{"id":217,"date":"2011-11-22T13:28:27","date_gmt":"2011-11-22T13:28:27","guid":{"rendered":"https:\/\/sweet-mcclintock.194-60-87-163.plesk.page\/inmediasres\/2011\/11\/22\/in-medias-res-broj-4\/"},"modified":"2011-11-22T13:28:27","modified_gmt":"2011-11-22T13:28:27","slug":"in-medias-res-broj-4","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/","title":{"rendered":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4"},"content":{"rendered":"

III Uz tre\u0107i simpozij Filozofija medija (2013)<\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\n

\n  3(4)#1 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n

UDK 004.738.5(084.121):176.8
Izvorni \u010dlanak
Original scientific paper
\nPrimljeno: 20.1.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Divna Vuksanovi\u0107<\/span><\/p>\n

Fakultet dramskih umetnosti, Beograd
\ndivnavuk@eunet.rs<\/p>\n

Pitanje javnosti \u2013 pornografija suvremenih i novih medija<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (350 KB), Hrvatski, Str. 430 – 441
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Tekst preispituje relacije \u201eintimnog\u201c, \u201eprivatnog\u201c i \u201ejavnog\u201c prostora u domeni djelovanja suvremenih medija. Istra\u017eivanje zapo\u010dinje s medijem fotografije, da bi zavr\u0161ilo ispitivanjima u podru\u010dju sveukupnih aktivnosti dru\u0161tvenih mre\u017ea kao \u0161to su primjerice Facebook, Twitter i Instagram. Primjetan je veliki broj pornografskih sadr\u017eaja koji se distribuiraju ovim mre\u017eama. Me\u0111utim, ovdje nije samo rije\u010d o poplavi pornografskih sadr\u017eaja u ovim medijskim prostorima ve\u0107 i o njihovoj strukturi, koja upotrebom tehni\u010dkih sredstava omogu\u0107ava koincidenciju javnog i intimnog prostora djelovanja, a u zoni privatnog vlasni\u0161tva. Tekst poku\u0161ava kriti\u010dki ukazati na ovaj specifi\u010dni problem zloporabe javnog prostora u suvremeno doba.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> mediji, javnost, privatnost, intima, pornografija.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

\n„I always tell the truth. Even when I lie“<\/p>\n

\n

(Scarface<\/em>, 1983.)<\/p>\n

 <\/p>\n

„Javnost ima svoje \u0161ire, nepoliti\u010dko, i svoje u\u017ee, politi\u010dko zna\u010denje. U ovom potonjem zna\u010denju ona je tesno povezana sa pojmom tzv. ‘javnog mnjenja’, iako je \u0161iri pojam od njega. Javnost je dru\u0161tveni i politi\u010dki prostor<\/em> u kome nastaje i deluje javno mnjenje. Zna\u010denje javnosti je tek onda potpuno kada se ispitaju me\u0111usobni uticaji i (posebna) zna\u010denja javnog<\/em>, privatnog<\/em> i tajnog<\/em>.“<\/a>[1<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>Poku\u0161at \u0107emo u ovom oglednom tekstu skrenuti pozornost na specifi\u010dni javni\/privatni\/intimni\/tajni prostor socijalnih mre\u017ea kao \u0161to su Facebook, Twitter, Youtube, Instagram, i sl., odnosno aktualnu, tehnolo\u0161kim sredstvima utemeljenu i preoblikovanu sferu interaktivnih i tzv. „dru\u0161tvenih odnosa“ unutar njih te ukazati na \u010dinjenicu da ona mo\u017ee predstavljati manifestiranje kontrolirane pornografije, s jedne strane, dok s druge potencijalno slu\u017ei i kao medij za pru\u017eanje otpora pornografskim procesima globalno uzev\u0161i, koji djeluju u domeni kako individualnog, tako i dru\u0161tvenog pona\u0161anja. Istra\u017euju\u0107i u ovom smjeru, nastojat \u0107emo tako\u0111er prepoznati relativiziranje granice izme\u0111u kategorija „javnog“ i „intimnog“, \u0161to \u0107emo potom dovesti u vezu s alegorijskim promi\u0161ljanjem pornografije i pornografskih fenomena prisutnih u razli\u010ditim manifestnim oblicima na dru\u0161tvenim mre\u017eama. <\/p>\n

Imat \u0107emo pri tom op\u0107enito u vidu navodnu borbu vlasti i slu\u017ebi sigurnosti \u0161irom svijeta protiv neka\u017enjenog distribuiranja i konzumiranja pornografije (a posebno dje\u010dje pornografije) na internetu i dru\u0161tvenim mre\u017eama. Pokazalo se naime da zakonska regulativa u ovoj domeni nije dovoljna niti pak djelotvorna kada je rije\u010d o za\u0161titi gra\u0111ana\/gra\u0111anki, a posebno djece, od razli\u010ditih pornografskih zloporaba. U isto vrijeme \u017eelimo demonstrirati i to da je samo generiranje interaktivno strukturiranih prostora „dru\u0161tvenosti“ i „intimnosti“ ujedno \u2013 a sagledano u kontekstu dominacije privatnog vlasni\u0161tva, tr\u017ei\u0161ta i kapitala \u2013 pretpostavka ekspanzije generiranja, \u0161irenja i konzumiranja pornografije od strane mre\u017enih korisnika te maksimalizacije njenih efekata, prenesenih iz realnog u virtualne prostore „socijalnog“ djelovanja. <\/p>\n

Pornografsko \u0107emo dakle ovdje interpretirati kao sam kontekst, na medijskoj interakciji zasnovanih novih oblika iskazivanja „dru\u0161tvenosti“, odnosno kao onu komponentu interaktivnoga medijskog djelovanja posredstvom koje se pojam „javnosti“ i javnih korisni\u010dkih praksi preoblikuje i pribli\u017eava shva\u0107anju „intimnosti“, i obratno. Naime, u slu\u010daju dru\u0161tvenih mre\u017ea koje, u op\u0107em smislu rije\u010di, simuliraju javni interes i javno dobro istovremeno sa zadovoljavanjem individualnih sklonosti korisnika, koincidiranje s medijski postvarenom intimno\u0161\u0107u otvara prostor za pornografiju i slobodno pornografsko djelovanje. „Odnos prema zadovoljstvu“, kako pi\u0161e Milan Rankovi\u0107 u knjizi Seksualnost na filmu i pornografija<\/em>, „bio je u evropskoj civilizaciji uvek tesno povezan sa odnosom izme\u0111u individualnog i dru\u0161tvenog interesa, koji se na razli\u010dite na\u010dine uspostavljao u odre\u0111enim dru\u0161tveno-istorijskim kontekstima. Zadovoljstvo se uvek pojavljivalo kao interes pojedinca. Nema nekog op\u0161tedru\u0161tvenog zadovoljstva.“<\/a>[2<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Ovaj konflikt izme\u0111u javnog i dru\u0161tvenog interesa na jednoj, te individualnog zadovoljstva na drugoj strani, „uspje\u0161no“ je \u010dini se razrije\u0161en u interesnom pomirenju „javnog“ i „intimnog“ eksponiranja na dru\u0161tvenim mre\u017eama, a u korist fenomena pornografije.<\/p>\n

U tom smislu, aktualna uporaba popularnih dru\u0161tvenih mre\u017ea mo\u017ee postati i ilustracija za ono \u0161to je (u medijima) preostalo od tzv. „gra\u0111anske javnosti“ (Habermas), a nasuprot pornografiji \u010ditanoj u interaktivnom klju\u010du i naposljetku onoj „proleterskoj“ javnosti (Negt i Kluge),<\/a>[3<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> koja bi trebala predstavljati negativni moment unutar dijalekti\u010dkog kretanja ovog pojma, prisutan i prepoznat u novom virtualnom prostoru kao hakerski napad, cyber<\/em> gerila, piratstvo, ali i tzv. „amaterska pornografija“, daleko problemati\u010dnija od svih drugih oblika iskazivanja „otpora“ prema globalnom konzumerizmu i svijetu kapitala, a koji su generirani u virtualno umre\u017eenom prostoru.<\/p>\n

Ako bismo se dr\u017eali gradacije, koju je u knjizi Javno mnenje<\/em> predlo\u017eio Habermas, definiranje „javnosti“ svakako je u relaciji s kategorijama „privatnosti“ i „intimnosti“. Naime, kako ka\u017ee autor, „Sferu tr\u017ei\u0161ta nazivamo privatnom, sferu porodice, kao jezgro privatne sfere, nazivamo intimnom.“<\/a>[4<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>
\n I nadalje, „Razvijena gra\u0111anska javnost po\u010diva na fiktivnom identitetu privatnih ljudi okupljenih u publiku u njihovim obema ulogama: u ulozi vlasnika, i u ulozi ljudi kao takvih.“<\/a>[5<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Za na\u0161e je istra\u017eivanje u ovim iskazima zna\u010dajno nekoliko aspekata: jedan koji se odnosi na ulogu tr\u017ei\u0161ta i privatnog vlasni\u0161tva u oblikovanju „javnog“, „privatnog“ i „intimnog“ prostora, dok bi preostala dva pojma, vezana za „prostorno“ razlikovanje fenomena o kojima je rije\u010d, bila ozna\u010dena tako da asociraju na pojmove „fikcije“ i „publike“. „Javni“ prostor ovih mre\u017ea, predstavljao bi medijsku stranu njihove strukture, „privatnu“ sferu \u010dinila bi njihova uporaba \u0161to je u relacijama s tr\u017ei\u0161nim djelovanjem (od vlasni\u0161tva ra\u010dunara i odgovaraju\u0107ih „softvera“, preko kori\u0161tenja mre\u017enog prostora u funkciji PR-a i marketin\u0161kih komunikacija, a koja mo\u017ee biti i „tajna“), dok bi „intima“ bila tretirana bilo kao ono nevidljivo „mjesto“ na Mre\u017ei (mre\u017eni tabui), koje je za\u0161ti\u0107eno od pogleda Drugog, tj. od ostalih korisnika, ili je pak izlo\u017eeno na uvid selektiranoj „publici“ \u2013 recimo, FB prijateljima, onima koji nas „slijede“ (Followers<\/em>) na Twitteru, i dr.<\/p>\n

Kada su u pitanju tzv. „dru\u0161tvene mre\u017ee“, op\u0107e je mi\u0161ljenje da su ovakve klasifikacije \u2013 upotrebljive po analogiji na podjele u „gra\u0111anskom dru\u0161tvu“ i reflektirane na medije masovnih komunikacija \u2013 u zna\u010dajnoj mjeri relativizirane te da su u cyber<\/em> prostoru novih medija one gotovo i\u0161\u010dezle, tj. da su se prelile u jednu te istu, beskrajnu domenu interneta i „dru\u0161tvenosti“, a koja gotovo u cijelosti mo\u017ee biti tretirana kao spomenuta „fikcija“, i to ne bilo kakva, ve\u0107 fikcija prete\u017eno pornografskog karaktera.<\/a>[6<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>
\n Mediji masovnih komunikacija sadr\u017eajno su, odnosno programski gledano, djelomi\u010dno ili u potpunosti, u domenu svoje djelatnosti uklju\u010dili i „industriju pornografije“, bilo da je rije\u010d o fotografiji, filmu, specijaliziranim TV kanalima ili manga stripu, na primjer. „Demokratiziranjem“ medijskog prostora, kori\u0161tenjem dru\u0161tvenih mre\u017ea, pornografija postaje besplatna i dostupna svakome tko posjeduje ra\u010dunalo i priklju\u010den je na internet kao globalnu mre\u017eu.\u00a0 \u00a0<\/p>\n

Imaju\u0107i sve ovo u vidu, termin „pornografija“ ovdje \u0107emo koristiti kako u izvornom, tako i u prenesenom zna\u010denju, onako kako je to naslutio Jean Baudrillard [\u017dan Bodrijar], kriti\u010dki govore\u0107i o fenomenima medijskog zavo\u0111enja i o simulaciji seksualnosti, a na temelju kojih izme\u0111u ostalog mo\u017eemo utvrditi da vulgariziranu i postvarenu ljudsku seksualnost kao i ostale pornografske fenomene, treba detektirati svuda \u2013 osim u samoj pornografiji. Istovremeno, pod pro\u0161ireni pojam „pornografije“ problemski \u0107emo podvesti i sve one patolo\u0161ke individualne i dru\u0161tvene pojave \u0161to se kre\u0107u u rasponu od pornografije i globalne pornoindustrije shva\u0107ene u u\u017eem smislu pojma, preko prostitucije, trgovine ljudima i\/ili njihovim organima te masovne zloporabe psiho-aktivnih supstanci (droga i alkohola), kao i javnog govora,<\/a>[7<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> odnosno vizualnog prezentiranja u kontekstu prikazivanja „mra\u010dnih tajni“ \u010dovje\u010danstva (primjeri s Youtubea, i sl.) unutar vi\u0161edimenzionalno umre\u017eenog cyber<\/em> prostora.<\/p>\n

