenom načinu djelovanja koje je određeno premisama Debordove analize u Društvu spektakla.
Osnovne karatkeristike kulture vizualizacija kao intenzivnog razdoblja vizualne kulture u doba prikaza mogu se sažeti u nekoliko bitnih međuzavisnih crtica:
| – | proizvodnja slika je decentralizirana i dematerijalizirana; svi proizvode slike i to čine stalno |
| – | kibernetička revolucija druge polovine dvadesetog stoljeća omogućuje nastupanje kulture vizualizacija; društvo prikaza je kulturni oblik koji posebno odgovara tehnoznanstvenoj reorganizaciji svijeta |
| – | slika postaje krajnji proizvod svih djelatnosti jer je svugdje postala temeljnim oblikom razmjene. |
2.
Kod fenomena suvremenih medija ne radi se o pukom prenošenju slika, o transmisiji, i transferu informacija nego radije o stvaranju integralne stvarnosti u kojoj nema više bitne razlike između događaja i virtualizacije, odnosno simulacije. Kako su mediji integralnim dijelom vizualne kulture, a vizualna kultura temeljnim oblikom društvene kontrole, problem medija u spektaklu kod Deborda je prikazan zato kao unutarnji problem zapadnog projekta mišljenja uopće, a svoje reperkusije on ima na samorazumljivost naših političkih pozicija, estetičkih teorija, znanstvenih i ekonomskih nazora na svijet u njegovoj povijesnoj cjelini. Na tom tragu razmišlja i Deleuze kada u svojoj Razlici i ponavljanju (1968) govori o pojmu zdravog razuma (zdravorazumskom, samorazumljivom i ‘očitom’, prikazanom): „Svaki put kada se susretnu znanost, zdrav razum i filozofija, neizbježno je da se sam zdrav razum smatra znanošću i filozofijom.”[95]
“Spektakl[Prikaz, op.a.] je nasljednik svih slabosti zapadnog filozofskog projekta koji se bavi razumijevanjem djelatnosti, shvaćene kategorijama vida; nadalje, temelji se na neprekidnoj primjeni tehničke racionalnosti, koja je i sama posljedica njegove misli. On ne ostvaruje filozofiju nego pofilozofljuje stvarnost.”[96]
Ne treba zaboraviti da Debord sam spektakl određuje i kao „nazor na svijet koji se objektivirao”[97] – odnosno postao slikom. Doba slike svijeta nas upućuje kao fenomen na bitnu prevlast reprezentacijskih modela ponad stvarnog doživljaja, odnosno jednog simboličkog načina djelovanja u kojemu „sve što se stvarno proživljavalo (...) povlači u predstavu”[98]. Ta inverzija svijeta nastupa u zaokretu od vizualne kulture ka kulturi vizualizacija koju sa jednakom kritičkom oštrinom opisuje i Heidegger:
“...svijet stoji ovdje kao naziv za bića u cjelini...svijetu pripada i povijest…prema tome bi slika svijeta bila nešto nalik slikariji bića u cjelini...time mislimo svijet sam, njega, biće u cjelini, takvo kakvo je za nas mjerodavno i obavezno… (...) Slika svijeta, bitno pojmljena, ne misli stoga neku sliku o svijetu, već svijet poima kao sliku. (...) Nije slika svijeta od nekoć srednjovjekovne postala novovjekom, već to da je svijet uopće postao slikom označuje bit novoga vijeka.”[99]
Kod Deborda izjava je radikalno sažeta: “Spektakl općenito, kao konkretna inverzija svijeta, jest autonoman pokret ne-živog.”[100] Između Heideggera i Deborda postoji samo razlika u temporalizaciji fenomena koje opisuju, no ne radi se toliko o razlici koliko o intenzitetu promjene, jer za ono što opisuje Debord Heideggerova je fenomenološka analiza vrsta filozofijske povijesti Spektakla, odnosno Prikaza koji kreće od kritike pojma slike ka metodičkoj primjeni pojma slike na fenomene suvremenog društva. No upravo kako je bit novog vijeka postajanje svijeta slikom i to kroz bit novovjekovne znanosti, tako je i Prikaz djelom totalnog projekta koji proizlazi iz biti moderne tehnike, onako kako je opisuje Heidegger u zaključku svoga rada te kasnije u svojoj raspravi o Kraju filozofije i zadatku mišljenja:
“U planetarnom imperijalizmu tehnički organiziranog čovjeka dosiže subjektivizam čovjeka svoj najviši vrh, s kojeg će se spustiti u dolinu organizirane jednoobraznosti i tamo se smjestiti. Ova jednobraznost postaje najsigurniji instrument potpune, naime tehničke vladavine nad zemljom.”[101]
Ta organizacija proizlazi iz tehnoznanstvene tendencije vizualizacije, informatizacije i eksperimentalnog preustroja ciljeva znanosti s modela istine ka teorijskim modelima. Tehnička vladavina nad zemljom čovjeka kao subjectuma upravo i jest samo ‘tehnička’, jer ono što je stvarno u igri jest spektakularna organizacija svijeta kao vizualizacije života. Ta se tehnička vladavina kod Heideggera stoga poklapa u bitnom smislu s tehničkom racionalnosti zapadnog filozofskog projekta kako ga opisuje Debord u ranije spomenutom citatu. Jednobraznost kao instrument vladavine ustvari je samo još jedan način isticanja stvarnog manjka dubine suvremenog života koja je danas ojačana potpunim gubitkom prostora u kojem bi se ikakva dubina mogla ostvarivati. U skladu s našim ranijim razmišljanjem o simboličkom kao virtualnom prostoru iza materijalne granice crkvenog zida ovdje pretpostavljamo da materijalni pojam i dojam prostora imaju ulogu stvaranja mogućnosti dubine mišljenja koja je ozbiljno narušena u digitalnom prijenosu stvarnog svijeta u virtualni prostor gdje smo uvijek svjesni da se nalazimo s jedne strane slike koja nema nikakvu dubinu i u stalnom je uspoređivanju sa stvarnim prostorom oko nas, pa iako ta slika predstavlja neki stvaran prostor, kao što je to slučaj kod video konferencija, televizijskih emisija uživo i sl. Prostor bez stvarne dubine, kao i vrijeme stalne aktualnosti aktivno susprežu mišljenje i potiču tzv. „iracionalni poriv”[102] koji se svugdje pokazuje kao racionalnim (tehničkim) načinom kontrole potrošačkog ponašanja koje postaje svo moguće i dopušteno ponašanje u društvu.
K tome, i Deleuze nastavlja u svojoj studiji simulakruma i vremena (nota bene, sinkronoj s Debordovim djelom i francuskom recepcijom Heideggerovih kritičkih eseja) ovu kopulaciju zdravog razuma i znanosti kao „tehničke racionalnosti” razmatrati u terminima tada dominantne teorije kibernetike, a koja se sama nalazi u konceptualnom središtu svih triju ovdje spomenutih mislioca. „On [zdrav razum], dakle, manje sanja o djelovanju nego o predviđanju, o tome da dopusti djelovanje koje ide od nepredvidivog ka predvidivom, on je termodinamičan...”[103]. To znači da tendira prema pasivnom principu koji kroz kibernetičko sagledavanje novih medija označava tendenciju prema totalnom ‘hladnom’ mediju koji je svugdje ispunjen potencijalnim (‘vrućim’) aktivnostima. Često je previđena i činjenica da Debordova teorija spektakla kritički obrađuje i prve značajne teorije medija pod nazivom „kulturne politike” u značajnom djelu svoje rasprave o Društvu spektakla. Zato ne treba previdjeti jasno naznačene granice McLuhanovske medijske teorije kao i kritike novih medija Gunthera Andersa koje ostaju zaključane u sistematiziranom, ali i dalje samo pukom intelektualnom nezadovoljstvu sa fenomenima poput televizije, kina i satelitskog prijenosa audio-vizualnih sadržaja i pojavom popularne kulture kao prevladavajućeg kulturnog fenomena dvadesetog stoljeća.[104]
U ovom duljem izvodu citata nastojali smo pokazati izvjesna preklapanja, konceptualna i temporalna, između ideja naizgled udaljenih promišljanja suvremenog svijeta koji ipak svjedoči tome da u razdoblju druge polovine dvadesetog stoljeća nastupa fenomen koji je jedinstven u biti, ali raznorodan u pojavi, pa se takvim i obrađuje. Iako je fenomenski svodiv na pojam Prikaza, različiti pristupi odslikavaju individualne filozofske intencije pojedinih mislioca, a koji odgovaraju njihovim filozofskim (ili političkim) programima, a ne razlike u bitnom razumijevanju Prikaza kao utemeljujućeg fenomena suvremenog doba, a kako je ovaj predstavljen u Debordovoj knjizi. Nemojmo zaboraviti pritom da Heideggerov esej traži bit novovjekovne znanosti na putu ka fenomenskom određenju modernog doba kao doba slike svijeta. U tom smislu njegovo promišljanje novovjekovne znanosti u bitnom smislu jest povezano s filozofskim tematiziranjem pojma spektakla kao tehnoznanstvenog ovladavanja i prevladavanja utemeljujućeg smisla pojma svijeta, a ne samo slike. K tome pak, iz Debordova citata vidimo da inverziju svijeta, kao i pojam svijeta uopće uvijek u bitnom smislu prati pojam života. Za Heideggera kao i Deborda, jedini svijet jest svijet života, odnosno svakodnevice, u kojoj se utemeljuje i njegovo kapitalno istraživanje o fenomenologiji vremena[105].
3.
Kontekst šezdesetih godina prošlog stoljeća ostaje za sve rečeno ipak presudnim jer ukazuje na relevantnost misaonog poduhvata spomenutih intelektualaca i danas, u doba nove duhovne, kulturne i humanitarne krize u globalnim razmjerima. U spomenutim godinama radi se još uvijek o poratnom razdoblju s obzirom na magnitudu ratnog razaranja u stvarnom, kulturnom, intelektualnom i ekonomskom smislu, a sile Europe bilježe progresivno kulturalno opadanje paralelno sa uzletom novih globalnih ekonomskih sila dalekog istoka i Sjedinjenih Američkih Država. Javljaju se i novi oblici moći i silnica u stvaranju globalnog poretka. Osim hladnoratovske podjele - koja se osniva na tzv. hard power politici naoružanja (armament), odvraćanja (deterrance) i zastrašivanja (intimidation) te stvaranja snažnih multinacionalnih saveza u svrhu ostvarivanja globalnog mira – postupno nastupa i doba meke moći (soft power) koja je usmjerena na kulturnu i intelektualnu dominaciju upravo pomoću ‘sekulariziranih’ tehnologija informatičkog ‘ratovanja’. Na mjestu sakrivanja, tajni i kodova tvrde moći nastupa doba meke moći koja se svugdje pokazuje (sic!), u čijoj je bitnoj osnovi Prikaz kao prevladavanje ideologije i propagande upravo u svrhu suptilne reorganizacije cjelokupnog osjetilnog momenta koji bi ih razumio kao ideologiju ili propagandu.[106] Teorija meke moći kako je elaborira Joseph Nye u potpunosti stoga odgovara povijesnoj pojavi Spektakla kao Prikaza, kako ga ovdje razumijemo u okviru intelektualnih rasprava o suvremenom društvu od Deborda nadalje[107].
Dakako, realizacija meke moći ne bi bila moguća bez goleme infrastrukturne potpore koja je ostvarena za vrijeme hladnoratovske geopolitičke napetosti koja je gotovo samostalno pogonila sav tehno-znanstveni napredak slijedećih dvadesetak godina s dva važna ideološka središta - zapadnjačkoj demokraciji i socijalističkoj utopistici. Ono je istinsko razdoblje ‘info-demije’ - rođenja svih koncepata novih medija i informacijskog kapitalizma suvremenog društva - a okulocentrizam postaje i intelektualnim jezikom novog doba u kojem se ništa se ne događa bez slike; slikama se prodaje, uvjerava, politizira, ratuje; na posljetku, posredstvom slika se živi. S obzirom da se svijet života pomoću slike sažima u informacijske oblike koje danas poznajemo kao uobičajene oblike komunikacije, ulazimo u vrijeme „brzine oslobađanja”[108], odnosno oslobađanja od ‘zakonitosti’ svakodnevnog života koje su prevladavale do polovine prošloga stoljeća: ne samo da planet Zemlja više ne predstavlja granicu mogućeg putovanja (svemirska utrka) već su i stvarne geografije prevladane pojavom razmjene slika u globalnim razmjerima (satelitska televizija).
U šezdesetim godinama prošlog stoljeća realiziraju se i uspostavljaju kao norme fenomeni koji su prije svega nekoliko godina bili apsolutni noviteti: nuklearno naoružanje, tranzistori, televizija u boji, 3D kino, mali kućanski aparati, laseri i kibernetička znanost, i to tako da do početka sedamdesetih godina već živimo u prvom razdoblju cyberkulture posebno vidljivom u entuzijazmu pokreta Novih Tendencija i tzv. Bit International u kojima sudjeluje filozof Max Bense kao jedan od glavnih intelektualnih uzora pokreta. Upravo on će svojom Estetikom kompletirati i obrazložiti entuzijazam estetike informatičkog doba u nastajanju. Slijedi mu medijska pojava fenomena prijenosa „uživo” (live) i događanja „u stvarnom vremenu” (real time) koji bitno mijenja naš svakodnevni pojam simulatnosti i istovremenosti, sinkronizacije i situiranosti života. Duhovna je kriza vremena prevladana agresivnim umrežavanjem i ubrzanjem života. Današnje doba očituje jednake oblike prevladavanja krize koja je po svemu sudeći uzrokovana istim tim metodama. Sve se svugdje već uvijek događa, trajanje je postalo trenutačnost, a vrijeme samo svedeno na neutaživu sadašnjost koja kao glavne nusproizvode ima prevladavajuću estetiku ‘lažne nostalgije’ u suvremenim kulturnim obrascima. Društvo koje je tehnički lišeno vlastite prošlosti i budućnosti počinje i samu prošlost tumačiti kao životni stil.[109]
Iz danog konteksta društvenih promjena polovinom prošlog stoljeća vidimo da u svojim tvrdnjama Debord i Heidegger nisu sami, odnosno da njihovi tekstovi predstavljaju vrhunac onoga „što je svima već na umu” i na taj način objedinjuju u mišljenju ono što doista – da bi održalo svoju radikalnu potenciju i transformativni potencijal - mora ostati u mišljenju koje ne bi podleglo vizualizaciji ili prevođenju u sliku, odnosno spektakularizaciji koja propisuje određene uporabe tehnologije kao što im pripisuje određena značenja i na taj način suspreže njihovu slobodnu uporabu u smjeru kreativnog i afektivnog ‘oslobađanja’. Spomenimo samo filozofiju simulacije Jeana Baudrillarda i informacijsku filozofiju Paula Virilia. Njihovi vrijedni doprinosi kritičkoj filozofiji kontinentalnog kruga sedamdesetih i osamdesetih godina posebno se ističu transdisciplinarnim i postdisciplinarnim pristupima ne samo u intenciji nego i u recepciji odakle nam je jasno kako čitateljska publika koja prima njihova djela više ne pripada dominantno filozofima i radikalnim akterima na sceni društvene promjene već radije srednjoj klasi potrošača jednog od mnogih oblika popularne kulture, bez obzira je li ona predstavljena kao visoka, niska ili kultura u niši. Upravo je Baudrillard paradigmatični lik javnog intelektualca našeg vremena. Njegova djela utječu neposredno na oblikovanje obrazaca popularne kulture iako je originalnost njegovih teza – kao i valjanost Viriliove uporabe jezika fizičkih znanosti – u najmanju ruku upitna.
Debordov Spektakl kao Prikaz tematizira nadolazeće u svojim mogućnostima onkraj svake buduće filozofije i metafizike transcendencije. Pa ipak, kada govorimo o prevladavanju i destrukciji metafizike, mišljenju novog, mi se nalazimo na području koje se u svakom smislu gura iznad površine trenutačno stvarnog i prezentira sadašnju transcendenciju sutrašnjom imanencijom iako ona bila samo tehnička iluzija ili vizualizacija. Stoga, kada Debord kritizira društvo spektakla on ne ‘kritizira’ sliku (toga društva) već fenomenološki obrađuje pojam spektakla u visokorazvijenim društvima svoga vremena kao totalnog zbivanja koje nije ograničeno na umjetničku izvedbu, popularnu kulturu i sl. Radi se o sravnjivanju svih pozicija, a što je posebno vidljivo u današnjem online životu koji je sve uklopio u ekran. Vrijeme na ekranu, odnosno vrijeme u mreži pokazuje se svugdje ne više kao neprekidna sadašnjost već kao beskrajna aktualnost. Razlika je bitna za razumijevanje vizualne kulture i kulture vizualizacija. Naime, dok se neprekidna sadašnjost može razumjeti s polazišta filozofije vremena, a njeni mehanizmi – poput kinematičkog načina proizvodnje – djelom temeljnog opisa djelovanja čovjekove svijesti o vremenu, beskrajna aktualnost je višestruko označena ne samo kao filozofijski, već kao i kulturni, društveno-politički i ekonomski fenomen. Na mjestu kompliciranog (tehničkog) nastupa kompleksno (emergentno), odnosno fenomensko područje koje nije svodivo na zbroj svojih dijelova. Vizualna kultura je – jednako tako – kompliciran sustav znakova, slika i simbola koji privilegiraju kategoriju vida kao temeljnu spoznajnu kategoriju u svakodnevnom životu. Kultura vizualizacija je s druge strane kompleksan sustav čije osobine idu iznad pukog zbroja svih slika, znakova i simbola nekog društva. Dapače, ona je kompleksni sustav koji se prepoznaje samo u svojim emergentnim osobinama, poput povijesne pojave Društva spektakla, odnosno društva prikaza gdje je sve ono što je mišljeno ujedno i prikazano, a jedino ono što je prikazano jest uopće mislivo.[110]
4.
Razvoj spektakla kao društvene činjenice u bitnom je odnosu sa razvojem suvremene znanosti i njenim je središnjim proizvodom kao intenzitetom tehnoznanosti (za razliku od ranije znanosti kao teologije, prirodne filozofije i novovjekovne njutnovske znanosti apsolutnih zakona prirode). Danas ovaj odnos postaje presudnim za razumijevanje post-medijske kulture vizualizacija, jer tamo gdje prestaju mogućnosti slikovne reprezentacije svijeta nastupa posve novi model ovladavanja svijetom i njegovim fenomenima. Kultura vizualizacija kao postvizualna kultura jest stupanj vizualne kulture u kojoj više ne postoje kultura ili društvo uopće onkraj općeg pokreta oslikavanja svega. Kultura vizualizacija je popularna kultura Prikaza u kojoj sve što se proživljavalo pomiče još više prema singularnosti digitalnog medija i njegovih simulacijskih mogućnosti. Nastaju nove virtualne okoline, nadomjesni svjetovi, augmentacija događaja i preklapanje između umjetno stvorenog svijeta i stvarnog života, odnosno umjetnog života i stvarnog svijeta. Preneseno, moglo bi se reći da je u kulturi vizualizacija čitav svijet na „life supportu”, pukom održavanju života pomoću sustava simulacije. Razvoj augmentiranih okolina poput nedavne transformacije korporacije Facebook u korporaciju Meta gdje se pomoću virtualne stvarnosti sve društvene, kreativne i druge usluge jednog konglomerata pojavljuju nadomjesnim horizontom zbivanja i odvijanja osobne svakodnevice činjenice su koje potvrđuju ovaj prijelaz. Dinamička međuzavisnost[111] određuje kulturu vizualizacija u onoj mjeri u kojoj nam danas postaje jasno kako se suvremeno društvo ne pokazuje kao organizam samo u morfološko estetičkom smislu oblika društvenosti već u epistemičkom i metafizičkom smislu koji sugerira potpunu nemogućnost napuštanja konkretnog društvenog fenomena, odnosno gdje se trenutačna društvena organizacija pojavljuje kao nadomjestak individualne inteligencije ili, dapače, stupanj, intenzitet individuacije, tehnoindividuacije kako je opisuje primjerice Gilbert Simondon u svojim pionirskim tekstovima o kibernetici kao elementu dekonstrukcije filozofijske slike svijeta utemeljene u klasičnim metafizičkim pozicijama.
Postvizualna kultura znači trenutak u povijesti kada Spektaklu samom slika više nije potrebna kao sredstvo kontrole pošto čovjek sam postaje izlišnim središtem spektakla, kao jedna od njegovih okolnosti, ali ne i pokretača ili bitnog dionika njegovih unutarnjih procesa pošto naši vlastiti kapaciteti (intelektualni, kulturni, stvarni kapital) postaju kapaciteti odnosno mogućnosti Prikaza. Ne radi se, dakle, o nadređenoj ili kolektivnoj inteligenciji već intenzitetu kulture koji je kvalitativno drugačiji i nesvodiv na pojmove inteligencije ili kulture uopće, jednako kao što je pojam i fenomen umjetne inteligencije nesvodiv i neusporediv sa pojmom ljudske inteligencije. U budućnosti spektakl više neće štititi čovjeka od besmisla koji se krije onkraj vela kulture i uređenog društva. Rasipanjem stanovništva i decentralizacijom uslijed pandemijskih kriza sadašnjosti i budućnosti Prikaz će se nametnuti kao središnje sredstvo održanja privida života koji će se odvijati u potpunosti putem mrežnih sredstava u totalnom sustavu vizualizacije i virtualizacije života putem simboličkih mrežnih događaja. To je bit postvizualne kulture i konceptualno polazište kritike posthumanizma pošto potonji još uvijek promatra svu kulturu kao implicitno i bitno vizualnu kulturu.
Razlika između stvarnog života i njegove vizualizacije, između slike i svijeta efektivno ne postoji u općoj integralnosti prikaza zbilje kao čistog u-življavanja. Tome je tako jer čovjek danas doista živi u stanju “između” svjetova, a mediji više nisu posrednici već apsolutne okoline života. Problem je taj što sa pozicije “između” - onoga “između” koje ima oblik veze života i njegove vizualizacije ili slike i svijeta - ne možemo točno utvrditi postojanje niti slike, niti svijeta, subjekta niti reprezentacije, niti pokreta, itd. Nalazimo se u metastabilnom stanju koje u potpunosti odgovara definiciji tehnosfere kako je iznosi Žarko Paić u svojoj studiji suvremene umjetnosti u Trećoj zemlji kada kaže da je ova „samoorganiziranje života u formi umjetnog uma”[112], a njoj odgovara nova estetika kao implicitna filozofija novih medija i društvenih mreža u kojoj stvaranje ima odlike dizajna; planiranja i konstrukcije[113] pomoću umjetne inteligencije i neuralnih mreža koje stvaraju sve ne-vjerojatnije vizaulne sklopove i slike mišljenja. Mogućnosti treće zemlje, odnosno izlaska iz stanja “između” znači realizaciju takve prakse koja mora poprimiti oblik metodičkog ikonoklazma i apstinencije od onoga što vizualni mediji promiču kao komunikaciju ili kao oblik stvarne životnosti, odnosno pokreta i trajanja. Svi fenomeni vizualizacije putem društvenih mreža „komuniciraju” na taj način da zaobilaze ono što se doista govori tako što potiču uzimanje stava i u-življavanje u sliku onoga što je, kako je, kada je i zašto rečeno ili prikazano; mi ne vjerujemo u to što se govori jer mi želimo živjeti to što se govori, želimo se uživjeti u to što se prikazuje i na taj način sudjelovati u odnosu slika, a ne više u ikakvom stvarnom životu. Sav pokret zamijenjen je društvenim pokretima putem mreže, a stvarno kretanje zamjenjuje se društvenim angažmanom, dijeljenjem društveno relevantnih sadržaja i općim oblikovanjem svijeta koji putem virtualnih platforma vjerno odslikava idealni individualni svijet kao sliku okoliša života. Stvarnost zbivanja života koja se udaljila u infrastrukturni moment globalne mreže slika postaje efektivno nevidljiva pošto konkretna društvena organizacija svugdje govori da je za naš osoban osjećaj moralne opravdanosti dovoljno osviješteno konzumirati, reciklirati i donirati, voditi zdrave živote unutar propisanih trendova i nutricionističkih savjeta. Pa ipak, većina svjetskog stanovništva ne može si priuštiti nikakav oblik sudjelovanja u ovoj kulturi. Učinak otuđenja je posebno izražen na mjestima gdje su isti oni koji su potpuno deprivirani od kulture vizualizacija svugdje suočeni sa njenim učincima. To je slučaj društvene i digitalne isključenosti ljudi koji žive u zapadnom svijetu, a ispod ekonomske i/ili društvene granice siromaštva.
5.
Ono što je zanimljivo upravo je činjenica da u doba vizualizacije, za razliku od doba tradicionalno shvaćene vizualne kulture više nije naglasak na dijeljenu slika proizvoda i događaja već radije na slikama vlastitih tijela i simboličkoj povratnoj vizualizaciji života kao životnog stila, odnosno stila života gdje se sam taj život više ne razumije kao u pojmovnoj mreži svijeta kao povijesti, prirode i bitka već radije kao skup potrošačkih izbora koji uvećavaju i unapređuju našu sliku te sliku vlastitog svijeta. Naime, ovdje se ne radi tek o narcizmu već o općoj razmjeni slika na čiju priliku drugi žele voditi vlastiti život koji je i sam onda usmjeren još samo na odašiljanje poželjne slike o sebi. Slike nas samih, ali i naše riječi i misli kao slike, to je princip razmjene u intenzivnom stanju spektakla kao kulture vizualizacije. Sve je podređeno čistoj estetici uživljavanja koja prati vlastitu logiku; sve što je slika mi smatramo slikom nekoga tko možemo i sami biti. Eksplozija životnih stilova koji poprimaju oblike političkog angažmana i društveno angažiranog poduzetništva samo su neki od primjera. Cinizmu ovog vremena svojevrsno je to da ovakvu vrstu djelovanja ono kritički prihvaća pod opasnošću tabua tzv. cancel kulture koja ukazuje na još jedan unutarnji paradoks spektakla, a to je da totalitarizmi novog doba neće biti ni totalni niti izvanjski demokratskom poretku već samo jedna od mutacija vizualizacije u kojoj je naglasak stavljen na maksimalnoj zastupljenosti razlike koja prati samo vlastitu unutarnju logiku uživljavanja u određenu sliku svijeta.
