BAZE PODATAKA

Članci IN MEDIAS RES br. 4

• 
• 

III Uz treći simpozij Filozofija medija (2013)

 

---

3(4)#1 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 004.738.5(084.121):176.8 Izvorni članak Original scientific paper Primljeno: 20.1.2014.

 

 

Divna Vuksanović

Fakultet dramskih umetnosti, Beograd
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Pitanje javnosti – pornografija suvremenih i novih medija

Puni tekst: pdf (350 KB), Hrvatski, Str. 430 - 441

 

Sažetak

 

Tekst preispituje relacije „intimnog“, „privatnog“ i „javnog“ prostora u domeni djelovanja suvremenih medija. Istraživanje započinje s medijem fotografije, da bi završilo ispitivanjima u području sveukupnih aktivnosti društvenih mreža kao što su primjerice Facebook, Twitter i Instagram. Primjetan je veliki broj pornografskih sadržaja koji se distribuiraju ovim mrežama. Međutim, ovdje nije samo riječ o poplavi pornografskih sadržaja u ovim medijskim prostorima već i o njihovoj strukturi, koja upotrebom tehničkih sredstava omogućava koincidenciju javnog i intimnog prostora djelovanja, a u zoni privatnog vlasništva. Tekst pokušava kritički ukazati na ovaj specifični problem zloporabe javnog prostora u suvremeno doba.

 

Ključne riječi: mediji, javnost, privatnost, intima, pornografija.

 

 

„I always tell the truth. Even when I lie“

(Scarface, 1983.)

 

„Javnost ima svoje šire, nepolitičko, i svoje uže, političko značenje. U ovom potonjem značenju ona je tesno povezana sa pojmom tzv. ‘javnog mnjenja’, iako je širi pojam od njega. Javnost je društveni i politički prostor u kome nastaje i deluje javno mnjenje. Značenje javnosti je tek onda potpuno kada se ispitaju međusobni uticaji i (posebna) značenja javnog, privatnog i tajnog.“^[1]Pokušat ćemo u ovom oglednom tekstu skrenuti pozornost na specifični javni/privatni/intimni/tajni prostor socijalnih mreža kao što su Facebook, Twitter, Youtube, Instagram, i sl., odnosno aktualnu, tehnološkim sredstvima utemeljenu i preoblikovanu sferu interaktivnih i tzv. „društvenih odnosa“ unutar njih te ukazati na činjenicu da ona može predstavljati manifestiranje kontrolirane pornografije, s jedne strane, dok s druge potencijalno služi i kao medij za pružanje otpora pornografskim procesima globalno uzevši, koji djeluju u domeni kako individualnog, tako i društvenog ponašanja. Istražujući u ovom smjeru, nastojat ćemo također prepoznati relativiziranje granice između kategorija „javnog“ i „intimnog“, što ćemo potom dovesti u vezu s alegorijskim promišljanjem pornografije i pornografskih fenomena prisutnih u različitim manifestnim oblicima na društvenim mrežama.

Imat ćemo pri tom općenito u vidu navodnu borbu vlasti i službi sigurnosti širom svijeta protiv nekažnjenog distribuiranja i konzumiranja pornografije (a posebno dječje pornografije) na internetu i društvenim mrežama. Pokazalo se naime da zakonska regulativa u ovoj domeni nije dovoljna niti pak djelotvorna kada je riječ o zaštiti građana/građanki, a posebno djece, od različitih pornografskih zloporaba. U isto vrijeme želimo demonstrirati i to da je samo generiranje interaktivno strukturiranih prostora „društvenosti“ i „intimnosti“ ujedno – a sagledano u kontekstu dominacije privatnog vlasništva, tržišta i kapitala – pretpostavka ekspanzije generiranja, širenja i konzumiranja pornografije od strane mrežnih korisnika te maksimalizacije njenih efekata, prenesenih iz realnog u virtualne prostore „socijalnog“ djelovanja.

Pornografsko ćemo dakle ovdje interpretirati kao sam kontekst, na medijskoj interakciji zasnovanih novih oblika iskazivanja „društvenosti“, odnosno kao onu komponentu interaktivnoga medijskog djelovanja posredstvom koje se pojam „javnosti“ i javnih korisničkih praksi preoblikuje i približava shvaćanju „intimnosti“, i obratno. Naime, u slučaju društvenih mreža koje, u općem smislu riječi, simuliraju javni interes i javno dobro istovremeno sa zadovoljavanjem individualnih sklonosti korisnika, koincidiranje s medijski postvarenom intimnošću otvara prostor za pornografiju i slobodno pornografsko djelovanje. „Odnos prema zadovoljstvu“, kako piše Milan Ranković u knjizi Seksualnost na filmu i pornografija, „bio je u evropskoj civilizaciji uvek tesno povezan sa odnosom između individualnog i društvenog interesa, koji se na različite načine uspostavljao u određenim društveno-istorijskim kontekstima. Zadovoljstvo se uvek pojavljivalo kao interes pojedinca. Nema nekog opštedruštvenog zadovoljstva.“^[2] Ovaj konflikt između javnog i društvenog interesa na jednoj, te individualnog zadovoljstva na drugoj strani, „uspješno“ je čini se razriješen u interesnom pomirenju „javnog“ i „intimnog“ eksponiranja na društvenim mrežama, a u korist fenomena pornografije.

U tom smislu, aktualna uporaba popularnih društvenih mreža može postati i ilustracija za ono što je (u medijima) preostalo od tzv. „građanske javnosti“ (Habermas), a nasuprot pornografiji čitanoj u interaktivnom ključu i naposljetku onoj „proleterskoj“ javnosti (Negt i Kluge),^[3] koja bi trebala predstavljati negativni moment unutar dijalektičkog kretanja ovog pojma, prisutan i prepoznat u novom virtualnom prostoru kao hakerski napad, cyber gerila, piratstvo, ali i tzv. „amaterska pornografija“, daleko problematičnija od svih drugih oblika iskazivanja „otpora“ prema globalnom konzumerizmu i svijetu kapitala, a koji su generirani u virtualno umreženom prostoru.

Ako bismo se držali gradacije, koju je u knjizi Javno mnenje predložio Habermas, definiranje „javnosti“ svakako je u relaciji s kategorijama „privatnosti“ i „intimnosti“. Naime, kako kaže autor, „Sferu tržišta nazivamo privatnom, sferu porodice, kao jezgro privatne sfere, nazivamo intimnom.“^[4] I nadalje, „Razvijena građanska javnost počiva na fiktivnom identitetu privatnih ljudi okupljenih u publiku u njihovim obema ulogama: u ulozi vlasnika, i u ulozi ljudi kao takvih.“^[5] Za naše je istraživanje u ovim iskazima značajno nekoliko aspekata: jedan koji se odnosi na ulogu tržišta i privatnog vlasništva u oblikovanju „javnog“, „privatnog“ i „intimnog“ prostora, dok bi preostala dva pojma, vezana za „prostorno“ razlikovanje fenomena o kojima je riječ, bila označena tako da asociraju na pojmove „fikcije“ i „publike“. „Javni“ prostor ovih mreža, predstavljao bi medijsku stranu njihove strukture, „privatnu“ sferu činila bi njihova uporaba što je u relacijama s tržišnim djelovanjem (od vlasništva računara i odgovarajućih „softvera“, preko korištenja mrežnog prostora u funkciji PR-a i marketinških komunikacija, a koja može biti i „tajna“), dok bi „intima“ bila tretirana bilo kao ono nevidljivo „mjesto“ na Mreži (mrežni tabui), koje je zaštićeno od pogleda Drugog, tj. od ostalih korisnika, ili je pak izloženo na uvid selektiranoj „publici“ – recimo, FB prijateljima, onima koji nas „slijede“ (Followers) na Twitteru, i dr.

Kada su u pitanju tzv. „društvene mreže“, opće je mišljenje da su ovakve klasifikacije – upotrebljive po analogiji na podjele u „građanskom društvu“ i reflektirane na medije masovnih komunikacija – u značajnoj mjeri relativizirane te da su u cyber prostoru novih medija one gotovo iščezle, tj. da su se prelile u jednu te istu, beskrajnu domenu interneta i „društvenosti“, a koja gotovo u cijelosti može biti tretirana kao spomenuta „fikcija“, i to ne bilo kakva, već fikcija pretežno pornografskog karaktera.^[6] Mediji masovnih komunikacija sadržajno su, odnosno programski gledano, djelomično ili u potpunosti, u domenu svoje djelatnosti uključili i „industriju pornografije“, bilo da je riječ o fotografiji, filmu, specijaliziranim TV kanalima ili manga stripu, na primjer. „Demokratiziranjem“ medijskog prostora, korištenjem društvenih mreža, pornografija postaje besplatna i dostupna svakome tko posjeduje računalo i priključen je na internet kao globalnu mrežu.   

Imajući sve ovo u vidu, termin „pornografija“ ovdje ćemo koristiti kako u izvornom, tako i u prenesenom značenju, onako kako je to naslutio Jean Baudrillard [Žan Bodrijar], kritički govoreći o fenomenima medijskog zavođenja i o simulaciji seksualnosti, a na temelju kojih između ostalog možemo utvrditi da vulgariziranu i postvarenu ljudsku seksualnost kao i ostale pornografske fenomene, treba detektirati svuda – osim u samoj pornografiji. Istovremeno, pod prošireni pojam „pornografije“ problemski ćemo podvesti i sve one patološke individualne i društvene pojave što se kreću u rasponu od pornografije i globalne pornoindustrije shvaćene u užem smislu pojma, preko prostitucije, trgovine ljudima i/ili njihovim organima te masovne zloporabe psiho-aktivnih supstanci (droga i alkohola), kao i javnog govora,^[7] odnosno vizualnog prezentiranja u kontekstu prikazivanja „mračnih tajni“ čovječanstva (primjeri s Youtubea, i sl.) unutar višedimenzionalno umreženog cyber prostora.

Kao početna ilustracija koja problemski otvara odnos prema hipotezi o (pornografskom) koincidiranju intimnog i javnog prostora u mediju privatnosti društvenih mreža, može poslužiti videoclip pokreta Neue Slowenische Kunst (NSK)^[8] postavljen na Youtubeu. Riječ je o alternativnom umjetničko-teorijsko-ideološkom pokretu koji je tijekom 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća djelovao na prostorima bivše Jugoslavije, da bi njegove aktivnosti danas bile proširene u tehnološki konstruirani prostor interneta i društvenih mreža (FB stranica Leibacha, i sl.). Ovaj pokret je u međuvremenu formirao virtualnu državu koja se svojim građanima obraća koristeći različita komunikacijska sredstva: od susreta uživo na kongresima, preko simuliranja informativnih emisija što izvještavaju gledatelje o događajima u „državi“, na mjesečnoj razini. U spomenutom videoclipu, demonstraciji medijskog djelovanja pokreta na Prvom kongresu NSK građana održanom u Berlinu krajem 2010. godine, prezentiran je „servis“ NSK građana – državni Radar (NSK State Radar), koji bi trebao, kreirajući svijet iluzija djelovati na „kolektivno tijelo“ svojih državljana, a posredstvom novih medija i različitih pojavnih oblika pop-kulture. U ovom videoclipu, koji je zapravo dokumentarni zapis s Prvog NSK kongresa, spominje se nekoliko faza djelovanja Pokreta, s obzirom na ideju „medijskog progresa“ – u prvoj fazi (1 transmiter – 10 000 primatelja), paradigmu za masmedijsko NSK djelovanje, prvenstveno sastava Leibach, predstavlja Joseph Goebbels [Jozef Gebels] kao „genij propagande“, drugu fazu čini doba ekspanzije socijalnih medija (10 000 transmitera – 1 primatelj) koju prezentira aktualni predsjednik SAD-a Barack Obama [Barak Obama], dok treću fazu medijskog djelovanja NSK-a predstavljaju pokušaji „socijalizacija Goebbelsa“ (10 000 transmitera – 10 000 primatelja), što je u medijskoj praksi označeno kao aktivnost „skeniranja“ – „vijesti“, „blogova“, „foruma“ i svih „društvenih medija“, s izuzetkom Facebooka – odnosno, onih sadržaja koji na ovoj mreži nisu javno publicirani. Ovim je, kako nam se čini, kroz svoj široki umjetnički pokret, NSK stigao do krucijalne točke naše rasprave: do pitanja „skeniranja“ intimnosti, tj. koincidiranja intimne i javne medijske sfere, koja se u kontekstu mnoštva interakcija na društvenim mrežama približava realiziranom pojmu pornografije (sloboda mrežnog djelovanja) s jedne, i totalitarizma (kontrola mrežnih aktivnosti), na drugoj strani.  

„Pornografija je“, kako tvrdi bivša pornoglumica, striptizeta i prostitutka Shelley Lubben [Šeli Luben], opisujući „tajne pornoindustrije“ u knjizi Istina iza pornografske bajke – najveće iluzije na zemlji,„ropstvo modernog doba za hiljade žena i milione zavisnika koji ne mogu da prestanu da je gledaju.“^[9] Drugim riječima, pornografija je fikcija, ali i oblik društvene realnosti njenih protagonista, kao i onih korisnika što nekritički participiraju u multimedijalnoj sferi „društva spektakla“. A kako je voajerizam/ekshibicionizam konstitutivni dio, odnosno uvjet interakcije korisnika u polju „društvenosti“ mreža poput Facebooka ili Youtubea na primjer, to su one strukturalno preparirane za svojevrsnu demokratizaciju pojava kao što je cyber seks, odnosno „pornoemancipacija“. Nasuprot očiglednom i tehnički potpomognutom voajerizmu/ekshibicionizmu korisničkog ponašanja, stoji fluidnost pornografije na društvenim mrežama, što je prema našem uvjerenju rezultat njene teško raspoznatljive pojavnosti, izuzevši pornografiju shvaćenu u užem smislu riječi, budući da je sama „priroda“ zajednica na društvenim mrežama „fiktivna“, a ujedno i realna, tj. prezentna na razini fenomena. Ovaj paradoks vidljivosti i nevidljivosti, sveprisutnosti i odsutnosti sfere seksualnosti (i pornografije) u prostoru novih medija, a s obzirom na kontekst privatnih (komercijalnih) interesa vlasnika koji počivaju u njihovoj osnovi, čini ih posebno receptivnim za kako filozofsku, tako i teorijsko-medijsku problematizaciju.

Teškoće definiranja pornografije, posebno u domeni korisničkog ponašanja na društvenim mrežama, iniciralo je – osim administrativne mjere „cenzure“, aktivirane na temelju prijavljivanja postavljanja i razmjene pornografskih sadržaja, kao i drugih vidova zloporaba od strane umreženih korisnika te ciljanog praćenja ponašanja na mreži kojima se između ostalog bave sigurnosne službe kao što je FBI – i teorijska razmatranja ovog fenomena, najčešće pokrenuta od strane feministički orijentiranih teoretičarki kulture i medija. Tako je krajem listopada 2012. godine na Sveučilištu u Londonu pokrenuta interdisciplinarno koncipirana rasprava o pornografiji u medijima, pri čemu je ovaj fenomen preispitivan iz aspekata prava, društvenih znanosti (sociologija), teorije medija i feminističkih studija. Na prezentacijama i raspravi koja je potom uslijedila, razmatrana su pitanja koja se tiču „opresivnih“, odnosno „ekspresivnih“ formi pornografije, zatim  problematike seksualnog obrazovanja, legalnih aspekata pornografije, kontroverzi u vezi s pravom na slobodno manifestiranje seksualnosti i institucije cenzure, reprezentacije pornografije s obzirom na pitanja etniciteta, i sl. Događaj je bio promoviran i kao FB event, na koji se prijavilo više od stotinu potencijalnih posjetitelja ove društvene mreže, prvenstveno sa sveučilišta širom UK, te iz svijeta medija, aktivista/ica LGBT populacije, i drugih.^[10]

Osim službenih oblika borbe protiv pornografije na društvenim mrežama, i to prvenstveno onih koje su vizualnog odnosno multimedijskog karaktera, sami korisnici organizirani u različite grupe pokazuju da se protiv pornografije može djelovati i „iznutra“, iz same mreže, bilo da je riječ o popularnim platformama kao što su FB ili Youtube ili pak njihovim aplikacijama u mediju mobilne telefonije. Ovakvi oblici samoorganiziranja korisnika društvenih mreža (FB grupe kao što su: „No to FB pornography“, „Stop pornography“, „Stop Porn Culture“, „Stop pornography Available to Kids on Iphone/Itouch“), odnosno pojedinačnih inicijativa pokrenutih recimo na Twitteru („Stop talking about pornography“, „Protect Children“) te različito artikuliranih apela predstavnicima filmske industrije (redateljima kao što je Tarantino), neka su vrsta upozorenja određenim akterima da prestanu s pornografskom praksom u svijetu medija.

Bilo da je riječ o pornografskom govoru ili o vizualnoj predstavi, nameće se zaključak da javnost (intime) društvenih medija postaje svoja vlastita predstava, a da je ono što ona reprezentira uvijek već pornografija (sve je tehnički dostupno svima koji su umreženi, tj. vlasnicima kao korisnicima internetskih usluga). Otuda je, prema našim uvjerenjima, pojam/termin javnosti (artikuliran bilo u singularitetu ili u pluralitetu) pretrpio transformaciju time što se strukturalno, zahvaljujući internetu i novim medijima, a uslijed mogućnosti tehničkog posredovanja intimnosti, deformirao u nekakav hiperrealni prostor javne intimnosti; ukoliko se uz to uzme u obzir i činjenica da je ovaj prostor privatno vlasništvo, tj. egzistira u zadanim okvirima kapitalističke privrede, onda je on i financijski utemeljen u sferi profitabilnosti – što direktno ukazuje na njegov otvoreni ili prikriveni tržišni (pornografski) karakter. Kako bismo detaljnije obrazložili ovu tezu, poslužit ćemo se primjerima što se bave medijem fotografije i njenom simuliranom „punktualnošću“ u digitalnom carstvu photoshopa (koji je preplavio kako masmedije: film i televiziju, tako i nove medije, odnosno internet i pojedine društvene mreže), a u kontrastu s provokativnom i angažiranom fotografijom, realiziranom na temu „pornografije“.

Zašto je baš medij fotografije odabran za demonstriranje dokaza o pornografskim svojstvima društvenih mreža, a ponajviše Facebooka? Najprije, FB je globalna društvena mreža s najvećim brojem korisnika; ona je uz to i tehnički demokratizirani prostor programiran za multimedijsko djelovanje u kome je digitalna fotografija, pored videoclipova i tekstualnih poruka, zasigurno najzastupljeniji instrument manifestiranja fenomena globalizirane kulture. U tekstu koji problematizira nestanak moderne umjetnosti pod naletima „suvremenih“ trendova globalizacije – „Globalization: The End of Modern Art“,^[11] autor članka fotografiju određuje kao onaj medij koji stoji između „reprezentacije umjetničkih značenja i reprezentacije objekata“,^[12] što je posljedica supstitucije objekta predstavljanja samom reprezentacijom. Otuda se fotografija javlja ne više kao medij reprezentiranja realnosti, nego tzv. „medijske realnosti“ (media reality). Ona najadekvatnije ilustrira obrat koji se dogodio na planu umjetnosti, tj. odnosa medija i umjetnosti u našem vremenu. Pored ovoga, u istom tekstu tvrdi se da čitavo 20. stoljeće koje je otpočelo fotografijom, predstavlja eru njene „hegemonije“, o čemu svjedoče slikarstvo Francisa Bacona [Frensisa Bejkona], specifična posredovanja slikarstva i fotografije Andyja Warhola [Endija Vorhola], skulpture Constantina Brancusija [Konstantina Brankušija], nastale pod utjecajem fotografije, i sl., dok je fotodokumentacija obavezno pratila umjetnost performancea, land arta, itd., da bi konačno fotografija postala neka vrsta podmeta i građe za sve vizualne medije (media of images): film, video, televizija, kompjuteri. Štoviše, moglo bi se reći da digitalna fotografija, definirana u kontekstu novih medija i društvenih mreža, i dalje dominira u multimedijskom području suvremene umjetnosti. Prisutna kao medij reprezentiranja medijske realnosti, a uporabljena u kontekstu djelovanja društvenih mreža, ona najviše pogoduje etiketiranju pornografije, interpretirane u smislu koincidiranja intimnog i javnog, do čega je nama u ovom članku stalo.     

U tom kontekstu tumačenja, indikativna je poruka odaslana s Twittera (adresa: FotoStop@foto_stop), a koja skreće pozornost na internetsku stranicu na kojoj je objavljen tekst o umjetnici Sally Mann [Sali Men] koja je izložila kolekciju fotografija svoje djece, postavši zbog toga predmetom različitih, uglavnom kontroverznih interpretacija svojih kritičara. Naime, fotografije djece, koje smo navikli susretati kako u tiskanim medijima tako i na internetu i društvenim mrežama, obično predstavljaju mališane uzrasta do 10 godina i prikazuju uglavnom trenutke njihovoga zdravog i sretnog djetinjstva. Ovakve fotografije s natpisima, odnosno citatima (Quotes) ili bez njih, često su predmet distribucije na društvenim mrežama poput Facebooka primjerice, a mogu se sresti i u amaterski montiranim nizovima (pojedinačnim kadrovima), u videoclipovima postavljenim na mrežu Youtubeu, i sinonim su za kič i šund produkciju u ovom području izražavanja. Nasuprot tome, na društvenim mrežama često možemo percipirati i fotografije djece iz tzv. Trećeg svijeta koje su napravili turisti – najčešće pripadnici srednje klase – eksploatirajući djecu siromašnih, koja za malu ili nikakvu materijalnu nadoknadu poziraju pred fotoaparatom poput egzotičnih i rijetkih ptica ili životinja. Ove amaterski snimljene fotografije siromašne djece, najčešće potekle iz Afrike, a koje se vrlo često distribuiraju društvenim mrežama, nisu pri tom dio nekakve društvene kritike vladajućih prilika u državama „zelenog kontinenta“ i ostalim zemljama Trećeg svijeta, već predstavljaju jednu vrstu „suvenira“ globalne turističke industrije.^[13] Slično tome, i profesionalno napravljene fotografije siromašne djece, obrađene u photoshopu promoviraju prije jeftini sentimentalizam bogatih, nego što provociraju kritičko mišljenje i svijest o teškom klasnom i društvenom položaju djeteta.^[14]

Konačno, na društvenim je mrežama, kako je poznato, čest slučaj distribuiranja i „konzumiranja“ dječje pornografije, pri čemu je fotografija jedan od osnovnih medija prikazivanja zloporabe djece u pornografske svrhe. Prethodnicu ekspanzije dječje pornografije na društvenim mrežama činila je svakako filmska industrija koja je pripremila teren za masovnu potrošnju pornografske produkcije čiji su protagonisti djeca i maloljetnici. U svojoj knjizi Seksualnost na filmu i pornografija Milan Ranković, u vezi s dječjom pornografijom u mediju filma piše sljedeće: „Ubedljiv dokaz da se kapitalistička težnja za profitom, ukoliko nije ograničena višom (najčešće državnom) silom, ne zaustavlja ni pred kakvim moralnim obzirima, niti pred bilo kojim drugim preprekama koje nalaže humanost, jeste i već relativno masovno zloupotrebljavanje dece u porno-produkciji, i to ne samo u pornografskim fotosima i časopisima, već i u porno-filmovima.“^[15] Cenzura, kao oblik kontrole ove sfere – bilo zakonskim sredstvima ili primjenom nekih drugih administrativnih mjera, pokazala se samo djelomično djelotvornom kada je riječ o filmu, a potpuno neadekvatnom u domeni djelovanja društvenih mreža.^[16] Naravno, osim dječje pornografije – najčešće plasirane i razmijenjene u formi digitalne fotografije, filmova ili videoclipova – distribucija pornografskih snimki odraslih, a posebno djevojaka i žena, uzela je u posljednje vrijeme maha na gotovo svim društvenim mrežama. S tim u vezi, interesantan je podatak da je Europski parlament u Strasbourgu sredinom ožujka 2013. odbacio rezoluciju kojom se zabranjuje pornografija na Mreži, što je izazvalo val nezadovoljstva u europskoj javnosti, iako je argumentacija odbacivanja rezolucije išla u smjeru obrane „slobode govora i ljudskih prava“ te onemogućavanja providera da „nadziru svoje korisnike i kontroliraju njihov privatni sadržaj“.^[17]

Negdje između ovih ekstrema pojavljuje se revolucionarni rad fotografkinje Sally Mann koja je svoju djecu fotografirala u raspoloženjima i situacijama što predstavljaju njenu „sliku“ njihove realnosti: djeca su fotografirana naga, a njihova fototematizacija bila je povezana s depresivnim stanjima, anksioznošću i prizorima smrti. Izazivajući snažne i oprečne emotivne reakcije kod recipijenata, fotografije djece Sally Mann, potekle iz ranog razdoblja umjetničkog rada ove američke fotografkinje, pokrenule su mnogobrojne rasprave o pornografskoj eksploataciji djece, ali i samog medija umjetničke fotografije, o čemu je snimljen i dokumentarni film u produkciji Zeitgeista, a koji je na stranicama globalne virtualne knjižare Amazon.com preporučen kao filmski projekt o fotografkinji čiji rad „pruža izazov promatraču u pogledu vrijednosti i moralnog stava.“^[18]

Sljedeća mrežna destinacija za promociju pornografije na internetu koja djeluje isključivo u domeni fotografije jest „Instagram“ – aplikacija koja služi za distribuiranje fotografija, u funkciji brze razmjene „slika“ (images) u virtualnom prostoru. Ovaj tzv. „raj društvenog umrežavanja“ (Eden of social networking), osim razmjene fotografija čije su teme prehrana, butici, pitoreskni pejzaži i zalasci sunca, flora, fauna, i sl. postao je popularan prije svega zahvaljujući razmjeni pornografskih fotosadržaja, pa otuda i neslužbeni nazivi: „Sexstagram“, „Instaporn“, „Handbra“, i drugi. Uz ovo, Instagram ne samo da predstavlja društvenu mrežu za razmjenu fotografija s oznakom „X“, nego je popularno „mjesto“ za pronalazak seksualnih partnera te prakticiranje tzv. sajberseksa (cybersex) prilagođenog dobu vladavine socijalnih mreža (the social media age).^[19]  

Ono što pojedini teoretičari umjetnosti, medija i kulture vide kao ključnu razliku između masovne pornoindustrije koju su zastupali film, pojedine televizijske postaje (najčešće kablovske), specijalizirani časopisi i videoprodukcija kao mediji masovnih komunikacija te pornografije prisutne na društvenim mrežama, vezano je za procese tehničkog demokratiziranja  novih medija u svrhu pornografske potrošnje. Naime, moćnu pornografsku industriju, što djeluje kroz medije masovnih komunikacija, u novije vrijeme zamjenjuje tzv. „amaterska pornografija“ prisutna na gotovo svim društvenim mrežama, koja ovaj fenomen čini maksimalno dostupnim i besplatnim, potencijalno gledano, za sve korisnike ovih mreža. Besplatno distribuiranje pornografije preko interneta i društvenih mreža, a posebno Youtubea, navodi se kao primjer subverzije pornografske filmske i DVD industrije. U intervjuu na ovu temu, pod naslovom „Internet Amateurs Threaten Porn Industry“^[20] tvrdi se da je tehnologija u prošlosti bila u bliskoj vezi s pornografijom (videotape, DVD, a zatim i internet), da bi besplatni pornositeovi i amaterske snimke danas predstavljali ozbiljan udarac industriji zabave, zadan od strane tzv. „do-it-yourself“ internetske pornografije. Ovaj fenomen objašnjava se time što aktualna filmska i DVD pornoindustrija nije mogla zadovoljiti rastući interes konzumenata za najrazličitije pornografske sadržaje, tako da je dobila konkurenciju zahvaljujući društvenim mrežama koje su besplatne i otvorene za sve korisnike koji posjeduju računala i mogu se „ulogirati“ na neku od postojećih mreža.

Međutim, ideologija „slobodne“ i besplatne pornografije koju umjesto profesionalnih glumaca snimaju i „režiraju“ amateri – postavljajući svoje priloge relativno jednostavno na društvene mreže – i koja je najčešće nalik žanru kućnog videa (home video), također se ravna prema tržišnim zakonitostima, iako privid slobode, tehnička dostupnost i mogućnost besplatnog korištenja predstavljaju bitnu komparativnu prednost u odnosu na ranije masmedije. S tim u vezi treba imati u vidu da mediji i dalje djeluju sustavno i „sinergijski“ (stari i tzv. novi mediji) kada je riječ o stjecanju profita eksploatiranjem seksualnosti. Tako se primjerice u jednom od niza članka o amaterskoj pornografiji tabloidnih dnevnih novina Kurir čitateljima sugerira snimanje kućnog videa, uz kratko obrazloženje da se na tržištu pornografije sve češće mogu naći amaterski snimci s kojima se, za razliku od onih „glamuroznih“ i „estetiziranih“, „konzumenti lakše poistovjećuju“, povezujući se pri tom i s drugim amaterima, najčešće preko popularnih društvenih mreža. Njihova se „demokratičnost“ manifestira i u tome što „amatersku pornografiju snimaju svi, od televizijskih zvijezda, političara, sportaša do domaćice.“^[21] No, to ne znači da je snimanje ovakvih fotografija, filmova ili clipova besplatno (naprotiv, to može biti unosna investicija za buduću eksploataciju); oni također mogu biti dio PR strategije koja posredno donosi simboličku ili materijalnu dobit ili osigurava povlašteno mjesto „slobode“ samo za one umrežene konzumente koji posjeduju modem i kompjutersku opremu.

Ukratko, društvene su mreže pogodna infrastruktura za nekontroliranu proliferaciju pornografije. Na jednoj strani, o tome svjedoči enormni porast pornografskih sadržaja što cirkuliraju internetom koristeći tip „socijalnog“ umrežavanja u kojemu je tehnički moguće da „svatko komunicira sa svakim“. Osnovni razlog za eskalaciju pornografskih sadržaja na internetu i društvenim medijima jest beskonačni prostor Mreže i faktička nemogućnost njenog kontroliranja, cenzuriranja i adekvatnog sankcioniranja korisnika (osim u izuzetnim slučajevima zloporabe). U porastu je također, u odnosu na industrijsku pornografiju iz prethodnog razdoblja, tzv. „amaterska pornografija“ (koju u posljednje vrijeme podržavaju i mediji masovnih komunikacija, naročito tabloidni tisak), zbog njene dostupnosti, mogućnosti besplatnog konzumiranja, kao i sveopćih trendova seksualnog ekshibicionizma/voajerizma i skopofilije kojima pogoduje društveno-mrežno komuniciranje. I najzad, sama struktura socijalnih medija, njen neslućeni potencijal u pogledu tehniciziranih oblika podudaranja javne sfere i intimnosti, što se događa u mediju privatnog vlasništva, dakle u domeni tržišnih relacija, vodi do radikalnog zaključka da je riječ o pornografiji kao najzastupljenijem obliku i sadržaju cyber komuniciranja. Ona pri tom nije nužno seksualne, ali promatrano u simboličkoj razini reflektiranja, stvar one razmjene intimnosti koja postaje javnog karaktera, a odvija se u domeni privatnog vlasništva i to po tržišnim mjerilima što predstavlja konstantu, unaprijed uračunatu u ovaj oblik komunikacije i projektirane „društvenosti“.

 

---

 

ODABRANA BIBLIOGRAFIJA S WEBOGRAFIJOM:

„Bez zabrane pornografije u EU“, na stranici: www.e-novine.com/svet/svet-vesti/80626-Bez-zabrane-pornografije.html.

„Internet Amateurs Threaten Porn Industry“, na stranici: www.npr.org/templates/story.php?storyid=15631011.

„Pornografija – ropstvo modernog doba za hiljade žena i milione zavisnika (video)“, na stranici: www.Srbel.net/2013/02/10/pornografija-ropstvo-modernog-doba-za-hiljade-zena-i-milione-zavisnika-video/.

„Uputstvo kako da snimite kućni pornić“, na stranici: www.kurir-info.rs./uputstvo-kako-da-snimite-kucni-pornic.clanak-113987.

„What Remains: The Life and Work of Sally Mann“, Amazon.com. Zeitgeist Films, 1993.

Bertrand-Shelton, S. „Let’s talk about porn“, FB event održan na: Royal Holloway, University of London. Arts Building, Lecture Hall 1, 26. X. 2012.

Bosker, B., „Instaporn: Porn, ‘KikSex’ Lurk Just Inside Instagram’s Photo Eden“, na stranici: www.huffingpost.com./2012/08/30/instagram-porn_n_1842761.html.

Fuko, M., Istorija seksualnosti: Volja za znanjem, Prosveta, Beograd, 1982.

Habermas, J., Javno mnenje: Istraživanje u oblasti jedne kategorije građanskog društva, Kultura, Beograd, 1969.

Negt, O., Kluge, A., Public Sphere and Experience, Toward an Analysis of the Bourgeois and Proletarian Public Sphere, Foreword by Miriam Hansen, Translated by Peter Labanyi, Jamie Owen Daniel and Asenka Oksiloff, Theory and History of Literature, volume 85, University of Minnesota Press, Minneapolis, London, 1993.

Ranković, M., Seksualnost na filmu i pornografija, Prosveta – Institut za film, Beograd, 1982.

Tadić, Lj., Ogled o javnosti, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1987.

Weibel, P., „Globalization: The End of Modern Art?“, na stranici: www.blog..zkm.de/en/editorial/globalization-the-end-moder-art/.

 

The Issue of the Public Space – Pornography of Contemporary and new Media

 

Abstract

 

The text examines the relationship “intimate”, “private” and “public” space in the field of contemporary media. Questioning begins with the medium photography, to complete the research in the field of activity of social networks like Facebook, Twitter and Instagram, for example. There has been, in fact, a large number of pornographic content is distributed through these networks. However, this is not just about the flood of pornographic content in these media venues, but also on their structure, that the use of technical means, to the coincidence of public and intimate space of action in the area of private property. Text funds criticism tries to point out the specific problem of abuse of public space in contemporary times.

 

Key words: media, public space, privacy, intimacy, pornography.

 

 

---

3(4)#2 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 316.774:316.658 Prethodno priopćenje Preliminary communication Primljeno: 23.2.2014.

 

 

Fulvio Šuran

Sveučilište “Juraj Dobrila” u Puli, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Masmediji: glasogovornici znanstveno tehnološkog aparata^[22]

Puni tekst: pdf (369 KB), Hrvatski, Str. 442 - 456

 

Sažetak

 

Dominantni znanstveno-tehnološki Aparat doveo je do velikog i neizbježnog preokreta u shvaćanju ljudskih vrijednosti. To je dovelo do toga da danas, željeli mi to ili ne, navedeni Aparat neizbježno upravlja svijetom unutar kojeg i sam čovjek mu je postao funkcionalno podređen.

      

To isto vrijedi i za masmediji koji su, u pravom smislu riječi, postali glasnogovornici sve dominantnijeg Aparata (Stuart Wilde). Naime riječ je o radikalnoj promjeni ako ne i o preobražaju same stvarnosti, budući da svako sredstvo suvremene kompjutorske komunikacije predstavlja samo dio one “mreže” koja, u službi “mega-aparata” u vidu “virtualnog prostora”, predstavlja zaseban svijet unutar kojega je inhibiran svaki vid slobode djelovanja i gdje ponovno su oživljele i djeluju „imago“, „signa“ ili “barbara et arcana carmina” kao utjelovljenje sila antičkih božanstva (James Hillman).

      

Iako isprva tehnologija djeluje samo kao sredstvo, ona se postupno pretvorila u zasebnu realnost koja teži ka tome da tu istu realnost, kao prirodu stvari, postupno i u potpunosti zamijeni. Taj preokret, uslijed kojega su sredstva postala ciljem, nedvojbeno dovodi i do nekih bitnihe antropoloških promjena uzrokovana upravo masovnim medijima. Preobražaj stoga ne zahvaća samo masmediji već i samoga čovjeka. Zapravo riječ je o rađanju jednog novog čovjeka: tehnološkog čovjeka nasuprot već prevaziđenog čovjeka tradicije.

 

Ključne riječi: masovni mediji, masovna kultura, masifikacija, atomizacija, znanstveno-tehnološki Aparat, tautološka komunikacija, javno mnijenje, svijet kao predodžba, kodifikacija svijeta, medijsko uvjetovanje.

 

 

Tautološka komunikacija medija. Konformistično društvo, usprkos bezbrojnim glasovima i licima koji se neprestano pojavljuju i šire preko medija, ili možda baš zbog toga, u svom totalitetu raspravlja samo sa sobom. Ustvari, radi se o nekoj vrsti kolektivnog monologa koji obuhvaća cijelo čovječanstvo, budući da se u suvremeno doba u osnovi onoga koji govori i onoga koji sluša ne nalazi, kao što je to bilo u predtehnološkom razdoblju, jedno relevantno drukčije iskustvo svijeta. Mi danas živimo u svijetu koji nam medije prikazuje i tumači u sve jednoličnijem obliku, kao što su i sve identičniji izrazi i prazne riječi koje mediji upotrebljavaju kako bi prikazali svijet.

  Rezultat svega toga je jedna vrsta tautološke komunikacije, gdje tko sluša i čuje ono što se ustvari i ne razlikuje mnogo od onoga što bi i on sam izrekao u sličnoj prigodi, a tko govori kazuje one iste stvari koje bi isto tako mogao slušati od bilo koga. Radi se, dakle, kao što smo gore već naveli, o sveopćenitijem i sveobuhvatnijem kolektivnom monologu koji pojedincu daje određenu sigurnost predstavljajući općeprihvaćenu svakidašnjicu, u obliku normalnog življenja i sporazumijevanja. Može se na neki način pretpostaviti kako sveopća rasprostranjenost komunikacijskih medija, kojoj je razvoj tehnike naveliko doprinio, teži ukidanju, aboliranju, poništavanju same nužnosti međusobne komunikacije. Dajući čovjeku, naročito zapadnom čovjeku, iluziju kako se sigurnost njegovog svijeta zasniva na istomišljenosti. Sve smo više svjedoci niveliranja i prostituiranja podataka budući da istovremenost raznoraznih novosti koje ispunjavaju eter progresivno ukidaju one razlike koje još postoje (tamo gdje ih još ima) između ljudi. Zbog toga postaje suvišno, ako ne nemoguće, govoriti u prvoj osobi. Na taj način komunikacijska sredstva prestaju biti obična upotrebna sredstva jer u svojoj cjelini sačinjavaju jedan poseban svjetonazor izvan kojeg nije dano imati jedno drugo i različito iskustvo.

Danas, dakle, mediji nisu više samo jedno puko sredstvo, koliko su, unutar sve rasprostranjenijeg i dominantnijeg znanstveno-tehnološkog aparata, zaseban svijet. Dapače, jedini pravi svijet. Učestalo, općeprihvaćeno i uvaženo je mišljenje da svaki ljudski pojedinac može slobodno raspolagati sredstvima komuniciranja i to kao s nečim neutralnim u odnosu na svoju prirodu. Pri tom uopće ne sumnjajući da se i njegove ljudske osobine, njegova priroda može modificirati i to baš na osnovi onih modaliteta, modusa, načina pomoću kojih se tehnički sve više naginje u međusobnoj komunikaciji. Budući da i sam čovjek, njegova priroda, nikada nije bio neovisan od načina manipulacije svijeta, ne osvrnuti se na dalekosežne posljedice tehničkih ostvarenja, ne pridati važnost sve sveobuhvatnijem odnosu čovjeka i tehnika, znači ne shvatiti da se daljnjim razvojem znanstveno-tehnološkog aparata ne mijenjaju se samo sredstva komunikacije već i samo ljudsko biće, tj. sam čovjek. To je svojevremeno već konstatirao i M. McLuhan u Understanding media 1964^[23].

  Ustvari, to proizlazi iz same činjenice da tehnika, kada prelazi određeni nivo razvoja, prestaje biti obično sredstvo u čovječjim rukama. Budući da se tada pretvara, preoblikuje u mehanizam koji, kako bi optimalno funkcionirao reproducirajući ljudsku normalnost, od čovjeka traži da se pretvori u njegov dodatak, postajući tako njegov poslušni službenik. To vrijedi i u slučaju sredstava komunikacije, koja nije dovoljno definirati kao obična sredstva kako bi prikrili činjenicu da su, na neki način, postala zaseban svijet koji se polako, ali neminovno, priprema zamijeniti realni svijet.

  Kako bismo to donekle i shvatili dovoljno je pojmiti da sredstvo postoji u funkciji jednog cilja kojeg smo slobodno izabrali i u odnosu na kojeg sredstvo služi kao posrednik. Nije, međutim, teško uvidjeti da određeni tehnički aparati, npr. telefon, radio ili televizija (a da ne govorimo o kompjutoru) nikako nisu neka uobičajena sredstva kao što su na primjer kliješta ili čekić. Naime, oni ne posjeduju osobine posrednika, budući da ne posreduju ništa, jer nemaju nikakvog smisla ako nisu povezani s drugim telefonima, radioprijemnicima, televizorima, kompjutorima diljem kugle zemaljske. Ako uzmemo u obzir bilo koji od spomenutih sredstava moramo to uraditi, tj. uzeti ga u obzir samo u sklopu jednog određenog komunikacijskog sustava jer se njegova egzistencija opravdava jedino postojanjem drugih istih ili sličnih sredstava, od kojih svaki zasebni aparat ima određene potrebe i određene zahtjeve za postojanje. To znači da odvojeni od sustava u kojem oni djeluju, svaki od ovih spomenutih komunikacijskih sredstava prestaje biti komunikacijsko sredstvo, ono postaje suvišno. Budući da svaki kompjuterizirani aparat, bilo da se radi o telefonu, televiziji, radiju ili o nečem drugome ustvari predstavlja samo mali dio onog megaaparata, kojeg mi nazivamo mreža, i kojeg nikako ne možemo poistovjetiti s jednim običnim sredstvom na usluzi pojedincu kako bi dostigao cilj kojeg je on slobodno izabrao.

  Mreža, ili kiberprostor, predstavlja zaseban svijet, dakle, nešto sasvim drugačije od običnog aparata jer, za razliku od sredstva, kojeg svatko od nas može upotrijebiti i iskoristiti kako bi dostigao željene ciljeve, s tim svijetom nije nam dana nikakva mogućnost izbora, nije nam dozvoljena nikakva sloboda izražavanja osim one da budemo dio tog svijeta. Ne postoji nikakav drugi, alternativni svijet u kojem se čovjek može povući. Međutim, je li ikako moguće ostati postrani u svijetu u kojem stvarnost svijeta nema nikakve vrijednosti; u kojem vlastito, doživljeno iskustvo nema nikakvu mogućnost neposrednog priopćavanja, osim u njegovoj medijskoj prenosivosti u vidu njegovog ostvarenja u telekomunikacijskoj verziji?

Svijet kao tumačenje. Ljudi su oduvijek mislili da shvaćaju svijet u kojem žive, a ustvari nikad nisu krenuli dalje od tumačenja kojeg su različite epohe davale o tom svijetu^[24]. Tako je, na primjer, u antičko doba svijet bio shvaćen na mitološki način, u srednjem vijeku posredstvom religije, u moderno doba na znanstveni način, a danas od sveprisutnog dominantnog znanstveno-tehničkog aparata. To, dakle, znači da u svim tim razdobljima ljudi nisu 'stanovali', živjeli u realnom svijetu, već u njegovom različitom tumačenju: prije mitskom, pa religijskom, kasnije znanstvenom, a danas u onom tehnološkom. Smatram da čovjek nije nikada imao neposredan odnos sa stvarima, već uvijek i samo s uvjerenjima preko kojih se stvari nama predstavljaju, jer da nije to tako ne bi mogli govoriti o različitim povijesnim razdobljima, pa ni o samoj povijesti^[25].

  Od samog rođenja svatko, uz pomoć životnih priča onih koji su odgovorni za naš odgoj i tumačenja o stvarima koja dobivamo od sredstava javnog priopćavanja nauči koji je smisao stvari. Odgojiti znači opisati svijet u kojem živimo i djelujemo na način koji će svakome omogućiti da barata vanjskim stvarima i prilikama na predvidljiv način. Televizija, neprestano, bez ikakvog zastoja distribuirajući unaprijed obrađen i upakiran sadržaj stvari kao i njihove raznorazne načine i mogućnosti uporabe, nastavlja onu već ustaljenu odgojnu praksu koja kodificira, i to ne zato što manipulira, vara, laže, nego jednostavno zato što je njegov način opisivanja svijeta. Inače radi se o svijetu koji ne postoji osim u tom njezinom opisivanju, dakle, kao jedna sveopća i sveobuhvatna predodžba.

  Svi danas gledaju televiziju ili/i upotrebljavaju kompjutor koristeći internet, i u većini slučajeva ne zato da bi obogatili vlastito znanje, s obzirom da uz njihovu pomoć mogu pronaći najveći broj podataka i informacija o raznim tamama koje internet nudi, nego jednostavno zato što egzistiraju, što postoje kao ljudski pojedinci na svijetu. Radi se o svijetu koji svoje najrasprostranjenije, najkompletnije i najsveobuhvatnije tumačenje nalazi na televiziji, ali i sve više i na internetu. Religija, politika, tržište, rat, radost, patnja, smrt sve su to teme koje svoje odgovorno i znanstveno tumačenje, ali i odgojno zaštićeno prikazanje i objašnjenje nalaze u tim danas egzistencijalno neizbježnim aparatima javnog priopćavanja jer su oni ti koji nas danas uče kako se treba nadati, moliti, vladati i općenito živjeti. Zauzimajući tako onu odgojnu ulogu i odgovornost koju su svojevremeno imali oni koji su neposredno bili odgovorni za naš odgoj, bila to obitelj ili škola, ili su se te stvari u ono predtehničko vrijeme učile neposredno iz vlastitog iskustva o svijetu u kojem se živjelo. Danas je telekomunikacija ona dimenzija stvarnosti koja raširujući svoj utjecaj na čitavo čovječanstvo predstavlja našu najrasprostranjeniju okolinu. Čak i kada netko svojevoljno odluči ostati po strani, ne participirati u djelovanju unutar te telekomunikacijske dimenzije stvarnosti, čak i tada postaje neizbježno sudjelovati u tom autističnom monologu ili tautološkom dijalogu s obzirom na to da su svi ostali neprestano pod utjecaj telekomunikacijskog odgoja u vidu kolektivnog monologa. Postaje, dakle, neminovno da se svakodnevno dolazi u dodir s uvijek prisutnim ekranom, koji je uvijek otvoren za javno shvaćanje svijeta.

Javno mnijenje kao prijelomno ogledalo medijskih informacija. Ako se s one strane ljudskog shvaćanja i opisivanja stvarnosti ne nalazi nikakav realni svijet kojeg je moguće i drugačije tumačiti, tada telekomunikacija prestaje biti puko sredstvo čiji je glavni cilj objelodaniti i javno obilježiti neke činjenice, tj. napraviti da neke relevantne činjenice postaju javne, budući da tada i sama promidžba koju promiče postaje onaj cilj zbog čije se medijski izmišljene relevantnosti stvari i događaju.

  Na taj način informacija prestaje biti samo obično izvješće, pretvarajući se i s vremenom stvarno postajući ona prava i istinita osnova priželjkivanog događaja ili činjenice, i to ne više u uobičajenom smislu riječi, nego s obzirom na to da bez objavljivanja određenih podataka i planiranog širenja istih kao relevantnih informacija mnogi svjetski događaji i činjenice ne bi imale velik utjecaj u stvaranju javnog mnijenja, i to zato što se mnogi postupci ne bi ni događali kad se njima ne bi davala velika medijska pozornost, tj. kada ih sredstva komunikacije ne bi prenosila. Međutim, sve smo više svjedoci kako se danas u svijetu mnoge stvari dešavaju jer se o njima i govori, dovoljno je ovdje spomenuti suvremeni terorizam, a jedini svijet kojeg poznajemo je stvarnost koja se dešava jer se o njoj i govori, a svijet informacija je i jedini kojeg danas poznajemo.

  Ovdje se, dakle, ne radi više o svijetu činjenica koji se pretapa u objektivnost informacija, već o izvjesnim događajima koji se zbivaju radi informacije, koje se ne bi uopće dešavale kad ne bi bilo telekomunikacijskih sustava jer ne bi imale nikakav utjecaj na svjetsko javno mnijenje. Oni jesu radi informacije jer se ništa danas ne dašava i ne čini ako nije telekomunikacijski relevantno. U tome se i nalazi razlika između različitih tradicionalnih, predtehnoloških svjetova i sveobuhvatnijeg suvremenog, tehnološkog svijeta u kojem se sve dešava i postoji u sklopu sve veće uspješnosti znanstveno-tehnološkog aparata čija se etika zasniva na načelu zadovoljavanja sve većeg broja ciljeva. U tom smislu može se pretpostaviti da bi samo pronalaženje iskonskog, izvornog svijeta u kojem vlada tišina informacija moglo i čovjeku vratiti njegovu vlastitu izvornost ili, kako bi rekao Nietzsche, „s one strane dobra i zla, ali to danas nije više moguće. Danas se svijet pojavljuje jedino u ovisnosti o pobjedonosnoj civilizacijskoj strukturi, kao željeno tumačenje, unutar općeprihvaćenog sustava vrijednosti i to u vidu naracije.

  Efekti i posljedice ovog razrješenja lako su uočljivi i shvatljivi ako svoju pažnju usmjerimo prema onoj igri konsenzusa koju nazivamo demokracijom. Ako nije više moguće odvojiti realnost svijeta od pukog pripovijedanja istog, tada se konsensus ne odnosi više na datost, na činjenično stanje, već pretežno, gotovo isključivo, na samo opisivanje događaja. Dakle, došlo se do toga da je čisto opisivanje stvarnosti preuzelo mjesto same stvarnosti. Inače, smatra se da u demokraciji svatko ima pravo na vlastito mišljenje koje ima pravo slobodno ispoljavati na verbalan i pisani način, tj. može dati vlastiti opis svijetu.

  U tom su smislu donedavno i različite stranke imale i vlastitu 'ideologiju' koja je na svojevrstan način predstavljala i izražavala određenu viziju svijeta. Bilo je to vrijeme u kojem su i sindikati predstavljali radnike, trgovačke udruge trgovce, industrijske udruge poduzetnike, i tako dalje. A danas? Danas je pak televizija ta koja je preuzela zadaću predstavljanja ovih zasebnih kategorija kao i istovremenog posredovanja u njihovoj međusobnoj debati. Nije teško uvidjeti kako se danas svijet tumači i stvara konsenzus samo u tom indirektnom prikazivanju svijeta.

  Konsenzus koji se ne usredotočuje na stvari, ne dostiže srž samih stvari, već se zaustavlja na njihovom predstavljanju – na svijetu kao predodžbi, rekao bi Schopenhauer – kao u onoj igri ogledala gdje je istraživanje javnog mnijenja istovjetno s istraživanjem djelotvornosti samih medija u uvjeravanju svojih vjernih pretplatnika. Mediji koji prije stvaraju javno mnijenje, a tek poslije istražuju ono što su sami stvorili. U tom smislu sredstvo, u vidu 'mediuma', nije toliko televizija, koliko umjetno stvoreno javno mnijenje, budući da je reducirano na prijelomno ogledalo televizijske debate ili govora u kojem se slavi pobjedonosna interpretacija općeprihvaćenog prikazivanja svijeta. Dakle, ne više 'svijet kao volja i predodžba', nego predodžba svijeta prema pobjedonosnoj i dominantnoj volji, koja u suvremeno doba nije ona predodžba demokracije ili kapitalizma koliko ona sveopće dominantnog znanstveno-tehnološkog aparata.

  Ustvari, u tome nema ničega novoga od onoga što se dešavalo već u antičko ili srednjovjekovno doba – kada se slavio mitski ili religiozni govor. Razlika se, međutim, nalazi u tome što se u antičkim društvima govor pretežito koristio na trgovima ili se propovijedalo u crkvama, bio je, dakle, ograničen u svom širenju i javnom obuhvaćanju. U to vrijeme nije nikako bilo moguće dostići cijelu javnost. Postojala su mjesta na kojima su se rađali nova, različita uvjerenja, mišljenja i govori, koji su u sebi potencijalno sadržavali i mogućnost različitih povijesnih novina. Danas su ta mjesta praktički ukinuta, pa ukoliko se i povijesna novina želi izraziti, morat će se neminovno služiti telekomunikacijskim sredstvima, njihovom logikom i etikom priopćavanja, da bi se, na kraju, prikazala u oblicima koje je nama danas nemoguće i naslutiti.

Kazalište svijeta i njegova predodžbena nedostupnost. Ne samo da se svijet dešava u cilju njegovog dirigiranog prikazivanja, već je i taj voljno prikazani svijet jedini koji nam je dan kako bi u njemu stanovali. I to s posljedicama koje se povezuju s ontološkim ambiguitetom ove figure, koja neprestano oscilira između prisutnosti i odsutnosti, između stvarnosti i nestvarnosti. U jednoj surealnoj vremenskoj dimenziji gdje svijet istovremeno i jest i nije, postoji i ne postoji, biva i ne biva, jer se izgubio onaj reciprocitet izvornog odnosa između čovjeka i svijeta. To čovjeka pretvara u pukog gledatelja svjetskih zbivanja, budući da događaje promatra iz jedne siguronosne daljine koja ga osobno ne ugrožava kao promatrača jer nema nikakvog glasa na medijski prikazane događaje koji, međutim, dirigirano utječu na njegovo društveno-političko odlučivanje.

  Za razliku, dakle, od stvarnog svijeta, predodžba o svijetu ne prihvaća nikakvo upletanje ili posredovanje, i daje gledatelju sliku o stvarnosti onakvu kakvu ona želi biti, i to kao da nema ni gledatelja već samo figure koje ona samovoljno dirigira. Čovjek, sa svoje strane, koji je u gledatelja nehotimično pretvoren, bolje reći degradiran, može upotrijebiti prikazani svijet kao što se upotrebljava bilo koji predmet. Ovdje se, dakle, ne radi više, kao kod Heideggera, o međusobnom pripadanju i sudjelovanju čovjeka i svijeta, već o jednostavnom redoslijedu pojavljivanja unaprijed pripremljenih predodžbi o svijetu kojima čovjek, pretvoren u poslušnog kazališnog gledatelja koji, kao tijekom kazališne predstave, ne može više neposredno ni sudjelovati. Ovdje mediji više ne posreduju između čovjeka i svijeta, nego su jedini prihvatljiv svijet za čovjeka jer ne dopuštaju da se susretanje između čovjeka i svijeta ostvaruje u jednoj životnoj situaciji, u jednom izvornom iskustvu.

Destrukturalizacija prostora i vremena. Predodžba o svijetu koju nam mediji poslužuju iskrivljuje istinski odnos čovjeka i svijeta i to ne samo zato što onemogućava postojanje jednog realnog kontakta i sporazumijevanja sa svijetom, nego i zato što, sažimajući cijelu dimenziju vremenske uzastopnosti unutar trenutačnosti i relativnosti sadašnjice, a dimenziju prostorne protežnosti sažetu u točnost promatralačkog kuta, čovjeku oduzima onu donedavna njemu svojstvenu prostorno-vremensku dimenziju koja se nalazila i u osnovi njegovog iskustva o svijetu.

Ustvari, između imaginarnog i stvarnog svijeta oduvijek je postojao onaj vremenski razmak koji kreativnoj imaginarnoj vizualizaciji omogućava eventualne buduće događaje, da ih oživi čineći da odsutno, još nepostojeće postane vidljivo i prisutno, i tako predvidi stvaranje jednog drukčijeg svijeta. Uvidjevši dato činjenično stanje ono što se u njezinoj osnovi pojavljivanja nalazi, imaginacija može u mogućim budućim događajima pogoditi ako ne i uvidjeti ostvarenje izvorne smislenosti stvari koje manjka svakoj percipiranoj datosti.

  Predodžba, koju nam mediji nude, smanjuje razmak između percipiranog i imaginarnog, i brišući svaki mogući odnos koji sadašnjost strukturalno povezuje s budućnošću, sadašnjost pretvara u istovremenost svega.

  Sve se to, dakle, nalazi u predodžbi koju nam mediji nude i koja, nagomilavajući na ekran, u istovremenosti (onog) "ovdje" i "sada" sva mjesta, sve događaje, sve činjenice, stvaraju onu sveprisutnost onog "ovdje" i "sada" koji događajima, ali i onome koji tome prisustvuje, oduzima vremensku uzastopnost i prostornu protežnost, zbog čega se on, na isti način kao i događajima kojima prisustvuje, nalazi u paradoksalnom stanju istovremenog prisustvovanja ovdje, ali i drugdje.

  Ovo stanje sveprisutnosti koje određuje da se bude svugdje, dakle nigdje, oslabljuje načelo indentiteta, pojedinačnog ustanovljivanja, koje nalazi svoju osnovu u vremenski određenom prostornom ograničenju, proizvodeći takvog pojedinca koji, zbog toga što se njegov identitet nalazi raspršen u mnoštvu slika svijeta, živi i djeluje pod lažnim uvjerenjem da svijet može spoznati istovremeno u svom totalitetu, koji je međutim nepovratno nestao iza obzorja pobjedonosne predodžbe stvarnosti.

  S destrukcijom prostorno-vremenske dimenzije, s njezinom abolicijom posredstvom medija slaže se i M. Mcluhan koji o tome piše u svojoj već spomenutoj knjizi iz 1964. godine „Understanding media“^[26].

Lažna moralna neutralnost tehničkih sredstava. To razrješenje svijeta u svojoj predodžbi, rastvaranje ustaljenog prostorno-vremenskog modaliteta pomoću kojeg je dosada čovjek imao iskustva o svijetu, nadalje, oslabljenje načela identiteta ili pojedinačnog ustanovljivanja koje je posjedovao onakve prostorno-vremnske ograničenosti, čovjeka neminovno vodi do posljedičnog buncanja o vlastitoj svemoćnosti. Samo su neke od realnih posljedica koje smo ovdje prozvali kako bi definitivno i odlučno pobili i opovrgnuli onu rasprostranjenu teoriju, koja donekle može čak izgledati očigledna ako ne i istinita, i prema kojoj bi tehnička oruđa ili pomagala bila neutralna sredstva i na raspolaganju za bilo koju upotrebu, jer njena moralnost ili nemoralnost, njihova ljudskost ili neljudskost, demokratičnost ili nedemokratičnost izričito ovisi o tome kako se ona koriste.