Kao po\u010detna ilustracija koja problemski otvara odnos prema hipotezi o (pornografskom) koincidiranju intimnog i javnog prostora u mediju privatnosti dru\u0161tvenih mre\u017ea, mo\u017ee poslu\u017eiti videoclip pokreta Neue Slowenische Kunst (NSK)<\/a>[8<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> postavljen na Youtubeu. Rije\u010d je o alternativnom umjetni\u010dko-teorijsko-ideolo\u0161kom pokretu koji je tijekom 80-ih i 90-ih godina pro\u0161log stolje\u0107a djelovao na prostorima biv\u0161e Jugoslavije, da bi njegove aktivnosti danas bile pro\u0161irene u tehnolo\u0161ki konstruirani prostor interneta i dru\u0161tvenih mre\u017ea (FB stranica Leibacha, i sl.). Ovaj pokret je u me\u0111uvremenu formirao virtualnu dr\u017eavu koja se svojim gra\u0111anima obra\u0107a koriste\u0107i razli\u010dita komunikacijska sredstva: od susreta u\u017eivo na kongresima, preko simuliranja informativnih emisija \u0161to izvje\u0161tavaju gledatelje o doga\u0111ajima u „dr\u017eavi“, na mjese\u010dnoj razini. U spomenutom videoclipu, demonstraciji medijskog djelovanja pokreta na Prvom kongresu NSK gra\u0111ana odr\u017eanom u Berlinu krajem 2010. godine, prezentiran je „servis“ NSK gra\u0111ana \u2013 dr\u017eavni Radar (NSK State Radar), koji bi trebao, kreiraju\u0107i svijet iluzija djelovati na „kolektivno tijelo“ svojih dr\u017eavljana, a posredstvom novih medija i razli\u010ditih pojavnih oblika pop-kulture. U ovom videoclipu, koji je zapravo dokumentarni zapis s Prvog NSK kongresa, spominje se nekoliko faza djelovanja Pokreta, s obzirom na ideju „medijskog progresa“ \u2013 u prvoj fazi (1 transmiter \u2013 10 000 primatelja), paradigmu za masmedijsko NSK djelovanje, prvenstveno sastava Leibach, predstavlja Joseph Goebbels [Jozef Gebels] kao „genij propagande“, drugu fazu \u010dini doba ekspanzije socijalnih medija (10 000 transmitera \u2013 1 primatelj) koju prezentira aktualni predsjednik SAD-a Barack Obama [Barak Obama], dok tre\u0107u fazu medijskog djelovanja NSK-a predstavljaju poku\u0161aji „socijalizacija Goebbelsa“ (10 000 transmitera \u2013 10 000 primatelja), \u0161to je u medijskoj praksi ozna\u010deno kao aktivnost „skeniranja“ \u2013 „vijesti“, „blogova“, „foruma“ i svih „dru\u0161tvenih medija“, s izuzetkom Facebooka \u2013 odnosno, onih sadr\u017eaja koji na ovoj mre\u017ei nisu javno publicirani. Ovim je, kako nam se \u010dini, kroz svoj \u0161iroki umjetni\u010dki pokret, NSK stigao do krucijalne to\u010dke na\u0161e rasprave: do pitanja „skeniranja“ intimnosti, tj. koincidiranja intimne i javne medijske sfere, koja se u kontekstu mno\u0161tva interakcija na dru\u0161tvenim mre\u017eama pribli\u017eava realiziranom pojmu pornografije (sloboda mre\u017enog djelovanja) s jedne, i totalitarizma (kontrola mre\u017enih aktivnosti), na drugoj strani. \u00a0<\/p>\n

„Pornografija je“, kako tvrdi biv\u0161a pornoglumica, striptizeta i prostitutka Shelley Lubben [\u0160eli Luben], opisuju\u0107i „tajne pornoindustrije“ u knjizi Istina iza pornografske bajke \u2013 najve\u0107e iluzije na zemlji<\/em>,„ropstvo modernog doba za hiljade \u017eena i milione zavisnika koji ne mogu da prestanu da je gledaju.“<\/a>[9<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Drugim rije\u010dima, pornografija je fikcija, ali i oblik dru\u0161tvene realnosti njenih protagonista, kao i onih korisnika \u0161to nekriti\u010dki participiraju u multimedijalnoj sferi „dru\u0161tva spektakla“. A kako je voajerizam\/ekshibicionizam konstitutivni dio, odnosno uvjet interakcije korisnika u polju „dru\u0161tvenosti“ mre\u017ea poput Facebooka ili Youtubea na primjer, to su one strukturalno preparirane za svojevrsnu demokratizaciju pojava kao \u0161to je cyber<\/em> seks, odnosno „pornoemancipacija“. Nasuprot o\u010diglednom i tehni\u010dki potpomognutom voajerizmu\/ekshibicionizmu korisni\u010dkog pona\u0161anja, stoji fluidnost pornografije na dru\u0161tvenim mre\u017eama, \u0161to je prema na\u0161em uvjerenju rezultat njene te\u0161ko raspoznatljive pojavnosti, izuzev\u0161i pornografiju shva\u0107enu u u\u017eem smislu rije\u010di, budu\u0107i da je sama „priroda“ zajednica na dru\u0161tvenim mre\u017eama „fiktivna“, a ujedno i realna, tj. prezentna na razini fenomena. Ovaj paradoks vidljivosti i nevidljivosti, sveprisutnosti i odsutnosti sfere seksualnosti (i pornografije) u prostoru novih medija, a s obzirom na kontekst privatnih (komercijalnih) interesa vlasnika koji po\u010divaju u njihovoj osnovi, \u010dini ih posebno receptivnim za kako filozofsku, tako i teorijsko-medijsku problematizaciju.<\/p>\n

Te\u0161ko\u0107e definiranja pornografije, posebno u domeni korisni\u010dkog pona\u0161anja na dru\u0161tvenim mre\u017eama, iniciralo je \u2013 osim administrativne mjere „cenzure“, aktivirane na temelju prijavljivanja postavljanja i razmjene pornografskih sadr\u017eaja, kao i drugih vidova zloporaba od strane umre\u017eenih korisnika te ciljanog pra\u0107enja pona\u0161anja na mre\u017ei kojima se izme\u0111u ostalog bave sigurnosne slu\u017ebe kao \u0161to je FBI \u2013 i teorijska razmatranja ovog fenomena, naj\u010de\u0161\u0107e pokrenuta od strane feministi\u010dki orijentiranih teoreti\u010darki kulture i medija. Tako je krajem listopada 2012. godine na Sveu\u010dili\u0161tu u Londonu pokrenuta interdisciplinarno koncipirana rasprava o pornografiji u medijima, pri \u010demu je ovaj fenomen preispitivan iz aspekata prava, dru\u0161tvenih znanosti (sociologija), teorije medija i feministi\u010dkih studija. Na prezentacijama i raspravi koja je potom uslijedila, razmatrana su pitanja koja se ti\u010du „opresivnih“, odnosno „ekspresivnih“ formi pornografije, zatim \u00a0problematike seksualnog obrazovanja, legalnih aspekata pornografije, kontroverzi u vezi s pravom na slobodno manifestiranje seksualnosti i institucije cenzure, reprezentacije pornografije s obzirom na pitanja etniciteta, i sl. Doga\u0111aj je bio promoviran i kao FB event<\/em>, na koji se prijavilo vi\u0161e od stotinu potencijalnih posjetitelja ove dru\u0161tvene mre\u017ee, prvenstveno sa sveu\u010dili\u0161ta \u0161irom UK, te iz svijeta medija, aktivista\/ica LGBT populacije, i drugih.<\/a>[10<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Osim slu\u017ebenih oblika borbe protiv pornografije na dru\u0161tvenim mre\u017eama, i to prvenstveno onih koje su vizualnog odnosno multimedijskog karaktera, sami korisnici organizirani u razli\u010dite grupe pokazuju da se protiv pornografije mo\u017ee djelovati i „iznutra“, iz same mre\u017ee, bilo da je rije\u010d o popularnim platformama kao \u0161to su FB ili Youtube ili pak njihovim aplikacijama u mediju mobilne telefonije. Ovakvi oblici samoorganiziranja korisnika dru\u0161tvenih mre\u017ea (FB grupe kao \u0161to su: „No to FB pornography“, „Stop pornography“, „Stop Porn Culture“, „Stop pornography Available to Kids on Iphone\/Itouch“), odnosno pojedina\u010dnih inicijativa pokrenutih recimo na Twitteru („Stop talking about pornography“, „Protect Children“) te razli\u010dito artikuliranih apela predstavnicima filmske industrije (redateljima kao \u0161to je Tarantino), neka su vrsta upozorenja odre\u0111enim akterima da prestanu s pornografskom praksom u svijetu medija.<\/p>\n

Bilo da je rije\u010d o pornografskom govoru ili o vizualnoj predstavi, name\u0107e se zaklju\u010dak da javnost (intime) dru\u0161tvenih medija postaje svoja vlastita predstava, a da je ono \u0161to ona reprezentira uvijek ve\u0107 pornografija (sve je tehni\u010dki dostupno svima koji su umre\u017eeni, tj. vlasnicima kao korisnicima internetskih usluga). Otuda je, prema na\u0161im uvjerenjima, pojam\/termin javnosti (artikuliran bilo u singularitetu ili u pluralitetu) pretrpio transformaciju time \u0161to se strukturalno, zahvaljuju\u0107i internetu i novim medijima, a uslijed mogu\u0107nosti tehni\u010dkog posredovanja intimnosti, deformirao u nekakav hiperrealni prostor javne intimnosti; ukoliko se uz to uzme u obzir i \u010dinjenica da je ovaj prostor privatno vlasni\u0161tvo, tj. egzistira u zadanim okvirima kapitalisti\u010dke privrede, onda je on i financijski utemeljen u sferi profitabilnosti \u2013 \u0161to direktno ukazuje na njegov otvoreni ili prikriveni tr\u017ei\u0161ni (pornografski) karakter. Kako bismo detaljnije obrazlo\u017eili ovu tezu, poslu\u017eit \u0107emo se primjerima \u0161to se bave medijem fotografije i njenom simuliranom „punktualno\u0161\u0107u“ u digitalnom carstvu photoshopa<\/em> (koji je preplavio kako masmedije: film i televiziju, tako i nove medije, odnosno internet i pojedine dru\u0161tvene mre\u017ee), a u kontrastu s provokativnom i anga\u017eiranom fotografijom, realiziranom na temu „pornografije“.<\/p>\n

Za\u0161to je ba\u0161 medij fotografije odabran za demonstriranje dokaza o pornografskim svojstvima dru\u0161tvenih mre\u017ea, a ponajvi\u0161e Facebooka? Najprije, FB je globalna dru\u0161tvena mre\u017ea s najve\u0107im brojem korisnika; ona je uz to i tehni\u010dki demokratizirani prostor programiran za multimedijsko djelovanje u kome je digitalna fotografija, pored videoclipova i tekstualnih poruka, zasigurno najzastupljeniji instrument manifestiranja fenomena globalizirane kulture. U tekstu koji problematizira nestanak moderne umjetnosti pod naletima „suvremenih“ trendova globalizacije \u2013 „Globalization: The End of Modern Art“,<\/a>[11<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> autor \u010dlanka fotografiju odre\u0111uje kao onaj medij koji stoji izme\u0111u „reprezentacije umjetni\u010dkih zna\u010denja i reprezentacije objekata“,<\/a>[12<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> \u0161to je posljedica supstitucije objekta predstavljanja samom reprezentacijom. Otuda se fotografija javlja ne vi\u0161e kao medij reprezentiranja realnosti, nego tzv. „medijske realnosti“ (media reality<\/em>). Ona najadekvatnije ilustrira obrat koji se dogodio na planu umjetnosti, tj. odnosa medija i umjetnosti u na\u0161em vremenu. Pored ovoga, u istom tekstu tvrdi se da \u010ditavo 20. stolje\u0107e koje je otpo\u010delo fotografijom, predstavlja eru njene „hegemonije“, o \u010demu svjedo\u010de slikarstvo Francisa Bacona [Frensisa Bejkona], specifi\u010dna posredovanja slikarstva i fotografije Andyja Warhola [Endija Vorhola], skulpture Constantina Brancusija [Konstantina Branku\u0161ija], nastale pod utjecajem fotografije, i sl., dok je fotodokumentacija obavezno pratila umjetnost performancea, land arta, itd., da bi kona\u010dno fotografija postala neka vrsta podmeta<\/em> i gra\u0111e za sve vizualne medije (media of images<\/em>): film, video, televizija, kompjuteri. \u0160tovi\u0161e, moglo bi se re\u0107i da digitalna fotografija, definirana u kontekstu novih medija i dru\u0161tvenih mre\u017ea, i dalje dominira u multimedijskom podru\u010dju suvremene umjetnosti. Prisutna kao medij reprezentiranja medijske realnosti, a uporabljena u kontekstu djelovanja dru\u0161tvenih mre\u017ea, ona najvi\u0161e pogoduje etiketiranju pornografije, interpretirane u smislu koincidiranja intimnog i javnog, do \u010dega je nama u ovom \u010dlanku stalo.\u00a0 \u00a0\u00a0\u00a0<\/p>\n