Posebno je upozoravajuće da sva „progresivna” i „kritička” misao još uvijek ne uspijeva radikalno raskinuti sa paradigmom Prikaza te granice svoga angažmana određuje unutar granica svijeta virtualiziranog unutar kulture vizualizacija. Unutar tog svijeta presudnim se pokazuje razračunavanje sa unutarnjim nedosljednostima sustava spektakla, poput rodne ravnopravnosti, rasne zastupljenosti, seksualnih manjina, informacijskog kapitalizma i politike informacija i sl. koji u bitnom smislu samo razrješavaju probleme koji su nastali i koji se tiču fenomena unutar-sustava. Javni intelektualac postaje na taj način inženjerom kulture vizualizacija, on ističe, konstruira, računa i prilagođava sliku svijeta prema infinitezimalnom predlošku idealne simulacije života „okruženog očajem i strahom u mirnom središtu sreće”[114]. Jedan od najvažnijih tumača društvenog spektakla, američki filozof Mark Fisher potvrđuje ovu tezu pod nazivom ‘kapitalističkog realizma’: „čuvstva koja prevladavaju u kasnom kapitalizmu jesu strah i cinizam...one rađaju konformizam i kult minimalne varijacije...”[115] Situacija je obavijena dvoznačnošću: dok s jedne strane i dalje neprestano radimo na stvaranju posebne, jasne i odjelite slike o sebi utemeljene na referencama vlastitih uspjeha, suradnji i dostignuća, time se u izričitom smislu svrstavamo unutar sustava vrijednosti koji potiče stvaranje slike o sebi te ujedno tu sliku isporučuje ne kao posebnu već kao jedinu vrijednost individualnog života, vrijednost koja se svugdje i neovisno o nama nameće kao obaveza unutar kulture vizualizacija, odnosno kompleksnom sustavu Prikaza. Pošto se radi o kompleksnom sustavu, s dinamičkim povratnim vezama, vidimo odakle dolazi motivacija i ispravna kritička intencija W.J.T. Mitchella da upita – u jednom od utemeljujućih tekstova suvremenih vizualnih studija – Što slike žele?[116].
Željeli smo pokazati da Debordova teorija spektakla – kritički pročišćena i filozofski obrađena – doista predstavlja humanističku nadopunu teoriji kompleksnosti, posebice u slučaju društvene kompleksnosti i kritičke evaluacije digitalne revolucije te informatičkog kapitalizma suvremenog doba. Parafrazirajući Heideggera, koji je godinama ranije jednakomjernu revoluciju izvršio svojim fenomenološkim obrađivanjem pojma i fenomena tehnike, možemo reći da bit spektakla nije ništa bitno spektakularno. To jest, da biti spektakla u bitnom smislu ne odgovara nešto poput pojma spektakla. Radije, radi se o Prikazu. Upravo pojam Prikaza pomiruje u sebi tendencije zapadne kulture kao progresivnom okulocentrizmu koji u svojim krajnjim konsekvencama nadilazi i sva materijalna ograničenja pogleda da bi postao temeljnim metafizičkim, odnosno kibernetičkim principom. Za obrazlaganje ove teze uveli smo dva bitna razlikovanja koja određuju mogućnosti kritike suvremenog društva s polazišta kritičke analize njegove kulture. Prvo je dakako intenzivno ponavljanje i realizacija vizualne kulture kao kulture vizualizacija u razlici spram svakog dosadašnjeg kulturnog oblika. Drugo je kritičko reevaluiranje pojma Spektakla kako se ovaj pojavljuje kod Guya Deborda. Tumačimo ga kao Prikaz, a njegovo djelo samo kao radikalnu kritiku cjelokupne zapadne kulture koja svojim okulocentrizmom dovodi do intenzivnog stanja vizualne zasićenosti koja u konačnici rezultira epistemičkim slijepilom, a u doba pandemijske krize onime što nerijetko nazivamo „infodemijom”.
U pet poglavlja ovog rada pokazali smo sljedeće:
1. Vizualna kultura predstavlja intenzitet društvene kontrole putem slika. S pojavom društvenog spektakla (kao la societe du specacle, society of the show, društvo prikaza) društvena kontrola je intenzivirana do trenutka kada slika efektivno ovladava svim mogućnostima društvenih odnosa (rapport social, social relation)
2. Kao novovjekovna kultura, društveni spektakl nastupa sa povijesnom pojavom estetskih teorija, tendencija suvremene filozofije, pojave popularne znanosti i općeg tehnoznanstvenog razvitka odakle kritika suvremenog društva mora poći od cjelovite kritike „zapadnjačkog filozofijskog projekta”.
3. Upravo zato tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća kritiku društva prati i kritika filozofije kao metafizike koja se pokazuje radikalno neadekvatnom da adresira suvremene fenomene slike-svijeta, svijeta slika u nastajanju i anticipacije novih oblika kontrole putem informacijske razmjene na globalnoj razini.
4. Kultura vizualizacija kao stupanj razvoja društva u kojem efikasno stvaranje i razmjena slika dominiraju svim mogućnostima i perspektivama toga društva predstavlja vrhunski izraz onoga što više nije Društvo spektakla ali u bitnom smislu jest Društvo Prikaza, upravo u smislu u kojem taj pojam predstavlja jedini ispravan prijevod temeljnog Debordova termina. Sam Debord nije mogao adresirati taj problem prevođenja pošto nije doživio vidjeti odlučni utjecaj vlastite teorije u zemljama u kojima je La Societe du Spectacle prevedeno kao Društvo spektakla odnosno Society of the Spectacle. Dapače, upravo filozofijsko tematiziranje Deborda u skladu s izvornim djelom učinilo bi mnoge komentatorske i pokušaje nadgradnje i prevazilaženja Debordove teorije u anglosaksonskom filozofskom krugu gotovo izlišnima, odnosno samo jednim od mnogih proizvoda kulture vizualizacija koja počiva na stvaranju slika-svijeta kao i onih vlastitih, diskretnih slika čije veze nas stavljaju negdje unutar poretka prikaza.
5. Pojedine posebne znanosti – poput vizualnih studija – dolaze do svojih temeljnih premisa upravo kroz određeno poimanje vizualne kulture koje se zauzima za integralno promatranje vizualnih fenomena kao temeljnih za razumijevanje velikog djela suvremene kulture. Ipak, za vizualne studije središnjim ostaje pojam i fenomen slike i slikovne reprezentacije odakle postoji nepremostiv jaz koji bi nas doveo nazad ka premisama teorije spektakla u čijem središtu stoji fenomen Prikaza (show, pokazivanja) koji nas upućuje ka kritičkom sagledavanju uvjeta mogućnosti pojave nečega poput vizualne kulture uopće, a kako bi se moglo autentično pristupiti aspektima suvremene i radikalne kritike onoga što smatramo posljedicom „zapadnjačkog filozofskog projekta koji sve promatra u kategorijama vida.”
Jedan od simptoma kulture vizualizacija – utemeljujuće uloge Prikaza[117] u suvremenom društvu - je i globalni cinizam pošto se spektakl svugdje prezentira kroz kritički dijalog o samome sebi otvarajući mogućnosti za prevrat unutar sustava koji je u bitnom smislu samo prilagodba kapitala u stalnom pregovaranju pozicija; umjesto stvarne promjene, svi su uključeni u igru pa i sam kritički govor postaje jedna od slika koje se razmjenjuju na globalnom tržištu životnih stilova. Dapače, revolucionarni potencijalni unutar društva Prikaza u stalnom pregovaranju pozicija isporučuju se neposredno u nove oblike kulturnog, intelektualnog, odnosno kognitivnog kapitala[118]. Ukoliko se u kulturi vizualizacija radi – kao što smo pokazali – o beskrajnoj aktualnosti i apsolutnoj površnosti svih fenomena i mogućnosti djelovanja, onda i oblici radikalne kritike ove društvene organizacije moraju biti uzeti kao post-medijski, odnosno ne baviti se kritičkom analizom medija sa polazišta njihovog noviteta, već s polazišta medija kao naturaliziranog okoliša bitka te kao bitnog okvira života uopće koji je već svugdje uklopljen u svakodnevno mišljenje. Čini se da je to jedna od iskrenih intencija važnih kritičkih filozofija polovine prošlog stoljeća, iako one do danas ostaju skrivene poradi (ne)namjernih omaški i pogrešaka u prevođenju temeljnih termina, a koji povratno ista djela čine podobnim za određene uporabe dok određena čitanja u potpunosti susprežu.
[88] Usp. Toffs, Darren; Jonson, Annemarie i Cavallaro, Alessio (uredili), Prefiguring cyberculture: an intellectual history. The MIT Press, Cambridge Massachusetts, 2002.
[89] Heidegger, Martin, Doba slike svijeta. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb,1969., str. 34.
[90] Omaška u prijevodu trebala bi biti posve jasna, kao što nam je jasna i kulturno-povijesna opravdanost prihvaćanja pogrešnog prijevoda termina koji proizlazi iz dvije sporne pretpostavke: 1) pojam spektakla u francuskom izvorniku jednakoznačan je sa engleskim pojmom spectacle 2) pojam spektakla nije filozofski pojam već je funkcionalna metafora u teoriji medija. Pa ipak, dva pojma nisu sinonimi već samo homonimi pošto pojam spektakla u engleskom jeziku predstavlja ponajprije vizualno dojmljivu teatralnu ili kakvu drugu igranu ili vizualnu izvedbu. Pojam spektakla u francuskom je jeziku neposredno vezan za fenomen vida, aktu gledanja kao onome što dolazi prije i poslije govora o predmetu pogleda, kao sve što se isporučuje vidu, odnosno što se Prikazuje. Uz drugu točku dovoljno je reći samo da u vremenu Debordova pisanja teorija medija ne postoji u kontinentalnom krugu izvan filozofije i estetike pa se i njegov teorijski doprinos ne može promatrati naknadnim dodatkom teorije koja se razvija efektivno nakon (i pod utjecajem) njegova djela već kritičkim spisom koji polemizira sa svim aktualnim filozofskim temama svoga vremena, od popularne kulture (teorije svakodnevnog života) do kibernetičke znanosti (tehno-znanstvenog prevladavanja filozofije).
[91] Usp. Jenks, Chris, „Središnja uloga oka u zapadnoj kulturi: uvod” i Smith, John A., „Tri slike vizualnoga: empirijska, formalna i normativna”, u: Jenks, Chris (uredio), Vizualna kultura. Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2002.
[92] Heidegger, Martin, Doba slike svijeta.
[93] Reprodukcija slike je javno dostupna putem Wikimedia platforme na url: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d2/Masaccio_trinity.jpg (pristup 10.10.2021.)
[94] Beller, Jonathan, Kinematički način proizvodnje. Jesenski i Turk, Zagreb, 2016.
[95] Deleuze, Gilles, Razlika i ponavljanje. Fedon, Beograd, 2009., str. 363.
[96] Debord, Guy, Društvo spektakla i Komentari uz Društvo spektakla. Arkzin, Zagreb, 1999., str. 41.
[97] Ibidem, str. 36.
[98] Ibidem, str. 35.
[99] Heidegger, Martin, Doba slike svijeta. Str. 21
[100] Debord, Guy, Društvo spektakla. Str. 26.
[101] Heidegger, Martin, Doba slike svijeta. Str. 26
[102] Termin pripada teoretičaru Robertu E. Laneu, a citira ga Robert W. McChesney u kontekstu oglašavanja i propagande u razvijenim zapadnim društvima čija je funkcija „povećati nezadovoljstvo ljudi bilo kakvim trenutnim stanjem. Ključ je da se dobije ‘iracionalni poriv’. Ohrabruje nas da djelujemo potaknuti impulsom i fantazijom umjesto razumom...”, McChesney, Robert, Digitalna isključenost. Kako kapitalizam okreće internet protiv demokracije. Multimedijalni institut, Zagreb, 2013., str. 67.
[103] Deleuze, Gilles, Razlika i ponavljanje. Str. 364.
[104] Na jednak način, primjerice, Theodor Adorno obrađuje kulturalni fenomen jazz glazbe.
[105] Usp. primjerice: Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme. Naprijed, Zagreb, 1985., str. 120-121. i Heidegger, Martin, Prolegomena za povijest pojma vremena. Demetra, Zagreb, 2000., str. 282-290.
[106] Joseph S. Nye, „Soft power”, u: Foreign policy, Br.80/1990, 153-171.
[107] Debord ovu tezu dodatno radikalizira u svojim Komentarima uz Društvo spektakla gdje pojam kontrole i dominacije putem kulturnih obrazaca kritizira metaforom policije: „Otkad je umjetnost mrtva, zna se da je postalo vrlo lako maskirati policajce u umjetnike.” Debord, Guy, Društvo spektakla. Str. 238.
[108] Pojam pripada Paolu Viriliu, a preuzet je iz fizičke znanosti kao metafora za razdvajanje stvarnog iskustva od zakonitosti ili ‘gravitacije’ svakodnevnog života prema stanovitoj ‘gravitaciji podataka’. Usp. Virilio, Paolo, Brzina oslobađanja, Naklada Društva arhitekata, Karlovac, 1999. i moj tekst Vuger, Dario, „Digital landscapes of the internet”, u: Purgar, Krešimir (uredio), The Iconology of Abstraction. Routlege, London, 2020.
[109] Iznimno poticajna studija mladog američkog teoretičara većim se dijelom bavi upravo tim fenomenom upravo kroz tematiziranje Prikaza u kontekstu popularne kulture, filma i post-digitalne umjetnosti: Tanner, Grafton, Babbling corpse: vaporwave and the commodification of ghosts. Zero Publishing, New York, 2018. Kraći pregled ovog tematskog područja daje Foust, Joshua, Artificial nostalgia and the decline of a culture, url: https://joshuafoust.com/artificial-nostalgia-and-the-decline-of-a-culture/ (pristup: 4.10.2021.)
[110] Ideja društvene kompleksnosti razvija se usporedno sa Debordovom kritikom Spektakla da bi unutar „zaokreta ka kompleksnosti” bila široko prihvaćena tek devedesetih godina prošlog stoljeća od kada se unutar društveno-humanističkih znanosti razvija pod utjecajem i u dijalogu sa epistemologijom i fenomenologijom odakle smatramo ovu vezu posebno valjanom i prikazanom ovdje na konsekventan način pošto kritika kibernetike kao najranijeg oblika analize kompleksnih sustava pripada u bitnom smislu djelu Deborda kao i Heideggera, te posebno Deleuzea. Vidi: Urry, John. “The Complexity Turn.”, u: Theory, Culture & Society 22, br. 5 (2005): 1–14. https://doi.org/10.1177/0263276405057188.
[111] Danziger, M.M., Bonamassa, I., Boccaletti, S. et al. „Dynamic interdependence and competition in multilayer network”, u: Nature Phys 15, 178–185 (2019). https://doi.org/10.1038/s41567-018-0343-1
[112] Paić, Žarko, Treća zemlja: tehnosfera i umjetnost. Litteris, Zagreb, 2015., str. 5.
[113] Usp. i Paić, Žarko, „Technosphere – a new digital aesthetics?”, u: Tvrđa. Theory, culture and art., url : https://tvrdja.hr/technosphere-a-new-digital-aesthetics/ (pristup: 7.11.2021.)
[114] Debord, Guy, Društvo spektakla. Str. 65
[115] Fisher, Mark, Kapitalistički realizam. Ljevak, Zagreb, 2011., str. 130.
[116] Mitchell, W.J.T., What do pictures want?. The university of Chicago press, Chicago, 2004.
[117] U cjelokupnosti njegova fenomenskog nalaza, jezičkog i asocijativnog značenja, od Prikazivanja do Prikaza (duhova). U tom pogledu posebno se ističe važnost Debodova odabira termina le spectacle za svoj središnji pojam pošto su njegovi pojavni oblici u francuskom jeziku, svakodnevnoj, vernakularnoj i idiomatskoj uporabi veoma široki. Njegov odabir toga pojma trebao bi se razumjeti sa polazišta Heideggerove uporabe vernakularnog termina dasein (tu-bitak, pri-sutnost) za uvođenje novog filozofskog koncepta čija veza sa svakodnevnim životom i idiomatskom uporabom unutar jezika ostaje presudna.
[118] Groz, André, Nematerijalni rad. Spoznaja, vrijednost i kapital. TIM press, Zagreb, 2015., str. 69. i dalje.
Literatura:
Beller, Jonathan, Kinematički način proizvodnje. Jesenski i Turk, Zagreb, 2016.
Danziger, M.M., Bonamassa, I., Boccaletti, S. et al. „Dynamic interdependence and competition in multilayer network”, u: Nature Phys 15, 178–185 (2019). https://doi.org/10.1038/s41567-018-0343-1.
Deleuze, Gilles, Razlika i ponavljanje. Fedon, Beograd, 2009.
Debord, Guy, Društvo spektakla i Komentari uz Društvo spektakla. Arkzin, Zagreb, 1999.
Fisher, Mark, Kapitalistički realizam. Ljevak, Zagreb, 2011.
Foust, Joshua, Artificial nostalgia and the decline of a culture, url: https://joshuafoust.com/artificial-nostalgia-and-the-decline-of-a-culture/ (pristup: 4.10.2021.)
Groz, André, Nematerijalni rad. Spoznaja, vrijednost i kapital. TIM press, Zagreb, 2015.
Heidegger, Martin, Doba slike svijeta. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb,1969.
Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme. Naprijed, Zagreb, 1985.
Heidegger, Martin, Prolegomena za povijest pojma vremena. Demetra, Zagreb, 2000.
Jenks, Chris (uredio), Vizualna kultura. Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2002.
Joseph S. Nye, „Soft power”, u: Foreign policy, Br.80/1990, 153-171.
McChesney, Robert, Digitalna isključenost. Kako kapitalizam okreće internet protiv demokracije. Multimedijalni institut, Zagreb, 2013.
Mitchell, W.J.T., What do pictures want?. The university of Chicago press, Chicago, 2004.
Paić, Žarko, „Technosphere – a new digital aesthetics?”, u: Tvrđa. Theory, culture and art., url: https://tvrdja.hr/technosphere-a-new-digital-aesthetics/ (pristup: 7.11.2021.)
Paić, Žarko, Treća zemlja: tehnosfera i umjetnost. Litteris, Zagreb, 2015.
Tanner, Grafton, Babbling corpse: vaporwave and the commodification of ghosts. Zero Publishing, New York, 2018.
Toffs, Darren; Jonson, Annemarie i Cavallaro, Alessio (uredili), Prefiguring cyberculture: an intellectual history. The MIT Press, Cambridge Massachusetts, 2002.
Urry, John. “The Complexity Turn.”, u: Theory, Culture & Society 22, br. 5 (2005): 1–14. https://doi.org/10.1177/0263276405057188.
Virilio, Paolo, Brzina oslobađanja. Naklada Društva arhitekata, Karlovac, 1999.
Vuger, Dario, „Digital landscapes of the internet”, u: Purgar, Krešimir (uredio), The Iconology of Abstraction. Routlege, London, 2020.
From Visual Culture to Culture of Visualizations – Post-media Critique?
Abstract
In the proposed presentation we will concern ourselves with the relationship between popular science, contemporary culture and the new forms of daily life on the crossroads of historical development and the answer to the global health crisis that has pushed the social life into something that we will theme as our main thesis – the culture of visualizations. This culture itself is a part of techno-scientific development of the twentieth century from the so called technics of the observer and image science to the cyber-culture and so on. The contemporary state of affairs can not be critically understood on the basis of media theory that has been developed on the grounds of social theory and its critique of technology because the notion of existing relations between the real and the virtual, image and the world effectively disappears in the integral show of visualization.
Key words: spectacle, show, visual culture, culture of visualizations, critique of media.
|
11(21)#21 2022 |
|
DOI 10.46640/imr.11.21.8 |
Daniela Blaževska
izvanredna profesorica znanstvenoj oblasti Mediji i komunikacije
Univerzitet „Sv. Kiril i Metodij“ u Skoplju
Pravni fakultet „Justinijan Prvi“ u Skoplju
Skoplje, Sjeverna Makedonija
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.,
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
INTERNET- mreža među prednosti i slabosti
Puni tekst: pdf (366 KB), Hrvatski, Str. 3545 - 3559
Sažetak
Internet je „međunarodni sistem kompjutera koji vam omogućava da vidite informacije iz cijeloga svijeta na vašem kompjuteru i da pošaljete informacije drugim kompjuterima” (Oxford English-Serbian Student’s Dictionary, 2006:447).
Cilj ovog rada je istražiti prednosti i slabosti interneta. Internet je mreža između slobode i zloupotrebe, prava i zakona, znanja i ograničenja. Internet je među granicama.
Ključne riječi: internet, informacije, mreža, kompjuter, prednosti i slabosti interneta.
1. Uvod
U 2006. godini jedna novinarka iz Banje Luke mi je poslala e-mail sljedećeg sadržaja:
Znaš da živiš u 2006. godini kad:
1. Pokušavaš unijeti password u mikrovalnu peć.
2. Godinama nisi odigrao pasijans pravim kartama.
3. Imaš listu od 15 telefonskih brojeva trojice tvojih rođaka.
4. Šalješ e-mail kolegi koji radi do tebe.
5. Razlog zbog kojeg nisi u kontaktu s nekim prijateljima je to što nemaju e-mail.
6. Kad se vratiš kući s posla odgovaraš na telefon kao da si na poslu.
7. Kada telefoniraš od kuće uporno okrećes nulu da bi dobio izlaznu liniju.
8. Sjediš na istom birou četiri godine i u tom periodu si radio za tri različite firme.
9. U drugom Dnevniku saznaješ da si otpušten..
10. Tvoj šef ne može obavljati tvoj posao.
11. Privremeno zaposlenih ima više nego stalno zaposlenih.
A sad dolazi ono najbolje...
12. Pročitao si cijeli spisak klimajući glavom i smješkajući se.
13. Dok čitaš, razmišljaš kako ćeš ga forvardirari svojim prijateljima.
14. Prezauzet si da bi primjetio da na spisku nedostaje točka devet.
15. Upravo si skrolao stranicu da bi provjerio nedostaje li zaista točka devet.
Ove duhovite primjedbe koje skeniraju suvremeno življenje otkrivaju dobre i loše stvari koje je donijela tehnologija. Dok se brišu jedne daljine, stvaraju se druge. Dok se prevazilaze slabosti prošlih vrijemena, istodobno se iscrtavaju nove klopke koje traže nova rješenja.
Internet je revolucionarno otkriće, dokaz o brilijantnosti ljudskog uma no i o kvarljivosti ljudskog srca. U Oxfordskom rječniku definira se kao „međunarodni sistem kompjutera koji vam omogućava da vidite informacije iz cijeloga svijeta na vašem kompjuteru i da pošaljete informacije drugim kompjuterima” (Oxford English-Serbian Student’s Dictionary, 2006: 447) U načelu nudi nehijerarhijski, nekontrolirani, relativno jeftin komunikacijski kanal „od jednog prema jednom” kao i „od jednog prema mnogima” (Castells, 2003: 174).
Denis McQuail (2000:118) analizira da se internet ne bavi samo ili čak uglavnom proizvodnjom i distribucijom poruka već se jednako tako bavi preradom, razmjenom i skladištenjem. On smatra da su novi mediji institucija privatne kao i javne komunikacije i da su u skladu s tim regulirani (ili ne), kao i da njihov rad nije tipično profesionalno ili birokratski organiziran na istom nivou kao i masovni mediji.
Porijeklo interneta je povezano s radom jedne od najinovativnijih istraživačkih institucija u svijetu - Agencijom za progresivne istraživačke projekte (ARPA) Ministarstva obrane SAD. „Kada je u kasnim 1950-tim godinama lansiranje prvog Sputnika alarmiralo američki visokotehnološki establišment”, objašnjava Manuel Castells (Castells, 2005), „ARPA je preuzela brojne hrabre inicijative”.
Mreža nezavisna od komande i kontrolnih centara bila je stvorena kao rezultat strategije dizajniranja komunikacijskog sistema otvorenog nuklearnom napadu. Prva kompjuterska mreža nazvana ARPANET započela je funkcionirati online prvog rujna 1969. godine, s prve četiri mreže: Univerzitetima u Los Angelesu i Santa Barbari, Stanfordskom istraživačkom institutu i Univerzitetu u Utahu. Osnovnu arhitekturu interneta dizajnirali su Vinton Cerf i Robert Kahn godine 1973. (Castells, 2005:50-52). Mreža ARPA-Internet koja je kasnije bila preimenovana u internet, bila je podržana od Ministarstva obrane SAD, a rukovođena od strane Nacionalne znanstvene fondacije.
Pronalazak sustava www (World Wide Web) se dogodio 1990. u Ženevi u „Europskom centru za nuklearno istraživanje” i bio je distribuiran besplatno. Prve internet stranice su bile osnovane od strane glavnih znanstvenoistraživačkih centara svijeta, dok se prvi ozbiljni internet pretraživač „Netscape Navigator” počeo upotrebljavati u listopadu 1994. godine. Od tada se vrtoglavo pojavljuju novi, a cijeli je svijet postao globalni polis. Danas je svijet mediapolis.
O povijesti interneta Castells zaključuje da je „Internet stvoren u akademskim krugovima i u njihovim pomoćnim istraživačkim jedinicama, podjednako u profesorskim visinama kao i u rovovima poslijediplomskih radova, a odatle su se i u hakerskoj kulturi proširili vrijednosti, navike i znanja (Castells, 2003: 51).
Cilj ovog rada je istražiti prednosti i slabosti interneta. Internet je mreža između slobode i zloupotrebe, prava i zakona, znanja i ograničenja. Internet je među granicama.
2. Osnovne prednosti interneta
Osnovne prednost interneta su: organizacija znanja, mogućnost za istraživanje, stvaranje virtualnih zajednica, novi oblik društveno-političke aktivnosti, nova ekonomija, lakša svakodnevica.
2.1. Organizacija znanja
Castells smatra da je zbog svoje sposobnosti moći širenja informacije u sve oblasti ljudske aktivnosti i zato što predstavlja „tehnološki temelj organizacijskog oblika doba informacija - mrežu” internet „tkivo naših života” (Castells, 2003:11). Uspoređuje ga s električnom mrežom i elektromotorom, a Novi poredak stvoren pod utjecajem interneta definira kao Internet galaksiju (Castells, 2003:12).