  Ova rasprostranjena i opće prihvaćena teorija o moralnoj neutralnosti tehničkih pomagala, i uopće tehnike, osim što zaboravlja na činjenicu da se moral ograničava samo na jednostavno prihvaćanje postojećeg stanja, također zaboravlja da tehnički izumi nisu samo tehnički aparati, budući da sva tehnička pomagala zahtijevaju i određeni modus operandi. Radi se tu o takvom načinu rukovanja, upotrebe i ponašanja koji, baš zbog osobne implikacije operatera u sve specijaliziranijem rukovanju istih, iziskuje i samu promjenu djelatnikovog svjetonazora, budući da sve složenija tehnika neminovno obrađuje i onoga koji je upotrebljava i to neovisno i od samog načina pojedinačne upotrebe.

  Mediji nas tako neminovno, ali sigurno udaljavaju od neposrednog odnosa s realnim svijetom, i to posredstvom njegove voljno konstruirane predodžbe za svaku sliku i priliku, daju nam jedno neprestano varirajuću prostorno-vremensku sadašnjost koja nas ostavlja bez ikakve mogućnosti slobodnog odlučivanja. I tu se radi o predodžbi stvarnosti koja se pojavljuje sva zgrčena i skupljena u istovremenost i u točnost sveprisutnog trenutka. Modificirajući tako i naš način djelovanja i doživljavanja različitih životnih iskustva i naše uobičajeno shvaćanje stvarnosti. Pretvaranjem fiktivnosti u istinu, a istinu u fiktivnost, približavaju nam ono što je daleko i udaljavaju nam ono što je blizu nas, privikavajući nas upoznaju nas na taj način s nepoznanošću, nude nam virtualne kodove kojima možemo razriješiti i odgonetnuti, tumačiti i razumjeti realni svijet. Sa svoje strane ti telekomunikacijski modificirani egzistencijalni kodovi proizvode i neke bitne promjene u samom čovjeku i to neovisno o načinima upotrebe samih medija. Možemo stoga još jedanput zaključiti da mediji utječu na one koji ih upotrebljavaju, i to čak prije nego ih uopće upotrebljavaju, htjeli oni to ili ne.

  To je razlog koji od nas traži da na nedvojben i jasan način opovrgnemo općeprihvaćenu tvrdnju koja govori o medijima uvjeravajući nas da se radi o neutralnim informativnim sredstvima, o običnim sredstvima javnog priopćavanja koja služe kako bi što neposrednije bili u dodiru sa svjetskim događajima i to u istom onom trenutku kada se oni dešavaju. Ako telefon, radio, televizija, kompjutor određuju novi odnos između nas i naših bližnjih, između nas i stvari, između stvari i nas, tada nas sredstva komunikacije itekako oblikuju i to neovisno o razlogu zbog kojeg ih upotrebljavamo. Dakle, neovisno o kojem se cilju radi, dapače i prije trenutka kada njima dodijelimo neki cilj.

Kolektivna svijest suvremenog pojedinca. Približavajući udaljenost, prisutno ono što je prostorno ili vremenski odsutno i nama dostupno, pri ruci, raspoloživo ono što inače ne bi nama bilo dostupno i na raspolaganju, mediji nas obdaruju sposobnošću svevidnosti i sveznanja, rasterećujući nas dužnosti da sami idemo na određeno mjesto kako bismo imali neposredno iskustvo, kako bismo dobili neposredne informacije o događajima koji se događaju na sasvim drugoj strani svijeta. To nikako ne znači da nas mediji stavljaju u neposredni kontakt s događajima, već s naracijama onih ljudskih bića koji su iskusili one događaje. Mi se, dakle, identificiramo samo sa svojim posrednim iskustvom, koje izvire iz sigurnosne daljine gdje ne postoji nikakve opasnosti za naš život. S vremenom taj i takvi doživljaji predstavljaju jedina relevantna iskustva koja imamo o svijetu koji nas telekomunikacijski okružuje i neprestano bombardira, nivelirajući i ujednačujući našu osobnost s ostalima koji imaju slična iskustva.

  Ovo je i prednost svakog prepričavanja događaja, i to od davnina pa sve do danas. Bitna razlika između prijašnjih vremena i sadašnjice je u tome što mi danas pretežito živimo u svijetu one naracije kojom nas mediji neprestano opskrbljuju. Iako nam se često čini da smo zahvaljujući bezbrojnim informacijama, koje neprestano dobivamo od strane medija, slobodniji kako u biranju istih tako i u odlučivanju oko našeg posljedičnog djelovanja, ne smijemo zaboraviti da svaka novost, stavljajući nas eskluzivno u kontakt s našim posrednim iskustvom, prejudicira naše neposredno iskustvo. I to u smislu da nas priprema na njegovo prihvaćanje s jednim već unaprijed pripremljenim i izrečenim sudom, koji ne postoji samo za nas, već i za sve ostale. Ta virtualna, već kodificirana presuda, neovisno o svojoj vrijednosnoj istini, ima učinak zagonetavanja i snalaženja u svijetu kao naracije.

Svijet kao slika i prilika indukcijskog modela. Bilo koja novost, informacija, reklama, naročito kada je artikulirana posredstvom likova, slika ili predodžbe, i to neovisno o njegovoj istinitoj vrijednosti, označuje onu perspektivu promatranja koju treba posjedovati kako bismo uzeli u razmatranje neprisutnog. Ova perspektiva promatranja stvarnosti, stavljajući na pozornicu događaj, ne stavlja nas u kontakt s događajem, već s pripremom njegovog prikazivanja. Tada ono što informira istovremeno i kodificira i događaje o kojima govori, a taj učinak proizvoljnog kodeksa postaje interpretativno valjan kriterij same realnosti. Radi se o indukcijskom modelu koji oblikuje sve naše stavove i sudove, koji nas navodi da i kad djelujemo u realnom svijetu da se ponašamo na isti način kao što smo naučili ponašati se od indukcijskog modela.

  Na taj se način reducira i razlika između stvarnosti i predodžbe, i zbog efekta ove redukcije, induktivni model kojeg smo prikupili u registar slika i predodžba neminovno proizvodi svoje efekte i u svijetu realnosti. Zato predodžba nema potrebu skrivati ili falsificirati stvarnost, već je samo fotografirati u nekom svom iznenađujućem ili senzacionalnom obliku priopćavanja zahvaljujući kojem, utječući na dimenziju u kojoj djeluje induktivni model, ima sposobnost preoblikovati svakodnevne i obične događaje u nešto zasebno i neobično, svakodnevnicu u nevjerojatnost, na način da percepcija stvari može ostati aktivna unutar sveopće sheme stvarnosti, i neosjetljiva prema svemu što se nalazi izvan te sheme kao i prema svemu onome što ne proizlazi iz tog unaprijed određenog nacrta.

Unaprijed konfekcionirani svijet. Dolazi se tako do proizvodnje uvjetovanih a priori koji se puno ne razlikuju od onih vizija svijeta koje primitivnom čovjeku nisu davale mogućnost, nisu dopuštale da razmatra sve one aspekte stvarnosti koji se nisu nalazili unutar vidokruga njihove simbolike. I kao što su nekada primitivni ljudi, promatrajući sistem simbola, vjerovali da vide svijet tako se i danas, reagirajući na efekte kodeksa, vjeruje da se reagira svijetu.

  Kako bi uspjeh bio osiguran nužno je oblikovati potrebe i želje polazeći od onoga što biva svakodnevno ponuđeno i potrošeno, i to kao u terminima proizvedenog tako i u terminima informacija. Na način da nitko neće poželjeti nešto što mu nije određeno da dobije.

  Nivelirajući iskustva i aspiracije, uvjetovani a priori stvaraju onu jednoličnost u načinima bivanja, htjenja, mišljenja i želja koja omogućuju predvidljivost ponašanja, dakle i racionalnost društveno-političkog sistema, koji u tom trenutku hiperprodukcije informacije nema više potrebu upotrebljavati represivna sredstva jer, pomoću etike ('élenchos') znanstveno-tehnološkog aparata, uspijeva znanstveno uvjeriti nadležne da je nemoralno svako službeno nepotvrđeno ili nekonformističko ponašanje.

  Radi se o moralu koji ima nakanu osloboditi svijet i uzdizati se iz kaosa vlastite nečitljivosti i besmislenosti u kojoj bi se i dalje nalazio da ne posjeduje zajedničke sheme čitanja. Za Heideggera^[27] tehnika je ta koja doprinosi da se svijet, u vidu prirode stvari, manifestira čovjeku u svojoj punoći.

Predodžbena pobjeda nad svijetom. Kodeks koji prethodi kolektivnom monologu sredstava komunikacije inspirira se onom metafizičkom misijom koja za cilj ima što više prilagođavanje svijeta čovjeku, odstranjujući pri tom bilo koji još postojeći pokušaj otpora kojeg je čovjek susreo u svom odnošenju prema izvanjskom svijet. Međutim taj pokušaj odstranjivanja bilo kojeg relevatnog otpora naspram svoje ograničenosti znači također odstraniti i svijet kao vanjsku realnost, uvrštavajući ga bezuvjetno unutar one ljudski ograničene i predvidljive predodžbe svijeta koja je savršeno adaptirana ljudskom shvaćanju i spremna za onakvu upotrebu kakvu nam mediji neprestano prikazuju. Taj svijet koji je razriješen u vlastitu predodžbu prilagođenom čovjeku ne traži više da bude interpretiran i objašnjen jer u samom trenutku svog pojavljivanja on se čovjeku predstavlja na ljudski oblikovan način. Svijet je u samom trenutku svog pojavljivanja izgubio svoj izvorni smisao oblikujući se na ljudsku sliku i priliku.

Mislim da ovdje nije potrebno napomenuti da se u takvim uvjetima savršene prilagodljivosti reducira, do ništavila, prostor slobode kao i potreba interpretacije. Problem je u tome što ova redukcija svijeta na ljudsku dimenziju shvaćanja ne može biti primijećena jer, kako bi do toga došlo, trebali bismo raspolagati još jednim svijetom u odnosu na pripovijedani svijet, koji je, međutim, jedini svijet u odnosu na opisani svijet, koji nam je jedini dan na korištenje od kolektivnog monologa masovnih medija. Mi, nasuprot Gothame Buddhe, nemamo nikakve mogućnosti da izađemo iz unaprijed određenih prostorno-vremenskih, ili ako želite društveno-povijesnih okvira.

  U samom zanosu koji uvijek prati sve veće usavršavanje i pojačanje sredstava komunikacije i u literaturi koja ga anticipira, gotovo se uvijek izbjegava promatrati kako je čovjek primoran preoblikovati se u posljedičnu posljedicu ovog pojačanja.

Čovjek kao poslušni promatrač svjetskih događaja. Prvi antropološki oblik, prva antropološka figura od medija kompromitirano je sudjelovanje, tj. ono zajedničko iskustvo koje se nalazi kao osnivački motiv izvora svih kultura, i kao uvjet prenošenja poruka koje se unutar njega razmjenjuju, i koje su svima shvatljive jer su upisane u istoj simbolici proizašle iz zajedničkog iskustva.

  Međutim, kolektivni monolog medija postavljajući nas kao gledaoce, a ne kao sudionike jednog iskustva ili aktere jednog realnog događaja, dostavlja nam one poruke koje, neovisno od različitosti mogućih ciljeva kojima teže, prenose događaje koje imaju zajedničku činjenicu da mi ne sudjelujemo u tome, već samo trošimo njihove predodžbe.

  Ovo obrazloženje koje vrijedi za televiziju, vrijedi, iako na prvi pogled možda tako i ne izgleda, i za internet, gdje zajednička potrošnja sredstava nije istovjetna jednom realnom zajedničkom iskustvu. To što se na internetu razmjenjuje, ustvari predstavlja jednu osobnu stvarnost koja se nikad ne pretvara u opću realnost, jer ovdje razmjena ima jedno solipsističko kretanje, gdje jedan beskonačni broj izoliranih pojedinaca priopćava vlastita ograničena gledanja na svijet kakva se njima prikazuju iz slobodno izabranog zatočeništva. Iz mjesta u kojem se svatko povlači ne zato da bi se odricao svijeta, već da ne bi izgubio ni djelić svijeta u slici i prilici apriorno konstruirane predodžbe.

Na taj način skriven iza jednog osobnog kompjutera, skriva se uvijek medijski oblikovan čovjek mase, čovjek kvantitete, jednodimenzionalni pojedinac, kojemu nisu potrebne oceanske plime, već oceanske samoće koje, štićene pravom individualiteta, proizvode kao kućni majstori masovna dobra, i kao kućni potrošači troše ista masovna dobra koja su drugi anonimni usamljenici proizveli. Jer ako je nužno otići kući kako bismo preko medija saznali što se vani dešava, to znači da mediji deprivatiziraju privatnost, ali zato ne povećavaju društvenu dimenziju života. Kao i dom, i javnost je samo mjesto gdje se nalazimo a ne s kim se nalazimo. Upravo zato možemo ustvrditi da mediji osim što deprivatiziraju privatnost, isto tako oduzimaju i izvorni sadržaj javnom životu, postavljajući svakog pojedinca u ono svugdje gdje ga preporuke vode, bilo u kući, bilo u javnosti.

  Iz toga neminovno proizlazi ono dvostruko prostorno postojanje kojeg G. Anders^[28] naziva "šizotopia". Prema toj teoriji svatko se istovremeno nalazi upravo tamo gdje se nalazi, kao i tamo gdje ga vodi galama svijeta, u onom prostornom premještanju koje ne samo što proširuje njegovu nutrinu do granica svijeta, već je istovremeno i upotpunjuje vanjštinom, sve dokle se ne promijeni njegovo uobičajeno mjesto.

  Istjerujući definitivno horror vacui, galama svijeta postaje podnožje svake komunikacije koja, hraneći se samo riječju koju sluša, postaje, ako ne beznačajna, zasigurno bezizražajna, jer nesposobna da proizvodi kvalitetu i specifičnost individualnog slušanja koje, sa svoje strane, bez razgovijetnog jezičnog izgovaranja, gubi svoju vlastitu artikulaciju.

Predodžbeno iskustvo kao pravo iskustvo. Dakle, ako s masovnim medijima više ne sudjelujemo u svjetskim događajima, budući da smo postali obični promatrači svjetskih događaja; ako ne posjedujemo više jedan vlastiti centar rasuđivanja jer smo ubique simul, istovremeno svugdje i nigdje; ako je naša nutrina, naša osobnost i privatnost istovjetna s našom vanjštinom, s javnim i društvenim životom; i ako naš govor i način izražavanja samog sebe posreduje u jednom tautološki unaprijed određenom kolektivnom monologu, tada ni naš način djelovanja ne posjeduje više onaj uobičajeni i grupno određeni oblik izražavanja. U svijetu kojeg ne treba više neposrednim iskustvima spoznati, budući da se danas svijet nama pojavljuje i pokazuje samo u obliku posredovanog iskustva, u liku slike ili predodžbe, to što trošimo nije više istinski svijet iskustva nego konfekcionirana i racionalizirana predodžba jednog fantomatskog svijeta i to zavisno o upotrebnoj svrsi i životnoj dobi. Ako taj fantomatski svijet možemo prizivati u bilo kojem trenutku, tada se i pojam osobnog ograničenja i djelatne svemoći međusobno miješaju. Apsurdnost te situacije pokazuje se kada se shvati da sveopća mogućnost promatranja svijeta bez mogućnosti da s tim svijetom nekako kontaktiramo, a još manje da u njemu sudjelujemo kao aktivni sudionici, tada naša vizualna svemoć premješta našu osobnu realnost u nestvarnost fantomskog svijeta, tj. u svijetu kodificirane virtualnosti koja funkcionira prema našim željama i prohtjevima, tijesno graničeći s halucinacijama i snovima. Sve to polazeći s gledišta suvremenog zapadnog pojedinca koji je već reduciran na status običnog promatrača.

  Ako se međutim postavljamo promatrati stvari sa strane svijeta, budući da je svijet korelat ljudskog iskustva, tada se prisustvuje jednoj drugoj vrsti promjena. Ako jedan svjetski relevantan događaj koji se dešava na jednom lokacijski točno određenom mjestu zbivanja - polazeći od unaprijed određenih premisa i posljedica koje nalaze svoju osnovu i smislenost postojanja u dubokim stratifikacijama tradicionalnih svjetskih kultura - može biti prenošen istovremeno na bilo koje mjesto ove zemaljske kugle, tada onaj događaj gubi svoju specifičnu smislenost, svoje pojedinačno ustanovljavanje, individualizaciju koja, osim što predstavlja karakteristični domet događaja, u svojoj specifičnosti sadržava one povezanosti smisla bez kojih je nemoguće percipirati i shvatiti njihov sadržaj. I s obzirom na to da treba platiti kako bismo vidjeli određeni događaj, kako bismo bili uvijek na vrijeme informirani o onome što se istovremeno zbiva, tada nam mora biti jasno da i svjetski događaji, ljudske nesreće postaju roba. Pa se tako i cijeli svijet preoblikuje i pojavljuje pod kategorijom potrošnje. I ako se na kraju svega shvati kako i važnost, prodornost i utjecaj određenog događaja prvenstveno ovisi o njegovoj komunikacijskoj dalekosežnosti i rasprostranjenosti, tada će se bitak stvari morati prvenstveno ogledati unutar same pojavnosti, bolje rečeno preko neograničenog umnožavanja istog i to čak u različitim kulturnim i dobnim pakiranjima ovisno o njegovoj upotrebi.

Masovni mediji jesu svijet. Pa ipak moramo na kraju istaknuti kako do danas čovjeku nije nikad omogućen jedan prisniji i ljudskiji svijet od ovoga kojeg imamo na raspolaganju zahvaljujući suvremenim sredstvima komunikacije. Međutim, ne smijemo također zaboraviti kako u tom ljudski sveobuhvatnijem i prisnijem svijetu danom nama na raspolaganje posredstvom znanstveno-tehnološkog aparata i njihovih telekomunikacijskih glasnogovornika, svijet neminovno gubi svoju osnovnu kvalitetu vanjštine u kojoj čovjek, ulazeći, iskušava ono izvorno strahopoštovanje prema tom nepoznatom svijetu, jer se on pretvara u naš svijet, od medija stavljen nama na raspolaganje za osobnu upotrebu i zloupotrebu. U stvari radi se o onom strahopoštovanju koje se – prema Aristotelu u liku theuma, kao spoj terora i znatiželje – nalazi i u osnovi samog filozofskog mišljenja, bez kojeg filozofija gubi svoju smislenost. Budući da se ovdje više ne radi o odnosu u kojem se čovjek daje svijetu jer njemu pripada i zato mu se i obraća, već o odnosu u kojem svijet pripada čovjeku, njemu je na raspolaganju pa se njemu i obraća radi vlastite zabave, vlastitog užitka, vlastite potrošnje.

  To neminovno uvjetuje zakidanje vanjštine svijeta, njegovo biti drugo od onog izvornog i, neutralizirajući tako bilo koju vremensku i prostornu daljinu, nalazi svoje konkretno ostvarenje preko medija koji čine sve da svijet kao i sve stvari koje se u njemu dešavaju budu što prisnije. Ali prisnost je baš ona kategorija koja svijetu oduzima njegovu bit kao što svjetskim događajima oduzima njihovu specifičnost jer, uključen unutar medijskoga prepričavanja, svijet neminovno nestaje kao vanjska stvarnost, budući da se unutar te telekomunikacijske dimenzije svijet prikazuje u svom predodžbenom obliku, kao ljudska stvarnost, kao njegova intimnost. To novo činjenično stanje vodi do jedne relevantne antropološke promjene u liku ukidanja one primarnog životnog razlikovanja između unutrašnjeg i vanjskog svijeta, između osobnog i javnog, između privatnog i društvenog ili, drugim riječima, između duše i svijeta.

Finis gloriae mundi. Kada u predtehnološkom razdoblju svijet nije bio svima raspoloživ u svojem prikazanom totalitetu, svaka je duša gradila sebe kao odjek onog djelića svijeta od kojeg je imala iskustvo. Za svakog čovjeka taj je odjek predstavljao njegovu sudbinu. Danas, oslobođena osobnog iskustva o svijetu potrebnog za izgradnju vlastite sudbine s kojom se poistovjećuje i identificira, svaka duša koja in nuce^[29], u svojoj nutrini sadržava i nosi sudbinu svakog od nas ne čini drugo doli reproducira predodžbu o svijetu koju nam mediji neprestano, hiperproduktivno prikazuju, zbog toga svaka pojedinačna duša ne samo da postaje istovjetna svijetu, bez ikakvog odvajanja između vlastite nutrine i svjetske vanjštine, već se i sam sadržaj psihičkog života svakog pojedinca poistovjećuje s općeprihvaćenom uobičajenom predodžbom svijeta.

Zaključak. Dakle, ne više duša i njegova pustolovina po svijetu, već duša koja se, bez ikakvog razmaka, izravno podudara sa svijetom. Drugim riječima, s onim što mediji određuju kao svijet za upotrebu za sve kategorije, vrste, dobi.

 

---

 

Literatura:

Anders, G., (1963.), L’uomo è antiquato, I svezak: Considerazioni sull’anima nell’era della seconda rivoluzione industriale, Il Saggiatore izdanje, Milano.

Colli, G., (1997.), La filosofia dell’espressione, Adelphi izdanje, Milano.

Kuhn T., (1999), Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb. Naklada Jesenski i Turk.

Heidegger, M., (1973.), In cammino verso il linguaggio, Mursia izdanje, Milano.

Hillman, J., (1984.), Anima. An Anatomy of Personified Notion, Princeton University Press, New Jork.

Marx, K./Engels, F., (1976.), Rani radovi (str. 337-343). Naprijed, Zagreb.

McLuhan, M., (1967.), Gli strumenti della comunicazione, Il Saggiatore izdanje, Milano.

Ouspensky, P.D., (1971), The Fourth Way, New York: Vintage Books, Random House Edition.

Platon, Država, (1975.), VII knjiga, (str. 514-516). Naprijed, Zagreb; Političar, 304 a.

Severino, E., (1993.), Il declino del capitalismo, Rizzoli Milano.

Severino, E., (1998), Il destino della tecnica, Rizzoli, Milano

Severino, E., (2001), La filosofia futura, Rizzoli, Milano.

Severino, E., (2001), La follia dell’angelo, Rizzoli izdanje, Milano.

Watts, A. W., (2004.), Mudrost nesigurnosti : poruka za doba tjeskobe, Biovega, Zagreb.

Wilde, S., Affirmations, (1999), HAY HOUSE, INC. Carlsbad, California.

 

The Mass Media: Spokesmen of the Scientific and Technological Apparatus

 

Abstract

 

The dominant scientific-technological apparatus has brought the world to a big and inexorable inversion of all values, as from simple means in the hands of man; it has become a self-functioning apparatus which includes man as its official.

      

This matter, generalized and extended to the whole world of technique, applies also to the mass media, as their spokesman (Stuart Wilde). Mass media evolving from simple instruments and becoming a separate reality of their own. It is a radical change, as each computerized mass media represents only one part of the “web” which, in the function of “mega apparatus” or “cyberspace» “, is in fact a separate world, within which there is no freedom to act, except for that of following its rules, as beforehand conditioning, just to be somebody in the world. This inversion of the media into aims clearly brings also an anthropological transformation caused by the mass media themselves.

      

Man, in fact, is not a “something” granted by its being; his existence in the world depends also on the way he manipulates the surrounding reality, so that not only the mass media transform themselves, but man himself does. And this happens independently on how he uses the media or on the aims he wants to achieve when using them. In fact, we are facing the birth of a new kind of man: the technological man.

 

Key words: mass media, mass culture, standardization, atomization. Scientific-technological Apparatus, tautological communication, public opinion, the world as representation, world codification, media conditioning.

 

 

---

3(4)#3 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 1:316.744 77:008 Prethodno priopćenje Preliminary communication Primljeno: 9.3.2014.

 

 

Dragan Ćalović

Fakultet za kulturu i medije, Megatrend univerzitet u Beogradu;
Filološki fakultet, Univerzitet u Beogradu
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Fotografski albumi u funkciji građenja popularnog mita

Puni tekst: pdf (352 KB), Hrvatski, Str. 458 - 470

 

Sažetak

 

U tekstu se analiziraju principi građenja popularnog mita. Popularni mit sagledan je kao rezultat popularne proizvodnje koja eksploatira materiju metajezika kao drugostupanjskog semiološkog sustava. Za razliku od Barthesovog koncepta mitifikacije samog mita, ili popularnog korištenja mita u duhu Fiskeovog razumijevanja snaga popularnog, popularni mit svoj izraz pronalazi u slobodnom korištenju potencijala metajezika. Popularni mit preuzima mehanizme metajezične značenjske produkcije kako bi metajezične oblike transformirao u prazne označitelje, koji još jedino zrače fascinacijom vlastitih modela. Na taj način, popularni mit neutralizira efekte metajezičnog djelovanja, inaugurirajući eru u kojoj slabe potencijali tekstualnog nametanja klasne izuzetnosti.

 

Ključne riječi: filozofija medija, fotografija, mit, popularna kultura, semiologija, semiotika, teorija medija, teorija umjetnosti.

 

 

U svom najčitanijem djelu, prvobitno objavljenom kao serija eseja za Les Lettres nouvelles, između 1954. i 1956, a objavljenom u izdavačkoj kući Seuil 1957. godine pod naslovom Mythologies, Roland Barthes iznosi shvaćanje da je francuska vladajuća (buržoaska) klasa nametnula sebe i svoje vrijednosti, te naročitu „mitologiju“, na svaki aspekt francuskog društvenog i kulturnog života. Međutim, usprkos sveprisutnosti buržoaske ideologije, kako dalje ukazuje, konzumenti buržoaskih mitova ne osjećaju njene buržoaske korijene. Naime, jedna od osnovnih posljedica djelovanja buržoaske ideologije jest prikrivanje postojanja buržoaske klase, koja još uvijek može biti javno prisutna (mada ne pod tim imenom) u sferi ekonomskih odnosa, ali ne i političkih – Barthes naglašava da je političko djelovanje francuske buržoazije prikriveno idejom „nacije“. Značajno je istaknuti da pod pojmom lepolitique Barthes podrazumijeva najdublji nivo društvene stvarnosti, koji tumačen s marksističke pozicije pretpostavlja određene odnose proizvodnje i rezultirajuće odnose moći.^[30]

Barthes mit određuje kao drugostupanjski semiološki sustav koji se temelji na jednom semiološkom sloju koji postoji prije njega. Bez obzira na kompleksnost koju posjeduje, materija mitskog govora (jezik u užem smislu, slikarstvo, plakat, fotografija, obred, itd), kada se nađe u mitu, biva svedena na čistu funkciju označavanja. Ovaj materijal, u navedenoj koncepciji, prepoznat je kao završni član prethodnog semiološkog sustava, koji uključivanjem u mit postaje početni član uvećanog sustava. Oslanjajući se na postavke koje je u lingvistici iznio Ferdinand de Saussure, Barthes u objašnjenju mita zadržava trodimenzionalnu shemu, iznoseći da asocijativni zbir označenog i označavajućeg prvostupanjskog semiološkog sustava, predstavlja označavajuće u mitu, kao drugostupanjskom semiološkom sustavu, koje stupa u odnos s označenim drugostupanjskog semiološkog sustava. Otuda je u mitu moguće prepoznati dva semiološka sustava – jezik u užem smislu, ili njemu prilagođene predstavne oblike, odnosno, kako Barthes ističe, jezikobjekt, budući da je riječ o jeziku koji mit uzima kako bi izgradio poseban sustav, i s druge strane, sâm mit, koji, s obzirom da je drugostupanjski jezik u kojem se govori o prvom, naziva metajezikom.^[31] Jezik objekt, u Barthesovom pristupu, prepoznat je jedino kao član koji ulazi u mit, čime je otvorena mogućnost da se na isti način promatraju pismo, slika, ritual, itd., jer sav ovaj materijal „[...] dolazi na prag mita na isti način snabdjeven značenjem, [...]“.^[32]

Vjerojatno najpoznatiji primjer mitskog širenja koji iznosi Barthes, predstavlja opis naslovne strane lista ParisMatch. Ilustracija prikazuje mladog afrikanca u francuskoj uniformi kako pozdravlja vojničkim pozdravom. Ova ilustracija, u Barthesovom čitanju, govori da je „[...] Francuska veliko carstvo, da svi njeni sinovi, bez obzira na boju kože, vjerno služe pod njenom zastavom i da nema boljeg odgovora opadačima tobožnjeg kolonijalizma od revnosti s kojom ovaj crnac služi tobožnje ugnjetavače“.^[33] U ovakvom čitanju uočavamo na djelu prikrivanje povijesnih odnosa, te nametanje pretpostavke vječitih vrijednosti, kao jedne od osnovnih odlika francuskog buržoaskog mita o kojem govori Barthes. Međutim, u ovom primjeru prepoznajemo i efektivnost jednog mehanizma koji je ključan za razumijevanje popularnog mita. Riječ je o moći nametanja koda.

Iako primjer koji Barthes navodi ukazuje na moć nametanja koda, kao naročito svojstvo koje bitno određuje razumijevanje popularnog mita, koncept popularnog mita ne bi trebalo poistovijetiti s popularnom upotrebom mita u Barthesovom tumačenju ovog pojma. Pojam mita, upotrijebljen u navedenom terminskom spoju, iako u mnogo čemu duguje Barthesovoj interpretaciji, njom nije u potpunosti određen. Ovo u izvjesnoj mjeri i zbog toga što bi bilo pogrešno popularni mit poistovijetiti s naročitim vidom reakcije na djelovanje francuske buržoaske ideologije i oblike njenog manifestiranja, te zbog toga što bi značenje drugostupanjskog semiološkog sustava također trebalo promatrati kao izmijenjeno društvenim i kulturnim praksama koje nastaju kao rezultat otpora nametanju značenja, a koje se ne ogledaju samo u načinima popularnog čitanja, što predstavlja izraz popularne upotrebe mita, već i popularne proizvodnje na osnovi postojećeg materijala, što zapravo predstavlja proizvodnju popularnog mita. Otuda su za razumijevanje popularnog mita jednako značajni stavovi Rolanda Barthesa kao i Johna Fiskea.

Popularni mit nastaje kao rezultat popularne proizvodnje koja eksploatira materiju metajezika kao drugostupanjskog semiološkog sustava. U svom objašnjenju mita, kao drugostupanjskog semiološkog sustava, Barthes polazi od pretpostavke arbitrarnosti oznake i označenog prvostupanjskog semiološkog sustava. Prema Barthesovom shvaćanju, arbitrarnost znakova jezika zapravo znači da je označitelj prvostupanjskog semiološkog sustava „prazan“, odnosno, da ne posjeduje nikakvu apriornu interpretaciju stvari koju denotira.^[34] U jednostavnim sustavima, poput jezika, kako ističe, nema iskrivljenja, jer označavajuće, budući „prazno“, proizvoljno, ne pruža nikakav otpor označenom. Suprotno tome, kako dalje navodi, u složenim sustavima označavajuće ima dva lica, jedno puno, koje predstavlja smisao, i drugo prazno, koje predstavlja formu. Otuda i mogućnost iskrivljenja, jer pojam iskrivljuje upravo puno lice, smisao. Međutim, iako ga iskrivljuje, pojam nikada ne ukida smisao, on mu ne oduzima postojanje, već ga samo upola odstranjuje.

Za razumijevanje ovog procesa, kako ukazuje Andrea Lešić, vrlo je važno istaknuti Barthesovo prihvaćanje Marksove tvrdnje da svaki objekt u sebi sadrži tragove ljudske aktivnosti koja ga je proizvela.^[35] Otuda Barthes kao suštinsku razliku između prirodnog jezika, kao prvostupanjskog semiološkog sustava, i mita, kao drugostupanjskog semiološkog sustava, ističe da dok prirodni jezik reflektira aktivan i promjenjiv odnos između čovjeka i svijeta, mit osiromašuje sve ono naslijeđeno bogatstvo i kompleksnost koju iz jezika preuzima. Iako se temelji na jednom semiološkom sloju koji postoji prije njega, mit ga ne preuzima u potpunosti. Postajući forma, smisao se odvaja od svoje kontingentnosti, te kako Barthes objašnjava, jedna rečenica smještena u neki čisto lingvistički sustav dobiva izvjesnu punoću, no kao član mita, odnosno, postavši forma, uklanja sve to bogatstvo, otvarajući prostor značenju koje će je ispuniti. Ipak, forma ne ukida smisao u potpunosti, već ga samo osiromašuje. Priču istisnutu iz forme u cjelini upija pojam, preko kojeg jedna nova povijest ulazi u mit. Otuda Barthes i naglašava da mit predstavlja dvostruki sustav, te se u njemu odražava neka vrsta stalne prisutnosti, zbog čega bi se značenje mita moglo sagledati kao naizmjenični protok smisla i forme, jezika objekta i metajezika.

Materijal koji popularni mit preuzima oblikuje se unutar naročitog metajezika, koji bi se mogao promatrati kao drugostupanjski semiološki sustav, bizak Barthesovom određenju mita, pri čemu je Barthesov stav da lingvistička značenja jezika (kao prvostupanjskog semiološkog sustava) u mitu bivaju promijenjena društvenim i kulturnim praksama, sada primijenjen na razumijevanje metajezika, kao drugostupanjskog semiološkog sustava, koji se sagledava kao podložan utjecajima snaga popularnog. Pored toga, ovaj drugostupanjski semiološki sustav, poput Barthesova mita, specifičan je po tome što djelomično zamagljuje zatečena značenja, ali i po tome što izrastavši na prvostupanjskom semiološkom sustavu, otvara šire potencijale značenjske produkcije.

Za bliže razumijevanje metajezika na kojem se gradi popularni mit, može poslužiti i Lotmanov koncept sekundarnih modelativnih sustava, koji je po svom određenju, kako ukazuje Andrea Lešić, već i sam blizak Barthesovom razumijevanju mita.^[36] Prema Lotmanovom uvjerenju, jedan jezik ne predstavlja samo sustav znakova koji može posredovati u nekom komunikacijskom procesu, budući da modelira stvarnost ili određeni aspekt stvarnosti, može se smatrati i modelativnim sustavom. U Strukturi umjetničkog teksta, Lotman ukazuje kako sekundarni modelativni sustavi ne samo da koriste prirodni jezik kao svoj materijal (kao svoje označitelje), već su i konstruirani na modelu jezika.^[37] Otuda je u sekundarnim modelativnim sustavima moguće načiniti diferencijaciju između poruke i koda. Međutim, suprotno prvostupanjskom semiološkom sustavu, bilo da je riječ o prirodnim ili umjetnim jezicima, kod kojih između stvarnosti (ili onog njenog aspekta za čije je opisivanje stvoren određeni umjetni jezik) i jezika nema napetosti, te se ta diferencijacija može prilično konzistentno održavati, kod drugostupanjskih semioloških sustava to nije tako. Unutar drugostupanjskih semioloških sustava, među koje Lotman ubraja religiju, mit, književnost, itd., već sam odabir stila ili žanra pretpostavlja i odabir jezika, koji je istovremeno i izbor naročitog modela svijeta.

Poput Barthesovog mita i Lotmanovog sekundarnog modelativnog sustava, koncepcija popularnog mita pretpostavlja postojanje jednog sekundarnog semiološkog sustava (metajezika), unutar kojeg se ostvaruje stalni proces pregovaranja između ideološki orijentiranih značenja i snaga popularnog, čime je i proces modeliranja stvarnosti određen. Ovako shvaćen metajezik ne predstavlja oruđe ideologije, nego mnogo prije odjek stalne borbe između sila dominacije i otpora.^[38] Riječ je o tome da francuski buržoaski mit o kojem govori Barthes ne bi mogao biti prihvaćen bez otpora, već bi u njegovom oblikovanju jednako sudjelovale sile dominacije, kao i snage popularnog. U tom smislu, metajezik u predloženoj koncepciji izrasta kao drugostupanjski semiološki sustav koji sudjeluje u modeliranju stvarnosti, ali tek unutar nestabilnog procesa sučeljavanja suprotstavljenih ideoloških pozicija.

Kako je prethodno već spomenuto, navedeno razumijevanje metajezika u mnogome duguje shvaćanjima Johna Fiskea. Jedna od osnovnih Fiskeovih tvrdnji jest postojanje izvjesne moći potrošača da oblikuju popularnu kulturu.^[39] Iako, kako navodi, gledatelji ne mogu oblikovati televizijsku programsku shemu, niti kino ili kazališni repertoar, oni mogu odrediti ono što će postati popularno. Otuda kulturni i medijski porizvodi, kako bi postigli uspjeh na tržištu, ne mogu jednostavno biti nametnuti potrošačima, nego ih oni moraju prihvatiti. To znači da oni proizvodi koji služe isključivo interesima dominantne ideologije, to jest koji nisu koncipirani tako da omoguće dovoljan spektar mogućih tumačenja, odnosno alternativnih značenja, nemaju izgleda da postignu značajniji uspjeh. Ovakvi proizvodi, kako ukazuje, ne daju dovoljno prostora heterogenoj publici da ih prihvati.

Jedan od bitnih faktora za prihvaćanje nekog medijskog teksta ili kulturnog proizvoda, jest mogućnost alternativnog čitanja. Za razliku od Stuarta Halla, koji smatra da dominantna ideologija ima moć nametnuti poželjno čitanje (dominantni kod) jednog medijskog teksta, Fiske smatra da Hallov opozicioni kod nije izuzetak, nego pravilo. On, naime, ističe kako publika spontano reinterpretira i pruža otpor poželjnom čitanju. Ovaj otpor nije uvjetovan samo tekstom, odnosno njegovim potencijalom da omogući dovoljan broj alternativnih čitanja, već i kontekstom njegovog primanja, odnosno svakodnevnim situacijama u kojima ga publika prima.

Fiskeova shvaćanja ključna su za razumijevanje metajezika na kojem izrasta popularni mit. Najprije zbog toga što je djelotvornost mehanizama nastanka popularne kulture, o kojima govori Fiske, odlučujuća za uobličenje metajezika, te zbog toga što je shvaćanje o kulturnoj proizvodnji na osnovi dostupne građe, jedno od temeljnih u učvršćenju koncepcije popularnog mita. Metajezik, u određenju koje ovdje prihvaćamo, otuda bi trebalo shvatiti kao drugostupanjski semiološki sustav u procesu stalnog oblikovanja. Ovdje, dakle, nije riječ o nekakvom okamenjenom, ili na neki način nametnnutom semiološkom sustavu kojim se učvršćuje dominantna ideologija, nego o semiološkom sustavu unutar kojeg se vrši pregovaranje o usvajanju različitih ideoloških pozicija. Važno je istknuti da se proces učvršćivanja ideologije shvaća blisko Gramscijevom konceptu, te se u tom smislu i metajezik, kao semiološki sustav unutar kojeg se vrši pregovaranje, sagledava kao otvoren za čitav niz reakcija, zahvaljujući kojima sam proces i ostaje održiv.

Metajezik, dakle, izrasta kao proizvod reakcije na suprotstavljanje različitih sila uključenih u stvaranje konsenzusa. Riječ je o složenom procesu koji se ne nalazi u stanju neprestanog antagonizma, već se odlikuje kretanjima koja izrastaju na stalnom davanju i zahtijevanju određenih ustupaka. Složenost čitavog procesa dodatno je podržana činjenicom da se metajezik, kao drugostupanjski semiološki sustav, temelji na jednom semiološkom sloju koji postoji prije njega, a koji je također ideološki opredijeljen. Bilo bi, naime, pogrešno pretpostaviti da su prvostupanjski semiološki sustavi oslobođeni ideoloških utjecaja. Jedan prirodni jezik, kao prvostupanjski semiološki sustav, podložan je različitim iskrivljenjima koja nastaju kao posljedica društveno-povijesnih okolnosti unutar kojih se razvijao, te konačno, kojima je i njegova suvremena upotreba određena. Kako su na razvoj različitih prirodnih jezika utjecali različiti društveno-povijesni uvjeti, to ideološko naslijeđe koje oni unose u metajezik nije jednako. Potencijal društveno-povijesnih nataloženih značenja i asocijacija u velikoj mjeri određuje proces pregovaranja u metajeziku. Pritom, ovo ne vrijedi samo u slučaju kada se prirodni jezik promatra kao prvostupanjski semiološki sustav koji metajezik preuzima za svoj materijal, već i u slučaju fotografije, obreda, itd., kao jeziku prilagođenih predstavnih oblika, koji budući da je također podređen različitim društveno-povijesnim utjecajima, unose određene potencijale kojima je tijek pregovaranja na nivou metajezika u izvjesnoj mjeri određen.

Složena borba koja se u metajeziku ostvaruje mogla bi se sagledati kao odmjeravanje moći nametanja koda. Upravo kod, koji se pregovara na nivou metajezika, opredjeljuje produkciju značenja unutar drugostupanjskog semiološkog sustava, te i učvršćivanje odgovarajućih ideoloških pozicija. Ipak, metajezik koji se na ovaj način formira nije konačno uobličen, te je podložan različitim oblicima redefiniranja, koji podrazumijevaju kako približavanje silama dominacije, tako i silama otpora. Snage popularnog svoj izraz pronalaze, ne samo u traženju alternative kroz nametanje dogovorenog ili opozicionog koda, ili pak kroz popularno korištenje metajezika koje razotkriva sile dominacije (kroz na primer parodiranje metajezika), nego i putem stvaranja popularnog mita, kao trećestupanjskog semiološkog sustava.

Stvaranje trećestupanjskog semiološkog sustava, kao svojevrsne strategije borbe protiv buržoaskog mita, predlaže i Barthes. Međutim, za razliku od Barthesove mitologizacije mita, popularni mit ne razotkriva metajezik, nego mu ukida djelotvornost. Popularni mit nastaje kao rezultat otpora svakom nametanju značenja, te se njegova snaga ogleda u nametanju svojevrsnog nultog koda, koji prijenos značenja transformira u praznu igru označitelja. Popularni mit preuzima metajezik da bi ga očistio od svih naslaga i time učinio nedjelotvornim. Otuda popularni mit upravo i predstavlja najviši vid otpora sila reakcije jer neutralizira svaki pokušaj da se značenja nametnu.

Razvoj popularnog mita moguće je objasniti na primjeru fotografije. Povijesna kretanja koja su obilježila društveni razvoj tijekom XIX. stoljeća u zapadnoj Europi, nisu usmjerila samo razvoj fotografske tehnologije, već su jednako doprinijela jačanju mehanizama putem kojih je fotografija podređivana širenju ideološki opredijeljenih značenja. Čak i fotografski zapisi koji bilježe zbivanja iz privatnog života, uključeni u širi kontekst ondašnje fotografske produkcije, upućuju na utemeljenje naročitog sustava vrijednosti. Tako je u fotografijama iz privatnih albuma pripadnika srednje i više klase u Britaniji lako uočiti reproduciranje ideologije britanskog kolonijalizma.^[40] U tom smislu McClintock, pišući o kolonijalističkim konotacijama vizualnog sadržaja reklama na prelasku iz XIX. u XX. stoljeće, iznosi da je „kult domaćeg života postao nužan za potvrđivanje britanskog imperijalističkog identiteta“.^[41] Prikazi iz svakodnevnog života, brižljivo organizirani i inscenirani, ulazili su u albume kao označitelji društvenog statusa. Bilo da su bile namijenjene privatnim kolekcijama ili javnom prikazivanju, fotografije s organiziranih izleta, obiteljskih okupljanja, priređivanih druženja, kao i pojedinačni portreti u biranim pozama, postajale su svedočanstva naročitog životnog stila koji je dozvoljavao uživanje u dokolici i bezbrižno upravljanje slobodnim vremenom. Ovi fotografski zapisi ubrzo su postali uzor uglednog privatnog života, koji je bio određen društvenom izuzetnošću.

Snaga kojom su fotografije koje su upućivale na izuzetne životne stilove fascinirale, možda je najbolje iskazana u razvijenoj praksi sakupljanja karata posjetnica poznatih osoba, koje su s naročitom pažnom postajale dio privatnih zbirki. Međutim, izrada vlastitog fotografskog portreta, pa i sastavljanje obiteljskih albuma, razvojem fotografske tehnologije i životnog standarda, ubrzo je prestalo biti privilegij imućnijih slojeva. Razvoj svojevrsne fotografske industrije dao je priliku sitnim trgovcima, zanatlijama i pripadnicima niže srednje klase da se prikažu u pozama koje klasne razlike čine manje vidljivim. Fotografije ovog perioda, danas govore o naročitom razumijevanju društveno-povijesnih odnosa, ali su u trenutnku svog nastanka u mnogome predstavljale izraz pregovaranja značenjske produkcije.

U fotografskim studijima, pripadnici manje imućnih slojeva često su portretirani ispred oslikane pozadine, zahvaljujući kojoj su, bez obzira na društveni status, mogli biti prikazani u dostojanstvenom okruženju parkova, morskih pejzaža ili raskošnim enterijerima. Razvijena praksa pažljivog insceniranja i retuširanja ovih ranih portreta ukazuje na izraženu težnju da se uspostavi kontrola nad vlastitim prikazima i značenjima koja oni proizvode. Ovome nije doprinosila samo studijska scenografija, već i pažljivo biran stav koji je portretirana osoba zauzimala, kao i naročiti rekviziti koji su u ateljeima korišteni kako bi se izbjegli negativni efekti dugotrajnih ekspozicija. Tako je stolčić ili imitacija klasičnog stuba, na koji je osoba koja je pozirala bila zamoljena da se osloni, imala istovremeno i dekorativnu i simboličku funkciju, dok je glava oslonjena na ruku doprinosila postizanju osjećajnog izgleda, popularnog u viktorijansko doba.^[42]

Skraćivanje radne nedjelje krajem XIX. stoljeća, dalo je mogućnost pripadnicima radničke klase da vikende posvete slobodnim aktivnostima. Različite sportske manifestacije, organizirani izleti, te obiteljska druženja u prirodi, prepoznati su kao pogodni trenuci za fotografiranje. Na taj način, fotografske zbirke manje imućnih slojeva počele su uključivati ne samo razglednice uobičajenog repertoara, kao što su prikazi pripadnika plemićkih porodica, slavnih ličnosti ili živopisnih predjela, već i osobne ili obiteljske portrete na kojima su uzorni modeli reprezentacije, već razrađeni među pripadnicima više klase, mogli biti oponašani.

Razvoj fotografske tehnike i aparata za kućnu upotrebu, učinit će tijekom XX. stoljeća dostupnim izradu obiteljskih albuma bez obzira na klasnu pripadnost. Gubljenje elitističke pozicije portretne tradicije, kao i prakse izrade obiteljskih fotografskih zapisa, podredit će razvoj fotografije djelovanju snaga popularnog. Prisvajanje moći autoprezentacije naovisno o klasnoj poziciji, značilo je ne samo slabljenje klasne određenosti modela reprezentacije kroz njihovo masovno usvajanje, već i transformiranje samog načina čitanja fotografije.

Pišući o razvoju fotografije, John Tagg ističe kako je na njen razvoj ključni utjecaj imao razvoj potrošačke kulture u XIX. stoljeću.^[43] Utjecaj kapitalizma na razvoj fotografskih žanrova Tagg objašnjava rastom potražnje fotografskih portreta među pripadnicima srednje i niže srednje klase u XIX. stoljeću, te njihovim nastojanjem da prisvoje simbole višeg društvenog položaja. Iako su fotografski portreti, zahvaljujući razvoju tehnike i rastu društvenog standarda, bili dostupni i pripadnicima manje imućnih slojeva, oni su i dalje podsjećali na društvenu nadmoć aristokracije, čiji su pripadnici do tog doba bili jedini naručitelji vlastitih portreta. Upravo dagerotipiju, i nešto kasnije kartu posjetnicu Tagg prepoznaje kao od presudnog značaja za uspostavljanje naročite industrije, čiji su potrošači bili vođeni prihvaćanjem konvencionalnih izuma i žanrova tradicionalne umjetnosti.^[44] Razvoj ove industrije vodio je uspostavljanju prakse masovnog reproduciranja čitavog niza konvencija već utvrđenih u okvirima portretnog žanra u slikarstvu, čime su, kako smatra, bitno određeni i kreativni potencijali nove tehnologije.

Na vezu između fotografskog portreta XIX. stoljeća i buržoaske kulture ukazuje i Suren Lalvani. Zahvaljujući reproduciranju konvencionalnih obrazaca poziranja, te podražavanjem konvencija odijevanja, fotografski su portreti, kako ističe, podržavali kapitalističke vrijednosti poput države-nacije, obitelji i pojedinca. Iako fotografija nije samostalno utjecala na razvoj buržoaskog ideala, već ovome treba zahvaliti i posebnim pseudonaučnim disciplinama poput fiziognomike i frenologije, ona je u velikoj mjeri sudjelovala u učvršćivanju naročitog sustava vrijednosti koji je putem usvajanih modela prikazivanja bio reproduciran. Buržoaska misao je, kako dalje zapaža, zahvaljujući utjecaju na ekonomiju slikovne razmjene utjecala na razvoj portretne prakse, dok je ova praksa istovremeno postajala model razvoja naročitog „režima spektakla“.^[45]

Ulogu fotografije u učvršćivnju tzv. društva spektakla, posebno je istaknuo Guy Debord. U svojoj čuvenoj studiji Društvo spektakla, Debord analizira procese u kojima društvo spektakla apsorbira modernog čoveka u svijet iluzija i lažne svijesti. U ovom, kako kaže, „trajnom opijumskom ratu“, spektakl se utemeljuje kao „ogromna i nedostupna realnost koja se nikad ne dovodi u pitanje“. Uključena u proces masovne medijske distribucije poruka, fotografija, prema iznijetom shvaćanju, postaje sredstvo udaljavanja javnosti od sudjelovanja u društvenom životu.^[46] Prikrivajući postojeće konflikte, te odvraćajući pažnju javnosti s promišljanja bitnih društvenih tema, a kroz konstruiranje svojevrsnog spektakla trivijalnih i bizarnih događaja, reproducirana i masovno distribuirana putem medija javnog komuniciranja, fotografija postaje uključena u širi proces učvršćivanja ideologije modernog industrijskog kapitalističkog društva.

Snažan razvoj fotografske tehnologije, ali i fotografskih žanrova, započet već u XIX., a potom nastavljen tijekom XX. i XXI. stoljeća, u mnogome je bio podržan jačanjem potrošačkog društva. Dovodeći u vezu razvitak fotografije i uspon kapitalizma, Anandi Ramamurti uočava da se fotografija razvijala kao kulturna alatka koja je vremenom preobražena u potrošnu robu, istovremeno služeći i kao sredstvo komunikacije potrošačke kulture.^[47]

Susan Sontag posebno naglašava vezu između proizvodnje fotografskih prikaza i reproduciranja ideologije. Prema njenom mišljenju, hiperprodukcija fotografskih slika, do koje će doći tijekom XX. stoljeća, odgovara mehanizmu održanja potrošačke kulture, koja stvarnu slobodu zamjenjuje slobodnom potrošnjom prikaza, dok se istovremeno, zahvaljujući brzoj promjeni medijski posredovanih fotografskih slika, uvodi lažna svijest o djelovanju društvenih promjena.^[48]

Uključivanje fotografije u održanje društva spektakla, te usmjeravanje njenog razvoja nametnutim zahtjevom da odgovori potrebi za hiperprodukcijom slika stvarnog, jednako je utjecalo na razvoj fotografske tehnologije i fotografskih žanrova, koliko i na širenje fotografske prakse. S hiperprodukcijom dokumentarnih fotografija, masovno distribuiranih putem medija javnog komuniciranja, jačala je i praksa masovnog produciranja amaterskih fotografskih zapisa koji prikazuju događanja iz privatnog života, namijenjenih stvaranju obiteljskih albuma kao svojevrsnih zbirki dokumenata o privatnom životu. Iako prvenstveno namjenjeni osobnoj upotrebi, prikazivanju članovima obitelji ili bliskim prijateljima, obiteljski fotografski albumi brižljivo su sastavljani, prenoseći na pripadnike nižih ekonomskh slojeva moć da, makar i u ograničenim uvjetima, kontroliraju način na koji će biti prikazani. Usvajanje modela fotografskog prikazivanja, razvijanih za potrebe medijske industrije, u amaterskim fotografijama koje prikazuju obiteljsko okruženje i osobne odnose, ne utemeljuje se nužno kao pokazatelj suglasnosti s dominantnom ideologijom, već i kao pokušaj kontrole produciranja značenja kojima su društveni odnosi određeni. Upravo zahvaljujući ovome bi i bilo pogrešno zanemariti borbeno djelovanje ovakve prakse.

Medijsko posredovanje fotografskih prikaza iz privatnog života, jačanjem društva spektakla i tzv. medijske kulture, sve više je bilo usmjeravano prema distribuiranju fotografija poznatih ličnosti, koje su u funkciji proizvodnje senzacionalnog. Fotografski žanrovi, bilo da je riječ o onim koji su naslijeđeni iz XIX. stoljeća ili onima koji su razvijani za potrebe medijske industrije, podređeni potrebi da podrže narative koji se šire putem medija javnog komuniciranja, razvijali su repertoar modela prikazivanja s precizno diferenciranim značenjima, koje iako svoju punoću dobivaju tek kontekstualizacijom, pretpostavljaju smjernice kojima bi trebalo osigurati jasnoću dominantnog koda, iako ovaj, u procesu usvajanja značenja ne mora i biti prihvaćen.

Produciranje modela prikazivanja podređenih medijskom distribuiranju ideološki usmjeravanih značenja, ostvarilo je višestruke efekte u kontaktu s medijskim korisnicima. Na nivou čitanja medijskih tekstova, medijski korisnici zadržali su jednako mogućnost usvajanja dominantnih značenja, koliko i kontrolu nad značenjskom produkcijom kroz oslanjanje na dogovoreni ili opozitni kod, ostvarujući na taj način i moć da medijski razvijene modele prikazivanja, kao i učvršćene mehanizme produciranja značenja, uključe u popularnu kulturu i izlože djelovanju sila popularnog.^[49] S druge strane, na nivou produciranja amaterskih fotografskih zapisa, usvajanje medijski razvijenih modela prikazivanja, istovremeno je značilo i mogućnost njihove primjene u snimanju fotografija iz privatnog života. Usvajanje medijski utemeljenih modela prikazivanja i učvršćenih modela produciranja značenja, te njihova primjena na izradu fotografija iz privatnog života koje nisu namijenjene medijskoj distribuciji, čak i u slučaju kada amaterska fotografija dosljedno ponavlja postupke medijske industrije, ne znači nužno suglasnost s postojećim poretkom. Prijenos produciranja ideološki usmjerenih modela prikazivanja i kodiranja značenja iz javne sfere u sferu privatnog, iako kao svoj uzrok može pretpostaviti suglasnost s ideologijom koja se putem usvojenih modela reproducira, ipak ovu suglasnost ne podrazumijeva, jednako kao što nužno ne pretpostavlja aktivnost putem koje se odgovarajuća ideologija reproducira. Već sama primjena medijskih modela prikazivanja i vezivanje željenih značenja za prikaze iz privatnog života, destabilizira autoritet medijskih narativa, uvodeći sumnju ne samo u istinitost, već i u izuzetnost medijski posredovanog spektakla. Globalni spektakl, u izvjesnim oblicima svog manifestiranja, postaje dio privatnih narativa, koji jednako potvrđuju vjeru u postojanje globalnog spektakla, koliko i saznanje u mogućnost njegovog konstruiranja putem fotografskih prikaza.

Razmatranje usvajanja medijski konstruiranih modela fotografskog prikazivanja, kao i učvršćenih mehanizama produciranja značenja, te njihove primjene u produciranju amaterskih fotografija, kao i u postupku sastavljanja obiteljskih albuma namijenjenih privatnoj upotrebi, nameće dvostruki fokus. S jedne strane, ovakav postupak moguće je sagledati kao izraz suglasnosti s ideologijom koja se u usvojenim modelim reprezentacije reproducira, te otuda i kao postupak pretvaranja (kao hotimičnog obmanjivanja drugih), odnosno simuliranja (kao svojevrsnog samouvjeravanja) zračenja globalnog spektakla u sferi privatnog. Dok s druge strane, zahvaljujući mogućnosti alternativne upotrebe, jednako može postati dio popularne kulture, te ga je moguće sagledati i kao izraz otpora silama dominacije.

Budući da medijski posredovana fotografija sudjeluje u izgradnji mita, kao drugostupanjskog semiološkog sustava, to upotreba modela prikazivanja i produciranja značenja koje uspostavlja medijsko distribuiranje fotografskih zapisa, zapravo predstavlja izraz prisvajanja drugostupanjskog semiološkog sustava. Suglasno uočenom dvostrukom fokusu, prisvajanje drugostupanjskog semiološkog sustava može biti provedeno s ciljem usuglašavanja sa stupnjem raširenosti ideologije koja se u usvojenom semiološkom sustavu reproducira, jednako kao i s ciljem promišljanja popularne upotrebe mita. U prvom slučaju, analiza je usmjerena na ispitivanje suglasnosti, dok je u drugom ona okrenuta razmatranju aktualiziranih strategija otpora. Pregovaranje značenja, u tom smislu, nije uvjetovano samo procesom čitanja, a u ovisnosti o prihvaćenom kodu, već i iskustvom aktivne upotrebe metajezika, bez obzira je li riječ o njegovom ponavljanju u sferi privatnog, koje uvijek pretpostavlja razotkrivanje mehanizama njegovog širenja, ali i izvjesno iskrivljenje, ili je pak riječ o njegovom uključivaju u popularnu kulturu (popularno korištenje mita), pri čemu ideološki oblikovana značenja bivaju podvrgnuta reviziji sila popularnog.

Na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeće, na djelu je još jedna dalekosežna promjena kojom je stabilnost mita, kao drugostupanjskog semiološkog sustava, uzdrmana. Mogućnost korištenja metajezika u sferi privatnog, kroz konstruiranje amaterskih fotografskih prikaza na osnovi usvojenih modela medijskog prikazivanja i produciranja značenja, namijenjenih osobnoj upotrebi, otvorena još krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, na prijelazu u novi milenij proširena je izvaninstitucionalnom distribucijom tekstova. S povećanom poroznošću javne sfere, bilo kao posljedicom transformacije odnosa privatnog i javnog, a koja svoj najdjelotvorniji izraz pronalazi u jačanju društvenih mreža, bilo kao posljedicom promjena unutar komunikacijskih institucija, koje se ogledaju u razvoju participativnog novinarstva, izvaninstitucionalnom širenju informacija na planetarnom nivou, itd., izvaninstitucionalna upotreba metajezika izlazi iz uskih okvira privatne upotrebe, uključujući se u proces masovne znakovne produkcije.