U tom kontekstu tuma\u010denja, indikativna je poruka odaslana s Twittera (adresa: FotoStop@foto_stop), a koja skre\u0107e pozornost na internetsku stranicu na kojoj je objavljen tekst o umjetnici Sally Mann [Sali Men] koja je izlo\u017eila kolekciju fotografija svoje djece, postav\u0161i zbog toga predmetom razli\u010ditih, uglavnom kontroverznih interpretacija svojih kriti\u010dara. Naime, fotografije djece, koje smo navikli susretati kako u tiskanim medijima tako i na internetu i dru\u0161tvenim mre\u017eama, obi\u010dno predstavljaju mali\u0161ane uzrasta do 10 godina i prikazuju uglavnom trenutke njihovoga zdravog i sretnog djetinjstva. Ovakve fotografije s natpisima, odnosno citatima (Quotes<\/em>) ili bez njih, \u010desto su predmet distribucije na dru\u0161tvenim mre\u017eama poput Facebooka primjerice, a mogu se sresti i u amaterski montiranim nizovima (pojedina\u010dnim kadrovima), u videoclipovima postavljenim na mre\u017eu Youtubeu, i sinonim su za ki\u010d i \u0161und produkciju u ovom podru\u010dju izra\u017eavanja. Nasuprot tome, na dru\u0161tvenim mre\u017eama \u010desto mo\u017eemo percipirati i fotografije djece iz tzv. Tre\u0107eg svijeta koje su napravili turisti \u2013 naj\u010de\u0161\u0107e pripadnici srednje klase \u2013 eksploatiraju\u0107i djecu siroma\u0161nih, koja za malu ili nikakvu materijalnu nadoknadu poziraju pred fotoaparatom poput egzoti\u010dnih i rijetkih ptica ili \u017eivotinja. Ove amaterski snimljene fotografije siroma\u0161ne djece, naj\u010de\u0161\u0107e potekle iz Afrike, a koje se vrlo \u010desto distribuiraju dru\u0161tvenim mre\u017eama, nisu pri tom dio nekakve dru\u0161tvene kritike vladaju\u0107ih prilika u dr\u017eavama „zelenog kontinenta“ i ostalim zemljama Tre\u0107eg svijeta, ve\u0107 predstavljaju jednu vrstu „suvenira“ globalne turisti\u010dke industrije.<\/a>[13<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Sli\u010dno tome, i profesionalno napravljene fotografije siroma\u0161ne djece, obra\u0111ene u photoshopu<\/em> promoviraju prije jeftini sentimentalizam bogatih, nego \u0161to provociraju kriti\u010dko mi\u0161ljenje i svijest o te\u0161kom klasnom i dru\u0161tvenom polo\u017eaju djeteta.<\/a>[14<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Kona\u010dno, na dru\u0161tvenim je mre\u017eama, kako je poznato, \u010dest slu\u010daj distribuiranja i „konzumiranja“ dje\u010dje pornografije, pri \u010demu je fotografija jedan od osnovnih medija prikazivanja zloporabe djece u pornografske svrhe. Prethodnicu ekspanzije dje\u010dje pornografije na dru\u0161tvenim mre\u017eama \u010dinila je svakako filmska industrija koja je pripremila teren za masovnu potro\u0161nju pornografske produkcije \u010diji su protagonisti djeca i maloljetnici. U svojoj knjizi Seksualnost na filmu i pornografija<\/em> Milan Rankovi\u0107, u vezi s dje\u010djom pornografijom u mediju filma pi\u0161e sljede\u0107e: „Ubedljiv dokaz da se kapitalisti\u010dka te\u017enja za profitom, ukoliko nije ograni\u010dena vi\u0161om (naj\u010de\u0161\u0107e dr\u017eavnom) silom, ne zaustavlja ni pred kakvim moralnim obzirima, niti pred bilo kojim drugim preprekama koje nala\u017ee humanost, jeste i ve\u0107 relativno masovno zloupotrebljavanje dece u porno-produkciji, i to ne samo u pornografskim fotosima i \u010dasopisima, ve\u0107 i u porno-filmovima.“<\/a>[15<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Cenzura, kao oblik kontrole ove sfere \u2013 bilo zakonskim sredstvima ili primjenom nekih drugih administrativnih mjera, pokazala se samo djelomi\u010dno djelotvornom kada je rije\u010d o filmu, a potpuno neadekvatnom u domeni djelovanja dru\u0161tvenih mre\u017ea.<\/a>[16<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Naravno, osim dje\u010dje pornografije \u2013 naj\u010de\u0161\u0107e plasirane i razmijenjene u formi digitalne fotografije, filmova ili videoclipova \u2013 distribucija pornografskih snimki odraslih, a posebno djevojaka i \u017eena, uzela je u posljednje vrijeme maha na gotovo svim dru\u0161tvenim mre\u017eama. S tim u vezi, interesantan je podatak da je Europski parlament u Strasbourgu sredinom o\u017eujka 2013. odbacio rezoluciju kojom se zabranjuje pornografija na Mre\u017ei, \u0161to je izazvalo val nezadovoljstva u europskoj javnosti, iako je argumentacija odbacivanja rezolucije i\u0161la u smjeru obrane „slobode govora i ljudskih prava“ te onemogu\u0107avanja providera<\/em> da „nadziru svoje korisnike i kontroliraju njihov privatni sadr\u017eaj“.<\/a>[17<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Negdje izme\u0111u ovih ekstrema pojavljuje se revolucionarni rad fotografkinje Sally Mann koja je svoju djecu fotografirala u raspolo\u017eenjima i situacijama \u0161to predstavljaju njenu „sliku“ njihove realnosti: djeca su fotografirana naga, a njihova fototematizacija bila je povezana s depresivnim stanjima, anksiozno\u0161\u0107u i prizorima smrti. Izazivaju\u0107i sna\u017ene i opre\u010dne emotivne reakcije kod recipijenata, fotografije djece Sally Mann, potekle iz ranog razdoblja umjetni\u010dkog rada ove ameri\u010dke fotografkinje, pokrenule su mnogobrojne rasprave o pornografskoj eksploataciji djece, ali i samog medija umjetni\u010dke fotografije, o \u010demu je snimljen i dokumentarni film u produkciji Zeitgeista, a koji je na stranicama globalne virtualne knji\u017eare Amazon.com preporu\u010den kao filmski projekt o fotografkinji \u010diji rad „pru\u017ea izazov promatra\u010du u pogledu vrijednosti i moralnog stava.“<\/a>[18<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Sljede\u0107a mre\u017ena destinacija za promociju pornografije na internetu koja djeluje isklju\u010divo u domeni fotografije jest „Instagram“ \u2013 aplikacija koja slu\u017ei za distribuiranje fotografija, u funkciji brze razmjene „slika“ (images<\/em>) u virtualnom prostoru. Ovaj tzv. „raj dru\u0161tvenog umre\u017eavanja“ (Eden of social<\/em> networking<\/em>), osim razmjene fotografija \u010dije su teme prehrana, butici, pitoreskni pejza\u017ei i zalasci sunca, flora, fauna, i sl. postao je popularan prije svega zahvaljuju\u0107i razmjeni pornografskih fotosadr\u017eaja, pa otuda i neslu\u017ebeni nazivi: „Sexstagram“, „Instaporn“, „Handbra“, i drugi. Uz ovo, Instagram ne samo da predstavlja dru\u0161tvenu mre\u017eu za razmjenu fotografija s oznakom „X“, nego je popularno „mjesto“ za pronalazak seksualnih partnera te prakticiranje tzv. sajberseksa (cybersex<\/em>) prilago\u0111enog dobu vladavine socijalnih mre\u017ea (the social media<\/em> age<\/em>).<\/a>[19<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> \u00a0<\/p>\n

Ono \u0161to pojedini teoreti\u010dari umjetnosti, medija i kulture vide kao klju\u010dnu razliku izme\u0111u masovne pornoindustrije koju su zastupali film, pojedine televizijske postaje (naj\u010de\u0161\u0107e kablovske), specijalizirani \u010dasopisi i videoprodukcija kao mediji masovnih komunikacija te pornografije prisutne na dru\u0161tvenim mre\u017eama, vezano je za procese tehni\u010dkog demokratiziranja \u00a0novih medija u svrhu pornografske potro\u0161nje. Naime, mo\u0107nu pornografsku industriju, \u0161to djeluje kroz medije masovnih komunikacija, u novije vrijeme zamjenjuje tzv. „amaterska pornografija“ prisutna na gotovo svim dru\u0161tvenim mre\u017eama, koja ovaj fenomen \u010dini maksimalno dostupnim i besplatnim, potencijalno gledano, za sve korisnike ovih mre\u017ea. Besplatno distribuiranje pornografije preko interneta i dru\u0161tvenih mre\u017ea, a posebno Youtubea, navodi se kao primjer subverzije pornografske filmske i DVD industrije. U intervjuu na ovu temu, pod naslovom „Internet Amateurs Threaten Porn Industry“<\/a>[20<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> tvrdi se da je tehnologija u pro\u0161losti bila u bliskoj vezi s pornografijom (videotape, DVD, a zatim i internet), da bi besplatni pornositeovi i amaterske snimke danas predstavljali ozbiljan udarac industriji zabave, zadan od strane tzv. „do-it-yourself“ internetske pornografije. Ovaj fenomen obja\u0161njava se time \u0161to aktualna filmska i DVD pornoindustrija nije mogla zadovoljiti rastu\u0107i interes konzumenata za najrazli\u010ditije pornografske sadr\u017eaje, tako da je dobila konkurenciju zahvaljuju\u0107i dru\u0161tvenim mre\u017eama koje su besplatne i otvorene za sve korisnike koji posjeduju ra\u010dunala i mogu se „ulogirati“ na neku od postoje\u0107ih mre\u017ea.<\/p>\n

Me\u0111utim, ideologija „slobodne“ i besplatne pornografije koju umjesto profesionalnih glumaca snimaju i „re\u017eiraju“ amateri \u2013 postavljaju\u0107i svoje priloge relativno jednostavno na dru\u0161tvene mre\u017ee \u2013 i koja je naj\u010de\u0161\u0107e nalik \u017eanru ku\u0107nog videa (home video<\/em>), tako\u0111er se ravna prema tr\u017ei\u0161nim zakonitostima, iako privid slobode, tehni\u010dka dostupnost i mogu\u0107nost besplatnog kori\u0161tenja predstavljaju bitnu komparativnu prednost u odnosu na ranije masmedije. S tim u vezi treba imati u vidu da mediji i dalje djeluju sustavno i „sinergijski“ (stari i tzv. novi mediji) kada je rije\u010d o stjecanju profita eksploatiranjem seksualnosti. Tako se primjerice u jednom od niza \u010dlanka o amaterskoj pornografiji tabloidnih dnevnih novina Kurir<\/em> \u010ditateljima sugerira snimanje ku\u0107nog videa, uz kratko obrazlo\u017eenje da se na tr\u017ei\u0161tu pornografije sve \u010de\u0161\u0107e mogu na\u0107i amaterski snimci s kojima se, za razliku od onih „glamuroznih“ i „estetiziranih“, „konzumenti lak\u0161e poistovje\u0107uju“, povezuju\u0107i se pri tom i s drugim amaterima, naj\u010de\u0161\u0107e preko popularnih dru\u0161tvenih mre\u017ea. Njihova se „demokrati\u010dnost“ manifestira i u tome \u0161to „amatersku pornografiju snimaju svi, od televizijskih zvijezda, politi\u010dara, sporta\u0161a do doma\u0107ice.“<\/a>[21<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> No, to ne zna\u010di da je snimanje ovakvih fotografija, filmova ili clipova besplatno (naprotiv, to mo\u017ee biti unosna investicija za budu\u0107u eksploataciju); oni tako\u0111er mogu biti dio PR strategije koja posredno donosi simboli\u010dku ili materijalnu dobit ili osigurava povla\u0161teno mjesto „slobode“ samo za one umre\u017eene konzumente koji posjeduju modem i kompjutersku opremu.<\/p>\n