Danas već postoji nova Internet galaksija u kojoj neki žele izbrisati granicu između faktičkog i fiktivnog, realnog i irealnog, istine i laži. Internet je velika riznica znanja i pritom se tamo ne može pronaći sve što nam je potrebno, ali se izuzetno brzo može privjeriti sve što je dostupno online. Korisnik može stupiti u kontakt sa stručnjacima iz različitih oblasti i iz svih zemalja svijeta. Osim troškova za internet pristup najvećem broju informacija je dostupan besplatno. Zbog ogromnog bogatstva znanja koje sadrži internet može da poslužiti kao izuzetan obrazovni instrument.
Chris West (2004) u knjizi Istraživanje tržišta objašnjava kako se internet može koristiti za sekundarna istraživanja. Na internetu se mogu naći:
1. Informacije o zemljama (od Godišnjaka CIA-e do stranica koje su postavile različite nacionalne i međunarodne organizacije);
2. Informacije o oblastima poslovanja (obuhvaćaju i sljedeće: državne statistike, nevladine organizacije, trgovinska udruženja, nacionalni i poslovni tisak, poslovne biltene, univerzitetske sajtove, akademske i sajtove poslovnih biblioteka);
3. Podaci o kompanijama (financijske baze podataka, registri kompanija, članci iz nacionalnog i poslovnog tiska, bilteni, kompanijski web-sajtovi, adresari);
4. Informacije o tehnologiji i proizvodima;
5. Informacije o tržištu;
6. Bilteni. (West, 2004:170-173)
Internet se može da koristiti i za prikupljanje poslovnih podataka i anketna istraživanja (West, 2004:168-169).
2.2. Sredstvo za istraživanje
„Internet je, zapravo, odgovor na molitve tržišnih analitičara”, zaključuje Chris West (West, 2004:156).
Jedna od najvećih prednosti interneta je to što više nema potrebe za stvaranjem osobnih arhiva s neophodnim povijesnim i drugim potrebnim podacima zato što se samo treba priključiti online da bi ih saznali. Pritom su moguće manipulacije i pogrešne informacije, ali se upravo u toj slobodnoj konkurenciji ideja može provjeriti svaki iskaz.
Efikasnost interneta kao sredstva za istraživanje je neusporediva sa bilo kojom bibliotekom. On je izvanredan izvor podatak za bilo koje mjesto na planeti. West smatra da su najvrijednije istraživačke karakteristike interneta: elektronička pošta (e-mail), diskusioni forumi, protokol za prijenos fajlova, bilteni, provajderi online usluga, svijetska mreža World Wide Web (West, 2004:157)
U vrijeme prije interneta novinarski posao je bio znatno teži. Novinari su teže pisali svoje tekstove, morali su dugo putovati, susretati suvremenike osoba koje su bile predmet njihovog interesa.
2.3. Virtualne zajednice
Istraživači interneta postavljaju pitanje: potiče li internet stvaranje virtualnih zajednica, objedinjuje li ljude oko zajedničkih interesa, ciljeva i tema za razgovor ili pak kod svojih korisnika izaziva izolaciju i otuđenje?
Howard Rheingold je u knjizi Virtualne zajednice bio najglasniji branitelj ideje da internet stvara novi oblik zajednice koja povezuje ljude online oko podijeljenih vrijednosti i interesa (Rheingold, 1993, citiran u Castells, 2000:386). Pod pojmom virtualne zajednice podrazumijeva se: „samodefinirana elektronička mreža interaktivne komunikacije organizirana oko zajedničkog interesa ili cilja, mada ponekad komunikacija postaje cilj sama za sebe” (Castells, 2005:427). Korisnici interneta se priključuju forumima na kojima dijele zajedničke interese i vrijednosti, razgovaraju o istim temama, traže odgovore na određena pitanja ili samo razmjenjuju razmišljanja o onome što ih zanima. Pritom se prevadavaju fizičke barijere tako da se može dodržavati kontakt s ljudima iz najudaljenijih krajeva svijeta. Korisnik interneta iz Skoplja može komentirati stanje u Iraku s korisnikom interneta iz Francuske ili Australije.
2.4. Društveno-politička aktivnost
Političari na vlasti upravljaju društvom, a da bi se u suvremenosti stiglo do te pozicije neophodno je intenzivno eksploatiranje interneta koji se koristi u društvenim pokretima i političkim procesima.
Prema Castellsu, interakcija između interneta i procesa društvenopolitičkih sudara, zastupanja i upravljanja odvija se na četiri nivoa:
- Nova dinamika društvenih pokreta
- Kompjutersko umrežavanje lokalnih zajednica i njihova relevantnost za građansku angažiranost
- Primjena interneta u praktičnoj informatičkoj politici
- Pojava „noopolitike” i cyber ratova na geopolitičkoj sceni. (Castells, 2003:153)
Političke partije masovno koriste internet za političke kampanje. Izrađuju web-stranice na kojima postavljaju najnovije informacije vizualnog ili audiovizualnog formata, koriste društvene mreže, plasiraju i reklame na postojećim web-stranicama. Ipak, u malim zemljama kao što je Sjeverna Makedonija interpersonalna komunikacija među političarima i građanima ima veći efekt na ishod izbora od kompjuterski posredovane komunikacije. Od interneta se očekivalo i još uvijek se očekuje da bude „idealni instrument demokratizacije“, smatra Castells (2003:171). „Do političkih informacija je lako doći, pa građani mogu biti informirani gotovo jednako dobro kao i njihove vođe“ (Castells, 2003:171). Sva politička dešavanja su lako dostupna svakom građaninu planete. Jedna od prednosti je i to što „u doba Interneta nema političkih tajni“ (Castells, 2003: 174). Ipak, činjenica je i da se šire brojne neprovjerene lažne informacije, kao i da se namjerno plasiraju lažne i poluistinite informacije, dezinformacije sa ciljem da se omalovaži, uvrijedi i okleveta neka osoba, da se umanji ili sruši nečiji ugled i čast ili samo da se nekome našteti i naudi na bilo koji način.
Manuel Castells smatra da „umjesto jačanja demokracije, korištenje Interneta produbljuje krizu političke legitimnosti osiguravajući široku platformu za politiku skandala (Castells, 2003:174).
Istraživanje o regulaciji i samoregulaciji novih medija s aspekta zaštite od uvrede i klevete (Blaževska, 2016:71) sprovedeno 2016. godine potvrdilo je hipotezu da u Republici Makedoniji Zakon za građansku odgovornost za uvredu i klevetu, Zakon za medije i Zakon za audio i audiovizuelne medijske usluge ne omogućuju potpunu zaštitu građana od uvreda i kleveta u elektroničkim publikacijama. Rezultati istraživanja otkrili su da žrtve uvrede i klevete najčešće ne tuže medije, vrijeme trajanja postupaka je različito i najčešće se kreće od godinu do tri godine, epilog je različit, a oštećenima koji tuže neugodno je pojavljivati se na sudu. Većina ispitanika smatra da treba postojati tijelo za regulaciju novih medija, kao i da treba postojati poseban zakon za nove medije. Imajući u vidu veliki utjecaj novih medija, na osnovu istraživanja se može zaključiti da je potrebno formirati posebno udruženje medijskih radnika u elektronskim publikacijama, koje bi se brinulo o samoregulaciji u ovoj sferi.
Internet je stvorio novu politiku – „noopolitiku“. Ovaj naziv se odnosi na:
„Politička pitanja povezana uz formiranje “noosfere”, odnosno “globalnog informacijskog okružja koje uključuje kiberprostor i sve druge informacijske sustave - primjerice medije. Noopolitika se može suprotstaviti “realpolitici”, tradicionalnom pristupu u smislu povećanja moći na međunarodnom planu pregovaranjem, silom ili potencijalnom upotrebom sile.“ (Castells, 2003:176-177)
Manuel Castells kao nadogradnju na tvrdnju Marshalla McLuhana (1964) da je medij poruka (McLuhan, 1971:41) uvodi koncept da je mreža poruka (Castells, 2014:394). Castells smatra da mreža koja je zasnovana na internetu od „presudne je važnosti na tri različita nivoa: strateškom, organizacijskom i normativnom (Castells, 2014:399). Prema njemu, umrežavanje pokreta prevladava praktičnu korist koordiniranja aktivnosti i korištenja fleksibilnosti u distribuiranim mrežama aktivizma (ibid.).
2.5. Nova ekonomija
Internet je promijenio i odnose prema ekonomskim tokovima. Izrodila se nova ekonomija koja se definira kao „ekonomija internet industrije” (Castells, 2003:16). Prema Castellsu (2003:15), elektronski rad predstavlja komercijalizaciju interneta, ali istovremeno to je i interesno, inovativno, profitabilno poslovanje s prilično ograničenim ekonomskim utjecajem .Ono na čemu se temelji nova ekonomija je „Nečuveni potencijal rasta produktivnosti, koji je rezultat korištenja interneta uz sve vrste poslova” (Castells, 2003:15). Ključnu ulogu u novoj ekonomiji imaju radne snage sposobne za samoprogramiranje, tehničke inovacije te financijska tržišta kao pokretačka snaga (Castells, 2003:116). Za one čije moto je novac, nova ekonomija stvara uvjete za novi radni svijet u kome dominiraju povećani obrat kapitala i efekti mreže (Castells, 2003:15).
2.6. Lakša svakodnevica
Primjena kompjuterski posredovane komunikacije se proširila gotovo u svim oblastima svakodnevnog života. Tehničke i administrativne obaveze koje iziskuju puno izgubljenog vremena po šalterima i trgovinama sad se mogu završiti iz dnevne sobe klikanjem po kompjuteru. Telebankarstvo, eksplozija online šopinga (naručivanja knjiga, muzičkih albuma, automobila, odjeće...), prijavljivanje ispita na univerzitetima, provjera osvojenih bodova, studiranje online.
Neke od ovih obrazovnih novina funkcioniraju i u Sjevernoj Makedoniji. Studenti Pravnog fakulteta „Justinijan Prvi” Univerziteta „Sv. Kirila i Metodija” u Skoplju još od akademske 2005/2006. godine pored knjižnog imaju elektronski indeks i elektronski dosije na internetu do kojeg imaju pristup nakon što upišu lozinku. U elektronskom dosjeu se nalaze informacije o studentu, položeni ispiti, bodovi za aktivnost na satu, prisustvo na predavanjima, osvojeni bodove za eseje. Pandemija virusa Covid-19 povećala je korištenje interneta za obrazovanje, pa su učenici osnovnih i srednjih škola godinu i pol imali online nastavu, a studenti su još uvjek na svojim studijima online.
Internet traži osobnu uključenost, aktivno razmišljanje, izabiranje prema vlastitim preferencijama. Omogućava putovanje po svijetu, pristup do najrazličitijih informacija.
3. Glavni nedostaci interneta
„Svaka tehnologija nosi sa sobom i negativnost, koja se otkriva istovremeno kad i tehnički razvoj”, konstatira Paul Virilio, filozof, esejist, urbanist, kritičar interneta i cyber svijeta kao politike najgoreg (Virilio, 2003:90).
On upozorava: „Mi smo stvorili mogućnost za jednu sveopću nesreću preko interaktivnosti, mreže i globalizacije koje izazivaju revoluciju prijenosa. Priprema se jedna nesreća koja bi se dogodila istovremeno svugda!” (Virilio, 2003:91)
Jedan inostrani profesor koji je prije nekoliko godina gostovao na Pravnom fakultetu „Justinijan Prvi“ u Skoplju u svom je predavanju rekao da je možda internet virtualan, ali da je šteta koju čini realna.
Glavni nedostaci interneta su: otuđenje, ovisnost, cyber kriminal, novi ratovi i nejednaka pokrivenost. Pretjerano korištenja interneta i rad na kompjuteru ili telefonu može izazvati ukočenost zglobova, spazm mišića, deformitete kičmenog stuba, oštećenje vida.
3.1. Otuđenje
Mnogi proučavatelji interneta naglašavaju njegov negativni utjecaj na psihičko zdravlje i društveno ponašanje korisnika. Internet se kritizira da vodi do dehumanizacije društvenih odnosa, bijega od realnosti, usamljenosti, otuđenja, depresije. Brojni primjeri svjedoče o nemogućnosti razlikovanja virtualnog od realnog života. Pogotovo djeca ne mogu jasno vidjeti tu granicu: „Pas mog sina, Bagl, bio je udaren kamionom i on mi je rekao: Mama, mama, gdje je dugme za resetiranje? Djeca danas misle da je život igra”, na internetu dijeli svoje iskustvo jedna Amerikanka.
Francuski sociolog Dominique Wolton uputio je apel intelektualcima „da se suprotstave dominantnoj, tehnokratskoj ideologiji, otjelovljenoj na Internetu” (Wolton, 1998, citiran u Castells, 2005:428).
Istraživanja tima psihologa sa Carnegie Mellon Univerziteta o ponašanju i stavovima internet korisnika sprovedena 1995. i 1996. godine, pokazala su da je “veća upotreba interneta bila povezana sa opadanjem komunikacije učesnika sa članovima obitelji u kućanstvu, opadanjem veličine njihovog društvenog kruga i povećanjem njihove depresije i usamljenosti” (Kraut i dr., citiran u Castells, 2005:428-429).
Ipak, Castells navodi i pozitivne primjere koji su izuzetak od pretpostavenih odnosa koje stvara Internet:
“Međutim, tokom vrijemena mnogo mreža koje počinju kao instrumentalne i specijalizirane, završavaju obezbeđivanjem osobnom podrškom, materijalnom i emocionalnom, kao što je bio, na primjer, slučaj sa SeniorNet-om, za starije ljude, ili slučaj “Sestre”, mreže ženskih kompjuterskih naučnika. (Castells, 2005: 429)
3.2. Ovisnost
U svijetu su registrirani ozbiljni oblici ovisnosti o internetu, posebno o kompjuterskim igarama. Mladi na internetu provode i po dvadeset sati skraćujući vrijeme za spavanje i druženje s ljudima iz realnog svijeta. Studenti kasne na predavanjia zato što su 12 sati bili na društvenim mrežama. U Japanu je primjećena pojava specifičnog vida autizma kod djece koja su zatvorena u svojim sobama i stalno su u kontaktu sa kompjuterima. Ako im roditelji ne bi donijeli hranu, oni ne bi izašli van jesti. (Dvojno oko, TV Telma, 25.3.2006).
Neuropsihijatar Slavica Gajdadzis Knježević ovisnost o internetu definira kao stanje kada „Internet postaje životna preokupacija, neodoljiva želja, situacija kada svako odlaganje priključivanja na internet stvara unutrašnju tenziju nemira, nezadovoljstva, anksioznosti, što prosto tjera mlade da se vrate na internet” (Dvojno oko, TV Telma, 6.5.2006)
Ključ korištenja pogodnosti interneta bez da se stvori ovisnost je u kontroli. „Ako se detetu razvije osobna odgovornost, ako nauči da se snalazi i da procjenjuje kada je dosta (a u tome učestvovuju roditelji), nema od čega da se plašimo”, smatra psiholog Miroslav Pendarovski (Dvojno oko, TV Telma, 21.1.2006).
3.3. Cyber kriminal
Nakon što je internet prihvaćen s ushićenjem, svojim je korisnicima otkrio svoju mračnu stranu. Mnogi su se upleli u mrežu cyber kriminala.
U Sjedinjenim Američkim Državama prijevare preko interneta su široko rasprostranjene. Na primjer, policijske su vlasti 2005. godine upozorile građane na opasnu lutriju sa privlačnim naslovom: „Milijun dolara”. „Vlasnici su na kompjuteru dobijali poruku da su na lutriji dobili milijun dolara, ali da prvo trebaju uplatiti na određeni žiro račun četiri hiljade dolara da bi pokrili troškove organizacije i manipulativne troškove ‘vlasnika’ lutrije”(Internet ogledalo, april 2006, str. 114). Povrh toga, „dobitnik ove nagrade” trebalo je poslati ček na dvije tisuće dolara na adresu Britanska Kolumbija. Nije poznato je li netko nastradao u ovoj lažnoj lutriji, niti je li otkriven njen „vlasnik”.
“U jednoj drugoj prevari, prodajom fantomskih karata, opljačkan je 41 Internet korisnik, a dvadesetogodišnji Michael Depe iz Hudsona, mozak cijele ove kriminalne akcije, zaradio je 225 hiljada dolara” (Internet ogledalo, april 2006, str. 114). Jedan čovjek je platio 4.200 dolara za dvije karte za utakmicu svog omiljenog tima New England Patriots, ali karte nikad nije dobio. I pored toga što je Michael Depe bio osuđen za prijevaru po 12 točaka, prevareni građani nikad nisu dobili svoj novac natrag.
«Mnogi Amerikanci su nastradali i od tzv. „Španske lutrije”. Misleći da su jedni od 11 dobitnika nagrade ovog fonda vednog 25.000.000 dolara, jedan stariji bračni par iz Klintona prevarantima je dao informacije o svojim računima, kreditnim karticama i brojevima socijalnog osiguranja, čime je omogućio da bude opljačkan (Internet ogledalo, april 2006, str. 114)
Naslov „Novi oblici primjene interneta u Kolumbiji” u novinama El Tiempo u aprilu 1999. godine otkriva da su ucjenjivači i otmičari slali prijetnje putem elektronskih mailing lista pripadnicima srednje klase koji su se u Sjedinjenim Američkim Državama iz Bogote preselili u prigradske ograđene zajednice, a poslije su prijetnje pretvarali u djelo (Castells, 2003:16).
Ovi primjeri su dokaz o naivnosti korisnika interneta i o bezrezervnom povjerenju u ono što dobivaju putem e mail-a. Ovakva iskustva prave dvostruku štetu. Sumnja u prijevare i viruse je toliko velika da najveći dio internetskih korisnika briše poruke od nepoznatih prije nego što ih pročita. Time i bezuvjetno slobodna i neograničena komunikacija gubi smisao. Ili, kao što zaključuje Castells: „Internet nije ni utopija ni distopija već izraz nas samih” (Castells, 2003:16).
Mnogi maloljetnici su postali žrtve pedofila koje su upoznale na internetu. U borbi za spas mladih od perverznih korisnika interneta uključene su mnoge organizacije i pojedinci u svijetu.
„Misija organizacije ‘Akcija za nevinost – Francuska’ je da djeci osigura pristup internetu koji će korespondirati njihovom uzrastu i da surađuje sa službenim osobama i profesionalnim informatičarima u provjeri sadržaja dostupnih na internetu” (La Nova, 10.6.2005, str. 27). Sa ciljem izbjegavanja klopki pedofila za roditelje su pripremili vodič sa objašnjenjima psihologa i komparativne eseje. Protiv užasa u vezi djece kriknuli su i filmski radnici po svijetu. Nakon što je gledala jedan američki dokumentarac o djeci koja su postala žrtvama pedofila, francuska glumica Laetitia Casta, pridružujući se organizaciji „Akcija za nevinost – Francuska”, odlučila je dići svoj glas protiv pedofilije na internetu.
Njene riječi svedoče o najgorem izvitoperivanju Interneta.
„Mnogi roditelji ne znaju da njihova djeca mogu da zapadnu u ove najgore stvari, praktikujući njihove divne aktivnosti – komunicirajući sa svijetom ako to žele, tražeći informacije na svojim kompjuterima. Isto tako, skloni su da misle da je Internet virtualan, da je ekran, kao televizija. Ali nije. On je realan.” (La Nova, 10.6.2005, str. 27)
Privatna organizacija Action Innocence[119] osnovana je u Ženevi. Njen cilj je da se uperi prstom u negativne posljedice interneta, kao i borba protiv pedokriminaliteta.[120]
Objavljuju knjige, diskove, flajere i animirane video snimke za roditelje, profesionalce u obrazovanju, zdravstvo, socijalne službe, kao i za znanstvena istraživanja.[121] Objavili su vodič za roditelje „Kako da se raste sa ekranima” za zdravo korištenje za mlađe od pet godina[122].
Informiranost i obrazovanje djece, roditelja i učitelja mogu pomoći da djeca uvide realne opasnosti virtualnog svijeta. Loši efekti interneta su još jedan dokaz da ljudi ne shvaćaju da njihovo pravo na slobodu ne smije biti na štetu drugih.
3.4. Novi ratovi
Internet mreža je promijenila i način ratovanja, i u tehnološkom: elektronska komunikacija, mreže za nadzor, bespilotna ljetala i satelitski kontrolirani projektili, i u strateškom smislu: „male autonomne jedinice koje posjeduju veliku vatrenu moć“(Castells, 2003:178).
Mada su ratovi i do sada bili surovi i izazivali su mnogo žrtava, novi način ratovanja doprinosi masovnijem uništenju. Nove tehnologije omogućavaju da velike sile, vojno superiorne, imaju manje ljudskih žrtava, ali su zato napadnute strane nemoćne da se brane, opustošene su i ljudski i materijalno. Činjenica da supersile mogu iz ratova izići gotovo nepovrijeđene povećeva njihovo sudjelovanje u iniciranju novih ratova.
3.5. Nejednaka pokrivenost
I Manuel Castells i Kofi Annan smatraju da je internet „temeljno sredstvo za razvoj Trećeg svijeta (Castells, 2003:16). Singapur, na primjer, u potpunosti je usvojio tehnološku modernizaciju kao sredstvo za razvoj (Castells, 2003:181). Ipak, pozitivne karakteristike mreže ne mogu iskoristiti nerazvijene zemlje koliko im je potrebno. Podaci o nejednakoj rasprostranjenosti interneta svijedoče da su financije glavni diskriminator. U svijetu je prisutna socijalna, spolna, obrazovna, rasna, starosna i prostorna nejednakost.
U periodu od 1998. do 2000. godine, bogati korisnici s univerzitetskim obrazovanjem su najbrojniji korisnici interneta. Po brojnosti na internetu muškarci su ispred žena. Rasne razlike koje su bile dominantne 1994. godine (bijeli Amerikanci značajno više koriste internet od Amerikanaca španjolskog porijekla i Afroamerikanaca) iščezavaju pred naletom prihoda i obrazovanja kao determinirajućih faktora za upotrebu interneta. U Sjedinjenim Američkim Državama 1998. godine gradski stanovnici su bili dvaputa brojniji online od stanovništva u ruralnim područjima (Castells, 2005:417). Istraživanja iz 2000. godine pokazuju da 95% američkih škola koristi internet, kao i da nestaju spolne i rasne razlike (Castells, 2005:422).
Internet se širi planetarno i jako brzo, industrijska razvijenost zemalja i financijska moć pojedinaca je presudna za njihov online život. Za siromašne po svijetu koji stradaju zbog hrane internet predstavlja igračku za bogatu djecu.
Statistički podaci pokazuju da u Republici Sjevernoj Makedoniji veliki postotak stanovništva koristi internet. U prvom tromjesečju 2021 godine, od siječnja do ožujka, u Republici Sjevernoj Makedoniji 83,7% kućanstva je imalo pristup internetu što predstavlja rast od 3,8% u odnosu na isti period prošle godine (79,9%).[123]
U istom periodu, od ukupnog stanovništva uzrasta od 15 do 74 godina, internet je koristilo 86,4%, a 80,5% ljudi je koristilo svaki dan ili skoro svaki dan.[124]
Prema podacima Statističkog zavoda Sjeverne Makedonije, postotak korisnika interneta prema uzrastu je sljedeći: 99,5% građana od 15 do 24 godine; 96,6% građana od 25-54 godine i 67,1% građana od 55 do 74 godine koristi Internet.[125] Posljednjih 12 mjeseci, 46,3 % osoba je naručilo/kupilo robe ili usluge putem interneta.[126]
Castells novonastalu konstelaciju online odnosa sumira sljedećim rječima: „Ne znači da možemo da popravimo momentalnu situaciju u kojoj pola čovječanstva preživljava sa manje od dva dolara dnevno samo sa daljim širenjem Interneta, bez promijene konteksta njegovog usvajanja” (Castells, 2003:16)
Internet je besplatan, otvoren, međunarodni i anoniman – savršeno mjesto za započinjanje pokreta i uništavanje ugleda organizacije, smatra Fraser Seitel (2011:376), ekspert za odnose s javnošću. On smatra da je to razlog da ljudi koji se bave odnosima s javnošću prate internet, imajući na umu sljedeće stvari:
- Grupe za diskusiju i stranice za razgovore su legla nezadovoljnih zainteresiranih strana, beskrupoloznih manipulatora s kapitalom i nezadovoljnih potrošača.
- Mora da se nadgledavaju i neprijateljske internetske stranice i od strane napadnutih organizacija.
- Urbane legende su još nešto što se treba stalno nadgledati. Postoji rastući broj korporacijskih horor priča s lažnih internetskih glasišta,koje su dobile legendarne proporcije. (Seitel, 2011:76-377)
Richard Edelman, predsjednik i izvršni direktor organizacije „Edelman”, najveće svijetske nezavisne firme za odnose s javnošću s 3.000 zaposlenih u 50 kancelarija po cijelom svijetu, smatra da je internet promijenio biznis odnosa s javnošću omogućivši svakom pristup do budžeta koji ranije nikad nije gledao i dozvoljavajući mu da svakog od svojih klijenata pretvori u vlastitu medijsku kompaniju, proširujući polje pristupnih medija i na blogere, što je nas prinudilo da gradimo veze sa kompletno novom množinom utjecajnih osoba koji možda nisu u vrhunskim časopisima, ali često objavljuju sadržaje (Seitel, 2011:380).
4. Između prednosti i slabosti
Između prednosti i slabosti nalaze se sloboda interneta i zaštita privatnosti. Pojava interneta je neraskidivo povezana s idejom slobode, s neograničavanjem i necenzuriranjem materijala koji se postavljaju na mreži, s izbegavanjem kontrole. Na početku svog postojanja internet slavi slobodu. Kasnije započinje borbu s različitim ograničenjima, pri čemu ponekad gubi a ponekad dobiva. Nažalost, dobiva pogrešne bitke a bitne gubi.
Tako na primjer, godine 1997., Vrhovni sud je u ime prvog amandmana Ustava SAD podržao „ustavno pravo na haos” poništavajući zakon za pristojnost komunikacije s kojim su se trebala zaštititi djeca od seksualnog zla koje luta po netu. Godine 2000. poništen je i zakon o zaštiti djece online(Castells, 2003:188). I pored toga što se radilo o ograničavanju slobode i što je to bilo u ime dobroh ciljeva, nije bilo moguće nešto učiniti. Apsolutna sloboda je ipak pala pred naletom komercijalizacije.