Upotrebu metajezika, u uvjetima razvijene mogućnosti izvaninstitucionalne masovne produkcije tekstova, bilo bi pogrešno shvatiti kao manje djelotvorno sredstvo u razaranju mita u odnosu na njegovo popularno korištenje. Suprotno popularnom korištenju koje razotkriva mit, bilo kroz razgolićenje mehanizama njegovog širenja i produciranja značenja, bilo kroz parodiranje samog mita, a što se u izvjesnom smislu može usporediti s onim što Barthes naziva mitifikacijom mita, odnosno, proizvodnjom umjetnog mita kao trećestupanjskog semiološkog sustavnog, masovno distribuiranje oblika izvaninstitucionalne upotrebe metajezika, rezultira učvršćivanjem popularnog mita, kao trećestupanjskog semiološkog sustava koje stvaraju sile otpora, a kojim se djelovanje mita zaklanja.

Za razliku od Barthesovog koncepta mitifikacije samog mita, ili popularnog korištenja mita u duhu Fiskeovog razumijevanja snaga popularnog, popularni mit se ne utemeljuje u suprotstavljanju metajeziku, već u parazitskom izrastanju na njegovoj tradiciji. Svoj izraz on ne pronalazi u razotkrivanju mehanizama širenja metajezika, nego u slobodnom korištenju njegovih potencijala. Ovdje je riječ o izvjesnoj suglasnosti, ali ne o suglasnosti potčinjenih sa značenjskom produkcijom ostvarenom djelovanjem metajezika, već o suglasnosti da se nametnuti mehanizmi prijenosa značenja primjene na nivou tekstualne produkcije koju ostvaruju snage popularnog. Budući da ovdje nije riječ o reproduciranju metajezika, već o slobodnom korištenju mehanizama na kojima se on temelji, to ova suglasnost ima dalekosežne posljedice.

Nasuprot popularnom korištenju mita ili pregovaranju koje snage popularnog ostvaruju na nivou metajezika, popularni mit ne razotkriva mehanizme metajezičke značenjske produkcije niti sudjeluje u njenom usmjeravanju, nego razara potencijale njenog djelovanja. Mehanizme metajezične značenjske produkcije popularni mit preuzima za proizvodnju simuliranih metajezičnih oblika, odvojenih od punoće koju na nivou metajezika posjeduju. Uključeni u tekstualnu produkciju u kojoj referiraju još jedino na sebe same, ovi metajezički oblici na nivou popularnog mita transformiraju se u prazne označitelje, koji još jedino zrače fascinacijom vlastitih modela. Proširujući polje djelovanja mehanizama metajezične produkcije značenja njihovim uključivanjem u održanje igre praznih označitelja, popularni mit neutralizira efekte metajezičnog djelovanja, inaugurirajući eru u kojoj slabe potencijali tekstualnog nametanja klasne izuzetnosti.

 

---

 

Literatura:

Bart, Rolan, Književnost, mitologija, semiologija (prev. Ivan Čolović), Nolit, Beograd.

Debor, Gi, Društvo Spektakla (prev. Aleksa Golijan), Porodična biblioteka, Beograd, 2003.

Fisk, Džon, Popularna kultura (prev. Zoran Paunović), Clio, Beograd, 2001.

Hall, Stuart, „Encoding/Decoding“ (1980), u: Durring, Simon (ur.), The Cultural Studies Reader, Routledge, London, 1993.

Holand, Patriša, „U začaranom  krugu doma i izvan njega“, u: Vels, Liz (ur.), Fotografija: kritički uvod (prev. Katarina Radović, Paula Miklošević Muhur), Clio, Beograd, 2006.

Lalvani, Suren, Photography Vision, and the Production of Modern Bodies, State University of  New York Press, Albany, 1996.

Leak, Andrew, Mythologies, Grant and Cutler, London, 1994.

Lešić, Andrea, Bahtin, Bart, strukturalizam: književnost kao spoznaja i mogućnost slobode, Službeni glasnik, Beograd, 2011.

Lotman, M. Yuri, The Structure of the Artistic Text (prev. Gail Lenhoff, Ronald Vroon), Michigan Slavic Contributions, Ann Arbor, 1977.

McClintock, Anne, Imperial Leather: Race, Gender and Sexuality in the Colonial Conquest, Routledge, London, 1995.

Sontag, Susan, On Photography, Penguin, Harmondsworth, 1979.

Tagg, John, „Democracy of the Image: Photographic Portraiture and Commodity Production“, u: The Burden of Representation: Essays on Photographies and Histories, London, Macmillan, 1988.

Vels, Liz (ur.), Fotografija: kritički uvod (prev. Katarina Radović, Paula Miklošević Muhur), Clio, Beograd, 2006.

 

Photo Albums as the Instrumentality of building a popular Myth

 

Abstract

 

The article analyzes the popular myth production. The popular myth is seen as the result of a popular production that uses the material of metalanguage as a secondary semiological system. Unlike the mytification of the myth (Barthes), or the popular use of myth (in the manner of John Fiske), popular myth develops by popular use of the potentials of metalanguage. Popular myth uses the mechanisms of meaning production, that metalanguage develops, to transform its forms into empty signifiers. In that way, the popular myth neutralize the effects of metalanguage, inaugurating an era in which weakens the potentials of ideological textual production

 

Key words: art theory, media theory, myth, philosophy of media, photography, popular culture, semiology, semiotics.

 

 

---

3(4)#4 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 316.744-053.6 Prethodno priopćenje Preliminary communication Primljeno: 17.3.2014.

 

 

Jelena Maksimović i Zorica Stanisavljević Petrović

Filozofski fakultet, Univerzitet u Nišu, Srbija

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Teorijsko-metodološka zasnovanost
istraživanja utjecaja medija na adolescente^[50]

Puni tekst: pdf (458 KB), Hrvatski, Str. 472 - 486

 

Sažetak

 

Proučavanje medija i njihovih odnosa prema promjenama u odgojno-obrazovnim strujanjima vrlo je značajna i popularna pojava. Današnji mladi žive i odrastaju s medijima kao sastavnim dijelom vlastite socijalizacije i odgoja. Predmet istraživanja usmjeren je na proučavanje terijsko-metodološke zasnovanosti utjecaja medija na adolescente. Rezultati istraživanja potvrdili su hipoteze da adolescenti najviše koriste televiziju i internet, da mediji razvijaju socijalne oblike ponašanja adolescenata, ali i određene forme antisocijalnog ponašanja (nasilje, agresija), da se mladi žele ugledati na poznate osobe koje se promoviraju putem medija, da je fizička neaktivnost djece povećana uslijed veće izloženosti medijima, i da društvena mreža (Facebook) negativno utječe na mlade (p<0.01).

 

Ključne riječi: mediji, teorijsko-metodološke funkcije, adolescenti, internet, Facebook.

 

 

Uvod

Savremeno društvo i svakodnevni život čovjeka gotovo da je nemoguće zamisliti bez utjecaja medija. Porast znanstveno-tehnoloških znanja, sve veća digitalizacija u oblasti medija i njihovo sve veće prisustvo u životu suvremenog čovjeka utječe na promjene u načinu življenja, ponašanju, sustavu vrijednosti. Značajna uloga medija u društvu izaziva pažnju brojnih istraživača različitih profila: sociologa, psihologa, pedagoga, koji nastoje s različitih aspekata sagledati efekte sveprisutne “medijske revolucije”. Međutim, i pored brojnih proučavanja i istraživanja različitih medija i različitih teorijsko-metodoloških pristupa u istraživanjima, implikacije burnog i intenzivnog razvoja medija, kako na društvo u cjelini, tako i na pojedinca, je teško sagledati. Izvjesno je, međutim, da je riječ o izuzetno značajnim implikacijama, jer nova medijska realnost oblikuje život suvremenog čovjeka, a time i samog društva. Svojim utjecajem mediji djeluju na oblikovanje naših estetskih, ali i etičkih i političkih stavova, bude čovjekovu maštu, grade sustav vrijednosti, postavljaju norme ponašanja.

U tom kontekstu, posebno je značajno razmotriti utjecaj medija na djecu i mlade ličnost, koji se još uvijek nalaze u procesu formiranja i razvoja. Poznato je da su djeca, čak i najmlađi uzrast, strastveni TV gledatelji, da se njihova slika svijeta u većoj meri formira pod utjecajem malih ekrana, nego pod utjecajem roditelja ili odgojno-obrazovnih institucija. Na starijim uzrastima, u periodu adolescencije, dominaciju preuzimaju drugi mediji, prije svega internet, kao moćno sredstvo komunikacije, ali i socijalizacije i odgoja. Takve spoznaje potenciraju brojna pitanja vezana za odnos odgoja i medija: kakav je međusobni odnos procesa odgoja i obrazovanja i medija; koji su mediji najutjecajniji, na koji način oni djeluju i kakve implikacije ostavljaju kada je u pitanju razvoj mlade osobe; u kojoj mjeri je ponašanje mladih uvjetovano djelovanjem medija; mogu li se i na koji način mediji koristiti u svrhe odgoja i obrazovanja; u kojoj mjeri su suvremeni mediji prisutni u institucijama za odgoj i obrazovanje, kao i kolika je moć (ili nemoć) nastavnika, kada je riječ o odgojnom djelovanju medija.

 

Odgoj i mediji

Poznato je kako odgoj predstavlja stalnu i nužnu kategoriju ljudi i njihovog života, te da se u skladu s tim, odgoj razvija i mijenja ovisno o društvenim uvjetima u kojima se odvija. Najopćenitije rečeno odgoj se može odrediti kao društvena praksa ljudi, kao društveno-pedagoški proces razvoja čovjekove individualne i društvene osobnosti (Potkonjak i sar., 1989). U užem smislu, odgoj čini sustav aktivnosti, djelatnosti i procesa u kojima subjekti u interakciji i komunikaciji planiraju, organiziraju, ostvaruju, vrednuju i usmjeravaju razvoj dispozicionog potencijala u pravcu njegove potpune diferencijacije i integracije, kao i razvoj čovjekove društvene osobnosti i samosvijesti za samostalan, slobodan, univerzalno oslobodilački, kreativan i međuzavisan život u društvenoj zajednici ljudi. U skladu s tim može se zaključiti kako je odgoj uvijek rezultat namjere ili svjesnog planiranja i organiziranja određenih aktivnosti, djelatnosti i procesa, koji su uvijek posredovani određenim ciljevima i zadacima. Za razliku od toga, utjecaji medija su neintencionalni, spontani, uglavnom bez precizno određenih odgojnih ciljeva i zadataka, kao i sadržaja koji vode k ostvarenju zacrtanih ciljeva. Na prvi pogled, čini se da je riječ o sasvim različitim utjecajima i da među njima gotovo i ne postoje dodirne točke. Još značajnije razlike prisutne su kada se pitanje odnosa odgoja i medija prenese u institucionalni kontekst. Naime, dok se odgoj ostvaruje putem sustava institucija (predškolske ustanove, škole) u kojima se odgojno djelovanje odvija prema unaprijed zacrtanim planovima i programima, s jasno određenim ciljevima, zadacima i sadržajima, djelovanje medijskih institucija je, kada je u pitanju odgojno djelovanje, znatno manje planski i sustavno organizirano (posebno ako se ima u vidu komercijalni karakter aktualnih medijskih kuća). Shodno tome, pojedini autori medije vide kao paralelne sustave odgoja i obrazovanja koji djeluju izvan školskog sustava. Prema navodima Kačapora (1999) u usporedbi sa školom mediji imaju sljedeće karakteristike:

1. ponuda se može birati (izbor programa, izbor sadržaja) i najčešće se koriste u slobodno vrijeme, kao odmor ili relaksacija;
2. za razliku od ponude koju daje škola, od medija se ne očekuju nužno vidljivi ishodi, ni u ponašanju, ni u bilo kakvom iskazanom uspjehu;
3. mediji se prate krajnje neobavezno,
4. ovisno o emisiji, odnosno, vještini producenta, za praćenje programa nije potrebno ulaganje napora, jer se i ozbiljne teme mogu pratiti s relativno malim naporima.

Na osnovi izloženog, jasno se može vidjeti kako u djelovanju na učenike između ovih sustava postoje razlike. Imajući u vidu intencionalnost djelovanja, kao i plansku usmjerenost i organiziranost, može se zaključiti da odgojno djelovanje putem sustava institucija ima značajniji, odnosno “moćniji” utjecaj na razvoj i formiranje ličnosti, od utjecaja koji dolazi od strane medija. Međutim, svakodnevica našeg života, ali i znanstvena istraživanja (posebno ona koja istražuju vrijeme koje mladi provode uz medije) nameću potrebu za preispitavanjem ovako postavljene tvrdnje.

Ako se ima u vidu potencijal suvremenih medija, posebno obrazovni, s pravom se može reći da pitanje odnosa medija i odgoja danas postaje sve aktualnije. Proučavanjem referentne pedagoške literature dolazi se do zaključka da su pitanja medija skoro uvijek zauzimala značajno mjesto u pedagoškim udžbenicima i periodici. Naime, u većem broju užbenika s područja pedagogije ukazuje se na ulogu medija u procesu odgoja i obrazovanja (Orlović, Potkonjak i Trnavac, 1974; Trnavac i Đorđević, 1995; Vlahović i sur., 1996; Suzić, 2005). Pojedini autori (Trnavac i Đorđević, 1995: 107) čak navode da je odgoj uvjetovan “razvojem sredstava masovnog komuniciranja, ističući značaj tiska, radija i filma”. U prilog tome isti autori navode kako je u odgoju sve veći značaj izvanučioničkih izvora znanja posebno listova za djecu, televizijskih emisija, filmova, enciklopedija, znanstveno-popularne literature, javnih manifestacija i sl. Smatra se da se pod utjecajem medija šire i propagiraju općedruštvene vrijednosti, koje kod pojedinaca učvršćuju društveno prihvaćena uvjerenja i stavove. U tom pogledu posebno se ukazuje na odgojne vrijednosti tiska, radija, televizijskih emisija koje utječu na oblikovanje ličnosti pojedinaca.

Slično tome, Kačapor (1999: 43) ukazuje da je kraj XX. stoljeća obilježen prodorom komunikacijskih tehnologija te da dolazi do “prožimanja sustava odgoja i obrazovanja novim tehnologijama širenja i obrade informacija, audio-vizualnom i informatičkom tehnologijom”. U tom kontekstu on otvara pitanje utjecaja medija na obrazovanje, posebno na primjenu nastavnih metoda i ulogu pedagoga i nastavnika od kojih se očekuju promjene u skladu s razvojem novih medija.

Suvremeni autori (Borovica i Kostović, 2011) sve više ukazuju na porast uloge medija u procesima odgoja i obrazovanja, a neki od njih smatraju da su suvremeni mediji, masmediji, tehnološke i informacijske tehnologije i sredstva komunikacije “potisnuli škole”. U tom kontekstu, kako zaključuju autorice, dolazi do svojevrsnog paradoksa u kojem tehnološka i informacijska revolucija sada uvjetuju novu, obrazovnu revoluciju. Promjena obrazovanja, škole i školskog sustema je, dakle, u velikoj mjeri izazvana i determinirana razvojem medija i njihovom primjenom u institucionalnom, prije svega školskom kontekstu, čime se pitanje odnosa odgoja i medija postavlja na viši, ali i kvalitativno drugačiji nivo.U tom kontekstu javlja se potreba za istraživanjima novih odnosa medija i odgoja, u smislu promjena i inoviranja odgojno-obrazovnog rada.

Danas je poznato da mediji čine sastavni dio životnog konteksta odgoja i obrazovanja djece još u predškolskom uzrastu. Još u ranom djetinjstvu dijete se susreće s medijima, televizijska slika je sastavni i gotovo nezaobilazni dio odrastanja. Poruke koje šalju mediji postaju prijemčive na sve nižim uzrasnim nivoima, te je teško sa sigurnošću označiti vrijeme prvog razumijevanja poruke, dok tekstualnu poruku dijete počinje shvaćati, usporedo s učenjem čitanja. sa svojim djelovanjem mediji su prisutni u obitelji, društvu vršnjaka, u vrtiću, školi. U suštini, mediji čine integralni dio procesa odgoja i obrazovanja u kojem djeca konstruiraju svoja znanja, usvajaju informacije, formiraju sustav vrijednosti i usvajaju određeno ponašanje. U okviru odgojnog procesa kako u obitelji, tako i u predškolskim ustanovama velik dio svoga slobodnog vremena djeca provode uz medije. U tom kontekstu, sasvim opravdano, sve se više govori o potrebi za medijskim opismenjavanjem djece, još kod ranih uzrasta (Stanisavljević-Petrović, 2011). U procesu daljnjeg rasta i razvoja mediji su vjeran pratitelj dječjeg odrastanja, a njihov utjecaj, čini se, raste s uzrastom djece.

 

Istraživanja o odnosu odgoja, medija i adolescenata

Zanimanje istraživača za proučavanje odnosa medija i obrazovanja iz godine u godinu bilježi sve veći porast. Istraživači različitih profila i teorijskih orijentacija se sve više bave istraživanjem utjecaja medija na različite aspekte razvoja ličnosti i u različitim fazama životnog razvoja. U tom kontestu od značaja su istraživanja utjecaja medija u pojedinim periodima odrastanja, posebno onim koji se smatraju “kritičnim”, odnosno posebno senzibilnim i prijemčivim za vanjske utjecaje.

Premda je posljednjih godina pažnja istraživača usmjerena k medijima, rezultati istraživanja ukazuju da istraživači imaju podijeljena shvaćanja o djelovanju suvremenih medija na mlade. Dok mnogi ističu pozitivno djelovanje medija (mogućnost da se prošire saznanja, razvije mašta i kreativnost, pojača međusobna povezanost i tolerancija) drugi ukazuju na negativne implikacije kao što su: povećanje otuđenosti među mladima, smanjenje fizičke aktivnosti, ohrabrivanje na destruktivno ponašanje i sl. U tom kontekstu aktualizira se pitanje pristupa u istraživanju medija, kako bi se došlo do nekih znanstveno zasnovanih rezultata. Naime, mnogi teoretičari više- manje, ističu opasnosti utjecaja medija, ali još uvijek “nema nekog posebnog interesa da se cijela stvar istraži i da se daju konkretni pokazatelji, da se cijela stvar izmjeri i nekim ozbiljnim istraživanjem verificira (Pavletić, 2011: 204). U tom pogledu ističe se potreba za ozbiljnim teorijsko-metodološkim pristupom u proučavanju utjecaja medija na procese odgoja i obarazovanja. Dotada istraživanje utjecaja medija ostaje u okvirima neformalnih istraživačkih grupa, ili samostalnih istraživača, koji nastoje iz svojih perspektiva sagledati utjecaj medija na razne aspekte čovjekove ličnosti. U daljnjem tekstu nastojimo ukazati na istraživanja koja, prije svega s pedagoškog aspekta, pokušavaju osvijetliti pitanje utjecaja medija na adolescente, mlade ličnosti u procesu razvoja.

Mada je svakodnevica adolescenata obojena bojama medija (osobna računala, mobilni telefoni, e-podi, i-phoni, i-book, internet, skype, chat, online kupovina i učenje, online druženje i zabavljanje), smatra se da je utjecaj televizije bio i ostao vrlo značajan. Televizija je naime moćan inicijator promjena u ljudskim životima, nezaobilazan dio svakog obiteljskog okruženja, vjeran pratitelj odrastanja u svim fazama života. Shodno tome, značajnu pažnju istraživača na našim prostorima privlači istraživanje televizije – medija koji svakodnevno svojim sadržajima oblikuje mlade, utječe na njihovo razmišljanje i ponašanje. Istraživanje utjecaja televizije na učenike šestog i sedmog razreda osnovne škole, realizirano u Novom Sadu ide u prilog tvrdnji da televizijski sadržaji utječu na razvoj interesa kod mladih (Marić-Jurišin i Marković, 2011). Naime, istraživanjem je utvrđeno da često emitiranje nekog sadržaja, povećava razinu zanimanja učenika za taj sadržaj, odnosno, da postoji povezanost između televizijskih sadržaja i razvoja pojedinih zanimanja učenika. Ovaj podatak postaje još značajniji kada se ima u vidu vrijeme koje mladi provode uz TV ekrane, kao i sadržaji koje najčešće prate. Rezultati istraživanja pokazuju da 48 % ispitanih pored malih ekrana provede 1-2 sata dnevno, dok je postotak učenika koji uz TV provede 2-4 sata nešto manji i iznosi, 36,27%. Kada je riječ o sadržajima koji se na televiziji prate, najveći broj ispitanih učenika se izjasnio da su to filmovi (43,4%), slijede serije (18,8%), sport (21,7%), zabavne emisije (13,0%) i na kraju edukativne emisije sa skromnih 2,94 posto. Utjecaj medija, posebno u najsenzibilnijim periodima razvoja ličnosti, aktualizira pitanje medijske pismenosti, odnosno, adekvatnog osposobljavanja mladih za kritičko praćenje sadržaja koje mediji nude. Naime, smatra se da škole kao bazične ustanove za odgoj i obrazovanje imaju značajnu ulogu u procesu razvoja medijske pismenosti i kulture. U tom smislu značajno je istražiti kako mladi percipiraju ulogu škole, odnosno, potiče li škola i na koje načine razvoj medijske kulture i pismenosti. Rezultati istraživanja koje je obavljeno na teritoriju grada Niša s ciljem da se utvrde razlike u medijskoj kulturi i pismenosti kod učenika s obzirom na spol ukazuju da nema statistički značajnih razlika kada su u pitanju dječaci i djevojčice osnovnih škola. Naime, na uzorku od 142 ispitanika, učenika od V.-VIII. razreda utvrđeno je da ne postoje razlike po spolu kada je riječ o stavovima osnovaca o potencijalima škole na području razvoja medijske pismenosti i kulture. Rezultati istraživanja ukazuju da i učenici i učenice smatraju da najveći potencijal škole čine satovi informatike na kojima se upoznaju s novim tehnologijama i dobivaju značajne informacije o novim izvorima znanja. Najveći broj osnovaca njih 34,5% smatra da su satovi informatike zanimljivi i da na njima od nastavnika dobivaju i druge informacije o radu na računalu i korištenju interneta. Postotak dječaka i djevojčica koje dijele ovakvo mišljenje je gotovo ujednačen, jer 35,2% učenika i 33,8% učenica je u potpunosti suglasno s navedenom tvrdnjom (Stanisavljević-Petrović, Radović i Ivanović, 2011).

Aktualnost pitanja razvoja medijske pismenosti kod mladih uvjetovala je potrebu za dubljim istraživanjem ovog problema i pronalaženjem adekvatnih načina, metodološki utemeljenih, za istraživanje ove problematike. U tom smislu autori nastoje konstruirati nove instrumente, koji bi s viskom pouzdanošću mogli ispitivati medijsku pismenost mladih, kao jedan od složenih fenomena. U novije vreme težnja autora je usmjerena ka konstrukciji instrumenta za samoprocjenu medijske pismenosti koji bi se mogao primjenjivati na širem rasponu godišta, tj na starijim osnovnoškolskim i srednjoškolskim uzrastima (Mihić i Kodžopeljić, 2012). U tu svhu konstruirana je skala koja je nastala kao rezultat konstrukcije ajtema na osnovi teorijskih određenja medijske pismenosti, koja je sastavljena od 17 ajtema. S metodološkog stanovišta primjena skale u praksi je pokazala da je moguće izdvojiti tri faktora skale: praktične kompetencije medijske pismenosti, kritički pristup medijskim sadržajima i digitalnu pismenost. Rezultati istraživanja na uzorku od 200 učenika završnih razreda osnovne škola (101) ispitanik i prva dva razreda srednje škole (99 ispitanika) pokazali su “da je ova skala dobar početak mjerenja nečega što se kod nas vrlo rijetko pokušava izmjeriti, a to je ne samo učestalost korištenja, medija, već i koliki utjecaj prezentirani medijski sadržaji imaju na obrazovanje i informiranje djece i njihov edukativni razvoj” (Mihić i Kodžopeljić, 2012: 740).

 

Metodologija istraživanja

Predmet istraživanja usmjeren je na proučavanje teorijsko-metodološke zasnovanosti utjecaja medija na adolescente. Za potrebe istraživanja konstruirana je skala procjene za ispitivanje uloge medija u životima mladih (UMUŽM). Pouzdanost korištenog instrumenta mjerena Kronbah Alpha testom iznosi 0,898, što ukazuje na visoku pouzdanost. Meyer-Olkin (KMO) i Bartlet testom, koji iznosi 0,79, (p=0,00) utvrdili smo da je faktorska analiza za naše istraživanje odgovarajuća. Zadaci postavljeni u istraživanju su sljedeći: 1) Izdvojiti faktore iz skale UMUŽM koji opisuju refleksije adolescenata o ulozi medija; 2) Ispitati utjecaj društvene mreže (Facebook) na mlade. Hipoteze postavljene istraživanju su: 1) Pretpostavlja se da će biti izdvojeni faktori koji su orijentirani na ulogu i značaj televizije i interneta u životu mladih kao i na negativne posljedice koje nastaju uslijed veće izloženosti medijima 2) Pretpostavlja se da društvena mreža (Facebook) ima negativnu ulogu na mlade (p<0.01). Poseban značaj za ovo istraživanje jest što su prikazani podaci upravo rezultat percepcije adolescenata o ulozi medija u njihovim životima.

 

Analiza i intrepretacija podataka

Tabela 1: Relijabilnost skale UMUŽM

 

U Tabeli 1 vidimo točan broj slučajeva, odnosno ispitanika, adolescenata koji su popunili skalu UMUŽM – Uloga medija u životima mladih (N=110).

Kronbahov Alfa koeficijent iznosi 0,898 što pokazuje izuzetno dobru pouzdanost i unutrašnju suglasnost skale za ovaj uzorak. Prihvatljive vrijednosti Alfe su iznad 0,7, a poželjne iznad 0,8. U tabeli je prikazan i točan broj ajtema (27), na kojima su adolescenti iskazivali svoje stavove na skali Likertovog tipa od 1 do 5.

 

Tabela 2: KMO and Bartlett's Test

 

Kako bismo provjerili je li skup podataka prikladan za faktorsku analizu potrebno je da Kaiser-Meyer-Olkin (KMO) test bude veći od 0,3, a da je vrednost Bartlet testa značajna, tj. da bi vrijednost trebala biti 0,05 ili manja. Kada analiziramo dobivenu Tabelu 2, vidimo da vrijednost KMO testa iznosi 0,791, a Bartletov test pokazuje da je vrednost statistički značajna, točnije p=0,00, te sa sigurnošću možemo potvrditi da je faktorska analiza opravdana.

 

Tabela 3: Izdvajanje faktora iz skale UMUŽM (Uloga medija u životima mladih)

 

U analiziranju Tabele 3 uočavamo izdvojene faktore. Kako bismo odredili koliko faktora je potrebno izdvojiti, razmatramo dio rezultata. Po Kajzerovom kriteriju zanimaju nas samo komponente čija je karakteristična vrijednost 1 ili više. Jasno se iz Tabele 3 može uočiti 8 faktora koji imaju karakteristične vrijednosti 1 ili više. Tih 8 komponenata objašnjava ukupno 66,50% varijance. Faktorskom analizom s Pomaks-rotacijom ekstrahirani su faktori, a korišten je kriterij karakterističnog korijena preko 1 za dobivanje faktora.

Podaci dobiveni postupkom faktorske analize pokazuju nam da instrument napravljen za potrebe ovog istraživanja ima dobre metrijske karakteristike. Procent dobivene varijance je vrlo visok (66,50%) što značajno prelazi očekivanja za instrumente koji se konstruiraju za potrebe istraživanja u društvenim i humanističkim znanostima.

Grafikon 1: Dijagram prevoja

 

Iz Grafikona 1 vidimo da se „rez“ treba napraviti na osmom faktoru, kao što je pokazala i prethodna tabela, što smo i uradili. Presjek smo napravili na onom broju gdje faktori se počinju grupirati u silazni niz. U našoj analizi se pokazuje da je osam faktora optimalan broj koji trebamo zadržati u cilju daljnje statističke analize podataka.

 

Tabela 4: Matrica strukture rotiranih faktora

 

Na matrici prikazanoj u Tabeli 4, vidimo faktorsku zasićenost na svakom faktoru. Kao kriterij minimalnog zasićenja stavki uzeta je vrijednost 0,38. Sva ostala zasićenja uglavnom su iznad ove vrijednosti, što se može i uočiti. Zadržane su sve stavke iz instrumenta podijeljene u 8 faktora.
Prvi faktor je imenovan Mediji i čine ga sljedeće stavke: većina mladih osjeća nezadovoljstvo sobom kada vidi savršen izgled holivudskih glumaca u časopisima; svakodnevno gledanje televizije; Pojavom interneta smanjuje se socijalna interakcija među ljudima; Facebook koristim samo da bih održao kontakt s prijateljima i rođacima. Odgoj se ostvaruje putem sustava institucija u kojima se odgojno djelovanje odvija prema unaprijed zacrtanim planovima i programima, s jasno određenim ciljevima, zadacima i sadržajima, dok je djelovanje medijskih institucija, kada je u pitanju odgojno djelovanje, znatno manje planski i sustavno organizirano (Kačapor,1999). Dakle, i ovaj podatak govori da su utjecaji medija neintencionalni, spontani, uglavnom bez precizno određenih odgojnih ciljeva i zadataka.

Drugi faktor je imenovan Utjecaj i čine ga sljedeće stavke: u današnje vrijeme nemoguće je osmisliti nastavu bez interneta; internet negativno utječe na fizičku aktivnost; dopisujem se s prijateljima preko interneta; internet dovodi do pretjerane izolacije jer djeca i odrasli provode previše vremena na njemu. Suvremeni autori (Borovica i Kostović, 2011) su ukazali na porast uloge medija u procesima odgoja i obrazovanja, i smatraju da su suvremeni mediji, masmediji, tehnološke i informacijske tehnologije i sredstva komunikacije “potisnuli škole”. Kao što i sam rezultat pokazuje, najveće opterećenje na ovom faktoru upravo čini prisutnost interneta u nastavi.
Treći faktor je imenovan Svrha i čine ga sljedeće stavke: Zbog agresivnih videoigara u današnje vrijeme sve više ljudi ima problema s obuzdavanjem agresije; internet je dobar izvor informacija; internet najčešće koristim za informiranje o područjima obrazovanja; informatička pismenost je vrlo bitna komponenta obrazovanja; na Facebooku se dopisujem i s nepoznatima. Adolescenti su prijemčivi za utjecaje koje nam plasiraju mediji. Neminovne su negativne posljedice kao što je nemogućnost obuzdavanja agresije i prisutnost nasilja. Pored ovoga svakodnevica adolescenata obojena je bojama medija (osobna računala, mobilni telefoni, i-podi, i-phonei, i-book, internet, skaype, chat, online kupovina i učenje, online druženje i zabavljanje), a to su upravo stavke koje pripadaju ovom faktoru.

Četvrti faktor smo imenovali Facebook i forumi i čine ga sljedeće stavke: mnogo vremena provodim pored kompjutora; za izvođenje dobre nastave bespotrebna je primjena interneta; posećujem forume i blogove na internetu; u trendu je kopirati izgled poznatih ličnosti koje se promoviraju putem medija; dosta vremena provodim uz Facebook; ne mogu zamisliti život bez Facebooka. Sve stavke koje su se izdvojile u okviru ovog faktora, a koji smo imenovali u skladu sa sadržajem koje te stavke i nose podrazumijevaju konstatacije da mladi dosta vremena provode na internetu, i da isti negativno može djelovati na njih. Ovisnost o interneut predstavlja suvremen oblik ovisnosti koji se manifestira kao stanje pojedinca u kojem je upotreba interneta postala dominantna životna aktivnost koja ga izolira u odnosu na ostale društvene tijekove, i koja stvara negativne posljedice za njega i njegovu okolinu.

Peti faktor smo imenovali Internet i čine ga sljedeće stavke: ne krijem privatne podatke poput adrese, zaposlenja, mjesta življenja na Facebooku; svjestan/svjesna sam negativnih utjecaja interneta na fizičku aktivnost; s pojavom interneta sve je veća prisutnost nasilja među djecom; za izvođenje dobre nastave potrebna je primjena interneta.

Šesti faktor smo imenovali Internet naspram televizije i čine ga sljedeće stavke: bilo bi mi teško živjeti bez interneta; češće tražim zabavne sadržaje na internetu (muzika, filmovi, igre) nego na televiziji. Značajnu pažnju istraživača na našim prostorima privlači istraživanje televizije – medija koji svakodnevno svojim sadržajima oblikuje mlade, utječe na njihovo razmišljanje i ponašanje. Istraživanje utjecaja televizije na učenike (Marić-Jurišin i Marković, 2011) pokazalo je da često emitiranje nekog sadržaja, povećava nivo zanimanja učenika za taj sadržaj, odnosno, da postoji povezanost između televizijskih sadržaja i razvoja pojedinih zanimanja učenika. S druge strane, našim istraživanjem je utvrđena dominacija i veća prisutnost interneta u životima mladih u odnosu na televiziju.

Sedmi faktor smo imenovali Chat i čine ga sljedeće stavke: na Facebooku prihvaćam zahtjeve za prijateljstvo samo od meni poznatih ljudi; chat s društvom satima je neprocjenjivo, igrališta više nisu u modi kao ranije.

Osmi faktor je imenovan Pretraživanje i čini ga sljedeća stavka: često pretražujem na internetu nevažne činjenice.

 

Tabela 5: Negativan utjecaj interneta na mlade

 

Izvršeno je grupiranje varijabli iz instrumenta koje su direktno vezane za negativne utjecaje koje sa sobom nosi internet i društvene mreže (Facebook) kao što su: utjecaj videoigara na nemogućnost obuzdavanja bijesa i agresije, pojačana izolacija djece i mladih, smanjena socijalna interakcija, utjecaj na smanjenje fizičke aktivnosti. U okviru varijable Facebook obuhvaćene su stavke koje se odnose na provođenje previše vremena na Facebooku, chatu i sl. Utvrdili smo da je prisutna povezanost varijable negativan utjecaj i varijable Facebook, odnosno da internet i društvena mreža Facebook imaju negativan utjecaj na mlade, statistički značajan na nivou (p=0,00). Dobiveni podatak upravo je rezultat promišljanja mladih, oni su svjesni negativnog utjecaja društvenih mreža (Facebooka).

 

Zaključak

Suvremeno društvo i svakodnevni život čovjeka gotovo da je nemoguće zamisliti bez utjecaja medija. Danas je poznato da mediji čine sastavni dio životnog konteksta odgoja i obrazovanja djece. U suštini, mediji čine integralni dio procesa odgoja i obrazovanja u kojem djeca konstruiraju svoja znanja, usvajaju informacije, formiraju sustav vrijednosti i usvajaju određeno ponašanje

Na starijim uzrastima, u periodu adolescencije, dominaciju preuzimaju drugi mediji, prije svega internet, kao moćno sredstvo komunikacije, ali i socijalizacije i odgoja. Ponašanje mladih uvjetovano je djelovanjem medija. U tom pogledu posebno se ukazuje na odgojne vrijednosti tiska, radija, televizijskih emisija koje utječu na oblikovanje osobnosti pojedinaca. Istraživanja utjecaja medija u pojedinim periodima odrastanja, pokazala su da su mladi izuzetno senzibilni i prijemčivi za vanjske utjecaje.

Ukoliko obratimo pažnju, najveća opterećenja na faktorima koji su se izdvojili imaju: ugledanje na poznate u časopisima, prisutnost interneta i prilikom ostvarivanja nastave, poticanje videoigrica na agresivnost, ovisnost o internetu i previše utrošenog vremena pored komjutora, svjesnost negativnih utjecaja na fizičku aktivnost kod adolescenata, trošenje vremena na chat i pretraživanje raznih stvari na internetu.

Rezultati istraživanja potvrdili su da adolescenti najviše koriste internet, da mediji razvijaju određene forme antisocijalnog ponašanja (nasilje, agresija), da se mladi žele ugledati na poznate ličnosti koje se promoviraju putem medija, da je fizička neaktivnost djece povećana uslijed veće izloženosti medijima, da djeca znaju što je učenje putem interneta, odnosno, da je internet neophodan za ostvarivanje nastave.

Također smo utvrdili da je prisutna povezanost varijable negativan utjecaj i varijable facebook, odnosno, da Internet i društvena mreža Facebook imaju negativan utjecaj na mlade, statistički značajan na nivou (p=0,00).

Ako se ima u vidu potencijal suvremenih medija, s pravom se može reći da pitanje odnosa medija i odgoja danas postaje sve aktualnije. Poseban akcent stavljamo na obrazovni potencijal medija.

 

---

 

Literatura:

Borovica, T. i Kostović, S. (2011) : Savremeni mediji u funkciji obrazovne revolucije. Kultura, 137, 370 – 381

Vlahović, B. i sar. (1996): Opšta pedagogija ( red. N. Potkonjak). Beograd: Učiteljski fakultet

Kačapor, S. (1999): Uvod u školsku pedagogiju. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

Marić Jurišin, S. I Marković, B. (2011) Uticaj televizije na razvoj interesovanja kod mladih. Kultura, 133, 401-412

Михић, В. и Коџопељић, Ј. (2012): Скала медијске писмености – СМП-НС: факторска структура и медијске карактеристике. Педагошка стварност, 4, 729-742

Orlović, M., Potkonjak, N. i Trnavac, N. (1974): Opštapedagogija. Udžbenik za VI razred pedagoške akademije. Beograd : Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

Pavletić, L. (2011): Tko i kako istražuje medije. Kultura, 137, 203-211

Potkonjak i sar. (1989): Pedagoškaenciklopedija II tom. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

Stanisavljević Petrović, Z. (2011): Medijsko vaspitanje u vrtiću. Kultura,  133, 382-397

Stanisavljević Petrović, Z., Radović, V. i Ivanović, A. (2011): Medijska pismenost i kultura učenika osnovnih škola u Nišu. Kultura, 137 210-234

Suzić, N. (2005): PedagogijazaXXIvijek. Banja Luka: TT – centar

Trnavac, N. I Đorđević, J. (1995): Pedagogija. Beograd: naučna knjiga

 

Theoretical  and  Methodological Functions Media Influence on Adolescents

 

Abstract

 

The study of the media and their relationship to changes in educational trends is very important and popular phenomenon. Today's youth live and grow up with the media as an integral part of their own socialization. The subject of the research is to study the theoretical and methodological influence of the media on adolescents. The research results confirmed the hypothesis that most adolescents use television and the Internet, to develop social media behaviors of adolescents and certain forms of antisocial behavior (violence, aggression), that young people want to look up to celebrities who are promoted by the media, that the physical inactivity of children increased due to greater exposure to the media, and social network (Facebook) has a negative role in the young (p <0,01).

 

Key words: Media, Theoretical and methodological tool, Adolescents, the Internet, Facebook.

 

 

---

3(4)#5 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 003.62:72 Izlaganje sa znanstvenog skupa Conference paper Primljeno: 25.2.2014.

 

 

Ivan Muhovec, Božo Soldo, Matija Orešković i Aleksej Aniskin

Sveučilište Sjever - Sveučilišni centar Varaždin

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Raspoznavanje starih graditeljskih obilježja i znakova

Puni tekst: pdf (5962 KB), Hrvatski, Str. 488 - 504

 

Sažetak

 

Današnji složeni komunikacijski prostor predstavlja preplet najrazličitijih formi izričaja i tehnika stvaranih i mijenjanih kroz mnoga tisućljeća. U suvremenoj komunikologiji prevladava mišljenje da je sluh nositelj glavnog komunikacijskog kanala! Ako je to točno onda tome treba dodati i drugu stranu medalje, tj. da je sluh izričito fragilna komunikacijska kategorija, pa se stoga u vremenskom protoku vrlo nepouzdano oslanjati na sluh. Pojava pisma prije više od 5000 godina (Sumer) kompenzirala je glavni nedostatak sluha (nepostojanost), no i mnogo prije toga spontano je začeta komunikacijska kategorija koja je s „malo riječi“ puno toga mogla „reći“. Bilo je to GRADITELJSTVO. „Jedini“ je problem u tome što za „čitanje” graditeljskih „zapisa“ postoji imperativ prethodnog dešifriranja „ugrađenih kodova“. U ovom se članku težište stavlja upravo na dekodiranje nekih od kodova koji su prevladavali kroz ljudsku povijest.

 

Ključne riječi: graditeljstvo, graditeljski znakovi/kodovi, prostorna orijentacija, znakovi u kamenu i opeci, minerski znakovi, stilsko-oblikovna obilježja građevine, zlatni rez.

 

 

GOVOR GRAĐEVINE:

Znakovite su riječi Gjure Szabe^[51]:„I nijemi kamen može mnogo pričati, ali će to razumjeti samo onaj,koji se potrudi da taj govor i razumije, dok će svakom drugom kamen ostati samo kamenom, a razvalina bit će mu pusta rpa kamenja”. Graditeljska obilježja i znakovi predstavljaju specifičan ''rukopis'' svih onih autora (graditelja) koji su ''pisali'' kroz građevinu koristeći pri tome različite ''alfabete'', ponekad i duboko kodirane. Da bi se moglo govoriti o komunikaciji između onih koji ''pišu'' i onih koji ''čitaju'' potrebno je uspostaviti zajednički komunikacijski ključ. U graditeljstvu se komunikacijski ključ poglavito zasniva na:

Orijentaciji glavnih osi građevine Klesarskim znakovima Znakovima u opeki Minerskim znakovima

Stilsko – oblikovnom govoru građevine ''Potpisu'' naručitelja i/ili graditelja Porukama kroz spomen-obilježja, itd.

 

ORIJENTACIJA

Još u drevnim vremenima glavne su osi građevine bile smišljeno orijentirane.  Navest ćemo tri reprezentativna primjera:

Stonehenge (Engleska)

Kokino (Makedonija)

Maklavun (Hrvatska)

 

STONEHENGE - Arheoastronomija se osobito afirmirala kada je formuliran zaključak da je engleski Stonehenge (slika 1) izgrađen tako da se njegova ulazna os poklapa s pravcem izlazećeg Sunca na dan ljetnog solsticija (Stonehenge je izgrađen prije više od 4000 god.).

KOKINO - Među osobito značajne neolitičke opservatorije iz našeg susjedstva svakako spada lokalitet Kokino u Makedoniji iz II. milenija pr.Kr. (slika 2).

 

Opservatorij Kokino došao je i na popis NASA-ine liste najznačajnijih drevnih opservatorija.

MAKLAVUN- I kod nas u Hrvatskoj postoji pretpovijesna građevina (sada ruševina) koja sadrži jasna obilježja zimskog solsticijskog zapadajućeg Sunca. To je tolosoidna građevina Maklavun u Istri (nedaleko Rovinja)!

 

Nažalost, zbog prevladavajuće društvene indolencije koja se kod nas susreće u odnosu na vrijednosti bilo kakvog nasljeđa (materijalnog ili duhovnog) Maklavunu prijeti potpuno nestajanje.
Poruka koju se iz celestijalne orijentacije drevnih građevina može iščitatiotprilike bi mogla glasiti ovako:
„Naše smo građevine poravnali prema celestijalnim parametrima a to znači da smo duboko bili svjesni strogih pravilnosti koja važe pri gibanjima nebeskih tijela, poglavito Sunca, Zemlje i Mjeseca, i time pokazali da smo bili svjesni i naše vitalne ovisnosti o tim gibanjima!“

 

DREVNO GRADITELJSTVO KAO ODRAZ DUHOVNOSTI

Obzirom da se u isto vrijeme (prijelaz neolitika u brončano doba) velika pozornost usmjerila i na megalitsku izgradnju kultnih građevina (hramova) kao i izgradnju grandioznih grobnih građevina (npr. piramida, grobnih komora poput Newgrangea u Irskoj ili tzv. Atrejeve riznice u Mikeni i sl.) a kod nas i na podizanje velikih zemljanih tumula  (npr. kod Ludbrega) ili kamenih gomila (najčešće u Dalmaciji i Hercegovini), danas nam je pružena mogućnost da „iščitamo” visoko razvijeni duhovni život tih drevnih ljudi.

KULTOVI I MITOVI - Odnos prema smrti

Uspostava pojedinih kultova i mitova (u funkciji artikulacije nadnaravnih sila koje upravljaju univerzumom!) te postupni prijelaz u sređene religijske sustave, izričito mnogo govori o duhovnom razvoju ljudskih zajednica, a s time je u punom skladu  i odnos prema smrti, posebno kad je u pitanju smrt velikodostojnika ili bliske osobe, jer veza s precima iznimno je važna!
Duhovna je dimenzija jedina prava razlikovna kategorija koja odvaja čovjeka od drugih živih bića.

ORJENTIRANI UKOPI

Još u srednjem vijeku bilo je uobičajeno da se ukopi obavljaju tako da tijelo pokojnika (koji leži na leđima) bude položeno duž pravca istok – zapad (približno), s time da je glava bila na zapadu kako bi oči mogle „opažati“ izlazeće Sunce (slika 4a), jer izlazeće Sunce simbolizira obnovljeni život (svijetlo nakon tame).

PRIMJER ORJENTIRANOG UKOPA

Aktualna arheološka iskopavanja srednjovjekovnog groblja u blizini Bjelovara (listopad 2013.) upravo ilustriraju opisano stanje orijentacije ukopa tj. polaganje „glavne osi pokojnika“ u pravcu zapad-istok.

 

Napomena: Na slici 4b nedostaje lubanja koja bi morala biti na lijevoj strani slike (na zapadu) jer je taj dio kostura devastiran tijekom stoljetnog preoravanja njive!

 

KLESARSKI ZNAKOVI

Od starine su klesarski znakovi poglavito predstavljali potpis majstora kameno-graditelja ili klesarske škole kojoj je majstor pripadao (slika 5). Taj potpis (znak) na solidno i dopadljivo izgrađenoj građevini, bio je odlična reklama za daljnje narudžbe, a ako je građevina bila osrednja ili možda čak i loša, možemo s pravom pretpostaviti da je klesar izbjegao upisati svoj znak!

 

Na sasvim jednaki klesarski znak, kao na slici 5, ali nakon nekoliko dana hodanja, tj. cca 100 km istočnije (u području Cliveland Hilles) naišlo se tijekom dalekohodnog pješačenja sjevernom Engleskom (Coast to Coast) u srpnju 2013.

 

ZLATNI REZ

Vrhunskom klesarskom tehnikom (slika 6) stari su nam Grci spontano poručili da dobro razumiju estetsku snagu božanske proporcije tj. zlatnoga reza (slika 7).

 

ZNAKOVI U OPEKI

Opeka kojoj je prirodna kolijevka u staroj Mezopotamiji (današnji južni Irak), imala je svoje znakove još u vrijeme rađanja civilizacije (Sumerani), kao i tisućljećima nakon toga (npr. stari Babilonci) – slika 8a.

 

Rimljani su praktički standardizirali tu praksu koja je kroz to vodila prema stvaranju tzv. opekarskih  „brendova“ (slika 8b)!

 

MINERSKI ZNAKOVI

Prvi eksplozivni materijal koji se pojavio u Europi bio je crni barut (import iz Kine negdje u XIII. st). Nakon što je barut „unaprijedio“ ratovanja, počeo se primjenjivati i za korisne stvari. Mineri (posebno na cestogradnjama ranog novog vijeka) izrasli su u novu operativno-graditeljsku elitu. Njihovi znakovi tj. potpisi na stjenskim masivima kroz koje su provučene nove cestovne trase, predstavljali su prestižna obilježja koja su se mogla uspoređivatii s najboljim majstorima kamenoklesarima ili zidarima – slika 9.

 

STILSKO-OBLIKOVNI GOVOR GRAĐEVINE

Izdvojit ćemo kronološkim slijedom najznačajnija stilska razdoblja koja se smjenjuju nakon utrnuća antike:

predromanika (s naglaskom na starohrvatsko crkveno graditeljstvo) romanika gotika renesansa

barok i rokoko klasicizam historicizam secesija modernizam

 

PREDROMANIKA

Na prostoru ranosrednjovjekovne Hrvatske (jadranski prostor) predromanika se uglavnom artikulirala kroz tzv. starohrvatsko graditeljstvo (slika 10).

 

BAŠČANSKA PLOČA (oko 1100. god.)

Za ranoromaničku crkvu Sv. Lucije u Jurandvoru (otok Krk) stari su graditelji-kamenoklesari izradili plutej, tj. kamenu pregradu s upisanim glagoljskim tekstom (slika 11). Riječ je o dragocjenom primjeru poruke upućene generacijama kroz vremensku dimenziju.

ROMANIKA

Romaničko se stilsko razdoblje prepoznaje po masivnim zidovima, polukružnim lukovima, slijepim arkadama i drugim elementima koji reminisciraju antičko, poglavito kasnorimsko graditeljstvo.

 

GOTIKA

Ovaj graditeljski stil (nastao u Francuskoj – slika 13), prije svega pokazuje novoizniklu graditeljsku hrabrost koja je poglavito izražena kroz izdužene vertikale i kroz velike zidne otvore koji predstavljaju prozore s raznobojnim vitrajima. Leteći kontrafori osiguravaju prijenos horizontalnih potisnih sila, što govori da su graditelji barem na empirijskoj osnovi shvatili da je to kritični segment novonastalog graditeljskog koncepta.

 

RENESANSA

Stil je nastao u Italiji a inspiriran je  antičkim uzorima, s time da je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj renesansna izgradnja posebno došla do izražaja kroz fortifikacijske građevine (slika 14).

BAROK I ROKOKO

U Hrvatskom zagorju barok je našao svoj idealan sklad s bregovitim krajobrazom pa i danas barokne crkve predstavljaju glavne zagorske vedute! Crkva u Belcu svoj je završni barokni izgled dobila 1739./40. godine s iluzionističkim baroknim freskama pavlinskog majstora I. K. Rangera kojima je podario plemenitu rokoko lakoću.

 

DIJAKRONIČKI STILSKI KOMPOZIT

U Belcu je i stara crkva Sv. Jurja (danas kapela) kroz koju se mogu iščitati razna organski srasla stilska razdoblja (romanika, gotika, barok) a koja su kroz dugi vremenski protok dala crkvi obilježja tzv. dijakroničkog stilskog kompozita (slika 16).

 

Povijesno najznačajniji sakralni objekt u sjevernoj Hrvatskoj zasigurno je crkva, tj. marijansko svetište Majke Božje Gorske u Loboru. Na tom su lokalitetu utvrđeni ostaci pretpovijesnog i antičkog doba a potom i ranokršćanski sakralni ostaci (V. i VI. st.), te ostaci iz ranog srednjeg vijeka (tragovi drvene crkve iz IX. st. i predromaničke crkve iz IX./X. st.) iza čega pak slijede ostaci romaničke crkve (prijelaz XII. u XIII. st.), potom gotička crkva (početak XV. do XVI. st.) koja je na koncu barokizirana (XVII. st.) – slika 17.

 

ROKOKO

Taj je stilski izražaj uzeo više maha pri koncipiranju interijera, no lijepi primjer rokoko-eksterijera predstavlja palača Keglević u Varaždinu (izgrađena  kao barokna u XVII. st. a preuređena u rokoko stilu 1775. god. - slika 18).

 

KLASICIZAM

Klasicizam predstavlja novoobnovljenu reminescenciju na klasično graditeljstvo, s nizom uspješnih rješenja (slika 19).

 

HISTORICIZAM

Taj se graditeljski koncept razmahao u XIX. stoljeću pojavom raznih neo-stilova poput neoroma-nike, neogotike, neorenesanse, neobaroka i sl. Neostilovi poručuju da je nastupilo vrijeme kada ne manjka novaca ali je očit manjak kreativnih ideja.

Suputnik historicizma često je i tzv. eklekticizam tj. kompilacija različitih stilskih elemenata. Riječ je o terminu s kojim se obilježava graditeljski koncept u kojem se miješaju (često i nekritički) razni neostilovi!

Eklekticizam može uroditi i kvalitetnim ostvarenjima kao što je npr. crkva Sv. Blaža u Zagrebu arhitekta Viktora Kovačića iz 1913. godine. To je eklekticistička mješavina starohrvatske arhite-kture, bizantske umjetnosti i romanike u modernom sakralnom zdanju (slika 21).

 

SECESIJA

Nastala je na prijelazu XIX. u XX. st. kao kreativna reakcija na rutinizirana oponašanja starih stilova, tj. historicizma. Secesija se ipak poglavito iskazala kroz dekorativni izričaj (pročelja zgrada i palača, balkona, ulaznih nadstrešnica i sl.).

U Hrvatskoj najljepši graditeljski primjer secesije (tj. kasne secesije) predstavlja zgrada stare Sveučilišne i narodne knjižnice arhitekta Rudolfa Lubynskoga, građena od 1911. do 1913. (slika 22).

MODERNIZAM

Najvažniji fenomen u umjetnosti i arhitekturi XX. st. predstavlja modernizam. Javlja se nakon Prvog svjetskog rata a formalno traje još i danas (premda se za recentno doba često koristi i poseban termin suvremena arhitektura kao i termin postmodernizam) .

Modernizam predstavlja refleksiju novog doba koje je složeni rezultat uznapredovale industrijske revolucije ali i dubokih socijalnih promjena. Osnovna karakteristika modernizma je funkcionalizam.

Švicarski Francuz Le Corbusier (1887.-1965.) tipični je predstavnik modernizma (slika 23).

 

MODERNA ARHITEKTURA

U Zagrebu je u duhu Le Corbusiera koncipiran i znatan dio Ul. grada Vukovara (ugrubo, zapadna polovica ulice), a lijep primjer lecorbusierske zgrade je stambena zgrada Drage Galića, tzv. „Marsejka” (Vukovarska 43/43a – slika 24) kroz koju se odražava znakoviti moto Le Corbusiera: ”Zgrada je stroj u kojem se živi!”

 

SUVREMENO GRADITELJSTVO

Suvremeno se graditeljstvo nažalost sve češće pretvara u razmetljivo iskazivanje financijske moći, pa će stoga u budućnost prenijeti zbunjujuće poruke koje će možda s podsmijehom „iščitavati” nadolazeće generacije (slika 25). No, i takve će građevine biti svjedočanstva jednoga vremena, pa to znači da ipak imaju osigurano svoje mjesto u graditeljskoj povijesti.

 

NAKARADNI PRIMJERI SUVREMENOG GRADITELJSTVA

Ponekad se čini da se pojedini naručitelji (investitori) posebno trude naći krajnje „otkačenog“ arhitekta koji bi kroz bizarni izgled građevine mogao čim bolje istaknuti naručiteljevu mentalnu osobnost.

 

S time u vezi na internetu se mogu naći razni portali znakovitih naziva poput npr. „Ugliest buildings in the world“ (Najružnije svjetske građevine), i „Ugly New Buildings“, ili „Even uglier“ (Čak i ružnije), pa se čovjeku čini da postoji neko natjecanje u dosezanju ružnoće.

 

ZAKLJUČAK

Kroz članak se pokušalo na esejistički način ukazati na činjenicu da graditeljska baština odiše znatnim komunikacijskim potencijalom koji protokom vremena dobiva sve više na svojoj vrijednosti. Ono što je preduvjet za razumijevanje „okamenjenih“ poruka koje sadrže vrijedna graditeljska djela, svakako je ovladavanje komunikacijskim ključem, pa su se stoga u žarištu članka našle neke od najvažnijih osnova toga ključa.

I što reći na koncu, nego zaključiti da sve prolazi, no prave vrijednosti ipak će uvijek biti prepoznate, poput ove male, skromne ali skladne i produhovljene romaničke crkvice, Sv. Petra u polju kod Morpolače (slika 27).

Ova je crkvica vrijedna i savršena ilustracija čuvene heurističke izreke:

Manje je više!

 

---

 

Literatura:

Napomena: Ovaj je članak napisan poglavito na osnovi vlastitih promišljanja o razvoju, ulozi i značenju graditeljskih ostvarenja koja su nastajala kao specifični odraz civilizacijske evolucije. Spomenut ćemo stoga osnovnu literaturu koja nam je bila od pomoći, uz dodatnu napomenu da je uz većinu naših izvornih slika/fotografija korišten i određen broj slika preuzet s internetskih portala.

Osnovna literatura:

Vitruvije, M. (I. st. pr.Kr.): Deset knjiga o arhitekturi; hrvatski prijevod (1999.), Golden Marketing, IGH, Zagreb.

Szabo, Gj. (1920.): Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji; Izvanredno izdanje Matice hrvatske, Zagreb

Roux, G. (1964.) Ancient Iraq; George Allen & Unwin Ltd, London.

Huntley, H.E. (1970.): The divine proportion; Dover Publication, Inc., New York.

Jelovina, D. (1976.) Starohrvatske nekropole (na području između rijeka Zrmanje i Cetine); Čakavski sabor, Split.

Pejaković, M. (1978.): Broj iz svijetlosti (Starohrvatska crkvica Sv. Križa u Ninu); Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb.

Koch, W. (1994.): Baustilkunde; Orbis Verlag, München.

Pejaković, M. (2000.): Zlatni rez; Art studio Azinović, Zagreb.

Wainwright, A. (2003.): A Coast to Coast Walk (St. Bees Head to Robin Hood's Bay); Frances Lincon, London.

Burenhult, G. – gl. urednik (2005.): Velike civilizacije (Zajednice i kulture staroga svijeta); Dušević&Kršovnik, Rijeka (nakladnik za izdanje na hrvatskom jeziku).

Crawford, H. (2006.) Sumer and the Sumerians; Cambridge University Press, Cambridge.

Cetinić, Ž. (2011.): Stranče-Vinodol (Starohrvatsko groblje na Gorici); Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Rijeka.

Jakovljević, G. (2012.): Registar arheoloških nalaza i nalazišta Bjelovarsko bilogorske županije; Gradski muzej Bjelovar, Bjelovar.

Richards, J. (2013.): Stonehenge (English heritage); English heritage guidebooks, London.

Hrelja, D., Muhovec, I., Sudec, K. (2013.): Konjščina, Stari grad; Državni arhiv u Varaždinu, Varaždin.

 

Recognition of Old Constructional Characteristics and Signs

 

Abstract

 

Today's complex communication space is interwoven with many different forms and techniques that have been created and altered through milleniums. Contemporary communication observes the sense of hearing as the front runner of the main communication canal! If this is true, we should also look at the other side of the coin. Hearing is a very fragile communication category especially in a longer time span when it becomes an unreliable source. The emergence of the script more than 5000 years ago (Sumer) substituted the main flaw of hearing (inconstancy) but there is another communication category that had sponetaneously emerged way before the script. This communication category which could always „say a lot with few words“ is known as construction. But in order to be able „to read“ the „building/construction signs“, there is an imperative of prior deciphering the „built-in codes“. This articles puts an emphasise on deciphering some of the prevailing codes in human construction history.