Ukratko, dru\u0161tvene su mre\u017ee pogodna infrastruktura za nekontroliranu proliferaciju pornografije. Na jednoj strani, o tome svjedo\u010di enormni porast pornografskih sadr\u017eaja \u0161to cirkuliraju internetom koriste\u0107i tip „socijalnog“ umre\u017eavanja u kojemu je tehni\u010dki mogu\u0107e da „svatko komunicira sa svakim“. Osnovni razlog za eskalaciju pornografskih sadr\u017eaja na internetu i dru\u0161tvenim medijima jest beskona\u010dni prostor Mre\u017ee i fakti\u010dka nemogu\u0107nost njenog kontroliranja, cenzuriranja i adekvatnog sankcioniranja korisnika (osim u izuzetnim slu\u010dajevima zloporabe). U porastu je tako\u0111er, u odnosu na industrijsku pornografiju iz prethodnog razdoblja, tzv. „amaterska pornografija“ (koju u posljednje vrijeme podr\u017eavaju i mediji masovnih komunikacija, naro\u010dito tabloidni tisak), zbog njene dostupnosti, mogu\u0107nosti besplatnog konzumiranja, kao i sveop\u0107ih trendova seksualnog ekshibicionizma\/voajerizma i skopofilije kojima pogoduje dru\u0161tveno-mre\u017eno komuniciranje. I najzad, sama struktura socijalnih medija, njen neslu\u0107eni potencijal u pogledu tehniciziranih oblika podudaranja javne sfere i intimnosti, \u0161to se doga\u0111a u mediju privatnog vlasni\u0161tva, dakle u domeni tr\u017ei\u0161nih relacija, vodi do radikalnog zaklju\u010dka da je rije\u010d o pornografiji kao najzastupljenijem obliku i sadr\u017eaju cyber<\/em> komuniciranja. Ona pri tom nije nu\u017eno seksualne, ali promatrano u simboli\u010dkoj razini reflektiranja, stvar one razmjene intimnosti koja postaje javnog karaktera, a odvija se u domeni privatnog vlasni\u0161tva i to po tr\u017ei\u0161nim mjerilima \u0161to predstavlja konstantu, unaprijed ura\u010dunatu u ovaj oblik komunikacije i projektirane „dru\u0161tvenosti“.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[1<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nLjubomir Tadi\u0107, Ogled o javnosti<\/em>, Univerzitetska rije\u010d, Nik\u0161i\u0107, 1987., str. 13.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[2<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMilan Rankovi\u0107, Seksualnost na filmu i pornografija<\/em>, Prosveta \u2212 Institut za film, Beograd, 1982., str. 42.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[3<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nVid. Oskar Negt and Alexander Kluge, Public Sphere and Experience<\/em>, Toward an Analysis of the Bourgeois and Proletarian Public Sphere, Foreword by Miriam Hansen, Translated by Peter Labanyi, Jamie Owen Daniel, and Asenka Oksiloff, Theory and History of Literature, volume 85, University of Minnesota Press, Minneapolis, London, 1993.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[4<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nJirgen Habermas, Javno mnenje<\/em>: Istra\u017eivanje u oblasti jedne kategorije gra\u0111anskog dru\u0161tva, Kultura, Beograd, 1969., str. 73.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[5<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIsto.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[6<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIndikativan primjer koji ilustrira ovakve intuicije \u010dini recimo „trend“ fotografiranja tinejd\u017eerica u toaletu te postavljanje takvih fotografija na FB profile: nekada je ovaj prostor bio tretiran kao realno mjesto intime, dok danas to isto mjesto zahvaljuju\u0107i FB mre\u017ei postaje dio javnoga komunikacijskog prostora, kao nekakva „realna“ fikcija.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[7<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nKada je rije\u010d o javnom govoru, ovdje se ujedno referiramo i na Foucaultovo [Fukoovo] motri\u0161te o seksualnosti koje je, kao svojevrsni govor o seksualnosti<\/em>, u njegovim studijama o povijesti seksualnosti \u00a0predstavljen u smislu bitnog obilje\u017eja na\u0161eg doba. Vid. Mi\u0161el Fuko, Istorija seksualnosti<\/em>: Volja za znanjem, Prosveta, Beograd, 1982., str. 137.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[8<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNSK su kao pokret isprva \u010dinili glazbena skupina Leibach, slikarska grupa Irwin i kazali\u0161na trupa Sester Scipion Na\u0161ice, pod vodstvom redatelja Dragana \u017divadinova. Kulturni fenomen NSK ubrzo se pro\u0161irio i na druga podru\u010dja djelovanja, tako da ga danas \u010dine i Noordnung, Studio novog kolektivizma, Odelenje \u010diste i primenjene filozofije i mnoge druge podgrupe.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[9<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nVid. tekst „Pornografija \u2013 ropstvo modernog doba za hiljade \u017eena i milione zavisnika“ (video), postavljeno 10. II. 2013. na stranici: www.Srbel.net\/2013\/02\/10\/pornografija-ropstvo-modernog-doba-za-hiljade-zena-i-milione-zavisnika-video\/.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[10<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n Vid. FB event<\/em> koji je kreirala S. Bertrand-Shelton [S. Bertrand-\u0160elton] pod nazivom: „Let’s talk about porn“, odr\u017eanog na: Royal Holloway, University of London. Arts Building, Lecture Hall 1, dana 26. X.\u00a0 2012.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[11<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPeter Weibel, „Globalization: The End of Modern Art?“, na stranici: www.blog..zkm.de\/en\/editorial\/globalization-the-end-moder-art\/.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[12<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIsto.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[13<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nRije\u010d je o tzv. “Poverty“ ili „Slum“ turizmu, koji govori o vizualnoj „fascinaciji“ vladaju\u0107e klase najni\u017eim slojevima dru\u0161tva, a naj\u010de\u0161\u0107e siroma\u0161nom djecom Afrike. Naime, radoznalost pripadnika vi\u0161e ili srednje klase („Prvi svijet“), u odnosu na siroma\u0161ne, medijski uglavnom nevidljive i potla\u010dene \u0161irom svijeta, \u010desto se predstavlja kao jedan od faktora razvoja lokalne ekonomije, a zapravo je u pitanju eksploatacija gladne djece u svrhu turisti\u010dke i medijske industrije, tj. svijeta kapitala.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[14<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nOvaj problem danas je me\u0111utim toliko o\u010digledan da i dru\u0161tvene mre\u017ee poput Facebooka na odre\u0111enim profilima na njega reagiraju. Primjera radi, na popularnom antiglobalisti\u010dki definiranom FB profilu pod nazivom „Blindfold“, u formi „plakata“, istaknuta je \u010dinjenica koja korisnicima ove mre\u017ee treba poslu\u017eiti kao jedna vrsta turobnog upozorenja: „Every minute two children are sold into slavery.“<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[15<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Milan Rankovi\u0107, Op. cit.<\/em>, str. 207.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[16<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n„Kori\u0161\u0107enje dece u porno-filmovima je ‘prirodan’ nastavak razvoja de\u010dje prostitucije u svetu. Legalizovana prostitucija, kao grana ‘biznisa’, ‘razvija’ se u svim pravcima u kojima je mogu\u0107e ostvariti profit. Prema tome, porno-filmovi sa decom kao protagonistima samo su nusprodukt velike ‘industrije seksa’ koja po\u010diva na prostituciji (…). Tako se ovaj vid porno-produkcije javlja kao indikacija jednog su\u0161tinskog dru\u0161tvenog problema, vezanog za u kapitalizmu proklamovanu univerzalnu slobodu biznisa, apsolutizovano pravo da se mo\u017ee tr\u017ei\u0161tu ponuditi sve \u0161to se na njemu mo\u017ee pretvoriti u novac.“, Isto, str. 208.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[17<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Vid. tekst: „Bez zabrane pornografije u EU“, na web siteu Elektronskih novina (E-Novine), na stranici: www.e-novine.com\/svet\/svet-vesti\/80626-Bez-zabrane-pornografije.html.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[18<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Vid. na stranici Amazon.com: „What Remains: The Life and Work of Sally Mann“, Zeitgeist Films, 1993.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[19<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nVid. tekst: Bianka Bosker, „Instaporn: Porn, ‘KikSex’ Lurk Just Inside Instagram’s Photo Eden“, na stranici: www.huffingpost.com.\/2012\/08\/30\/instagram-porn_n_1842761.html.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[20<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n„Internet Amateurs Threaten Porn Industry“, intervju s Claire Hoffman [Kler Hofman], listopad 2007., na stranici: www.npr.org\/templates\/story.php?storyid=15631011.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[21<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n„Uputstvo kako da snimite ku\u0107ni porni\u0107“, Kurir<\/em>, na stranici: www.kurir-info.rs.\/uputstvo-kako-da-snimite-kucni-pornic.clanak-113987.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

ODABRANA BIBLIOGRAFIJA S WEBOGRAFIJOM: <\/strong><\/p>\n

„Bez zabrane pornografije u EU“, na stranici: www.e-novine.com\/svet\/svet-vesti\/80626-Bez-zabrane-pornografije.html.<\/p>\n

„Internet Amateurs Threaten Porn Industry“, na stranici: www.npr.org\/templates\/story.php?storyid=15631011<\/a>.<\/p>\n

„Pornografija \u2013 ropstvo modernog doba za hiljade \u017eena i milione zavisnika (video)“, na stranici: www.Srbel.net\/2013\/02\/10\/pornografija-ropstvo-modernog-doba-za-hiljade-zena-i-milione-zavisnika-video\/<\/a>.<\/p>\n

„Uputstvo kako da snimite ku\u0107ni porni\u0107“, na stranici: www.kurir-info.rs.\/uputstvo-kako-da-snimite-kucni-pornic.clanak-113987.<\/p>\n

„What Remains: The Life and Work of Sally Mann“, Amazon.com. Zeitgeist Films, 1993.<\/p>\n

Bertrand-Shelton, S. „Let’s talk about porn“, FB event<\/em> odr\u017ean na: Royal Holloway, University of London. Arts Building, Lecture Hall 1, 26. X. 2012.<\/p>\n

Bosker, B., „Instaporn: Porn, ‘KikSex’ Lurk Just Inside Instagram’s Photo Eden“, na stranici: www.huffingpost.com.\/2012\/08\/30\/instagram-porn_n_1842761.html.<\/p>\n

Fuko, M., Istorija seksualnosti<\/em>: Volja za znanjem, Prosveta, Beograd, 1982.<\/p>\n

Habermas, J., Javno mnenje<\/em>: Istra\u017eivanje u oblasti jedne kategorije gra\u0111anskog dru\u0161tva, Kultura, Beograd, 1969.<\/p>\n

Negt, O., Kluge, A., Public Sphere and Experience<\/em>, Toward an Analysis of the Bourgeois and Proletarian Public Sphere, Foreword by Miriam Hansen, Translated by Peter Labanyi, Jamie Owen Daniel and Asenka Oksiloff, Theory and History of Literature, volume 85, University of Minnesota Press, Minneapolis, London, 1993. <\/p>\n

Rankovi\u0107, M., Seksualnost na filmu i pornografija<\/em>, Prosveta \u2013 Institut za film, Beograd, 1982.<\/p>\n

Tadi\u0107, Lj., Ogled o javnosti<\/em>, Univerzitetska rije\u010d, Nik\u0161i\u0107, 1987.<\/p>\n

Weibel, P., „Globalization: The End of Modern Art?“, na stranici: www.blog..zkm.de\/en\/editorial\/globalization-the-end-moder-art\/<\/a>.<\/p>\n

 <\/p>\n

The Issue of the Public Space \u2013 Pornography of Contemporary and new Media<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

The text examines the relationship \u201cintimate\u201d, \u201cprivate\u201d and \u201cpublic\u201d space in the field of contemporary media. Questioning begins with the medium photography, to complete the research in the field of activity of social networks like Facebook, Twitter and Instagram, for example. There has been, in fact, a large number of pornographic content is distributed through these networks. However, this is not just about the flood of pornographic content in these media venues, but also on their structure, that the use of technical means, to the coincidence of public and intimate space of action in the area of private property. Text funds criticism tries to point out the specific problem of abuse of public space in contemporary times.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> media, public space, privacy, intimacy, pornography.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

\n  3(4)#2 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n

UDK 316.774:316.658
Prethodno priop\u0107enje
Preliminary communication
\nPrimljeno: 23.2.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Fulvio \u0160uran<\/span><\/p>\n

Sveu\u010dili\u0161te \u201cJuraj Dobrila\u201d u Puli, Hrvatska
\nfsuran@unipu.hr<\/p>\n

Masmediji: glasogovornici znanstveno tehnolo\u0161kog aparata<\/span><\/strong><\/a>[22<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (369 KB), Hrvatski, Str. 442 – 456
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Dominantni znanstveno-tehnolo\u0161ki Aparat doveo je do velikog i neizbje\u017enog preokreta u shva\u0107anju ljudskih vrijednosti. To je dovelo do toga da danas, \u017eeljeli mi to ili ne, navedeni Aparat neizbje\u017eno upravlja svijetom unutar kojeg i sam \u010dovjek mu je postao funkcionalno podre\u0111en. <\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nTo isto vrijedi i za masmediji koji su, u pravom smislu rije\u010di, postali glasnogovornici sve dominantnijeg Aparata (Stuart Wilde). Naime rije\u010d je o radikalnoj promjeni ako ne i o preobra\u017eaju same stvarnosti, budu\u0107i da svako sredstvo suvremene kompjutorske komunikacije predstavlja samo dio one \u201cmre\u017ee\u201d koja, u slu\u017ebi \u201cmega-aparata\u201d u vidu \u201cvirtualnog prostora\u201d, predstavlja zaseban svijet unutar kojega je inhibiran svaki vid slobode djelovanja i gdje ponovno su o\u017eivljele i djeluju \u201eimago\u201c, \u201esigna\u201c ili \u201cbarbara et arcana carmina\u201d kao utjelovljenje sila anti\u010dkih bo\u017eanstva (James Hillman).<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\n Iako isprva tehnologija djeluje samo kao sredstvo, ona se postupno pretvorila u zasebnu realnost koja te\u017ei ka tome da tu istu realnost, kao prirodu stvari, postupno i u potpunosti zamijeni. Taj preokret, uslijed kojega su sredstva postala ciljem, nedvojbeno dovodi i do nekih bitnihe antropolo\u0161kih promjena uzrokovana upravo masovnim medijima. Preobra\u017eaj stoga ne zahva\u0107a samo masmediji ve\u0107 i samoga \u010dovjeka. Zapravo rije\u010d je o ra\u0111anju jednog novog \u010dovjeka: tehnolo\u0161kog \u010dovjeka nasuprot ve\u0107 prevazi\u0111enog \u010dovjeka tradicije.
\n<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> masovni mediji, masovna kultura, masifikacija, atomizacija, znanstveno-tehnolo\u0161ki Aparat, tautolo\u0161ka komunikacija, javno mnijenje, svijet kao predod\u017eba, kodifikacija svijeta, medijsko uvjetovanje.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Tautolo\u0161ka komunikacija medija<\/em><\/strong>. Konformisti\u010dno dru\u0161tvo, usprkos bezbrojnim glasovima i licima koji se neprestano pojavljuju i \u0161ire preko medija, ili mo\u017eda ba\u0161 zbog toga, u svom totalitetu raspravlja samo sa sobom. Ustvari, radi se o nekoj vrsti kolektivnog monologa koji obuhva\u0107a cijelo \u010dovje\u010danstvo, budu\u0107i da se u suvremeno doba u osnovi onoga koji govori i onoga koji slu\u0161a ne nalazi, kao \u0161to je to bilo u predtehnolo\u0161kom razdoblju, jedno relevantno druk\u010dije iskustvo svijeta. Mi danas \u017eivimo u svijetu koji nam medije prikazuje i tuma\u010di u sve jednoli\u010dnijem obliku, kao \u0161to su i sve identi\u010dniji izrazi i prazne rije\u010di koje mediji upotrebljavaju kako bi prikazali svijet.<\/p>\n