Internet se ne može boriti s pravnom zaštitom privatnosti elektronske pošte. Za vreme američkih izbora 2000. godine jedna je tvrtka pomoću podataka iz najrazličitijih izvora napravila političke profile čak 150 milijuna građana i ponudila ih je onima koji su bili spremni najviše platiti (Castells, 2003:195). Internet se vjerojatno zloupotrebljava i za industrijsku i za političku špijunažu. Stalni nadzor zaposlenika na radnom mjestu koji pretražuju na internetu, pribiranje podataka o ljudima koji trguju preko interneta, registriranje korisničkih navika na pretraživačima mreža (prema knjigama, magazinima, muzici i filmovima koje snimaju na hard diskove) sa ciljem da se targetiraju kupci i da se maksimizira profit, stavio je privatnost na internetu na kraj. Uz razvoj sve suvremenijih tehnologija koje vas mogu locirati dok čitate omiljene novine online možete se zapitati je li rezultat vaših pretraga na internetu to da vam netko drugi pokušava pročitati misli.
Denis Mc Quail analizira da će novi mediji kad dostignu zrelost u svakom slučaju imati bogato naslijeđe, ali pitanje je hoće li im biti pripisana visoka vrijednost ili će ostati suviše vezani za stare realnosti i stoga malo upotrebljivi u bliskoj budućnosti (Mc Quail, 1994:7).
Kevin Robins i Frank Webster (Robins and Webster, 1999:221) smatraju da je virtualno društvo pacifiziran i menadžeriran prostor.
Robins (2001:79) je mišljenja da je pitanje o vlastitom identitetu prožimajuće u svim diskursima o cyberprostoru i virtualnoj realnosti. On navodi da je od nekih autora sugerirano da će u novu tehnorealnost identitet biti pitanje slobode i izbora.
5. Zaključak
Internet je revolucionarno otkriće, dokaz o brilijantnosti ljudskog uma, ali i kvarljivosti ljudskog srca. Kao i svaki medij ima svoje pozitivne i negativne strane. Čovjek treba razvijati i koristiti pozitivne strane ovog nevjerovatnog otkrića,a izbjegavati i smanjivati slabosti. Pritom se na www može nesmetano uživati u virtualno - realnom svijetu, ali važno je ne izgubiti kontakt s pravom realnošću – na primjer, imati na umu da se jagode moraju prodati! To može poslužiti kao metafora za ono što njegovo visočanstvo mreža može a što ne može. U jednakoj mjeri kao što nešto povezuje, ona može i udaljiti.
Internet je stvoren od strane čovjeka. Zahvaljujući ljudskom umu, mogu se jednostavnije obavljati poslovi i iskorištavati i druge blagodati mrežnog povezivanja, ali upravo zbog izopačenosti ljudskog uma internet se pretvara u ozbiljnu opasnost za naivne, lakovjerne i slabije osobe.
Svatko treba znati rizike korištenja novih tehnologija i pronaći način kako ih upotrijebiti. Znači, ne trebamo se bojati ulaska u vodu nego trebamo znati plivati, a u svijetu neograničenog znanja moramo naučiti i surfati.
[119] „Akcija za nevinost”
[120] Dostupno na: https://www.actioninnocence.org/qui-sommes-nous/ [28.12.2021]
[121] Dostupno na: https://www.actioninnocence.org [28.12.2021]
[122] Dostupno na: https://www.actioninnocence.org/publication/comment-grandir-avec-les-ecrans-parents [28.12.2021]
[123] Državni zavod za statistiku RSM. Priopćenje za medije , od: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. (19.11.2021) poslano na e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..
[124] Dostupno na: http://www.stat.gov.mk/PrikaziSoopstenie.aspx?rbrtxt=77 [11.1.2022]
[125] Državni zavod za statistiku RSM. Priopćenje za medije, od: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. (19.11.2021) poslano na e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..
[126] Dostupno na: http://www.stat.gov.mk/PrikaziSoopstenie.aspx?rbrtxt=77 [11.1.2022]
Literatura:
Blaževska, Daniela (2016) Regulacija i samoregulacija novih medija s aspekta zaštite od klevete u Republici Makedoniji. Media and Communication / Mediji i komunikacije. Br. 5. Bijelo Polje: Akademija društvenih nauka. Str. 51-72.
Castells, Manuel (2000) The Rise of the Network Society. Second Edition. Malden (USA), Oxford (UK), Victoria (Australia): Blackwell Publishing.
Castells, Manuel (2005) Podemot na mrežnoto opštestvo. Skopje: Alef.
Castells, Manuel (2003) Internet galaksija. Zagreb: Naklada Jasenski i Turk.
Castells, Manuel (2001) The Internet Galaxy. Oxford and New York: Oxford University Press.
Castells, Manuel (2014) Moć komunikacija. Beograd: Clio i RTS.
Makluan, Maršal (1971) Poznavanje opštila: čovekovih produžetaka. Beograd: Prosveta.
McLuhan, Marshal (1964) Understanding Media: The Extensions of Man.
Mek Kvejl, Denis (1994) Stari continent - Novi mediji. Beograd: Prosveta.
McQuail, Denis (2000) Mass Communication Theory. 4th ed. London, Thousand Oaks and New Delhi: Sage Publications.
Oxford University Press (2006) Oxford English-Serbian Student’s Dictionary. China: Oxford University Press.
Robins, Kevin and Webster, Kevin (1999) Times of the Technoculture (From the information society to the virtual life). London and New York: Routledge.
Robins, Kevin (2000) “Cyberspace and the World We Live in”, in: David Bell and Barbara M. Kennedy, Eds. The Cybercultures Reader. London and New York: Routledge. Pp. 77-95.
Seitel, Fraser P. (2011) Praktikata na odnosite so javnosta (Praksa odnosa s javnošću). Skopje: Ars Lamina DOO.
Vest, Kris (2004) Istraživanja tržista. Beograd: Clio.
Virilio, Paul (2003). Sajbersvet, politika na najlošoto (Sajbersvijet, politika najgoreg). Skopje: Alef.
Internet ogledalo. Br. 74, april 2006. Beograd.
La Nova. Br. 7, 10.6.2005. Skopje.
Televizija:
TV Telma. Dvojno oko. Novinar: Daniela Blaževska. Emitirano na: 21.1.2006.
TV Telma. Dvojno oko. Novinar: Daniela Blaževska. Emitirano na: 25.3.2006.
TV Telma. Dvojno oko. Novinar: Daniela Blaževska. Emitirano na: 6.5.2006.
Internet:
Action innocence. Qui-sommes-nous. Dostupno na: https://www.actioninnocence.org/qui-sommes-nous/ [28.12.2021]
Action innocence. Dostupno na: https://www.actioninnocence.org/publication/comment-grandir-avec-les-ecrans-parents [28.12.2021]
Action innocence. Dostupno na: https://www.actioninnocence.org [28.12.2021]
Državni zavod za statistiku Republike Sjeverne Makedonije. Priopćenja. Dostupno na: http://www.stat.gov.mk/PrikaziSoopstenie.asph?rbrtxt=77 [11.1.2022]
Državni zavod za statistiku Republike Sjeverne Makedonije (Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.) (19.11.2021). Priopćenje za medije: Informacijsko-komunikacijske tehnologije. E-mail do: Daniela Blaževska (Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.).
INTERNET- Network between Advantages and Weaknesses
Abstract
The Internet is the „international system of computers that makes it possible for you to see information from all around the world on your computer and to send information to other computers” (Oxford English- Serbian Student’s Dictionary, 2006: 447)
The aim of this paper is to research the advantages and weaknesses of the Internet. Internet- network between freedom and misuse, right and law, knowledge and limit. Internet between borders.
Key words: internet, information, network, computer, advantages and weaknesses of the internet.
|
11(21)#22 2022 |
|
DOI 10.46640/imr.11.21.9 |
Ivana Babić
Alma Mater Europaea
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Persuazivna komunikacija u političkom marketingu
Puni tekst: pdf (422 KB), Hrvatski, Str. 3561 - 3581
Sažetak
Politika je aktivnost kroz koju se definiraju pravila življenja unutar jedne zajednice. U demokratskim društvima, kroz izborne političke kampanje građanima se daje mogućnost odlučivanja tko će obnašati funkcije vlasti i donositi odluke o njihovim općim potrebama. Kako bi građani napravili što bolji izbor, u prvom redu je potrebno upoznati građane s političkim strankama i političkim kandidatima koji se nude na političkom ‘’tržištu’’. U modernoj povijesti političkih kampanja to se postiže primjenom marketinga. U ovom slučaju političkog marketinga. Marketing i u politici predstavlja sveobuhvatan i kompleksan proces istraživanja tržišta, kreiranje vlastitog političkog proizvoda, njegovo prilagođavanje tržištu i sustavni proces djelovanja na tržište. S obzirom na to da je marketing danas bitan faktor u svim aktivnostima ljudskoga života, kako komercijalni tako i politički, on u prvom redu mora počivati na dobroj persuaziji, odnosno moći uvjeravanja. Uzmemo li u obzir da je glavna motivacija svakog čovjeka ostvariti, odnosno odabrati ono najbolje za sebe i svoje najbliže, potrebno je u mnoštvu ponuda znati odabrati ono najbolje. Upravo u tom dijelu do izražaja dolazi persuazija, kao specifična i vrlo česta tehnika koja se koristi u komuniciranju. Način komuniciranja koji bi trebao uvjeriti, odnosno stvoriti povjerenje i sigurnost da ono što se nudi stvarno i vrijedi, jer je i za uspješnu ‘’prodaju’’ politike i političkog kandidata potrebno biti bolji od konkurencije, biti drugačiji i ostati upamćen.
Ključne riječi: persuazija, komunikacija, politika, politička komunikacija, marketing, politički marketing.
1. UVOD
Globalizacija i sve brži razvoj tehnologija, političke stranke i njihove kandidate, prisiljava na sve veću profesionalizaciju komunikacije koja se odvija kroz politički marketing. Tako politički marketing, iako često kritiziran zbog svog tržišnog pristupa politici kao proizvodu, posljednjih dva desetljeća dobiva sve veći značaj i postaje predmet istraživanja brojnih politologa, komunikologa, psihologa socijologa i ekonomista. Iako je puno različitih pokušaja definiranja političkog marketinga, većina autora se slaže da se u političkom marketingu, u prvom redu, radi o političkoj organizaciji i njihovom odnosu s tržištem ili prema tržištu. Bez obzira što ga se često poistovjećuje s političkom komunikacijom, odnosima s javnošću i vođenjem kampanja, politički marketing je više od toga. Promatrali ga kao opću metodu komunikacije ili posebnu granu marketinškog komunikacijskog djelovanja koja ne pribavlja novac, cilj političkog marketinga je prodati političku robu, a kako bi to ostvario, politički marketing u svom djelovanju mora imati izrazito jak persuazivni karakterter. Znati povezati političkog kandidata s emocijama ciljane publike kroz prepoznavanje i zadovoljenje njihovih želja i potreba te racionalnim sredstvima (argumentima, informacijama) nastojati utjecati na njihovu spoznaju, percepciju, formiranje stavova i mišljenja, a sve s ciljem da odaberu ono najbolje za sebe.
‘’Značajna revolucija modernog doba nije ni industrijska ni ekonomska ni politička, nego revolucija koja se zbiva u umijeću stvaranja pristanka kod onih nad kojima se vlada… Još za života nove generacije koja sada upravlja zbivanjima, uvjeravanje je postalo zasebno umijeće i redovan organ vladavine naroda. Nitko od nas još ne počinje razumijevati posljedice, no nije presmiono proročanstvo ako se kaže da će znanje o tome kako se stvara pristanak izmijeniti svaku političku premisu’’ (Walter Lippmann, Public Opinion u McNair 2003).
2. PERSUAZIJA – LEGITIMAN OBLIK FORMIRANJA TUĐIH STAVOVA
Komunikacija kojom se utječe na stavove ili postupke ljudi javlja se još u najranijim civilizacijama. Počeci sežu još u povijesno doba ‘’antičke retorike, tj. u djela Platona (Georgija, Fedar, Sofist), Aristotela (Retorika), Demetrija (O stilu), Cicerona (De oratore, Orator, Brut), Horacija (Pjesničko umjeće), Kvintilijana (Obrazovanje govornika), Tacita (Dijalog o govornicima), Hermogena ( O vrstama stila) i dr.’’ (Tomić 2014, 39).
Persuaziju, kao jedan od oblika komunikacije, susrećemo u gotovo svim aktivnostima od kojih se sastoji svakodnevni život. S obzirom da se ljudi međusobno uvjeravaju i dok rade i dok uče i dok se druže, persuazija se može smatrati bitnim djelom obrazovanja, odgoja, učenja, rekreacije i relaksacije. Iako takva spoznaja može dovesti do zablude da su svi stručnjaci za persuaziju, istina je da su persuazija i njezino djelovanje još uvijek predmet proučavanja mnogih znanstvenika iz raznih podrućja (komunikacija, politologija, marketing) (Benoit i Benoit 2013, 3-5).
Iako je prisutna u gotovo svim društvenim aktivnostima, persuaziju se vrlo često, krivo, poistovjećuje s propagandom, manipulacijom i verbalnim varanjem. Prema Gass-u i Seiter-u (The World Bank 2020) propaganda i persuazija jednako pokušavaju djelovati na kognicije, stavove i ponašanja, ipak između njihovog djelovanja uočena je velika razlika. Dok propagandu karakterizira snažna tendencija prema ugrađivanju ideoloških koncepata, institucionalne je prirode, uključuje masovno uvjeravanje te često koristi i etički upitne metode, krajnji cilj persuazije je postupno doći do zaključaka koji će riješiti problem (Pratkanis i Turner 1996, navedeno prema Pavić 2011, 9). Slično je i s odnosom između persuazije i manipulacije. Za razliku od persuazije koja se temelji na realnosti potreba, razboritosti i uvjerenosti, za manipulaciju se smatra da svoj utjecaj postiže temeljem iluzije i zastrašivanja (Nichols, 1987, 15).
Odvojimo li ju u prvom redu od propagande i manipulacije, a zatim i od apatije i prisile , kao osnovnih mogućnosti pridobivanja suradnje s drugima, persuazija je uvjerljivo najbolji način za postizanje suradnje s drugima i ostvarivanje ciljeva te jedino legitimno sredstvo za postizanje nečega što osoba koja uvjerava želi. (Benoit i Benoit 2013, 6-7).
Persuazija je vrsta komunikacije u kojem se s racionalnim sredstvima (argumentima, informacijama) nastoji utjecati na djelovanje, prosudbe, stavove i vjerovanja onoga kome je komunikacija upućena. To je proces nagovaranja i davanja sugestija. Često se definira i kao uvjeravanje i moć uvjeravanja, odnosno kao dobro osmišljen način utjecanja na nečiju spoznaju, percepciju, formiranje stava i mišljenja. Također, definira se i kao razvojna komunikacijska aktivnost u kojoj jedan komunikator nastoji uvjeriti drugoga da oblikuje, potvrdi ili promijeni svoje reakcije i mišljenje te podupre njegove ili stvori nove navike pri čemu se služi dobro uvježbanim i planiranim, verbalnim i neverbalnim ponašanjem. Upravo zbog tih osobina s persuazijom se jako često susrećemo u marketingu. Posebno je prisutna kroz političke govore u politici i političkim predizbornim kampanjama (Reardon 1998, 114-116), a danas čak i profesionalno implementirana u politiku kroz politički marketing. (Tomić 2014, 21).
Iako se mišljenja, nazori i stajališta teško mijenjaju, ipak su mnogi aspekti ljudskog života skloni uvjeravanju s ciljem da se stečena mišljenja i stavovi promijene. Kako bi se to uspješno postiglo, potrebno je razumijeti kako djeluje persuazija (Gardner 2006, 13 – 17).
S obzirom da je persuazivna komunikacija, komunikacija s namjerom te joj je cilj uvjeravanje i poticanje slušatelja na djelovanje, postoje i određena pravila kojih se pridržava. Tako prema autoru Kurt Mortensenu (2004) postoji čak dvanaest zakona persuazije. Tih dvanaest zakona persuazije djeluje dublje od svjesnih čovjekovih misli. Ukoliko se pravilno primjenjuju publika ne primjećuje njihovu primjenu, a njihovom spoznajom govornik uspješno ovladava vještinom uvjeravanja i prenošenja persuazivnih poruka. Iako ih većina ljudi nije svjesna, mnoge od njih i sami primjenjuju u svakodnevnom životu (Tafra-Vlahović 2013, 158−159).
Zakon disonance bavi se neskladom koji nastaje između ponašanja pojedinca i vrijednostima kojih se ne pridržava. Korištenje toga zakona od strane govornika inzistira na praćenju tri faze procesa uvjeravanja – pridobivanje publike, kreiranje disonance (ukazivanje publici da se ne ponaša u skladu s obavezama) i donošenje rješenja koje publika pod ‘’pritiskom’’ prihvaća kao vlastiti stav. (Tafra-Vlahović 2013, 158−179).
Zakon obveze smatra da ne postoji situacija u kojoj dvije ili više osoba ne mogu komunicirati. Ukoliko publici ‘’poklonimo’’ osmijeh, neku gestu ili uputimo kompliment, automatski smo ih obvezali da uzvrate svoju pažnju, pa čak i promjene svoj stav. Naravno, dobro odabrati ‘’poklon’’ za publiku ovisi o vještini govornika, odnosno njegovoj procjeni što bi sugovornika i/ili publiku moglo motivirati (Tafra-Vlahović 2013, 158−179).
Zakon povezivanja nadovezuje se na prethodni zakon obveze, jer podrazumijeva osjećaj povezanosti koji je započeo prethodnim zakonom. Postoje četiri faktora u tom procesu: 1. Privlačnost; 2. Sličnost; 3. Ljudske vještine i 4. Rapport. Prva dva faktora vezana su uz fizički izgled govornika, dok su ljudske vještine i uspostavljanje odnosa vezane uz govornikove vještine ophođenja s ljudima (Tafra-Vlahović 2013, 158−179). U faktor ljudskih vještina spada više tehnika poput: humora, osmijeha, dobre volje, povezivanja s imenom, govor tijela (oči, ruke, glava, noge) i još mnoge druge (Pletikos i Vlašić Duić 2007, 104−105).
Zakon društvene validacije vezan je uz prirodu čovjeka i brzinu njegove prilagodbe na situaciju u kojoj se našao, odnosno sposobnost grupe da svojim ponašanjem utječe na pojedinca i njegovo prilagođavanje ponašanja i stava grupi. S obzirom da je to izuzetno važno pri uvjeravanju, govornik kroz svoj govor mora računati i na taj efekt grupnog ponašanja (Tafra-Vlahović 2013, 158−179).
Zakon oskudice također podrazumijeva ljudsku prirodu. Kada pojedinca postavimo u situaciju da bira, uvijek će izabrati ono što mu je predstavljeno kao oskudno. Tako se često u marketingu, ali i političkim govorima, može primjetiti da se koriste iskazi poput ‘’U ograničenim količinama’’, ‘’Samo još danas’’, ‘’Ovo je posljednja prilika’’ i slično. Ljudi kreću od pretpostavke da oskudnost znači da je nešto ili luksuzno ili toliko dobro da je najprodavanije (Tafra-Vlahović 2013, 158−179).
Zakon verbalnog pakiranja isto podrazumijeva ljudsku prirodu te s prethodnim zakonom predstavlja temeljna pravila persuazije. Zakon verbalnog pakiranja pretpostavlja da osoba koja bolje vlada jezikom (intonacija, brzina govora, stanke i dr.) bolje uvjerava. U persuazivnom se govoru zbog bolje interpretacije preporučuje uporaba jasnoga i jednostavnoga jezika. Verbalno pakiranje prepoznaje se po upotrebi eufemizama, zamjenica poput mi, nas, naše te raznim drugim retoričkim figurama koje pridonose persuaziji poput: dihotomije, paradoksa, primjera, dileme, podatka, zaključka, retoričkoga pitanja, poslovica, anegdote, retoričke skromnosti, oksimorona, antiteze i ponavljanja (Tafta-Vlahović 2013, 168−171). Škarić (2000, 199, 19,) ih također naziva retoričkim figurama te ih smatra čestima u politici i političkim govorima, dok je jednostavni stil uobičajen za znanstvene govorie. Neki od najčešćh pakiranja u persuaziji su modalni izrazi. Oni omogućavaju: kontrolu komunikacije (obratite pozornost), sugestiju (svima nam je poznato), povezivanje (u vezi s tim), isticanje i ublažavanje (sigurno/ usudim se reći), rastavljanje (s jedne strane), impliciranje (jasno je vidljivo) te subjektivnost (osobno cijenim) (Tafta-Vlahović 2013, 168−171). Ovakvi modalni iskazi i u govoru koji ima manje retoričkih figura omogućavaju govorniku da ostavi dojam načitanosti i ovladanosti govorničkim sposobnostima, dok govor pretvaraju u persuazivni.
Zakon kontrasta u persuazivnom govoru funkcionira po principu davanja usporedbe dvaju različitih ideja, rješenja, proizvoda ili samo dvije različite vrste informacije o istom (dobre i loše), na način da ono u što govornik uvjerava bude bolje od onoga što je uzeo za usporedbu. S obzirom da ljudski mozak pohranjuje informacije od dobrih prema lošim, od prvih prema zadnjim te od velikih prema malim, za dobru persuaziju treba voditi briga da naša ideja, vizija, proizvod, budu uspoređene s nečim što je u tom trenutku ‘’lošije’’ ili samo manje dobro od onoga što želimo da naša publika odabere (Mortensen 2004).
Prema Zakonu očekivanja, govornik može promijeniti stav publike samo izgovorivši svoja očekivanja koja ima od nje. I u pozitivnom i u negativnom kontekstu. Komentarima poput ‘’Vi to možete’’ ili ‘’Radili ste za to i to vam pripada’’ govornik potiče publiku na djelovanje. Očekivanja drugih utječu na naše ponašanje isto kao što očekivanja koja imamo za druge zaista postaju stvarnost (Mortensen 2004).
Zakon o uključivanju sugerira veći angažman publike. Slušanje govora je izuzetno pasivno, no uključi li se publiku mentalno i fizički (sa svih pet osjetila) u govor, stvara se idealna atmosfera za uvjeravanje. Cilj govornika je smanjiti udaljenost između njega i publike, čime smanjuje udaljenost koju publika mora prijeći kako bi postigla govornikov cilj. Zakonom o uključivanju govornik pomoću stvaranja atmosfere, dodjelom malih zadataka tijekom prezentacije govora i sličnog, pomaže publici da bude korak bliže poduzimanju akcije (Mortensen 2004).
Prema Zakonu vrednovanja, odnosno poštovanja svi ljudi trebaju i žele pohvalu, priznanje i prihvaćanje. Prihvaćanje i pohvala dvije su najdublje žudnje čovjeka. Komplimenti imaju moć promjene ponašanja, jer čine da se primatelj osjeća potrebnim i cijenjenim. Ako govornik svoj zahtjev u procesu nagovaranja iznese na način da upućuje komplimente i hrabri, slušatelji će biti puno motiviraniji da ga ispune (Mortensen 2004).
Zakon asocijacije tumači kako ljudski mozak povezuje objekte, geste i simbole s našim osjećajima, sjećanjima i životnim iskustvima te tako utjeće na oblikovanje stavova i mišljenja pojedinca. Zakon asocijacije moćan je alat koji pomaže utjecati i uvjeravati. Ako se koristi ispravno, pomaže stvoriti željene osjećaje, emocije i ponašanje kod publike. Upravo zbog toga, pri pripremanju govora, često smo svjedoci pažljivog odabira slika, mirisa, zvukova, boja, glazbe i simbola koji će ‘’pratiti’’ određenu prezentaciju i time pridonijeti atmosferi prihvaćanja sugestija (Mortensen 2004).
Zakon ravnoteže smatra da se u uvjeravanju poruka mora usredotočiti na emocije, no pritom se mora održati i ravnoteža između logike i osjećaja. Za savršeno uvjeravanje potrebna su uvijek oba elementa – i emocije i logika. Iako se može biti uvjerljiv i koristeći samo logiku ili samo emocije, učinak će zbog neuravnoteženosti biti kratkotrajan. Emocije stvaraju pokret i djelovanje, no logika igra ulogu stvaranja njihovih temelja (Mortensen 2004).
Osim Mortensenovih zakona, svaki, pa tako i persuazivni govor trebao bi po Aristotelovoj podijeli (1989, 201) imati uvod, izlaganje predmeta, metodu uvjeravanja i epilog te po uzoru na Aristotelove uvjete pravilnog govora i pet retoričkih razina - verbalnu, govornu, neverbalnu, tehničku i dijalektičku razina. Svaka od ovih retoričkih razina podjednako je bitna i neizostavna. Od pravilne uporabe riječi i jezika, korištenja običnih i nedvosmislenih izraza, glasa, intonacije i drugih paralingvističkih sredstava, govornikovog tijela, mimike i gesta, pa sve do pomagala koja govornik koristi u komunikaciji (laser, poster i sl.) te interakciju koju ostvaruje s publikom. Uz to, Škarić (2000, 69) dodaje i da bi svaki govor trebao biti sastavljan u pet faza koje obuhvaćaju izbor teme, raspoređivanje, sastavljanje, pamćenje i izvedba.
Prema TafraVlahović (2013, 57) postoje tri vrste persuazivnih govora:
- Govor o činjenicama – iako se o činjenicama nema kako, a niti zašto uvjeravati, postoje činjenice o kojima se laže te se time otvara prostor uvjeravanju.
- Govor o pitanju vrijednosti – odnosi se na ono što je ispravno i moralno. Govornik iznosi vlastiti vrijednosni sud i iznosi stav na temu kojom se bavi. Vodeći se onime što želi od publike, govornik shodno s tim odabire i informacije koje će im predstaviti.
- Govor o pitanju politika - sadrži u sebi i prethodne dvije vrste govora. U političkim govorima govornik uvjerava publiku o postojanju potrebe, određenog problema i na kraju rješavanja toga problema. Cilj govornika je motivirati publiku i pridobiti suglasnost te biti razumljiv i eksplicitan. Tako npr. vođa koji otvoreno poziva na izlazak na izbore i davanje ‘’glasa’’ njegovoj politici i njemu kao kandidatu, dobit će veću ‘’suglasnost’’ od onoga koji se općenito obraća narodu riječima ‘’Vrijeme je da progledamo’’ ili ‘’Vrijeme je da nešto poduzmemo’’ (Tafra-Vlahović, 2013: 57−60). Na početku govora o pitanju politika, publiku je potrebno motivirati. Jedna od metoda je korištenje dramatične priče. Zatim je potrebno analizom problema (izravno povezanog s publikom) probuditi kod publike potrebu za promjenom, pri ćemu govornik nudi riješenje i plan, a zatim poziva na djelovanje, odnosno glasanje. (Tafra-Vlahović, 2013: 57−60).