 

Key words: Construction, construction sign/codes, orientation in space, signs in stone and brick, miners' signs, building characteristics with regard to style and form, golden ratio.

 

 

---

3(4)#6 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 316.776(084.1):316.423 Prethodno priopćenje Preliminary communication Primljeno: 12.2.2014.

 

 

Marko Stamenković

University of Gent, Belgium
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Pikselizirana revolucija^[52]

Puni tekst: pdf (432 KB), Hrvatski, Str. 506 - 523

 

Sažetak

 

Tekst stavlja u prvi plan odnos pogleda, slike i nasilja. Na temelju teorijskih postavki Mari-Žoze Mondzen i Žan-Luka Nansija, ovaj odnos se razmatra u aktualnom kontekstu društveno-političke realnosti na Bliskom istoku (Sirija), ali i u širem, globalnom smislu. Polazeći od primjera suvremene vizualne prakse, tekst analiza projekt “Pikselizirana revolucija” libanskog umjetnika Rabija Mruea i interpretira fenomen snimanja vlastite smrti u revolucionarnim i ratnim uvjetima, na nivou koji povezuje nekoliko ključnih elemenata rasprave: vizualni karakter mobilne (telefonske) tehnologije, proizvodnju slike, koncept samo-žrtvovanja i mobilizaciju zajednice u cilju radikalnih promena. Namjera teksta je da potakne na promišljanje uloge slike koja trpi nasilje smrtonsnog pogleda, ali i na implikaciju vanjskog promatrača u tom procesu iz izložbene perspektive ‘pogleda sa strane’.

 

Ključne riječi: slika, pogled, smrt, samo-žrtvovanje, savremena umjetnost, Rabije Mrue.

 

 

Uvod

Koji odnos zauzimaju pogled i slika u revolucionarnom kontekstu? Koju ulogu mogu imati pogled (optički i mehanički) i slika (pokretna i nepokretna) u društveno-političkim okolnostima koje nazivamo ‘revolucionarni pokreti’? Koju ulogu mogu igrati slika i pogled u suvremenim društvenim i političkim gibanjima koja, pored toga što su prepoznata kao revolucionarna, čine okosnicu u organiziranom i samo-organiziranom, kolektivnom i individualnom, buđenju potlačenih društvenih zajednica? Dodatno, koje značenje nose vizualni tragovi (analogni i digitalni) u aktualnim makroprocesima mobilizacije građana protiv političkih režima generalno i širom sjevernoafričkog i bliskoistočnog podneblja posebno, ali i u globalnoj mobilizaciji suvremenog svijeta protiv socijalnih, ekonomskih i etičkih nepravdi? Konačno, što nam o mikroprocesima individualnog neslaganja s društvenim okolnostima mogu značiti slika i pogled pojedinca? Ovdje pod pojedincima podrazumijevam one koji, kroz nekonvencionalne oblike praksi građanskog protesta (u koje prvobitno ubrajam privatne i javne rituale samožrtvovanja), djeluju u mobilizaciji masa protiv političkog statusa quo i koji svjesno ili nesvjesno doprinose promjenama od šireg (kolektivnog, nacionalnog, regionalnog i transnacionalnog) značenja.

 

Slika koja trpi nasilje (smrtonosnog) pogleda

Na početku svog teksta “Slika i nasilje”, koji je objavljen u knjizi Uporište slike,^[53] francuski filozof Jean-Luc Nancy [Žan-Luk Nansi] navodi dvije tvrdnje o slikama s kojima smo, po njegovim riječima, naročito upoznati: “Prva je da su slike nasilne: često govorimo o tome kako smo ‘bombardirani reklamama’, a reklama evocira, prvenstveno, protok slika. Druga je da su slike nasilja – neprestanog nasilja koje izbija po svim krajevima svijeta – sveprisutne i (istovremeno ili naizmjenično) nepristojne, šokantne, neophodne, srcedrapajuće. Ove tvrdnje mogu vrlo brzo dovesti do detaljne razrade etičkih, pravnih i estetskih zahtjeva (a tu je sada i poseban registar koji pripada umjetnosti nasilja i nasilju u umjetnosti), u svrhu uvođenja propisa kojima bi se kontrolirali nasilje ili slike, slika nasilja ili nasilje slika” (Nancy 2005: 15). On se međutim ne zaustavlja na ovim općepoznatim i prihvaćenim tvrdnjama: njegova namjera “nije da se uđe u raspravu o takvim zahtjevima. Umjesto toga, želim prodrijeti iza ovih tvrdnji kako bi se ispitalo što može povezati, na određeni način, sliku nasilja i nasilje slike” (Nancy 2005: 15). Što dakle može povezati sliku nasilja i nasilje slike na određen način, i na koji to način možemo razmišljati i govoriti o takvoj vrsti povezanosti?

Polaznu točku u ispitivanju ovog odnosa za Nancyja predstavlja ambivalentnost “koja prožima, na paralelan i stoga izuzetan način, naš opći dojam o oba termina. Postoji nešto dobro i nešto loše kako u nasilju tako i u slici. Postoji nešto potrebno i nešto nepotrebno” (Nancy 2005: 15). Ovdje se, u kontekstu povijesti suvremenog svijeta, radi o duplim dualnostima ili udvostručenim dvoličjima, kako on to naziva (“double dualities or redoubled duplicities”). To za njega znači “kao da, u konstitutivnom smislu, postoje dvije moguće suštine (suština slike i suština nasilja), pa tako i dvije [druge] suštine – suština nasilja slike i suština slike nasilja” (Nancy 2005: 15). Do odgovora na ranije postavljeno pitanje Nancy nastoji doći trasiranjem putanje kojom se ispituje, u prvom redu, neovisna kategorija nasilja (nasilje kao takvo) a zatim i odnos nasilja i istine. Kako Nancy tretira pojam nasilja? Kompleksno. U osnovi, on definira nasilje kao “primjenu sile koja ostaje strana dinamičkom ili energetskom sustavu u koji intervenira” (Nancy 2005: 15). On dakle shvaća nasilje kao jednu vrstu strane intervencije zasnovane na principu sile koja, u konačnom ishodu, ne vodi rezultatu ili, preciznije, vodi jednom neuspješnom rezultatu oličenom u neupotrebljivosti i nefunkcionalnosti logike elemenata izloženih sili. Umjesto bilo kojeg apstraktnog, filozofskog ili politički intoniranog primjera, Nancy ovdje daje sasvim običan i komunikativan primjer logike nasilnog temperamenta ili nasilnog akta (kao posljedice objektivnog ograničenja, po njegovim riječima) kojom se tretira jedan mehanički element poput običnog vijka. Ako smijem sebi dopustiti na ovom mjestu blago komičan ton, postavio bih pitanje: koja je dakle uloga vijka u filozofiji nasilja? Odvrtanje zavrnutog vijka kliještima – i to izvlačenjem vijka pod pritiskom kliješta, umjesto navijanjem odvijača kako bi se olabavio odnos između vijka i materijala u koji je zavrnut (metal ili drvo, naprimjer) – pokušaj je nasilja ne samo nad elementima koji trpe to nasilje (vijak i materijal za koji je vijak pričvršćen) nego nad logikom egzistencije tog vijka i tog materijala, neovisno jedan o drugom, kao i nad logikom koegzistencije, odnosno međuovisnosti njihove suštine postojanja u zajedničkom prostoru. Izvlačenje vijka pod pritiskom kliješta primjer je uzaludnog pokušaja primjene nasilja upravo zato što “ne vodi nikakvom rezultatu ili vodi neuspjehu konačnog rezultata” (Nancy 2005: 15).

Prva teza koju Nancy predlaže u definiranju nasilja odnosi se dakle na stav po kojem odupiranje logici razuma (pod pritiskom strane sile nad sustavom kojemu je ta sila tuđa i ostaje zauvijek tuđa) ne vodi rezultatu ili vodi neuspjehu nasilne intervencije na stranom terenu. U vezi s tim Nancy zaključuje da “nasilje ne sudjeluje u bilo kojem poretku razloga, niti bilo kojem skupu snaga usmjerenih rezultatima” (Nancy 2005: 15). Ako se sila razlikuje od sustava nad kojim vrši nasilje po tome što između njih postoji jasna granica podjele – između entiteta sile (koja se aktivno provodi) i entiteta napadnutog sustava (koji trpi provođenje te sile) – onda sila zadržava status uljeza, elementa koji je stran jer dolazi izvana, jer je eksterni (vanjski) element u odnosu na sustav nad kojim intervenira: “Nasilje ostaje izvana; ono ne zna ništa o sustavu, o svijetu, o osnovama koje napada (bilo da je u pitanju osoba ili grupa, tijelo ili jezik). Umjesto da želi mogućnost koegzistencije [ili kompatibilnosti postojanju Drugog; Nancy ovdje upotrebljava Leibnizov [Lajbnicov] termin compossible, N. N.], nasilje želi, naprotiv, da je nemoguće, da bude nepodnošljivo unutar prostora koegzistencije kao prostora koji nastoji poderati i uništiti. Nasilje “ne želi čuti”, ono nema interesa za znanje. Ono je nezainteresirano da bude bilo što osim “ovo neznanje ili namjerno sljepilo, tvrdoglava volja koja uklanja samu sebe iz bilo kojeg skupa veza i odnosa, i okupirana je samo svojom idejom upada koji ruši sve pred sobom” (Nancy 2005: 16).

Ako nasilje ne pretendira isključivo na postizanje rezultata, odnosno uspješnih rezultata koji bi mogli opravdati upotrebu sile, čemu onda nasilje pretendira ili može pretendirati u svom otporu poretku razuma? Po Nancyjevu mišljenju, posljedica ovako shvaćenog nasilja ili, preciznije, upotrebe nasilja koja ne vodi razumnom, prirodnom, logičnom odmotavanju slojeva napadnutog sustava, vodi njegovoj “denaturalizaciji, uništenju, masakriranju”. Nasilje, u tom smislu, u konačnoj fazi ne dovodi do promjene onoga što napada (promjene u smislu promjene forme, trans-formacije), već do oduzimanja i forme i značenja (oduzimanja u smislu lišavanja i apstrakcije, odnosno deformiranja, obezobličavanja i obesmišljavanja kako forme tako i značenja). Ako postoji pojam koji bi, jednom riječju, mogao formulirati rezultat (ili ne-rezultat) primjene nasilja nad sustavom kojem sila ne pripada niti mu može pripadati – shodno otporu poretku razuma – onda je to, u Nancyjevu rječniku, pojam olupine ili ruševine (Eng. wreck). Pod pojmom olupine ili ruševine ovdje se podrazumijeva deformirana i obesmišljena stvar, stvar lišena i oblika i značenja, ogoljena do stupnja znaka – i to znaka bijesa kao takvog i sile kao takve. Nancy u nasilju vidi znak koji stvari (stvari izloženoj bijesu kao takvom i sili kao takvoj) ne ostavlja nijednu drugu mogućnost osim mogućnosti da potvrdi njen elementarni identitet, to jest njenu suštinu (njeno biće) koju određuje činjenica o pretrpljenom napadu (izvršenom nad tom stvari) i sili koju je stvar pretrpjela ili još uvijek trpi. Stvar više nije stvar koja je bila nekada, prije pretrpljenog napada, niti je biće ono biće koje je bilo prije pretrpljene izvedbe sile; nasilje čini upravo to da se suština stvari ili bića sada “sastoji u tome što je napadnuto ili povrijeđeno; [nasilje ne transformira, ne daje drugu formu, ali] prijeti drugačijom formom, ako ne i drugim značenjem” (Nancy 2005: 15).

Koja je to druga forma kojom nasilje prijeti ili može prijetiti? Ta forma je bezlična forma, forma koja u doslovnom smislu nema lice: ona je bez lica (Eng. faceless). U vezi s postavljenim pitanjem, jednim od ključnih stavova u Nancyjevu tekstu smatram sljedeći: “la violence s’expose comme figure sans figure, monstration, ostension de ce qui reste sans visage” (Nancy 2005: 16) – nasilje se pokazuje, odnosno izlaže sebe kao figuru bez figure [odnosno lik bez lika, bez lica] kao ‘monstrancu’ ili pokaznicu [ostension] nečega što ostaje bezlično, bez lica. Povodom termina ‘monstrance’ (ili ‘ostansion’), Nancy u prilogu svoga glavnog teksta podsjeća na činjenicu da se ovdje radi o “objektu koji se koristi u katoličkoj službi, dragocjenoj posudi namijenjenoj za prikazivanje posvećene hostije: onoga što vjera zove “realna prisutnost” ili, preciznije rečeno, prisutnost koja se povlači pred osjetilom vida kao razumnim pogledom (“C’est un objet du culte catholique, réceptacle précieux destiné à présenter en gloire l’hostie consacrée: ostension de ce que la foi nomme ‘présence réelle’, c’est-à-dire précisément la présence retirée à la vue sensible”). U tom smislu, važno je napomenuti da i engleska i francuska verzija Nancyjeva teksta uključuju termin monstrance (Fr. ostansion) pod kojim se podrazumijeva ono što se na hrvatskom zove pokaznica, dekorativan i stiliziran liturgijski predmet čija se funkcija sastoji u izlaganju/pokazivanju posvećene hostije prilikom svečanih obreda katoličke crkve.

Nancy nas ovdje podsjeća na jednu važnu stvar: na činjenicu da već u ritualizaciji klerikalne dogme nastupa suočavanje vjerske zajednice sa suštinskim aspektima izložbene (pokazivačke, prikazivačke) prakse, odnosno prakse koja bi se u suvremenom rječniku mogla nazvati upravo kustoskom. Ona uključuje direktno suočavanje svakog člana te zajednice (koji pristupa liturgijskom ritualu pričesti) s bezličnim licem nasilja, odnosno s posljedicom nasilja (u ovom slučaju nad Kristom) čiji rezultat – Kristova žrtva ili, preciznije, žrtvovano tijelo Kristovo, kako to vidi kršćanska klerikalna tradicija – biva ‘vidljiv’ reinkarnacijom u hostiji. Moja namjera nije da se, upućivanjem na prirodu crkvenog rituala, sada prodire dublje u značenja kršćanske dogme (koju ne poznajem dovoljno niti me zanima). Naprotiv, bez potrebe za demistifikacijom liturgije pričesti, ovdje smatram važnim Nancyjevo ukazivanje na značenje prakse pokazivanja/prikazivanja/izlaganja hostije (za neupućene: hostija je bijela, tanka i jestiva pločica koju pripadnici kršćanske vjeroispovijesti smatraju onom vrstom simbolične ‘duhovne hrane’ kojom se referira na odsutnu ali sveprisutnu Kristovu žrtvu). Upravo ta praksa, koja se u kontekstu crkvenog rituala pričesti vjernika obavlja upotrebom pokaznice (monstrance), upućuje u nastavku Nancyjeva tumačenja bezličnosti nasilja (nasilja kao lika bez lica) na jednu moguću definiciju ontologije i fenomena slike. To je posebno prisutno u ulomku koji također smatram jednim od ključnih za prirodu mog teksta:

Slika je, u suštini, ‘monstrativna’ ili ‘monstrant’. Svaka je slika monstranca (ili uzorak), što se u francuskom jeziku zove ostensoir. Slika pripada poretku čudovišta/nakaza; monstrum je čudnovat znak [čudovišan, čudotvoran, natprirodan, N. N.], koji upozorava (moneo, monstrum) na božansku prijetnju. Njemačka riječ za sliku, Bild – koja određuje sliku u njenom obliku i upućuje na njen oblikujući karakter – dolazi od korijena (bil-) koji označava čudesnu silu ili čudotvoran [natprirodan, N. N.] znak. U tom se smislu može govoriti o nakaznosti slike, o njenoj monstroznosti. Slika je izvan zajedničke sfere prisutnosti jer ona je prikaz [u smislu u kojem danas koristimo termin displej (Eng. display), N. N.]. Ona je manifestacija prisutnosti, ne kao pojavnost, nego kao izložba, kao izlaganje, kao izlaženje na vidjelo iznošenjem stvari na svjetlost i stavljanjem u prednji plan [u smislu pozicioniranja, utvrđivanja pozicije, aktualiziranja, N. N.].^[54]

Slika je u ovom slučaju slika hostije – koju vidimo očima – na mjestu slike unakaženog/žrtvovanog Kristova tijela, tijela koje ne vidimo i ne možemo vidjeti upravo zato što je hostija samo manifestacija prisutnosti tog tijela, njegov prikaz ili display, a ne pojavnost tijela koje zauzima poziciju ‘realne prisutnosti’, one prisutnosti koja se povlači pred osjetilom vida i našim pogledom (prisutnosti koja ‘nema lice’, koja je bezlična). U etimološkom ključu tumačenja, bez koje vjerojatno nijedan frankofoni filozof ne bi mogao dostići ‘svjetlost’ pisane riječi, Nancy također podsjeća na povezanost između latinskih termina imago i imitor, pri čemu bi pojam slike mogao biti doveden u vezu s pojmom aemulus – imitator ili suparnik (Nancy 2005: 25). Ako je u tom smislu slika hostije imitator Kristova žrtvovanog tijela, odnosno ako hostija zauzima mjesto slike tog tijela (slike unakaženog tijela, tijela nad kojim je izvršeno nasilje) kao replika/imitacija ‘realne prisutnosti’ koju ne možemo vidjeti pogledom, onda je u praksi pokazivanja bezličnog lica nasilja Nancy u pravu kada se poziva na monstroznost slike kao njen paradigmatski aspekt u situaciji o kojoj ovdje govorimo.

Moje je pitanje: možete li se sjetiti takve vrste prisutnosti ako ste ju ikada vidjeli – direktno, vlastitim očima? Sjećate li se neke slike nasilja ‘bez lica’? Jeste li ikada vidjeli nasilje bez lica? Jeste li doživjeli nakaznost slike, njenu monstroznost? Što, na kraju krajeva, znači iskusiti nakaznost slike – ako se o iskustvu monstroznosti još uvijek može govoriti u kontekstu doživljaja: onoga što se može do-živjeti, u smislu dostizanja konačnog limita koji nameće život kao takav, u posljednjoj instanci odmotavanja vidljivog iza koje slijedi samo još jedna, posljednja slika (a nakon nje, ili kroz nju, samo još sâma smrt)? Moja je pretpostavka da situacija direktnog suočavanja s nasiljem bez lica zahtijeva od promatrača ekstremnu situaciju, odnosno situaciju iskustva slike kao vlastite slike smrti (‘posljednje slike’) ili, preciznije, kao slike koja vodi vlastitoj smrti, koja proizvodi ‘efekt vlastite smrti’. Prije no uhvatim ‘zlatnu nit’ između prethodnih teza i konkretnih materijalnih dokaza u kontekstu “monstroznosti slike koja se pokazuje likom bez lica”, imam  potrebu zaključiti Nancyjevu raspravu o odnosu nasilja i istine još jednim njegovim stavom. Nancy kaže sljedeće:

Nasilje ne igra igru snaga. Ono ne igra uopće ništa. Nasilje prezire igre, sve igre; mrzi intervale, artikulacije, tempo, pravila kojima ne upravlja ništa drugo do uspostavljeni čisti međusobni odnosi. Baš kao što cijepa i uništava igru snaga i mrežu odnosa, tako ima i potrebu da se iscrpljuje u vlastitom bjesnilu. Nedostaje mu vlast i ostaje izvan zakona. Nasilnik želi izbljuvati sve svoje nasilje, i zajedno s tim izbljuvati samog sebe. Jer samo se tako može riješiti svoje tuposti da bi ostao ništa drugo do netko tko gađa, lomi, muči do točke besmisla – a ovdje se ne radi samo o bezumlju prema žrtvama nego i o bezumlju prema sebi sâmom. Njegova snaga više nije sila, to je jedna vrsta čistoga, gustoga, glupog, neprobojnog intenziteta. Samo masa, prikupljena i samooblikovana kako bi mogla udariti, inercija prikupljena i pokrenuta kako bi mogla razbijati, premještati se i otvarati rascjep. [...] Baš kao što nasilje nije primjena sile u vezi s drugima već otvorena prisila čitavog odnosa snaga koji se uništava zbog uništavanja po sebi (u tome je slabost razbješnjenosti), tako nasilje ne služi istini – umjesto toga, ono zaista želi biti istina sâma. U mjestu uspostavljenog poretka o kojem nasilje ne želi išta znati, nasilje smjenjuje ne neki drugi poredak, nego sâmo sebe (i vlastiti potpuni nedostatak poretka). Nasilje – to jest, udarci nasilja – jesu ili čine istinu. (Nancy 2005: 16)

Ovaj zaključni stav otvara mi mogućnost ‘testiranja uzoraka’ vizualnog materijala iz domene suvremene umjetnosti i medija (na konkretnom primjeru projekta koji predstavljam u sljedećem segmentu teksta) i njihovog pozicioniranja u mreži argumenata i značenja koji dolaze iz Nancyjeva (i ne isključivo njegova) teorijskog ‘laboratorija’.

 

Pikselizirana revolucija

Pikselizirana revolucija libanonskoga glumca, redatelja, dramaturga i vizualnog umjetnika Rabiha Mrouéa [Rabija Mruea] naziv je njegova predavanja/performancea u okviru složenijeg projekta pod nazivom “The Fall of a Hair” (2012.). Nakon izvedbe u ljeto 2012. godine u Kasselu (Njemačka) na velikoj međunarodnoj kulturnoj i izložbenoj manifestaciji dOCUMENTA13,  snimka montirane i adaptirane verzije ove izvedbe prenesena je na veliki ekran u formi videoprojekcije. Pikseliziranu revoluciju u kaselskom Državnom kazalištu (Staatstheater Kassel) Mroué je najavio kao predavanje/performance “o upotrebi mobilnih telefona tijekom sirijske revolucije” s naglaskom na “centralnoj ulozi koju su fotografije, snimljene ovim uređajima, igrale u informiranju i mobilizaciji ljudi tijekom revolucionarnih događaja” (dOCUMENTA13, web). U argumentima koje iznosi u naraciji u ovom radu, Mroué posebnu pozornost posvećuje “sposobnosti razmjene i prijenosa fotografskih slika putem platformi za virtualnu i popularnu komunikaciju”. Okvir za tu analizu dale su nesvakidašnje okolnosti jednoga konkretnog područja  – kao što je Sirija, u ovom slučaju – u kontekstu još uvijek gorućih, neriješenih i tragičnih zbivanja oružanoga građanskog konflikta započetog u ožujku 2011. godine. U Pikseliziranoj revoluciji (kao i u metodološki slično koncipiranim radovima, poput Looking for a Missing Employee (2003.), čije sam javno izvođenje gledao u budimpeštanskom kulturnom centru TRAFO u studenom 2010. godine), Mroué se pojavljuje uživo pred publikom. Na pozornici – ili u prostoru koji ostavlja dojam pozornice – dominira figura naratora (Mroué osobno) dok sjedi za stolom, pod direktno usmjerenim svjetlosnim izvorom. Mroué se nalazi ispred platna na koje se projiciraju vizualni i tekstualni materijali tematski značajni za razvoj narativa u kontinuiranom trajanju od jednog do dva sata. Verzija Pikselizirane revolucije svedena na 22 minute bila je projicirana publici tijekom višemjesečne izložbe u Kasselu. Pored nje, Mroué je na trinaestom izdanju kaselske izložbe priredio i samostalni postav koji se sastoji od pet međusobno komplementarnih dijelova, koje ću ukratko predstaviti u nastavku teksta.

Gušće od vode (Thicker than Water) serijal je od sedam knjižica fotografskih snimki, takozvanih flip-knjiga [Eng. flip-books], fiksiranih na horizontalnom postolju dugačkog stola. Svaku od ovih knjižica čini serija zasebno koncipiranih fotosegmenata, tematski srodnih. U interakciji s publikom, okretanjem stranica, svaka serija slika postaje ručno animirana, dok je svaka animacija praćena određenim zvučnim materijalom. To opet ovisi o posjetitelju koji biva direktno uključen u sadržaj ovog rada pritiskom tipke za zvuk pored svake knjige u nizu. Zahvaljujući posjetiteljima izložbe, slike postaju ‘pokretne’ i ‘ozvučene’. Njihov sadržaj čine amaterske videosnimke preuzete s interneta (s portala YouTube) koje su ovdje predstavljene u formatu fotografskih isječaka, čime svjedoče o iskustvu direktne prisutnosti anonimnih snimatelja u oružanim građanskim pobunama i sukobima s predstavnicima režima u Siriji tijekom 2011. i 2012. godine. ‘Dokaz’ impliciranosti posjetitelja izložbe u ono što se zbiva na tim slikama jesu plavi tragovi na prstima onih koji, kako bi animirali vizualni materijal, odluče pritisnuti tipke za zvuk koje su unaprijed namazane tintom.

Uvećanje (Blow Up) serija je pikseliziranih fotoportreta tiskanih u formatu postera. Materijal je nastao na temelju snimki mobilnim uređajima u direktnom sudaru unakrsnih pogleda: pogleda žrtve (snimatelja) i pogleda ubojice (pripadnika neke od oružanih snaga u sirijskom konfliktu). Likovi ubojica zabilježeni su telefonskim uređajima, postavljeni na internet, a Mroué ih je odatle preuzeo i potom uvećao. Tako uvećani, likovi prikazanih figura ostali su pikselizacijom izobličeni do neprepoznatljivosti. ‘Bezlični’ portreti ubojica (portreti bez-lica, u doslovnom smislu riječi, ako još uvijek pratimo Nancyjevo tumačenje) tako su i producirani za izložbu, zajedno s pratećim tekstom preko zidne površine, na kojoj se nalaze fotoportreti poredani u nizu.

Oko za oko (‘Eye’ vs. ‘Eye’) filmski je materijal snimljen na osammilimetarskoj vrpci. Pogled jednog potencijalnog ubojice (muškarac s puškom u rukama) i pogled jedne potencijalne žrtve (muškarac s mobilnim telefonskim uređajem u rukama) konfrontirani su u međusobnoj razmjeni, ali ovaj put virtualnoj. Ovdje je razmjena pogleda fiktivna (montirana) do te mjere da uključuje dimenziju napetosti kojom eksterni promatrač (posjetitelj izložbe) proživljava ‘granično iskustvo’ između dva zaraćena pogleda u samom protoku vremena – u trajanju i cirkularnom ponavljanju kojim se filmska vrpca ‘odmotava’ pred publikom i najavljuje potencijalnu smrt. Zahvaljujući montiranoj i konstruiranoj vremenskoj dimenziji, to napeto trajanje dijeli sukobljene poglede, ali ih istovremeno i povezuje: neprestani protok vrpce pred očima posjetitelja izložbe ukida distancu između njegovog/njenog eksternog pogleda i međusobnih pogleda dvojice muškaraca u filmu. Iskustvo razmjene između ubojice i žrtve, u ovom slučaju, ne pripada i realnom vremenu u kojem su fotografije snimljene: ono postaje moguće tek u trenutku promatranja ‘sa strane’, u kojem posjetitelj izložbe gubi neutralnu poziciju jer biva direktno uhvaćen u zamku zaraćenih pogleda nad kojom visi samo jedno pitanje: život ili smrt? U ovom radu, Mroué to pitanje ostavlja otvorenim i beskonačno nedefiniranim dok svjesno implicira eksternog promatrača u proces davanja eventualnog (uvijek individualnog) odgovora.

Slika do pobjede? (Image till Victory?) vrlo je kratka videoprojekcija ali dovoljno uznemirujuća jer se temelji na monotonom ritmu iste akcije koja se neprestano ponavlja: ljudska silueta na crvenoj pozadini ‘puca’ kamerom iz mobilnog telefona, pada, ustaje i izvodi istu radnju naizmjenično. Važna je paralela koju Mroué ovim radom sugerira: smrtonosnu funkciju hladnog oružja (pištolja) ovdje zamjenjuje ‘smrtonosna’ funkcija mobilnog telefona – kao uređaja za proizvodnju vizualne komunikacije s nesagledivim (ili očekivano tragičnim) posljedicama u suočavanju pogleda snimatelja iza ekranske slike sa smrtnom opasnošću koja prijeti iz nasuprotnog pogleda ubojice.

Među navedenim segmentima projekta “The Fall of a Hair” ostao je još jedan, posljednji u nizu koji je najviše privukao moju pozornost u Kasselu. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg danas o njemu pišem. Pikselizirana revolucija jest, po preciznijoj definiciji autora, “ne-akademsko predavanja-performance” [Eng. non-academic lecture-performance] u formatu snimljenog, sažetog i montiranog videomaterijala, kojem je prethodio niz originalnih izvedbi uživo tijekom 2012. godine na različitim javnim kulturnim lokacijama u svijetu (Metropolis Cinema u Bejrutu, Performance Space 122 u New Yorku, Contemporary Art Gallery u Vancouveru, itd.). Radi se o djelu narativnog karaktera u kojem umjetnik izvodi javnu analizu fenomena smrti iz geopolitičke perspektive građanina suvremenoga arapskog (bliskoistočnog podneblja) u direktnoj vezi s aktualnom ratnom sirijskom situacijom. Metoda koju Mroué primjenjuje ima dokumentarni karakter jer se zasniva na dokumentaciji ‘smrti’ sredstvima masovne komunikacije, posebno vizualne, kao što su mobilna telefonija i internet. Centralno mjesto u radu zauzima fenomen (fotografske) slike uokviren prijetećim potencijalom smrti. U tom smislu, glavnu ulogu igra direktan kontakt oči-u-oči [Eng. eye-contact] između pojedinačnih predstavnika strana u sukobu. Radi se o pokretnoj digitalnoj fotografiji za koju se samo može pretpostavljati da je istovremeno i posthumni trag posljednjeg promatračkog akta žrtve, budući da ne znamo jesu li anonimni snimatelji (na koje je pucano dok snimaju fotografije svojih ubojica) zaista i mrtvi, niti se Mroué bavi time na ovome mjestu. Ono čime se bavi jest slika, ne samo u smislu direktnoga materijalnog svjedočanstva i traga toga fatalnog kontakta oči-u-oči, nego u smislu uloge koju ona ima u mobilizaciji populacije i revolucionarnog pokreta. Ovdje se slika i pogled smatraju ključnim za garanciju realnog nastavka započete revolucionarne borbe, ali i simboličkog nastavka života fotografa (snimatelja-žrtve) u prostoru slike.

Materijal o kojemu Mroué govori u Pikseliziranoj revoluciji sastoji se od videosnimaka postavljenih na internetske stranice zahvaljujući građanima, aktivistima i sudionicima sirijske borbe, koji su direktno ili indirektno sudjelovali u produkciji tog materijala, a Mroué ih je pronašao i preuzeo tijekom osobnih istraživanja podataka o ovim događajima u Siriji. U obilju dramatičnog materijala koji je prikupio tijekom istraživačke navigacije cyber prostorom, Mroué je započeo ispitivanje jednoga specifičnog aspekta tog sadržaja koji mu je privukao posebnu pažnju. O kojem se aspektu radi?

U Pikseliziranoj revoluciji Mroué stavlja u prvi plan dokumentaciju smrti, odnosno autodokumentaciju vlastite smrti građanina-sudionika sirijske revolucije. Ovdje se pod autodokumentacijom vlastite smrti podrazumijeva situacija koju određuje žrtva u trenutku dok snima (mobilnim telefonom) čin pucanja sa suprotne strane pogleda: slika je dokument koji nastaje u direktnoj frontalnoj konfrontaciji pogleda žrtve s pogledom ubojice. Konfrontacija o kojoj je riječ utemeljena je ne samo na ukrštanju optičkih pogleda suprotstavljenih strana (u otvorenom polju međusobnog suočavanja pogleda), nego i na ukrštanju njihovih mehaničkih pogleda: u polju suočavanja vatrenog oružja ubojice (puške, u najčešćem slučaju) i tehnološkog ‘oružja’ – mobilnog telefonskog uređaja opremljenog optičkim elementima za snimanje fotografija niske rezolucije. Centralnu ulogu u ovoj javnoj areni sukoba igraju nepokretne digitalne fotografske slike i pokretne kratke videosnimke zabilježene okom žrtava konflikta. Na taj način, odnos snaga dvaju pogleda mjeri se stupnjem vizualizacije direktne konfrontacije sukobljenih strana u ratnom konfliktu (u smislu optičke i tehnološke vizualizacije). U čemu se sastoji centralna uloga slike u ovom kontekstu? Ona se sastoji upravo u mogućnosti koju nudi vizualna informacija u situaciji suvremenoga umreženog društva: u informiranju naroda tijekom revolucionarnih događaja i, posljedično, u mobiliziranju ljudi za sudjelovanje u nastavku revolucije za slobodu. Informativna uloga vizualnog (fotografskog) materijala, snimljenog mobilnim telefonom omogućena je funkcijom koju suvremena tehnologija pruža za razmjenu i diseminaciju vizualne informacije. Mobilni telefon koji posjeduje aplikaciju za proizvodnju digitalne slike niske rezolucije, u sprezi s internetom i društvenim virtualnim mrežama komunikacije, pokazuje se kao jedan od ključnih elemenata u cilju obavještavanja, motiviranja i aktiviranja građana kako u mirnodopskim tako i u ratnim okolnostima. To međutim nije dovoljan razlog da bi Pikselizirana revolucija zaslužila svoje posebno mjesto na sceni suvremene vizualne umjetnosti.

U danim (ratnim) uvjetima, Mroué propituje između ostalog i suštinu čovjekove prirode – njenu enigmatičnu stranu u dosluhu sa sveprisutnom tenzijom smrti. Time nam ne prikazuje samo dokumente jednog vremena, nesretnog za jedan daleki narod, nego nam približava ‘daleku’ sliku nas sâmih uhvaćenu pogledom ‘drugog’. Usudio bih se tvrditi da nam Mroué, svojom teorijskom i praktičnom analizom, u ovom radu nudi gotovo univerzalnu ‘vizualnu dramaturgiju ljudskosti’. On ne izlaže samo jednu moguću interpretaciju teorije fotografije iz perspektive tehnološki i medijski razvijenoga suvremenog doba nego jednu moguću interpretaciju čovjeka, ukliještenog između graničnih pozicija: one u kojoj prevladava logika opstanka i one druge, u kojoj se nameće ‘iracionalna’ logika samo-žrtvovanja. U kombinaciji ove dvije logike nalazi se i jeka mitske zagonetke o samo-zrcalnoj slici, na tragu mitskoga Narcisova balansiranja između želje za ‘drugim’ (preko refleksije vlastite pojavnosti u vodi) i njegove izloženosti vlastitoj smrti kao opasnosti po život koju ta želja sa sobom nosi (mogućnost gubitka vlastitog života potapanjem u vodi čija površina reflektira sliku ‘drugog’, odnosno Narcisa sâmog, za kojom on neminovno hrli).

U vezi s onim što čovjeka čini ljudskim bićem u izvanrednim (‘neprirodnim’) situacijama na granici između života i smrti, Pikselizirana revolucija otkriva čovjeka na krajnjoj margini (vizualne) egzistencije, u onom trenutku navodne apstrakcije smisla kada čovjek uspostavlja i specifičan odnos s politikom života-i-smrti i to preko slike: direktnim gledanjem u izvor vlastite smrtne opasnosti. Čovjeku kojem, u toj situaciji, jedino oružje u rukama predstavlja mobilni telefonski uređaj ne preostaje ništa drugo nego da ‘puca’ ekranskom slikom u znak samoobrane, ali i u znak revolta. Slika tako postaje krajnji motiv gubitka vlastitog života: u njoj žrtva potencijalno vidi značajniji doprinos razvoju revolucije umjesto spašavanja osobnog života, umjesto bijega pred realnim oružjem ili umjesto pristanka na gubitak prilike o skupljanju vizualnih dokaza – portreta onoga istog bezličnog ‘lica nasilja’ koje životu nenaoružanog snimatelja prijeti smrtonosnim oružjem.

I pored važnosti koju Mroué pridaje odnosu između surove političke realnosti na Bliskom Istoku  i tehnoloških prednosti mobilnih (vizualnih) komunikacija na istom terenu, glavna poruka Pikselizirane revolucije ipak se sastoji u ponavljanju postojeće teze o suštinskom odnosu između ‘slike’ i ‘smrti’ koji u ovom radu dostiže fatalne razmjere. On se tiče neizbježnosti tragedije (u kojoj se ljudski život prekida razmjenom pogleda u direktnoj konfrontaciji dvojice promatrača: jednoga ‘naoružanog’ kamerom a drugoga naoružanog doslovno) i ostaje da nas uznemirava zbog dvojbe promatrača u kojoj se sada i sâmi nalazimo, iako smo izvan direktnih događaja u ovom radu. Dvojba ostaje prisutna iz nekoliko razloga: najprije zato što nam predočeni vizualni materijal ne otkriva do kraja razvoj situacije između sukobljenih strana – uskraćuje nam spoznaju o tome je li zaista došlo do očekivanoga gotovo neizbježnog ubojstva na koje nas snimke navode ili je došlo samo do nasilnog prekida pogleda ‘žrtve’ u trenutku pucnjave i posljedično do nasilnog prekida ‘života slike’ koja se zamračenjem ekrana gubi pred našim očima. Tako ostajemo uskraćeni za sliku pravoga mrtvog tijela prave žrtve (kako je obično vidimo u fiktivnim, filmskim materijalima ili realnim, dokumentarnim materijalima). To produbljuje misterij o snimljenom materijalu kao dokumentarnom, kao materijalu proizvedenom u ‘realnom vremenu’ i ‘realnim uvjetima’: ostavljeni smo da razmišljamo pred upitnikom o intenzitetu fiktivnog utjecaja u događaj za koji vjerujemo da je beskonačno ‘realan’. Eventualnom izbjegavanju smrti – pred metkom iz oružja u koji potencijalna žrtva direktno gleda iza ‘zaštitnog’ oklopa telefonske kamere – slijedi pretpostavka o tome u kojoj mjeri smrt uspijeva izigrati i nadmudriti sliku koja je priziva, i obratno: koliko slika potencijalne smrti može utjecati na one koji su živi da se nastave boriti – za ciljeve revolucije, za bolji život nakon nje, ali i za ideju života kao takvog. Također postoji pretpostavka o tome može li ovako shvaćena žrtva možda doprinijeti nastavku života nekih drugih članova iste zajednice nesebičnim podređivanjem vlastitog života smrti, odnosno po cijenu žrtvovanja vlastitog života pred pogledom fotografiranog ubojice koji potvrđuje svoj status ubojice upravo u trenutku fotografiranja. U tom trenutku fotografiranja, granice između žrtvovanja i fotografiranja, slike i smrti, otpora i kontra-terora postaju fleksibilne do nivoa međusobnog ukidanja.

 

Razmišljati o slikama znači davati odgovore na budućnost nasilja^[55]

Što je slika? Odgovor na ovo pitanje, koje u jednoj od svojih studija eksplicitno postavlja Marie-José Mondzain [Mari Žoze-Mondzen],^[56] zasnovan je na njenom primarnom argumentu da slika [Eng. image] nije “tek jedan od mnogih predmeta koje vidimo [nego] poseban slučaj” (Mondzain 2011: 307). Što je to tako posebno u slikama u usporedbi s mnogim drugim objektima koje vidimo? Pretpostavimo da odnos između slika (u smislu objekta-slike, slike-predmeta) i svih ostalih predmeta predstavlja odnos suštinske razlike. Jedan od osnovnih razloga takve argumentacije, kojim Mondzain artikulira stav o partikularnosti slike u polju vidljivog, sastoji se u zamršenoj liniji odnosa između individue (svakoga ljudskog subjekta) i svijeta (društvenog subjekta). Ova linija odnosa zasnovana je na iskustvu upisivanja – inskripcije subjekta u svijet [Fr. s’inscrire]. Da bi se upisali, to jest upisali sebe u svijet, ljudski subjekti prolaze kroz “simboličke operacije i time kroz proizvodnju znakova kojom utemeljuju svoj odnos prema govoru” (Mondzain 2011: 308). Što to znači? To znači: ako ja trebam obilježiti svoje postojanje u svijetu kojemu pripadam tijekom svog života, i ako trebam ostaviti bilo kakav trag o svom postojanju u svijetu nakon toga, proces kroz koji moram proći jest proces stvaranja/kreiranja znakova. Ovdje se, kako u simboličkom tako i u realnom smislu, misli na proces stvaranja znakova kao proces produkcije znakova – proces proizvodnje. Posljedično, ova vrsta proizvodnje definira moj odnos prema svijetu kao odnos komunikacije i to komunikacije između mene i drugih. Ovdje se prvenstveno misli na verbalni model komunikacije, budući da Mondzain inzistira na govoru, na potencijalnosti govora koja je uvjetovana slikom, to jest mogućnostima imaginacije kao mogućnostima vizualnog mišljenja. Proizvodnja znakovne komunikacije između svijeta i mene, koja mi omogućuje da govorim, predstavlja osnovnu instancu zahvaljujući kojoj stječem iskustvo vlastitog postojanja. Zašto mi onda treba pogled da bih imao mogućnost govora? Mondzain to tumači kao neophodnost upravo zbog činjenice da naše upisivanje u svijet ovisi o proizvodnji (vizualnih) znakova koje ona naziva “operacije proizvodnje slike” [Eng. image-producing operations]. Činjenica da imamo mogućnost govora uvijek je predodređena “našom sposobnošću da proizvodimo slike, mogućnošću da zamislimo. Sve dok ova sposobnost – da imamo misao, da mislimo u slikama [Eng. to imagine] – ostaje nesputana, čovjek će ostati u mogućnosti da govori usprkos eventualnoj istovremenoj nemogućnosti da gleda” (Mondzain 2011: 308). U vezi s navedenim argumentima postavljaju se najmanje dva moguća zaključka od ključne važnosti u ovom trenutku.

S jedne strane, što god mojim očima bilo vidljivo ili nevidljivo, to ne znači da ja to mogu ili ne mogu vidjeti jer “ne vidimo svijet zato što imamo oči [nego] su naše oči otvorene zahvaljujući našoj sposobnosti da proizvodimo slike, našoj spremnosti da zamislimo” (Mondzain 2011: 308). Moja sposobnost da vidim [Eng. to see] razlikuje se dakle od moje sposobnosti da vidim-sliku [Eng. seeing-an-image]. U prvom slučaju gledanje je uvjetovano mojim biološkim optičkim aparatom i urođenim instrumentima vida (oči) i ostaje ovisno o osjetilu vida u smislu opće percepcije (opažanja bilo kojeg predmeta u svijetu u koji sam ja već upisan ili se tek trebam upisati). U drugom slučaju međutim moja percepcija ovisi o lingvističkom aparatu (govor) i društveno stečenim instrumentima komunikacije (jezik) koji procesuiraju vizualnu informaciju kroz moj mozak kako bih mogao reći nešto sebi i drugima o sebi i drugima, odnosno kako bih komunicirao sa svijetom preko (vizualne) imaginacije koju posjedujem (ovdje se pod vizualnom informacijom podrazumijeva slika, kao poseban ‘predmet’ među mnogim drugim predmetima na svijetu).

S druge strane, moja sposobnost da proizvodim slike ili moja mogućnost da zamislim (Eng. to imagine) daje mi mogućnost da ‘vidim’ neovisno o gledanju svojim očima: čak i ako bih  bio slijep (to jest, ako ne bih imao mogućnost vidjeti vlastitim očima) još uvijek bih bio sposoban komunicirati i dijeliti svoju (vizualnu) imaginaciju sa svijetom. Ova komunikacija odvija se putem govora, i to sve dok imam otvoren (neometan, produktivan, funkcionalan) pristup osobnoj imaginaciji. Ovdje se pod imaginacijom [Eng. imagination] podrazumijeva izvođenje operacija kreiranja-slika [Eng. image-making operations] koje, da bi bilo uspješno, mora ostati neometano. 

U etimološkom smislu, termin imaginacija neposredno se dovodi u vezu s pojmom slika [Lat. imago]. Ovdje zato smatram izuzetno bitnim pojašnjenje pojma ‘imaginacija’ kao termina koji, u konstitutivnom smislu, u sebi već sadrži riječ ‘slika’ [Eng. image]. Imaginacija, dakle, ne podrazumijeva sposobnost proizvodnje idealnih ili idealiziranih slika koje se odnose na naše fantazijske projekcije (kroz snove, želje i maštanje, u popularnom shvaćanju termina). Imaginacija podrazumijeva stvaranje-slike [Eng. image-making] kao kognitivnu operaciju neovisnu o našim osjetilima (uključujući i osjetilo vida). Imaginacija (ili potencijalnost imaginacije vizualnim zamišljanjem) sposobnost je razmišljanja u slikama ili, po jednoj od mogućih enciklopedijskih definicija, “sposobnost formiranja novih slika i osjećaja koji ne pripadaju domeni opažanja pogledom, sluhom, ili ostalim osjetilima. Imaginacija sudjeluje u osiguravanju kako značenja našem iskustvu tako i razumijevanja našoj spoznaji; ona predstavlja osnovnu ljudsku sposobnost kojom dajemo smisao svijetu, i također igra ključnu ulogu u procesu učenja i spoznavanja.”^[57]

Prema mom shvaćanju navedenih argumenata Marie-José Mondzain, imati sposobnost govora za ljudski subjekt znači komunicirati sa svijetom u koji je taj subjekt upisan prolaskom kroz operacije proizvodnje-slike: dok se otvaram imaginaciji (dok otvaram sebe imaginaciji), ja istovremeno dijelim s drugima svoju sposobnost da zamislim, što mi daje mogućnost pristupa tom svijetu i time ja upisujem sebe u taj svijet. Namjerno ovdje naglašavam riječi ‘otvaranje’, ‘pristup’ i ‘dijeliti’ jer su upravo to termini koje Mondzain upotrebljava dalje u svom tekstu. Ona ih koristi konstruktivno kako bi mogla da ih upotrijebi za definiranje glavnih koncepata u vezi s propozicijama pojmova u kontekstu analize kojom se bavi, a to su pojmovi slika, gledanje i vidjeti slike:

Slika otvara (i otvara nam) polje naše mogućnosti gledanja; slika je poklon tuđeg pogleda koji mi biva ponuđen u trenutku u kojem mi nedostaje autonomija i moć da definiram sebe sâmog u svijetu. Slika nije objekt i zbog toga sam ja subjekt. […] Vidjeti znači dijeliti sliku koja subjekt govora izlaže činu priznanja. […] Vidjeti sliku znači imati pristup onome što već promatra, što nam uzvraća pogled iz polja vidljivog kao takvog, a to znači ponuditi (darovati) pogledu imanentnost odsustva. (Mondzain 2011: 310-311; moj kurziv, N. N.)

Mondzain dakle povlači jasnu liniju odnosa između slika, čina gledanja slika, i transformacije kojom procesi gledanja-slika aktiviraju gledatelje kao subjekte promatranja. Ovo aktiviranje gledatelja i njegova transformacija u subjekt promatranja sastoji se u stjecanju mogućnosti govora koja se, za gledatelja, pokazuje kao posljedica mogućnosti gledanja slika (u smislu imaginacije). Ključna uvodna pitanja u ovu problematiku Mondzain postavlja vrlo precizno: “Što znači vidjeti sliku? Kako, u promatranju slika, postajemo gledatelji [umjesto promatrača, dodao bih] i kako slike formiraju promatrače kao govoreće subjekte?” (Mondzain 2011: 307). Biti govoreći subjekt, odnosno postati govorećim subjektom: što to znači? Umjesto direktnog odgovora na ovo pitanje, usudio bih se parafrazirati jedno od citiranih pitanja Marie-José Mondzain, i to formuliranjem novoga fokusiranog pitanja: što znači vidjeti sliku ‘bezličnog nasilja’ kakvom je naprimjer predstavlja pogledu Rabih Mroué u svom radu Blow Up (o kojem sam ranije govorio)? Kako promatranjem slike naša uloga ‘promatrača’ biva transformirana u ‘gledatelja’ tijekom procesa prepoznavanja i postajanja gledateljem kao govorećim subjektom dok promatramo ovu sliku? Kako ova transformacija uspostavlja paralelan odnos između naše uloge s ulogom drugog promatrača, ali ne bilo kojega drugog promatrača nego baš onog koji je proizveo tu istu sliku prije nego što smo je mi vidjeli? Dok stojim na mjestu toga Drugog u trenutku dok je gledam, on postaje “subjekt koji govori i posjeduje želju [za komunikacijom]” (Mondzain 2011: 307). Znači li vidjeti ovu sliku da – u toj neizbježnoj identifikaciji s Drugim – ja prihvaćam podjelu komunikacije koja mi se otvara imanentnošću odsustva u uzvraćenom pogledu toga Drugog? Kako “balansiranje između antropološke istine i političkog cilja” (Mondzain 2011: 307) čini ovu komunikaciju vidljivom, ne samo u smislu predstavljanja nego i oživljavanja sposobnosti subjekta da djeluje kroz proizvodnju slika – da djeluje kao agent čiji je duh otpora neraskidiv od prakse gledanja?

Uloga koju igra pogled Drugog (proizvođača slike kao medijatora ‘pogleda otpora’) jest transformativna upravo na nivou njegove sposobnosti da se tim pogledom i tom slikom upiše u svijet zajedno s kojim – ili protiv kojeg – pruža otpor. Ovo upisivanje ne zbiva se zahvaljujući njegovom oku (koje vidi), nego njegovoj mogućnosti da izvede određene geste, fizičke i mentalne, kao odgovor na oblike vlastite imaginacije i to u produktivnom smislu – u smislu njegove ‘sposobnosti da proizvodi slike’ kroz ‘operacije proizvodnje-slika’ (Mondzain 2011: 307). Naš potencijal govora ovisi o našem potencijalu da vidimo upravo zahvaljujući ovoj mogućnosti da simboličko upisivanje u svijet bude realizirano kao realno: “Te mogućnosti su razlog zbog kojeg nam je potreban pogled kako bismo mogli govoriti; zbog toga slijepi mogu govoriti sve dok njihova mogućnost da proizvode slike [u smislu imaginacije] ostaje netaknuta” (Mondzain 2011: 307). Ako je govor instrument koji nam daje mogućnost navigacije kroz svijet komunikacije, onda je naša uloga govorećih subjekata utemeljena u operacijama proizvodnje-slika kao obliku komunikacije: “Konstituiranje slike, kao i operacija proizvodnje-slike, jesu izvori i podrijetlo svake mogućnosti gledanja, gledanja bilo čega uopće. Pod tim podrazumijevam kao vrlo mogućim da su gledajući subjekti, odnosno subjekti koji koriste oči da vide i govor da izgovore ono što vide ili ne vide, subjekti koji su već unaprijed konstituirani kao subjekti proizvodnje slika [Eng. image-producing subjects]. Idem još dalje, dodajući da ti subjekti proizvodnje slika otvaraju područje govora za [ostale] subjekte koji onda mogu reći: Ja vidim“ (Mondzain 2011: 307; moj kurziv, N. N.).

Za ovaj tekst, kojim nastojim obilježiti neke od implicitnih ideja o ‘smrtonosnom pogledu’ na temelju Mrouéova projekta The Fall of a Hair, zanimljivo je, a po mom mišljenju i ključno, sljedeće: način kojim Mondzain dovodi u vezu tri međuovisna elementa (sliku, gledanje i gledanje-slike) daje jednu moguću liniju orijentacije koju je neophodno kritički pratiti ako se žele razumjeti procesi i efekti ljudskog pogleda u ostvarivanju potencijalnosti otpora izvođenjem operacija stvaranja-slika, odnosno djelovanjem/učinkom tih operacija. Posebno bih, još jednom, izdvojio onu liniju njene misli koja se tiče veze pogleda i slike s konceptom poklona [Eng. gift-giving/gift-offering], kada – u prijevodu originalnoga francuskog teksta na engleski – ona kaže sljedeće: “The image is the gift of the other’s gaze on me at the moment I mourn autonomy and my power to constitute myself alone; […] Seeing an image  means […] offering the immanence of an absence to the gaze” (Mondzain 2011: 311). Opravdano ili ne, sklon sam u ovim tezama prepoznati ‘žrtveni’ pa čak i ‘samo-žrtvujući’ princip samo-izlaganja subjekta kao samo-izlaganja njegove mogućnosti da zamisli [Eng. to imagine] drugačiji i bolji svijet, to jest kao ‘samo-izlaganja’ [Eng. self-exposure] koje se odvija kroz komunikaciju s Drugim međusobnom frontalnom i direktnom razmjenom pogleda, baš kao u slučaju Mrouéova projekta. Ovdje izlaganje-kao-komunikacija-kao-razmjena funkcionira u smislu pregovaranja o odnosu između mene i Drugog, u smislu određivanja linije ograničenja i naročito prekoračenja autoriteta i moći: procesa koji uključuje i “moju moć da konstituiram sâmog sebe u svijetu” (Mondzain 2011: 311). Stav o povezanosti dvaju vrsta odnosa ili “načina razmišljanja o odnosu slike i pogleda [kao paralelu načinu razmišljanja] o odnosu autoriteta i moći” (Mondzain 2011: 310) smatram stoga jednim od ključnih stavova za razumijevanje transgresivne prirode takozvanoga smrtonosnog pogleda – pogleda ‘drugog’ (ubojice u Mrouéovu projektu) koji promatrača (žrtvu koja fotografira svog ubojicu mobilnim uređajem) izlaže smrti – ali i pogleda kojim žrtva sebe upisuje u novo polje značenja jer se svjesno izlaže smrtonosnom pogledu ubojice i u tom procesu ‘daje sebe’ smrti kako bi proizvela sliku i ostavila je nama, ‘eksternim’ promatračima, da se u njoj prepoznamo i razmislimo o pitanju ljudskosti, o onome što čovjeka čini ‘ljudskim bićem’ – pred monstrumom (svake) slike iza koje nas gleda ‘lice nasilja’.

 

Zaključak

Za Marie-José Mondzain “slika i vidljivo stalno određuju jedno drugo kao mjesto napetosti između onoga što je prikazano previše i onoga što se ne vidi dovoljno" (Mondzain 2011: 307; moj kurziv, N. N.). Ako je nevidljivost vlastite smrti (umjesto vidljivosti smrtonosnog pogleda Drugog) ono što u ontologiji slika čini komunikativni (spoznajni i politički) aspekt fenomena gledanja slika, Mrouéov projekt ostavlja otvoreno pitanje: pod kojim se uvjetima doživljaj gledanja slike prevodi u iskustvo spoznaje po cijenu vlastite smrti i u kojoj mjeri to prevođenje, ta transgresija i to iskustvo sudjeluju u formiranju javnog prostora pogleda i javne rasprave o medijskoj slici u političkom i egzistencijalnom smislu značenja?

Najveći razlog zbog kojeg nas Mrouéov rad ne ostavlja ravnodušnim sastoji se u činjenici o našem (voljnom ili nevoljnom) sudjelovanju u polju sukoba kojem prisustvujemo ‘običnim’ činom promatranja. U njemu se nalazi i karakter slike kao fenomena vizualnog opažanja koji možemo odrediti kao etički u pravom smislu riječi. Situacija koju mi danas gledamo, iz pozicije ‘neutralnih’, ‘distanciranih’ promatrača jednog od mogućih izložbenih postava ili videoprojekcija istog rada – direktno implicira i naš pogled ‘sa strane’ u atmosferu okolnosti iz kojih taj rad nastaje. Pod voajerskom prinudom potrebe da ‘gledamo’ mi također postajemo sudionici napetosti i konflikta između fiksiranih pogleda, a time i šire shvaćenoga ratnog konflikta koji se odvija pred našim očima i u kojem se za prevlast više ne bore pripadnici nekakvoga ‘divljeg režima’ protiv nekakvih ‘pobunjenika’ nego upravo različiti pogledi na svijet u širem smislu sukobljenih pozicija, među kojima se i sâmi svakodnevno prepoznajemo.

U doslovnom smislu, taj konflikt traje beskonačno jer je njegovo trajanje garantirano paradoksalno kontinuiranim ukidanjem distance između unakrsnih neprijateljskih pogleda (snimkom koja se ponavlja, koja se ne zaustavlja, koja se vraća eksternom promatraču). Time se, svaki put iznova, makar jedan od subjekata promatranja u Pikseliziranoj revoluciji direktno izlaže ne samo pogledu koji donosi smrt nego smrti sâmoj i – ako umire – onda umire beskonačno mnogo puta a ne jednom i zauvijek. Njegova smrt uvijek je svjesna, proizvedena voljnom odlukom da nastavi i gleda u pravcu neprijatelja, realnog ili fiktivnog, iz čijih očiju mu dolazi samo jedna poruka: najava nasilne smrti. Danas će, možda, netko primijetiti da se ovdje radi o specifičnom konceptu ‘suicidalnog pogleda’ kojim žrtva – usprkos opasnosti – nastavlja gledati svog ubojicu do točke vlastitog poništenja njegovim metkom, do točke u kojoj se slika nepovratno prekida (a s njom, vjerojatno ali ne i sigurno, i život sâm). Ako me onda, na kraju, pitate u čemu se sastoji veza između Pikselizirane revolucije i takozvane demokracije, odgovorit ću vam: ona se sastoji u obrani prava na pogled kao obliku samoobrane, u obrani vlastitog prava na otpor i revolt prema pogledu smrti (ili pogledu koji donosi i proizvodi masovnu smrt, a time i ‘sliku smrti’). Stoga se veza između ‘suicidalnog pogleda’ jednog naroda i ‘političkog suicida’ vlasti nad jednim narodom – i ne samo na primjeru Pikselizirane revolucije – sastoji upravo u testiranju napetosti između vladavine jednog pogleda na svijet nad drugim, suprotnim i podređenim pogledom. U atmosferi te napetosti, u kojoj proizvodnja slike prevladava nad nagonom za očuvanje života i nadomješta samoobrambeni pucanj, dolazi i do upisivanja subjekta samoobrane (kao subjekta promatranja) u sliku – i njegove transformacije tim ‘pogledom otpora’ u politički subjekt. Konačno – zahvaljujući toj slici – upisivanje sâmog sebe u povijest svijeta slike predviđa iskustvo budućeg promatranja: njime mi danas doživljavamo taj čin samo-upisivanja drugoga kao čin stvaranja slike na granici života i smrti, kao čin upisivanja revolucionarnoga ‘drugog’ u naš osobni mentalni i perceptivni prostor, ali i kao čin stvaranja novoga političkog subjekta aktualne povijesti par excellence u kojem prepoznajemo (ili ne prepoznajemo) i sebe sâme. Stoga slike u Pikseliziranoj revoluciji svjedoče o žrtvama kao govorećim subjektima u kontekstu operacije proizvodnje-slika: ovi se subjekti ne upisuju u narativ povijesti kao nekakvi ‘suicidalni patološki subjekti’ nego kao govoreći politički subjekti koji pristaju na vlastitu žrtvu – u korist slike. Mi o njima danas govorimo upravo zbog toga što su oni upisani, što su sebe upisali u svijet činom proizvodnje slike – slike koja je nastala pogledom otpora. Oni s nama danas javno komuniciraju (oni, dakle, ‘govore’) pogledom otpora zamrznutim u slici – u slici kao posljedici samožrtvovanja, na tragu one iste operacije proizvodnje slika o kojoj Mondzain govori u kontekstu procesa političke subjektivizacije.