\u00a0 Rezultat svega toga je jedna vrsta tautolo\u0161ke komunikacije, gdje tko slu\u0161a i \u010duje ono \u0161to se ustvari i ne razlikuje mnogo od onoga \u0161to bi i on sam izrekao u sli\u010dnoj prigodi, a tko govori kazuje one iste stvari koje bi isto tako mogao slu\u0161ati od bilo koga. Radi se, dakle, kao \u0161to smo gore ve\u0107 naveli, o sveop\u0107enitijem i sveobuhvatnijem kolektivnom monologu koji pojedincu daje odre\u0111enu sigurnost predstavljaju\u0107i op\u0107eprihva\u0107enu svakida\u0161njicu, u obliku normalnog \u017eivljenja i sporazumijevanja. Mo\u017ee se na neki na\u010din pretpostaviti kako sveop\u0107a rasprostranjenost komunikacijskih medija, kojoj je razvoj tehnike naveliko doprinio, te\u017ei ukidanju, aboliranju, poni\u0161tavanju same nu\u017enosti me\u0111usobne komunikacije. Daju\u0107i \u010dovjeku, naro\u010dito zapadnom \u010dovjeku, iluziju kako se sigurnost njegovog svijeta zasniva na istomi\u0161ljenosti. Sve smo vi\u0161e svjedoci niveliranja i prostituiranja podataka budu\u0107i da istovremenost raznoraznih novosti koje ispunjavaju eter progresivno ukidaju one razlike koje jo\u0161 postoje (tamo gdje ih jo\u0161 ima) izme\u0111u ljudi. Zbog toga postaje suvi\u0161no, ako ne nemogu\u0107e, govoriti u prvoj osobi. Na taj na\u010din komunikacijska sredstva prestaju biti obi\u010dna upotrebna sredstva jer u svojoj cjelini sa\u010dinjavaju jedan poseban svjetonazor izvan kojeg nije dano imati jedno drugo i razli\u010dito iskustvo.<\/p>\n

Danas, dakle, mediji nisu vi\u0161e samo jedno puko sredstvo<\/em><\/strong>, koliko su, unutar sve rasprostranjenijeg i dominantnijeg znanstveno-tehnolo\u0161kog aparata, zaseban svijet. Dapa\u010de, jedini pravi svijet. U\u010destalo, op\u0107eprihva\u0107eno i uva\u017eeno je mi\u0161ljenje da svaki ljudski pojedinac mo\u017ee slobodno raspolagati sredstvima komuniciranja i to kao s ne\u010dim neutralnim u odnosu na svoju prirodu. Pri tom uop\u0107e ne sumnjaju\u0107i da se i njegove ljudske osobine, njegova priroda<\/em><\/strong> mo\u017ee modificirati i to ba\u0161 na osnovi onih modaliteta, modusa, na\u010dina pomo\u0107u kojih se tehni\u010dki sve vi\u0161e naginje u me\u0111usobnoj komunikaciji. Budu\u0107i da i sam \u010dovjek, njegova priroda, nikada nije bio neovisan od na\u010dina manipulacije svijeta, ne osvrnuti se na dalekose\u017ene posljedice tehni\u010dkih ostvarenja, ne pridati va\u017enost sve sveobuhvatnijem odnosu \u010dovjeka i tehnika, zna\u010di ne shvatiti da se daljnjim razvojem znanstveno-tehnolo\u0161kog aparata ne mijenjaju se samo sredstva komunikacije ve\u0107 i samo ljudsko bi\u0107e, tj. sam \u010dovjek. To je svojevremeno ve\u0107 konstatirao i M. McLuhan u Understanding media 1964<\/a>[23<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

\u00a0 Ustvari, to proizlazi iz same \u010dinjenice da tehnika, kada prelazi odre\u0111eni nivo razvoja, prestaje biti obi\u010dno sredstvo u \u010dovje\u010djim rukama. Budu\u0107i da se tada pretvara, preoblikuje u mehanizam koji, kako bi optimalno funkcionirao reproduciraju\u0107i ljudsku normalnost, od \u010dovjeka tra\u017ei da se pretvori u njegov dodatak, postaju\u0107i tako njegov poslu\u0161ni slu\u017ebenik. To vrijedi i u slu\u010daju sredstava komunikacije, koja nije dovoljno definirati kao obi\u010dna sredstva kako bi prikrili \u010dinjenicu da su, na neki na\u010din, postala zaseban svijet koji se polako, ali neminovno, priprema zamijeniti realni svijet.<\/p>\n

\u00a0 Kako bismo to donekle i shvatili dovoljno je pojmiti da sredstvo postoji u funkciji jednog cilja kojeg smo slobodno izabrali i u odnosu na kojeg sredstvo slu\u017ei kao posrednik. Nije, me\u0111utim, te\u0161ko uvidjeti da odre\u0111eni tehni\u010dki aparati, npr. telefon, radio ili televizija (a da ne govorimo o kompjutoru) nikako nisu neka uobi\u010dajena sredstva kao \u0161to su na primjer klije\u0161ta ili \u010deki\u0107. Naime, oni ne posjeduju osobine posrednika, budu\u0107i da ne posreduju ni\u0161ta, jer nemaju nikakvog smisla ako nisu povezani s drugim telefonima, radioprijemnicima, televizorima, kompjutorima diljem kugle zemaljske. Ako uzmemo u obzir bilo koji od spomenutih sredstava moramo to uraditi, tj. uzeti ga u obzir samo u sklopu jednog odre\u0111enog komunikacijskog sustava jer se njegova egzistencija opravdava jedino postojanjem drugih istih ili sli\u010dnih sredstava, od kojih svaki zasebni aparat ima odre\u0111ene potrebe i odre\u0111ene zahtjeve za postojanje. To zna\u010di da odvojeni od sustava u kojem oni djeluju, svaki od ovih spomenutih komunikacijskih sredstava prestaje biti komunikacijsko sredstvo, ono postaje suvi\u0161no. Budu\u0107i da svaki kompjuterizirani aparat, bilo da se radi o telefonu, televiziji, radiju ili o ne\u010dem drugome ustvari predstavlja samo mali dio onog megaaparata, kojeg mi nazivamo mre\u017ea<\/em>, i kojeg nikako ne mo\u017eemo poistovjetiti s jednim obi\u010dnim sredstvom na usluzi pojedincu kako bi dostigao cilj kojeg je on slobodno izabrao.<\/p>\n

\u00a0 Mre\u017ea, ili kiberprostor<\/em>, predstavlja zaseban svijet, dakle, ne\u0161to sasvim druga\u010dije od obi\u010dnog aparata jer, za razliku od sredstva, kojeg svatko od nas mo\u017ee upotrijebiti i iskoristiti kako bi dostigao \u017eeljene ciljeve, s tim svijetom nije nam dana nikakva mogu\u0107nost izbora, nije nam dozvoljena nikakva sloboda izra\u017eavanja osim one da budemo dio tog svijeta. Ne postoji nikakav drugi, alternativni svijet u kojem se \u010dovjek mo\u017ee povu\u0107i. Me\u0111utim, je li ikako mogu\u0107e ostati postrani u svijetu u kojem stvarnost svijeta nema nikakve vrijednosti; u kojem vlastito, do\u017eivljeno iskustvo nema nikakvu mogu\u0107nost neposrednog priop\u0107avanja, osim u njegovoj medijskoj prenosivosti u vidu njegovog ostvarenja u telekomunikacijskoj verziji? <\/p>\n

Svijet kao tuma\u010denje<\/em><\/strong>. Ljudi su oduvijek mislili da shva\u0107aju svijet u kojem \u017eive, a ustvari nikad nisu krenuli dalje od tuma\u010denja kojeg su razli\u010dite epohe davale o tom svijetu<\/a>[24<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Tako je, na primjer, u anti\u010dko doba svijet bio shva\u0107en na mitolo\u0161ki na\u010din, u srednjem vijeku posredstvom religije, u moderno doba na znanstveni na\u010din, a danas od sveprisutnog dominantnog znanstveno-tehni\u010dkog aparata. To, dakle, zna\u010di da u svim tim razdobljima ljudi nisu ‘stanovali’, \u017eivjeli u realnom svijetu, ve\u0107 u njegovom razli\u010ditom tuma\u010denju: prije mitskom, pa religijskom, kasnije znanstvenom, a danas u onom tehnolo\u0161kom. Smatram da \u010dovjek nije nikada imao neposredan odnos sa stvarima, ve\u0107 uvijek i samo s uvjerenjima preko kojih se stvari nama predstavljaju, jer da nije to tako ne bi mogli govoriti o razli\u010ditim povijesnim razdobljima, pa ni o samoj povijesti<\/a>[25<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

\u00a0 Od samog ro\u0111enja svatko, uz pomo\u0107 \u017eivotnih pri\u010da onih koji su odgovorni za na\u0161 odgoj i tuma\u010denja o stvarima koja dobivamo od sredstava javnog priop\u0107avanja nau\u010di koji je smisao stvari. Odgojiti zna\u010di opisati svijet u kojem \u017eivimo i djelujemo na na\u010din koji \u0107e svakome omogu\u0107iti da barata vanjskim stvarima i prilikama na predvidljiv na\u010din. Televizija, neprestano, bez ikakvog zastoja distribuiraju\u0107i unaprijed obra\u0111en i upakiran sadr\u017eaj stvari kao i njihove raznorazne na\u010dine i mogu\u0107nosti uporabe, nastavlja onu ve\u0107 ustaljenu odgojnu praksu koja kodificira, i to ne zato \u0161to manipulira, vara, la\u017ee, nego jednostavno zato \u0161to je njegov na\u010din opisivanja svijeta. Ina\u010de radi se o svijetu koji ne postoji osim u tom njezinom opisivanju, dakle, kao jedna sveop\u0107a i sveobuhvatna predod\u017eba.<\/p>\n

\u00a0 Svi danas gledaju televiziju ili\/i upotrebljavaju kompjutor koriste\u0107i internet, i u ve\u0107ini slu\u010dajeva ne zato da bi obogatili vlastito znanje, s obzirom da uz njihovu pomo\u0107 mogu prona\u0107i najve\u0107i broj podataka i informacija o raznim tamama koje internet nudi, nego jednostavno zato \u0161to egzistiraju, \u0161to postoje kao ljudski pojedinci na svijetu. Radi se o svijetu koji svoje najrasprostranjenije, najkompletnije i najsveobuhvatnije tuma\u010denje nalazi na televiziji, ali i sve vi\u0161e i na internetu. Religija, politika, tr\u017ei\u0161te, rat, radost, patnja, smrt sve su to teme koje svoje odgovorno i znanstveno tuma\u010denje, ali i odgojno za\u0161ti\u0107eno prikazanje i obja\u0161njenje nalaze u tim danas egzistencijalno neizbje\u017enim aparatima javnog priop\u0107avanja jer su oni ti koji nas danas u\u010de kako se treba nadati, moliti, vladati i op\u0107enito \u017eivjeti. Zauzimaju\u0107i tako onu odgojnu ulogu i odgovornost koju su svojevremeno imali oni koji su neposredno bili odgovorni za na\u0161 odgoj, bila to obitelj ili \u0161kola, ili su se te stvari u ono predtehni\u010dko vrijeme u\u010dile neposredno iz vlastitog iskustva o svijetu u kojem se \u017eivjelo. Danas je telekomunikacija ona dimenzija stvarnosti koja ra\u0161iruju\u0107i svoj utjecaj na \u010ditavo \u010dovje\u010danstvo predstavlja na\u0161u najrasprostranjeniju okolinu. \u010cak i kada netko svojevoljno odlu\u010di ostati po strani, ne participirati u djelovanju unutar te telekomunikacijske dimenzije stvarnosti, \u010dak i tada postaje neizbje\u017eno sudjelovati u tom autisti\u010dnom monologu ili tautolo\u0161kom dijalogu s obzirom na to da su svi ostali neprestano pod utjecaj telekomunikacijskog odgoja u vidu kolektivnog monologa. Postaje, dakle, neminovno da se svakodnevno dolazi u dodir s uvijek prisutnim ekranom, koji je uvijek otvoren za javno shva\u0107anje svijeta.<\/p>\n