Kao što vidimo, za svaku vrstu persuazivnog govora postoje posebne metode i pravila strukturiranja, no kako god ih strukturirali ne smiju se izostaviti niti tri osnovna persuazivna cilja. Informiranje, zabavljanje i pokretanje publike. Kako će se kombinirati i na kojem od ciljeva će biti naglasak, najviše će ovisiti o publici (Španjol Marković 2008, 86−91), jer želimo li vidjeti pravi učinak persuazije najbitnije je znati kome i kako se obraćamo.
2. POLITIČKI MARKETING, NOVO ORUĐE POLITIČKE KOMUNIKACIJE
Razvoj tiskarstva u svijetu dovodi do prve pojave i masovnog jačanja političkog komuniciranja. U 17.st. (osobito drugoj polovici) razvojem novinarstva, pamflete i druge vrste letaka zamjenjuju novinski članci. Nakon razvitka novinstva na povijest političkog marketinga utječe i nastanak političke propagande. Iako se kao početak ove djelatnosti navodi Congregatio de Propaganda Fide, poseban crkveni ured Urbana VIII (1622.g.) zapravo prva suvremeno organizirana propagandna služba uspostavljena je u doba Napoleona (Press služba), a punu snagu dobiva se početkom 20. st. paralelno s razvojem tržišne privrede i potrošnje (Tomić 2014, 41-42).
Paralelno, u SAD-u, dok pojedini autori smatraju da se političke kampanje sve više razvijaju u smjeru natjecanja u prostaštvu, 1824.g. pojavljuju se rezultati prvog predizbornog istraživanja javnog mišljenja. 1859.g. nastaje i prvi novinski intervju s nekom javnom osobom. 1888.godine počinje se polako stvarati i industrija odnosa s javnošću, a 1907.g. izdano je i prvo američko priopćenje za novinare. 1936.g. započinje polako i tradicija straw votes – neslužbenog glasovanja. Američke političke kampanje pomoću pamfleta, plakata i javnih događaja (parade i skupovi) već u 19.st. uvjeravaju Amerikance da podupru određene kandidate. Tako u kampanji Bryan – McKinley (1896.g.) stranački stožeri smješteni u Chicagu neprestano šalju pamflete, plakate, priopćenja, i druge propagandne materijale koji nalikuju današnjim političkim kampanjama. Iako se već tada pojavljuju brojni elementi koji su danas dio političkog marketinga, ipak još dugo vremena nakon neće biti niti riječi o realizaciji političkog marketinga kao cjelovite koncepcije političke promidžbe. 20. st. (Tomić 2014, 41-42).
Tijekom 20.st. svoj razvoj, paralelno s komercijalnim marketingom (naročito u Americi i Europi), konačno doživljava i politički marketing. Porast sveopćeg izbornog prava, razvoj radija i televizije, razvoj znanstvenih metoda procjene tržišta i javnog mnijenja, nastaje plodno tlo za razvoj političkog marketinga, odnosno političkih kampanja kakve se vode danas (Tomić 2014, 21). Osim prethodno stečenih uvjeta, tome doprinosi i parlamentarna demokracija, odnosno višestranački sustav koji dovodi do određene kompeticije pojedinih stranaka, programa i kandidata na svojevrsnome “političkom tržištu” koje vođene marketinškim pristupom, na tragu poznatih postupaka iz područja ekonomije, odnosno tržišne privrede, pokušavaju što bolje ‘’prodati’’ određene ideje i pojedince (Šiber 2000, 149).
S obzirom da je po Šiberu za razvoj političkog marketinga bitan preduvjet i demokratski politički poredak, postavlja se pitanje može li on djelovati i u okviru totalitarnih poredaka? Odgovor je, smatra Šiber, i na teorijskoj i na empirijskoj ravni, niječan. ‘’…Na teorijskoj, marketing podrazumijeva konkurenciju, i on zahvaća znatno šira područja i procese nego što su to procesi političkog djelovanja, prije svega procesi političke propagande i indoktrinacije, u totalitarnim društvima’’ (Šiber 2000, 149).
Ipak, većina znanstvenika zatečeni novim društvenim odnosima, politički marketing u osnovi poistovjećuju s političkom propagandom. F. Muhić (Slavujević 1990, 56) tako kaže “…taj proces plasiranja političkih programa i ideja, na što se svodi osnovna konotacija sintagme ‘politički marketing’...”, ne uviđajući svu kompleksnost političkog marketinga i činjenicu da je politička propaganda samo jedan njegov dio.
Sličan pristup ima i T. Đorđević (1990.) koji navodi da se politički marketing sastoji od marketinških aktivnosti isprepletenih informativno-propagandnim procesima radi javne promocije ključnih političkih ideja i vrijednosti pojedine stranke. Cilj im je dobiti legitimnost i takvom aktivnošću osigurati nadmoć nad drugim programskim orijentacijama kako bi se nakon dolaska na vlast pomoću marketinške aktivnosti dobila podrška za određene postupke (Đorđević T. u Šiber 2000, 150).
Ipak, pojavljuju se i autori koji složenije pristupaju toj problematici. Spahić politički marketing određuje znatno kompleksnije te ukazuje i na nužnost stvaranja materijalne osnove za promoviranje političkih ideja, kao i suradnje s različitim institucijama. Po njemu, politički je marketing “skup analitičkih, kreativnih i planskih akcija kojima politički subjekt nastoji osigurati što veću podršku sljedbenika i najšire javnosti u što efikasnijoj realizaciji političkih ciljeva, konkretnog političkog programa ili pak u osvajanju političke vlasti u parlamentarnim izborima, uz istovremeno osiguravanje materijalne osnove svoga djelovanja” (Spahić 1990, 65).
Iako postoji puno različitih tumačenja političkog marketinga, većina autora slaže se da se u političkom marketingu, u osnovi, radi o političkoj organizaciji (bilo da se radi, političaru kandidatu, vladi) i njihovom odnosu s tržištem ili prema tržištu (bilo da se radi o javnosti općenito, građanima ili na određeniji način članstvom) (Tomić 2014, 28).
Kako bi se pojam političkog marketinga lakše razumio, u njegovo definiranje brojni autori kreću bez političkog predznaka. Najčešće korištena definicija marketinga je definicija Američkog marketinškog udruženja (AMA) koja kaže da je marketing ‘’proces kojim se planira i provodi stvaranje ideja, roba i usluga, određivanje njihovih cijena, promocija i distribucija kako bi se ostvarila razmjena koja će zadovoljiti ciljeve pojedinaca i organizacija’’ (AMA 1960, 15). Charteret Institute of Marketing UK tumači marketing kao proces upravljanja koji identificira, predviđa i zadovoljava zahtjeve potrošača s ciljem ostvarenja profita (Dibb idr. 1995, 4), dok P.Kotler definira kao ‘’skup tehnika kojima je cilj da određeni proizvod prilagode njegovom tržištu, da s njim upoznaju potrošača, istaknu razlike u odnosu na konkurenciju te da s minimumom sredstava optimaliziraju profit od prodaje’’ (Kotler u Bongrand 1998, 15-16). I S.Dibb i sur. smatraju prethodne definicije prihvatljivima, no definiraju ga još puno šire. Po njima je marketing ‘’sastavljen od aktivnosti pojedinca i organizacija koje omogućuju i ubrzavaju razmjenu u dinamičnom okružju pomoću stvaranja, distribucije, promocije i određivanja cijena robe usluge i ideja’’ (Dibb idr. 1995, 5).
Kako bi politički marketing mogao funkcionirati u praksi, osim porasta sveopćeg izbornog prava, razvoja radija i televizije, razvoja znanstvenih metoda procjene tržišta, javnog mnijenja i postojanje demokratskog poretka, Šiber (2000, 150) smatra da postoji još uvjeta koji moraju biti zadovoljeni. Jedan od njih je da političari trebaju biti svjesni metoda “prodaje” i postojanju veze između politike i biznisa, ali i biti spremni prilagoditi svoje stavove prema rezultatima istraživanja. Također, osim postojanja komercijalnih medija i reklamnih agencija za dobar politički marketing potreban je i znatan novac koji se može upotrijebiti u kampanji. I još bitnije, potrebna je i svjesnost o opadanju udjela populacije u politici i javljanju potrebe za ‘’jačim’’ apelima te svjesnost da društvo, koje je zemljopisno i socijalno pokretljivo, stvara vrijednosni “vakuum” uz istovremeno sve manje lojalnosti na političkom ‘’teritoriju’’ (Šiber 2000, 150).
Brzi napredak i širenje napredne komunikacijske (američke) prakse diljem svijeta, koja koristi sve veći broj raznih instrumenata i taktika, dolazi do sve većeg miješanja pojmova političkog marketinga i političke komunikacije (Blumer i Kavanagh 1999, 212-215). No bez obzira na sličnosti, politički marketing ipak je puno širi pojam od političke komunikacije, odnosa s javnošću, pa i vođenja kampanja. Politički marketing stranke ‘’pretvara’’ u poduzeća, koristeći tržišne informacije za dizajniranje političkog proizvoda kojeg nude, postajući orijentirane prema tržištu (ili glasaču) radije nego fokusirane na prodaju (Tomić 2014, 28).
Isto smatra i francuski teoretičar Bongrand koji kaže da iako je politički marketing u prvom redu komunikacijsko djelovanje, važno je razlikovati politički marketing od političke komunikacije. Politička komunikacija postoji oduvijek i cilj joj je udovoljiti svim potrebama i svim oblicima vlasti. Također, da bi se na vlast dospjelo i da bi uspješno ispunjavala svoju svrhu, politika mora biti komunikacija. To je i razlog postojanja različitih programa, platformi i ostalih političkih dokumenata. Bongrand nadalje smatra da je politički marketing novo oruđe političke komunikacije koje je nastalo iz međusobnog spoja općeg prava glasa, demokracije i razvitka sredstava informiranja (Bongard u Lock i Phil 1996, 7). S tom teorijom slaže se i P. J. Maarek, profesor informacijskih i komunikacijskih znanosti iz Pariza, ističući da je politički marketing opća metoda političke komunikacije (Maarek 1995, 28).
Iako se i odnosi s javnošću često miješaju s pojmom političkog marketinga, sa stajališta marketinga, prema Tomiću, oni su (poput prethodno spomenutih političkih komunikacija) ipak samo jedan njegov dio (Tomić u Zipfel 2008, 677). S time se ne slaže u potpunosti Jantol. U svojoj knjizi Politička javnost (2004) Jantol ne podređuje odnose s javnošću političkom marketingu već ih smatra jednako bitnima te primjećuje da se često istodobno i koordinirano izvode u ostvarivanju istog cilja. Ipak, razlikuje ih prema načinima i području njihovog djelovanja. I dok se politički marketing kao grana marketinškog komunikacijskog djelovanja bavi prodajom političke robe (kandidata, političke stranke i njezinih ideja) informirajući potencijalnog kupca o tome što mu se nudi i uvjeravajući ga da mu je točno ‘’to’’ potrebno, odnosi s javnošću bave se izgradnjom i očuvanjem odgovarajuće reputacije, povoljnog raspoloženja i dobre volje (Jantol 2004, 191-194).
Iz prethodnih definicija autora vidljivo je kako je politički marketing interdisciplinarno područje koje u sebi sadrži znanja iz ekonomije, socijalne psihologije, komunikologije i politologije (Mirosavljević 2010, 97). Iako je opća metoda političke komunikacije, ujedno je i posebna grana marketinškog komunikacijskog djelovanja koja ne pribavlja novac već prodaje političku robu: političkog kandidata s političkom strankom i idejama koje predstavlja, a sve s ciljem dobivanja vlasti (Jantol 2004, 191-192). Kako bi to ostvario, politički marketing mora ne samo informirati potencijalnog kupca o tome što mu se nudi već ga i uvjeriti da mu je upravo to i potrebno te da je istovremeno puno bolje od svega ostalog što mu nude drugi. Kako bi se to moglo ostvariti, politički marketing u svom djelovanju mora imati izrazito jak persuazivni karakterter (T. Jantol. 2004. str 191-192).
3. PERSUAZIJA U INSTRUMENTIMA POLITIČKOG MARKETINGA
Kako bi se marketingom privukla pažnja potencijalnih kupaca te ispunile njihove potrebe i želje, pa čak stvorile i nove (Kotler idr. 2006, 5-10, 36) izuzetno je bitna persuazija. Uspješan marketing uvijek sadrži persuaziju, jer u svakoj situaciji gdje postoji brojna konkurencija oni koji najbolje uvjeravaju postižu i najveći uspjeh (O’Shaughnessy i O’Shaughnessy 2004, IX). Persuazijom u marketinškim kampanjama koriste se sve marke/brendovi s ciljem stvaranja svog identiteta, imidža i reputacije, kao i povezivanja marke s kulturom i emocijama. Uzme li se u obzir da je glavna motivacija svakog čovjeka u mnoštvu ponuda znati odabrati ono najbolje (za sebe i svoje najbliže), marketinška persuazija igra veliku ulogu u stvaranju povjerenja i sigurnosti da ono što se nudi stvarno i vrijedi (Sladić 2015, 6).
I u politici, marketinški oblik komuniciranja obrađuje (uvjerava) publiku političke javnosti na iste načine koji se koriste na klasičnom ekonomskom tržištu. Komunikatori iz političkog marketinga metodama i postupcima promidžbenog publiciteta nastoje zadobiti povjerenje i potporu građana za sebe i svoje ciljeve, ideje i namjere. Također, njihov nastup pred publikom sadržava jake komponente promidžbenog djelovanja, jer uz informacije o svojim aktivnostima publici nude i svoje uljepšano lice s ciljem zadobivanja potpore, simpatije i naklonosti (Jantol 2004, 199-200).
S obzirom na komunikaciju i ciljeve koje želi postići, politički marketing dijeli se u više vrsta: izborni marketing (vrijeme izbora), trajni marketing (opći) nepolitički izborni marketing (izbori u sindikatima i sl.), institucionalni marketing (kojim se vrši pritisak na vlast u korist određenog javnog interesa), ekološki marketing, marketing imidža, marketing nespominjanih ideja (ekstremnih ili terorističkih) te se kao posebna vrsta izdvaja izborni marketing (Mirosavljević 2010, 101-102).
Kako bi politički marketing (s obzirom na sve svoje vrste) ispunio svoje ciljeve potrebno je uspostaviti dobru političku komunikaciju bilo da se radi o javnosti općenito, građanima ili na određeniji način članstvom (Tomić 2014, 28). Iako političku komunikaciju brojni autori smatraju teškom za definiranje, možemo ju definirati kao ‘’javnu raspravu o alokaciji javnih resursa (prihoda), službene vlasti (kome je dana ovlast donositi pravne, zakonodavne i izvršne odluke) i službenih sankcija (ono što država nagrađuje ili kažnjava)’’ (Denton i Woodward 1990, 14). McNair tu je definiciju značajno pojednostavio pa kaže da se političko komuniciranje odnosi na ‘’svrhovitu komunikaciju u politici’’. Prema njemu to uključuje: ‘’1. sve oblike komunikacije kojima se služe političari i drugi politički akteri u svrhu ostvarivanja specifičnih ciljeva; 2. komunikaciju koju prema tim akterima usmjeravaju nepolitičari kao što su birači i novinski kolumnisti te; 3. komunikaciju o tim akterima i njihovim aktivnostima kakva se pronalazi u izvješćima, uvodnicima i drugim oblicima medijske rasprave o politici’’ (McNair 2003, 12). Ovom McNairovom definicijom obuhvaćen je sav politički diskurs, jer osim verbalnih i pisanih iskaza, politička komunikacija prema njemu su i vizualna sredstva označavanja poput odjeće, frizure, šminke, loga, ali i svi ostali elementi komunikacije za koje se može reći da tvore jedan politički ‘’imidž’’ ili identitet.
Z. Slavujević dodaje da osim što ‘’političko komuniciranje čine procesi razmjene različitih političkih sadržaja u trokutu : vlast – mediji – javno mišljenje, političara, novinara i građana’’, političko komuniciranje ima i najmanje tri funkcije. Prva funkcija se odnosi na razmjenu informacija između različitih političkih subjekata i predstavlja izvješća o aktualnim političkim događajima aktivnostima i osobama, izražavanje političkih stavova i uvjerenja različitih aktera političkog života. Druga funkcija je politička edukacija i socijalizacija, odnosno podučavanje ljudi raznim političkim znanjima koja su im potrebna kako bi mogli sudjelovati u političkom životu, odnosno uče ih pravilima ‘’političke igre’’. Treća, no i najvažnija funkcija političkog komuniciranja je političko uvjeravanje, odnosno politička persuazivna djelatnost – formiranje, učvršćivanje, promjena stavova ljudi o politici i njezinim akterima te služi poticanju ljudi da sudjeluju u političkom životu. Upravo ova posljednja funkcija ukazuje na potrebu za političkim marketingom kao alatom za postizanjem ciljeva poput formiranja, promjene, učvršćivana stavova vezanih uz politiku (Slavujević 1999, 9-10).
Kao i sve ostalo, i politička komunikacija, odnosno političke kampanje, pod pritiskom sve bržeg razvoja medija, razvijajući se kroz vrijeme, prolaze kroz faze od predmoderne (prije televizije), preko moderne (pojava elektroničkih medija), do postmoderne, onoga što zovemo ‘’danas’’. U ovom trećem razdoblju, postmodernom, za koje se smatra da je još uvijek u nastajanju, dolazi do sve izraženije potrebe za profesionalizacijom političkih komunikacija, odnosno za što boljom prilagodbom političkih poruka novim kanalima i formatima s ciljem što boljeg privlačenja pozornost i suglasnost medija, ali i javnosti, publike (Tomić 2014, 42-64).
Kako bi se bilo kakvo političko djelovanje moglo ostvariti, osim političkih organizacija, medija i građana kao glavnih aktera (Mc Nair 2003, 13), potrebno je pravilno oblikovati komunikaciju.
U kreiranju poruka, politički marketing služi se brojnim instrumentima. Prema Laliću i Grbeši (2003, 37) ti instrumenti uglavnom su nastali i razvijali se na temelju dosadašnjih dostignuća u psihologiji, komunikologiji, sociologiji, ekonomiji i drugim znanostima. Ta se dostignuća odnose na sadržaje političkog komuniciranja (npr. tema kampanje ili tehnike uvjeravanja) i na forme, odnosno metode koje se u njemu koriste (istraživanje javnog mnijenja, policy analize i sl.). Lalić i Grbeša temeljem toga definiraju 13 instrumenata suvremenog političkog komuniciranja u demokratskim društvima:
- agenda setting (određivanje i strukturiranje tema u javnosti);
- istraživanje javnog mišljenja (saznati kako razmišljaju birači);
- uokvirivanje – framing (politički savjetnici postavljaju okvire za sadržaj koji guraju medijima);
- konstruiranje spektakla;
- ‘’pakiranje’’ politike (kreiranje imidža, intervjui, Sound – bites – zvučni isječak);
- kreiranje i uporaba imidža (oblikovati i stimulirati pozitivne asocijacije kreirjući sliku o kandidatu);
- spin-doctori (političarev osobni savjetnik; osoba vješta u manipuliranju medija s ciljem stvaranja povoljnije percepcije javnosti o političarima ili političkoj stranci);
- stvaranje pseudodoigađaja (kreirani događaji koji imaju medijsku atraktivnost kako bi osigurali publicitet);
- politički odnosi s javnošću (njegovanje odnosa s biračima s ciljem pridobivanja potpore te izgradnje povjerenja i ugleda (reputacije) političara ili stranke – potporna funkcija političkom marketingu);
- državna kontrola nad medijima;
- politička retorika (detaljno isplanirana – cilj uvjeriti).
Na ovaj popis naknadno su dodana još dva instrumenta: 12. političko oglašavanje i 13. političke kampanje (Lalić i Grbeša 2003, 37). Svi ovi instrumenti, svaki na svoj način, imaju za zadatak ili informirati ili uvjeriti ili mobilizirati javnost. Oblikovati povoljnu percepciju javnosti o političarima ili političkoj stranci te poslati poruku kojom će ih uvjeriti kako su najbolji izbor za njih.
Jedna od bitnih podjela političkog marketinga iz perspektive kome se obraća - obraća li se politika svojim članovima i volonterima ili biračima, je podjela na: 1. marketing unutar organizacije (za članove, volontere); 2. marketing za ‘’tržište’’, glasače (Tomić 2014, 101). Iako bi uspješan program komunikacije trebao početi već ‘’od kuće’’, što znači u stranci, političke stranke često imaju slabu internu komunikaciju (Mirosavljević 2010, 82–83). S obzirom da je i to jedan od razloga zbog kojeg u novije doba članstvo u političkim strankama opada, i u brojkama i u aktivnostima, interni politički marketing ima funkciju povećavati motivaciju predanosti, suradnju i trud od strane članova, volontera i simpatizera, privlačenje mladih, ali i pomoći u prikupljanju novčanih sredstava (članarine, donacije) (Tomić 2014, 101107). Iako se i u ovoj vrsti komunikacije (interne) za poticanje sudjelovanja, suradnje i truda koristi uvjeravanje, ono nije dovoljno. Najveći problem današnjih političkih stranaka nedostatak je jasne unutrašnje upravljačke i komunikacijske strukture koja bi bila poznata i lako razumljiva svim članovima (Mirosavljević 2010, 82-83).
I dok se politički marketing unutar organizacije bavi motiviranjem i povećanjem članstva, volontera i simpatizera, ‘’tržišni’’ politički marketing bavi se prilagođavanjem i ‘’prodajom’’ političkog kandidata, odnosno ‘’prodajom’’ političke ideje biračima. Ovakav ‘’tržišni’’ marketinški pristup u politici služi za isticanje osobnosti političkog, odnosno izbornog marketinga (Tomić 2014, 28-101).
Jedan od prethodno spomenutih 13 instrumenata suvremenog političkog komuniciranja, a na neki način politici i najvažniji, je izborni marketing. Ako se uzme u obzir da je cilj svake političke stranke sudjelovanje u vlasti, a da bi to i postigli moraju sudjelovati na izborima, izborni marketing smatra se, ako ne najvažnijim, onda zasigurno najdinamičnijim i najviše ‘’tržišnim’’ dijelom političkog marketinga. Izborni marketing vremenski je određen, jer prati samo izborni proces, kampanju kandidata ili stranaka, a njegovim završetkom ponovo nastupa razdoblje redovnog marketinga, češće nazivanog ‘’politički marketing’’ (Mirosavljević 2010, 101-102). Izborni marketing primjenjuje se prilikom svih vrsta izbora (općinski, gradski, županijski, parlamentarni, predsjednički), pa i referenduma te podrazumijeva aktivan pristup u kampanji. Analiziranjem pojma izborna kampanja, definiraju se dva opća tipa kampanje. U prvom američki politolog Vermeer u knjizi Campaigns in the News (1987.) definira predizborne kampanje kao ‘’vježbe u komuniciranju’’, odnosno ‘’pokušaji kandidata da dopru do publike, biračkog tijela, sa svojim imenima, porukama, temama kampanje, stavovima o problemima i drugim sličnim pitanjima’’ (Vermeer u Tomić idr. 2008, 42). Drugi pristup, određen kao utilitarističko-promidžbeni, Percy H. Tannenbaum i Leslie J. Kostrich u knjizi Turned – on TV/Turned – off Voters: Policy Options for Election Projections (1983.) pišu da predizborne kampanje obilježava ‘’uvjeravanje glasača da glasuju za određenog kandidata’’ (Tannenbaum i Kostrich u Tomic idr. 2008, 42).
William H. Flanigan, pišući o predizbornoj kampanji, u svom definiranju osnovnih ciljeva koje takva kampanja želi postići, navodi sljedeća tri; 1. objavljivanje atraktivnih kvaliteta kandidata, njihovih programa i realiziranje programa; 2. prikupljanje novca; 3.regrutiranje aktivista kampanje (Flanigan i Zingale 1972, 105).
Tomić se pak odlučuje za sljedeći teorijski pristup pojmu izborna kampanja. On smatra da su to sve aktivnosti političkih stranaka i kandidata u vrijeme (pred)izbornih kampanja koje uz primjenu integrirane marketinške komunikacije imaju za cilj predstaviti kandidate i programe, izgraditi pozitivan stranački i osobni imidž te pridobiti birače za postizanje planiranog izbornog cilja (Tomić idr. 2008, 43).
Kao što se vidi i iz prethodnih definicija i tumačenja pojma izborne kampanje, funkcija svake izborne kampanje je osigurati uvjete za predstavljanje i promidžbu političkih kandidata, programa, ideja, a sve s ciljem kako bi se osigurala što veća potpora birača na dan izbora (Tomić idr. 2008, 42-44).
R. Denton i G. Woodward smatraju da kampanje možemo razlikovati i po njihovim funkcijama - instrumentalna i potrošačka. Instrumentalna funkcija kampanje obuhvaća funkciju aktivacije ponašanja (pojačava ne samo stavove birača i promjenu njihovih sklonosti, već i motivira birače da glasuju ili pomognu u kampanji), zatim funkciju kognitivne prilagodbe (stimuliranje svijesti o nekom pitanju što odražava gledište kandidata ili rezultira modifikacijom stajališta birača) te funkciju legitimiziranja novog vodstva i kasnijih pravila, zakona i propisa. Potrošačke funkcije utjelovljene su u komunikacijskim procesima koji idu dalje od odabira kandidata i donošenja zakona. One pomažu i u stvaranju spona koje povezuju naš politički sustav u jednu cjelinu. Obuhvatimo li sve prethodno navedene funkcije izbornih kampanja (instrumentalnu i potrošačku) možemo zaključiti da kampanje i poručuju, i utječu, i pojačavaju, i preobraćuju, i informiraju, i bude entuzijazam, i motiviraju, pa čak i obrazuju. Također, one ne samo da omogućavaju izabrati novog vođu, one definiraju identitet nekog naroda, pa smjeru u kojem se ide i iz kojeg se došlo (Denton i Woodward 1990, 77).