 

---

 

Bibliografija:

DOCUMENTA13, “Rabih Mroué”, posljednji pristup 17/04/2014. http://d13.documenta.de/#/participants/participants/rabih-mroue/

MONDZAIN, Marie-José. “Can Images Kill?”, Critical Inquiry 36, No. 1 (Autumn 2009): 20-51.

NANCY, Jean-Luc. The Ground of the Image, Jeff Fort (trans.), New York: Fordham University Press 2005.

 

The Pixelated Revolution

 

Abstract

 

The text foregrounds the relationship between three main elements: gaze, image and violence. Framed by the theoretical propositions in the selected texts by Marie-José Mondzain and Jean-Luc Nancy, this relationship is considered in the context of the current socio-political realities in the Middle East (Syria) but also in the broader, global sense. I take contemporary visual practice as my starting point and consider “The Pixelated Revolution” (the project by the Lebanese artist Rabih Mroué) as exemplary in this context in order to engage with the following phenomenon - recording one’s own death in the revolutionary and wartime conditions, at a level that connects several key elements of the debate: the visual character of mobile (phone) technology, image-producing operations, the concept of self-sacrifice, and the mobilization of communities towards radical transformations. The purpose of this text is to encourage future reflections about the role images perform nowadays (in particular those created under the conditions of lethal threat and violence) and about the implications of an external observer in this process, when looking at such images in the exhibition context from a ‘lateral’ (i.e., supposedly safe and neutral) perspective.

 

Key words: image, gaze, death, self-sacrifice, contemporary art, Rabih Mroué.

 

 

---

3(4)#7 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 070“1966/2013“(497.5) Pregledni članak Review article Primljeno: 7.3.2014.

 

 

Željko Krušelj

Sveučilište Sjever - Sveučilišni centar Koprivnica
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Kontrolirane tiskovine vjerodostojnije od slobodnih: medijski apsurdi totalitarne, autokratske i demokratske Hrvatske

Puni tekst: pdf (261 KB), Hrvatski, Str. 524 - 539

 

Sažetak

 

U totalitarnom komunističkom razdoblju znalo se protiv koga novinari vode bitku za slobodu medija. Na jednoj su strani bili oni koji su željeli objektivno, bez uobičajene ideološke lakirovke, pisati o svim društvenim zbivanjima, dok su drugoj bile rigidne i samodovoljne političke strukture. Kako se kriza u jugoslavenskoj državi produbljivala, jednostranačka je stega popuštala, da bi istodobno jačala i medijska neovisnost. Bio je to nezaustavljiv proces. Nesporno je da je najšira javnost posljednjih godina jugoslavenske federacije mnogo više vjerovala novinarima nego političkim dužnosnicima. Bilo je to „zlatno doba“ hrvatskih tiskovina, praćeno i visokim nakladama, kao i rastućom gledanošću i slušanošću elektroničkih medija, makar su se oni sporije oslobađali političkog zagrljaja.

      

Umjesto daljnjeg širenja medijskih sloboda, u neovisnoj se Hrvatskoj, dijelom i zbog ratnih okolnosti, dogodio svojevrsni korak unatrag. Tuđmanova je autoritarnost imala za posljedici jačanje pritiska na medije u državnom vlasništvu, da bi istodobno liberalizacija tržišta dovela do bujanja senzacionalističkog i agresivnog „žutog“ tiska, koji je rušio sve etičke norme. Snažno se sukobljavaju desni i lijevi medijski radikalizam, da bi raspad novinske kuće Vjesnik dovelo i do gašenja nekih od ključnih informativno-političkih glasila, kao i svih omladinskih listova. Shodno tome, novinari i njihove redakcije počele su se polarizirati na „režimske“ i „oporbene“, iako su u tome mahom bili važniji materijalni interesi.

      

Ni prelazak u demokratsko ozračje nije donio kvalitativni medijski iskorak. Štoviše, hrvatski su mediji tu definitivno izgubili svoju vjerodostojnost. Njih više ne kontroliraju političke elite, što je samo po sebi vrlo pozitivno, no to nije dovelo do širenja medijskih sloboda. Pravi vladari medija, gotovo nedodirljivi za kritička promišljanja, postali su oglašivači. Posebno je to došlo do izražaja u okolnostima drastičnog pada naklada većine tiskovina i stalnog rasta broja koncesija u televizijskoj i radijskoj domeni, kao i bujanja internetskih portala. Logična je posljedica toga i potpuna komercijalizacija medija, uz daljnje slabljenje profesionalnog i socijalnog statusa novinara.

 

Ključne riječi: mediji, vjerodostojnost, totalitarno, autokratsko, demokratsko, novinarske slobode, političari, oglašivači.

 

 

U komunističkom razdoblju, koje je u ustavno-pravnom smislu nazvano samoupravnim socijalizmom, hrvatski su mediji svoj prvi ozbiljniji uzlet bilježili u razdoblju između prekretničkog Brijunskog plenuma i završne faze Hrvatskog proljeća. U tom petogodišnjem razdoblju (1966. – 1971.) istinski se može govoriti o autorskom novinarstvu koje naglo izlazi iz krutih ideoloških dogmi, kao i o afirmaciji dotad ušutkivane kritičke javnosti. Pojavljuje se niz novih tiskovina, poput prvotne varijante Poleta, Tjednog lista omladine (TLO), Hrvatskog tjednika, Nedjeljne Dalmacije, Hrvatskog književnog lista i Oka, dok ostali, primjerice Vjesnik u srijedu (VUS), Telegram, Omladinski tjednik, Studentski list, pa i Vjesnik, proživljavaju svoje zvjezdane trenutke. Partijski plenum u Karađorđevu početkom prosinca 1971. vraća hrvatske medije u totalitarno ozračje. Novo je dogmatsko hrvatsko vodstvo ukinulo niz tih glasnika probuđene hrvatske samosvijesti, dok je u ostalima instaliralo politički podobnija uredništva, spremnija na odbacivanje prokazanih „nacionalističkih“ i „malograđanskih“ medijskih manira.

Sredinom 1970-ih, zasigurno pod utjecajem sve uočljivijih međurepubličkih sukobljavanja, kao i medijskih odsjaja zapadne demokracije, posebno izraženih u formi nezadrživog prodora sve dominantnije potrošačke kulture, politička stega postupno popušta. Mediji, posebno tiskani, tada opet tragaju za izgubljenim prostorima autorskih sloboda, dok presija režima biva sve usporenija i, što je posebno bitno, više verbalna negoli pravosudna. Ponajprije to dolazi do izražaja u omladinskom tisku, koji pomalo neočekivano postaje nositelj nekih novih uredničkih i autorskih sloboda.

Jesen 1976. obilježilo je pokretanje poduže pripremanog projekta Polet, no ovoga puta u odnosu na istoimenu tiskovinu iz druge polovice 1960-ih godina na bitno drugačiji način. Unatoč početnim konceptualnim lutanjima, političkim nedosljednostima te nerijetkim neprincipijelnim ustupcima republičkim omladinskim rukovodstvima, više na djelu nije uobičajeni koncept „lista za mlade“. Do kraja 1970-ih Polet se snažno afirmira kao „list mladih“. Iza te samo naizgled sitne pojmovne razlike krio se ogromni pomak u shvaćanju smisla i funkcije angažiranog novinarstva. Više to nije medij u kojem bi politički dužnosnici, često se služeći uslugama profesionalnih novinara, poručivali ono što bi mladi trebali biti i na što bi se morali ugledati u svom društvenom djelovanju, dijeleći packe onima koji nisu shvaćali svoju „društvenu odgovornost“. Ukratko, omladinske tiskovine prestaju biti podobno štivo i akcijski plan za ambiciozne omladinske aktiviste.

Mladim novinarima je Polet, u nekim razdobljima i Studentski list, kao i slična regionalna glasila koja su se postupno pojavljivala na istim zasadama, bio idealan poligon za vježbanje i testiranje novinarskih vještina. Tako su i veliki listovi dobivali profilirane kadrove, osposobljene i autorski i urednički, s praktičnim iskustvima kakva se ne mogu stjecati samo u obrazovnom procesu. Te generacije nezaustavljivo afirmiraju bitno drugačiji društveni senzibilitet, oslobođen dotad uobičajene idolatrije, dogmatike i političke frazeologije.

Cijeli se taj medijski projekt zasnivao i na lako uočljivom političkom licemjerju i apsurdu, tipičnom za jugoslavenski koncept samoupravnog socijalizma. Država je, s jedne strane, preko omladinske organizacije izravno financirala omladinski tisak na svim razinama, u čemu je upravo Polet kao pokazni primjer, neki kažu i izlog, takvoga promišljanja imao vodeću ulogu. Vrijeme je pokazalo da je jednostranačka vlast time zapravo oblikovala i političko i duhovno ozračje koje je bilo vrlo skeptično, u pojedinim situacijama i otvoreno suprotstavljeno ideološkim vrijednostima koje su desetljećima sustavno stvarane.

Jednostranačka je vlast, s druge strane, baš preko tih tiskovina, kasnije i nekih elektroničkih medija, nastojala istu tu mladu generaciju držati pod kontrolom. Polet i njegovi sljedbenici trebali su biti indikator razmišljanja i načina djelovanje mladih, odnosno ispušni ventil i poligon za nove ideje. Promišljeniji je segment komunističkog establišmenta, pogotovo nakon iskustava studentskog bunta 1968. i znatne uključenosti mladih u zbivanja 1971., zaključio da je kontrolirano buntovništvo mnogo bezbolnije od stvaranja neke paralelne omladinske supkulture bez institucionalnog nadzora, koja bi nužno dobila i oporbena obilježja. Od buke koju su u javnosti stvarali mladi, daleko bi opasnija bila šutnja, jer bi potvrđivala sve dublji politički svjetonazorski  rascjep.

Partijsko je vodstvo, međutim, previdjelo da je blokovski svijet, na kojem se desetljećima i razvijao hibridni jugoslavenski model „socijalizma s ljudskim licem“, na izdisaju, tako da se ni probuđeni aktivizam mladih nije mogao poduže držati u birokratski zacrtanim okvirima. Demokratizacija i na njoj zasnovano civilno društvo bili su nezaustavljiv proces. Povremene smjene neposlušnih Poletovih uredništava, a u 15 godina izlaženja izmijenilo ih se čak devet, to su tek djelomično usporavale. Samo je jedno od njih, uključivši se u partijska frakcijska razračunavanja, bilo u funkciji grčevite obrane režima i protureformskih procesa, ali je baš ta spoznaja i dovela do njegova pada, samim tim i do naglog zaokreta u političkim stavovima. Velika je medijska pompa u tom slučaju zapravo bila i ponajbolji indikator da su dogmatizam, samim tim i ideološki monizam, na putu u ropotarnicu povijesti.

Uzlet omladinskog tiska, kojeg prate i ubrzane promjene u ostalim medijima, doveo je i do novih zanatskih paradigmi. Omladinski novinar postaje sinonim za buntovnika, makar on nerijetko ostajao i u okvirima komunističkog idealizma, silno želeći poboljšati taj, barem na papiru, „najpravedniji sustav“. Uz novinarsku se profesiju vezuju razni „izmi“, među rukovodstvom posebno omraženi anarhizam i nihilizam, a mladi su autori pod posebnim povećalom i kao nositelji opasnih građanskih tradicija i vrijednosti, dok su i sumnje u protujugoslavenske i protukomunističke poruke predstavljale pravi poziv na uzbunu, ponekad i uz paranoidne ispade dežurnih dogmatičara. Jedna je rasprava u republičkom omladinskom vodstvu u prvoj polovici 1980-ih godina, kako to svjedoče sačuvani zapisnici, bila usmjerena, u doslovnom smislu, na suzbijanje „otkačenosti“ u omladinskim tiskovinama, posljedica čega je bila eliminacija uredništava koja su ignorirala i ismijavala proklamirane vrline samoupravnog socijalizma.

Sve je to u javnosti imalo suprotne efekte, točnije stalni rast ugleda novinara, u čemu oni omladinski, posebno u razdoblju urednikovanja prerano preminulog Zorana Franičevića, imaju posebno mjesto. Oni postaju nositelji, ponekad i žrtve, neizvjesne bitke protiv najrazličitijih društvenih deformacija, kriminala, korupcije, nepotizma i nefunkcioniranja sustava. Novinari su ti koji građanima otkrivaju gospodarsko i socijalno naličje Hrvatske, a povremene smjene i kažnjavanja samo povećavaju njihov ugled. Iako je uobičajeno da novinari ritualno moraju iskazivati svoju formalnu privrženost vladajućoj ideologiji i njegovim ikonama (objava Titove, Kardeljeve ili Bakarićeve smrti čini sve tiskovine sadržajno i grafički gotovo identičnima), novinarska je vjerodostojnost u tom razdoblju u stalnom porastu. Čitatelj, primjerice, zna da novinar ne može objaviti ogoljenu parolu „dolje komunizam“, još manje poziv na uspostavu neovisne Hrvatske“, ali je uobičajeno da njegove reportaže, analize i komentari dovode do baš takvih zaključaka.

Ni politički dužnosnici na takve sve radikalnije kritike ne reagiraju odviše glasno, a sve češće zaziru i od represije. Njima je u novim okolnostima cilj pokazati svoje dotad uspješno potiskivano „demokratsko“ lice i što liberalniji svjetonazor. To je bilo suprotno političkom legitimiranju nakon slamanja Hrvatskog proljeća, iz čega je proizlazilo i njihovo kadrovsko napredovanje. Politička se moda, dakle, ubrzano mijenjala. U tom je razdoblju i sufinanciranje medija, pa tako i omladinskog tiska, uglavnom transparentno, većinom putem proračunskih dotacija o kojima raspravljaju saborski zastupnici, kao i preraspodjelama iz blagajni političkih foruma. Godinama se u tom kontekstu vodila i javna rasprava o potrebi usvajanja tzv. društvenog dogovora o sufinanciranju cjelokupnog omladinskog tiska. Indikativno je da se transparentnost kao model, iz kojeg se najlakše iščitavaju i medijske pozicije, svjesno zagubio u kasnijem demokratskom okružju. Vlasnicima privatiziranih medija u vremenima kojima smo svjedoci posebno je važno prikriti materijalnu motivaciju za pokretanje ili zataškavanje raznih tema te istinske razloge neobjektivnog komentiranja pojedinih zbivanja.

Ako je u omladinskom novinarstvu prepoznata iskra sve izraženijeg društvenog nezadovoljstva, onda je informativni mainstream, mahom u zagrebačkoj izdavačkoj kući Vjesnik, tada najvećoj u jugoistočnoj Europi, ojačao i postupno etablirao takve trendove. Hrvatski čitatelj i gledatelj je već početkom 1980-ih godina u potpunosti svjestan da mediji funkcioniraju i opstaju uz blagoslov režima, da je dio njih i izravno financiran iz državne blagajne, no da većina novinara ipak nije u podaničkom odnosu prema političkim autoritetima. Javnost ih zato i tretira kao poželjnu savjest društva. Novinari su u pravilu ne samo poznatiji, već i cjenjeniji od političara, znanstvenika i gospodarstvenika. Autorski se pojaviti u glavnim hrvatskim medijima, ili dati intervju, postajalo je nešto prestižno. U vječitom odmjeravanju snaga političara i novinara, potonji su se uoči raspada jugoslavenske federacije prvi i jedini put pokazali pobjednicima.

Najviše je takvom zaokretu pridonio fenomen političkog tjednika Danas. Nakon neslavnog nestanka VUS-a, godinama su trajale jalove rasprave ima li Hrvatska snage pokrenuti novi politički tjednik njuzmagazinskog koncepta. Najveći su politički autoriteti, posebno Vladimir Bakarić, bili i otvoreno protiv takvog ambicioznog projekta Vjesnikove kuće, što je u novinarskim krugovima zapravo jačalo inat i učvršćivalo uvjerenje o potrebi tiskovine koja će odražavati stavove i interese sve glasnije javnosti. Tjednik je početkom 1982. dobro krenuo, potvrđujući da neće imati biltenske dosege, niti će služiti kao ideološki poligon vladajuće stranke. Uslijedili su politički pritisci, pa i oni bizarni u vidu zabrana pojedinim Danasovim novinarima da uopće i ulaze u „Kockicu“, kako je nazivana zgrada CK SKH na Prisavlju. Nakon kratkog poniranja, izazvanog smjenom Jože Vlahovića i dijeljenja brojnih partijskih kazni, list pod vodstvom Mirka Galića i Dražena Vukova Colića od 1985. postaje vodeće političko glasilo i u širim jugoslavenskim okvirima, često citirano u međunarodnoj javnosti. Ne može se pobjeći ni od spoznaje da je i Danas bio svojevrsni zarobljenik teze o reformizmu i demokratizaciji kao sredstvu očuvanja jugoslavenske federacije. Isto se tako, međutim, ne može zanijekati da je bio odlučan i dosljedan u protivljenju pokušajima nasilnog očuvanja te tvorevine, kao i otvoreni zagovornik političkog pluralizma, tržišnog gospodarstva i civilnog društva, u čemu je bio i glavni promotor niza neformalnih inicijativa.

Kako je u drugoj polovici 1980-ih presija režima slabila, samim tim i ugled političara, posebno u razdoblju famozne „hrvatske šutnje“ kao nemuštog odgovora na Miloševićevo „događanje naroda“, tako su novinari dobivali na svojoj vjerodostojnosti, dakako i popularnosti. Nikada u novijoj hrvatskoj povijesti status novinara nije bio toliko prestižan, što se odražavalo i u respektabilnim nakladama većine tiskovina. Danas se mogao pohvaliti i s više od 150 tisuća prodanih primjeraka tjedno, a na njegovu su se valu za svoju čitalačku publiku uspješno borile i druge hrvatske tiskovine. Dnevni list Vjesnik s gotovo 80 tisuća prodanih primjeraka bio je u prosjeku tiražniji od današnjih vodećih informativnih glasila i nerijetko se tematski nadopunjavao s Danasom. Večernji list je unatoč političkoj decentnosti zbog populističkog pristupa i brojnih regionalnih izdanja, zahvaljujući kojima je prelazio i republičke granice, imao stabilno visoku nakladu, uglavnom između 250 i 300 tisuća primjeraka, povremeno i još koju desetinu tisuća više. Revija Start objavljivala je neke od najprovokativnijih tekstova u jugoslavenskim okvirima, a Slobodna Dalmacija je bila jedinstveni primjer visoke profesionalne razine i atraktivnosti kakva još nije bila zabilježena u regionalnim okvirima. Posebno je iz današnjeg ugla zanimljivo da su spomenuti tržišni podaci omogućavali da tiskovine solidno posluju s relativno malim brojem marketinških sadržaja. Tjednik Danas je, usporedbe radi, i u vrijeme najveće ekspanzije od prosječnih 80 tiskanih stranica imao samo dvije-tri oglasne, što znači da mu je marketing donosio mizernih desetak posto prihoda. Brojke s kioska bile su pravo mjerilo prestiža.

Imajući sve to u vidu, neki s pravom govore da je druga polovica 1980-ih, uz navedeno postbrijunsko razdoblje, „zlatno doba“ hrvatskih tiskovina, protkano i željenim dignitetom novinarske profesije, iako to nije popraćeno i očekivanim poboljšanjem materijalnog statusa medijskih djelatnika. Dojam je da su elektronički mediji u tom razdoblju političkog „čistilišta“ bili pomalo u drugome planu, zasigurno i zbog činjenice da je tu razina režimskog nadzora bila veća, u praksi i efikasnija. Nije slučajnost da je generalni direktor Televizije Zagreb, koji je i najglasnije zastupao tezu o potrebi maksimalne političke suzdržanosti toga medija, pravdajući to nužnošću spuštanja tenzija na jugoslavenskim prostorima, postao poslijeratni Miloševićev veleposlanik u Zagrebu. Kad je u prosincu 1989. odlučeno da Hrvatska načini kopernikanski zaokret i krene u višestranačke izbore, činilo se da hrvatsko novinarstvo doseže i temeljni cilj: desetljećima sanjanu i iznimno teško dosezanu razinu najširih medijskih sloboda. I da je taj proces, budući da je ostvaren u političkom modelu koji je po politološkoj definiciji totalitarni, zapravo trajan i, što je još važnije, nepovratan. Takvome je razmišljanju vodila i uvriježena marksistička iluzija da društvo u svojim sudaranjima teza i antiteza stalno teži povijesnom napretku. Novinarstvu, govorilo se, može biti samo lakše i bolje.

Biti novinar, pogotovo s nekom političkom stigmom, u završnoj je fazi komunističkog sustava postajao odraz, često i preduvjet, društvenog ugleda. Političko se etiketiranje zapravo i priželjkivalo, jer je ono postajalo i ponajbolja ulaznica za bolje polazne novinarske statuse u demokratskoj Hrvatskoj. Na razdjelnici stare i nove države silno je važno biti barem nekakva politička žrtva. „Davno sam ja njima rekao što mislim“, postala je poštapalica onih koji su bili okrenuti unosnijoj sutrašnjici.

Gorka su razočaranja uslijedila kad su se novinari tome ponajmanje nadali. Objava kretanja u prve višestranačke izbore na upravljačkoj je razini u doslovnom smislu dovodila do dotad nezamislivog političkog bezvlašća, praćenog nizom kontradiktornih zbivanja i rješenja. Logična je posljedicu toga bila i pojava, točnije bi bilo poplava, novih tiskovina, ubrzo i radijskih i televizijskih postaja. Svi su ti mediji, izuzmemo li stranačka glasila, bili isključivo okrenuti ćudljivom tržištu, ali nemalim dijelom na neki neprofesionalan i kaotičan način. Prelazak iz posustale totalitarne u autokratsku vladavinu, oličenu u liku prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, sputanog i svojim historicističkim zabludama, nije se sretno odrazio na tu uzburkanu medijsku pozornicu. Formalni korak naprijed, kako bi nazvali tek stasali medijski pluralizam, bio je praćen još krupnijim korakom unazad, izazvanim potrebom stalnog rušenja moralnih normi i zanatskih pravila novinarske profesije, kao i međusobnim sukobljavanjima i ideološkim prokazivanjima koja su prelazila granice dobroga ukusa. Novinarski je ugled bio srozan i prije nego što je Hrvatska bila suočena s vojnom agresijom, a kako u svakom ratu prvo stradava istina, otada se medijska situacija samo pogoršavala.

Detaljne bi analize 1990. bila vrijedna pojava prvog pravog hrvatskog tabloida Slobodni tjednik, poznatijeg po skraćenici ST, čiji je vlasnik i konceptualni ideolog bio Marinko Božić. Taj je list, dosegnuvši čak 250 tisuća prodanih primjeraka, glumio posebnu brigu za nacionalne interese i zato mahom servisirao probuđene desne ekstremiste. ST je naglo mijenjao medijsku sliku Hrvatske, ali na krajnje vulgaran način. Vojnu agresiju, posljedica koje je i specifična ratna psihoza, iskoristio je za pogromašku koncepciju zbog koje su pojedinci samo zbog nacionalnosti ili političkih stavova gubili karijere, obitelji, čak i živote. Tabloid je postao i poligon za podmetanja na stranačkoj pozornici, gdje je postajalo normalno i uobičajeno da se naplaćuje plasiranje određenih stavova, kao i da se obilato sponzoriraju brutalne kampanje protiv političkih suparnika, dok se istodobno medijski reket usmjerava prema svima koji bi željeli izbjeći takvu medijsku „slavu“. U stalna se razračunavanja, na čuđenje kritičke javnosti, uključuju i neka dotad ugledna novinarska imena, kompromitirajući kodeks časti svoje profesije. Kasnije je vrlo sličan ultražuti koncept razvijao i tabloid Imperijal, koji su iza kulisa zapravo uređivale obavještajne službe, mahom u cilju kadrovskih razračunavanja na državnome vrhu. Jednom riječju, stalno poigravanje dostignutim demokratskim standardima te ugrožavanje ljudskih, političkih i manjinskih prava, uz aktualiziranje stranačke varijante političke podobnosti, postali su pratilja komercijalizacije medijske pozornice, tipične za tranzicijske države koje prolaze fazu prvobitne akumulacije kapitala.

Nije se dugo čekalo ni na ultralijevi medijski odgovor. Tijekom privatizacijskih previranja iz Slobodne Dalmacije izlaze osnivači 1993. pokrenutog tjednika Feral Tribune, koji se svojom radikalnom, nerijetko i beskrupuloznom satirom, snažno obrušio na Predsjedničke dvore, jedino realno središte političke moći, razotkrivajući licemjerje, titoističke manire i ceremonijalnu karikaturalnost državne vrhuške. Legendarna je postala Feralova naslovnica na kojoj fotomontirani Tuđman i Milošević leže razodjeveni u bračnome krevetu. Vlast je na takve svjesne provokacije burno reagirala čestim tužbama i zabranama. Splitske satiričare nikad nije zanimao uravnoteženi pristup hrvatskoj zbilji, ali je bila vidljiva i odbojnost prema poželjnoj njuzmagazinskoj analitičnosti. Nesporno je da je Feral bombastično otvarao najskrivenije državne tajne i afere, poput ratnih zločina nad srpskim civilima i zastrašujućih razmjera pljačke i korupcije u političkim krugovima. O feralovskom konceptu ponajbolje govori činjenica da nakon Tuđmanova odlaska i kakvog-takvog stavljanja države u pravne okvire slabi interes čitatelja za taj projekt. Razumljivo je što list, unatoč potpori inozemnih zaklada za promicanje demokratskih vrijednosti, naposljetku gubi tržišnu utakmicu, iako je u nestanku lista s kioska i sprega tadašnje vlasti i najveće privatne medijske kuće imala bitnu ulogu.

Već iz ideoloških i interesnih opreka ST – Feral postajalo je jasno da je 1990-ih godina prostor za džentlmensko i staloženo novinarstvo sveden na minimum. Dotad jako hvaljeni danasovski pristup hrvatskoj zbilji za čitatelje je postao mlak i dosadan, za bojovnike raznih ideoloških predznaka i pacifistički. Vrijeme žestokih emocija uzelo je svoj krupni medijski danak.

Tabloidizacija je imala izravne posljedice i na pravila novinarske struke. Vijest, kao odavno definirana dogma svakog profesionalca, prestaje biti temelj objektivnosti. Od poznatih pet temeljnih pitanja na koje pokušava odgovoriti svaki medijski početnik najvažnije je postalo „zašto“. Shodno tome, neslućeni zamah dobiva hibridna forma komentirane vijesti, što je zapravo krinka za kratki komentar. Medijski konzument time gubi nužnu liniju razdvajanja objektivnog izvještavanja od svjesne manipulacije. Usto, kako su ranije, točnije do Poletovog revolucioniranja grafičkog identiteta informativnih tiskovina, fotografije nerijetko bile formata kutija šibica, tako su tabloidi lansirali tekstove koji kao da su se pretjerano skvrčili u nekakvom ispiranju čitalačkih mozgova. Toj je minimalizaciji tekstova pridonio, dakako, i fenomen televizičnosti, gdje slika i ton utječu na to da čitanje postaje sve zamornije, pogotovo za generacije koje se i oblikuju u tom elektroničkom okružju.

Procesu tabloidizacije javnoga prostora pogodovali su i destruktivni procesi u kući Vjesnik. Odmah po uspostavi nove vlasti započela je njena agonija, koja se loše odrazila i na druga informativna glasila. Kreće nagli proces privatizacije medija, koji će dio njih dovesti i do gašenje. Tjednik Danas odbija prilagoditi svoju koncepciju zahtjevima HDZ-ova čelništva, nakon čega najprije zapada u ozbiljne financijske probleme, a uskoro i prestaje s izlaženjem. Vlast je privatnom poduzetniku koji ga je pokušao obnoviti spriječila prodaju na Tiskovim kioscima, što je nespojivo s medijskom praksom država koje barem glume demokraciju, zbog čega je izdavač nakon samo nekoliko brojeva prisiljen odustati od projekta. Slučaj Danas je zanimljiv i po tome što se na izričiti Tuđmanov zahtjev formirala i njegovoj politici naklonjena redakcija koja je uzela, točnije ukrala, isto ime, no javnost takvu medijsku podvalu nije prihvatila.

Relativno brzo nestaje i revija Start, koja se u promijenjenim okolnostima isto tako pokazala odviše benignom u odnosu na agresivni šareni tisak koji se rađao u surovim uvjetima nefunkcioniranja temeljnih pravnih normi. Nešto bolje sreće bio je dnevnik Vjesnik, koji je unatoč padu naklade i rastu dugova ostao na tržištu još dva desetljeća, uvijek kao indikator službenih stavova, tako da su njegovi glavni urednici imali „užarenu“ telefonsku liniju s Predsjedničkim i Banskim dvorima, ne opterećujući se dilemama o dignitetu profesije. Dramatične su se promjene zbivale i u kući Slobodna Dalmacija, pogotovo kad dolazi u ruke tajkuna Miroslava Kutle, ubrzo također zbog promjene vlasništva i u riječkom Novom listu, Glasu Istre i Glasu Slavonije. I u svim regionalnim glasilima, uključujući i elektroničke medije, dolazi do ubrzane privatizacije, mahom s kontroverznim rezultatima, a nove tiskovine u pravilu su se tabloidno usmjeravale. Bio je to i preporučljiv način medijskog opstanka.

Dok je u totalitarnom razdoblju u modi bila prosvjetiteljska uloga medija, budući da je to i efikasan način opiranja jednoumlju, demokratizacija naglasak prebacuje na zabavu i estradizaciju svake vrste. I na hrvatskom se primjeru pokazalo da moderni filozofi ne govore slučajno da demokracija slabi instinkte i potrebu pojačanog angažmana intelektualne elite, tako da se i edukativni sadržaji u medijima pokazuju balastom. Oni najbolji i najškolovaniji, koliko god su i formalni kriteriji jako varljivi, prestaju biti tribuni najšire javnosti. Egzibicionisti i opsjenari svih vrsta naglo dobivaju na cijeni.

Sukladno tome, jedini dnevnik koji kao da nije snažnije osjetio tranzicijsko razdoblje bio je širim slojevima prilagođen Večernji list, čije se poslovodstvo i uredništvo najbolje prilagodilo novim trendovima. Dnevnopolitički ustupci Predsjedničkim dvorima nisu bili upitni, ali je zato ostatak lista rađen prema nedvojbenim profesionalnim kriterijima i zahtjevima čitateljstva. Dolazak stranog vlasnika, što je bila posljedica pokušaja netransparentne privatizacije, bio je dočekan s prodanom nakladom od i nadalje iznimno visokih 220 tisuća primjeraka. Investitori su se povlačenjem raznih ishitrenih poteza pokazali vrlo uspješnim rušiteljem te brojke.

Najveći je gubitnik, pak, bio cjelokupni omladinski tisak. Godina oblikovanja demokratske Hrvatske bila je i godina nestanka Poleta, Studentskog lista i svih regionalnih tiskovina za mlade. Par godina unazad osjećao se nedostatak proračunskog novca, pa i političkog interesa, za takve projekte. Oni se također u sve većoj mjeri okreću tržištu, no u toj bitki iz niza razloga nisu imali prave šanse. Održao se tek Radio 101, pokrenut 1984., čije je očuvanje medijske neovisnosti 1996. na glavni zagrebački trg izmamilo fascinantnih stotinjak tisuća građana. Bio je to, zapravo, spontani izraz nezadovoljstva vladajućom strankom, posebno krutom i rigidnom upravo u svojoj medijskoj politici.

Nered na tržištu, ali i praznina koja je nastala prevelikim tržišnim turbulencijama i destruktivnim političkim intervencijama, 1990-ih je iskorištena i za nastanak medijskih kuća u privatnom vlasništvu. Europapress holding Ninoslava Pavića, a kasnije od njegovih disidenata oformljena i NCL Media grupa Ive Pukanića, imali su najambicioznije i najuspješnije projekte. Iako je za njen rast bilo ključno preuzimanje dijela tiskovina Vjesnikove kuće, Pavić je svoj nagli uspjeh gradio na revijalnom Globusu, koji je bio uspješan nastavak Startove tradicije, iako je bio puno više, u ratnim okolnostima i radikalnije, politički obojen. Godinama mu je glavni konkurent bio slično koncipirani Pukanićev Nacional. Europapress holding je producirao petnaestak tiskovina i portala, uz nekoliko propalih projekata, no naknadno se pokazalo da je komercijalno bio najuspješniji u domeni ženskih i tinejdžerskih izdanja. Dnevnik Jutarnji list, pokrenut 1998., unatoč iznimno velikim financijskim ulaganjima nikada nije postao tržišni lider. Postupno dolaze i strani medijski investitori, između ostalih i u te dvije medijske kuće, tako da broj tiskovina, radijskih i televizijskih postaja raste nevjerojatnom brzinom, često i bez temeljnih pretpostavki za uspješnije poslovanje. Pokazalo se da svaki od novopokrenutih medijskih projekata ima sve uže tržište, odnosno da svoje ciljeve može dosegnuti tek u specifičnim tržišnim i marketinškim nišama.

Imajući u vidu sve te kontroverzne medijske procese, jasno je da je razdoblje Tuđmanova autoritarizma hrvatskom novinarstvu donijelo ubrzani pad vjerodostojnosti. Novinar je za čitatelja, gledatelja i slušatelja postao nekom balkaniziranom verzijom mitskog boga Janusa. Jedno je njegovo lice radilo u korist općega dobra i proklamiranih društvenih vrijednosti, ali je zato ono drugo sve beskrupuloznije počelo gaziti po dostojanstvu i osnovnim ljudskim pravima onih koji su se iz najrazličitijih razloga nalazili u središtu medijskog interesa. Drugim riječima, novinar je istodobno bio i najveći borac za slobode i istinsku demokratizaciju društva te onaj koji te vrijednosti najviše i najbezobzirnije ugrožava. Ponekad su isti novinari imali oba lica, ovisno o temi i ličnosti kojom su se bavili, ali i potrebama svojih vlasnika.

U odnosima između struke i autoritarne politike također se očitavala dvojnost ponašanja. Na jednoj je strani dominiralo podložništvo i snishodljivost onih koji su izravno ovisili o političkim institucijama i raznim interesnim grupama, snažnije i otvorenije izraženo nego u razdoblju slabljenja komunističkog sustava. U takvom modelu ponašanja na važnosti opet dobiva tijekom komunističkog razdoblja trenirano „pisanje između redova“, dakle, maskiranje pravih političkih poruka. Jednako važno postaje i ono što uopće nije objavljeno, jer posredno govori o odnosima u političkim vrhuškama. Listanje, primjerice, Vjesnika i Večernjeg lista bilo je pouzdani indikator trenutačnih političkih rejtinga i planiranih kadrovskih rošada.

Na drugoj se, pak, stvarao prototip proturežimskih novinara, čiji se smisao djelovanja svodio na danonoćno prozivanje i prokazivanje vlasti. Hrvatska medijska pozornica ne bi, međutim, bila toliko komplicirana da se tu nije razvio i prototip onoga što se ironično naziva „kontraprotivnim“ novinarom, zapravo senzacionalistom patoloških razmjera. On je, ne samo žestoki protivnik svakog autoriteta, već i psihološki profil autora i urednika kojemu je ispod razine objavljivati bilo što pozitivno i afirmativno. Ukratko, postalo je uobičajeno da novinar, ovisno samo o interesu njegova izdavača, „služi svrsi“, a da se istovremeno bez pravog otpora sužavaju ili ukidaju pojedina njegova statusna prava. Dio je medijskog menadžmenta, nasuprot tome, svojim primjerima dokazivao da se od novinarstva može lagodno živjeti i stjecati pozamašni imetak. Nikoga nije čudila ni bliskost medijskih magnata s podzemljem, šuškanja o prijetnjama i ucjenama vezanim uz vlasničke udjele, kao i nerazjašnjene pucnjave i eksplozije. Novinarstvo je tako postalo tipičnim izdankom turobne i frustrirajuće postkomunističke stvarnosti, ni bolje ni lošije od svog društvenog okruženja.

Hrvatska je specifičnost da je prelazak iz autoritarnosti u demokratski poredak, makar je i potonji oblikovan kao svojevrsna „roba s greškom“, na medijskoj pozornici ostavio dodatne negativne tragove. Istodobno je malo toga lošeg ispravljeno i prevladano, tako da je i danas situacija daleko od zadovoljavajuće. Politička prekretnica koju su predstavljali šestosiječanjski izbori 2000. nije, naime, medije zaštitila od pritisaka i manipulacija svih vrsta, niti se novinarstvo vratilo u prihvatljive zanatske i etičke okvire.

Zašto je tome tako, lako je razumljivo iz političkog i gospodarskog konteksta koji je otežavao željene pomake. Autoritarnost, kao posljedica Tuđmanovog tvrdoglavog opiranja demokratskim pravilima, na ulasku u treći milenij nestaje s političke pozornice. U mandatu lijeve koalicijske vlasti, predvođene kolebljivim Ivicom Račanom, zamjenjuje je razdoblje demokratske zbunjenosti i nestabilnosti, popraćeno stalnim opstrukcijama i prijetnjama interesnih skupina okupljenih oko braniteljskih udruga i dijelova obavještajnih službi. Banski dvori na trenutke, pogotovo kad se i oporbeni HDZ na splitskoj rivi stavlja na istu stranu, strepe čak i od mogućnosti državnog udara. Promjenom vlasti ponovno jačaju neki elementi autoritarnosti, ovoga puta u populističkoj varijanti, prožetoj koruptivnom hobotnicom na svim razinama, koju oslikava lik kontroverznog premijera, kasnije i najslavnijeg remetinečkog pritvorenika, Ive Sanadera. Dosljednije poštivanje demokratskih načela bilo je moguće tek nakon njegova odlaska s vlasti i odlučnijeg obračunavanja s kriminalom i korupcijom. Takav je trend ojačan hrvatskim ulaskom u Europsku uniju pa o demokratskim standardima kao očekivanom modelu ponašanja možemo ozbiljnije govoriti tek posljednjih godina, ali istodobno prožetih i razarajućom gospodarskom krizom i socijalnom depresijom. Već bi i potonji problemi bili dovoljni da novinarstvo ne funkcionira po uobičajenim demokratskim standardima.

Konkretnije rečeno, dogodio se bitan pomak u interakciji medija i politike. Političari, pa ni u rangu najviših državnih dužnosnika, više nisu izravna prijetnja novinarima koji istražuju svoje teme, često i vrlo neugodne za aktualnu vlast. Novinar i političar danas su u nekom obliku trgovačkog odnosa. Onaj prvi želi povlaštenu informaciju, tražeći da je dobije prvi, po mogućnosti i jedini, a drugi mu osigurava zaštitu od novinarskog seciranja političarevih postupaka. Ako novinaru bude ispunjen zahtjev, političara će štititi ne samo kao svoj skriveni izvor, nego će ga i unaprijed amnestirati od odgovornosti u nekoj aferi. Štoviše, primjeri iz hrvatske prakse pokazuju da se dugoročnije stvara i neprincipijelna „osovina“ između tog političara i njemu zaštitničkog medija. Prečesto se zna čiji je koji medij.

Olakšano je to i spoznajom da je od početka 1990-ih godina, dijelom i zbog nestanka omladinskih glasila, u medije ušlo na tisuće onih koji nisu ni školovani ni u praksi osposobljeni za novinarski posao. Takvi se nikada nisu opterećivali kodeksom i zakonskim okvirima svoje profesije, već znaju raditi samo ono što poslodavac od njih očekuje. Usporedbe radi, kuća Vjesnik, u svoje vrijeme najveća u jugoistočnoj Europi, 1980-ih je godina donijela odluku da se u njoj ne mogu zapošljavati novinari koji nemaju visoku stručnu spremu, tako da je i dio već zaposlenih žurno upisivao izvanredne studije. Tri desetljeća kasnije vlasnici medijskih tvrtki posprdno govore o mjerama koje bi dovodile do dizanja zanatske razine svojih zaposlenika. Oni upravo od toga zaziru, s obzirom da imaju jednodimenzionalnog, šutljivog i u pravilu jeftinijeg zaposlenika.

U posljednje smo vrijeme svjedoci kako zakulisne nagodbe između novinara i političara čak dovode i do nekih institucionalnih odluka koje imaju izravne posljedice po statuse i financijsko poslovanje medijskih kuća. Različiti politički i neskriveni materijalni interesi, koje posljednjih mjeseci iskazuju dvije najveće izdavačke kuće, EPH i Styria, to dovoljno potvrđuju. Otuda u njihovim tiskovinama i posebna briga za pojedine političke opcije, čak i otvoreni izrazi simpatija ili ljutnje prema pojedinim dužnosnicima.

Tko su, onda, danas pravi kontrolori, ne bi pretjerano bilo reći i gospodari, medijskih sloboda? Teško je da netko iz struke ne bi znao taj odgovor. Medijskim prostorom, a kriza je u tom kontekstu idealno ozračje, već godinama suvereno vladaju oglašivači. Oni s unosnijim marketinškim ugovorima zapravo su i nedodirljivi. Danas nije nikakav problem zalijepiti verbalnu pljusku i kreirati aferu bilo kojem političkom dužnosniku, od predsjednika, premijera, ministara i stranačkih lidera pa do župana ili gradonačelnika. Po potrebi se protiv njih može organizirati i pravi medijski linč. Prodaja kojeg primjerka više sve opravdava. Ni analitičari s najdužim pamćenjem ne mogu naći pandan marketinškoj kampanji hrvatske tabloidne perjanice 24 sata, čiji su brojni jumbo plakati diljem zemlje zbog predloženog rješenja o ograničenom krugu dnevnih tiskovina kojem bi bio umanjen PDV vodili žestoku kampanju izravno uperenu protiv aktualnog predsjednika Vlade RH. Zacijelo su im na takvoj lakoći razračunavanja pozavidjeli i kolege iz medijskih velesila.

Vlasnicima medija ne pada, međutim, na pamet nešto slično prirediti tvrtkama koje preko tih istih medija nude svoje proizvode i usluge. Stručnjaci tvrde da danas nije moguće uspješno poslovanje ako određena tiskovina od marketinga ne osigura barem polovicu ukupnih prihoda, dok je kod elektroničkih medija sve osim reklamnih ugovora marginalno. Zato vlasnici i menadžeri tvrtki koje traže marketinške usluge imaju pravo na dvojbene poslovne odluke, kao i rijetku privilegiju čuvanja vlastite privatnosti. Ukoliko je interes ipak nečija medijska promocija, hrvatski će čitatelj dobiti dirljivu priču o poslovnom čovjeku koji danonoćno izgara za opću dobrobit. Kritičkog odmaka kad je riječ o „kapitalcima“ neće biti. No, ako očekivani godišnji marketinški ugovor ipak izostane, najednom je moguće da o tvrtki i njegovu vlasniku saznate sve ono ružno što se godinama stavljalo u ladice.

U svemu se tome nemilice troši novinarska vjerodostojnost. Javnost je u razdoblju totalitarizma, dijelom i autoritarizma, imala razumijevanja za probleme novinarske profesije, tipične za sve komunističke i većinu tranzicijskih zemalja, budući da se ono odražavalo u sustavnom ograničavanju autorskih i uredničkih sloboda. Čitatelj, gledatelj i slušatelj u demokratskom ozračju ne želi slušati i trpjeti istu žalopojku, svjestan da su medijske slobode u novim okolnostima i zadana zakonska kategorija. Oni nostalgični sjećat će se nedemokratskih vremena kad se na medijskom prostoru barem znalo tko što i zašto financira ili subvencionira. Sada je puno teže i nezahvalnije pratiti tijek novca, iako iz njega proizlaze naizgled „čudne“ uređivačke koncepcije i teško objašnjivi stavovi o pojedinim kontroverznim javnim osobama.

Lako je razumljivo da je demokratski podbačaj, uz koji ide i nepodnošljiva razina tabloidnog pisanja i sveukupnog promišljanja stvarnosti, odraz svjesnog odricanja od profesionalnih standarda u cilju profita, katkad i golog medijskog preživljavanja. Najžalosnije je da su tiskovine, za koje postoje pouzdana mjerila, na najnižim razinama naklada u proteklih pola stoljeća. Primjera radi, zajedničke prosječne prodane naklade šest vodećih dnevnih tiskovina – 24 sata, Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije, Novog lista i Glasa Slavonije – u posljednje dvije godine jedva da dostižu Večernjakovu nakladu iz njegovih najboljih dana. A bilo je to, prisjetimo se, u razdoblju totalitarizma, a ona je bila stabilna i tijekom autoritarizma. Ostalo je zabilježeno da se u potonjem razdoblju Večernjak zbog efektne nagradne igre jednom tiskao u nevjerojatnih milijun primjeraka. Danas i spominjanje takvih epizoda zvuči minhauzenovski.

Sve u svemu, novinari su u očima prosječnog građanina opet podvojene ličnosti. Tako su licemjerne spomenute Januse iz Tuđmanove ere zamijenili hladnokrvni medijski „likvidatori“ iz demokratskog razdoblja, koji sve čine zbog osobnih probitaka. Novinar je istodobno shvaćen kao jednako uporni borac za pravdu i, traži li to poslodavac, beskrupulozno sredstvo za očuvanje i produbljivanje društvene nepravde. Javnost tek pojedince doživljava kao izuzetke od toga pravila. Dvojbeni status ima čak i nemali broj novinara elektroničkih medija, posebno HRT-a. Pozicija novinara u javnom servisu s unaprijed osiguranim prihodima iz pretplate i relativno skromnijim opsegom radnih zadataka od kolega u tržišnim medijima mnogima nije dovoljan stimulans da svoj posao obavljaju bez političkog kalkuliranja i podilaženja raznim lobijima. Najbolji je indikator letargičnosti u tom preskupom javnom servisu da smo godinama svjedoci kako je njihov informativni doseg uglavnom razrada tema koje smo ujutro čitali u tiskovinama.

Poseban su problem medijski portali, čije je bujanje te vlasničko i konceptualno transformiranje teško i pratiti. Iako bi ta brojnost trebala biti plus za medijski pluralizam, u praksi se događa da većina njih živi od prepisivanja već objavljenih informacija i skraćivanja svakovrsnih priopćenja. Kako status portala pravno nije djelotvorno riješen, rezultat njihova rada je da tiskovine gube kupce, a umjesto novinara dobivamo tek medijske činovnike kojima se intelektualni napor mahom svodi na kompjutorske operacije „copy - paste“.

Nezahvalno je prognozirati hoće li se medijska slika Hrvatske u skorije vrijeme poboljšavati. Kriza i dalje ruši standarde i kriterije, a i od loših se navika teško odvikavati. Pravila za naklade i vjerodostojnost su u osnovi jednaka: oboje se lako ruši, a vrlo teško raste. Dominacija tabloidnog novinarstva, u rasponu od tiskovina do televizije i nebrojenih portala, bit će dugoročan i nezaustavljiv proces, kako je to praksa i u ogromnoj većini demokratskih zemalja. Ono što se može učiniti ponovno je suočavanje novinarske profesije sa spoznajom da dominacija žutila ne znači da je javnost digla ruke od medija u kojima se mora znati što je informacija, a što insinuacija, što je činjenica, a što podvala, što je komentar, a što tek popis želja moćnih interesnih skupina. Vjerodostojnost ne može biti povremena i parcijalna. Valjda zato i nije lako biti medijski optimist.

 

Literatura:

Danas 1982. – 1992. (2002), ur. Joža Vlahović, Rijeka, Novi list.

Gavranović, Ante (2006): Medijska obratnica: Novi čitatelji traže drugačije novine, Zagreb, ICEJ – Sveučilišna knjižara.

Goldstein, Ivo (2008): Hrvatska 1918. – 2008., Zagreb, Novi liber – Europapress holding.

HND – prvo stoljeće: Hrvatsko novinarsko društvo 1910. – 2010. (2010), ur. Mario Bošnjak, Zagreb, Press dana.

Hudelist, Darko (1992): Novinari pod šljemom: O nekim tendencijama u hrvatskom novinarstvu za vrijeme obrambenog rata 1991-92., Zagreb, Nakladni zavod Globus.

Izbor 1940 – 1990 - tekstovi, slike i karikature novinara „Vjesnikovih“ listova (1990), ur. Drago Auguštin, Zagreb, NIŠPRO Vjesnik.

Kolanović, Maša (2011): Udarnik! Buntovnik? Potrošač…, Zagreb, Naklada Ljevak.

Novak, Božidar (2005): Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga.

Malović, Stjepan (2007): Mediji i društvo, Zagreb, ICEJ – Sveučilišna knjižara.

Mučalo, Marina (2010): Radio – medij 20. stoljeća, Zagreb, AGM.

Radelić, Zdenko (2006): Hrvatska u Jugoslaviji 1945. – 1991., Zagreb, Školska knjiga – Hrvatski institut za povijest.

Vilović, Gordana (2004): Etički prijepori u Globusu i Nacionalu 1999. – 2000., Zagreb, Fakultet političkih znanosti.

Vilović, Gordana (2007): Povijest vijesti, Zagreb, ICEJ – Sveučilišna knjižara.

Tiskovine: Vjesnik, VUS, Telegram, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Oko, Start, Polet, Studentski list, Nedjeljna Dalmacija, Danas, Globus, Slobodni tjednik, Nacional, Feral Tribune, Jutarnji list, 24 sata

 

Controlled Media More Trustworthy Than the Free: The Media Absurdities of a Totalitarian, Autocratic and Democratic Croatia

 

Abstract

 

During the totalitarian communist period it was clear against whom the journalists were fighting the battle for freedom of the press. On one side were those who wanted to objectively, without the usual ideological embellishment, write about all social processes, and on the other were the rigid and self-sufficient political structures. As the crisis in Yugoslavia deepened, one-party discipline softened, which simultaneously led to the growth of independence of the media. It was an unstoppable process. It is undisputed that the general public in the late years of the Yugoslav federation trusted the journalists more than its political officials. It was “the golden age” of Croatian newspapers, accompanied by the high print runs. The electronic media ratings were also rising, although they experienced a slower process of breaking free from the political embrace.

      

However, the independent Croatia, partly due to the war, experienced a kind of a step back when it came to freedom of the media. Tudjman’s authoritarianism resulted with a strengthening pressure on the state-owned media, and simultaneously liberalization of the market led to a proliferation of sensational and aggressive “yellow” journalism, which was no stranger to breaking all ethical norms. There was a strong clash between the right and left media radicalism, and the dissolution of the press company Vjesnik meant an end for some of the key political news magazines, as well as all youth magazines. Consequently, journalists and their editorial boards have begun to polarize between “the regime” and “the opposition”, although in fact material interests were largely more important than the ideological differences.

      

The transition to a democratic atmosphere also didn’t lead to a qualitative media breakthrough. In fact, the Croatian media have definitely lost their credibility. They are no longer controlled by the political elite, which in itself is very positive, but that hasn’t broadened the freedom of the media. The true rulers of the media have become advertisers, almost untouchable for any criticism. This is particularly evident in the circumstances of a drastic decline in circulation of most newspapers and continuous growth in the number of concessions in the television and radio domain, as well as the proliferation of Internet portals. The logical consequence is a complete commercialization of the media, and the professional and social status of journalists is continuously weakening.

 

Key words: media, credibility, totalitarian, autocratic, democratic, journalistic freedom, politicians, advertisers.

 

 

---

3(4)#8 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 32-019.5:17 Izlaganje sa znanstvenog skupa Conference paper Primljeno: 25.1.2014.

 

 

Ivan Tanta i Gordana Lesinger

Veleučilište „VERN“, Zagreb, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Odjel za kulturologiju, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, Hrvatska
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Etika struke odnosa s javnošću - utječu li odnosi s javnošću na novinarstvo u Republici Hrvatskoj?

Puni tekst: pdf (496 KB), Hrvatski, Str. 540 - 554

 

Sažetak

 

U ovome radu analizirat ćemo i usporediti etičke kodekse udruga za odnose s javnošću, kao i etičke kodekse novinarskih udruga, kako bismo odgovorili na pitanje gdje je granica odnosa s javnošću i novinarstva. Gdje prestaje jedno, a počinje drugo te u kojoj se mjeri ove dvije profesije dotiču i utječu jedna na drugu.

 

Kako bismo odgovorili na ostala pitanja, u radu ćemo koristiti metodu ankete i analize sadržaja te metodu intervjua, s ciljem ispitivanja kakvo je mišljenje o najčešće kršenom naputku iz etičkog kodeksa HUOJ-a.

 

Koliko su u medijima prisutne manipulacije i spinovi, neka su od pitanja na koja tražimo odgovor kroz ovaj rad. Jednako tako, zanima nas prepoznaje li javnost manipulacije i spinove koje najčešće dolaze iz radionica političkih stranaka. Ispitat ćemo i u kojem bi se smjeru struka trebala razvijati, te koliki je interes za strukom kod potencijalnih, budućih kolega.

 

Ključne riječi: odnosi s javnošću, novinarstvo, etika, etički kodeks, spin, manipulacije.

 

 

1. Etika i profesionalizam u odnosima s javnošću

Postoji mnogo razloga zašto bi etika i profesionalizam trebali obilježavati praksu odnosa s javnošću, ali su jednako tako važna obilježja i povjerenje, društvena odgovornost, ravnoteža moći i obaveza, izgradnja zajednice i rješavanje sukoba. Smisao odnosa s javnošću je u izgradnji i održavanju odnosa, a za to je od ključnog značaja povjerenje. Za organizaciju je važno da je predstavlja netko etičan i profesionalan. 

Povjerenje u velikoj mjeri ovisi o integritetu individualnih praktičara pa je to jedan od razloga zašto se odnosi s javnošću nalaze pod takvim povećalom i zašto su tako moćni i utjecajni. Praktičari imaju obvezu da budu što je moguće profesionalniji.^[58]

Etička pitanja i dileme svojstvena su odnosima s javnošću, a zadaća im je osigurati da praktičari odnosa s javnošću djeluju u skladu s etikom što je osnova profesionalnosti i kredibiliteta na terenu.^[59] Dakle, možemo zaključiti kako je pitanje etičnosti jedno od najčešćih pitanja koje „proganja“ područje odnosa s javnošću.

Kako navodi Patricia J. Parson^[60] pitanje etičnosti u odnosima s javnošću danas je postao oksimoron zbog sve veće pojave „spina“, posebice u području politike i gospodarstva. Sve je više prisutna sumnja javnosti – uključujući zaposlenike, medije, klijente i potrošače, itd. – koji su vrlo skeptični prema onome što im se svakodenvno poruču . Mi si naprosto ne možemo priuštiti da više doprinosimo ovoj vrsti nepovjerenja, što nas dovodi do pitanja: koliko je zapravo važna etika u odnosima s javnošću?^[61]

 

2. Analiza rezultata istraživanja

Za potrebe ovoga rada proveli smo istraživanje na 138 ispitanika tijekom srpnja i kolovoza 2013. godine. Anketi su se odazvali većinom muškarci. Obuhvatili smo sve životne dobi, a kod uvodih pitanja dobili smo slijedeće podatke: 

a) Opći podaci: 

Izvor: vlastito istraživanja srpanj/kolovoz 2013.
Od 138. istpitanika koji su sudjelovali u anketi većina njih 105, odnosno 76%, je zaposleno, dok je 33 ili 24% nezaposlenih. Polovina ispitanika, njih 58 ili 50%, ne radi u poslovima bilskim novinarstvu ili odnosima s javnošću, dok 51 ispitanik odnosno nešto manje od 50% radi na ovim poslovima.

Izvor: vlastito istraživanja srpanj/kolovoz 2013.
Ispitanici pokrivaju sve sektore društva od javnog sektora (9%), privatnog sektora (17%), nevladinog sektora (5%), preko agencija (12%) i glasnogovorništva (4%), do samog novinarstva (23%). Većina ispitanika pokriva odnose s medijima (16%) i online komunikacije (19%) a zastupljene su i ostali segmenti odnosa s javnošću.

Izvor: vlastito istraživanja srpanj/kolovoz 2013.
b) Kao dobre vještine testirali smo „kreativnost“ za koju čak 82 ili 60% ispitanika smatra da je bitna. Nadalje, 76 ispitanika ili njih 55% smatra kako dobar PR-ovac treba imati „organizacijske vještine“. „Otvorenost prema ljudima“ također je visoko ocijenjena, pa tako 80 ispitanika ili 58% smatra ovu vještinu bitnom, dok je „integritet“ kao dobru vještinu ocijenilo njih 67 ili 49%.

„Sklonost timskom radu“ se i ne smatra tako bitnom vještinom, pa je tako 38% ili 52 ispitanika ovu vještinu ocijenilo visokom ocjenom. „inteligencija“ je svakako potrebna praktičarima odnosa s javnošću što je potvrdilo 77 ispitanika ili 56%. „Uvjerljivost“ i „Komunikativnost“ su dvije vještine za koje ispitanici smatraju da su PR-ovcima najpotrebnije, pa tako 71% ili 98 ispitanika smatra kako PR-ovci trebaju biti uvjerljivi a čak 113 ispitanika ili 83% ocjenjuje komunikativnost kao dobru vještinu.

Izvor: vlastito istraživanja srpanj/kolovoz 2013.
c) Na pitanje „Koliko se često informacije koriste kao manipulacija?“ čak 75% njih vidi često informacije koje su korištene kao manipulacija, dok njih 25% vjeruje da se stalno koriste u svrhu manipuliranja. Nitko od ispitanika ne smatra da su informacije u svrhu samo informiranja.

Ispitanici u najvećoj mjeri nisu 100% povjerljivi, ali ni nepovjerljivi u informacije objavljene od strane medijskih kuća. Najveći dio ispitanika, njih 54% većinom vjeruje informacijama, a njih 44% većinom ne vjeruje. Tek jedan ispitanik je rekao kako nikada ne vjeruje medijskim kućama, a isto tako je zanimljivo kako ni jedan ispitanik ne vjeruje u potpunosti medijskim kućama.

d) Na pitanje „Što prema vašem mišljenju od sljedećeg dobro opisuje odnose s javnošću“ većina ispitanika, čak 53%, odlučila se za odgovor o izgradnji reputacije pa se prema ovome može zaključiti kako većina ispitanika smatra odnose s javnošću pozitivno strukom bez spina i manipulacije, za koji se odlučilo samo 13% ispitanika. U radu ćemo dalje vidjeti kako su otvorena pitanja dala sasvim drugačije odgovore.