Javno mnijenje kao prijelomno ogledalo medijskih informacija<\/em><\/strong>. Ako se s one strane ljudskog shva\u0107anja i opisivanja stvarnosti ne nalazi nikakav realni svijet kojeg je mogu\u0107e i druga\u010dije tuma\u010diti, tada telekomunikacija prestaje biti puko sredstvo \u010diji je glavni cilj objelodaniti i javno obilje\u017eiti neke \u010dinjenice, tj. napraviti da neke relevantne \u010dinjenice postaju javne, budu\u0107i da tada i sama promid\u017eba koju promi\u010de postaje onaj cilj zbog \u010dije se medijski izmi\u0161ljene relevantnosti stvari i doga\u0111aju.<\/p>\n

\u00a0 Na taj na\u010din informacija prestaje biti samo obi\u010dno izvje\u0161\u0107e, pretvaraju\u0107i se i s vremenom stvarno postaju\u0107i ona prava i istinita osnova pri\u017eeljkivanog doga\u0111aja ili \u010dinjenice, i to ne vi\u0161e u uobi\u010dajenom smislu rije\u010di, nego s obzirom na to da bez objavljivanja odre\u0111enih podataka i planiranog \u0161irenja istih kao relevantnih informacija mnogi svjetski doga\u0111aji i \u010dinjenice ne bi imale velik utjecaj u stvaranju javnog mnijenja, i to zato \u0161to se mnogi postupci ne bi ni doga\u0111ali kad se njima ne bi davala velika medijska pozornost, tj. kada ih sredstva komunikacije ne bi prenosila. Me\u0111utim, sve smo vi\u0161e svjedoci kako se danas u svijetu mnoge stvari de\u0161avaju jer se o njima i govori, dovoljno je ovdje spomenuti suvremeni terorizam, a jedini svijet kojeg poznajemo je stvarnost koja se de\u0161ava jer se o njoj i govori, a svijet informacija je i jedini kojeg danas poznajemo.<\/p>\n

\u00a0 Ovdje se, dakle, ne radi vi\u0161e o svijetu \u010dinjenica koji se pretapa u objektivnost informacija, ve\u0107 o izvjesnim doga\u0111ajima koji se zbivaju radi informacije, koje se ne bi uop\u0107e de\u0161avale kad ne bi bilo telekomunikacijskih sustava jer ne bi imale nikakav utjecaj na svjetsko javno mnijenje. Oni jesu radi informacije jer se ni\u0161ta danas ne da\u0161ava i ne \u010dini ako nije telekomunikacijski relevantno. U tome se i nalazi razlika izme\u0111u razli\u010ditih tradicionalnih, predtehnolo\u0161kih svjetova i sveobuhvatnijeg suvremenog, tehnolo\u0161kog svijeta u kojem se sve de\u0161ava i postoji u sklopu sve ve\u0107e uspje\u0161nosti znanstveno-tehnolo\u0161kog aparata \u010dija se etika zasniva na na\u010delu zadovoljavanja sve ve\u0107eg broja ciljeva. U tom smislu mo\u017ee se pretpostaviti da bi samo pronala\u017eenje iskonskog, izvornog svijeta u kojem vlada ti\u0161ina informacija moglo i \u010dovjeku vratiti njegovu vlastitu izvornost ili, kako bi rekao Nietzsche, „s one strane dobra i zla, ali to danas nije vi\u0161e mogu\u0107e. Danas se svijet pojavljuje jedino u ovisnosti o pobjedonosnoj civilizacijskoj strukturi, kao \u017eeljeno tuma\u010denje, unutar op\u0107eprihva\u0107enog sustava vrijednosti i to u vidu naracije.<\/p>\n

\u00a0 Efekti i posljedice ovog razrje\u0161enja lako su uo\u010dljivi i shvatljivi ako svoju pa\u017enju usmjerimo prema onoj igri konsenzusa koju nazivamo demokracijom. Ako nije vi\u0161e mogu\u0107e odvojiti realnost svijeta od pukog pripovijedanja istog, tada se konsensus ne odnosi vi\u0161e na datost, na \u010dinjeni\u010dno stanje, ve\u0107 prete\u017eno, gotovo isklju\u010divo, na samo opisivanje doga\u0111aja. Dakle, do\u0161lo se do toga da je \u010disto opisivanje stvarnosti preuzelo mjesto same stvarnosti. Ina\u010de, smatra se da u demokraciji svatko ima pravo na vlastito mi\u0161ljenje koje ima pravo slobodno ispoljavati na verbalan i pisani na\u010din, tj. mo\u017ee dati vlastiti opis svijetu. <\/p>\n

\u00a0 U tom su smislu donedavno i razli\u010dite stranke imale i vlastitu ‘ideologiju’ koja je na svojevrstan na\u010din predstavljala i izra\u017eavala odre\u0111enu viziju svijeta. Bilo je to vrijeme u kojem su i sindikati predstavljali radnike, trgova\u010dke udruge trgovce, industrijske udruge poduzetnike, i tako dalje. A danas? Danas je pak televizija ta koja je preuzela zada\u0107u predstavljanja ovih zasebnih kategorija kao i istovremenog posredovanja u njihovoj me\u0111usobnoj debati. Nije te\u0161ko uvidjeti kako se danas svijet tuma\u010di i stvara konsenzus samo u tom indirektnom prikazivanju svijeta.<\/p>\n

\u00a0 Konsenzus koji se ne usredoto\u010duje na stvari, ne dosti\u017ee sr\u017e samih stvari, ve\u0107 se zaustavlja na njihovom predstavljanju \u2013 na svijetu kao predod\u017ebi, rekao bi Schopenhauer \u2013 kao u onoj igri ogledala gdje je istra\u017eivanje javnog mnijenja istovjetno s istra\u017eivanjem djelotvornosti samih medija u uvjeravanju svojih vjernih pretplatnika. Mediji koji prije stvaraju javno mnijenje, a tek poslije istra\u017euju ono \u0161to su sami stvorili. U tom smislu sredstvo, u vidu ‘mediuma’, nije toliko televizija, koliko umjetno stvoreno javno mnijenje, budu\u0107i da je reducirano na prijelomno ogledalo televizijske debate ili govora u kojem se slavi pobjedonosna interpretacija op\u0107eprihva\u0107enog prikazivanja svijeta. Dakle, ne vi\u0161e ‘svijet kao volja i predod\u017eba’, nego predod\u017eba svijeta prema pobjedonosnoj i dominantnoj volji, koja u suvremeno doba nije ona predod\u017eba demokracije ili kapitalizma koliko ona sveop\u0107e dominantnog znanstveno-tehnolo\u0161kog aparata.<\/p>\n

\u00a0 Ustvari, u tome nema ni\u010dega novoga od onoga \u0161to se de\u0161avalo ve\u0107 u anti\u010dko ili srednjovjekovno doba \u2013 kada se slavio mitski ili religiozni govor. Razlika se, me\u0111utim, nalazi u tome \u0161to se u anti\u010dkim dru\u0161tvima govor prete\u017eito koristio na trgovima ili se propovijedalo u crkvama, bio je, dakle, ograni\u010den u svom \u0161irenju i javnom obuhva\u0107anju. U to vrijeme nije nikako bilo mogu\u0107e dosti\u0107i cijelu javnost. Postojala su mjesta na kojima su se ra\u0111ali nova, razli\u010dita uvjerenja, mi\u0161ljenja i govori, koji su u sebi potencijalno sadr\u017eavali i mogu\u0107nost razli\u010ditih povijesnih novina. Danas su ta mjesta prakti\u010dki ukinuta, pa ukoliko se i povijesna novina \u017eeli izraziti, morat \u0107e se neminovno slu\u017eiti telekomunikacijskim sredstvima, njihovom logikom i etikom priop\u0107avanja, da bi se, na kraju, prikazala u oblicima koje je nama danas nemogu\u0107e i naslutiti. <\/p>\n

Kazali\u0161te svijeta i njegova predod\u017ebena nedostupnost<\/em><\/strong>. Ne samo da se svijet de\u0161ava u cilju njegovog dirigiranog prikazivanja, ve\u0107 je i taj voljno prikazani svijet jedini koji nam je dan kako bi u njemu stanovali. I to s posljedicama koje se povezuju s ontolo\u0161kim ambiguitetom ove figure, koja neprestano oscilira izme\u0111u prisutnosti i odsutnosti, izme\u0111u stvarnosti i nestvarnosti. U jednoj surealnoj vremenskoj dimenziji gdje svijet istovremeno i jest i nije, postoji i ne postoji, biva i ne biva, jer se izgubio onaj reciprocitet izvornog odnosa izme\u0111u \u010dovjeka i svijeta. To \u010dovjeka pretvara u pukog gledatelja svjetskih zbivanja, budu\u0107i da doga\u0111aje promatra iz jedne siguronosne daljine koja ga osobno ne ugro\u017eava kao promatra\u010da jer nema nikakvog glasa na medijski prikazane doga\u0111aje koji, me\u0111utim, dirigirano utje\u010du na njegovo dru\u0161tveno-politi\u010dko odlu\u010divanje. <\/p>\n

\u00a0 Za razliku, dakle, od stvarnog svijeta, predod\u017eba o svijetu ne prihva\u0107a nikakvo upletanje ili posredovanje, i daje gledatelju sliku o stvarnosti onakvu kakvu ona \u017eeli biti, i to kao da nema ni gledatelja ve\u0107 samo figure koje ona samovoljno dirigira. \u010covjek, sa svoje strane, koji je u gledatelja nehotimi\u010dno pretvoren, bolje re\u0107i degradiran, mo\u017ee upotrijebiti prikazani svijet kao \u0161to se upotrebljava bilo koji predmet. Ovdje se, dakle, ne radi vi\u0161e, kao kod Heideggera, o me\u0111usobnom pripadanju i sudjelovanju \u010dovjeka i svijeta, ve\u0107 o jednostavnom redoslijedu pojavljivanja unaprijed pripremljenih predod\u017ebi o svijetu kojima \u010dovjek, pretvoren u poslu\u0161nog kazali\u0161nog gledatelja koji, kao tijekom kazali\u0161ne predstave, ne mo\u017ee vi\u0161e neposredno ni sudjelovati. Ovdje mediji vi\u0161e ne posreduju izme\u0111u \u010dovjeka i svijeta, nego su jedini prihvatljiv svijet za \u010dovjeka jer ne dopu\u0161taju da se susretanje izme\u0111u \u010dovjeka i svijeta ostvaruje u jednoj \u017eivotnoj situaciji, u jednom izvornom iskustvu.<\/p>\n

Destrukturalizacija prostora i vremena<\/em><\/strong>. Predod\u017eba o svijetu koju nam mediji poslu\u017euju iskrivljuje istinski odnos \u010dovjeka i svijeta i to ne samo zato \u0161to onemogu\u0107ava postojanje jednog realnog kontakta i sporazumijevanja sa svijetom, nego i zato \u0161to, sa\u017eimaju\u0107i cijelu dimenziju vremenske uzastopnosti unutar trenuta\u010dnosti i relativnosti sada\u0161njice, a dimenziju prostorne prote\u017enosti sa\u017eetu u to\u010dnost promatrala\u010dkog kuta, \u010dovjeku oduzima onu donedavna njemu svojstvenu prostorno-vremensku dimenziju koja se nalazila i u osnovi njegovog iskustva o svijetu.<\/p>\n

Ustvari, izme\u0111u imaginarnog i stvarnog svijeta oduvijek je postojao onaj vremenski razmak koji kreativnoj imaginarnoj vizualizaciji omogu\u0107ava eventualne budu\u0107e doga\u0111aje, da ih o\u017eivi \u010dine\u0107i da odsutno, jo\u0161 nepostoje\u0107e postane vidljivo i prisutno, i tako predvidi stvaranje jednog druk\u010dijeg svijeta. Uvidjev\u0161i dato \u010dinjeni\u010dno stanje ono \u0161to se u njezinoj osnovi pojavljivanja nalazi, imaginacija mo\u017ee u mogu\u0107im budu\u0107im doga\u0111ajima pogoditi ako ne i uvidjeti ostvarenje izvorne smislenosti stvari koje manjka svakoj percipiranoj datosti. <\/p>\n

\u00a0 Predod\u017eba, koju nam mediji nude, smanjuje razmak izme\u0111u percipiranog i imaginarnog, i bri\u0161u\u0107i svaki mogu\u0107i odnos koji sada\u0161njost strukturalno povezuje s budu\u0107no\u0161\u0107u, sada\u0161njost pretvara u istovremenost svega.<\/p>\n

\u00a0 Sve se to, dakle, nalazi u predod\u017ebi koju nam mediji nude i koja, nagomilavaju\u0107i na ekran, u istovremenosti (onog) "ovdje" i "sada" sva mjesta, sve doga\u0111aje, sve \u010dinjenice, stvaraju onu sveprisutnost onog "ovdje" i "sada" koji doga\u0111ajima, ali i onome koji tome prisustvuje, oduzima vremensku uzastopnost i prostornu prote\u017enost, zbog \u010dega se on, na isti na\u010din kao i doga\u0111ajima kojima prisustvuje, nalazi u paradoksalnom stanju istovremenog prisustvovanja ovdje, ali i drugdje.<\/p>\n