Kako bi poruke političkih izbornih kampanja mogle ostvariti sve svoje prethodne funkcije (poručiti, utjecati, pojačavati, preobratiti, informirati…) suvremena profesionalna politička komunikacija prisiljena je koristi sve više različitih kanala (medija) za komunikaciju - televizijske i radijske reklame, debate, predizborne skupove, tiskane brošure, internetske stranice, nastupe u emisijama, bedževe, plakate, automobilske naljepnice i slično. Važno je znati da niti jedan od ovih medija ne doseže istu publiku, razlikuju se po troškovima, imaju različito vremensko trajanje i učestalost pojavljivanja te da ih je izuzetno bitno znati dobro kombinirati. Iako su tri uvjerljivo najvažnije vrste persuazivnih poruka TV reklame (često emitirane), debate (veliki auditorij, može se saznati puno o kandidatima) te obraćanje javnosti (veliki auditorij i dulje trajanje), izbor persuazivne poruke ovisit će uvijek o mediju, cilju koji se želi postići i ciljanoj publici (Benoit i Benoit 2013, 237-249).
Kako bi poruke dobile svoj prostor u medijima i stigle do ciljane publike, politički akteri uz pomoć profesionalaca kreiranjem događaja i oblikovanjem svojih poruka trude se privući pažnju medija. S obzirom da je medijima interesantan samo onaj sadržaj koji privlači publiku, a medijski prostor (televizija, radio, novine) ima ograničeni kapacitet, osim što je izuzetno važno kreirati uvjerljivu poruku u skladu s ciljevima političke organizacije, potrebno ju je učiniti i dovoljno interesantnom, ali i prilagoditi mediju za kojeg se želi da ju plasira publici (Tomić 2014, 64).
4. PERSUAZIJA KAO DIO STRATEGIJE POLITIČKOG KOMUNICIRANJA
Proces kreiranja poruka u skladu s ciljevima političke organizacije, njihovo prezentiranje javnosti, ali i brojne tehnike, metode, instrumenti i alati, dovode do potrebe za izradom strategija komuniciranja. Svaka bi izborna kampanja trebala imati svoju (opću) strategiju. Takvu strategiju kreiraju politički konzultanti u suradnji s kandidatima i strankama, a oblikovana je prema potrebama i željama, odnosno u skladu s ciljevima prema kojima je potrebno komunicirati, točnije strateški komunicirati. Prema Tomiću ‘’strateška komunikacija je komunikacija osoba ili organizacija namijenjena uvjeravanju javnosti s osnovnim ciljem povećanja znanja, promjene stavova ili izazivanja željenog ponašanja’’ (Tomić 2014, 403). Samo dobra komunikacijska strategija dovodi do dobrih rezultata. Ona obuhvaća niz analitičkih zadataka koji su jednaki kod svih tipova komunikacije, a može ih se koristiti i u usmenoj i u pismenoj komunikaciji. Kako bi komunikacijska strategija bila uspješna nije dovoljno samo obuhvatiti ciljeve, analizu, strategiju i primjenu već te elemente i primijeniti na komunikacijske zadatke (Rouse i Rouse 2005, 87-88).
Prema Laliću, strateški komunicirati značilo bi uz isticanje svojih posebnost predstaviti svoju stranku i kandidate, ukazati na razloge zbog kojih treba glasati za stranku i njezine kandidate, iznijeti svoj odnos prema dosadašnjoj vlasti i izraziti svoje mišljenje prema suparničkim strankama te predstaviti politiku kakvu bi vodila i što bi ostvarila ukoliko bi došla na vlast ili kakav bi utjecaj imala na vlast (Tomić idr. 2008, 48-51).
Komunikacijska strategija, ukoliko ju promatramo kao skupinu integriranih strategija, možemo raščlaniti na četiri strategije koje je nužno uskladiti i povezati da bi se ostvarili ciljevi: strategiju komunikatora; strategiju publike; strategiju kanala i strategiju poruke. Strategija komunikatora, odnosno pošiljatelja poruke, daje strukturu za proučavanje i oblikovanje ciljeva komunikatora te procjenu i stvaranje njegove vjerodostojnosti. U strategiji publike analizira se publika (kako joj pristupiti, privući ju i motivirati), njihovo poznavanje teme te poznavanje komunikatora. Strategija poruke bavi se sadržajem, strukturom i stilom poruke. Koji je stupanj formalnosti potreban te je li cilj uvjeriti, informirati ili savjetovati. Strategija kanala definira sredstvo prenošenja poruke u čemu važnu ulogu ima vrijeme i novac te postojanje potrebe za trajnim zapisom. Dobro strukturirana komunikacijska strategija u marketingu, služi za osnaživanje poruka kako bi ‘’natjerali’’ primatelja poruke na kupovinu proizvoda (Rouse i Rouse 2005, 87-107).
Analizirajući i ovako raščlanivši komunikacijsku strategiju te ju usporedivši s tumačenjem persuazije, kao procesa koji počinje osobom (uvjeravateljem/komunikatorom) koja ima za cilj stvoriti poruku koja će potaknuti na postizanje ciljeva stvaranjem, mijenjanjem ili jačanjem stavova drugih (primatelja poruke) (Benoit i Benoit 2013, str 9), i pri tome znajući da su političke kampanje organizirani napori koji nastoje utjecati na proces donošenja odluka unutar neke zemlje, može se reći da je strateško komuniciranje u okviru političkog marketinga u potpunosti persuazivnog karaktera. To je vidljivo i u osnovnom cilju svake političke kampanje, koje se vode metodama uvjeravanja glasača da je jedan kandidat, jedna politička stranka, bolja od drugog kandidata i njegove političke opcije. Pri tome kandidat A ne treba biti savršen. Potrebno je samo da uvjeri većinu onih koji glasaju da je bolji od kandidata B. Bez obzira na vizualna sredstva označavanja poput odjeće, frizure, šminke, loga (McNair 2003, 12), razinu politike pa i na karakter (osobne karakteristike kandidata), u verbalnim i pisanim iskazima im u tom uvjeravanju pomažu i tri univerzalne persuazivne opcije za privlačenje glasova: 1. samohvala – hvalisanje vlastitim pozitivnim osobinama; 2. napad (kritiziranje protivnika) – uvjeravanje glasača u navodne slabosti ili nedostatke protivnika; 3. obrana ( reakcija na napade) – pokušaj pobijanja ili odbacivanja kao odgovor na napade (Benoit i Benoit 2013, 239-241). Ovakve, pomalo ‘’ratničke’’ opcije privlačenja glasača ne čude s obzirom da su za političare izbori prijelomni trenutak karijere, odnosno njihovo političko ‘’biti ili ne biti’’. Žele li zaista osvojiti vlast, političari moraju biti spremni učiniti sve što im pravni, običajni, moralni normativni okviri društvenog života dopuštaju, a ponekad i puno više od toga (Jantol 2004, 205).
5. ZAKLJUČAK
Svrha ovog preglednog članka bila je prikazati tumačenje pojmova persuazija i politički marketing te njihov uzajamni odnos. S obzirom da su i jedan i drugi pojam često raspravljani, tumačenju se pristupilo kroz pregled literature najčešće spominjanih i citiranih autora u temama politike, političkog marketinga, političkih komunikacija i persuazije. Pregledom dostupne literature uočavamo da se o pojmovima političkog marketinga i persuazije te o njihovom uzajamnom odnosu, zbog miješanja s drugim pojmovima, među autorima često vodila rasprava. Pokušavajući definirati persuaziju vidimo da ju pojedini autori, iako to nije, poistovjećuju s propagandom, dok pojam politički marketing stavljaju u podređeni ili ravnopravan odnos s političkom komunikacijom, pa i odnosima s javnošću, nazivajući ga samo jednim od njihovih metoda djelovanja. Iako prema nekim autorima djelomično kritiziran, zbog svog tržišnog i profitnog pristupa, politički marketing ipak dobiva sve veći značaj u politici, a da bi izvršio svoju funkciju, potrebno mu je koristiti komunikaciju jakog persuazivnog karaktera. Upravo zbog toga profesija političara u današnje vrijeme više nije prepuštena slučaju, već se zasniva na ozbiljnoj pripremi i stručnosti, jer ukoliko se ne poznaju pravila persuazije uvijek postoji opasnost od ‘’skretanja’’ u smjeru propagande i manipulacije. Uz globalizaciju i sve brži razvoj tehnologija, političke stranke i njihovi kandidati kroz proces političkog marketinga sve više profesionaliziraju svoju komunikaciju. I politolozi, i komunikolozi, i psiholozi, i ekonomisti, pa i sociolozi posljednjih dva desetljeća sve više skreću pozornost na njegovo sustavno proučavanje time dajući marketingu u politici sve veći značaj. Promatrali ga kao opću metodu komunikacije ili posebnu granu marketinškog komunikacijskog djelovanja koja ne pribavlja novac, cilj političkog marketinga je prodati političku robu, a kako bi to ostvario, kao i svaki drugi, i politički marketing u svom djelovanju mora imati izrazito jak persuazivni karakter. Iako se taj persuazivni karakter u političkom marketingu najviše koristi u svrhu pridobivanja birača, značajna je spoznaja da se jako rijetko koristi u svrhu povećanja političke participacije.
Veliki pad zainteresiranosti građana za politiku i političke stranke i kandidate, odnosno njihovo okretanje ‘’od’’ politike, vidljivo je ne samo u sve manjem broju članova i volontera već i u sve većem padu izlaznosti birača na izbore. S takvim trendom koji je u porastu, od izbora do izbora, susreće se sve više zemalja u EU (Izbori u Francuskoj, 2022), ali i Republika Hrvatska.
Analizira li se situacija u Republici Hrvatskoj od prvih izbora održanih 1992.g., vidljivo je da je na višestranačke parlamentarne izbore koji su održani u kolovozu 1992.g. izašlo 75,61% birača, dok je na posljednje parlamentarne izbore održane 2020.g. izašlo samo 46,90% birača. Ista situacija je i s predsjedničkim izborima. Na prvim predsjedničkim izborima održanima 1992.g. broj birača koji su izišli na izbore bio je 74,90%, dok se 2020.g. za izlazak na izbore aktiviralo samo 51,19% birača (DIP RH, 2022).
Sličan trend pada izlaznosti birača doživljavaju i referendumi. Od prvog referenduma 1991.g. u Hrvatskoj koji je pokazao veliku zainteresiranost birača od 83,56%, referendum iz 2013.g. sa svojih 37,90% pokazuje razočaravajuće rezultate izlaznosti. No, iako je do sada, prema dostupnim podacima, izlaznosti hrvatskih birača na referendume, parlamentarne i predsjednićke izbore sve niža, istovremeno je primijećen uzlazni trend na izborima za Europski parlament. I dok je izlaznost na europske izbore od 1979.g. do danas u EU pala s 61,99% na 50,66%, Hrvatska je jedna od zemalja u kojoj se ipak bilježi blagi porast zainteresiranih birača za tu vrstu izbora. Tako je na prvim izborima za europski parlament na izbore u RH 2013.g. izašlo samo 20,84% birača, dok već 2014.g. taj postotak raste na 25,24%, a 2019.g. na 29,85% (European Parliament, 2022).
Promatrajući evidentan pad zainteresiranosti hrvatskih birača za izbore u Republici Hrvatskoj, možemo zaključiti da je nezainteresiranost za nacionalne političke opcije i političke kandidate zaista sve veća. Upravo takva situacija danas otvara, u velikom dijelu, premalo istražen prostor u kojem još uvijek nemamo odgovor na pitanje koliko su i jesu li za takvu situaciju krivi političari (politike i/ili kandidati), jer su loš proizvod koji je sve teže ‘’upakirati’’ i dobro ‘’prodati’’ ili okretanju građana ‘’od’’ politike doprinosi i politički marketing svojim instrumentima i metodama komuniciranja, koje bez obzira što predstavljaju novi i sve veći trend u profesionalizaciji političke komunikacije, zbog sve bržeg razvoja nekih novih potreba građana, javnosti i medija, već danas možemo smatrati zastarjelima, nefunkcionalnima ili samo nedovoljno prilagođenima državnom uređenju i politici koja ih koristi.
Ukoliko se osvrnemo na Republiku Hrvatsku i podatke dobivene u istraživanju provedenom 2017.g. kojim se potvrdila potreba za uvođenjem etičkog kodeksa koji bi regulirao neetično i nemoralno djelovanje državnih dužnosnika u Republici Hrvatskoj, možda ipak imamo dio odgovora na prethodno postavljeno pitanje. Tako je prema anketi iz 2017.g. ustanovljeno da čak 93,5% građana Republike Hrvatske smatra kao državni dužnosnici nisu moralni i etični u svom ponašanju i djelovanju. Upravo takvo ponašanje državnih dužnosnika, prema istraživanju, utjecalo je i na gubitak povjerenja u politiku i institucije kod 96,3% građana, dok njih 82,1% nemoralnu i neetičnu politiku i političke kandidate navodi i kao glavni razlog ne izlaska na izbore (Anketni upitnik, 2017).
Sudeći prema ovim podacima, moglo bi se zaključiti da su hrvatska politika i politički kandidati zaista proizvod koji je sve teže ‘’upakirati i prodati’’ te bitan razlog okretanja građana ‘’od’’ politike, čime politički marketing postaje i više nego potreban. No, znajući da se i hrvatska politička komunikacija u posljenjih dva desetljeća profesionalizirala, a zainteresiranost građana za nju i dalje pada, ostaje još uvijek ne odgovoreno kolika je odgovornost i na instrumentima političkog marketinga koji, unatoć primjeni svih persuazivnih pravila i metoda, očito sve manje odrađuju svoju funkciju. Može li ih se u konačnici zaista smatrati zastarjelima i nefunkcionalnima ili ih se samo još uvijek ne zna prilagoditi današnjem društvu (biraćima) i sve lošijoj ponudi na našem političkom ‘’tražištu’’.
[127]
Zauzeti stav apatije – ignorirati svoja htjenja i želje i nadati se da će netko potajno vidjeti što želimo;
Koristiti prisilu – prijetnje, agresivno ponašanje i izazivanje straha s ciljem da postignemo što želimo. (Benoit i Benoit 2013, 6-7)
Literatura:
Antolović, Kamilo i Sviličić, Nikša. 2020. Komunikacijske vještine. Zagreb: K&K Promocija.
American Marketing Association (AMA). 1960. Marketing Definition. Chicago: American Marketing Association.
Aristotel. [prev. Marko Višić]. 1989. Retorika. Zagreb: Naprijed.
Benoit, Pamela J. i Benoit William L. 2013. Persuazivne poruke – Proces utjecanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Blumer, Jay. G, i Kavanagh, Dennis. 1999. The Third Age of Political. Communication: Influences and Features. Political Communication Vol. 16 (3). Dostupno na: https://doi.org/10.1080/105846099198596 (2. siječnja 2022).
Bongrand, Michel. 1998. Politički marketing. Beograd: Plato – XX.vek.
Bošnjak, Amalija. 2018. Persuazija u javnoj komunikaciji. Osijek: Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera. Dostupno na: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:251:812912 (14.srpnja 2022).
Denton, Robert E. i Woodward Gary C. 1990. Political Communication in America. New York: Praeger.
Dibb, Sally, Simkin Lyndon, Pride William M. i Ferrell O.C. 1995. Marketing - Europsko izdanje. Zagreb: Mate.
DIP. Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske. 2022. Dostupno na: https://www.izbori.hr/site/ (25. travnja 2022).
European Parliament. 2022. Dostupno na: https://www.europarl.europa.eu/portal/en (25. travnja 2022).
Flanigan, William H. i Zingale Nancy H. 1972. Political Behaviour of the American Electorate. Boston: Allyn and Bacon.
Gardner, Howard. 2006. Promijeniti mišljenje. Zagreb: Algoritam.
Grbeša, Marijana i Lalić Dražen. 2003. Osnove političke komunikacije – radna verzija priručnika za studente. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.
Jantol, Tomo. 2004. Politička javnost. Zagreb: Birotisak.
Kišiček, Gabrijela i Stanković Davor. 2014. Retorika i društvo. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Kotler, Philip. 2006. Kotler o marketingu: kako stvoriti, osvojiti i gospodariti tržištima. Zagreb: Masmedia d.o.o.
Kotler, Philip, Wong Veronica, Saunders John i Armstrong Gary. 2006. Osnove Marketinga, 4. europsko izdanje. Zagreb: MATE i Zagrebačka škola ekonomije i managementa.
Lekšić, Ivana. 2017. Pravilnik o etičkom ponašanju i djelovanju državnih dužnosnika Republike Hrvatske. Maribor: Alma Mater Europaea.
Lock, Andrew i Harris Phil. 1996. Political marketing – Viva la difference! European Journal of Marketing, 30, (7).
Maarek, Philippe. J. 1995. Political Marketing and Communication. London: John Libbey & Company.
McNair, Brian. 2003. Uvod u političku komunikaciju. Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Michaelsen, Abigail. 2015 Brand Obama: How Barack Obama Revolutionized Political Campaign Marketing in the 2008 Presidential Election. CMC Senior Theses. 990. Claremont CA: Claremont McKenna College. Dostupno na: https://scholarship.claremont.edu/cmc_theses/990 (13. siječnja 2022).
Mirosavljević, Mladen. 2010. Političko komuniciranje - Friedrich-Ebert-Stiftung. Sarajevo: Amosgraf.
Mortensen, Kurt W. 2004. Maximum Influence: The 12 Universal Laws of Power Persuasion. New York: American Management Association.
Muhić, Ferid. 1990. Etičke kontroverze suvremenog novinarstva, u Slavujević Z. (ur.), Politički marketing. Beograd: Radnička štampa.
Newman, Bruce I. 1994. The Marketing of the President – Political Marketing as Campaign Strategy. London: Sage Pub.
Nichols, Ralph G. 1987. Manipulation versus Persuasion. The International Journal of Listening Vol. 1. Dostupno na: https://doi.org/10.1080/10904018.1987.10499005 (14. srpnja 2022).
O’Shaughnessy, John i O’Shaughnessy Nicholas J. 2004. Persuazion in Advertising. London: Routledge - Taylor & Francis Group.
Pavić, Ivana. 2011. Persuazija i propaganda. Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera. Dostupno na: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:083983 (14. srpnja 2022.)
Poter, Lester R. 2001. Komunikacijski plan – srž strateških komunikacija. Zagreb: Hrvatska udruga za odnose s javnošću.
Paro, Jasna. 2022. Izbori u Francuskoj: Izlaznost znatno manja nego prije pet godina. Dnevnik/HRT/Hina. Dostupno na: https://vijesti.hrt.hr/eu/izbori-u-francuskoj-macron-ili-le-pen-6945258 (29. travnja 2022).
Pletikos, E., Vlašić Duić J. 2006. „Uvodni dio govora: kako privući pozornost i stvoriti naklonost pubike? Analiza percepcije. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=36197 (19. srpnja 2022).
Pupovac, Milorad. 1990. Politička komunikacija - Prolegomena teoriji političke komunikacije. Zagreb: August Cesarec.
Reardon, Kathleen K. 1998. Interpersonalna komunikacija. Zagreb: Alineja.
Rouse, Sandra i Rouse Michael J. 2005 Poslovne komunikacije. Zagreb: Masmedia.
Sladić, Vedran. Persuazija u marketinškoj komunikaciji. 2015. Nacionalni repozitorij završnih i diplomskih radova ZIR. Zagreb: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Dostupno na: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:111:781868 (20. prosinca 2021).
Slavujević, Zoran Đ. 1999. Politički marketing. Beograd: Fakultet političkih nauka.
Spahić, Besim, ur. 1990. Izazovi političkog marketinga. Zbornik: Politički marketing. Beograd: Radnička štampa.
Škarić, Ivo. 2000. Temeljci suvremenoga govorništva. Zagreb: Školska knjiga.
Šiber, Ivan. 1992. Politička propaganda i politički marketing. Zagreb: Alineja.
Šiber, Ivan. 2000. Politički marketing i politički sustav. Politička misao: časopis za politologiju Vol. 37 No. 2.
Šiber, Ivan. 2003. Politički marketing. Zagreb: Politička kultura nakladno-istraživački zavod.
Španjol Marković, Mirela. 2008. Moć uvjeravanja. Zagreb: Profil International d.o.o.
Tafra – Vlahović, Majda. 2012. Komunikacijski menadžment – strategija, modeli, planiranje. Zaprešić: Visoka škola za poslovanje i upravljanje s pravom javnosti „Baltazar Adam Krčelić“.
Tafra – Vlahović, Majda. 2013. Javni govor: priprema, nastup, utjecaj. Zaprešić: Visoka škola za poslovanje i upravljanje s pravom javnosti „Baltazar Adam Krčelić“.
Tannenbaum, Percy H. i Kostrich, Leslie J. 1983. Turned-on. TV/Turned-off Voters: Policy Options for Election Projections. Beverly Hills CA: Sage Publications.
The World Bank (2020). Persuasion. UK: Communication for Governance & Accountability Program. Dostupno na: https://assets.publishing.service.gov.uk/media/57a08b6d40f0b64974000b44/Persuasionweb.pdf (14. srpnja 2022).
Tomić, Zoran. 2014. Politički marketing – načela i primjena. Mostar/Zagreb/Sarajevo: Sveučilište u Mostaru – Synopsis.
Tomić, Zoran, Spahić Besim i Granić Ivica. 2008. Strategija izbornih kampanja. Zagreb – Sarajevo: Synopsis.
Vermeer, Jan Pons. 1987. Campaigns in the News: Mass Media and Congressional Elections. New York: Praeger.
Zipfel, Astrid. 2008. Public Relations, Political, in: Encyclopedia of Political Communication. Los Angeles: Sage Publications.
Persuasion Communication in Political Marketing
Abstract
Politics is a very important activity which defines rules of living within a community. Today, in democratic societies, citizens are given an opportunity to decide, through electoral political campaign, who will lead and make decisions about their general needs. In order to make a better decision, citizens need to connect with political parties. In other words, political parties have a task to introduce their work and candidates offered on the political ‘market’. In the modern history of political campaigns, that can be accomplished through marketing, in this case, political marketing. Marketing in politics is a comprehensive and complex process of market research, creating your own political product, adapting to the market and systematic process of influencing the market. All in order for a political process to be accepted and the application of basic marketing concepts to become relevant in electoral victory. Marketing has become a crucial factor in all aspects of life, both in commercial and political terms, and it has to be based on good persuasion. If we take into consideration that the main motivation of every person is to accomplish or to choose what is best for them and their families, it is important to know how to choose between multiple options. In that part, marketing persuasion comes to first place as a specific and very common form of communication. A way of communication that should convince others to choose or to build trust and bond to what is offered, because for successful sales, you need to be better than the competition, to be different and memorable.
Key words: persuasion, communication, politics, political communication, marketing, political marketing.
|
11(21)#23 2022 |
|
DOI 10.46640/imr.11.21.10 |
Lucija Dujmović
Alma Mater Europaea
Kruha i igara: odnos igre, sreće, kocke i države
Puni tekst: pdf (390 KB), Hrvatski, Str. 3583 - 3595
Sažetak
U ovom preglednom članku se analizira odnos između igre i sreće, kocke, države i zakona. U prvom dijelu rada se predstavlja igra i igre na sreću te njen značaj za čovjeka i tranzicija u područje ovisnosti. U drugom dijelu se govori o kocki, hazardnim igrama, državi i zakonima. Spominju se pravni akti i uplitanje etike i morala u priređivanje igara na sreću i njihovo oglašavanje. Zaključak objedinjuje sve navedeno te iznosi neka pitanja na koje se tek trebaju dati cjeloviti odgovori.
Ključne riječi: igra, sreća, igre na sreću, kockanje, mediji, zakoni, država.
1. Uvod
Kada se govori o igrama na sreću, govori se o vrstama igre u kojima rezultat nije unaprijed poznat i pretežno ovise o slučaju i sreći, a manje o spretnosti i razumu (Igra na sreću, 2022.). Igre na sreću se klasificiraju na različite načine, a uključuju vrste igara poput lutrijskih igara, igre klađenje, casino igre (igre u casinima i igre na automatima – takozvani slotovi, te igre na stolovima) i srećke (instant, ekspres i esrećke) (Zakon o igrama na sreću, 2022.). Iako igre na sreću asociraju na zabavu i pobuđuju sanjarenje o velikim dobicima novaca, nerijetko se uz njih veže i negativan kontekst klađenja iliti kockanja, riskiranja gubitka novca i razvijanje ovisnosti o kockanju. Kako bi se umanjilo razvijanje ovisnosti i socijalne patologije, tu stupaju različite udruge i međunarodna udruženja sa standardima o društveno odgovornom priređivanju igara na sreću, ali i država donoseći zakone, uredbe i pravilnike kojim definira poslovanje i oglašavanje igara na sreću.
Ovaj rad će prikazati odnos između igrača, sreće, igre i novca, te odnos kocke i države u vidu zakonske regulacije za industriju koju nerijetko prati diskutabilni i negativni imidž.
1.1 Svrha i cilj preglednog članka
Svrha ovog članka je predstaviti igru i povezanost hazardne igre, sreće i bogatstva. U radu će se predstaviti i uzročno-posljedičnu paralelu između odnosa ovisnosti o kockanju i važnosti regulative i postojanja pravnog okvira u Republici Hrvatskoj. Cilj članka je ponuditi pregled zakonske regulative u Republici Hrvatskoj, predstaviti diskutabilna područja oko restrikcija, kako igre, tako i priređivanja igara na sreću, te potaknuti na daljnju razradu teme.
1.2 Metoda istraživanja
Ovo je kvantitativno istraživanje koje koristi metodu analize sadržaja prethodno provedenih istraživanja i napisanih preglednih članaka i povezane literature.
2. Igra, igre na sreću i kocka
Pojam igre može se tumačiti različito ovisno svrsi i cilju igre kao i o području znanosti koja ju proučava. Caillois u knjizi „Igre i ljudi“ piše kako je igra cjelovita pojava. „Ona interesira sve ljudske aktivnosti i ambicije, tako da je malo nauka – od pedagogije do matematike, prelazeći preko povijesti i sociologije – koje se ne bi mogle, iz različitih kutova, uspješno proučavati“ (Caillois 1979, 200). U pedagogiji se na igru gleda kao odgojno i obrazovno sredstvo, a u psihologiji kao opuštajuća i vesela aktivnost koja dovodi do posebnog uzbuđenja (Lovrenčić idr. 2018, 3). Nadalje, igra se može definirati kao aktivnost koja je: slobodna, izdvojena, neizvjesna, neproduktivna, propisana pravilima i fiktivna (Caillois 1979, 37 – 38). Francuski pjesnik i esejist Paul Valéry definira igru kao aktivnost „gdje dosada može da odveže ono što je zanos vezao“ (Valéryja u Caillois 1979, 34).