 

3. Etika u odnosima s javnošću

Ako je etika znanost o moralu, a moral je shvaćanje o pojmovima dobra i zla, tada bi etika u odnosima s javnošću bila: kako se postaviti i kojim sredstvima se koristiti prema dobrom ili lošem javnom mišljenju, a da se istovremeno ta javnost ne podcjenjuje, ne vrijeđa ili ne omalovažava. U odnosima s javnošću, etika uključuje vrijednosti kao što su poštenje, otvorenost, odanost, istoznačnost, poštovanje, integritet i iskrena komunikacija. Ova definicija etike u odnosima s javnošću daleko je od prakse o kojoj su pisali Grunig i Hunt u smislu termina “flacking for space” (1984, str. 30) koji ova dva autora pojašnjavaju na način da je postojao neprestani napor praktičara u odnosima s javnošću da se dobije slobodan medijski prostor za klijenta gdje su se oni koristili svim mogućim trikovima kako bi iskoristili medije ili su spinali poruke tehnikama persuazije.^[62]

Trenutna istraživanja, kako navodi Shannon A. Bowen^[63], podupiru povijesne trendove “flacking for space” koji povezuje odnose s javnošću sa svim neetičnim radnjama kao što su laganje, spin pa čak i špijunaža. Mnogi kritičari navode kako etika u odnosima s javnošću ne može biti praksa jer oni sami po sebi iziskuju manipulaciju i propagandu. Na žalost uvriježeno je mišljenje među mnogim novinarima, političarima ali i laicima kako je „etika u odnosima s javnošću“ oksimoron: ili je nestvarna mogućnost ili je paravan kako bi se sakrila obmana.

Patricia J. Parsons (2008. str. 8.) u knjizi Ethics in Public Relations: A Guide to Best Practice navodi tri moguća okvira koja definiraju etiku u odnosima s javnošću:

- Etika nije samo ono ono što je postalo prihvaćeno unutar same prakse. Samo zato što se nešto neprestano radilo pogrešno, ne znači da je poželjno to ponoviti.

- Etika nije samo pitanje smišljanja načina kako se izvući. Ne biti uhvaćen kad učiniš nešto pogrešno još uvijek ne znači da je to nešto ispravno. Činiti pravu stvar radi vlastitih potreba često se smatra obilježjem osoba koje djeluju na niskoj razini moralnog razvoja.

- Etika je više od slijepog držanja slova zakona. Zabluda je pretpostaviti da je sve što je legalno također i moralno ispravno ili ne znači da sve što smatramo etičnim nužno mora biti i legalno.

Kako ne postoji jedinstvena definicija i okvir kojega bi se praktičari trebali držati, etika u odnosima s javnošću danas se uvelike oslanja na etičke kodekse koji postoje unutar svih relevantnih udruga za odnose s javnošću a koji se najčešće odnose na moralne principe poput iskrenosti, poštenja i nenanošenja štete drugima.

 

4. Jesu li etika i odnosi s javnošću oksimoron

Posao praktičara odnosa s javnošću je iznositi stajališta institucije ili osobe koju predstavlja u javnosti. Pokatkada ta stajališta nisu takva da bi se s njima složila šira javost, stoga sami praktičari oblikuju i prilagođavaju svoje izjave trenutku i temi koju zastupaju. Činjenica je da šira javnost nije upoznata s tehnikama odnosa s javnošću, stoga je stručnjak za korporativne komunikacije, David Michie, praktičare odnosa s javnošću nazvao „nevidljivim nagovaračima“ (nap. prev)^[64].

Ono što smo naveli u sažetku kao područje koje ćemo obraditi u radu jest problem samih odnosa s javnošću i praktičara koji se bave ovom strukom. Evidentno je kako su se na svom razvojnom putu sami praktičari odnosa s javnošću prestali brinuti o vlastitoj reputaciji i percepciji same discipline unutar javnosti kojima se obraćaju. To je loše jer odnosi s javnošću sami po sebi nisu loši niti manipulativni, kaže Wendell Potter u svom tekstu Does Ethical PR have to be an Oxymoron, Richard Edelman?, pa nadalje kaže: „Odnosi s javnošću su bili ili jesu korišteni za dobru svrhu. Čak i najplemenitiji slučajevi mogu imati koristi od komunikacijskih stručnjaka koji će pojasniti činjenice, proširiti informacije te suprotstaviti netočne tvrdnje.“^[65]

Cutlip & Center u knjizi „Učinkoviti odnosi s javnošću“ napisali su kako „odgovornost u profesiji znači da se praktičari moraju suočiti s posljedicama svojih djela“, odnosno da se odnosi s javnošću moraju ponašati etično te poticati svoju radnu sredinu na etično ponašanje. Imperativ je da etičnost bude autentična, institucionalizirana te afirmirana etičkim kodeksima, treninzima te sankcijama unutar organizacija.^[66]

 

5. Etičnost u medijima

Novinari bi po definiciji trebali iznositi činjenice, te izbjegavati unošenje osobnih stavova i komentara u samu priču. Novinari služe javnosti i iznose činjenice i po načelu se razlikuju od onih koji spinaju podatke te se uključuju u aktivnosti odnosa s javnošću. No, što se događa kada odnosi s javnošću postanu dio novinarstva i obrnuto?

Patricia J. Parsons (2008, str. 95.) navodi misao profesora Melvina Sharpea koji smatra kako odnosi s javnošću imaju vitalan i uravnotežen odnos s medijima. „Odgovornost je odnosa s javnošću kao profesije, održati medije etičnima, transparentnima, odgovornima, točnima baš kao što mediji… imaju javnu odgovornost informirati, postavljati pitanja i analizirati ponašanja organizacija ili vlasti koje savjetuju odnosi s javnošću.“
Sve što novinari rade ima etičke implikacije iz razloga što sve što novinar napiše ili kaže ili odbije napisati ili reći utječe na javnost. Taj utjecaj može biti manji ili veći. 

Zbog toga što mediji imaju veliki utjecaj, od vitalnog je značaja da se novinari ponašaju na profesionalan i odgovoran način. 

No pitanje je što je u pozadini medijskih kuća i tu treba slijediti trag novca. Trag novca uključuje pitanje vlasništva, utjecaja i kontrole. Također uključuje i odgovorno izvješćivanje koje bi javnosti trebalo omogućiti dovoljno informacija a koji bi, potom, samostalno mogli donijeti zaključak o legitimnosti podataka - bilo da se radi o informaciji koja je došla od strane odnosa s javnošću ili je informaciji koju je „ulovio“ sam novinar.^[67]  Kada se mediji ponašaju nerazborito dogodi se nekoliko stvari, navodi Baldwin Chiyamwaka u tekstu Media ethics: A Call to Responsible Journalism^[68]: 

1. nanesena je nepotrebna šteta javnosti;
2. mediji su izgubili kredibilitet;
3. gubi se uloga medija kao „watch dogs“ iliti čuvara demokracije;
4. dobrobit demokracije time trpi.

Doba informacija i tehnologija užurbano mijenja novinarstvo na mnoge načine, ali temelji novinarstva kao što su etičnost, točnost i pravednost nisu se promijenila i danas su još značajnija nego ikada.

 

6. PR-izacija medija

Istina je da mediji trebaju odnose s javnošću jednako koliko odnosi s javnošću trebaju medije. A karakter odnosa između odnosa s javnošću i medija često i jest uzrok najvećih mogućih etičkih nesuglasica.^[69]

Snalažljivost PR-ovaca, potreba za prikazivanjem klijenata u pozitivnom svjetlu, istovremeno prikrivajući negativnosti (za što klijenti i plaćaju PR stručnjake ali i zakupljuju reklamni prostor u medijima), pridonose utjecaju na novinarstvo, manipulaciji, često neistraživanju informacija od strane novinara, ili nemogućnosti iznošenja stvarnih informacija od strane novinara zbog budžeta koji agencije tj. njihovi klijenti donose medijima.

No, i samo novinarstvo utječe na odnose s javnošću, jer teme koje izabiru novinari pod paskom urednika i vlasnika medija zasigurno utječu na kreiranje događaja, odnosa s javnošću raznih klijenata i njihovih PR stručnjaka. Novinari često ne mogu razumjeti temu niti provjeriti točnost prezentiranih informacija pa su osuđeni na puko prenošenje informacije.

Kimberly Blessing i Joseph Marren u tekstu „Is the PR-ization of Media . . . B.S.?“^[70] navode sljedeći primjer kojim opisuju stanje u struci navedeno u sažetku: „Praktičar odnosa s javnošću pokušava uvjeriti urednika da njegovom/njezinom klijentu da stranicu za tekst kako bi izvijestili o nekom događaju na njima željeni način. Urednik, takozvani „gatekeeper“ mora odlučiti hoće li uložiti novac i novinaru dodijeliti praćenje toga događaja, što je u pravilu proizvedena priča. Novinar kojemu je dodijeljeno praćenje priče, najčešće je pretrpan zadacima i nema baš puno žara za praćenje događaja. Iako je novinaru stalo do posla i želi napraviti dobru priču, novinari su najčešće razapeti između rokova i očekivanja urednika za broj priča koje bi trebali proizvesti. Stoga se novinari najčešće pouzdaju u praktičare odnosa s javnošću, ali oni po prirodi posla žele prikazati priču na određeni način. Stoga je prava moderna era novinarske etike u pogledu objektivnosti jako ugrožena.“

Odnosi s javnošću su važan pružatelj informacije i medijskih sadržaja te veza koja omogućuje dostupnost informacija jednako kako su „PR-ovci“ ti koji definiraju „istinitu“ informaciju. Stoga postoji etička obaveza u radu s medijima, a upravo ovdje prestaje dogovor unutar struke.^[71]

Postavljaju se dva velika pitanja – poštenje u našoj komunikaciji i pristup: valja razlikovati pristup prema medijima i pristup od strane medija. Oba ova potencijalno problematična pitanja mogu utjecati ne samo na odnose između odnosa s javnošću i medija, nego i na odnose između organizacija i njihove javnosti koji konzumiraju medije kao izvor vlastitog informiranja.^[72]

 

7. Spin

Dio novinara i urednika ugaslog tjednika Forum preuzeli su domenu www.forum.tm s namjerom da nastave započeti projekt koji je u kratko vrijeme izlaženja dobio niz vrijednih nagrada Hrvatskog novinarskog društva.

Način na koji su se obratili online zajednici bila naslovna stranica portala koja je stajala tijekom svibnja 2013. godine, a koja je sadržavala sljedeću poruku: „Odlučili smo se primiti posla koji znamo raditi. Zato smo od bivšeg izdavača baš na Dan slobode medija preuzeli portal tjednika Forum čije gašenje nismo baš radosno prihvatili jer mislimo da novinarstvo u Hrvatskoj znači više od pukog PR-a, spinanja informacija za vladajuću/oporbenu stranku, najveće korporacije ili odrađivanje posla za susjeda iz kvarta kako bi platio kavu. Smeta nam kada vas uvjeravaju da je novinarstvo umrlo i da više nitko ne želi čitati kvalitetno obrađene teme…“^[73]

Javnost sve više zanima pojava utjecaja medija na javnost ali i utjecaja odnosa s javnošću na medije, što su pokazali i rezultati provedenog istraživanja.

Spin je vrsta propagande kojom se uz pomoć manipulacije kreira mišljenje o organizaciji ili osobi, koje je najčešće drugačije od stvarnoga odnosno spin je pokušaj da se u komunikaciji koja prethodi nekoj objavi nametne ono što spin doktori žele kako bi se sakrio eventualni problem. To je uljepšavanje sadržaja priče bez stvarnog pokrića u činjenicama, korištenje neke pozitivne činjenice kako bi se skrilo hrpa negativnih činjenica... Pri tome se koriste diskutabilne metoda i načini kako bi se u javnosti plasirale poruke koje idu u korist isključivo naručitelju spina!

Odnosi s javnošću, prema svome habitusu, predodređeni su na komunikaciju i međusobno razumijevanje ali teoretičari odnosa s javnošću teško će napisati, a praktičari još teže priznati da u primjeni odnosa s javnošću ne „leži“ sve na međusobnom razumijevanju. Nastojeći zadovoljiti svoje primarne potrebe ponekad  PR „skrene“ u neke druge vode. Manipulira li tada s javnošću ili s medijima?^[74]

Oni koji provode ove manipulacije u djelo danas se nazivaju „spin doktori“. Za „spin doktore“ postoji niz definicija i opisa – njihova je zadaća, među ostalim, davanje anonimnih smjernica o „stvarnom značenju“ nekog događaja, akcije ili izjave te oblikovanje interpretacije. Većina spin doktora nekada su bili novinari i zato znaju kako funkcioniraju mediji. Svjesni su ovisnosti novinara o rokovima i uvijek su spremni davati informacije.^[75]

U knjizi „Spin doktori – medijski manipulatori“ Knežević (ibidem) nadalje navodi kako su prema Anthony Davisu mediji skovali termin „spin doktori“ za one osobe koje vlada zapošljava kako bi kontrolirala sadržaj vijesti. 

Termin, prema Davisu, potječe od izraza koji znači prikazati nešto u drugačijem, povoljnijem svijetlu. Obzirom su odnosi s javnošću uvjerljivi i uvijek pozitivan, novinari su počeli koristiti termin „spin doktori“ općenito za sve koji se bave odnosima s javnošću.^[76]

U članku "True Spin": An Oxymoron or a Lofty Goal?“^[77] autorica Diane Farsetta navodi kako su uvjeti u kojima rade američki novinari kvalitetom u konstantnom padu, a novinari su pretrpani poslom. Ovo je namjerno istaknuto kako bi se ukazalo na zadaću novinara da informacije trebaju biti jasne, pravodobne, točne te da komunikacija s novinarima treba biti pristojna. No, ovo je točno trenutak koji PR tvrtke i njihovi klijenti koristi kako bi plasirali krivotvorene informacije u medijima. I uistinu, nadimak „spin doktor“, koji se dodjeljuje gotovo svima u odnosima s javnošću, unutar sebe govori o „ne baš – tako – časnom pristupu komunikaciji s medijima“ a posljedično niti s širom javnošću. Istina je da samo ime i nije tako daleko od istine. I prije nego počnete negodovati zbog svoga poštenja, trebamo porazmisliti o tome kako je većina nečasnih stvari oko odnosa s javnošću puno prihvatljivije od potpune laži. A one su toliko lukave da ih često i previdimo. ^[78]

 

8. Etički kodeksi 

Ono što razumijemo kao najočitiji i najpotrebniji dio djelatnosti, dušu svih profesionalnih udruga, jest sastavljanje etičkog kodeksa i briga da on prodre do svih djelatnika koji pretendiraju biti profesionalci na ovom području, te da ga se, naravno, pridržavaju u svojoj karijeri. Etički kodeks stoji u službi zaštite klijenata i privilegiranog položaja struke u društvu. Normalno je da pri tome imaju zakonsku snagu! Uostalom svaka profesija zahtijeva posebna znanja i vještine važne za javnu dobrobit; logično je da su je sposobni obavljati samo kvalificirani pojedinci pa i to onda govori u prilog neophodnosti strogog kodeksa i njegova oživotvorenja, a u nastojanju etabliranja jedinstvenih standarda prakse odnosa s javnošću za svaki je kodeks važno da se povremeno mijenja kako bi se prilagodio novim problemima. 

Ivy Lee sastavio je 1906. Deklaraciju načela koja je bila prvi etički kodeks za odnose s javnošću. 

Deklaracija: „ ... Sav naš rad je otvoren javnosti. Naš cilj je osigurati vijesti.

...Mi jamčimo točnost. Brzo ćemo proslijediti svaki novi detalj vezan uz bilo koji predmet te ćemo rado pomoći urednicima da se izravno osvjedoče u vjerodostojnost bilo koje činjenice. Ukratko, naš je plan da iskreno i otvoreno, u ime poslovnih koncerna i javnih institucija, pružamo tisku i javnosti SAD-a brze i točne informacije o predmetima o kojima javnost želi znati više.“^[79]

Kodeks Američke udruge za odnose s javnošću najdetaljniji je i najopsežniji kodeks. Usvojen je 1954., a doživio je više revizija. Cilj mu je postaviti članovima PRSA-e zajedničke smjernice ponašanja, a menadžerima pružiti čisto razumijevanje njihovih standarda. Ovaj je kodeks postao alat za razlikovanje profesionalaca u odnosima s javnošću od raznoraznih mutnih promotora i publicista koji su počeli koristiti termin odnosi s javnošću kako bi opisali svoje aktivnosti.^[80]

Patricia J Parsons (2008, str. 64.) napominje kako bi možda bilo najkorisniji način gledanja na etičke kodekse kao profesionalni ugovor s društvom kojemu se služi te nadalje kaže kako se time postavljaju očekivanja koja će praktičari komunikacijskih disciplina prepoznati kao svoj moć utjecaja te će pružati usluge u određenome smjeru. Na taj način oni artikuliraju svojevrsni dogovoreni ugovor s društvom. Ako etičke kodekse gledate na takav način, čini se kako to ima stanoviti smisao. Kodeksi čine svojevrsna obećanja kakvo se ponašanje može očekivati, no ovdje leži jedno drugo pitanje – je li to najmanje ili najviše što možemo očekivati?

Praktičari etike unutar struke odnosa s javnošću teško mogu nazrijeti dobro za kontinuirani napredak etičkih standarda, posebice zbog nedosljednosti kroz povijesti i reputaciju. 

Ta nedosljednost kroz povijest i nešto manje nedosljedna reputacija koju odnosi s javnošću imaju unutar društva postigli su to da skeptici u društvu vjeruju kako su naši kodeksi samo PR vježba – stvoreni su kako bi impresionirali one koji kažu kako nismo etični, ali su ipak primjenjivi u svakom slučaju^[81]

Krajnja je točka na kojoj počivaju etički kodeksi polazište su za raspravu o tome što čini neetično ponašanje u bilo kojem području. Vjerojatno je istina da imamo nekolicinu pojedinaca koji imaju visoke moralne standarde, manje bismo se trebali brinuti za stvaranje kodeksa. No, obzirom će se to teško dogoditi u odnosima s javnošću ili nekom drugom području,  možda će ipak kodeksi pomoći u daljnjem vođenju rasprava oko etike. ^[82]

„Vrijednosni sustav zlatni je standard u odnosu na koji svaki pojedinac određuje što je dobro, a što loše; što je pravedno, a što nepravedno, stoga smo u novom etičkom kodeksu posebnu pozornost posvetili definiranju vrijednosti članova HUOJ-a. Vrijednsti definiraju standard poželjne profesionalne prakse, odnosno služe kao smjernice u svakodnevnom radu i odlučivanju.“^[83]

Upravo radi podizanja svijesti o samoj struci Hrvatska udruga za odnose s javnošću ove je godine donijela novi etički kodeks.U Kodeksu je osam temeljnih vrijednosti: stručnost, nezavisnost, odanost, pravednost, poštovanje, različitost, osobna odgovornost a svaka je opisno definirana kako bi bilo jasnije na što se odnosi, navodi Lider u svom specijalu.

 

9. Usporedba etičkih načela

Etički kodeks Hrvatske udruge za odnose s javnošću (HUOJ)^[84]
Postavljeni temelji struke u Hrvatskoj, održavanje standarda, pošten i iskren odnos prema drugima, poštovanje etike i zakona, također su navedeni kao principi dobrog poslovanja u kojemu je bitno kako poštovanje načela Kodeksa i principa tako i obveza da se skrene pozornost nadležnih tijela na primjere lošeg poslovanja i nepridržavanja odrednica postavljenih načelom i kodeksom Udruge.

Etički kodeks Public Relations Society of America (PRSA) ^[85]
Kodeks je sastavljen kako bi se riješile eventualne moralne i etičke dvojbe onih koji su u novinarskoj profesiji. Vrednote i propisi su esencijalni dio kodeksa, ali son e također bavi i suvremenim temama poput trendova,tehnologije i javne politike.

Etički kodeks International Public Relations Association (IPRA) ^[86]
IPRA je nastojala biti intelektualni vođa profesiji odnosa s javnošću. Kao uzor IPRA-inom kodeksu u njega su integrirana i još tri ranija kodeksa: Venecijanski, Atenski i Biselski kodeks.Navedena su ljudska prava kao prva odrednica te poštovanje istih. Demokracija i etika također su vrlo bitne stavke u načelima IPRA-e

Kodeks ponašanja Chartered institute of public relations (CIPR) ^[87]
Članovi koji se učlane u CIPR-in kodeks imaju obvezu obnavljanja članstva svake godine tako da je to jedini Kodeks koji zahtijeva da se članstvo obnavlja, a time i podsjeća na odrednice samoga kodeksa. Odrednice se tiču kako osobnog napretka samih novinara tako i obveze širenja točnih i provjerenih informacija u skladu sa zakonskim regulativama. Baš kao i struka odnosa s javnošću, i novinari imaju svoje etičke kodekse i pravila ponašanja:

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) „Kodeks časti hrvatskih novinara –HND“^[88]
Naglasak je na pravima pojedinca na informaciju te na obvezama profesionalaca u struci da pravovaljano , iskreno i odgovorno budu pružatelji tih informacija.

Europski kodeks novinarstva ^[89]
Odrednice ovog kodeksa su istina, poštovanje privatnosti no ne i ako je u javnom interesu širenje te informacije što nije navedeno ni u jednom prethodnom kodeksu.
Navodi se i obrana novinarske slobode te pravo svakog novinara na njegova autorska prava što govori da su se tu pobrinuli kako za zaštitu primatelja informacija tako i za pružatelje istih.
Novinarski kodeksi uče nas časnosti i točnosti u prikupljanju i odašiljanju informacija, zaštiti tajnosti podataka, kada je to potrebno, poštenju i izbjegavanju mita. Ono što novinari nastoje postići, u smislu javne komunikacije, ne razlikuje se od onoga čemu streme odnosi s javnošću. Ako u osnovi nismo tako različiti, možda je jednostavno došlo vrijeme da zajednički surađujemo na unaprjeđivanju odnosa kako bismo zajednički mogli raditi za dobrobit društva.^[90] 

 

 10. Zaključak

Radom nastojimo ukazati na kontinuitet etičkih problema i dilema u odnosima s javnošću od njihova utemeljenja do danas i doći do mogućega etičkog okvira pristupa toj djelatnosti. Nakon kratka opisa definicija i razvoja struke odnosa s javnošću i prikaza osnovnih postavki recentnih teorija etike u njoj. Potom prosuđujemo njihov pristup etici i uspoređujemo ga s recentnim pristupima etici u odnosima s javnošću te izvodimo zaključke. Spoznajemo kontinuitet dvojbi između dva temeljno različita pristupa etici u ovoj struci od njezina utemeljenja do danas te potrebu za jedinstvenim i jasnim etičkim okvirom donošenja odluka u toj djelatnosti. Javnost očekuje profesionalno i točno iznošenje činjenica, ali imidž odnosa s javnošću kao profesije je često nepravedno negativan zbog neprofesionalnog i neetičkog postupanja pojedinaca u okviru struke. U praksi su česte pojave da se etika u odnosima s javnošću smatra oksimoronom. Etičko mišljenje stručnjaka u odnosima s javnošću kreće se od Biblijskog stava ”sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima” (Matej 7:12) do profesionalne odanosti kompaniji ili organizaciji za koju rade. Zbog prevencije i sankcioniranja neetičkih pojava važno je postaviti pravila u vidu kodeksa prema kojima će stručnjaci iz oblasti odnosa s javnošću prilagoditi svoja ponašanja. 

Ljudi su skeptični prema informacijama koje dobivaju. Sve manje su sigurni da su informacije koje dobivaju zaista tu da ih informiraju, a sve više vjeruju da su puštene u svrhu manipuliranja javnog mnijenja. Što se tiče mišljenja stručnih ljudi, možemo vidjeti kako i oni navode da je etičnost stvar pojedinca i da ako se i pojavi ta neetičnost da je najčešće uzrok taj pojedinac kojem je u tom trenutku bitno nešto reći drukčije od prave istine. Puno reformi i još više vremena trebat će da ljudi počnu vjerovati onome što im se nudi kao informacija i da to počnu gledati ponovno kao informaciju a ne kao sredstvo manipuliranja i lakšeg stizanja k nekom cilju.

 

---

 

Literatura:

KNJIGE:

TENCH R., YEOMANS L, Otkrivanje odnosa s javnošću, Biblioteka Print, Zagreb (2009) 

PARSON PJ, Ethics in Public Relations: A Guide to Best Practice, Kogan Page Limited, London and Philadelphia (2004) 

PARSON PJ, Ethics in Public Relations: A Guide to Best Practice, Kogan Page Limited, London and Philadelphia (2008.)

CUTLIP AND CENTER: Effective Public Relations, Prentice Hall, New Jersey (2012) 

KNEŽEVIĆ V: Spin doktori – medijski manipulatori“, Littera, Banja Luka (2006)

TOMIĆ Z, Odnosi s javnošću: teorija i praksa, Biblioteka: Komunikacija, Zagreb (2008)

 

ČLANCI:

BOWEN AS, Ethics and Public Relations, IPR Syracuse University, čitano 18.08. 2013 Dostupno na: http://www.instituteforpr.org/topics/ethics-and-public-relations/    

Potter W, Does "Ethical PR" HAVE to be an Oxymoron, Richard Edelman?, PR WATCH, čitano 10. 08. 2013. Dostupno na: http://www.prwatch.org/node/9650

Chiyamwaka B, MEDIA ETHICS: A Call to Responsible Journalism, UNESCO, čitano 10. 08. 2013. Dostupno na: www.unesco.org/new/fileadmin/.../media-ethics.pdf  

BLESSING K,  MARREN J, Is the PR-ization of Media . . . B.S.?, čitano 10.8.2013. dostup na: http://www.mediaethicsmagazine.com/index.php/browse-back-issues/145-spring-2013/3998865-is-the-pr-ization-of-media-bullshit

Bowen AS, The Fight for the Soul of Public Relations, Media Ethics Magazine, čitano 20.8.2013. Dostupn na: http://www.mediaethicsmagazine.com/index.php/analysis-commentary/3851474-the-fight-for-the-soul-of-public-relations

Farsetta D, True Spin": An Oxymoron or a Lofty Goal?, PR WATCH, čitano 20. 08. 2013. Dostupno na: http://www.prwatch.org/news/2006/02/4453/true-spin-oxymoron-or-lofty-goal

 

INTERNETSKE STRANICE:

The Chartered Institute of Public Relations definition of public relations, čitano 23.04.2013. Dostupno na: http://www.cipr.co.uk/content/about-us/about-pr  

Etički kodeks Hrvatske udruge za odnose s javnošću, čitano 23.04.2013 Dostupno na:  http://www.huoj.hr/dokumenti/eticki-kodeks-hr67 

Crnjak M, Ekipa bivšeg Foruma pokrenula novi portal Forum.tm, Poslovni dnevnik, čitano  06. 09. 2013. Dostupno na: http://www.poslovni.hr/hrvatska/ekipa-bivseg-foruma-pokrenula-novi-portal-forumtm-239651

Ivy Ledbetter Lee - founder of modern public relations, čitano 20.09.2013. dostupno na: http://www.roibg.com/en/?cat=6&sub=17&id=16

PR – odnosi s javnošću, specijal časopisa Lider, 15. 11.2013. 

PRSA code of ethics čitano 18.08.2013. dostupno na: http://prsahoosier.org/code-of-ethics/

IPRA Codes čitano 18.08.2013. dostupno na: http://www.ipra.org/about/ipra-codes

Kodeks časti hrvatskih novinara, čitano 18.08.2013. dostupno na: http://www.hnd.hr/hr/dokumenti/

European Code of Journalism Ethics, čitano 17.08.2013. Dostupno na: http://ethicnet.uta.fi/

 

Ethics of the Profession of Public Relations - Do Public Relations Affect the Journalism in Croatia?

 

Abstract

 

In this paper, we analyse and compare the ethical codes of public relations associations and the ethical codes of journalist associations in order to answer the question of where the boundaries of public relations and journalism lie. Where one ends and the other begins, and the extent to which these two professions overlap and affect each other.

 

To answer our other questions, the paper will use the survey method, content analysis and the interview method to test the opinion on the most violated instruction from the CPRA ethics code.

 

One of the questions we seek to answer is: how present are manipulation and spins in the media? We are also interested to learn whether the public recognises manipulation and spins from the workshops of political parties. We will also investigate the direction in which the profession should develop and the extent of the existing interest among our potential future colleagues.

 

Key words: public relations, journalism, ethics, code of ethics, spin, manipulation.

 

 

---

3(4)#9 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 070.11(497.16):614.8:656.1(047) Izlaganje sa znanstvenog skupa Conference paper Primljeno: 10.2.2014.

 

 

Mirko Jakovljević

Kolašinske novosti, Kolašin, Crna Gora
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Principi za primjenu osnovnih načela novinarskog kodeksa prilikom izvještavanja o prometnim nesrećama sa smrtnim posljedicama

Puni tekst: pdf (258 KB), Hrvatski, Str. 556 - 568

 

Sažetak

 

Mediji imaju veliku ulogu u kreiranju javnog mnijenja. Moć javnog servisa i magična sposobnost televizijskog signala da se provuče kroz svaki kutak društvene realnosti i da ga oblikuje, privilegija je televizije koja može priopćavati istinu kakva god bila. To, naravno, podrazumijeva da se prema svim pitanjima odnosi onako kako su i postavljeni osnovni novinarski postulati i standardi te da se poštuju etički kodeksi. Koliko je potrebno voditi računa o primjeni etičkog kodeksa kako bi se izbjeglo senzacionalističko prikazivanje-opisivanje događaja s tragičnim posljedicama, a sve radi povećanja gledanosti, čitanosti ili slušanosti programa? Primjenjujući uvijek etički kodeks novinara, reporteri kao predstavnici medija za koje rade dužni su izbjegavati svaki senzacionalizam, svako preuveličavanje trenutka, a i zbivanja nakon događaja. Reporteri, kao direktni sudionici izvještavanja s događaja, moraju izbjeći svaki oblik stavljanja sebe u prvi plan. Posebna pažnja mora se voditi i o tome da se ne krše osnovna ljudska prava. Stručnoj javnosti i svim zainteresiranima predočeni su prijedlozi za primjenu i usuglašavanje etičkog kodeksa novinara-reportera i izvjestitelja kada su u pitanju “živa” uključenja s mjesta događaja ili kasnije emitiranje montiranih rubrika, ali i tekstova kada se dogodi prometna nesreća s tragičnim posljedicama. Svi prijedlozi usuglašeni su s etičkim kodeksom novinara Crne Gore.

 

Ključne riječi: reporter, etika, kodeks, senzacionalizam, prometna nesreća.

 

 

UVOD

Televizija predstavlja jedno od najmoćnijih sredstava masovnih komunikacija te u svijetu i na našim prostorima igra veliku ulogu u stvaranju javnog mnijenja. Zato i ne čudi što je televizija “opasna igračka”. Magična sposobnost televizijskog signala da se uvuče u svaki kutak društvene realnosti i da ga oblikuje po, da tako kažemo, ukusu većine u parlamentarnoj skupštini ostat će uvijek želja svakog tko pretendira osvojiti vlast. Posebno je to uočljivo u zemljama koje prolaze tranziciju. Te zemlje upravo su i suočene s izazovima današnjice i bliske sutrašnjice koje kreiraju upravo ti javni servisi. Privilegija televizije je, dakle, da izvještava istinu kakva god bila. To naravno podrazumijeva da se prema svim pitanjima odnosi onako kako su i postavljeni osnovni novinarski postulati i standardi te da se poštuju etički kodeksi. Novinarski kodeksi su univerzalni za sve medije, ali su neki svojstveni upravo televiziji, koja zbog velike gledanosti, tehnološke posebnosti i sugestivnosti mora tim pitanjima posvetiti posebnu pažnju.

Emitiranje pokretnih slika trebalo bi biti pokriveno zakonskim regulativama. Televizijski programi trebali bi sadržavati emisije s obrazovnim, informativnim i kulturnim sadržajima. U sadržajima tih emisija je i odgovor na pitanje dokle sežu mogućnosti televizije. Tu do izražaja dolazi moć televizijske slike. Prizori viđeni na televizijskom ekranu izazivaju neusporedivo jače efekte na gledatelje od, recimo, utjecaja tiskanih medija. Naime, gledateljima je omogućeno da vide događaj, što je daleko veći utjecaj nego najobjektivniji opis u izvještaju novinara tiskanog medija. I tu je skrivena opasnost koja se može spriječiti jedino poštovanjem etičkih kodeksa reporterske profesije. Manipulacija slikom, odnosno podmetanje neodgovarajuće slike, događa se nekada nenamjerno, a vrijeme je pokazalo nekada i namjerno, radi ostvarivanja “viših ciljeva”. Jednostavno, televizijski program koji se emitira predstavlja određenu temu, razrađuje je i daje zaključak. Gledatelj ne dobiva pravo da gledajući emisiju kod kuće, zavaljen u udobnu fotelju, iznese odmah svoj sud. To može učiniti opet ako mu urednik, odnosno predstavljač to omogući objavljivanjem telefonskog broja ili pak davanjem mogućnosti komentiranja preko SMS poruka. Ali, ovdje treba reći da je to opet u “milosti televizije” da pruži šansu gledateljima na povratni „flash back“. Kada su određene teme od takozvanog velikog značenja, jednostavno uređivačka politika je slijepa sluškinja službenog državnog stava. Televizije koje su u takozvanom nezavisnom korpusu imaju znatno manju vidljivost, a samim tim i manji utjecaj na javno mnijenje. Televizija je na našim prostorima dokazala odavno da je prekršila i pisana i nepisana etička i moralna pravila. Čak se i danas krše, a publici je ostavljeno da sama pronađe put do istine. Nekada i između redova. Došlo se do takve situacije da se publika “navikla” na takve sadržaje. Ne treba izgubiti iz vida da je u zemljama našeg okruženja bjesnio rat, da je naše područje bilo izloženo katastrofalnim prirodnim katastrofama, zemljotresima, poplavama.

Činjenica je i da rijetko koja televizijska stanica ima napisane smjernice za urednike. Ako ih i ima, pitanje je poštuju li se. Praksa je pokazala da odluku o emitiranju dramatičnih televizijskih snimaka urednik donosi sam, „ad hoc“. Dakle, urednik mora znati koje će posljedice imati emitirani snimak, odnosno montirani prilog. To se posebno odnosi na najmlađe gledatelje, djecu do 18 godina. Ostavljeno je, dakle, da urednik na osnovu vlastitog senzibiliteta donese odluku o emitiranju. Ovdje moramo reći i to da je procesom privatizacije elektroničkih medija i otvaranjem brojnih komercijalnih televizijskih nakladnika i uloga urednika u pojedinim medijskim kućama diskreditirana u odnosu na, recimo, ulogu direktora i vlasnika. Naime, sve više se “pita direktora”, odnosno miješa se u uređivačke poslove tako da nije rijedak slučaj da odluka o emitiranju nekog, ponekad i ne tako važnog, priloga bude donesena “zajedničkim snagama” od strane direktora i urednika, odnosno sve više na preporuku direktora. Takvo stanje u našim medijima opravdava se činjenicom da je financiranje rada elektroničkih medija dosta skupo, da su potrebna velika sredstva i da vlasnik želi da uloženi novac – sve češće se čuje – ne baca uzalud. Tom stanju doprinijeli su i neodgovorni pojedinci – novinari, televizijski reporteri i drugi zaposleni, urušavajući ugled vlastite profesije koja je, možemo sa sigurnošću tvrditi, časna i poštena. Elektronički mediji, a pogotovo tiskani, pod pritiskom vlasničke strukture sve veću pažnju pridaju zarađivanju novca. U toj općoj trci za profitom zaboravlja se na osnovne principe i temeljna načela novinarstva kao profesije, i to na točnost, objektivnost i pravovremenost, a možda i najvažnije – na nepristranost u izvještavanju, istovremeno ne poštujući Kodeks novinara. U britanskom se kodeksu, između ostalog, precizira da se „činjenice ne smiju falsificirati iskrivljavanjem, izborom i pogrešnim predstavljanjem”. Belgijanci insistiraju da „novine i novinari ne smiju podleći vanjskim pritiscima”. Kodeks novinara nekadašnje Jugoslavije u odjeljku Prava i dužnosti, pod rednim br. 4. donosi: „Novinar je obavezan u javnosti iznositi istinu, potpunu, provjerenu informaciju. On navodi ime ličnosti ili institucije od koje je dobio podatak, informaciju ili izjavu. Ima pravo ne otkriti izvor informacija, ali za objavljivanje iznesenih podataka sam snosi odgovornost“. Pod rednim br.11. istog odjeljka kaže se: „Novinar ne smije senzacionalistički otkrivati javnosti čovjekovu ličnost ili intimu. Obavezan je obazrivo izvještavati o nesrećama, obiteljskim tragedijama, bolestima, deci i maloljetnicima. Kada izvještava iz područja pravosuđa, vodi računa da su svi ljudi pred zakonom jednaki i da nitko ne može biti proglašen krivim dok nije pravomoćno okrivljen”.

Kodeksi i etički principi novinarstva trebali bi regulirati i ograničiti moć medija, a da država svojim zakonima garantira osnovna prava i sankcionira njihovo narušavanje izvan domena novinarstva. Najava emisije koja privlači pažnju ili naslov u novinama s nekoliko odabranih riječi zbog kojih će se čitatelj, gledatelj ili slušatelj odlučiti za taj, a ne neki drugi list ili televizijski i radijski program, često ne donosi očekivano. U kodeksu koji je usvojilo Norveško udruženje tiska stoji u Pravilima za pisanje tekstova da “treba voditi računa da naslovi, uvodni tekst ili najava ne navode ono čega u tekstu nema”. Etika i profesionalizam nalažu reporteru i novinaru što će biti plasirano i na koji način, a zakonodavstvom je određeno što podliježe sankcijama.

 

POIMANJE TELEVIZIJSKOG REPORTERA

Televizija je dobila ime kombiniranjem grčke riječi „tele“ (daleko) i latinske riječi „visio“ (vidim). U najslobodnijem prijevodu definicija televizije je „gledanje slike na daljinu“. Upravo je to osnovni postulat koji moraju poštovati novinari koji rade u elektroničkom mediju zvanom televizija. I odmah treba istaknuti da je novinar-novinar u tiskanim medijima, a reporter-novinar u elektroničkim medijima. Reporteri su i prepoznatljivi po tome što rade u takozvanim elektroničkim medijima. Njihov rad karakterizira prije svega to što “razmišljaju” slikom. Slika je ta poruka koja s određenim, i to odgovarajućim, tekstom – „offom“ – čini rubriku, odnosno prilog. Televizijski reporter, dakle, šalje poruku javnosti putem “upakirane” slike i teksta. Međutim, “upakorana rubrika” kao krajnji proizvod rezultat je rada čitavog tima ljudi: od urednika, reportera, snimatelja, asistenta snimatelja i vozača, pa do ljudi zaposlenih u samoj realizaciji emisije i tehnici. Svatko iz ekipe podjednako je važan u plasiranju rubrike do gledalaca, ali je uloga televizijskog reportera ovdje na prvom mjestu. Naime, upravo o njegovu “osjećaju” za temu, o njegovoj ideji za realizaciju, zavisi i kvaliteta snimka, a posredno i rejting same medijske kuće.

Posao reportera ne poznaje radno vrijeme. On je uvijek na zadatku. Njegova uloga je da opažanjem procesa u životnom okruženju, ali i praćenjem društveno-političkih tokova, prikuplja informacije vezane za područje djelovanja. Bitan uvjet za uspješnu realizaciju pripreme priloga je i pravovremeno reagiranje reportera na uočenu pojavu.

Odmah po opažanju, reporter obavještava urednika „deska“ (u žargonu „desk“ je glavna prostorija informativnog programa, mjesto gjde se sa cijelog područja pokrivenosti televizijskim signalom određene televizijske stanice slijevaju vijesti), odnosno urednika informativnog programa bilo na redakcijskom sastanku bilo kada je događaj označen kao “hitan” mobilnim telefonom i šalje poziv snimateljskoj ekipi da mu se pridruži na terenu kako bi što prije informacija došla do gledatelja. Televizijska vijest je, u žargonu se kaže, spora vijest ako se usporedi s radijskom viješću, jer informacija putem radijskih valova može odmah biti plasirana direktno putem, recimo, mobilnog telefona. Televizija je u tom pogledu sporija jer je potrebno vrijeme da se prilog montira. Međutim, vrijeme plasiranja televizijske slike do gledatelja u današnjoj eri elektronike i računalne digitalne tehnologije znatno je skraćeno. Spomenimo npr. velike mogućnosti digitalne tehnologije, recimo ap linkova – putem satelitskih veza vrlo brzo se može plasirati informacija. Jedan od takvih digitalnih sistema je i njemački satelit Europaische Telekommunikations-Satelliten-Organisation (Eutelsat) lansiran za televizijske i telekomunikacijske potrebe još 1977. godine, da bi se kasnije proširio novim satelitima Hot Bird 1, 2 i 3. Moguće je, dakle, i zahvaljujući suvremenim tehnologijama “biti prvi” i kada je u pitanju plasman televizijske vesti.

Kada je riječ o takozvanim “sporovoznim” prilozima, njihova priprema je daleko studioznija. Zadatak reportera je da permanentno bude aktualan. Na svakom redakcijskom sastanku neophodno je da na pitanje urednika ima odgovor i temu koju će toga dana obrađivati. To je prilika da se televizijski reporteri koji u profesiju unose ono istraživačko dokažu i pokažu javnosti.

Upravo je odnos urednik-televizijski reporter bitan uvjet stvaranja rejtinga određene televizijske stanice. I ta magična riječ – rejting, sinonim je za sadržaj programske sheme televizijske stanice, a samim tim i njen financijski opstanak na sve probirljivijem i ekonomski nemilosrdnom tržištu.

Koncept brojnih televizijskih redakcija u današnjim tržišnim uvjetima rada predviđa da televizijski reporter pored osnovnog poznavanja funkcioniranja elektroničkih medija, mora poznavati i tehniku snimanja videokamerama. Time je u televizijska zanimanja na velika vrata ušetao televizijski reporter-snimatelj. Osoba koja pored poznavanja novinarskog-reporterskog posla može snimiti tehnički prihvatljive kadrove na određenom događaju. Snimatelj-reporter sve više je zastupljen u brojnim televizijskim redakcijama jer se time u uvjetima sve većeg broja privatnih televizijskih nakladnika racionalnije zapošljavaju kadrovi.

Zanimanje televizijski reporter u sebi sublimira neprestano strujanje, ali i najvažnije vladanje informacijama. Televizijski reporter je i u osnovi značenja tog zanimanja televizijski reporter samo ako ima “šesto čulo” i instinkt u koji prvo on, a zatim i urednik vjeruje. Mentalni sklop televizijskog reportera istraživača karakterizira i iskustvo, ali i spremnost da se postavi pitanje. Da. Da se postavi pitanje onom tko bi o određenom problemu mogao nešto znati. I da uvijek uz karakteristiku ličnosti ima dozu hrabrosti da pojavu koju prepozna reporterski obradi i plasira javnosti. Na kraju odnos televizijski reporter – gledatelj najbitniji je u procesu proizvodnje televizijskih informacija. Stvaranje povjerenja gledatelja dug je i težak posao televizijskog reportera. Toliko složen, a s druge strane jednim objavljivanjem neprovjerene informacije dugogodišnji trud može se dovesti u pitanje. Nikada ne treba zaboraviti iz vida činjenicu da javnost reporterske greške ne oprašta i da se jednom izgubljeno povjerenje gledatelja gotovo nikada više ne vraća. Zato ovdje možemo istaknuti ono novinarsko pravilo da se dva puta provjeri prije nego što se bilo što objavi.

 

PREUVELIČAVANJE-SENZACIONALIZAM

Senzacionalizam nije problem koji se može lako riješiti. Širokom publikom može se manipulirati utječući na formiranje mišljenja tako što se pažnja javnosti s realnih i egzistencijalnih problema skreće na one koji su bez značenja.

Senzacionalizam je prisutan u svim medijima i na svim prostorima.
Pitanja postoje li slobodni mediji i što ta sloboda znači, koja je pozicija države prema medijima i medija prema državi, što je s ljudima iz sjene koji diktiraju pravila, nemaju adekvatne odgovore.

U uvjetima u kojima se danas živi, senzacionalizam je postao način medijskog funkcioniranja i stalni dionik društvenog života. Reporter-novinar mora voditi računa da ga u toku izvještavanja ne “ponesu” emocije i da događaju doda ton senzacionalizma i preuveličavanja. Vrlo je lako upasti u zamku preuveličavanja i senzacionalizma npr. opisivanjem izraza lica povrijeđenog. Psihijatrica dr. Snežana Anakijev smatra da je u psihološkom smislu senzacija reakcija izazvana djelovanjem vanjskog svijeta. Riječ je o događaju ili novosti koja pobuđuje kod ljudi opću pažnju i veliko uzbuđenje. Senzacionalizam je ciljano isprovocirana reakcija javnosti objavljivanjem nepotpunih ili neprovjerenih, ali intrigantnih informacija. Sasvim je sigurno da iz prava javnosti na informiranost proistječu prava i dužnosti novinara. Na istim temeljima bazira se i sloboda tiska – ne samo da se prenose informacije, nego i da se traga za istinom. Nedoumicu, međutim, predstavlja pitanje je li sve dozvoljeno u ime slobode tiska ili postoje pravila i tko njima arbitrira. Sloboda medija danas, čini se, ne poznaje granicu između slobode govora i pisane riječi. Je li odgovornost prema javnosti važnija od odgovornosti prema vlastima i poslodavcu?

Senzacionalizam je fenomen koji je dobio na značenju s problemima koji prate prelazak društvenog kapitala u privatnu svojinu. Iz prethodnog razdoblja autoritarne vlasti do demokratskog opredjeljenja, ali s još uvijek nesigurnom podjelom vlasti, kapital mijenja vlasnika. S novcem se mijenja i poslodavac kao vlasnik medija, pripadnik određene ideologije ili neke privilegirane skupine. Kako navodi dr. Snežana Anakijev, senzacionalizam osim „vanjskog” ima i svoj „unutrašnji” život. Ako bi se ekstrovertnost smatrala osobinom ljudi koji se “prikazuju” (bave medijskim poslom), čini se da bi egzibicionizam bio dobar opis onih koji se javno i neprikladno eksponiraju, od neprimjerenog i vulgarnog vokabulara do istih takvih slika.
Ili, u drugom slučaju, da baveći se tuđim životima bar na kratko pobjegnu od svojeg i sklone se od životne realnosti.

 

KODEKS NOVINARA CRNE GORE

Osnovna načela

Novinar je u službi javnog interesa. Kredibilitet novinara i novinarske profesije počiva na profesionalnom poštenju, integritetu i znanju. U interesu je svakog novinara, i njegova je dužnost, da se pridržava Kodeksa.

1. Dužnost je novinara da poštuje istinu i ustrajno traga za njom, imajući uvijek u vidu pravo javnosti da zna i ljudsku potrebu za pravičnošću i humanošću.
2. Novinar je dužan braniti slobodu i pravo na neometano prikupljanje i priopćavanje informacija, kao i na slobodan komentar i kritiku. Novinar radi u duhu ideje da bude kritički promatrač onih koji su moćni u društvu, politici i ekonomiji.
3. Za novinara su činjenice neprikosnovene, a njegova obaveza je da ih stavlja u pravilan kontekst i onemogući njihovu zloupotrebu, bilo da se radi o tekstu, slici ili tonu. Glasine i pretpostavke moraju se nedvosmisleno naznačiti kao takve. Obaveza je da vijest i komentar budu jasno razdvojeni.
4. Obaveza novinara je dopuniti nepotpunu i ispravi netočnu informaciju, pogotovo onu koja može naškoditi, pridržavajući se pritom pravila da ispravak mora biti istaknut na odgovarajući način.
5. Rasu, vjeru, nacionalnost, etničku pripadnost, seksualnu orijentaciju i obiteljski status čovjeka, novinar će spomenuti samo ako je to neophodno za informaciju.
6. Za prikupljanje informacija u bilo kojem obliku novinar koristi profesionalno časne i pravno dozvoljene metode. Odstupanje od ovog pravila dozvoljeno je jedino u slučajevima kada te metode nisu dovoljne, a informacija do koje treba doći izuzetno je važna za javnost.
7. Pravo i obaveza novinara je da štiti povjerljive izvore informacija, ali i da uvijek provjeri motive povjerljivog izvora prije nego mu obeća anonimnost i zaštitu.
8. Novinar je dužan da se krajnje pažljivo odnosi prema privatnom životu ljudi. Pravo na privatnost obrnuto je razmjerna značenju javne funkcije koju pojedinac obavlja, ali je i u tim slučajevima nužno poštovati ljudsko dostojanstvo.
9. Novinar je dužan štititi integritet maloljetnih osoba, drugačijih i hendikepiranih.
10. Kada izvještava o istražnim i sudskim postupcima, novinar mora uvažavati pretpostavku da je svatko nevin dok se ne dokaže suprotno i ne smije ničim prejudicirati ishod sudskog postupka.
11. Novinar ne smije prihvatiti privilegije bilo koje vrste koje bi mogle ograničiti ili dovesti u sumnju njegovu autonomnost i nepristranost te nauditi slobodi odlučivanja izdavača i redakcije.
12. Obaveza je novinara da bude solidaran s kolegama u mjeri koja ga neće onemogućiti da valjano obavi profesionalni zadatak niti dovesti u opasnost da se ogriješi o osnovne principe novinarskog kodeksa.

Kao što je spreman svoj rad neprestano izlagati sudu javnosti, novinar tako treba biti voljan i izložiti se sudu nepristranog tijela koje brine o zaštiti ugleda profesije.

 

PRINCIPI

Opći standardi
Televizijski i radijski reporteri, novinari pisanih medija moraju njegovati najviše profesionalne i etičke standarde. Trebaju objavljivati isključivo točne informacije te im komentari moraju biti čestiti. Novinari ne smiju objavljivati informaciju za koju znaju da je lažna. Pravo je novinara da odbije zadatak koji je u suprotnosti s etičkim kodeksom.

Točnost
(a) U toku živog televizijskog prijenosa, radijskog prijenosa ili prije objavljivanja izvještaja, kada je u pitanju snimak ili novinarski tekst, tv-radio reporteri-novinari trebaju biti sigurni da su poduzeli sve odgovarajuće mjere kako bi se mogla provjeriti točnost podataka. Ne smiju da prešućuju suštinske informacije koje su njima vidljive, a gledateljima putem ekrana nisu.
(b) Pravo javnosti da zna ne može biti opravdanje za senzacionalističko izvještavanje. Informacija se ne smije iskrivljavati pretjerivanjem, neadekvatnim naglašavanjem jednog aspekta priče ili jednostranim izvještavanjem. Činjenice ne smiju biti stavljene izvan konteksta u kojem su se dogodile.

Priopćenje za medije
Priopćenja za medije dana od predstavnika istražnih organa, ministarstva unutrašnjih poslova, zdravstvenih ustanova i ostalih tijela koja sudjeluju u istražnim radnjama oko nesreće koji se dogodio i u kome su smrtno ili pak teže ili lakše povrijeđeni sudionici u prometu moraju biti jasno označena kao takva.

Izvještavanje u toku istražnih radnji s mjesta prometne nesreće
Kada je o izvještavanju s mjesta prometne nesreće riječ, novinar-televizijski reporter će izvještavati samo na osnovu provjerenih podataka i istinitih činjenica dobivenih od službenih tijela ili direktnih sudionika u događaju, uz napomenu da su to njihovi neslužbeni dojmovi. To je pristup novinarske korektnosti. U tom slučaju ostvareno je pravo slušatelja, čitatelja i gledatelja na slobodu informiranja te je ostvaren princip jednakih šansi za sudionike.

Komentar
Mišljenja i ocjene u komentaru moraju biti zasnovani na činjenicama. Komentar ne smije biti prezentiran tako da stvara dojam da se radi o utvrđenoj činjenici.

Intervju
U slučaju kada intervjuu prethodi izvještaj kao forma najavljivanja, mora se voditi računa da najava ne odudara od sadržaja programskog konteksta koji se najavljuje.

Ispravci
(a) Ako medij utvrdi da je objavio izvještaj koji sadrži bitno iskrivljene činjenice, taj medij mora u najkraćem roku objaviti ispravak. Ispravak mora biti plasiran tako da odgovara plasmanu izvještaja na koji se odnosi i mora se jasno naznačiti da se ispravak odnosi na prethodni nekorektni izvještaj.
(b) Objavljivanje ispravka mora biti na istom mjestu (u slučaju tiskanih medija) ili u istoj emisiji (u slučaju elektroničkih medija).

Dokumentacija
Neistinite podatke mediji moraju ispravit i u svojim arhivama, dokumentacijama i bazama podataka.

Govor mržnje
(a) Objavljivanje informacija koje mogu širiti neprijateljstvo ili mržnju prema osobama zbog njihove rase, etničkog podrijetla, nacionalnosti, spola, fizičkih nedostataka, vjere ili političke pripadnosti može se i mora smatrati kršenjem Kodeksa.
(b) Novinari posebno moraju voditi računa da ničim ne doprinesu širenju etničke mržnje kada izvještavaju te imaju obavezu poštovati građane druge države i nacije.

Izvještavanje o nastanku prometne nesreće sa smrtnom posljedicom ili težim i lakšim povredama
Kada se izvještava o nastanku prometne nesreće sa smrtnom posljedicom ili težom i lakšom povredom, nije dozvoljeno spominjanje vjerskih, etničkih ili drugih manjinskih pripadnosti sudionika u prometu koji je izazvao prometnu nesreću. Naročito se mora imati na umu da spominjanje vjerske, etničke i druge manjinske pripadnosti osoba koje su izazvale prometnu nesreću može izazvati ili produbiti predrasude prema manjinskim grupama, kojima je i inače potrebna zaštita.

Istraživanje
(a) Novinarsko istraživanje spada u profesionalne obaveze da se poslu izvještavanja s mjesta prometne nesreće i iz nadležne zdravstvene ustanove pristupa s dužnom pažnjom i marljivošću.
(b) U slučajevima kada sudionik u prometu doživi smrtni ishod ili pak težu povredu, novinari moraju imati u vidu da pružanje hitne pomoći tim ljudima i nastradalima ima prioritet u odnosu na pravo javnosti da zna.
Novinarsko istraživanje treba biti provedeno s dužnim suosjećanjem i diskrecijom u slučajevima gdje postoji osobna žalost ili šok, kada su u pitanju stradali sudionici u prometu koji su na putu doživjeli smrt ili teže, pa čak i bilo kakve druge oblike povreda.

Ekskluzivne informacije
Do ekskluzivnih informacija koje se i prikupljaju radi gledanosti programa potrebno je doći isključivo prikupljanjem podataka, a ne monopolom na informacije koje se dobivaju od javnih ličnosti, u koje spadaju i zaposleni na odgovornim državnim-istražnim poslovima.

Plaćanje informacija
Bilo kakvo plaćanje kako bi se došlo do informacija nije u skladu s kodeksom, osim u slučajevima kada je vrijednost informacije od izuzetnog značenja za javnost.

Povjerljivost
(a) Ako je osoba pristala pružiti informacije samo pod uvjetom da se njezin identitet ne otkrije i novinar se s time složi, on mora dosljedno poštovati tu odluku te odbijati da otkrije identitet izvora informacija. Međutim, osobi koja je izvor informacija treća priopćiti da će njezin identitet morati otkriti pred sudom ako je ta informacija neophodna za rešenje teškog krivičnog djela.
(b) Elektronički mediji će odgovarajućim tehničkim postupcima (distorzija glasa i zamagljivanje lica) osigurati tajnost identiteta osobe koja daje izjavu pod uvjetom anonimnosti.

Pravo na privatnost
(a) Zadiranje u privatni život stradalog sudionika u prometnoj nesreći i izvještavanje o njoj bez dozvole nekog njemu bliskog nije po etičkom kodeksu i opravdano je samo ako je to od posebnog interesa za javnost.
(b) Žrtve prometnih nesreća povrijeđenih na cesti ne mogu sakriti svoj identitet, iako bi po novinarskom kodeksu imali pravo na posebnu zaštitu svojih imena.
(c) Prometne povrede pripadaju sferi privatnosti nastradalih osoba. Iz obzira prema takvim osobama i članovima njihovih obitelji, mediji u takvim slučajevima trebaju izbjegavati omalovažavajuće izraze da bi opisali težinu povrede i patnju.
(d) Senzacionalan je svaki izvještaj ako se osoba na koju se odnosi tretira
kao objekt, pogotovo kada izvještaji o sudionicima u prometnoj nezgodi koji umiru, fizički ili mentalno pate, nadilaze interes javnosti i potrebu publike za informacijom.
(e) Prihvatljiva granica prilikom izvještavanja o prometnim nezgodama sa smrtnim posljedicama, odnosno sa povrijeđenima, je ona koja znači poštovanje prema patnji i prema osjećajima članova njegove obitelji. Žrtve prometne nezgode ne smiju se dovesti u situaciju da po drugi put pate zbog prikazivanja u medijima.

Medicinska istraživanja i terapija
(a) Izvještaji o navodnim uspjesima ili neuspjesima medicinskih istraživanja u borbi protiv ozbiljnih povreda ili povreda koje su dovele do smrtnog ishoda sudionika u prometu zahtjevaju obazrivost i povećan osjećaj odgovornosti. Stoga, niti tekst niti prezentacija ne smije obuhvatiti ono što bi moglo uliti neosnovane nade povrijeđenima i članovima njihovih obitelji u mogućnost da su njihovi rođaci i prijatelji poginuli ili preživjeli, ako to nije u skladu sa stvarnim stanjem izvještaja medicinskih stručnjaka.
(b) Kada izvještava o aktivnostima samozvanih iscjelitelja i pseudoliječnika, novinar mora iskazati posebnu dozu razložne sumnje i uzdržanosti.

Interesi stradalih osoba mlađih od 18 godina
Mediji su obavezni da iskažu poseban obzir kada intervjuiraju, fotografiraju ili snimaju nastradale, smrtno stradale ili pak teže i lakše povrijeđene maloljetnike.