\u00a0 Ovo stanje sveprisutnosti koje odre\u0111uje da se bude svugdje, dakle nigdje, oslabljuje na\u010delo indentiteta, pojedina\u010dnog ustanovljivanja, koje nalazi svoju osnovu u vremenski odre\u0111enom prostornom ograni\u010denju, proizvode\u0107i takvog pojedinca koji, zbog toga \u0161to se njegov identitet nalazi raspr\u0161en u mno\u0161tvu slika svijeta, \u017eivi i djeluje pod la\u017enim uvjerenjem da svijet mo\u017ee spoznati istovremeno u svom totalitetu, koji je me\u0111utim nepovratno nestao iza obzorja pobjedonosne predod\u017ebe stvarnosti. <\/p>\n

\u00a0 S destrukcijom prostorno-vremenske dimenzije, s njezinom abolicijom posredstvom medija sla\u017ee se i M. Mcluhan koji o tome pi\u0161e u svojoj ve\u0107 spomenutoj knjizi iz 1964. godine „Understanding media“<\/a>[26<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

La\u017ena moralna neutralnost tehni\u010dkih sredstava<\/em><\/strong>. To razrje\u0161enje svijeta u svojoj predod\u017ebi, rastvaranje ustaljenog prostorno-vremenskog modaliteta pomo\u0107u kojeg je dosada \u010dovjek imao iskustva o svijetu, nadalje, oslabljenje na\u010dela identiteta ili pojedina\u010dnog ustanovljivanja koje je posjedovao onakve prostorno-vremnske ograni\u010denosti, \u010dovjeka neminovno vodi do posljedi\u010dnog buncanja o vlastitoj svemo\u0107nosti. Samo su neke od realnih posljedica koje smo ovdje prozvali kako bi definitivno i odlu\u010dno pobili i opovrgnuli onu rasprostranjenu teoriju, koja donekle mo\u017ee \u010dak izgledati o\u010digledna ako ne i istinita, i prema kojoj bi tehni\u010dka oru\u0111a ili pomagala bila neutralna sredstva i na raspolaganju za bilo koju upotrebu, jer njena moralnost ili nemoralnost, njihova ljudskost ili neljudskost, demokrati\u010dnost ili nedemokrati\u010dnost izri\u010dito ovisi o tome kako se ona koriste.<\/p>\n

\u00a0 Ova rasprostranjena i op\u0107e prihva\u0107ena teorija o moralnoj neutralnosti tehni\u010dkih pomagala, i uop\u0107e tehnike, osim \u0161to zaboravlja na \u010dinjenicu da se moral ograni\u010dava samo na jednostavno prihva\u0107anje postoje\u0107eg stanja, tako\u0111er zaboravlja da tehni\u010dki izumi nisu samo tehni\u010dki aparati, budu\u0107i da sva tehni\u010dka pomagala zahtijevaju i odre\u0111eni modus operandi<\/em>. Radi se tu o takvom na\u010dinu rukovanja, upotrebe i pona\u0161anja koji, ba\u0161 zbog osobne implikacije operatera u sve specijaliziranijem rukovanju istih, iziskuje i samu promjenu djelatnikovog svjetonazora, budu\u0107i da sve slo\u017eenija tehnika neminovno obra\u0111uje i onoga koji je upotrebljava i to neovisno i od samog na\u010dina pojedina\u010dne upotrebe. <\/p>\n

\u00a0 Mediji nas tako neminovno, ali sigurno udaljavaju od neposrednog odnosa s realnim svijetom, i to posredstvom njegove voljno konstruirane predod\u017ebe za svaku sliku i priliku, daju nam jedno neprestano variraju\u0107u prostorno-vremensku sada\u0161njost koja nas ostavlja bez ikakve mogu\u0107nosti slobodnog odlu\u010divanja. I tu se radi o predod\u017ebi stvarnosti koja se pojavljuje sva zgr\u010dena i skupljena u istovremenost i u to\u010dnost sveprisutnog trenutka. Modificiraju\u0107i tako i na\u0161 na\u010din djelovanja i do\u017eivljavanja razli\u010ditih \u017eivotnih iskustva i na\u0161e uobi\u010dajeno shva\u0107anje stvarnosti. Pretvaranjem fiktivnosti u istinu, a istinu u fiktivnost, pribli\u017eavaju nam ono \u0161to je daleko i udaljavaju nam ono \u0161to je blizu nas, privikavaju\u0107i nas upoznaju nas na taj na\u010din s nepoznano\u0161\u0107u, nude nam virtualne kodove kojima mo\u017eemo razrije\u0161iti i odgonetnuti, tuma\u010diti i razumjeti realni svijet. Sa svoje strane ti telekomunikacijski modificirani egzistencijalni kodovi proizvode i neke bitne promjene u samom \u010dovjeku i to neovisno o na\u010dinima upotrebe samih medija. Mo\u017eemo stoga jo\u0161 jedanput zaklju\u010diti da mediji utje\u010du na one koji ih upotrebljavaju, i to \u010dak prije nego ih uop\u0107e upotrebljavaju, htjeli oni to ili ne.<\/p>\n

\u00a0 To je razlog koji od nas tra\u017ei da na nedvojben i jasan na\u010din opovrgnemo op\u0107eprihva\u0107enu tvrdnju koja govori o medijima uvjeravaju\u0107i nas da se radi o neutralnim informativnim sredstvima, o obi\u010dnim sredstvima javnog priop\u0107avanja koja slu\u017ee kako bi \u0161to neposrednije bili u dodiru sa svjetskim doga\u0111ajima i to u istom onom trenutku kada se oni de\u0161avaju. Ako telefon, radio, televizija, kompjutor odre\u0111uju novi odnos izme\u0111u nas i na\u0161ih bli\u017enjih, izme\u0111u nas i stvari, izme\u0111u stvari i nas, tada nas sredstva komunikacije itekako oblikuju i to neovisno o razlogu zbog kojeg ih upotrebljavamo. Dakle, neovisno o kojem se cilju radi, dapa\u010de i prije trenutka kada njima dodijelimo neki cilj.<\/p>\n

Kolektivna svijest suvremenog pojedinca<\/em><\/strong>. Pribli\u017eavaju\u0107i udaljenost, prisutno ono \u0161to je prostorno ili vremenski odsutno i nama dostupno, pri ruci, raspolo\u017eivo ono \u0161to ina\u010de ne bi nama bilo dostupno i na raspolaganju, mediji nas obdaruju sposobno\u0161\u0107u svevidnosti i sveznanja, rastere\u0107uju\u0107i nas du\u017enosti da sami idemo na odre\u0111eno mjesto kako bismo imali neposredno iskustvo, kako bismo dobili neposredne informacije o doga\u0111ajima koji se doga\u0111aju na sasvim drugoj strani svijeta. To nikako ne zna\u010di da nas mediji stavljaju u neposredni kontakt s doga\u0111ajima, ve\u0107 s naracijama onih ljudskih bi\u0107a koji su iskusili one doga\u0111aje. Mi se, dakle, identificiramo samo sa svojim posrednim iskustvom, koje izvire iz sigurnosne daljine gdje ne postoji nikakve opasnosti za na\u0161 \u017eivot. S vremenom taj i takvi do\u017eivljaji predstavljaju jedina relevantna iskustva koja imamo o svijetu koji nas telekomunikacijski okru\u017euje i neprestano bombardira, niveliraju\u0107i i ujedna\u010duju\u0107i na\u0161u osobnost s ostalima koji imaju sli\u010dna iskustva. <\/p>\n

\u00a0 Ovo je i prednost svakog prepri\u010davanja doga\u0111aja, i to od davnina pa sve do danas. Bitna razlika izme\u0111u prija\u0161njih vremena i sada\u0161njice je u tome \u0161to mi danas prete\u017eito \u017eivimo u svijetu one naracije kojom nas mediji neprestano opskrbljuju. Iako nam se \u010desto \u010dini da smo zahvaljuju\u0107i bezbrojnim informacijama, koje neprestano dobivamo od strane medija, slobodniji kako u biranju istih tako i u odlu\u010divanju oko na\u0161eg posljedi\u010dnog djelovanja, ne smijemo zaboraviti da svaka novost, stavljaju\u0107i nas eskluzivno u kontakt s na\u0161im posrednim iskustvom, prejudicira na\u0161e neposredno iskustvo. I to u smislu da nas priprema na njegovo prihva\u0107anje s jednim ve\u0107 unaprijed pripremljenim i izre\u010denim sudom, koji ne postoji samo za nas, ve\u0107 i za sve ostale. Ta virtualna, ve\u0107 kodificirana presuda, neovisno o svojoj vrijednosnoj istini, ima u\u010dinak zagonetavanja i snala\u017eenja u svijetu kao naracije. <\/p>\n

Svijet kao slika i prilika indukcijskog modela<\/em><\/strong>. Bilo koja novost, informacija, reklama, naro\u010dito kada je artikulirana posredstvom likova, slika ili predod\u017ebe, i to neovisno o njegovoj istinitoj vrijednosti, ozna\u010duje onu perspektivu promatranja koju treba posjedovati kako bismo uzeli u razmatranje neprisutnog. Ova perspektiva promatranja stvarnosti, stavljaju\u0107i na pozornicu doga\u0111aj, ne stavlja nas u kontakt s doga\u0111ajem, ve\u0107 s pripremom njegovog prikazivanja. Tada ono \u0161to informira istovremeno i kodificira i doga\u0111aje o kojima govori, a taj u\u010dinak proizvoljnog kodeksa postaje interpretativno valjan kriterij same realnosti. Radi se o indukcijskom modelu koji oblikuje sve na\u0161e stavove i sudove, koji nas navodi da i kad djelujemo u realnom svijetu da se pona\u0161amo na isti na\u010din kao \u0161to smo nau\u010dili pona\u0161ati se od indukcijskog modela.<\/p>\n

\u00a0 Na taj se na\u010din reducira i razlika izme\u0111u stvarnosti i predod\u017ebe, i zbog efekta ove redukcije, induktivni model kojeg smo prikupili u registar slika i predod\u017eba neminovno proizvodi svoje efekte i u svijetu realnosti. Zato predod\u017eba nema potrebu skrivati ili falsificirati stvarnost, ve\u0107 je samo fotografirati u nekom svom iznena\u0111uju\u0107em ili senzacionalnom obliku priop\u0107avanja zahvaljuju\u0107i kojem, utje\u010du\u0107i na dimenziju u kojoj djeluje induktivni model, ima sposobnost preoblikovati svakodnevne i obi\u010dne doga\u0111aje u ne\u0161to zasebno i neobi\u010dno, svakodnevnicu u nevjerojatnost, na na\u010din da percepcija stvari mo\u017ee ostati aktivna unutar sveop\u0107e sheme stvarnosti, i neosjetljiva prema svemu \u0161to se nalazi izvan te sheme kao i prema svemu onome \u0161to ne proizlazi iz tog unaprijed odre\u0111enog nacrta.<\/p>\n

Unaprijed konfekcionirani svijet<\/em><\/strong>. Dolazi se tako do proizvodnje uvjetovanih a priori koji se puno ne razlikuju od onih vizija svijeta koje primitivnom \u010dovjeku nisu davale mogu\u0107nost, nisu dopu\u0161tale da razmatra sve one aspekte stvarnosti koji se nisu nalazili unutar vidokruga njihove simbolike. I kao \u0161to su nekada primitivni ljudi, promatraju\u0107i sistem simbola, vjerovali da vide svijet tako se i danas, reagiraju\u0107i na efekte kodeksa, vjeruje da se reagira svijetu.<\/p>\n

\u00a0 Kako bi uspjeh bio osiguran nu\u017eno je oblikovati potrebe i \u017eelje polaze\u0107i od onoga \u0161to biva svakodnevno ponu\u0111eno i potro\u0161eno, i to kao u terminima proizvedenog tako i u terminima informacija. Na na\u010din da nitko ne\u0107e po\u017eeljeti ne\u0161to \u0161to mu nije odre\u0111eno da dobije. <\/p>\n

\u00a0 Niveliraju\u0107i iskustva i aspiracije, uvjetovani a priori stvaraju onu jednoli\u010dnost u na\u010dinima bivanja, htjenja, mi\u0161ljenja i \u017eelja koja omogu\u0107uju predvidljivost pona\u0161anja, dakle i racionalnost dru\u0161tveno-politi\u010dkog sistema, koji u tom trenutku hiperprodukcije informacije nema vi\u0161e potrebu upotrebljavati represivna sredstva jer, pomo\u0107u etike (‘\u00e9lenchos<\/em>‘) znanstveno-tehnolo\u0161kog aparata, uspijeva znanstveno uvjeriti nadle\u017ene da je nemoralno svako slu\u017ebeno nepotvr\u0111eno ili nekonformisti\u010dko pona\u0161anje.<\/p>\n

\u00a0 Radi se o moralu koji ima nakanu osloboditi svijet i uzdizati se iz kaosa vlastite ne\u010ditljivosti i besmislenosti u kojoj bi se i dalje nalazio da ne posjeduje zajedni\u010dke sheme \u010ditanja. Za Heideggera<\/a>[27<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> tehnika je ta koja doprinosi da se svijet, u vidu prirode stvari, manifestira \u010dovjeku u svojoj puno\u0107i.<\/p>\n