Igra ima svoje karakteristike i forme. Primjer forme igre donosi nizozemski sociolog i povjesničar Johan Huizinga čije se djelo „Homo ludens“ smatra početnom točkom suvremenih studija o igrama (Gizycki i Gorni 1973, 7). Naime, Huizinga definira igru dajući joj formu poput „slobodna akcija koju prihvaćamo kao fiktivnu i izdvojenu od svakodnevnog života, sposobnu, međutim da potpuno obuzme igrača; aktivnost bez ikakvog materijalnog interesa i koristi; koja se odvija u namjerno ograničenom vremenu i prostoru, po redu predviđenom datim pravilima, potičući u životu odnose između grupa koje se namjerno okružuju misterijom ili prerušavanjem naglašavaju svoju izuzetnost u odnosu na ostali svijet“ (Huizinga u Caillois 1979, 32). Govoreći o igrama na sreću, Caillois primjećuje da Huizingova definicija odbacuje materijalni interes što isključuje oklade i igre na sreću iz definicije igre. Karakteristika igre jest da ne stvara ni bogatstvo ni djelo, ali je prilika za čisto trošenje: „vremena, energije, domišljatosti, vještine i, često, novaca za kupnju rekvizita ili za eventualno plaćanje zakupa za lokal“ (Caillois 1979, 33). Ovdje se susreće odnos između igre i novca. Potrebno je uložiti ili potrošiti kako bi se zauzvrat dobila vrijednost koja zadovoljava igrača.
Igre na sreću su igre koje su zakonski regulirane te se igraju pod određenim pravilima. Tijekom takve igre, igrač se trudi ostati „slobodan u granicama pravila„ (Caillois 1979, 36).
Karakteristike igara na sreću, iliti aleae (lat. alea – kocka) je neizvjesnost ishoda. To su igre čiji ishod i rezultat određuje naklonost sudbine ili faktor sreće. Kocka ne zahtjeva rad, trening ili posebne odlike i sposobnosti nego igrač pasivno ulaže novčani ili materijalni ulog u igru i kocka se sa sudbinom (Caillois 1979, 45). Upliću se moralne i etičke dvojbe koje pronalazimo u igrama na sreću jer se tiču usporedbe poštenog i marljivog rada koji donosi zaradu i nerada koji također putem igranja igara na sreću može dovesti do iznenadnog novčanog prihoda. O tome govori Ivan Koprek napisavši pritom kako je „činjenica da je privlačnost „bogaćenja na brzinu“ prejaka kušnja da bi joj se ljudi mogli oduprijeti, naročito oni koji su očajni. Valja ipak shvaćati da igre na sreću ne samo na duge staze, kao svojevrsna patologija nade, donose nesreću nego da su i etički dvojbene – opasne“ (Koprek, 2013, 376).
No, kada se igra pretvara u kocku i ovisnost?
Problem nastaje kada se u igru umiješa realni život; kada igra probije granice fiktivnosti i propisanih pravila, vremena i mjesta (Caillois 1979, 77). Važno je znati kada stati. Hobson je govorio o suštini kockanja koja se sastoji od napuštanja razuma – inhibicijom ljudske kontrole nad situacijom i ishodom koje igre na sreću nose, što dovodi do emocionalnog uzbuđenja, što u konačnici stvara emocionalnu vezu između igranja igara na sreću i ljudskog osjećaja (Hobson, 1905, 135-148). Tome i država i zakoni pribjegavaju kako bi definirali priređivanje igara na sreću i oglašavanje istih i time spriječili razvoj ovisnosti i socijalne patologije.
Ekonomski interes u igrama na sreću je neizostavan dio, karakteristika i forma igara na sreću. Prst sudbine, sreća, fortuna, kairos ili casus, dobra ili loša karma, test, izazov i uzbuđenje za povoljnim rezultatom koji može biti nasumičan i temeljen na pukoj sreći. Igre na sreću potenciraju san o velikom dobitku, izlasku iz financijskih poteškoća pa i stjecanju određene moći i ugleda koji može biti ekvivalentan količini osvojenog novca. Međutim, igrač češće gubi, nego što pobjeđuje. Često vrijedi uzrečica; „Kuća uvijek pobjeđuje“! Dolazi do ekonomskog gubitka, igrač iscrpljuje svoj budžet, a nerijetko u zanosu igre može i kockati na dug ili s gubitkom. Caillois piše o tome kako je kocka „prijenos svojine, a ne proizvodnja dobara“ na koju igrači pristaju vlastitom voljom (Caillois 1979, 33).
Na kockanje se gleda kao na zabavu, dokolicu, bijeg od stvarnosti i stiske realnog života, a uzbuđenje i ugoda koje igrač osjeti tijekom igre mogu stvoriti ovisnost. „Budući da je neophodna, igra može dovesti do zloporabe i adikcije, kao sva ljudska ponašanja koja su izvor ugode i bijega…“ (Valleur i Matysiak 2008, 74). Igra je prostor slobode lišen društvenih prisila ili obiteljskih obaveza, bijeg od zbilje, odgovornosti i obaveza. To je prostor u kojem pokoravanje pravilima igre donosi igraču osjećaj slobode (Valleur i Matysiak 2008, 76). Međutim, nastaje problem kada igra postane pretjerana i izlazi iz okvira zdrave zabave. To je tranzicija od dokolice do bolesti. Tada nastupa ovisnost ili još gore – socijalna patologija. Za patološkog je igrača poremećena upravo mogućnost ulaska i izlaska iz svijeta igre, gdje prostor slobode postaje prostor zatvorenosti (Valleur i Matysiak 2008, 76).
Boris Kozjak u svojoj knjizi „Kockanje: Od dokolice do socijalne patologije“ citira Šeparovića koji definira socijalnu patologiju kao „ukupnost socijalno-patoloških odnosno negativnih društvenih pojava, koje se očituju u raznim oblicima devijantnih ponašanja i društvenih dezorganizacija na koje društvo reagira adekvatnim preventivnim ili represivnim mjerama“ (Šeparović u Kozjak 2016, 275). Caillois govoreći i modernim društvima navodi sljedeće: „Po svojim principima, i sve više po svojim institucijama, moderna društva teže da prošire domenu reguliranog natjecanja, to jest zasluge, nauštrb porijekla ili naslijeđa, to jest slučaja“ (Caillois 1979, 138). Država svoje mjere provodi zakonima i drugim pravnim aktima kako bi pomogla svojim građanima i društvu te zaštitila ranjive skupine.
3. Kocka, zakoni i država
Zbog čega je važna regulacija priređivanja, a posljedično i oglašavanja igara na sreću? Povijest nas uči o kulturološkom razvoju i utjecaju igara na sreću, ali i ozbiljnosti kockanja u smislu društvenog problema. Dokaz tome je slučaj iz Portorika, 1957. godine kad je napravljena procjena kako se uloži sedamdeset pet milijuna dolara godišnje na legalne igre (državna lutrija, borba pijetlova, konjske utrke, rulet i tako dalje). U izvještaju Planning Boarda za Portoriko je doslovno pisalo; „Kad igra dostigne ovakve razmjere, ona bez sumnje predstavlja ozbiljan društveni problem… Ona uništava privatnu štednju, paralizira poslove i potiče stanovništvo da se više oslanja na kocku nego na produktivni rad“ (Caillois 1979, 176; Kozjak 2016, 16). Sukladno tom izvještaju, tadašnji guverner José Luis Alberto Muñoz Marín je odlučio pooštriti zakone o igrama kako bi umanjio državnu ekonomsku štetu. Fokus države je ekonomija, a pad produktivnosti i prihoda se proglašava društvenim problemom.
Alea je „ismijavanje rada, strpljivog i upornog truda, štednje, lišavanja u ime neke budućnosti; jednom riječju, svih neophodnih osobina u svijetu sklonom uvećavanju dobara. Tako da napor zakonodavca teži, prirodno, sužavanju njenog djelokruga i utjecaja“ (Caillois 1979, 182). Pribjegava se zakonima kako bi se reducirao ekonomski gubitak. Boris Kozjak u svojoj knjizi detaljno opisuje ulogu države i igre, to jest kocke; počevši s time kako je država imala glavnu ulogu u licenciraju aktivnosti tipične za slobodno vrijeme (kafići, barovi, casina, kladionice…) te kako je nekoć kockanje bila ilegalna aktivnost u većini Europe sve do kasnih 1960-ih godina kad je većina oblika kockanja postala legalna, ali strogo regulirana zakonima (Kozjak 2016, 10 – 12). Danas zakonska regulacija nije toliko stroga, ali je zapaženo kako se u ovom odnosu između igre i države, država sve više udaljava od regulacije kockanja, a odgovornost delegira korporacijama (priređivačima igara na sreću) i igračima kao individualcima (Kozjak 2016, 19).
Korporativna odgovornost se provodi tako da se pridaje pažnja educiranju javnosti i igrača o odgovornom igranju u svrhu prevencije razvoja ovisnosti i prekovremenog igranja, prateći pritom standarde društveno odgovornog priređivanja igara na sreću. Poslovna etika, etički kodeks i korporacijska društvena odgovornost su važna nit vodilja u poslovanju bilo koje tvrtke ili poduzeća nevezano kojoj industriji pripadaju, a iste vodilje mogu pomoći i u oglašavanju. „Ukoliko nisu etične, tvrtke nisu niti društveno odgovorne, zato se smatra da je implementacija upravljanja poslovnom etikom u poslovanje tvrtki glavni preduvjet za izgradnju poslovne sredine koja će biti društveno odgovorna“ (Krkač, 2007, 410).
Individualna odgovornost igrača počiva na tome da se igrači sami informiraju o potencijalnim opasnostima prekomjerne igre, kontroliraju svoje ponašanje, visinu uloga, potrošnju budžeta i vrijeme igranja (Ricijaš idr, 2019, 339 – 240; Kozjak 2016, 17 – 18). Igrači bi trebali biti svjesni i znati kako je mala vjerojatnost da će se obogatiti ili riješiti financijske probleme igrajući igre na sreću. Egzistenciju osigurava rad koji je „svjesno organizirana, svrsishodna djelatnost ljudi radi postizanja nekoga korisnog učinka koja zadovoljava određenu pojedinačnu ili društvenu potrebu. Osnovni je uvjet opstanka i razvoja društva“ (Rad, 2022). Bogaćenje na lutriji bi se trebao gledati kao luksuz, dodatak na plaću i redovni prihod, a ne kao preživljavanje i održavanje života isključivo na račun kocke i dobitaka od igara na sreću. Takvo življenje skoro svi smatraju sumnjivim i nemoralnim pa i nepoštenim (Caillois 1979, 183).
Ali jednom kad nastupi ovisnost, odnosno bolest, teško se može racionalnim argumentima utjecati na osobu. Za sve oblike ovisnosti je potrebno liječenje. Zdrava osoba snosi odgovornost za svoju igru, a bolesna? Može li ona odgovarati? Kozjak prepričava Rosea, koji tvrdi kako „gubitak i razuma i samokontrole uslijed bolesti implicira i oslobođenje od odgovornosti, što znači da moralno – a ponekad i pravno – patološke kockare ne treba smatrati odgovornima za njihove postupke“ (Rose u Kozjak 2016, 16).
Neke od poveznica između igre, odnosno kocke i države (zakonodavne funkcije ili osobe koja ima moć) i dojma o međusobnom odnosu pronalazimo u povijesnim izrazima, poput Cezarovih riječi kada je prelazio rječicu Rubikon i rekao: „Kocka je bačena“ (lat. alea iacta est!) (alea iacta est!, 2022); ili po izrazu „kruha i igara“ (lat. panem et circenses) - riječima kojima je Juvenal okarakterizirao mentalitet puka u rimskom carstvu (panem et circenses 2022). Želje naroda bi u većini bile iste kao i prije, ali se danas one ograničavaju zakonima te korporativnom i individualnom odgovornošću. Od zakonodavstva, mogu se nabrojati aktualni pravni akti i uvidjeti koliko su oni strogi prema priređivačima i igrama na sreću kao obliku zabave.
Relevantan zakon sukladno temi ovog preglednog članka je Zakon o igrama na sreću (NN 87/09, 35/13, 158/13, 41/14, 143/14) koji regulira priređivanje igara na sreću, a dodatni pomoćni pravilnici i uredbe su: Uredba o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću za 2021. godinu (NN 148/2020); Pravilnik o tehničkoj ispravnosti automata i stolova za igre na sreću (NN 38/10, 130/10, 49/13, 12/14); Pravilnik o dobivanju odobrenja (licencije) za rad u casinu (NN 78/10); Pravilnik o obveznim evidencijama za obračun naknade od priređivanja igara na sreću (NN 8/15); Pravilnik o priređivanju igara na sreću u casinima putem interaktivnih prodajnih kanala on line igranja (NN 78/210); Pravilnik o priređivanju igre klađenja na daljinu (NN 8/10, 63/10, 22/15); Pravilnik o priređivanju lutrijskih igara (NN 78/10, 69/11, 22/15, 45/16, 101/18); Pravilnik o priređivanju nagradnih igara (NN 8/10) te Pravilnik o prostornim i tehničkim uvjetima za priređivanje igara na sreću u casinima, na automatima i uplatnim mjestima kladionica (NN 38/10, 130/10, 69/11, 15/12, 151/14, 36/20).
Na igrače i javnost mogu utjecati reklame i oglasi. U kontekstu oglašavanja, važno je razumjeti što znači oglašavanje. Oglašavanje je glagolska imenica tvorena od imenice oglas koja znači:
- „Obavještavanje javnosti o različitim odredbama vlasti ili izlaganje određenih podataka o pojedincima, svečanim činima ili općenito događajima od javnog interesa (oglas kao potjernica, oglas o presudama, crkveni oglas, oglasi dražbe, oglašavanje pred vjenčanje i sl.).
- Reklamiranje nekog proizvoda ili usluge u novinama, te na radiju i televiziji (u posljednje doba i na internetu)… „(Oglas, 2022).
Govoreći o oglašavanju igara na sreću u medijskom prostoru u Republici Hrvatskoj, ovdje je važno spomenuti zakone koji se tiču teme medija i oglašavanja. To su: Zakon o nedopuštenom oglašavanju (NN 43/09); Zakon o elektroničkim medijima (NN 111/21), Zakon o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13); Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (NN 137/10, 76/12, 78/16, 46/17, 73/17, 94/18); Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19); Zakon o određenim aspektima ugovora o isporuci digitalnog sadržaja i digitalnih usluga (NN 110/21); Zakon o elektroničkim komunikacijama (NN 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17); te Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima (NN 28/15).
O utjecaju reklamiranja igara na sreću na javnost, pisali su Racijaš i njegovi suradnici pa tako kažu u svom radu da „marketing i oglašavanje igraju značajnu ulogu u usvajanju stavova i društvenih normi, koje posljedično utječu na naše namjere i ponašanja (Luo i sur., 2011.; Parke i sur., 2014.), pa tako i razvoj problematičnog i/ili ovisničkog ponašanja (Martin i sur., 2013.), što je najčešće vezano uz proizvode industrije poroka“ (Ricijaš i drugi, 2019, 345). Nadalje, u njihovom preglednom radu „Regulativa igara na sreću u hrvatskoj kao socijalni rizik“, Ricijaš i suradnici ističu na nedostatak jasne regulative te manjak legislative u oglašavanju koje dovode do toga da organizatori kockanja imaju uistinu veliku slobodu u korištenju suvremenih medija za komuniciranje s javnošću (Ricijaš i drugi, 2019, 346-347). Tvrde kako je hrvatska regulativa po pitanju igara na sreću vrlo liberalna za razliku od alkohola i duhanskih proizvoda za koje postoje značajne restrikcije. „Za razliku od oglašavanja alkohola i duhanskih proizvoda kod kojih postoje značajne restrikcije, Zakon je oglašavanje igara na sreću zabranio samo u medijskim sadržajima isključivo namijenjenim djeci i mladima“ (Ricijaš i drugi, 2019, 348). Uistinu je i tako kad se prouče Zakoni navedeni na početku rada. Hrvatski građani dolaze svakodnevno u doticaj s oglasima igara na sreću od različitih priređivača na klasičnim i novim medijskim platformama o čemu pišu i N. Ricijaš, T. Maglica i D. Dodig Hundrić (Ricijaš i drugi, 2019, 349). O zakonodavnoj liberalizaciji i posljedičnom povećanju broja ovisnika o igrama na sreću govore i Robert Torre, Zoran Zoričić, Boris Škifić u članku „Pojavnost i zakonodavna regulacija kockanja“, koji kažu kako je u „posljednjih petnaestak godina, po zakonodavnoj liberalizaciji od državno monopolne ka tržišnoj regulaciji priređivanja igara na sreću, u Hrvatskoj je vidno eskalirala ponuda, promidžbeni marketing, a time i potražnja igara na sreću (napose sportskih kladionica), sukladno čemu je značajno porastao i broj ovisnika o igrama na sreću (napose o kockanju i klađenju)“ (Torre i drugi, 2010, 29).
Budući da prihodi od igranja igara na sreću u Republici Hrvatskoj slijevaju u državni proračun koji se zatim temeljem Zakona o igrama na sreću po članku 8. raspodjeljuje za financiranje različitih organizacija (na primjer: promicanje sporta, borba protiv zlouporabe droga i svih drugih ovisnosti, socijalne i humanitarne djelatnosti i tako dalje), zakonodavna liberalizacija je dodatno doprinijela tome da prihodi od igranja igara na sreću rastu iz godine i godinu te da je razlog tome sigurno i oglašavanje koje priređivači ulažu u marketinške i prodajne aktivnosti i povećane dostupnosti proizvoda na tržištu (Cvenček, 2020, 656). Osim marketinškim aktivnostima, potrošače se dodatno može potaknuti na igranje igara na sreću dijeleći recimo srećke kao nagradu za sudjelovanje u nekoj aktivnosti. „Natjecanje, tombole, lutrije i igre daju potrošačima mogućnost da igrom sreće ili nekim dodatnim trudom nešto osvoje, recimo novac, putovanje ili neki proizvod“ (Kotler i drugi, 2006, 788). Takav način nagrađivanja nije zakonski zabranjen, ali mora biti u skladu s Pravilnikom o priređivanju nagradnih igara.
Osim regulacija poslovanja i oglašavanja igara na sreću, postoji i jedna koja igrača ograničava u 100 %-tnom uživanju u sreći i ushićenju oko osvojene nagrade. Naime, kad građanin odluči izazvati sudbinu i zaigrati igru na sreću, postoje dva scenarija koja se mogu dogoditi – može ili pobijediti ili izgubiti. Ovisno o visini dobitka koju igrač osvoji, država također želi proslaviti namećući porez na osvojeni dobitak od lutrijskih igara i klađenja. Igrač ne može uživati 100 % u osvojenom iznosu koje mu je fortuna dala, nego je ono umanjeno za 10, 15, 20 ili 30 % poreznu stopu na osvojeni iznos (Građanin koji stječe dobitak od lutrijskih igara, 2022).
Društveno odgovorno poslovanje je također važna komponentna za društveno odgovorno priređivanje igara na sreću. Ono se definira u zajednici i okruženju u kojoj su ljudi informirani i samostalno donose racionalne odluke o sudjelovanju u kockanju. Društveno odgovorno priređivanje igara je rezultat zajedničke odgovornosti pojedinaca i industrije priređivanja igara na sreću te Vladinih odluka za postizanje odluka i rezultata koji koriste zajednici (Hing, i drugi, 2016.).
Iako su zakoni i pravilnici u Republici Hrvatskoj liberalni po pitanju oglašavanja igara na sreću, (za razliku od duhanske industrije, farmaceutske i industrije alkoholnih pića koje su puno striktnije), hrvatski zakoni striktnije ograničavaju oglašavanje sadržaja prema maloljetnicima. Kao što je ranije pisano o Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o igrama na sreću i Pravilniku o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima djeci i maloljetnicima se ne smije prikazivati sadržaj koji bi mogao narušiti njihov fizički, mentalni ili moralni razvoj. U praksi je gotovo nemoguće suzbiti doticaj maloljetnika s oglasima koji promiču kockarnice, kladionice i igre na sreću s obzirom na to da se koriste masovni mediji za reklamiranje proizvoda koji dopiru do masovne publike. Masovni mediji podrazumijevaju četiri društveno najutjecajnija osnovna medija - tisak, film, radio i televizija (Tomić, 2016, 696), a masovna komunikacija je objašnjena kao „organizirano i institucionalizirano komuniciranje s komunikacijskim organizacijama i uz pomoć suvremenih tehničkih uređaja smatra F. Vreg“ (Vreg, 1975, 8) (Tomić, 2016, 695). Ovdje se može postaviti pitanje je li mediji uistinu prate i poštuju zakone i regulative ili ipak popuste pritiscima oglašivača. Siniša Kovačić je proveo intervju s urednicima različitih medija s kojima je došao do rezultata kako je interes oglašivača ispred javnog interesa (Kovačić, 2021, 231). U interpretaciji rezultata je napomenuo kako su rezultati dubinskog intervjua alarmantni te vapaj u pomoć regulatorima medijskog sadržaja da se zakoni prate kako bi mediji zadržali svoju vrijednost i utjecaj, a ne popustili određenim tržišnim i komercijalnim igračima koji bi u budućnosti mogli diktirati sadržaj u medijima (Kovačić, 2021, 231).
Zbog svega navedenog, postavlja se pitanje što se konkretno treba izbjegavati u oglašavanju igara na sreću kako bi se zaštitili maloljetnici. Neki od sugestija koje predlažu Monaghan, Derevensky i Sklarsu su: izbjegavanje korištenja vizuala s likovima iz igre jer mogu biti primamljivi djeci (na primjer, likovi iz automat igara – casino igre), predstavljanje glamura, zabave i bogatstva koje donosi svijet kockanja, poznate osobe koje reklamiraju igre na sreću i time postaju „lice“ koje se povezuju s nekom markom igara na sreću, prikaz velike količine novčanica na vizualima ili u reklamama pa tako i izbjegavanje audio elemenata u reklamama, poput zvuka kovanica koje padaju po podu (Monaghan i drugi, 2008).
4. Zaključak
Igra je dio nas. Ona je ključna za naš razvojni put od djeteta do odrasle osobe. Bitna je u odgoju i generiranju društvenog i osobnog zadovoljstva i potreba. Igre na sreću su oblik zabave koje mogu igrati samo punoljetne osobe. Takve igre podrazumijevaju novčani ulog, to jest prijenos novca. Priređivači igara na sreću u poslovanju gledaju ekonomski interes, a igrači, osim materijalnog interesa i brzog bogaćenja, igraju igre i zbog uzbuđenja i emocija te kako bi iskušali svoju sreću i izazvali fortunu. Sreća se u ovim igrama ne mjeri samo po subjektivnim osjećajima pojedinca tijekom igre, nego i brojčano – po visini dobitka u igri. Osjećaji koji se povežu s igrom mogu izazvati ovisnost prema toj vrsti zabave. Javlja se devijantno ponašanje koje zahtjeva poduzimanje određenih akcija u vidu liječenja. Igračima koji imaju sklonost prekomjernom igranju, pomoći mogu apstinencija, ili ako je igra probila sve normalne, zdrave granice, onda mogu zatražiti liječničku pomoć. Država zakonima pokušava regulirati priređivanje igara na sreću, njihovu dostupnost i rizičnost kako ne bi došlo do razvoja ovisnosti.
U Hrvatskoj Republici u uspostavljeni zakoni, pravilnici i uredbe koje reguliraju priređivanje igara na sreću i rad medija kojima se djelomično ograničava ili potpuno zabranjuje oglašavanje određenih industrija koje mogu potencijalno naštetiti maloljetnicima, ali i odrasloj publici. Cilj zakonske regulacije je rješenje društvenih problema i smanjenje ekonomske štete, pada produktivnosti i prihoda. U Hrvatskoj nema puno istraživanja koja se bave regulativom oglašavanja igara na sreću na tržištu, ali ima dovoljno zakona i osvrta od strane pravnih stručnjaka, kao i sociologa, psihologa i psihijatara koji se bave temama ovisnosti o kockanju i igrama na sreću. U ovom radu se spomenulo samo nekoliko preglednih članaka iz Hrvatske znanstvene bibliografije koji se izričito bave regulativom priređivanja igara na sreću unutar kojih se spominje i problematika s oglašavanjem te industrije. Podosta je zanimljiv aspekt liberaliziranih zakona u oglašavanju igara na sreću. Naime, priređivači igara na sreću nemaju posebnih ograničenja u oglašavanju svojih proizvoda. Preporuka stručnjaka je da se izbjegavaju audio i vizualni elementi koji privlače pažnju djece, poput prikazivanja likova iz igara, zvuka kovanica koji padaju, isticanje glamura te brzog i lakog, „instant“ bogaćenja. Na to se može nadovezati pitanje koliko ustvari te preporuke imaju smisla pošto igre na sreću uistinu mogu materijalno obogatiti i usrećiti osobu koja pogodi ishod ili rezultat neke igre. Kockarska industrija je šarena, bliješteća, poziva na pozornost i zabavu, asocira na sreću, a ne na ovisnost o njoj. Sreća je veća kada se dijeli. Naravno, granice se trebaju znati i potrebno je upozoravati na njih što je i izrečeno u Zakonu o elektroničkim medijima koji nalaže da audiovizualne komercijalne komunikacije vezane uz igre na sreću moraju sadržavati poruku o postojanju rizika razvijanja ovisnosti o igrama na sreću. Ukoliko se poprate sve preporuke stručnjaka kako bi se smanjilo stvaranje ovisnosti o igrama na sreću, utoliko se mogu postaviti pitanja zadiru li te restrikcije u kreativnu slobodu i autorska prava marketing stručnjaka koji kreiraju i plasiraju takav sadržaj na tržište. Reklame i oglasi se plasiraju s ciljem informiranja, educiranja i stvaranja potreba i želja (persuazija). Olakotna okolnost oglašivačima je svakako i ta da mediji i urednici nerijetko popuste pritiscima oglašivača nauštrb svojih vrijednosti i utjecaja koji imaju u informiranju javnosti, s čime lakše mogu oglašavati svoje proizvode. Doduše, neovisno o kojoj industriji je riječ, za svako poslovanje je važno da posluje na društveno odgovoran način kako se ne bi prešle neprimjerene etičke i moralne granice. Država zajedno s institucijama radi na prevenciji stvaranja ovisnosti o kockanju, a odgovornost je i na svakoj punoljetnoj osobi da bude svjesno opasnosti koju ta vrsta igre (i sreće) može izazvati.