Izvještavanje s lica mjesta gdje se dogodila prometna nesreća s tragičnim posljedicama
(a) Izvještaji o prometnoj nesreći sa smrtnim posljedicama, sa povrijeđenim sudionicima služe za to da se na posebno odmjeren i pažljiv način obavijesti javnost o nastaloj situaciji. Čak i u slučajevima kada se pretpostavlja krivnja za izazivanje prometne nesreće i kada je prometni prekršaj očigledan za javnost, “krivac” se ne može proglasiti krivim bez poznatih službenih rezultata istrage.
(b) Portretiranje potencijalnog krivca koji je učinio prometni prekršaj i time izazvao nesreću te nanio smrtnu povredu ili pak težu ili lakšu drugom učesniku u prometu, kao i optužbe na njegov račun, narušavaju ustavni princip zaštite ljudskog dostojanstva, i to pravilo također vrijedi za one koji mogu biti proglašeni osobama koja su sudionici u prometu pod utjecajem alkohola, ili pak psihodeličnih supstanci, ali i osobama koje su svjesno sudjelovale u prometu tehnički neispravnim vozilima. Cilj izvještavanja ne smije biti da se okrivljeni kazni s društvenog aspekta tako što će mediji biti korišteni kao "stup srama".

Izvještavanje o sve prisutnijem nasilju na magistralnim i drugim prometnicama
Izvještavajući o stvarnom ili prijetećem činu nasilja, koje se ogleda u neshvatljivom ponašanju oličenom u nedostatku prometne kulture ponašanja kako na auto-putovima, tako i na svim ostalim prometnicama, mediji trebaju pažljivo odvagnuti interes javnosti za informacijom i interes sudionika u prometu te drugih ljudi koji su uključeni. U takvim slučajevima treba se posebna pažnja posvetiti tome da izvještavanje bude nepristrano te se ne smije dozvoliti da medij postane instrument pojedinih interesnih grupa.

Solidarnost
Novinari trebaju biti solidarni i štititi međusobno svoja prava bez obzira na razlike u političkim ili drugim uvjerenjima i kolegijalni ako su u pitanju osobe različitog spola. Izvještavanje s lica mjesta na kome se dogodila prometna nesreća-tragedija sa smrtnim posljedicama mora imati dozu poštovanja prema preživjelim sudionicima u nezgodi, da pokaže moralnu crtu ličnosti profesionalca koji obavlja posao novinara koji ima poštovanje i prema nastradalim osobama, kao i članovima njihove obitelji, i najvažnije prema mediju u kojem radi i prema gledateljima, slušateljima ili pak čitateljima i drugim korisnicima usluga medija u kojem je zaposlen i koga predstavlja novinar-reporter.

Plagijat
Novinar se ne smije baviti plagiranjem. Pod plagijatom se podrazumijeva korištenje tuđih informacija, riječi, ideja i slika bez odgovarajućeg navođenja izvora. Praktično, novinar mora koristiti podatke dobivene neposredno iz provjerenih i poznatih izvora. Pozivanjem telefonom, uzimanjem izjave na licu mjesta, uzimanjem provjerenih podataka od istražnog suca, ukoliko je dobio podatke osobno, poštujući principe i pravila rad istražnog suca, reporter podatke dobivene “kao neslužbene” mora u izvještaju tako i prezentirati. Uz napomenu da su to neslužbena saznanja do konačnog objavljivanja službenih podataka na konferenciji za medije od službenih istražnih organa.

 

ZAKLJUČAK

Primjenjujući uvijek, i gotovo uvijek, etički kodeks novinara, reporteri kao predstavnici medija za koji rade dužni su izbjegavati svaki senzacionalizam, svako preuveličavanje trenutka u kojem se dogodila prometna nesreća sa smrtnim posljedicama. Dužna pažnja mora postojati i kada je u pitanju poštovanja osnovnih ljudskih prava povrijeđenih, ali se mora voditi računa i na moguće posljedice koje nastaju pretvaranjem “tragedije” povrijeđenog, odnosno stradalog, u bilo kakvu vrstu neugodnog osjećaja obitelji.

Ovi principi nisu definitivni, već se mogu dorađivati u skladu s etičkim dilemama koje će donositi praksa.

Stručnoj javnosti i svima zainteresiranima predočeni su prijedlozi za primjenu i usuglašavanje etičkog kodeksa novinara-reportera i izvjestitelja kada je u pitanju uključenje u živi program s događaja ili odloženi prijenos, a kada se dogodi prometna nezgoda. Nesumnjivo se, na osnovu iznesenog, nameće zaključak da je potrebno voditi računa o primjeni etičkog kodeksa kako bi se izbjeglo senzacionalističko prikazivanje-opisivanje prometne nezgode sa smrtnim posljedicama. Povećanje gledanosti ili slušanosti programa u cilju stjecanja profita nakladnika ne mora uvijek biti prioritet.

 

Literatura:

Kodeks Novinara Crne Gore

Kodeks novinara i samoregulacija, Novinarsko samoregulatorno tijelo, Podgorica, 2009.

Dušan Đurić, Novinarska enciklopedija, BMG, Beograd, 1997.

Instrumentalizacija senzacionalizma – tabloidi, dr Snežana Anakijev, psihijatar

Prim. dr Vladimir Čarapić, savremena sportska medicina, traumatologija i gonologija

Mirko Jakovljevič, Mediji, sport, medicina, IGP Pegaz, Bijelo Polje, 2012.

 

Basic Principles for Implementing Principles of Journalists of the Code When Reporting in Case of Traffic Accident Involving Death

 

Abstract

 

The media plays up a major role in the creating of public opinion. The power of public service and the magical ability of television signals to go through every nook and cranny of social reality and shape it, and so the television is privileged to can communicate the truth whatever it may be. This of course means that all matters relating to the way they set up about regards at the basic postulates and journalistic standards and to comply with codes of ethics. How much does it take account of the application of the code of ethics in order to avoid sensational show-description of events with tragic consequences, all having in mind to increase viewership, readership and audience research? Always applying a code of ethics of journalists and reporters as representative of the media they are working and are required and obliged to avoid any sensationalism, exaggeration of the very moment, and the occurrence after the event. Reporters, as direct participants in the reporting of the event must avoid any form of putting himself in the forefront. Special attention must be paid at the nonviolating of basic human rights. Professionals and all stakeholders presented a review of the implementation and harmonization of the code of ethics of journalists-reporters and correspondents when are to be concerned comes as "live" with the inclusion of the happening or delayed broadcast mounted sections, and texts of an car accident with tragic consequences. All proposals are to be in compliance with the Code of Ethics of Journalists of Montenegro.

 

Key words: reporter, ethical, ethics, sensationalism, traffic accident.

 

 

---

3(4)#10 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 316.774(497.6):061.1EU Izlaganje sa znanstvenog skupa Conference paper Primljeno: 21.2.2014.

 

 

Lejla Turčilo i Belma Buljubašić

Fakultet političkih nauka Sarajevo

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Zemlja izvan EU i mediji bez EU: diskurs Bosanskohercegovačkih medija o EU

Puni tekst: pdf (271 KB), Hrvatski, Str. 570 - 578

 

Sažetak

 

Članak predstavlja rezultate analize izvještavanja medija (tiskanih i elektronskih), kao i web-portala o europskim integracijama. BiH nije napravila značajniji iskorak u proteklih nekoliko godina u pogledu prijema u članstvo EU i mnogi mediji to predstavljaju kao problem za budući razvoj Bosne i Hercegovine. Analiza tradicionalnih i online medija usmjerena je, stoga, na glavne pravce izvještavanja kad je riječ o (re)prezentaciji Europe. Rezultati pokazuju kako je diskurs medija u dva entiteta u BiH različit (U Federaciji BiH i RS), te kako mediji nedovoljno izvještavaju o europskim integracijama (posebno je to slučaj s online medijima). Čak i kada ima sporadičnih izvještaja, oni su u formi protokolarnih vijesti koje prenose tek izjave zvaničnika.

 

Ključne riječi: mediji, Europska unija, europske integracije, etnička podijeljenost, izvještavanje, medijska politika.

 

 

UVOD: MEDIJSKA SLIKA BOSNE I HERCEGOVINE

Stanje medija u Bosni i Hercegovini zapravo je refleksija cjelokupne političke situacije ove države koja je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Sudeći prema broju medija koji egzistiraju u BiH teško da bi itko pomislio da je riječ o jednoj tako maloj europskoj državi. U BiH, dakle, prema podacima iz studenog 2013. godine^[91] izlazi čak devet dnevnih novina i 106 časopisa, a registrirane su 44 televizijske kuće i čak sto četrdeset i jedna radiostanica. Prema podacima iz istog perioda, 60% stanovništva BiH koristi internet.

S obzirom da je država ustavnim uređenjem podijeljena na dva entiteta, na isti način su podijeljeni i bosanskohercegovački mediji i njihova publika. Ta podijeljenost je vidljiva bez obzira na vrstu medija (elektronski, tiskani, online) ili medijski sadržaj, a najviše se manifestira kroz Javni radio-televizijski servis, koji je nastao transformacijom nekadašnje Radio-televizije Sarajevo, te je i u njemu vidljiva etnička podijeljenost, kako prema strukturi zaposlenika, tako i na osnovi televizijskih programa i sadržaja. Javni RTV servis Bosne i Hercegovine čine dva emitera koji su entitetski (Federalna televizija (FTV) i Radio Federacije BiH i Radio RS i Radio-televizija Republike Srpske (RTRS)), te BHT 1 i BH Radio 1 koji predstavljaju tzv. „krovni“ emiter.

Osim etničke podijeljenosti, mediji u BiH su suočeni i s brojnim drugim problemima, od kojih posebno izdvajamo stalne pritiske političkih elita na medijske uposlenike, autocenzure novinara (s obzirom da su mediji sve više ovisni o oglašivačima, kao i s njima po/u/vezanim političkim elitama), loše uvjete rada novinara, minimalne plaće i kršenje njihovih radnih prava. Većina privatnih medija se bori za „preživljavanje“ te su u fokusu njihovih sadržaja uglavnom tzv. lake teme, zabavnog karaktera, te iz njihovih programa i sadržaja izostaju ozbiljniji politički sadržaji (izuzmemo li vijesti i večernje dnevnike), komentare i analize, jer takve vrste sadržaja nisu tržišno isplative, odnosno, publika radije bira lakše sadržaje.

Važno je, također, naglasiti i činjenicu da je prema istraživanjima^[92] skoro četvrtina sadržaja bosanskohercegovačkih medija zasnovana na materijalima odnosa s javnošću, koji su uglavnom materijali ili političkih institucija ili velikih kompanija i organizacija što u velikoj mjeri diktira medijsku politiku. Prema istraživanju Udruženja BH Novinari (www.bhnovinari.ba) 43.5% ispitanih novinara u Bosni i Hercegovini (od toga 44% u Federaciji BiH i 43% u Republici Srpskoj) smatra kako je materijalni položaj novinara u BiH izrazito loš kao i uvjeti za rad, što se, naravno, direktno reflektira i na kvalitetu njihovog izvještavanja.

Rad medija Bosne i Hercegovine relativno je dobro zakonski reguliran. U Ustavu BiH državljanima je zagarantirano pravo na slobodu izražavanja (Aneks IV. Dejtonskog mirovnog sporazuma). Visoki predstavnik je 1999. godine donio Odluku o slobodi informiranja i ukidanju krivične kazne za klevetu i uvredu^[93]. U listopadu 2000. godine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donijela je Zakon o slobodnom pristupu informacijama, i informacija je definirana kao javno dobro koje pripada svim građanima i propisuje da su vlasti obavezne dati građanima na uvid informaciju. Na entitetskim nivoima postoje zakoni o slobodi pristupa informacijama. Zakon o osnovama javnog RTV sistema i Zakon o Javnom RTV servisu Bosne i Hercegovine doneseni su u svibnju 2005. godine i reguliraju rad Javnog RTV sustava. Zakon o zaštiti od klevete u Federaciji Bosne i Hercegovine objavljen je u Službenim novinama FBiH 59/02, a Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske objavljen je u Službenom glasniku RS 37/01. Također, Zakon o zaštiti od klevete objavljen je i u Distriktu Brčko u Službenom glasniku Brčko Distrikta (broj 0-02-022-213-03). Ipak, mnogi od ovih zakona samo su „mrtvo slovo na papiru“ i primjenjuju se rijetko i selektivno.

Novinari su kao i drugi uposlenici u BiH zaštićeni Zakonom o radu prema kojem su poslodavci obavezni na zaključivanje ugovora s novinarima, uplaćivanje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, definiranje radnog vremena, plaćeni godišnji odmor, itd. što se u praksi često ne poštuje u potpunosti, a novinari su često izloženi grubom kršenju njihovih radnih prava.

Kompleksno državno uređenje i komplicirana politička situacija, kompleksna medijska scena, te brojni pritisci i otežane okolnosti u kojima rade novinari direktno se odražavaju i na sadržaj medija, odnosno način interpretacije bosanskohercegovačke stvarnosti od strane medija.

 

REGIONALNI PROGRAM PODRŠKE DRUŠTVENIM ISTRAŽIVANJIMA U ZEMLJAMA ZAPADNOG BALKANA: PROJEKT“ EUROPA OVDJE I TAMO“

Bosna i Hercegovina ima relativno mali broj ozbiljnih istraživačkih projekata, kojima se na kompleksan način i uz implementaciju suvremene znanstvene metodologije, analiziraju medijski sadržaji. Jedan od rijetkih programa koji omogućava takva istraživanja je RRPP: Regional research promotion program^[94].

U sklopu RRPP projekta Europa ovdje i tamo koji je implementiran tijekom 2013 godine, sudjelovale su četiri države bivše Jugoslavije: Srbija, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina, te je zadatak bio analizirati medijska izvještavanja o procesu europeizacije te način na koji mediji izvještavaju o Europskoj uniji.^[95]

Na taj način se nastojalo uvidjeti koliko su mediji posvećeni ovim temama te na koji način plasiraju i prezentiraju sadržaje vezane za Europsku uniju te imaju li negativan, pozitivan ili neutralan utjecaj. Samo istraživanje je podijeljeno u pet tematskih jedinica u cilju doprinošenja što boljeg razumijevanja. Na početku je dat prikaz medijske scene u svakoj od država koje su sudjelovale u projektu kao i trenutno stanje ovih država u procesu pridruživanja Europskoj uniji. U daljem istraživanju analizirani su kvalitativni i kvantitativni medijski sadržaji vezani za procese europeizacije, što je doprinijelo boljem sagledavanju uređivačkih politika u medijima u ovim državama. U istraživanju su obrađene i specifične teme koje su izabrane na osnovu uvida u cijeli istraživački korpus, a koje su se doimale posebno zanimljivim u kontekstu cijelog istraživanja.

Kada je riječ o analizi bosanskohercegovačkih medija, medijski korpus je obuhvaćao trinaest medija, i to troje dnevne novine (Oslobođenje, Nezavisne novine i Dnevni list), četiri radiostanice (Radio Federacije BiH, Radio RS, Radio Stari Grad i BH Radio 1), četiri televizije (Federalna televizija, Radio televizija Republike Srpske, TV Hayat i BN TV) i dva web-portala (www.avaz.ba i www.slobodna-bosna.ba). S obzirom da je bosanskohercegovačka publika etnoteritorijalno podijeljena, kao što je i kazano na početku teksta, o tome se vodilo računa prilikom određivanja istraživačkog korpusa kako bi se dobio što potpuniji uvid u medijsko izvještavanje o europskim temama.

Dnevne novine Oslobođenje su izabrane kao najstarije novine u državi, novine s dugogodišnjom tradicijom koje su popularne među u Federaciji BiH. Dnevni list su najčitanije novine u Hercegovini i uglavnom su najčitanije među bosanskohercegovačkim Hrvatima, dok su Nezavisne novine najčitanije dnevne novine u Republici Srpskoj i ciljna publika su uglavnom bosanskohercegovački Srbi.

Isti je slučaj i s izborom ostalih medija, tako da su izabrane radiostanice koje su utjecajne na oba entiteta (Radio Federacije BiH i Radio Republike Srpske), kao i BH Radio 1 koji kao dio Javnog RTV servisa pokriva teritoriju cijele države. Četvrta radiostanica koja je izabrana u istraživački korpus je Radio Stari Grad kao najslušanija komercijalna radiostanica u državi, koja je od male lokalne radiostanice izrasla u najslušaniju komercijalnu radiostanicu i uživa veliku popularnost u BiH.

Od televizija su izabrane također televizije iz oba entiteta, tako da je obuhvaćen i Javni RTV servis (Federalna TV i RTRS), kao i dvije komercijalne televizije i to TV Hayat, kao veoma popularna u FBiH i BN TV koja je gledana u Republici Srpskoj.

Od portala su praćeni portal Dnevnog avaza, kao najčitanije dnevne novine u Bosni i Hercegovini i portal popularnog tjednika Slobodna Bosna.

 

PERCEPCIJA O EUROPSKIM INTEGRACIJAMA U OBA BOSANSKOHERCEGOVAČKA ENTITETA

Javna percepcija o Europskoj uniji u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj je potpuno različita. Dok se u Federaciji europske integracije promatraju kao proces koji će riješiti podjele unutar zemlje i koji će garantirati opstanak države, u Republici Srpskoj se ovaj proces promatra kao proces koji bi mogao ugroziti Republiku Srpsku.

Prema istraživanju Foreign Policy Initiative^[96] o javnoj percepciji europskih integracija u 2012. godini, stanovnici Bosne i Hercegovine smatraju da su integracije rješenje za mnogobrojne probleme u državi, te da će pomoći unapređenju uvjeta života i pretpostavljaju da integracije imaju snažan europski identitet, što ne isključuje etnički identitet, koji je jako izražen u Bosni i Hercegovini.

Ako promatramo debate o europskim integracijama na nivou cijele države uočavamo da su u tim debatama prisutna dva aspekta: politički i ekonomski. Politički aspekt se uglavnom razmatra kroz debatu o pomoći Europske unije očuvanju Bosne i Hercegovine kao i glavnim razlozima koji koče europske integracije. Ekonomski aspekt se bavi pitanjem utjecaja Europske unije na bosanskohercegovačku ekonomiju.

 

EUROPSKE TEME U BOSANSKOHERCEGOVAČKIM MEDIJIMA

Rezultati istraživanja pokazali su da generalno ne postoji velika zainteresiranost medija za teme koje se tiču Europske unije, te da se ove teme uglavnom objavljuju u formi vijesti ili izvještaja. U tiskanim medijima objavljeno je 86 članaka, na radiostanicama je emitiran 31 prilog, dok su na televizijskim stanicama objavljena 22 priloga, od kojih je čak 87% priloga objavljeno u formi vijesti, dakle, bez detaljnih analiza, stručnih komentara ili istraživanja.

Povod za izvještavanje je, uglavnom, aktualan događaj, te je u tisku i na radiju to bio povod u 60% slučajeva, a na televizijama u 50% slučajeva. Dakle, prilozi su, uglavnom, rađeni bez detaljnijih „zadržavanja“, objavljeni kratko bez dodatnih interpretacija, što građanima Bosne i Hercegovine ne daje detaljniji uvid u ovu tematiku.

Ako govorimo o vrijednosnom sudu novinara prema ovim temama, primjećujemo izbalansiranost, mada većina članaka i priloga pokazuje nezainteresiranost novinara za ove teme, jer se govori tzv. protokolarnim rječnikom što je popraćeno izjavom/izjavama nekog od aktera i na taj način izostaje pozitivan ili negativan odnos.

Dakle, u slučajevima izvještavanja o temama koje se tiču pridruživanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, mediji ispunjavaju svoju informativnu funkciju, dok je edukativna i orijentacijska, uglavnom, potpuno zanemarena.

Tijekom analiziranog perioda u dnevnom tisku je objavljeno 86 članaka, a samo pet članaka se našlo na naslovnoj stranici novina. Članci su uglavnom raspoređeni u rubrikama unutrašnje i vanjske politike, rubrike EU kao i u komentarima i kolumnama. Od ukupnog broja članaka, čak 44% se sastoji od svega nekoliko rečenica. Što se tiče žanrova prevladavaju izvještaji (31%) i vijesti (27%).

Novinari u tiskanim medijima uglavnom izvještavaju izbalansirano, što potvrđuje 57% članaka s izbalansiranim sadržajima.

Slična je situacija i s radijskim i televizijskim stanicama u Bosni i Hercegovini. Televizijske stanice emitiraju vrlo mali broj priloga koji se odnose na proces pridruživanja BiH Europskoj uniji, a to se odnosi i na komercijalne TV kuće, ali i na Javni RTV servis.

Na radiostanicama dominiraju vijesti (47%) i izvještaji 40%, te je i ovdje uglavnom riječ o protokolarnim posjetima, a povod je kao i u dnevnim novinama većinom aktualni događaj, u čak 60% slučajeva.

Na televizijskim stanicama različita je učestalost izvještavanja na stanicama u Federaciji i na stanicama u Republici Srpskoj. Politički akteri iz Republike Srpske manje se bave pitanjima europeizacije te izbjegavaju govoriti o Bosni i Hercegovini, već su uglavnom fokusirani na pitanja koje se tiču isključivo Republike Srpske kao jednog od entiteta. Glavni povod za izvještavanje su ili događaji ili pseudodogađaji koje organiziraju drugi akteri, a mediji ih samo prate. Kao žanr je prisutan televizijski prilog, podjednako kao i vijest praćena živom slikom (oba žanra u 41% slučajeva).

Vrijednosni odnos novinara prema ovim temama je izbalansiran te je na radiju 53%, dok je na televiziji 73%, a značajno je spomenuti i da televizijske stanice najmanje prenose negativne stavove subjekata prema Europskoj uniji.

Dok televizije u Federaciji BiH koriste termine kao što su: jedinstvena Bosna i Hercegovina, BiH na putu k Europskoj uniji i sl., TV stanice iz Republike Srpske uglavnom umjesto naziva Bosna i Hercegovina češće koriste ime entiteta – Republika Srpska, pa tako govore o suradnji Republike Srpske sa zvaničnicima Europske unije i sl.

Ono što je zajedničko i za radijska i televizijska novinarska izvješća jest da su Europska unija i europeizacija predstavljene samo kroz sferu politike i ekonomije, te da nedostaje tzv. životnih tema koje bi stanovništvu BiH pružili detaljnije informacije o EU.

Iako su u istraživanju obuhvaćene dvije veoma popularne web-stranice u Bosni i Hercegovini, naročito web-stranica najčitanijeg dnevnog lista, začuđujući je mali broj tekstova koji se tiču europskih tema, svega dvadeset i jedan. Primjetan je i mali broj komentara čitatelja, što pokazuje da čitateljstvo nije naročito zainteresirano za ove teme, vjerojatno zbog nedostataka informacija o ovim temama, kao i zbog suhoparnih tekstova. Iako je teško izvesti bilo kakve ozbiljnije zaključke na osnovi ovako malog broja tekstova, možemo navesti da je i ovdje najprisutniji novinarski žanr vijest, i to vijesti prenesene od agencija u 71% slučajeva i vijesti (62%). Od 26 komentara, u 88% slučajeva autori komentara nisu iskazali nikakav određeni stav prema EU, te su se komentari uglavnom odnosili ili na političke aktere događaja ili na odnos dvaju bosanskohercegovačkih entiteta.

 

JAVNI RADIOTELEVIZIJSKI SERVIS BiH O EUROPSKIM INTEGRACIJAMA

U analiziranom periodu emitirano je 28 priloga na radiostanicama koje pripadaju Javnom RTV servisu. Na Radiju Federacije emitirano je 11 priloga, na Radiju Republike Srpske 9 i na BH Radiju 1 8 priloga. Na televizijskim stanicama Javnog RTV servisa emitirano je svega jedanaest priloga i to sedam na Federalnoj televiziji i četiri na RTRS-u.

Ono što je odmah uočljivo jest postojanje dva potpuno različita dominantna narativa u oba entiteta. Javni servis u FBiH je fokusiran na utjecaj europskih integracija na BiH, dok su javni servisi iz Republike Srpske orijentirani isključivo na RS. Zanimljivo je i da javni servisi iz Republike Srpske imaju kvalitetnije priloge o događanjima iz susjedne Srbije, tj. procesima pridruživanja Srbije Europskoj uniji, a događa se i da upravo tim prilozima počinje centralna informativna emisija. U izvještajima RTRS-a redovno se zaobilaze teme koje se tiču Federacije BiH, tj. posjeti uzvanika ili različite sesije koje su održane, a tiču se ovog procesa.

Tako je npr. u centralnom dnevniku koji je emitiran 11. studenog 2012. godine na RTRS-u potpuno izostavljena vijest o posjetu zamjenika šefa Delegacije Europske unije u BiH Renza Daviddija Federaciji BiH. Zanimljivo je da je baš ovaj posjet bio prvi emitirani prilog na Federalnoj televiziji što najbolje oslikava jaz između medijske uređivačke politike ova dva javna servisa.

Ono što je evidentno u izvještavanjima javnog servisa u oba entiteta jest izostanak tema koje se tiču kulture, umjetnosti i životnih priča koje su vezane za EU, te koje bi pomogle detaljnijem informiranju gledateljstva, te im pružile olakšicu u razumijevanju sadržaja koji se tiču Europske unije.

Zajedničko za oba javna servisa je i način predstavljanja. Sugovornici uglavnom o procesima europske integracije govore birokratskim, nerazumljivim jezikom, što čini ove priloge nezanimljivim većini građana, jer se novinari ne trude detaljno pojasniti. Prilozi su uglavnom prepuni floskula i sadrže najosnovnije informacije, a nerijetko počinju dramatičnim najavama.

Osim obilja površnih informacija, političari oba entiteta često optužuju jedni druge za probleme vezane uz ulazak u Europsku uniju, a zanimljiv je i izbor sugovornika. Dok mediji iz Federacije uglavnom biraju sugovornike iz istog entiteta, identična situacija je i u Republici Srpskoj.

Zajedničko za oba javna servisa su forme i žanrovi izvještavanja. Dok se sadržajno izvještavanja znatno razlikuju, pristup im je isti – javni servisi iz oba entiteta ovim temama pristupaju površno bez ikakvih dodatnih analiza. Javni servisi zapravo slijede agendu koju nameću politički akteri, a koji su uglavnom entitetski.

Iz svega navedenog zaključuje se da Bosna i Hercegovina ima izrazito kompleksan i kompliciran politički sustav što se naravno reflektira i na ostale elemente društva, što uključuje i Javni RTV servis, kao i sve druge medije. Kada je riječ o europskim temama, mediji su potpuno zanemarili jednu od svojih glavnih funkcija, a to je edukativna funkcija.

 

ZAKLJUČAK

Rezultati istraživanja izvještavanja bosanskohercegovačkih medija o europskom putu Bosne i Hercegovine pokazuju da mediji imaju vrlo površan pristup, te da se tzv. europske teme uglavnom tretiraju samo u slučaju ili protokolarnih posjeta uzvanika ili u slučaju različitih izvještaja i sesija i to veoma šturo.

Dakle, bosanskohercegovački mediji, osim što površno prenose događaje, bez ikakvih stručnih komentara ili kvalitetnih interpretacija, biraju sugovornike iz svojih identiteta, i prenose dominantne političke narative. Diskurs medija razlikuje se u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, te je evidentna etnička podijeljenost publike u oba entiteta.

Osnovni problem u medijskoj prezentaciji Europske unije u bosanskohercegovačkim medijima je nedostatak zajedničke percepcije EU u cijeloj zemlji, točnije u oba njena entiteta, kao i nedostatak zajedničkih ciljeva i strategije, što pokazuju primjeri javnih servisa u oba entiteta, jer je vidljiv različit pristup ovim temama na Federalnoj televiziji i Radio televiziji Republike Srpske.

Bosna i Hercegovina, dakle, nije prisutna u Europskoj uniji, a EU nije prisutna u bosanskohercegovačkim medijima. Najveće posljedice obiju ovih činjenica, kao i uvijek, snose – bosanskohercegovački građani.

 

---

 

Literatura:

Valić, Nedeljković D., Kleut, J. (2013). Evropa, ovde i tamo: analiza diskursa o evropeizaciji u medijima Zapadnog Balkana.Novi Sad: Filozofski fakultet

http://www.vpiarhiva.test.promotim.ba/eng/monitoring.process-of-eu-integration.html

http://www.vzs.ba

http://rak.ba

http://www.bhnovinari.ba

http://www.rrpp-westernbalkans.net/en/research/Current-Projects/Media--Political-and-Social-Discourses/Europe--Here-and-There--Analysis-of-Europeanization-Discourse-in-the-Western-Balkans-Media-.html

 

Non-EU State and Non-EU Media: Media Discourse on EU in B&H

 

Abstract

 

This paper presents results of media analysis of B&H print and broadcast media, as well as web portals regarding the topic of EU integrations. Bosnia-Herzegovina has not made significant progress in the past few years when it comes to fulfilling obligations related to EU accession and many media present this failure as a problem for B&H further development. So, the analysis of traditional and online media was aimed at finding main trajectories of reporting when it comes to (re)presentation of Europe. The results show that media discourse is quite different in two B&H entities (Federation of B&H and Republic of Srpska), that media do not report much on EU integrations (especially not online media) and even when they do they mainly report protocol-news, written in bureaucratic manner and presenting opinions of officials from EU and B&H.

 

Key words: media, European union, European integration, ethnic division, reporting, media policy.

 

 

---

3(4)#11 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 316.774(497.7):061.1EU Izlaganje sa znanstvenog skupa Conference paper Primljeno: 29.1.2014.

 

 

Dejan Donev

University “St.s Cyril and Methodius”, Faculty of law “Justinianus I”,
Institute for journalism, media and communication, Skopje
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Mjesto i značaj javnosti u analizi izvještavanja medija o EU

Puni tekst: pdf (328 KB), Hrvatski, Str. 580 - 589

 

Sažetak

 

Rad odnosi se na značaju i mjesto same javnosti u analizi izvještavanja medija (printanih i elektronskih), kao i web portala, o EU integracijama Republike Makedonije. Kao što je i već vidljivo, nasuprot deklariranje zainteresovanosti makedonskih građana i novinara za EU, još jedanput se potvrđuje ono što je i samo po sebi vidljivo iz medijske realnosti, tj. neangažiranost makedonskih novinara da više saznaju i time informiraju javnost o sadržajima posvećenih europeizaciji, izraženo preko samo 2% učešća javnosti kao subjekt u izveštavanju od EU ili sveukupno 4 teksta od 170 analiziranih tekstova i 1 komentar.
Rad ima za cilj da proanalizira da li se radi o selektivnom prenošenju informacija ili generalno o nezainteresovanosti novinara, ili o pasivnosti javnosti kada je u pitanje EU i zbog čega je to tako.

 

Ključne riječi: EU integracije, medijska realnost, europeizacija, javnost.

 

 

U procesu obrazovanja, odgoja i socijalizacije, u smislu moralne matrice i etičkog putokaza, danas veliku ulogu igraju i mediji a ne samo obitelj i škola, zbog čega valja naučiti kako se koristiti medijima i kako interpretirati njihove poruke. To je danas važno još više zato što "svaki čovjek živi u simboličkom svijetu" (Luhmann, 1991), a u 21. stoljeću mediji su ostali najeksplicitniji "nositelji simboličkih poruka" (Baacke, 2007: 34). Pri čemu, da bi se obrazovanje i odgoj svakog pojedinca uspješno ostvarili, ti se simboli trebaju dekodirati ili dešifrirati.^[97]

U ovom smislu, u svijetu sveprisutnih i utjecajnih slika, zvukova i tekstova, najkompetentnijim smatra se medijsko obrazovanje kao poddisciplina medijske pedagogije^[98], a cilj mu je prenijeti znanja i vještine za uporabu i tumačenje medija i medijskih poruka u svakodnevnom životu, odnosno razviti zadovoljavajuću razinu medijske pismenosti. Naime medijsko obrazovanje ne odnosi se samo na osnovne zahtjeve u pogledu odgoja i obrazovanja, tj. odgoja djece i mladih u svijetu medija i informacijsko-komunikacijske tehnike, nego i na mogućnost korištenja tih informacija, na šanse za obrazovanje i učenje, na razvijanje kompetencija i kritike nasuprot medijske ponude koja je preuzela odgojno-obrazovnu i/ili manipulatorsku ulogu.

To znači da suglasno zadatku medijske pedagogije, medijsko obrazovanje po svojoj funkciji treba interpretirati sve razine i aspekte medijskog društva i pojedinačnih medija koji su nužni u razvoju mladih generacija, pa i općenito u javnosti, te se upravo zbog toga ono bavi "usvajanjem medijske pismenosti i ovladavanjem medijskim kompetencijama, budući da jedno bez drugog ne ide pojedinačno" (Hoffmann, 2003: 213), tj. izgradnja osobnog stava, uvećavanje količine raspoloživog znanja, ali i izgradnja određenih vještina, s jedne strane, kao i svladavanje socijalne, metodičke i kognitivne kompetencije kao "vidova prevencije u sprječavanju medijske manipulacije, nasilja i razlikovanja fikcije od stvarnosti" (Huther/Schorb, 2005: 245), s druge strane. Pritom uvijek treba imati na umu da pojam "medijska pismenost" opsegom i sadržajem nije identičan pojmu "medijsko obrazovanje", zbog toga što ovo drugo obuhvaća i etički aspekt u formiranju osobe, dok se medijska pismenost zadržava samo na razini za koju nisu potrebne analize koje traže interdisciplinarne i multidisciplinarne aspekte u relaciji društvo-pojedinac-mediji.

Stoga je sasvim logično da se traži razvijanje i prakticiranje medijskog obrazovanja, a time i podizanje stupnja medijske pismenosti u smjeru razvijanja kritičnog stava prema onome što se servira preko medijske ponude, budući da je kod javnosti, posebno kod mladih, sve primjetnije njihovo prepuštanje da mediji kreiraju njihov svijet i to jednim određenim oblikom pasivizma i prešutnog praćenja medijskih poruka, kao i nekritičkog usvajajanja stavova koje mediji nude. To sa svoje strane ne pruža održivi društveni i demokratski razvoj, nego bezglavu mamonsku i herostratsku (u političkom smislu) slijepu podčinjenost od strane dovoljnog kvantuma medijskih zombija.

U ovom smjeru ide i veći broj zaključaka do kojih se došlo u suglasju s dobivenim rezultatima iz provedenog istraživanja "Evropa – tu i tamo: Analiza diskursa o evropeizaciji u medijima Zapadnog Balkana" (Valjić-Nedeljković & Kleut, 2013), u dijelu koji se odnosi na R. Makedoniju, gdje se više nego evidentno nameće nužnost medijskog opismenjavanja javnosti, posebno mladih. Radi se o istraživanju čiji je cilj bio skeniranje i analiza trenutne (ne)zainteresiranosti medija i novinara u Republici Makedoniji u odnosu na izvještavanje o Europi, s ciljem da se dobije cjelovita slika o ovim pitanjima, ali i o problemima povezanima s izvještavanjem o europeizaciji. Analiza je predstavljala pokušaj da se prikaže stanje i uvjeti u kojima se stvaraju medijski sadržaji, ali i utjecaj koji oni imaju na javnost preko osvrta na kvalitetu, raznovrsnost i vrstu informacija koji se objavljuju, tj. sadržaj koji se objavljaje u njima a koji su povezani sa Europom i procesom europeizacije.

Zbog specifičnosti medijske scene u Republici Makedoniji, u cilju dobivanja objektivnih podataka, napravljen je izbor prema tipu (tiskana i elektronska), profilu (javna i privatna) i karakteru medija (usmjerenost prema određenoj ciljnoj publici), pri čemu je analiza obuhvatila sljedeće medije:

1. Tisak - dnevni tisak: Dnevnik i Vest, kao i nedeljnik Kapital;
2. Radio stanice: Makedonski radio 1, Kanal 77;
3. Televizijske stanice: MTV 1, Telma i Tera;
4. On line informativni mediji: a1on.com.mk.

U analizi je korištena kvantitativno-kvalitativna metoda, sempliranje i kodiranje tekstova, priloga ili paketa povezanih sa Europom i Europskom Unijom objavljenih u mesecu listopad 2012. godine, i to prema ciklično odabranih sedam termina. Za radio, TV i internet odabrani su: 1., 3., 9., 11., 19., 21. i 29. listopad, dok su za tiskane medije za kodiranje bili datumi dan nakon elektronskih medija.

Kod tiskanih medija analizirano je bilo čitavo izdanje, tj. svi tekstovi povezani s Europom i Europskom Unijom, dok su kod radija i TV analizirane cjelokupne informativne emisije^[99] u popodnevnom terminu, tj. kod TV stanica večernji udarni termini. Kod on line izdanja, analizirani su bili novinarski tekstovi o Europi i Europskoj Uniji objavljeni na mrežnoj stranici u rubrici "Vesti", i to od 00-24h, i svi komentari na ove tekstove objavljeni do 24 sata, tj. za tekstove koji su bili objavljeni nakon 20 sati analizirani su bili komentari objavljeni do 12 sati sljedećeg dana.

Sveukupno, analiziran je 171 tekst, tj. 170 novinarskih priloga, od kojih su 32 bili TV prilozi, 86 tekstova u tiskanim medijima, 26 radijska priloga, 26 on line tekstova i 1 komentar.
Od svih 170 tekstova i prvog komentara, u odsjeku subjekt, kao i u odsjeku objekt medijskih tekstova, pokazalo se da je naglasak u svim analiziranim medijima bio na stranim akterima, dok su javnost u Makedoniji, kao sublimat nevladinih organizacija i udruženja građanja, javnih ličnosti, građana u generalnom smislu, kao i mediji, sa svojim stavovima i izjavama bili zastupljeni u 13 priloga, tj. sa samo bijednih 8% od priloga kao subjekti,

 

Međunarodna zajednica	6	4%
Politička tijela EU: EU generalno Europska Komisija Europski Savet Europski Parlament Europski fondovi Delegacija EUa u našim zemljama	51 11 25 4 6 4 1	30% 7% 15% 2% 4% 2% 1%
državni organi (vlada, ministarstva, skupština)	29	17%
državni organi zemalja EU	30	18%
državni organi zemalja Zapadnog Balkana	4	2%
pokrajinski/županijski/kantonski/lokalni organi	3	2%
državne institucije	4	2%
političke partije	3	2%
kompanije, poduzeća, poduzetnici	10	6%
eksperti	11	7%
nevladine organizacije i udruženja građana	2	1%
javne ličnosti	6	4%
građani	4	2%
mediji (redakcije, novinari)	1	1%
neke druge	4	2%

 

dok su kao objekti izvještavanja bili zastupljeni u još manjoj meri.

 

Međunarodna zajednica	2	1%
Politička tijela EU: EU generalno Europska Komisija Europski Savet Europski Parlament Europski fondovi Delegacija EUa u našim zemljama	39 17 13 2 1 5 1	23% 10% 8% 1% 1% 3% 1%
državni organi (vlada, ministarstva, skupština)	44	26%
državni organi zemalja EUa	34	20%
državni organi zemalja Zapadnog Balkana	17	10%
pokrajinski/županijski/kantonski/lokalni organi	1	1%
državne institucije	2	1%
radnici i sindikat	4	2%
kompanije, poduzeća, poduzetnici	7	4%
nevladine organizacije i udruženja građana	1	1%
javne ličnosti	2	1%
građani	4	2%
mediji (redakcije, novinari)	1	1%
neke druge	12	7%

 

Naš zaključak u analizi je bio da u svakom slučaju javnost u Makedoniji zaslužuje ozbiljniji i angažiraniji pristup novinara o temama koja nedvosmisleno trebaju biti dio naše svakodnevice, ne samo deklarativno i voajerski, nego i sadržajno i praktično! To stoga što se o europeizaciji izvještavalo samo kao o formalnom koraku u procesu pridruživanja (u 30% od tekstova/priloga) i u kontekstu "pitanja imena" (u  12% od tekstova/priloga).

Ali ono što je ovaj zaključak iznjedrio jest činjenica da u društvu slobodnog protoka informacija prema kakvome stremi i Makedonija, mora dominirati stav da je komunikacija nužno dvosmjeran proces koji ne dopušta kritičkoj misli da odgovornost pripiše samo jednom subjektu (novinari i mediji), a da drugu stranu (javnost) oslobodi. Upravo zbog toga bilo je nužno postaviti pitanje o stupnju učešća javnosti u procesu izvještavanja o europeizaciji, što samo po sebi povlači i pitanje o stupnju njezine medijske opismenjenosti. Opravdanost nužnosti medijskog obrazovanja javnosti u kontekstu provedenog istraživanja, kao jedno moguće rješenje dolazi posebno zbog iznenađujuće niskog postotka učešća javnosti u procesu medijskog izvještavanja o europeizaciji.

Pritom, još su alarmantnija moguća rješenja kao odgovori na postavljena pitanja, tj. jesu li rezultat selektivnog prenošenja informacija od strane medija koji kreiraju apatičnost kod javnosti ili nezainteresiranosti, nedostatka volje i želje javnosti da se uključe u medijsko izvještavanje o ovom procesu s ciljem prebacivanja odgovornosti za ono što se događa samo na medije?
U prvom slučaju, ukoliko se radi o selektivnom prenošenju informacija od strane medija, mora se procijeniti kvaliteta svijeta koji mediji grade oko nas za nas i mora se procijeniti stupanj realizacije i etičnosti osnovne funkcije medija i to kritičkim osvještavanem  javnosti – medijskom pismenošću!

Naime, terminologijom Džejmsa Potera, "automatizam kojim se služimo kako bismo se obranili od preobilnosti informacija koje nam se u našoj kulturi agresivno nameću, mediji pokušavaju, i to dosta uspešno, okrenuti u svoju korist – koriste naše navike stvorene njihovim korištenjem! (korištenjem medija) (Poter, 2011: 33). U ovakvom slučaju uvećava se rizik da propustimo one poruke koji za nas imaju ili bi imale veću vrijednost, čineći nas programiranima i prijemčivima za mišljenja koja nam se žele prenijeti porukama koje mediji odašilju i šire i koja vode prema prihvaćanju pogrešnih stavova i mišljenja.

Ovo se češće zbiva u društvima s krhkom demokracijom i nedovršenom tranzicijom, gdje se nacionalizam i patriotizam preko propagande, manipulacije i određene sofisticiranije forme cenzure u obliku proeuropski usmerenog zakona o medijima, vrlo često koriste kao glavni instrumentarij za ostvarivanju zakulisnih ideja i ciljeva trenutno vladajućih garnitura. Zbog toga se provladini mediji financijski nagrađuju umjetno kreiranom vladinom medijskom reklamnom kampanjom, dok se oni koji se ne priklanjaju ovakvim smjernicama u selektivnosti i upotrebi glorifikacije vlasti u informiranju javnosti o europeizaciji, proglašavaju za izdajnike i diskreditiraju kao antieuropski mediji.

Baš zbog toga medijsko obrazovanje, preko medijske pismenosti može pomoći javnosti, posebno mladima, da samostalno procijene i odluče se u dijelu ocjene (ne)tendencioznosti, (ne)vjerodostojnosti i (ne)istinitosti informacija povezanih sa Europom. Drugim riječima, kritičko osvještavanje svodi se na "prepoznavanje medijskog djelovanja (razgrađivanje sadržaja): manipulacijsko i/ili odgojno-obrazovno djelovanje, zatim na razlikovanje fikcije od stvarnosti, kao i na prepoznavanje polivalentnosti medijskih sadržaja i formi" (Miliša, Tolić, Vertovšek, 2009: 80), a koji se dobivaju preko medijske pismenosti čija je suština u držanju stvari pod kontrolom, gdje se na jednoj višoj razini medijske pismenosti omogućuje jasno sagledavanje granice između realnog, fizičkog sveta i svet koji kreiraju mediji. "Kada ste medijski pismeni, vi nalazite jasne putokaze za snalaženje u svetu medija, a otuda možete doći i do željenih iskustava i informacija, a da se pritom vaša pažnja ne odvlači stvarima koje su štetne za vas". U ovakvoj situaciji, vi gradite život kakav vi želite, ne dopuštajući medijima da izgrade za vas svijet koji oni žele" (Poter, 2011: 32). Mnoštvo informacija, metafora i "velikih riječi", ne znači istovremeno i znanje o onome što se zbiva u svijetu, tj. ne znači i višu razinu medijske pismenosti.

U drugom slučaju, ukoliko se radi o nedostatku volje same javnosti za uključivanje u proces medijskog izvještavanja o europeizaciji, tada govorimo o jednom velikom demokratskom hendikepu – o odumiranju onoga zbog koga postoji i sama demokratija. U ovom kontekstu, upravo zbog toga je danas od ključnog značaja inzistiranje na uključivanju javnosti u demokratske procese u društvu budući da se procjenjuje da ima etički karakter koji je s vremenom zaboravljen, a koji proizlazi iz funkcije koju ona ima kao tvorac moralne zajednice u jednom društvu.

Naime, neslobodna društva nemaju javnost, tj. kod njih je evidentno odsustvo javnosti, što predstavlja izraz i ključni faktor za održavanje neslobode nekog društva, nasuprot slobodnih, demokratskih društava, gde je javnost izraz i faktor slobode tih društava. Kod njih, ključna funkcija javnosti je u želji za povezivanjem društva, politike, države i morala, kao i u osnivanju društvenog, političkog i moralnog djelovanja. Jednom riječju, "moralna javnost se smatra pozvanom da prosuđuje o onome što, kako i zašto svakog javnog djelovanja u društvu" (Donev, 2011: 172). Moralna javnost počiva na pretpostavci o samoovlaštavanju za etičko prosuđivanje i čuvanje općeg dobra. Zato se i uzvisuje kao čuvar moralnih vrijednosti u društvu.

Zato razvijenija demokratska društva i inzistiraju na prakticiranju etike publike, tj. javnosti. Bez obzira na saznanje da mediji svojim moćnim utjecajem djelomice pasiviziraju a djelomice aktiviraju publiku, moralna odgovornost publike nije umanjena! "Etika publike implicira svest publike o kvalitetu sadržaja medija, zahteva kvalitet medija, kao i spremnost da se igra aktivna uloga u odnosu na uticaj na medije" (Donev, 2011: 160). U tom pogledu, etika javnosti je bliska medijskoj pedagogiji, obrazovanju i pismenosti, jer se time radi na premještanju težišta prema odgovornosti građanina.

Naime, mediji se moraju posvetiti obavještavanju građana o "onome što oni trebaju očekivati od društva i o onome što društvo očekuje od njih" (Elliott, 1988: 40). Taj zadatak medija zauzvrat stvara i obavezu građanina, tj. on ima moralnu dužnost da bude obaviješten i ta dužnost je prije svega dio njegove odgovornosti prema političkoj zajednici. Drugim riječima, osigurati pristup građana medijima znači priznati im određena prava, ali isto tako i određene dužnosti.

Dužnost da se obavijesti omogućuje svakom pojedincu iz javnosti da u slici stvarnosti koja joj je ponuđena ne pronađe samo priznavanje osobnog identiteta i mogućnost osobne afirmacije i reafirmacije, nego i da potvrdi druge identitete različite od svojega. To dovoljno govori da je dužnost čoveka da se obavijesti istovremeno i instrument pluralizma i poticaj na toleranciju.

Istovremeno, o širini sfere obavještavanja ovisi i dimenzija sfere javnosti, kao simbolično mesto za diskusiju o pitanjima koji se odnose na zajedničko dobro. A mjesto koje sada zauzimaju mediji u tom prostoru javnosti čini samu raspravu o tome kako djeluju različiti politički autoriteti u društvu još uvek mogućom.

Zato građani ne mogu biti oslobođeni tereta odgovornosti za trajno praćenje medija kritičkim okom, ali i od mogućnosti za svoje sudjelovanje u onome što mediji nude, i tu leži sloboda, ali i etička odgovornost javnosti!

U kontekstu istraživanja, ovo znači da je javnost u velikoj mjeri podbacila, tj. kada je "europeizacija" u fokusu izvještavanja, mediji su izvještavali uglavnom o susretima na visokoj razini makedonskog političkog vrha sa europredstavnicima, kao i o porukama upućenima od strane institucija Europske Unije o napretku države, kao i o monetarnoj i ekonomskoj stabilnosti zemalja Europske Unije", ali ne i o stavovima i mišljenjima onih najviše pogođenih u procesu europeizacije – građana, kao i stavovima i mišljenjima domaćih eksperata o ovim pitanjima. To samo potvrđuje saznanje o hitnosti medijskog opismenjavanja javnosti koja je zaboravila svoju etičku funkciju i karakter u okvirima društva, kao i o potrebi za uvođenjem medijskog obrazovanja u okviru tekućeg ponovo reformiranog obrazovnog sistema u R. Makedoniji, kao nužan preduvjet za razvijanje i negovanje demokratski odgojene i obrazovane omladine i članova zajednice.

&

Ukoliko govorimo o tendenciji priključivanja modernoj demokratskoj i pluralističkoj zajednici – Europskoj obitelji, sve prethodno samo još jednom potvrđuje nezamjenjivu ulogu koju danas imaju mediji. Oni su jedan od čimbenika koji omogućuju njezino djelovanje i pored toga što je došlo do relativizacije svih etičkih vrijednosti, i kriterija prema kojima se događaji u svijetu društvene komunikacije upravljaju i vrednuju ili bi se trebali upravljati i vrednovati. To je zato što "ovakav model razmišljanja o otvorenom, slobodnom, demokratskom društvu smješta državu u pozadinu zbog toga što sadrži nastojanje da se samorazume kao apsolutno mesto moći, vladanja i uticaja, istovremeno favorizirujući ideju o samoodgovornom građanskom društvu" (Donev, 2011: 197). Otuda, u jednoj ovakvoj viziji, argument, riječ, komunikacija, mediji i novinarstvo dobivaju društvenu, a kao tvorci društva i ključnu poziciju u teoriji i praksi.

Ali, s obzirom da živimo u kulturi koja je prezasićena informacijama, kao i to da se od njih štitimo pomoću automatizma koji je programiran u našoj svesti od nas samih, naših prijatelja, naših najbližih, masovnih medija..., "onaj deo koji nas istinski poznaje  stvarno hoće da nam pomogne u pravom izboru i zaštiti od štetnih posledica koji se mogu javiti u ovoj poplavi infromacija, dok drugi deo hoće da nas iskoristi kao sredstvo za ostvarivanje njihovih ciljeva, koji najčešće ne odgovaraju našim sopstvenim ciljevima i nastojanjima" (Poter, 2011: 31).

Masovni mediji imaju velik utjecaj u čitavoj priči zato što su oni danas u najvećem procentu oni koji programiraju automatsku šifru kod velikog broja pojedinaca^[100]. Kada koristimo medije, mi ne posvećujemo veliku i svjesnu pažnju i procjenu toj uporabi, a to je od vitalnog značaja zato što masovni mediji neprekidno inzistiraju na određenim obrascima ponašanja u pogledu njihovog korištenja, sve do trenutka u kojem ti obrasci ne prijeđu u automatske navike.

Upravo zbog toga, neophodno je preispitati šifre koje su programirane u našoj svijesti, a u tome velik značaj ima medijska pismenost i obrazovanje, posebno u uvjetima kada se radi o krucijalnom pitanju iz nacionalne agende – europskom članstvu!

Na kraju samo još i saznanje da danas vlada uvjerenje da su moralna i politička javnost konstitutivni uslov moderne demokratije. Samo tamo gde postoji javnost, može postojati i demokratska supstanca jednog društva. U onoj meri u kojoj mediji komunikacijom grade javnost, u tolikoj meri je moguće opće oblikovanje mišljenja i ljudska uvjerenja i njihovo demokratsko učešće u društvenim procesima. Samo demokratsko uređenje društva omogućuje slobodno izražavanje mišljenja javnosti. Dakle, koliko je kompleksniji određen politički sistem, toliko je potrebnija funkcionalna javnost.

 

---

 

Literatura:

Baacke, Dieter (2007). Medienpadagogik. Tubingen: Max Niemeyer Verlag.

Донев, Дејан (2011). Етика во новинарството. Скопје: УКИМ.

Elliott, Deni (1988). "Foundations for news media responsibility", in Responsible

Journalism, Deni Elliott (ed.). Second edition. Sage: Beverly Hills CA.

Hoffmann, Bernward (2003). Medienpadagogik - Eine Einfuhrung in Theorie und Praxis. Paderborn: Schoningh UTB Verlag.

Huther, Jurgen & Bernd Schorb (2005). Grundbegriffe Medienpadagogik. Munchen: Kopaed Verlag.

Korni, Danijel (1997). Etika informisanja. Beograd: Clio.

Luhmann, Niklas (1991). The Theory of Communication. Amsterdam: Loet Leydesdorff.

Miliša, Zlatko & Nenad Vertovšek & Mirela Tolić (2009). Mediji i mladi – Prevencija ovisnosti o medijskoj manipulaciji. Zagreb: Sveučilišna knjižara.

Poter, Džejms (2011). Medijska pismenost. Beograd: Clio.

Valić-Nedeljković, Dubravka & Jelena Kleut (eds.) (2013). Evropa, ovde i tamo: Analiza diskursa o evropeizaciji u medijima Zapadnog Balkana. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za medijske studije.

 

The Importance and Place of the Public in the Analysis of the Media Coverage of the EU

 

Abstract

 

The work refers to the importance and place of the public in the analysis of media coverage (print and electronic), as well as web portals, in the EU integration of Macedonia. As is already evident, as opposed to declared interest od Macedonian citizens and journalists for the EU, once again confirms what is self-evident from the media reality, that is not engaging of the Macedonian journalists to learn more and thus to inform the public about the facilities dedicated to Europeanization, expressed through only 2% of public participation as a subject in the reporting of the EU, or altogether 4 articles of 170 articles analyzed, and 1 comment.
The work aims to analyze it whether it is a selective transmission of information or lack of interest in general about the journalists or the passivity of the public when it comes to the EU, and why this is so.

 

Key words: EU integration, media reality, europeization, public.

 

 

---

3(4)#12 2014

Časopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.

UDK 165.02:316.774 159.937:17.024.2 Prethodno priopćenje Preliminary communication Primljeno: 2.3.2014.

 

 

Tatjana Milivojević i Katarina Dragović

Fakultet za kulturu i medije, Megatrend univerzitet, Beograd
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, katedra za Etnologiju i antropologiju
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Medijska slika „lakog života“

Puni tekst: pdf (338 KB), Hrvatski, Str. 590 - 609

 

Sažetak

 

Načini prenošenja znanja i usađivanja vrijednosti drastično su se promijenili, te se „drugima usmjerene“ osobe, one koje je Fromm nazvao ljudima tržišne i/ili receptivne orijentacije, okreću drugima ne bi li potvrdile vlastitu vrijednost. Međutim, drugi su često samo posrednici u promoviranju onoga što su masovni mediji odredili kao „trenutno poželjno“ ponašanje, stav ili sklop osobina. Kao jedan od drastičnih primjera može poslužiti problem rastrzanosti između iluzije da život treba biti lak i (potisnutog) osjećaja da on to nije, koji navodi Riesman, a koji za posljedicu, između ostalog, ima neutemeljeno vjerovanje o mogućnostima života bez napora i brzog uspjeha. U radu je naglašen međusoban utjecaj medija i društvenog karaktera javnosti i pojedinaca.

 

Ključne riječi: lak život, iluzija, receptivna orijentacija, mediji, društveni karakter.

 

 

Uvod

Načini prenošenja znanja i usađivanja vrijednosti drastično su se promijenili, te se „drugima usmjerene“ osobe, one koje je Fromm nazvao ljudima tržišne i/ili receptivne orijentacije, okreću drugima ne bi li potvrdile vlastitu vrijednost (Fromm, 1986: 68). Međutim, drugi su često samo posrednici u promoviranju onoga što su masovni mediji odredili kao „trenutno poželjno“ ponašanje, stav ili sklop osobina. S obzirom na sveprisutnost medija i na njihovo posredovanje dominantne percepcije, odnosno konstrukcije stvarnosti, oni imaju znatan utjecaj na oblikovanje društvenog karaktera. Kao jedan od drastičnih primjera može poslužiti problem rastrzanosti između iluzije da život treba biti lak i (potisnutog) osjećaja da on to nije,^[101] koji navodi Reisman (Risman, 1965: 218), a koji za posljedicu, između ostalog, ima neutemeljeno vjerovanje o mogućnostima života bez napora i brzog uspjeha. Djeca i adolescenti koji imaju manje različitih izvora informacija^[102] i manje obimno iskustvo realnog svijeta nego odrasli, posebno su podložni ovakvim porukama (Morgan, Rothschild, 1983: 39).

Ugledanje na druge ljude svakako je dio ljudske prirode jer djeca uče imitiranjem. Zamka međutim leži u tome što su na televiziji, bilo da se radi o serijskom programu, reklamama, talk show ili reality emisijama prikazani likovi koji su osmišljeni tako da ostave određeni dojam, izbačene su u većini slučajeva sve situacije koje se svakodnevno ponavljaju, oduzimajući energiju prosječnom čovjeku i čineći život „običnim“ nasuprot uzbudljivosti, glamuru i lakoći televizijskih modela života.

Utjecaj televizije na formiranje osnovnih stavova o svijetu treba promatrati kroz više aspekata:

1) Institucionalni – da je televizija komercijalna i opstaje zahvaljujući različitim vrstama oglašavanja bilo da se radi o proizvodima ili o samopromociji poznatih osoba. Talk show emisije podrazumijevaju da dotjerani ljudi, dodatno uljepšani filterima kroz koje ih snimaju, sjede i naklapaju, najčešće o banalnim problemima ili o važnim životnim problemima na banalan način. Sama situacija asocira na opuštanje u krugu prijatelja, dokolicu uz glamur i luksuz. Naravno da prosječnoga gledatelja privlači takva slika i da ne vidi da je ta markirana odjeća možda posuđena iz butika, da ti simboli luksuza nisu uvijek u skladu s realnošću i najzad, da ne postoji opuštanje i uživanje već se radi o poslu, osmišljenoj samoprezentaciji. Drugi su, možda i važniji, komercijalni aspekti reklame koje zaista čine da život izgleda lak, jednostavan, ugodan i da se svi problemi mogu riješiti kupovinom jednog proizvoda ili usluge. Na ovu je temu dovoljno pisano pa se nećemo dalje zadržavati.

2) Sadržaj narativa, odnosno sadržaj i kvaliteta filmova i serija, dakle programa koji po pravilu nije osmišljen radi oglašavanja kao što je slučaj s brojnim talk show emisijama. Važno je uočiti razliku između narativa koji zadržava recipijenta na unutarnjem stanju lika jer se patnja i bol tu i nalaze i tzv. lakog narativa koji iako, naprimjer prikazuje djevojku koja razmišlja o samoubojstvu, naglasak stavlja na napetost, neizvjesnost i eventualnu akciju spasilaca, a ne na razloge, misli i osjećaje potencijalne samoubojice. Dalje, literatura ima prednost da vremenski duže zadrži recipijenta u određenom „stanju“ pod uvjetom da je došlo do identifikacije ili empatije s likom. U popularnim filmovima postoji praksa da se periodi najtežih izazova skrate na dužinu jedne glazbene kompozicije i prikažu kao ubrzan niz scena, s usponima i padovima, uz napredovanje lika k cilju. Dat ćemo primjere: lik pati od pretilosti i odluči izgubiti višak kilograma treningom i dijetom. Uz glazbu se prikazuje ubrzan prolazak vremena sa sve vidljivijim rezultatom; ili lik kreće u potragu za poslom, odlazi na desetine intervjua i kada sve izgleda izgubljeno, dobiva posao iz snova, i slično. Scenariji koji sam proces – jer je to ono često mučno i neizvjesno trajanje i borba s teškoćama i frustracijama – prikazuju u nekoliko minuta popraćenih napetom glazbom ili glazbom relativno brzog ritma, česti su.^[103] Nisu rijetki ni neposredni motivirajući efekti na gledatelja koji poslije filma, epizode serije ili „ispovijesti“ u talk show emisiji dobiva želju da na sličan način i sam postupi. Problem međutim nastaje kada tjedni napornog treninga ne traju koliko i jedna pjesma. Neosporno je naravno da postoje osobe koje neko djelo fikcije može pokrenuti i na duže staze ili netko tko će redovito vježbati svakog dana dok prati seriju o plesačima, ali je mnogo češća situacija da poneseni prikazanim modelom života recipijenti ovakvih sadržaja rezultate očekuju prebrzo.

Iako je vremenski opseg radnje sažet i u literarnom narativu, pisana riječ (ili je možda bolje naglasiti umjetnost kroz pisanu riječ), iako dopušta preskakanje, ne dopušta, ako se pažljivo čita, zaobilaženje mučnih emocija koje su, i u realnom iskustvu, utkane u svaki proces kretanja k određenom cilju. Empatija je snažnija zbog toga što se imaginacija čitatelja i stvaranje asocijacija u njegovom duhu oslanjaju na njegovo iskustvo i slijede ritam njemu svojstvenoga unutarnjeg, odnosno kako bi rekao Bergson, konkretnog trajanja (durée concrète). Naravno, i u audiovizualnom narativu lik može opisati svoje osjećaje ili se oni mogu uspješno prikazati različitim tehnikama, ali to onda čini taj narativ umjetnošću a ne zabavom ili komercijalnim sadržajem.  

3) Televizija kao medij – razmatrat ćemo razlike između televizije i knjige u smislu načina predstavljanja narativa: mahom reprezentativni audiovizualni nasuprot tekstualnom, simboličkom.

4) Društveni karakter, odnosno obilježja današnjega srpskog društva od utjecaja siromaštva, nesigurnosti do kvalitete pod jakim utjecajem medija – politička pasivnost i bespomoćnost, idealiziranje poznatih osoba, folk-kultura i slično. Društveni se karakter po definiciji odnosi na prilagođene ljude: prema Riesmanu on je „dio, manje ili više stalne društveno i povijesno uvjetovane organizacije individualnih težnji i zadovoljavanja, (...), koji je zajednički značajnim društvenim grupama i koji je (...) proizvod iskustva tih grupa“ (Risman, 1965: 68). Riesman vezu između karaktera i društva vidi u „načinu na koji društvo osigurava kod pojedinaca koji ga sačinjavaju izvjestan stupanj udobnosti“ (Risman, 1965: 69), dok Fromm objašnjava da je „funkcija društvenog karaktera da se regulira energija članova društva tako da njihovo ponašanje ne bude stvar svjesne odluke o tome da li da slijede (...) društveni uzor, već stvar želje da delaju onako kako treba da delaju“ (Fromm, 1989: 68). Moglo bi se reći da je društveni karakter način prilagođavanja pojedinaca onome što društvena struktura nameće kao zahtjeve da bi mogla kao takva opstati (dominantna sfera ekonomije, tehnologiziran način rada, podjela rada, određen ritam života, običaji, navike, tip kulture, stabilnost te društvene strukture, klasne razlike...). Zahtjevi za određenim društveno-psihološkim razvojem posredovani su institucijama – počevši od obitelji, preko obrazovnih institucija, medija masovnog komuniciranja do državnih, naprimjer zakonodavnih (koji  naravno utječu na primarnu sredinu, tj. obitelj).

Odlike receptivne i orijentacije prema tržištu, prema Frommu, zamjenjuju individualnu savjest, osjećaje unutarnje moći, pa u ljudima jača potreba za prilagođavanjem i priznanjem, a kao posljedica javlja se osjećaj nemoći. Fromm zapaža da su ljudi počeli primjenjivati pravila tržišta i na sebe – odnosno da se kvaliteta, vještine, sposobnosti zanemaruju, dok se vrijednost jedne osobe definira preko njenog uspjeha da se dobro izreklamira, da bude tražena i najzad „da se proda“, bilo da se radi o poslu  ili intimnim odnosima. Umjesto ideala i jasnih kriterija (naprimjer za dobro i loše) i principa koji bi djetetu dali stabilnost i osjećaj sigurnosti i samopoštovanja onda kada se uspije ponašati onako kako su ga odgojili, ali također i osjećaj odgovornosti jer je naučeno da njegov uspjeh ovisi o trudu i radu koji uloži, od vještina koje razvije – „drugima usmjerenom“ djetetu od malena se usađuju opće kvalitete kao što su „prilagodljivost, ambicije i osjetljivost za izmijenjena očekivanja drugih ljudi (Fromm, 1989: 72). Da bi čovjek znao kojom kvalitetom treba u određenom trenutku „ispuniti prazninu u sebi“, da bi bio „tražen“, mora znati za kakvom vrstom osoba postoji najveća „potražnja“. Smjernice dobiva od masmedija, najčešće posredovanjem grupe vršnjaka. Tako nastaju jedinke s dominantno eksternim lokusom kontrole, odnosno jedinke koje gube dodir sa svojim izvornim dispozicijama, sklonostima – svojom osobnošću – do te mjere da ne žele više ono što stvarno žele, već ono što je poželjno za njima relevantne druge (trendsetere, slavne osobe, lidere javnog mnijenja...).

Riesman shvaća da je promjena s dominacije „iznutra usmjerenog“ na „drugima usmjeren“ tip povezana „s izvjesnim smanjivanjem osjećaja za osobnu sudbinu“ i da „djelomično predstavlja posljedicu onih zlokobno moćnih i uspješnih institucija... (od kojih je jedna) slobodno tržište, koje u kasnom kapitalizmu utječu ne samo na tržište novca i robe već i na samoprodaju pojedinca“ (Risman, 1965: 41). Moderan čovjek „tržišne orijentacije“ traži dokaz vlastitog identiteta, ne u oslanjanju na sebe i vlastite snage, što bi bila jedna od odlika mentalnog zdravlja, već osjećaj identiteta zamjenjuje onim što drugi misle o ulozi koju za njih igra. Njegov „self“^[104] oblikuje se gotovo isključivo pod utjecajem percepcije koju on ima o percepciji koju drugi imaju o njemu.

Budući da uspjeh više ne ovisi o nečijim sposobnostima, talentima, radu i trudu, nitko ne može biti siguran da on nije taj koji će uspjeti (ili koji će propasti). U doba kada je Fromm pisao, bilo je „široko rasprostranjeno maštanje o životu bez napora“ (Fromm, 1989: 79), a danas je ono još rasprostranjenije.^[105]

 

Kultiviranje

Kultiviranje utječe na ono što i kako vidimo u svijetu u kojemu živimo, što percipiramo, vrednujemo. Mediji, naročito televizija, u mnogome zamjenjuju nekadašnje primarne izvore informacija. Društveno okruženje djelomično je zamijenjeno simboličkim. Prema Gerbneru i suradnicima (1986: 18) aspekti svijesti koji se ovim putem kultiviraju prvenstveno su osnovne pretpostavke o životnim činjenicama. Gerbner smatra da je najjača kulturna funkcija televizije stabilizacija šablona i jačanje otpora prema promjeni. On smatra da ljudi žive u okvirima priča koje televizija svakodnevno prenosi kroz vijesti, dramu, talk show emisije i reklame. Gerbner i Gross (1976: 175) smatraju da je televizija medij socijalizacije u standardizirane uloge i ponašanje. Kultiviranje je olakšano kako realizmom narativa tako i individualnom sposobnošću transportiranja u narativ, i samim tim zauzimanje manje kritičnog stava (Bilandzic, Busselle, 2008: 508).

Gerbnerova teorija kultiviranja fokusira se prvenstveno na sindrom zlog svijeta, odnosno na osjećaj da je veća vjerojatnost, nego što realno jest, da će osoba biti žrtva nasilja. Ova je pretpostavka tek djelomično potvrđena u SAD-u, ali ne i u ostatku svijeta (Kolbeins, 2004: 313), pa je stoga logično zaključiti da postoji neka specifičnost američkog društva koja u sklopu s određenom vrstom programa vodi ovakvoj situaciji. Međutim, u skladu s općenitijim pretpostavkama ove teorije jest da oni koji provode mnogo vremena gledajući televiziju počinju realan svijet promatrati kroz prizmu televizijskog programa, odnosno da se slika svijeta mijenja, usklađujući se s prikazanom (Gerbner et al., 2002: 44); da ljudi koji provode sate pred televizijom prihvaćaju određene modele, sude o realnosti na temelju tih modela i shodno njima mijenjaju vjerovanja, očekivanja pa i ponašanje. Kao posebno ranjiva kategorija izdvajaju se adolescenti, koji su s jedne strane usred turbulentnog procesa formiranja vlastitog identiteta i traže uzore i modele, a s druge strane, posebno su skloni utjecajima jer nemaju dovoljno životnog iskustva koje bi ih učinilo opreznijim u susretu s nerealističnim prikazima.

Shrum (2009: 52) nudi heurističko objašnjenje da ljudi, kada donose odluke u društvenim situacijama, ne pretražuju sjećanje na sva životna iskustva, već su pod značajnim utjecajem najbližih iskustava i iskustava koja su im „pri pameti“ zbog učestalosti kojom ih doživljavaju ili o njima slušaju. Konstrukti koji su česti u televizijskom programu tako postaju „kronično“ dostupni i znatno utječu na vjerovanja, stavove i ponašanje ljudi koji mnogo vremena provode ispred televizora.

Naravno, ako postoji snažna diskrepancija između neposrednih okolnosti i prikazanog svijeta, logično bi bilo očekivati da će medijalizirani modeli izgubiti bitku s realnošću. Što se međutim zbiva kada se radi o uvjerenjima koje realnost ne može poreći, odnosno onima koji su na izvjestan način nedokazivi dokle god je pojedinac živ, poput mita o „pravoj“ ljubavi, mita o uspjehu zato što je netko „dovoljno jako vjerovao“, mita da će naići „dobra vila“ ili „princ“ ili druga vrsta „pomoćnika“ ili da će autsajder, odjednom, igrom slučaja postati uspješan, VIP i slično. Ovi mitovi imaju svoje snažno uporište i u arhetipovima kolektivno nesvjesnog, a svoju djelotvornost duguju i vrlo rasprostranjenim mehanizmima obrane kao što su regresija na infantilne stupnjeve razvoja, povlačenje u sanjarenje i maštanje, kompenzacija i identifikacija. Medijske slike i sadržaji imaju moć potkrepljenja tih mehanizama, nauštrb principa realnosti, u skladu s izjavom nekog mislioca da je „susret s realnošću trauma za duh“. Pored toga, nedostatak ili slab društveni život jedan je od uzroka opstanka ovih nerealističnih i na duge staze neefikasnih uvjerenja. Efekt začaranog kruga iskazuje se u tome što slab društveni život koji može uzrokovati ispunjavanje slobodnoga vremena gledanjem televizije, vodi sve većoj usamljenosti.

 

Antropomorfizacija

Potreba za pripadanjem, želja za društvenim kontaktom i komunikacijom nalaze se među osnovnim ljudskim potrebama bez čijeg zadovoljenja nije moguće zamisliti psihički zdravu osobu. Epley, Waytz i Cacioppo (Epley et al., 2007: 875) pokazali su da je glavna determinanta antropomorfizacije likova iz serija upravo želja za društvenim kontaktom te da antropomorfizacija pomaže da se likovi dožive kao realni i da pruže društveni komfor na sličan način kao da se radi o stvarnim osobama. Tijekom eksperimenata uočeno je da se određeni ljudi za likove vezuju toliko i na takav način da njihova „prisutnost“ može pobuditi isti psihološki fenomen kao prisutnost stvarnih prijatelja, ali samo ako se lik doživljava kao realan i ako je među omiljenima (Gardner i Knowles, 2008: 159). Ako je želja za društvenim kontaktom pokretač procesa antropomorfizacije, onda je vjerojatnije da će usamljeni ljudi pribjegavati medijima, što dodatno umanjuje vjerojatnost da će provoditi vrijeme s prijateljima, što ih dalje okreće televiziji i tako u krug, pa stoga nije čudno kada se primijeti izvjesna ovisnost o televizijskim serijama – bilo da se radi o prilagođavanju dnevnih obaveza programu ili o provođenju čitavih dana ispred kompjutera gledajući epizodu za epizodom omiljenih serija. Dodatno, omiljeni televizijski programi ne samo da u određenoj mjeri zadovoljavaju potrebu za pripadanjem i umanjuju osjećaj usamljenosti, već i značajno utječu na povećanje samopouzdanja (Derrick et al., 2009: 355).

Istraživanja su pokazala da je suprotno točno za one koji često čitaju fikciju – iako je čitanje aktivnost koja se (najčešće) obavlja u samoći, redoviti i marljivi čitatelji nisu usamljeniji od onih koji prijavljuju manji stupanj izloženosti ovoj vrsti umjetnosti. Naime, kada su kontrolirali društvenost, empatiju i druge relevantne crte osobnosti, znanstvenici su dokazali da čitanje fikcije zapravo utječe na bolje razumijevanje društvenih odnosa i na razvijanje empatije (Mar et al., 2009: 409). Još uvijek postoje samo hipoteze u vezi s ovom razlikom, ali ne i zadovoljavajuća objašnjenja. Radi li se o razlici u tipu narativa ili možda u situaciji u kojoj se pristupa fikciji? Utječu li motivi za okretanje fikciji na njenu percepciju i asimilaciju u kognitivne sheme recipijenata? Radi li se možda o utjecaju televizije kao medija koji vodi većoj pasivnosti? Ili o brzini i ritmu kojim doživljaj fikcije teče?^[106] Katherine Hayles naprimjer suprotstavlja hiperpažnju (lebdeću pažnju) dubokoj pažnji koju opisuje kao obuzetost jednim predmetom, odnosno sadržajem u duljem trajanju, kao što je čitanje knjige (Hayles, 2007). Usredotočena, kontinuirana, monocentrična pažnja omogućuje udubljivanje, kontemplaciju, introspekciju, uočavanje nijansi, različitih slojeva, dimenzija i značenja pojava. Bernard Stiegler (Stiegler, 2010) također upozorava na psihosocijalne i kulturne opasnosti neurološke transformacije koju proizvode numerički i audiovizualni sadržaji. Recepcija tih sadržaja potiče i razvija kod subjekta drugačiji kognitivni stav u odnosu na duboku pažnju, mobiliziranu tijekom linearnog čitanja neke knjige. Prva je razlika u tome što radnjom čitanja upravlja sam čitatelj, dok je audiovizualna recepcija podčinjena vremenu aparata projekcije. Iz toga proizlazi da je vrijeme čitanja, načelno „suvereno“ vrijeme, vrijeme koje pripada subjektu, vrijeme ispitivanja i opservacije, stvaranja vlastitih asocijacija, osluškivanja odjeka čitanog u sebi, vlastitog bila, ritma i frekvencija, unutarnjih rezonanci i razumijevanja. U linearnom čitanju, pažnja vlada predmetom, i onda kada se u snovitom i maštovitom nadovezivanju naizgled udaljava od njega. Nasuprot tome, audiovizualna predstava ima prvenstveno efekt kaptiranja vremena i ritma svijesti gledatelja i tendenciju da ga pasivno uvuče u svoj tok.

Jednostavnije rečeno, kada gledamo televiziju naše unutarnje vrijeme u većoj je mjeri podčinjeno vremenu narativa nego što je slučaj s čitanjem. Knjiga kao medij dozvoljava da recipijent određuje ritam prijema, vraćanje na prethodne stranice, prekid čitanja da bi se obradio dojam itd. Iako danas zahvaljujući internetu ljudi, a posebno mladi, prate televizijske serije preko kompjutera, čini se da glad bilo za razrješenjem radnje bilo za uživanjem i emocijama koje gledanje izaziva, ne pobuđuje istu vrstu ili kognitivne procese iste jačine niti pokreće dovoljno jake misaone i asocijativne procese koji bi rezultirali prekidanjem gledanja, vraćanjem na prethodne scene radi boljeg razumijevanja. Napokon, pisac otkriva meandre unutarnjih stanja (misli, osjećaja) likova. Jasno je dakle da sama priroda audiovizualnih medija u odnosu na knjigu utječe na prijem sadržaja.

S jedne strane, za razumijevanje literarne fikcije koriste se drugačiji kognitivni procesi, između ostalog i zato što literarni narativ pruža manje vanjskih poticaja od dinamičnog audiovizualnog, s druge strane sadržaj fikcije igra važnu ulogu bez obzira na medij pa se u prijemu mogu možda naći značajne sličnosti između lake fikcije, naprimjer romansi i popularnih lakih filmova, kao i između kompleksnih filmskih djela i pisanih remek-djela. Treba uzeti u obzir to da su u literarnoj fikciji događaji predstavljeni simbolički (jezikom) dok su u drugim formama reprezentirani (slikama i zvukovima), tako da čitatelji možda imaju veću kontrolu nad emocionalnom distancom od gledatelja (Cupchik, 2002: 178). Ipak, neka druga istraživanja pokazuju da se ljudi mogu podjednako udubiti u tekstualnu i u filmsku verziju narativa te da kognitivno sudjelovanje može biti ekvivalentno (Green et al., 2008: 512). U tom slučaju, vjerujemo da je presudna sličnost u razini kvalitete sadržaja i forme jednog i drugog narativa.

Konačno, ne treba zanemariti ni to da trud i patnja izgledaju lakši kada ih proživljava netko drugi posebno kada se radi o filmskom ili serijskom liku pa će tako mnogima koji pasivno (najčešće u poluležećem položaju) konzumiraju najrazličitije sadržaje, izgledati lakše da se uspnu uz Mount Everest, nego da naprimjer ustanu i odu do trgovine ili izvrše neki drugi zadatak. Iako to neće biti osnovna tema našeg rada, mora se ukazati na kontekst u kojemu dolazi do prijema sadržaja, kao i na društveni karakter, društvene okolnosti u krajnjem slučaju. Prvenstveno mislimo na vrijednosti koje su priznate u društvu, na ponašanja koja se potiču − konzumentska, politički pasivna, i generalno pasivno-receptivna − kao i na realne mogućnosti i načine napredovanja na društvenoj ljestvici.

Socijalna kognitivna teorija ili teorija socijalnog učenja (Bandura) naglašava utjecaj na ponašanje, prvenstveno oponašanjem likova s kojima se recipijent identificira ili koji mu služe kao uzor, a čija ponašanja u određenom kontekstu, makar to bio i fikcionalni narativ, bivaju nagrađena. Uzori naravno mogu biti medijske osobe, a lekcija „kako preko noći postati poznat i bogat“. Osobe teže uzimati kao model ponašanje povezano sa statusnim simbolima obožavanih uzora (Grube, 1993: 64). Utjecaj je jači na one gledatelje koji portretirano doživljavaju kao realno (Pouliot, Cowen, 2007: 242), dijelom zahvaljujući identifikaciji s likom (Cohen, 2001: 245), procesu koji omogućava percepciju ponašanja i modeliranje kako ponašanja tako i stavova.

Televizijski program uglavnom nudi sliku dokolice. Bilo da se radi o serijama, posebno sitcomima, bilo da se radi o televizijskim emisijama, rad se prikazuje kao sporedan, relativno lak ili čak i zabavan. Životno iskustvo mladih, studenata i nezaposlenih koji još nisu dobili prvi posao ne osigurava suprotne primjere medijskim predstavama o poslu ili o roditeljstvu. Slika života koja je predstavljena, iako obiluje kriminalom, istovremeno vodi učvršćivanju prirodne sklonosti ljudi da život doživljavaju kao pravedan, kao i očekivanju sretnog razrješenja problematične situacije.

Junaci kriminalnih filmova i serija ne žive lak život bez napora, ali je on svakako uzbudljiviji, ispunjen misijom i svrhom i, naravno oni gotovo uvijek pobjeđuju. Iscrpljenost, strah, nepovjerenje, konstantan oprez i slična mučna stanja u ovim su narativima rijetko prisutni, u mjeri dovoljnoj da prikažu stvarnost takve profesije. Možda, u mjeri u kojoj vidi slike za njega idealnog svijeta ili elemente idealnog ja, svijet filma, makar bio spojen s najgorim užasima, postaje za recipijenta ljepši, a život u njemu lakši.

Ranije spomenuta teorija kultiviranja dobila je nova tumačenja i relevantne dokaze, ali tek kada je razmatran utjecaj određenih sadržaja a ne televizijskog programa kao cjeline. Naprimjer, oni koji više gledaju vijesti uplašeniji su i smatraju da je kriminal prisutniji, neovisno o socioekonomskom kontekstu i ostalim relevantnim faktorima (Romer et al., 2003: 85). Adolescenti koji gledaju dosta romantičnih komedija bit će skloniji tumačiti realne situacije oslanjajući se na mnogo puta primljene romantične konstrukte.

 

Romantična ljubav

Iako je gledanje televizije generalno povezano sa smanjenjem idealističnih očekivanja od braka, gledanje romantičnih programa zapravo pojačava ova očekivanja, koja snažno koreliraju s namjerom da se recipijent vjenča (Segrin, Nabi, 2002: 247). Jedan je od tipičnih primjera predstava o romantičnoj ljubavi. Narativ, bilo da se radi o televizijskom, literarnom ili filmskom, počevši od dječjih do onih za odrasle, nudi priču o pronalaženju prave ljubavi koja se najčešće zadržava na nivou zaljubljenosti. Intenzivni osjećaji, komplementarnost ili poklapanje, znatno su prisutniji nego svijest o kompromisu i odricanju. Prikazana je faza idealizacije partnera, faza strasti i zaljubljenosti. Istraživanja su ukazala na vezu između gledanja romantičnih programa (romantičnih komedija, serija) i „idealističkih očekivanja u vezi s brakom“ (Segrin, Nabi, 2002: 247). Čak se i parovi u braku koriste televizijskim programom kao vodičem za ponašanje (Signorielli, Morgan, 2001: 344).

Interesantno je razmatrati romantične medijske sadržaje u kontekstu sve češćih razvoda, sve kasnijeg stupanja u brak, sve kraćih ljubavnih veza. Istraživači su uočili da ljudi traže romantične sadržaje jer uživaju u ideji o vezi koja uspijeva usprkos svim preprekama (Galician, 2004: 93). Ovi sadržaji pokazuju da nema granica u manifestiranju ljubavi pa tako prenose optimizam. Drugi autori (Wood et al., 2002: 403) smatraju da adolescenti koji biraju ove sadržaje u potrazi za lekcijama o tome kako funkcioniraju romantične veze, što vrijedi kako za filmove i serije tako i za reality programe s temom romantičnih veza (dating), vole ljubav, a nesvjesni su težine prilagođavanja i kompromisa.

Analiza sadržaja 40 najuspješnijih romantičnih komedija ukazala je na kodiranje preko 100 romantičnih konstrukata (Johnson, Holmes, 2009: 352) kao što su: ljubav na prvi pogled, jedna srodna duša, ljubav sve pobjeđuje. Istraživanja su pokazala da često gledanje romantičnih filmova i serija vodi nerealističnim vjerovanjima u tzv. romantične ideale, premda i u stavove koji mogu voditi uspjehu veze poput: partneri bi trebali otvoreno razgovarati o svemu i znati što onaj drugi osjeća (Segrin, Nabi, 2002: 249).

Romantična vjerovanja mogu voditi negativnim rezultatima: naprimjer netko tko vjeruje da postoji za njega predodređena srodna duša − a pokazalo se da je to slučaj s mladim gledateljima romantičnih sadržaja (Holmes, 2007: 3) – prekinut će vezu ako sve savršeno ne funkcionira. Zatim će razlike između idealnog partnera kakav postoji „samo u filmovima“ i realnog ugroziti odnos ako postoji vjerovanje da idealni partner zaista postoji.

Iako su u većini romantičnih filmova pred romantične partnere postavljene prepreke, znatno su jači od ovih izazova naglašeni ideali (prepreke su i unesene da bi se pokazala snaga ideala) – istraživači nakon analize sadržaja uglavnom zaključuju da je jačanje romantičnih ideala zapravo poruka. Ideali se nagrađuju, a izazovi, odnosno prepreke kažnjavaju. Naprimjer, uspješna žena i siromašan, neambiciozan muškarac: žena ga odbacuje iako ga „voli“, međutim, oni nadilaze prepreke ne samo različitoga ekonomskog statusa već i različitog karaktera i završavaju zajedno. Lekcija je jasna, budući da ostatak njihovog života i svakodnevne nesuglasice ne bivaju prikazani. Uloga je izazova prvenstveno da pokrenu radnju, uvedu tenziju i konflikt u priču, a ne da postave ozbiljna pitanja, još manje da odašilju poruke suprotne idealiziranim romantičnim.

Sklonost prema ovim konstruktima još je jasnija kada se uzme u obzir da ljudi često gledaju romantične sadržaje upravo da bi učili o vezama (Zurbriggen, Morgan, 2006: 4), što dalje vodi većem uključivanju u sadržaj, uživljavanju sa sadržajem (Diddi, LaRose, 2006: 193; Namsu et al., 2009: 73). Faktor motivacije za gledanje možda je i važniji od količine odgledanog narativa (Hefner, Wilson, 2013: 161).

 

Super-žena

Jasno je da mediji, iako snažno sudjeluju u društvenoj konstrukciji, također i oslikavaju već postojeće društvo, njegove norme i vrijednosti. Jedna je od opasnosti koja vreba adolescentice slika „super-žene“.^[107] U televizijskom programu ona može postići sve, iako joj nije uvijek lako. Najčešće se ova tema problematizira tako što jedno od djece ili suprug upada u nevolju koju „super-žena“, zaokupljena karijerom, ne primjećuje, ali se zatim situacija razrješava tako što ona shvati da treba više pozornosti posvetiti obitelji umjesto da često radi prekovremeno. Naravno, u većini slučajeva ona sve vrijeme izgleda savršeno i rijetko pati od raznih simptoma povezanih sa stresom. I naravno, uspijeva održati sve loptice u zraku:  i obitelj, i karijeru, i izgled, i seksepil, i svoje psihičko zdravlje. Iako (možda) ima žena koje ovo mogu postići, svakako se ne radi o prosječnoj ženi. Smatramo da je ovaj model možda još opasniji od modela „savršenoga“ fizičkog izgleda jer je teže uočiti dovoljno primjera koji opovrgavaju model „super-žene“. Naime, prosječna adolescentica ili mlada odrasla žena rijetko je okružena izuzetno ambicioznim, uspješnim ženama, a još rjeđe ima uvid u njihovu intimu. One koje pokušavaju odaslati sliku uspješne žene najčešće usvajaju i „muški“ princip čvrstoće, ne razgovaraju o onome što ih muči da ne bi otkrile svoje slabosti (potisnute „ženske“ osobine). Dakle, djevojke su stavljene pred izbor ili–ili, iako im se čini da imaju opciju da postignu „sve“. Film „Ne znam kako uspijeva“ odličan je primjer modela „super-žene“, iako ga upravo i problematizira.

Problematika je filma usklađivanje poslovnog i obiteljskog života. Ipak, pravi problem nastaje tek kada „savršenstvo“ prestaje biti opcija jer zaposlena žena i majka dvoje djece dobiva priliku raditi na novom velikom projektu koji zahtijeva dodatne sate rada i konstantno putovanje. Osnovni je problem kako rasporediti vrijeme. Potpuno se zanemaruju posljedice nedostatka sna, konstantan stres, napetost. Živjeti u takvom ritmu za prosječnu je osobu nemoguće, ako ne iz psihičkih, onda iz bioloških, fizičkih razloga. Osim kumulativnih efekata stresa, pad koncentracije i imuniteta morali bi uslijediti u roku od nekoliko tjedana. Budući da ljudi nisu strojevi, emotivna rastrzanost i stres prosječnoj bi osobi svakako umanjili „funkcionalnost“. Iako se u filmu analiziraju životne vrijednosti koje se podrazumijevaju u poslovnom svijetu (uspjeh i posao prije obitelji), kao i razlike između zahtjeva koji se postavljaju pred muškarce i žene, „super-žena“ tijekom cijelog filma ipak funkcionira, „ide naprijed“. Je li to ono što se očekuje od ljudi uopće, a posebno od zaposlenih majki? Kako bi majka koja radi „samo“ osam sati dnevno i ima dvoje djece mogla imati izgovor za nedovoljnu prisutnost u životu svoje djece ili za nesavršenu koncentraciju na poslu? Pritom, ne treba ni naglašavati da je izgled junakinje u ovakvim pričama vrlo blizu savršenstva: osim pomalo neuredne frizure (što je uspijeva učiniti još ljepšom i privlačnijom) i jedne mrlje na odjeći.

Na primjeru serije „Seks i grad“ također se može uočiti nerealnost ponuđenog modela svijeta. Pored toga što se uglavnom prikazuje dokolica četiri ženska lika koja imaju karijere, glavni lik Carrie, kolumnistica je koja može sebi priuštiti najam stana na Manhattanu, puno slobodnog vremena u radom opsjednutoj Americi, izlaske, druženja, ručkove i večere, dizajniranu odjeću i cipele, uzbudljive seksualne avanture i romanse. Vjerojatno je jedina kojoj tako nešto polazi za rukom. Zamislimo na trenutak kako prikaz takvog života može utjecati na opredjeljenje za sličan životni stil i kakvo razočaranje čeka osobu koja očekuje takav život. S prodorom reality emisija situacija postaje još gora jer se otklon smanjuje, jače je vjerovanje da se radi o pravom životu realne osobe.

Istraživanje provedeno s učenicima osnovnih škola pokazalo je da oni koji više gledaju televiziju češće teže poslovima koji podrazumijevaju glamur i profesionalne stereotipe prikazane na televiziji (Wright et al., 1995: 1708), zanemarujući negativne aspekte povezane s profesijama poput medicinskog osoblja ili policajaca koji su često zastupljeni u filmovima i serijama.

Postoje naravno i uvjerenja koja mogu voditi konstruktivnom ponašanju, ali i razočaranju u vlastitu životnu situaciju ovisno o pristupu. Analiza sadržaja udarnih televizijskih termina u SAD-u 1980. godine pokazala je da su najčešće prikazane interakcije u obitelji pozitivne i konstruktivne poput pokazivanja brige, strpljenja i ljubavi (Greenberg et al., 1980: 153). Utjecaj ovih konstrukata dokazan je kod djece koja su bila izložena obiteljski orijentiranim televizijskim programima (čak i kada su kontrolirane demografske varijable i ukupno vrijeme provedeno pred televizorom): ona su vjerovala da se u pravim obiteljima redovito prakticiraju afilijativna ponašanja kao što su podrška i suglasnost (Buerkel-Rothfuss et al., 1982: 191). U tim serijama i filmovima, roditelji, i kada su umorni i pod velikim stresom, ne iskazuju nervozu prema deci. Naravno, uz to je kuća uvijek savršeno čista i uredna! I djeca i odrasli češće će obraćati pozornost i biti skloni imitirati modele koje smatraju privlačnim (Bandura et al., 1963: 601).

Druga istraživanja pokazuju da televizija kultivira materijalizam (Shrum et al., 2005: 473) te da uslijed povećanja nivoa materijalnih aspiracija ima negativan indirektan efekt na zadovoljstvo životom (Bruni, Stanca, 2005: 16).

 

Katarza ili eskapizam

Važno je uočiti da je ljudski um ponekad nezainteresiran za razliku između onoga što vjeruje da je realno i onoga što izgleda realno ili je tako zamišljeno, što je vidljivo u zadovoljstvu maštanja, ali i u strahu da se stupi na staklenu podlogu kada se ispod nas nalazi provalija.^[108] Mašta je korisna zamjena za pravo zadovoljstvo kada je ono previše rizično, nedostupno ili zahtjeva previše napora, a postaje kontraproduktivna kada buja na tlu potiskivanja i poricanja unutarnje (vlastitih sposobnosti, mogućnosti) i vanjske stvarnosti. Često korišten poziv onih koji su uspjeli u svom poslu: „Vjerujte u svoje snove“, „Slijedite svoje želje i snove do kraja“, ili „Vjerujte u sebe“, uzet kao krilatica, istrgnut iz složenog tkanja realnosti, opasan je za mlade ljude s nedovoljnim životnim iskustvom i neformiranim identitetom. U istom je duhu i popularna literatura o presudnom utjecaju pozitivnog mišljenja na oblikovanje stvarnosti, čime se samo podržavaju infantilno-magijske težnje obilno već prisutne u mnogim medijskim sadržajima. 

Jasno je da u siromašnoj Srbiji gdje je skoro polovica stanovništva na rubu bijede, životi više srednje klase izgledaju daleko lakši jer se likovi suočavaju s drugačijim problemima, a gledatelji očekuju da će na kraju epizode ili filma neki od tih problema biti riješeni, što se i zbiva, dok problemi gledatelja traju godinama bez jasne naznake da će ikada biti riješeni. Likovi uglavnom idu prema nekom cilju, i bez obzira na prepreke na njihovom putu, uglavnom tamo i stižu. Ta je situacija svakako jednostavnija od života koji podrazumijeva mnoštvo neodređenosti, nejasne ciljeve od kojih mnogi ne budu ostvareni, razna skretanja s puta, kompleksnija razmišljanja. Dovoljno je samo zamisliti dan prosječne osobe sa svim njenim mislima, unutarnjim nepovezanim govorom, ispresijecan sitnim nedoumicama, odlukama, obavezama, nebitnim razgovorima, započetim i nedovršenim poslovima, itd. Umjetnost i jest unošenje reda (kozmosa)^[109] u kaos, njegovo uobličavanje i osmišljavanje. Međutim, umjetnost ne potiskuje, ne poriče i ne prikriva, već sublimira strahove, bol, patnju, nesigurnost, mučninu, teške emocije, osjećaje besmisla, izazivajući katarzu, i kod umjetnika i kod recipijenata. U katarzi, kao što je poznato, dolazi ujedno do realizacije i pražnjenja emocija. Uvjet je za katarzu suočavanje s istinom, strahotom, apsurdom bića i postojanja jer tek to suočavanje omogućava nadilaženje duhom i smislom. Prema Melanie Klein, estetsko uživanje publike može se objasniti identificiranjem s doživljajem razaranja i nadoknađivanja, nadilaženja u rekreiranju depresivnih doživljaja. Preko umjetničkog djela koje služi kao sredstvo žaljenja, i umjetnik i publika ponovno doživljavaju i ublažavaju svoju depresiju (Klein, 1963: 13). Upravo u tome leži suštinska razlika između umjetnosti (literarne, dramske, kazališne, filmske) i većine medijskih programa i sadržaja (komercijalnih, popularnih, zabavnih, sentimentalnih, akcijskih serija i filmova, reality i talk show emisija, itd.). Umjetnost ne prikriva istinu, već je razotkriva i nadilazi duhom, smislom, ljepotom, harmonijom. Ona suočava, konfrontira, potresa i ozaruje, dok neumjetnički medijski prikazi skrivaju, zamagljuju, lažno predstavljaju i potkrepljuju eskapistički odnos prema životu.

Eskapizam je obrana od osobne neostvarenosti i nezadovoljstva vlastitim životom. Razmatrajući varijablu publike, istraživači su došli do zaključka da ljudi koji su manje zadovoljni vlastitim životom više gledaju televiziju (Robinson, Martin, 2008: 569). Gledanje televizije pruža dostupno, neposredno, kratkotrajno zadovoljstvo po cijenu dugotrajnog. Čak i kad se statistički kontroliraju primanja, godine i obrazovanje, ljudi koji nisu sretni gledaju televiziju 20% više od onih koji su ocijenjeni kao sretni. Iako su ljudi mahom svjesni da je televizija gubljenje vremena i da uopće ne pruža maksimalno zadovoljstvo, zavaravaju se mislima poput: „Ali ova epizoda je bila baš dobra.“

Likovi u fikciji obično su duhovitiji i/ili pametniji nego ljudi iz našega svakodnevnog okruženja, njihove avanture su interesantnije. U realnom životu vrijeme često prolazi bez važnih ili uzbudljivih zbivanja. James Clive definirao je fikciju kao „život s izostavljenim dosadnim dijelovima.“^[110] Televizija prikazuje život s konstantno pritisnutom tipkom za ubrzano prikazivanje unaprijed (fast-forward). Brzo smjenjivanje slika, događaja i zvukova izuzetno je stimulativno i interesantno, ali se radi o neprirodnoj razini stimulacije. Sumnja se da televizija može korumpirati sustav nagrađivanja kod djece jer previše nagrađuje posvećenu količinu pažnje. Najvjerojatnije se radi o oslobađanju dopamina tijekom gledanja televizije, a poremećaj pažnje povezan je s nedovoljnim lučenjem dopamina (Sigman, 2007: 12-13). Čak je i kod starijih žena koje gledaju serije i talk show emisije uočena veza sa značajnim kognitivnim poremećajima – uključujući pažnju, pamćenje i psihomotornu brzinu (Fogel, Carlson, 2006: 226). Prebacivanje s kanala na kanal, ili neprekidna smjena u okviru jednog kanala informativnog programa s blokovima reklama, epizodama serija i drugim emisijama, vodi rasipanju i fragmentaciji pažnje, samim tim i doživljaja. Kada su naša pažnja, svijest i njen ritam i trajanje, podčinjeni tehnološkom vremenu i njegovim sekvencama ugrađenim u sam medij, mi ne stvaramo svoje, jedinstvene, bogate i razvedene asocijativne putanje koje produbljuju i obogaćuju naše doživljaje, čuvstva i iskustva. Naši kognitivni i s njima povezani emocionalni tokovi koji čine našu neponovljivu, autentičnu, originalnu jezgru, nisu aktivirani. 

 U potrazi za sve većim rejtingom, brojnošću i sve bržom smjenjivošću raznorodnih sadržaja, televizija sudjeluje u hiperstimulaciji gledatelja, koja samo naizgled paradoksalno, vodi neuključenosti i pasivnosti. Iskustva iz prve ruke bivaju zamijenjena iskustvima posredovanim televizijom, odnosno tuđom percepcijom realnosti, i upravo zato jača i postaje neutaživom glad za sve češćim i intenzivnijim podražajima – u skladu s Frommovom analizom i razlikovanjem jednostavnih ili pasivizirajućih i složenih ili aktivirajućih poticaja (Fromm, 1984). Osim toga, teže je u audiovizualnom mediju prikazati suptilnije emocije pa prevladavaju monolitne i intenzivne emocije i ponašanja, poput mržnje, nasilja, histerije, zaljubljenosti, strasti, ljubomore, straha, što vodi simplificiranju i polarizaciji slike života.

 

Empatija

Kako do empatije dolazi tako što osoba prvo uči prepoznati što osjeća, a tek zatim, oslanjajući se na vlastita iskustva, uči prepoznati tuđe osjećaje (Morrison, Jason, 2004: 69), jasno je da jačina i preciznost empatije ovise o prethodnom iskustvu (Hodges et al., 2010: 398). Netko tko se naprimjer nikada nije bavio ritmičkom gimnastikom, ne može nikako u potpunosti razumjeti što točno osjeća djevojka koja se trenutno nalazi na parteru i izvodi određenu vježbu. Dobro izvedena vježba laiku će izgledati mnogo lakša nego što zaista jest. Netko tko se nikada nije profesionalno bavio sportom, teško će shvatiti koliko je samodiscipline potrebno da se ustaje u zoru kako bi se išlo na trening sa spoznajom da će se poslije cijeloga napornog dana, umoran, ponovno vratiti u dvoranu. Međutim, uz dovoljno koncentracije, mašte i asocijativnosti recipijent se može na relativno stereotipan način uživjeti u lik. Da bi se ovi uvjeti ispunili, neophodni su određeni „okidači“ u narativu. Upravo je u njima razlika između kvalitetnog i nekvalitetnog narativa, ali i između audiovizualnog i literarnog teksta. Naime, kako knjiga podrazumijeva simboličko izražavanje, pisac mora posezati za poznatim, čestim iskustvima da bi prikazao ono nesvakidašnje i tako upravo pokrenuti neophodnu asocijativnost i maštu. S druge strane, iako se i audiovizualni narativ, posebno ako se radi o visokoj umjetnosti, koristi simbolima kao sredstvima, on se ipak prvenstveno oslanja na reprezentaciju stvarnosti i mnogo toga podrazumijeva jer je vidljivo, odnosno može se i čuti. Upravo je takav previd čest u serijama i u filmovima za televiziju koji zadržavaju gledatelje brzim ritmom smjenjivanja scena, osrednjom glumom i režijom, dijalozima koji nisu dovoljno jaki i ne pokreću spomenute procese neophodne za empatiju i punu identifikaciju. Cilj im nije pokretanje osobnoga kognitivnog i emocionalnog angažmana već opuštanje i zabava.

Parcijalna identifikacija ostvaruje se prvenstveno u odnosu na već doživljene situacije i emocije s jedne strane, i na idealizirane situacije i kvalitete koji čine elemente ideal-ja recipijenta. Naprimjer, gledajući  kriminalističku seriju netko će biti fasciniran ingenioznošću likova, sudjelovat će u kognitivnom zadatku otkrivanja istine, emotivno će reagirati napetošću, uzbuđenjem u vezi s razrješenjem koje slijedi, ali će u znatno manjoj mjeri „osjećati“ umor, strah od osvete, odgovornost, razne ometajuće faktore i fiziološke i psihičke „detalje“ koji otežavaju svakodnevni život. Kada su promatrači iskusili iste životne događaje kao i promatrani, oni izražavaju jaču empatičnu zabrinutost i veće razumijevanje. Međutim, čak i iskustvo ima manji utjecaj na preciznost empatije – teško se pogađaju individualne misli, a češće stereotipni stavovi (Hodges et al., 2010: 398).

Razvijanje empatije kvalitetnim narativima koji omogućavaju poistovjećivanje s likovima koji imaju malo sličnosti s recipijentom i nalaze se u situacijama o kojima recipijent možda nikad nije ni razmišljao, a svakako ih nije razumio, vode bogaćenju njegovoga unutarnjeg svijeta. Recipijent ulazi u svijet fikcije sa svim svojim karakteristikama, idealom-ja, modelom idealnog svijeta, životnim iskustvom i obrazovanjem. Sve navedeno utječe na to što će on primijetiti, na čemu će zadržati svoju pažnju, kako će protumačiti određene postupke, hoće li neka situacija pobuditi empatiju (je li on ili netko njemu blizak imao ili možda priželjkivao slična iskustva), ili će empatiju pobuditi lik (preko određenih kategorija). Hipoteza jest da se u slučaju nepostojanja izraženih sličnosti ljudi identificiraju s onim likovima koji posjeduju poželjne i za njih važne osobine, naprimjer: briljantan um, izuzetan glazbeni talent, sportske sposobnosti, bogatstvo i slično. U većini je narativa prikazano i naličje ovakvih prednosti, naprimjer: neshvaćenost, fizički hendikep, usamljenost, psihički poremećaj, primoranost na izbor između obitelji i posla. Ipak, čini se da se svijest fokusira na poželjne osobine kao što je jačina duha i ustrajnost a ne patnja. Kada se tumači „naivnost“ vjerovanja u simplificirane i u velikoj mjeri idealizirane slike života na televiziji, treba uzeti u obzir i želju da život bude lak, želju koja će otkloniti kritičnost u značajnoj mjeri.

 

Zaključak

Da bi imale što brojniju publiku, televizije će naravno nuditi gledateljima ono što žele vidjeti. Ne predviđajući bilo kakve promjene niti ih očekujući, treba ipak konstatirati da televizijski program utječe na percepciju svijeta i samopercepciju, na stvaranje modela, promjenu ili učvršćivanje stavova i slično. Ako su pretpostavke iznesene u prethodnom dijelu ovog rada točne, onda bi anestezirajuća ili eskapistička uloga televizije bila potvrđena kao i stav da život na filmu ili u seriji, ali i u većini literarnih narativa izgleda bolji, lakši, ljepši, zanimljiviji i glamurozniji nego što zapravo jest. I da prosječan mozak biva „obmanut“ da povjeruje kako je takva lakoća ipak moguća, iako je svjestan da su „informacije“ potekle iz fikcionalnog narativa. Valja ponoviti, da bi se istaklo, da ta obmana, osim idealiziranim medijskim sadržajima, duguje skraćivanju i preskakanju faza i procesa potrebnih u životu da se iskristalizira neki cilj i dođe do njega, a ta sažimanja su u audiovizualnim narativima znatno izraženija nego u literaturi zbog same prirode medija. Zato možda možemo promijeniti red riječi u naslovu ovog članka, i umjesto „Medijske slike lakog života“ reći da se radi o „Lakoj medijskoj slici života“. Zašto predavanje sebe čitanju književnih djela, iako i ona uljepšavaju, unose red u kaos i zaokružuju uvijek nedovršene, rasparane životne priče – a također sažimaju trajanje – ne tretiramo kao regresiju i eskapizam? Zato što ono ujedno produbljuje odnos sa stvarnošću i nadilazi istu, ne prikrivajući, ne pojednostavljujući i ne potiskujući je. Evokativna moć riječi, u opisu somatosenzornih, haptičkih, termičkih, kinestetičkih, olfaktivnih, gustativnih i drugih neaudiovizualnih osjeta i percepcija, zatim unutarnjih stanja svijesti, misli i osjećaja, snažno aktivira naša vlastita ekvivalentna osjetila i sjećanje na iskustva koja, iako različita i ne tako dramatična, nose neke sličnosti s predočenim doživljajima junaka. Naprimjer, u verbalnom opisu ranjenika koji se u teškim bolovima, s okusom tople, slatkaste, ljepljive krvi u ustima, obliven hladnim znojem, vuče po razrovanoj, blatnjavoj zemlji da bi se dokopao skloništa, bježeći od granata koje rešetaju zrak oko njega. Gledajući na ekranu istu scenu, mi vidimo ranjenikove otežane, spore kretnje, grimasu bola na njegovom licu, čujemo zvuk eksplozija, praćen možda i prigodnom glazbom, ali osim ako sami nemamo toliko razvijenu maštu da dočaramo sebi ostale aspekte cjelovitog doživljaja junaka, slika i zvuk nam neće biti dovoljni. A kako razvijamo maštu koja razrađuje, nadograđuje i nadopunjuje prvobitne poticaje i naš gledateljski doživljaj? Vjerujemo da je za to potrebno, pored izvornoga vlastitog iskustva i bogatstvo riječi.^[111]

Potpunije opažamo ono za što posjedujemo riječi. Oči, nos, jezik i nepce organi su koji služe kao bioelektrični provodnici (interface) prema istom organu: mozgu. Vjerojatno im je zbog toga zajednički princip da ne opažaju ono što mozak ne spozna. Stoga bi se moglo reći da oči vide samo ono što mozak hoće vidjeti. Oko postaje kreativno u suradnji s riječima, osjetilno viđenje produžava se duhovnim. To ne znači da se opaža nešto što ne postoji, da se izmišlja, da se „halucinira“, već da je opažanje kao osnovni dodir sa stvarnošću, kad je produhovljeno riječima, dublje i svestranije. „Obeležavanjem, imenovanjem uspostavljamo odnos s obeleženim, imenovanim predmetom (…). Uspostavlja se (duhovni) odnos u kome se posmatrani predmet obogaćuje imenovanim obeležjem, a istovremeno i posmatrač novim saznanjem, novim duhovnim sadržajem, novim prilogom sopstvenoj duhovnoj riznici. Uspostavljanjem značenja obogaćeni su i označavajuće i označivač i označeno, sve troje su promenjeni bez razaranja (…). Tek se imenovanim uvidom uspostavlja odnos s telesnim svetom, pa se tek s njim postavlja pitanje istine značenja koje se kroz uvid pripisuje označenom telesnom biću, ne kroz opažaj! Uspostavljanjem odnosa s prirodom kroz uvid joj se pripisuje značenje, to jest stvara se stvarnost“ (Dželebdžić, 2008).

Orijentacija u takvom susretu više nije pasivno-receptivna, već je produktivna, recipijent nije u modusu usmjerenosti prema drugome, već otkriva i stvara sebe, prihvatljivo i aktivno, empatijom i maštom, participirajući u umjetničkom poticaju, procesu, činu i značenjima. Ne mami ga u magijsku i hipnotičku usnulost medijska slika „lakog življenja“, već ga budi, potresa i osvješćuje težina i složenost iskustva, uznesena i preobražena krilatom lakoćom stvaralačkog duha. To su dvije sasvim različite lakoće: jedna potječe iz skrivanja i potiranja, druga iz suočavanja i nadilaženja.

 

---

 

Literatura:

Bandura, A., Ross, D., & Ross, S. A. (1963). Vicarious Reinforcement and Initiative Learning.   Journal of Abnormal and Social Psychology, 67, pp. 601 - 607.

Bilandzic, H.; Busselle, R. W. (2008) Transportation and Transportability in the Cultivation of Genre-Consistent Attitudes and Estimates, Journal of Communication Volume 58, Issue 3, pp. 508 –529.

Buerkel-Rothfuss, N., Greenberg, B. S., Atkin, C. K., & Neuendorf, K. A. (1982). Learning  about the Family from Television. Journal of Communication, 32, pp. 191 - 201.

Cohen, J. (2001). Defining Identification: A Theoretical Look at the Identification of Audiences with Media Characters. Mass Communication and Society, 4(3), pp. 245 - 264.

Cupchik, G.C. (2002). The Evolution of Psychical Distance as an Aesthetic Concept. Culture and Psychology, 8(2), pp. 155 – 188.

Derrick, J. L.et al. (2009) Social Surrogacy: How Favored Television  Programs Provide the Experience of Belonging. Journal of Experimental Social  Psychology, 45, pp. 352–362.

Dželebdžić, B. Mašta je ukras življenja u stvarnosti, 30.3.2008, http://dr-boza.blogspot.com/

Diddi, A., La Rose, R. (2006). Getting Hooked on News: Uses and Gratifications and  the Formation of News Habits Among College Students in an Internet Environment Journal of Broadcasting & Electronic Media 50(2):  pp. 193-210. 

Fogel J, Carlson, M (2006) Soap Operas and Talk Shows on Television are Associated with Poorer Cognition in Older Women. Southern Medical Journal. 99(3) pp. 226-233.

From, E.; Anatomija ljudske destruktivnosti, Naprijed, Zagreb, 1984; Čovjek za sebe, Naprijed, Zagreb,1986.

Epley, N. Et al. (2007). On Seeing Human: A Three-factor Theory of Anthropomorphism. Psychological Review, 114, pp. 864-886.

Galician, M. L. (2004). Sex, Love and Romance in the Mass Media: Analysis and  Criticism of Unrealistic Portrayals and their Influence. Mahwah, NJ: Erlbaum.

Gardner, W. L. i Knowles, M. L. (2008) Love Makes you Real: Favorite Television Characters are Perceived as “Real” in a Social Facilitation Paradigm. Social Cognition, 26, pp. 156-168.

Gerbner, G., & Gross, L. (1976). Living with Television: The Violence Profile. Journal of Communication, 26(2), pp. 173-199.

Gerbner, G., Gross, L., Morgan, M., & Signorielli, N. (1986). "Living with Television: The Dynamics of the Cultivation Process" in J. Bryant & D. Zillman (Eds.), Perspectives on Media Effects (pp. 17–40). Hilldale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates

Gerbner. G.. Gross. I... Morgan. M.. Signorielli. N .. & Shanahan. J. (2002). Growing up with Television: Shanah: Cultivation Processes. In 1. Bryant & D. Zillmunn (Eds.). Media effects: Advances in Theory and Research (2nd ed.. pp. 43-67). Mahwah. NJ: Lawrence Erlbuum Associates.

Green, M.C., et al. (2008). Transportation across Media: Print versus Film Comparisons. Media Psychology, 11(4), pp. 512 - 539.

Greenberg, B. S., Hines, M., Buerkel-Rothfuss, N., & Atkin, C. K. (1980). In B. S. Greenberg  (Ed.), Life on Television: Content Analyses of U.S. TV Drama (pp. 149-160). Norwood, NJ: Ablex

Grube, J. W. (1993). Alcohol Portrayals and Alcohol Advertising on Television. Alcohol Health & Research World, 17,  pp. 61 - 67.

Hayles, K. (2007), Hyper and Deep Attention: The Generational Divide in Cognitive Modes, Profession, 13,  pp. 187 – 199.

Hefner, V.; Wilson, B. J. (2013) From Love at First Sight to Soul Mate: The Influence of Romantic Ideals in Popular Films on Young People's Beliefs about Relationships Communication Monographs, Volume 80, Number 2, pp. 150 – 175.

Hodges, S. D., Kiel, K. J., Kramer, A. D. I., Veach, D., & Villanueva, B. R. (2010). Giving Birth to Empathy: The Effects of Similar Experience on Empathic Accuracy, Empathic Concern and Perceived Empathy. Personality and Social Psychology Bulletin, 36, pp. 398–409.

Holmes, B. M. (2007). In search of my ‘‘One-and-Only’’: Romance-oriented Media and Beliefs in Romantic Relationship Destiny. Electronic Journal of Communication, 17, (3-4).

Johnson, K. R., & Holmes, B. M. (2009). Contradictory Messages: A Content Analysis of  Hollywood-Produced Romantic Comedy Feature Films. Communication Quarterly Vol. 57, No. 3, July–September 2009, pp. 352 – 373.

Klein, M. (1963), Our Adult World, New-York: Basic Books

Kolbeins, G. H. (2004). The Non-finding of the Cultivation Effect in Iceland. NORDICOM Review, 25(1/2), pp. 309 – 314.

Luigino Bruni & Luca Stanca, 2005. "Income Aspirations, Television and Happiness: Evidence from the World Value Surveys," Working Papers 89, University of Milano-Bicocca, Department of Economics, revised June 2005.

Mar, R. et al. (2009). Exploring the Link between Reading Fiction and Empathy: Ruling out Individual Differences and Examining Outcomes. Communications: The European Journal of Communication, 34, pp. 407-428.

Morgan, M. & Rothschild, N. (1983). Impact of the New Television Technology: Cable TV, Peers and Sex-role Cultivation in the Electronic Environment. Youth and Society, Vol. 15(1), pp. 33-50.

Morrison, J. (2004) Understanding Others by Understanding the Self: Neurobiological Models of Empathy and their Relevance to Personality Disorders  The Canadian Child and Adolescent Psychiatry Review  13(3):68-73.

Namsu, P.,  Kee, K. F.,Valenzuela, S. (2009) "Being Immersed in Social Networking Environment: Facebook Groups, Uses and Gratifications, and Social Outcomes. "CyberPsychology & Behavior 12.6 729-33. Mary Ann Liebert, Inc. Web.

Pouliot, L., Cowen, P. S. (2007). Does Perceived Realism really Matter in Media Effects?. Media Psychology, 9,  pp. 241–259.

Risman, Dejvid, Usamljena gomila, Nolit, Beograd,1965.

Robinson, John P., Martin , Steven (2008) What Do Happy People Do?  Social Indicators Research, Volume 89, Issue 3,  pp. 565 – 571.

Romer, D., Jamieson, K. H. and Aday, S. (2003). “Are We Being Mugged by Local  News? Television News and the Cultivation of Fear of Crime.” Journal of Communication, 53 (1), pp. 88-104.

Segrin, C., Nabi R. L., (2002) Does Television Viewing Cultivate Unrealistic Expectations About Marriage? Journal of Communication Volume 52, Issue 2, pp. 247–263.

Sigman, A. (2007) Visual voodoo: The Biological Impact of Watching TV Biologist, Volume 54., Number 1, February.

Signorielli, N., & Morgan, M.  (2001).  Television and the Family: The Cultivation Perspective.  In. J. Bryant & A. Bryant (Eds). Television and the American Family, 2nd ed. (pp. 333-351). Hillsdale, NJ: Erlbaum

Shrum, L. J., Burroughs J. E., Rindfleisch A. (2005), “Television's Cultivation of Material Values,” Journal of Consumer Research, 32 (3), pp. 473-479

Shrum, L. J. (2009). Media Consumption and Perceptions of Social Reality: Effects and Underlying Processes. In J. Bryant, & M. B. Oliver (Eds.), Media Effects: Advances in Theory and Research (3rd ed.) (pp. 50-73). New York: Psychology Press.

Stiegler, B. (2010) Taking Care of Youth and the Generations, Stanford, CA: Stanford University Press.

Tamborini, R., Stiff, J., Heidel,C. (1990) Reacting to Graphic Horror A Model of Empathy and Emotional Behavior Communication Research; 17(5):616-640

Wood, E., Senn, C. Y., Desmarais, S., Park, L., & Verberg, N. (2002). Sources of Information about Dating and their Perceived Influence on Adolescents. Journal of Adolescent Research, 17, pp. 401-417.

Wright, J.C., Hutson, A.C., Truglio, R., Fitch, M., Smith, E., and Piemyat, S. (1995), Occupational  Portrayals on Television: Children’s Role Schemata, Career Aspirations, and Perceptions of  Reality, Child Development 66, pp. 1706-1718.

Zurbriggen, E. L., & Morgan, E. M. (2006). Who Wants to Marry a Millionaire? Reality Dating  Television Programs, Attitudes toward Sex and Sexual Behaviors. Sex Roles, 54, pp. 1-17.

Džejms. K. http://www.brainyquote.com/quotes/quotes/c/clivejames378037.html

 

The Media Image of “Effortles Life”

 

Abstract

 

The ways of transferring knowledge and values have drastically changed, and the “others directed” people, the market and/or receptive orientation people, as Fromm would call them, turn to others in order to confirm their self-value. Others, however, are often only intermediaries in promoting what the mass media have defined as “currently desirable” attitude, behaviour or set of qualities. A radical example is a problem of being torn apart between the illusion that life should be easy and the (repressed) feeling that it is not, as quoted by Riesman, which results in unfounded belief in the possibilities of effortless life and rapid success, among other things. The mutual influences of the media and the social character of the public and individuals are emphasized in the paper.

 

Key words: effortless life, illusion, receptive orientation, media, social character.