Literatura:
Alea iacta est!. 2022. Dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=1503 (28. srpnja 2022).
Caillois, Roger. 1979. Igre i ljudi. Beograd: Nolit.
Cvenček, Matteo. 2020. Zabrana online igara na sreću kao posljedica poreznoga zakonodavstva: (ne)opravdana ograničenja. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 41, (2): 653-664. Dostupno na: https://doi.org/10.30925/zpfsr.41.2.11 (9. veljače 2022).
Etika. 2022. Dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18496 (8. veljače 2022).
Gizycki, Jerzy i Gorny Alfred. 1973. Čovjek i hazard. Zagreb: Prosvjeta.
Građanin koji stječe dobita kod lutrijskih igara. 2022. Dostupno na: https://www.porezna-uprava.hr/Gradani/Stranice/Igre%20na%20srecu/Dobitnik-(lutrijske-igre).aspx (25. kolovoz 2022).
Hing, Nerilee, A. M. T. Russell, and Anastasia Hronis. 2016. Behavioural indicators of responsible gambling consumption. Melbourne: Victorian Responsible Gambling Foundation. Dostupno na: https://www.researchgate.net/publication/311455720_Behavioural_indicators_of_responsible_gambling_consumption (9. veljače 2022).
Hobson, John A. 1905. The ethics of gambling. The International Journal of Ethics 15, (2): 135-148. Dostupno na: https://jgi.camh.net/index.php/jgi/article/view/3802/3808 (8. veljače 2022).
Igra na sreću. 2022. Dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=26981 (8. veljače 2022).
Koprek, Ivan. 2013. Etički okvir za razumijevanje jednoga fenomena današnjice. Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja (3): 367-379. Dostupno na: https://www.bib.irb.hr/661340 (8. veljače 2022).
Kotler, Philip, Wong, Veronica, Saunders, John, Amstrong, Gary. 2006. Osnove marketinga. Zagreb: Mate d. o. o. Zagreb.
Kovačić, Siniša. 2021. Online novinarstvo: Služenje javnosti ili podilaženje publici. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada i Sveučilište u Mostaru.
Kozjak, Boris. 2016. Kockanje: od dokolice do socijalne patologije. Zagreb: Tim press.
Krkač. Kristijan. 2007. Uvod u poslovnu etiku i korporacijsku društvenu odgovornost. Zagreb: Mate d. o. o.
Lovrenčić, Sandra, Plantak Vukovac, Dijana, Šlibar, Barbara, Nahod, Bruno, Andročec, Darko, Šestak, Martina, i Stapić, Zlatko. 2018. Igrifikacija: prema sistematizaciji termina na hrvatskom jeziku. Računalne igre, 1-12.
Luo, M. M., Chen, J., Ching, R. K. H. i Liu, C. 2011. An examination of the effects of virtual experiential marketing on online customer intentions and loyalty. The Service Industries Journal, 31 (13): 2163-2191. Dostupno na: https://doi.org/10.1080/02642069.2010.503885 (9. veljače 2022).
Martin, I. M., Kamins, M. A., Pirouz, D. M., Davis, S. W., Haws, K. L., Mirabito, A. M., Mukherjee, S., Rapp, J. M. i Grover, A. 2013. On the road to addiction: The facilitative and preventive roles of marketing cues. Journal of Business Research, 66 (8): 1219-1226. Dostupno na: https://doi.org/10.1016/j.jbusres.2012.08.015 (9. veljače 2022).
Monaghan, Sally, Derevensky, Jeffrey i Sklar, Alyssa. 2008. Impact of gambling advertisements and marketing on children and adolescents: Policy recommendations to minimise harm. Journal of Gambling (22): 252-274. Dostupno na: https://jgi.camh.net/index.php/jgi/article/view/3802/3808 (10. veljače 2022).
Moral. 2022. Dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41862 (8. veljače 2022).
Oglas. 2022. Dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=44829 (7. veljače 2022).
Panem et circenses. 2022. Dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=46415 (28. srpnja 2022).
Parke, A., Harris, A, Parke, J. & Rigbye, J. i Blaszczynski, A. 2014. Responsible marketing and advertising in gambling: A critical review. The Journal of Gambling Business and Economics, 8 (3), 21-35. https://doi.org/10.5750/jgbe.v8i3.972
Pravilnik o dobivanju odobrenja (licencije) za rad u casinu. NN 78/10. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_06_78_2246.html (8. veljače 2022).
Pravilnik o izmjeni Pravilnika o priređivanju lutrijskih igara. NN 101/2018. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2018_11_101_1972.html (8. veljače 2022).
Pravilnik o obveznim evidencijama za obračun naknade od priređivanja igara na sreću. NN 8/2015. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2015_01_8_185.html (8. veljače 2022).
Pravilnik o priređivanju igara klađenja na daljinu. NN 8/2010. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_01_8_176.html 8. veljače 2022).
Pravilnik o priređivanju igara na sreću u casinima putem interaktivnih prodajnih kanala on line igranja. NN 78/2010. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_06_78_2247.html (8. veljače 2022).
Pravilnik o priređivanju lutrijskih igara. NN 78/2010. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_06_78_2245.html (8. veljače 2022).
Pravilnik o prostornim i tehničkim uvjetima za priređivanje igara na sreću u casinima, na automatima i uplatnim mjestima kladionica. NN 38/2010. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_03_38_992.html (8. veljače 2022).
Pravilnik o tehničkoj ispravnosti automata i stolova za igre na sreću. NN 12/2014. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2014_01_12_225.html (8. veljače 2022).
Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima. NN 28/15. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2015_03_28_597.html (8. veljače 2022).
Rad. 2022. Dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=51402 (28. srpanj 2022).
Ricijaš, Maglica i Dodig Hundrić. 2019. Regulativa igara na sreću u Hrvatskoj kao socijalni rizik. Ljetopis socijalnog rada 26, br. 3 (2019): 335-361. doi:10.3935/ljsr.v26i3.297.
Tomić, Zoran. 2016. Odnosi s javnošću: Teorija i praksa. Zagreb – Sarajevo: Synopsis.
Torre, Robert, Zoran Zoričić i Boris Škifić. 2010. Pojavnost i zakonodavna regulacija kockanja. Medica Jadertina 40, (1-2): 27-31. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/57609 (9. veljače 2022).
Uredba o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću za 2021. godinu. NN 148/2020. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2020_12_148_2891.html (8. veljače 2022).
Velleur, Marc i Matysiak Jea-Claude. 2008. Patologije ekscesa: doga, alkohol, igre, seks… Zagreb: Oko tri ujutro.
Vreg, Franc. 1975. Društveno komuniciranje. Zagreb: CIP.
Zakon o elektroničkim komunikacijama. NN 73/2008. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2008_06_73_2420.html (8. veljače 2022).
Zakon o elektroničkim medijima. NN 111/2021. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2021_10_111_1942.html (8. veljače 2022).
Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji. NN 28/1990. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_06_28_533.html (8. veljače 2022).
Zakon o igrama na sreću. NN 87/2009. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_07_87_2128.html (8. veljače 2022).
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača. NN 14/2019. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_02_14_279.html (8. veljače 2022).
Zakon o medijima. NN 59/2004. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2004_05_59_1324.html (8. veljače 2022).
Zakon o nedopuštenom oglašavanju. NN 43/2009. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_04_43_984.html (8. veljače 2022).
Zakon o određenim aspektima ugovora o isporuci digitalnog sadržaja i digitalnih usluga. NN 110/2021. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2021_10_110_1925.html (8. veljače 2022).
Bread and Games: the Relationship between
Games, Luck, Dice and the State
Abstract
This review article analyzes the relationship between play and luck, gambling, the state and the law. The first part of the paper is about the games and the games of chance.; its impact on man and the transition into the field of addiction.
The second part is about gambling, high risk games, the state and state’s law, legal acts and the interference of ethics and morality in the organization of games of chance and their advertising. The conclusion brings together all of the above and presents some questions that need to be answered.
Key words: game, luck, games of chance, gambling, media, laws, state.
II PRIKAZI KNJIGE
|
11(21)#24 2022 |
|
|
Romana Lebar
Alma Mater Europaea
Recenzija knjige
Naslov knjige: Uspostavljanje internog
coachinga u tvrtki
Autori: Sabina Đuvalek i Jaka Lindič
Puni tekst: pdf (257 KB), Hrvatski, Str. 3597 - 3599
Izdavač : Sveučilište u Ljubljani, Ekonomski fakultet u Ljubljani. Ljubljana 2021., 131 str.
(ISBN 978-961-240-337-7)
Dr. Sabina Ðuvelek javnosti je poznata kao organizacijska psihologinja i specijalistica za coaching, odnosno interno vodstvo. U svom radu fokusira se na strateški razvoj zaposlenika i stvaranje poslovnog okruženja koje pojedincu omogućuje profesionalni i osobni rast. Njezina doktorska disertacija iz 2019., koja se ubraja u doprinos psihološkoj znanosti, usredotočuje se na istraživanje veze između emocionalne inteligencije, kompetencija orijentiranih na ciljeve i radne predanosti s učinkovitošću internog voditelja. Ova knjiga, koja je predmet ove recenzije, znanstveni je nastavak njezine doktorske disertacije.
Dr. Jaka Lindič, koautor knjige, javnosti je poznat kao poduzetnik, poslovni “anđeo”, profesor i docent za poduzetništvo i inovacije na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani te specijalist za vitke pristupe inoviranju i inoviranje poslovnih modela.
U konceptu učinkovitosti djelovanja organizacija sve se češće susrećemo i s relativno novim pojmom coaching. Autori Grant i Cavanagh (2007, 239˗254) objašnjavaju pojam coaching kao sustavnog, potkrijepljenog teorijom, ciljano orijentiranog procesa koji je namijenjen trajnim promjenama i promicanju osobnog rasta pojedinca koji je dio coaching procesa kako bi se poboljšali njegova učinkovitost i napredak. Koncept ove definicije sažet je i u knjizi koja je predmet ove recenzije.
Znanstvena knjiga autora S. Ðuvaleka i J. Lindiča pod naslovom “Uspostavljanje internog coachinga u tvrtki”, u izdanju Ekonomskog fakulteta u Ljubljani, podijeljena je na teorijski i empirijski dio te preporuke za praksu koje se sadržajno nadopunjuju. U jednoj rečenici knjiga se može opisati kao priručnik sa sustavnim sažetkom teorijskih polaznih točaka pojma interni coaching, potkrijepljenih rezultatima istraživanja i konkretnim alatima, namijenjen organizacijama koje žele uvesti metodu internog coachinga za razvoj zaposlenika.
Knjiga ima prikladan naziv i kroz cijeli zapis ne gubi fokus na središnjoj temi internog coachinga. Napisana je u znanstvenom stilu i nema prethodno objavljenih recenzija.
Teorijski dio (poglavlja od 1. do 7.) uz pomoć raznih autora, na koje se rad odgovarajuće referira i prati njihove teze, u prvi plan stavlja internog coacha i razlikuje ga od vanjskog. Kako bi se olakšalo razumijevanje metode internog coachinga, uvodno je prikazano i razlikovanje metode od srodnih aktivnosti kojima se dodaju savjetovanje, terapija, mentorstvo, trening i osposobljavanje. Prikazani su modeli internog coachinga, proces izgradnje organizacijskog okvira, kultura coachinga i glavni izazovi koji se mogu pojaviti pri implementaciji metode u organizaciji. Istaknuta je uloga internog coacha, s posebnim naglaskom na njegove kompetencije, karakteristike, osposobljavanje, standarde i etičke izazove s kojima se interni coachevi mogu suočiti u organizaciji i samom procesu coachinga. Autori također prikazuju različite modele i svrhe mjerenja učinkovitosti predmetne metode, te prezentiranjem rezultata različitih studija daju odgovarajući pregled razine učinkovitosti internog coachinga u organizacijama. Procjenjujemo da ovakav pristup prikaza dobro potkrepljuje zadana teorijska polazišta. U radu se također govori o procjeni povrata ulaganja korištenjem ROI koncepta, prema kojem ističu i kritičnost nekih autora.
Uz pomoć pregleda literature otkrivamo kako je velika većina svih istraživanja usmjerena na primatelja coachinga i učinke koje metoda donosi u njegov radni proces i osobni rast. Ovaj rad, u biti, fokusiran je na unutarnjeg coacha i njegovu učinkovitost, što kao središnja misao strukturirano i komplementarno prati kroz sva tri dijela i ističe metodu kao ključni dio koji može pridonijeti razvoju zaposlenika. Središnji dio teorijskih polazišta namijenjen je prikazu istraživačkih konstrukata, emocionalnoj inteligenciji, kompetencijama orijentiranim na ciljeve, predanosti poslu i osobnim kvalitetama coacheva. Prikazane su zanimljive veze između emocionalne inteligencije i učinkovitosti na poslu i učinkovitosti u coachingu, veza između kompetencija orijentiranih na ciljeve i emocionalne inteligencije te veze između predanosti poslu i učinkovitosti na poslu i u coachingu.
Teorijske aspekte ovih konstrukata prate istraživanja koja u prvi plan stavljaju coacha sa svim njegovim iskazanim kompetencijama i povezuju ih s njegovom učinkovitošću u smislu percepcije primatelja coachinga, pri čemu istraživanje uključuje i usporednu skupinu.
Empirijski dio (poglavlja od 8. do 11.) uključuje definiciju problema, svrhe i ciljeva istraživanja. Slijede istraživačka pitanja i hipoteze koje su podijeljene u tri osnovna skupa i koje se usredotočuju na internog coacha. Prvi skup usredotočuje se na istaknutost pojedinačnih konstrukata kod coacha i tu istaknutost uspoređuje s usporednom skupinom, tj. onima koji nisu coachevi ni primatelji coachinga, unutar iste istraživačke organizacije. Ovu uključenost smatramo važnim aspektom istraživanja, jer omogućuje usporedbu internih coacheva s onim zaposlenicima koji nisu uključeni u proces coachinga. Drugi skup usredotočuje se na učinkovitost internih coacheva u odnosu na njihovu istaknutost istraživačkih konstrukata. Treći skup usredotočuje se na predviđanje učinkovitosti internih coacheva, u smislu demografskih karakteristika ili drugih istraživačkih konstrukata. Slijedi opis istraživačke metode, postupka, iznimno sustavan i jasan pregled rezultata i njihova logična interpretacija, potkrijepljena rezultatima postojećih istraživanja koji značajno nadopunjuju rezultate ovog istraživanja. Kako sami autori napominju, radi se o relativno malom uzorku koji je uključen u istraživanje i ne uključuje hijerarhijske modele, što bi imalo smisla. Također se slažemo s autorima da bi istraživanje trebalo proširiti i provesti u nekoliko slovenskih organizacija koje već imaju razvijen sustav internog coachinga, što bi nedvojbeno dalo veću snagu statističkoj analizi koja je u ovom istraživanju relativno mala. U poglavlju Ograničenja i prijedlozi za daljnja istraživanja postoji mnogo dobrih prijedloga za istraživanje područja i u okviru međunarodnih dimenzija. Smatramo kako je ovo dobar “akcijski” plan za još dublja i nadograđena istraživanja u području internog coachinga, što bi moglo biti važan međunarodni znanstveni doprinos u ovom području.
U aplikacijskom dijelu, odnosno preporukama za praksu (poglavlje 12.) autori daju sustavni skup preporuka koje su obuhvaćene u šest faza. Preporuke su dobar obrazovni materijal za sve one organizacije koje žele implementirati sustav internog coachinga u svoj rad. Dati su konkretni alati u obliku upitnika, smjernica, obrazaca i modela koji vode organizacije kroz svih šest faza od prve, gdje se ocjenjuje zrelost tvrtke za uvođenje internog coachinga do šeste, koja govori o stvaranju potpore i komunikacije s ciljanom publikom. To su konkretni alati koji ukratko prikazuju teorijska polazišta i primjenjuju ih u praksi.
U posljednja tri poglavlja (poglavlja od 13. do 15.) sažeti su zaključci, navedena je korištena literatura i priloženi su prilozi.
Tema coachinga postaje sve zanimljivija u tvrtkama i svakako je predmet rasprava vodećih kolegija. Tome su nedvojbeno doprinijeli i različiti pozitivni rezultati istraživanja koji su ovu metodu ocijenili kao jedan od najuspješnijih alata za razvoj zaposlenika.
Završavamo s tri jake točke knjige. (1) Riječ je o znanstvenom radu s iznimno bogatim skupom teorijskih polazišta koja su međusobno usklađena i sadržajno se dobro nadopunjuju. Ističu ulogu internog coacha u organizaciji i daju važan doprinos validaciji funkcije coachinga te profesionalizaciji i formalnom priznavanju njegove uloge u organizaciji. (2) U empirijskom dijelu dotiče se istraživačkog područja koje još nije istraženo, logično prikazuje rezultate, prepoznaje ograničenja vlastitog istraživanja i daje jasna polazišta za daljnja i dublja istraživanja koja mogu biti predmet nove istraživačke studije. (3) Aplikacijski dio sa svim obuhvaćenim alatima predstavlja skup postupaka strukturiranih prema fazama, kao smjernica za uvođenje internog coachinga u tvrtkama.
Izvor:
Grant, M. Anthony i Michael Canavagh. 2007. Evidence-based coaching: Flourishing or languishing? Australian Psychologist, 42(4).
II PRIKAZI KNJIGE
|
11(21)#25 2022 |
|
|
Jovana Bokan
Fakultet političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Strategije i savjeti uspješnog predstavljanja
i promocije na društvenim mrežama
Pregled knjige
Brittany Hennessy (2018). Influencer: Building Your
Personal Brand in the Age of Social Media.
New York: Citadel Press Books
Puni tekst: pdf (179 KB), Hrvatski, Str. 3601 - 3603
Britani Henesi je suosnivač i šef službe za odnose s javnošću u kompaniji Karbon Ogast, platformi sa koje su potekli brojni čuveni influenseri, preduzetnici i kreatori. Svoje influensersko iskustvo u oblasti marketinga uobličila je i pretočila u ovu knjigu od četiri dijela tj. osam poglavlja koja govori o umrežavanju, umjeću pričanja priče i samopromocije, mobilizatorskoj sposobnosti mreže i monetizovanju uticaja kreirajući osnovnu formulu za influensere čiji su sastavni dijelovi umreženost i ubjedljivost. Inspiracija za pisanje knjige bili su joj karijerni putevi pojedinih influenserskih ikona sa kojima je radila, te je svoju saradnju sa njima opisala u knjizi do detalja. Ova knjiga je prije svega kako autorka ističe praktični vodič u vidu savjeta svima onima koji još uvijek grade virtuelnu zajednicu, onima koji uče da praktikuju brend ali i onima koji žele da monetizuju svoj uticaj. Knjiga predstavlja praktičan vodič za sve one koji u influenserskom svijetu prave greške i uče iz njih trudeći se da postanu bolji i autentičniji u lovu na zadobijanje pažnje, a potom i naučni vodič za svijet društvenih mreža i njegovo bolje razumijevanje iz ugla onih koji izučavaju nove medije. Knjiga je vodič i za sve marketinške stručnjake koje sprovode reklamne kampanje na društvenim mrežama dajući savjete kako se fokusirati na specifične grupe.
Britani nam u uvodu objašnjava da je influenser neko ko posjeduje društvenu valutu. To je neko koga publika sluša, kome publika poklanja svoju pažnju i što je najvažnije to je neko prema kome publika gaji povjerenje. Posljedično tome, brendovi za saradnju biraju one ličnosti kojima publika vjeruje čak i kada je očigledna sponzorisanost objave. Ono što publika najviše voli jesu prirodne, neobrađene objave, neobrađene i iskrene ljudske priče kako bi identifikacija sa idolima sa mreže bila potpunija i mogućnija. Naravno, da bi influenseru određeni brend ponudio saradnju i da bi influenseru promocija na društvenim mrežama obezbjedila novac nužno je da influenser prođe kroz pet faza. Upravo na osnovu tih pet faza (ovisno o broju pratilaca kojeg influenseri posjeduju od nulte do pete faze) influenseri odlučuju da li su dovoljno zainteresovani i u kojoj mjeri će se posvetiti redovnom kreiranju sadržaja te kakvu će strategiju nastupa na mreži osmisliti. Već prva faza služi za definisanje izraza i rasporeda objavljivanja (do 5 000 pratilaca), druga faza se sastoji od praćenja ljudi za koje postoji šansa da će i oni vas pratiti (do 10 000 pratilaca), treća faza (do 25 000 pratilaca) služi za umrežavanje s drugim influenserima, dok već od 25 000 pratilaca influenser može težiti da prikaže svoju ljudsku stranu života, a u fazi od 50 000 pratilaca influenseri mogu organizvati poklanjanja i takmičenja i baviti se tim poslom uz sve benefite koje on pruža.
Autorka pravi iskorak u odnosu na druge stručne knjige na ovu temu pokušavajući otkloniti važeće nedoumice koje se često javljaju i pri prvom pomenu na influenserski marketing jer stručna i laička javnost gaje predrasude prema tom poslu. Influenseri moraju da posjeduju veliko marketinško znanje (ili lično ili unajmljenih ljudi) kako bi povećali brojnost publike i držali je uključenom. Ona takođe, pravi razliku između poznatih ličnosti koje reklamiraju proizvode koje ne koriste i influensera koji prvo budu i sami korisnici proizvoda pa ga onda reklamiraju, u idealnim slučajevima.
Knjiga nudi jasnu klasifikaciju influensera: bloger, vloger, ekspert, influenseri koji se bave životinjama i bebama i statičnim objektima i mimovima, influenseri specifičnih talenta, preduzetnici, modeli visoke mode, poznate ličnosti, ugledne ličnosti i obične ličnosti. Za svaku od pomenutih vrsta mnogo su važniji broj pratilaca i samoprezentacija od samog talenta. Neki od savjeta su da influenser mora posjedovati lako i dosljedno ime na svim platformama kako bi bio prepoznatljiv širokim masama, doduše, ime može biti i komplikovano samo mora biti lako za promociju. Influenser mora biti prisutan i imati nalog na svim većim mrežama- ,,Fejsbuk”, ,,Tviter”, ,,Instagram” i ,,Jutjub”, jer kreirani sadržaj se najčešće dijeli na ,,Fejsbuku”, i ,,Tviteru”, bitno je imati i vlastiti blog jer su profili nesigurni i mogu se izbrisati bez ikakvog upozorenja, influenser mora imati i jedinstvenu perspektivu kako bi se izdvojio od konkurencije i pobjedio u lovu na zadobijanje pažnje, mora takođe imati interesantan i koristan sadržaj koji donekle ispunjava neke vrijednosti vijesti-autentičan, blagovremen, tačan-to se najviše cijeni kod pratilaca, influenseri moraju biti vidljivi u svojoj niši kako bi se dalje razvijali. ,,Instagram” Henesi naziva koka-kolom influenserskog marketinga za koji ujedno daje i najviše savjeta-od ličnih podataka za kontakt u biografiji do savjeta kako umjereno hvaliti proizvode kako se ne bismo zamjerili konkurentnim proizvođačima koji nam možda ponude još više novca, preko savjeta o tome koliko često je potrebno objavljivati sadržaj da se bude inkluzivan i umjereno pozitivan, kao i da se mora napraviti omjer od 70 naprema 30 odsto ili 80 naprema 20 odsto između influenserskog orginalnog sadržaja i sponzorisanog sadržaja kako influenser ne bi postao dosadan i izgubio pratioce. Takođe, sa obradama slika nikada ne bi trebalo da se pretjera jer to dovodi do suprotnog efekta sterilnosti i neprepoznatljivosti. Objave gube ljudski lik.
Neki od najvažnijih savjeta budućim i sadašnjim influenserima su da vode računa o interakciji sa svojim pratiocima kao i ,,hejterima” u okviru tih pratilaca jer što je publika veća-influenseri su i veća meta napada i takve napade potrebno je ili ignorisati ili pokoriti ljubaznošću jer su i oni dobar dio publike, takođe, lajkovi ne bi trebalo da se kupuju nego je potrebna kreacija interesantnog sadržaja, dobar savjet tiče se i toga da je prvo potrebno ponuditi pa tek onda naplatiti usluge, dozvole za slikanje i osvjetljenje uvijek bi trebalo da budu pripremljene, praćenje trendova nije najvažnije, influenseri bi potom trebalo da nauče da funkcionišu proizvodom ne samo da ga pohvale. No, najbitniji od svih savjeta tiče se uključenosti i interakcije sa publikom, a formula koja procjenjuje uključenost publike glasi: (lajkovi +komentari) ÷ s brojem pratilaca na osnovu koje se dobija rezultat po kome pristojna uključenost publike iznosi od 1,5 % do 2 %. Nakon saznanja procjene uključenosti sljedeće brojke o kojima je potrebno voditi računa tiču se demografije publike-godine, pol, lokacija. Autorka savjetuje influensere da ne bježe od obraćanja putem platformi ,,Digiday.com” i ,,adge.com” za pronalazak saradnika koji bi mogli unovčiti influenserski talenat. Ali honorar se ne plaća samo za talenat nego i za potrebnu distribuciju sadržaja tokom čijeg promovisanja je potrebno imati na umu da se svakom kampanjom pomalo sužava izbor budućih prihoda. Pažnja se skreće i na obavezno detaljno čitanje ugovora koji gotovo uvijek sadrži i dio o ekskluzivnosti koji kazuje s kim influenser ne smije sarađivati.
Britani navodi žene kao nova lica digitalnog marketinga govoreći o stvaranju influenserskog brenda iz ugla agenta pri tome ne zanemarujući pomoćno osoblje: asistente, menadžere društvenih mreža, fotografe itd. pružajući širu sliku o mašineriji koja često stoji iza samo jedne sponzorisane objave na nekoj od društvenih mreža.