Predod\u017ebena pobjeda nad svijetom<\/em><\/strong>. Kodeks koji prethodi kolektivnom monologu sredstava komunikacije inspirira se onom metafizi\u010dkom misijom koja za cilj ima \u0161to vi\u0161e prilago\u0111avanje svijeta \u010dovjeku, odstranjuju\u0107i pri tom bilo koji jo\u0161 postoje\u0107i poku\u0161aj otpora kojeg je \u010dovjek susreo u svom odno\u0161enju prema izvanjskom svijet. Me\u0111utim taj poku\u0161aj odstranjivanja bilo kojeg relevatnog otpora naspram svoje ograni\u010denosti zna\u010di tako\u0111er odstraniti i svijet kao vanjsku realnost, uvr\u0161tavaju\u0107i ga bezuvjetno unutar one ljudski ograni\u010dene i predvidljive predod\u017ebe svijeta koja je savr\u0161eno adaptirana ljudskom shva\u0107anju i spremna za onakvu upotrebu kakvu nam mediji neprestano prikazuju. Taj svijet koji je razrije\u0161en u vlastitu predod\u017ebu prilago\u0111enom \u010dovjeku ne tra\u017ei vi\u0161e da bude interpretiran i obja\u0161njen jer u samom trenutku svog pojavljivanja on se \u010dovjeku predstavlja na ljudski oblikovan na\u010din. Svijet je u samom trenutku svog pojavljivanja izgubio svoj izvorni smisao oblikuju\u0107i se na ljudsku sliku i priliku.<\/p>\n

<\/strong>Mislim da ovdje nije potrebno napomenuti da se u takvim uvjetima savr\u0161ene prilagodljivosti reducira, do ni\u0161tavila, prostor slobode kao i potreba interpretacije. Problem je u tome \u0161to ova redukcija svijeta na ljudsku dimenziju shva\u0107anja ne mo\u017ee biti primije\u0107ena jer, kako bi do toga do\u0161lo, trebali bismo raspolagati jo\u0161 jednim svijetom u odnosu na pripovijedani svijet, koji je, me\u0111utim, jedini svijet u odnosu na opisani svijet, koji nam je jedini dan na kori\u0161tenje od kolektivnog monologa masovnih medija. Mi, nasuprot Gothame Buddhe, nemamo nikakve mogu\u0107nosti da iza\u0111emo iz unaprijed odre\u0111enih prostorno-vremenskih, ili ako \u017eelite dru\u0161tveno-povijesnih okvira.<\/p>\n

\u00a0 U samom zanosu koji uvijek prati sve ve\u0107e usavr\u0161avanje i poja\u010danje sredstava komunikacije i u literaturi koja ga anticipira, gotovo se uvijek izbjegava promatrati kako je \u010dovjek primoran preoblikovati se u posljedi\u010dnu posljedicu ovog poja\u010danja. <\/p>\n

\u010covjek kao poslu\u0161ni promatra\u010d svjetskih doga\u0111aja<\/em><\/strong>. Prvi antropolo\u0161ki oblik, prva antropolo\u0161ka figura od medija kompromitirano je sudjelovanje, tj. ono zajedni\u010dko iskustvo koje se nalazi kao osniva\u010dki motiv izvora svih kultura, i kao uvjet preno\u0161enja poruka koje se unutar njega razmjenjuju, i koje su svima shvatljive jer su upisane u istoj simbolici proiza\u0161le iz zajedni\u010dkog iskustva. <\/p>\n

\u00a0 Me\u0111utim, kolektivni monolog medija postavljaju\u0107i nas kao gledaoce, a ne kao sudionike jednog iskustva ili aktere jednog realnog doga\u0111aja, dostavlja nam one poruke koje, neovisno od razli\u010ditosti mogu\u0107ih ciljeva kojima te\u017ee, prenose doga\u0111aje koje imaju zajedni\u010dku \u010dinjenicu da mi ne sudjelujemo u tome, ve\u0107 samo tro\u0161imo njihove predod\u017ebe.<\/p>\n

\u00a0 Ovo obrazlo\u017eenje koje vrijedi za televiziju, vrijedi, iako na prvi pogled mo\u017eda tako i ne izgleda, i za internet, gdje zajedni\u010dka potro\u0161nja sredstava nije istovjetna jednom realnom zajedni\u010dkom iskustvu. To \u0161to se na internetu razmjenjuje, ustvari predstavlja jednu osobnu stvarnost koja se nikad ne pretvara u op\u0107u realnost, jer ovdje razmjena ima jedno solipsisti\u010dko kretanje, gdje jedan beskona\u010dni broj izoliranih pojedinaca priop\u0107ava vlastita ograni\u010dena gledanja na svijet kakva se njima prikazuju iz slobodno izabranog zato\u010deni\u0161tva. Iz mjesta u kojem se svatko povla\u010di ne zato da bi se odricao svijeta, ve\u0107 da ne bi izgubio ni djeli\u0107 svijeta u slici i prilici apriorno konstruirane predod\u017ebe.<\/p>\n

Na taj na\u010din skriven iza jednog osobnog kompjutera, skriva se uvijek medijski oblikovan \u010dovjek mase, \u010dovjek kvantitete, jednodimenzionalni pojedinac, kojemu nisu potrebne oceanske plime, ve\u0107 oceanske samo\u0107e koje, \u0161ti\u0107ene pravom individualiteta, proizvode kao ku\u0107ni majstori masovna dobra, i kao ku\u0107ni potro\u0161a\u010di tro\u0161e ista masovna dobra koja su drugi anonimni usamljenici proizveli. Jer ako je nu\u017eno oti\u0107i ku\u0107i kako bismo preko medija saznali \u0161to se vani de\u0161ava, to zna\u010di da mediji deprivatiziraju privatnost, ali zato ne pove\u0107avaju dru\u0161tvenu dimenziju \u017eivota. Kao i dom, i javnost je samo mjesto gdje se nalazimo a ne s kim se nalazimo. Upravo zato mo\u017eemo ustvrditi da mediji osim \u0161to deprivatiziraju privatnost, isto tako oduzimaju i izvorni sadr\u017eaj javnom \u017eivotu, postavljaju\u0107i svakog pojedinca u ono svugdje gdje ga preporuke vode, bilo u ku\u0107i, bilo u javnosti.<\/p>\n

\u00a0 Iz toga neminovno proizlazi ono dvostruko prostorno postojanje kojeg G. Anders<\/a>[28<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>
\n naziva "\u0161izotopia<\/em>". Prema toj teoriji svatko se istovremeno nalazi upravo tamo gdje se nalazi, kao i tamo gdje ga vodi galama svijeta, u onom prostornom premje\u0161tanju koje ne samo \u0161to pro\u0161iruje njegovu nutrinu do granica svijeta, ve\u0107 je istovremeno i upotpunjuje vanj\u0161tinom, sve dokle se ne promijeni njegovo uobi\u010dajeno mjesto.<\/p>\n

\u00a0 Istjeruju\u0107i definitivno horror vacui, galama svijeta postaje podno\u017eje svake komunikacije koja, hrane\u0107i se samo rije\u010dju koju slu\u0161a, postaje, ako ne bezna\u010dajna, zasigurno bezizra\u017eajna, jer nesposobna da proizvodi kvalitetu i specifi\u010dnost individualnog slu\u0161anja koje, sa svoje strane, bez razgovijetnog jezi\u010dnog izgovaranja, gubi svoju vlastitu artikulaciju.<\/p>\n

Predod\u017ebeno iskustvo kao pravo iskustvo<\/em><\/strong>. Dakle, ako s masovnim medijima vi\u0161e ne sudjelujemo u svjetskim doga\u0111ajima, budu\u0107i da smo postali obi\u010dni promatra\u010di svjetskih doga\u0111aja; ako ne posjedujemo vi\u0161e jedan vlastiti centar rasu\u0111ivanja jer smo ubique simul, <\/em>istovremeno svugdje i nigdje; ako je na\u0161a nutrina, na\u0161a osobnost i privatnost istovjetna s na\u0161om vanj\u0161tinom, s javnim i dru\u0161tvenim \u017eivotom; i ako na\u0161 govor i na\u010din izra\u017eavanja samog sebe posreduje u jednom tautolo\u0161ki unaprijed odre\u0111enom kolektivnom monologu, tada ni na\u0161 na\u010din djelovanja ne posjeduje vi\u0161e onaj uobi\u010dajeni i grupno odre\u0111eni oblik izra\u017eavanja. U svijetu kojeg ne treba vi\u0161e neposrednim iskustvima spoznati, budu\u0107i da se danas svijet nama pojavljuje i pokazuje samo u obliku posredovanog iskustva, u liku slike ili predod\u017ebe, to \u0161to tro\u0161imo nije vi\u0161e istinski svijet iskustva nego konfekcionirana i racionalizirana predod\u017eba jednog fantomatskog svijeta i to zavisno o upotrebnoj svrsi i \u017eivotnoj dobi. Ako taj fantomatski svijet mo\u017eemo prizivati u bilo kojem trenutku, tada se i pojam osobnog ograni\u010denja i djelatne svemo\u0107i me\u0111usobno mije\u0161aju. Apsurdnost te situacije pokazuje se kada se shvati da sveop\u0107a mogu\u0107nost promatranja svijeta bez mogu\u0107nosti da s tim svijetom nekako kontaktiramo, a jo\u0161 manje da u njemu sudjelujemo kao aktivni sudionici, tada na\u0161a vizualna svemo\u0107 premje\u0161ta na\u0161u osobnu realnost u nestvarnost fantomskog svijeta, tj. u svijetu kodificirane virtualnosti koja funkcionira prema na\u0161im \u017eeljama i prohtjevima, tijesno grani\u010de\u0107i s halucinacijama i snovima. Sve to polaze\u0107i s gledi\u0161ta suvremenog zapadnog pojedinca koji je ve\u0107 reduciran na status obi\u010dnog promatra\u010da. <\/p>\n

\u00a0 Ako se me\u0111utim postavljamo promatrati stvari sa strane svijeta, budu\u0107i da je svijet korelat ljudskog iskustva, tada se prisustvuje jednoj drugoj vrsti promjena. Ako jedan svjetski relevantan doga\u0111aj koji se de\u0161ava na jednom lokacijski to\u010dno odre\u0111enom mjestu zbivanja – polaze\u0107i od unaprijed odre\u0111enih premisa i posljedica koje nalaze svoju osnovu i smislenost postojanja u dubokim stratifikacijama tradicionalnih svjetskih kultura – mo\u017ee biti preno\u0161en istovremeno na bilo koje mjesto ove zemaljske kugle, tada onaj doga\u0111aj gubi svoju specifi\u010dnu smislenost, svoje pojedina\u010dno ustanovljavanje, individualizaciju koja, osim \u0161to predstavlja karakteristi\u010dni domet doga\u0111aja, u svojoj specifi\u010dnosti sadr\u017eava one povezanosti smisla bez kojih je nemogu\u0107e percipirati i shvatiti njihov sadr\u017eaj. I s obzirom na to da treba platiti kako bismo vidjeli odre\u0111eni doga\u0111aj, kako bismo bili uvijek na vrijeme informirani o onome \u0161to se istovremeno zbiva, tada nam mora biti jasno da i svjetski doga\u0111aji, ljudske nesre\u0107e postaju roba. Pa se tako i cijeli svijet preoblikuje i pojavljuje pod kategorijom potro\u0161nje. I ako se na kraju svega shvati kako i va\u017enost, prodornost i utjecaj odre\u0111enog doga\u0111aja prvenstveno ovisi o njegovoj komunikacijskoj dalekose\u017enosti i rasprostranjenosti, tada \u0107e se bitak stvari morati prvenstveno ogledati unutar same pojavnosti, bolje re\u010deno preko neograni\u010denog umno\u017eavanja istog i to \u010dak u razli\u010ditim kulturnim i dobnim pakiranjima ovisno o njegovoj upotrebi. <\/p>\n

Masovni mediji jesu svijet<\/em><\/strong>. Pa ipak moramo na kraju istaknuti kako do danas \u010dovjeku nije nikad omogu\u0107en jedan prisniji i ljudskiji svijet od ovoga kojeg imamo na raspolaganju zahvaljuju\u0107i suvremenim sredstvima komunikacije. Me\u0111utim, ne smijemo tako\u0111er zaboraviti kako u tom ljudski sveobuhvatnijem i prisnijem svijetu danom nama na raspolaganje posredstvom znanstveno-tehnolo\u0161kog aparata i njihovih telekomunikacijskih glasnogovornika, svijet neminovno gubi svoju osnovnu kvalitetu vanj\u0161tine u kojoj \u010dovjek, ulaze\u0107i, isku\u0161ava ono izvorno strahopo\u0161tovanje prema tom nepoznatom svijetu, jer se on pretvara u na\u0161 svijet, od medija stavljen nama na raspolaganje za osobnu upotrebu i zloupotrebu. U stvari radi se o onom strahopo\u0161tovanju koje se \u2013 prema Aristotelu u liku theuma, kao spoj terora i znati\u017eelje \u2013 nalazi i u osnovi samog filozofskog mi\u0161ljenja, bez kojeg filozofija gubi svoju smislenost. Budu\u0107i da se ovdje vi\u0161e ne radi o odnosu u kojem se \u010dovjek daje svijetu jer njemu pripada i zato mu se i obra\u0107a, ve\u0107 o odnosu u kojem svijet pripada \u010dovjeku, njemu je na raspolaganju pa se njemu i obra\u0107a radi vlastite zabave, vlastitog u\u017eitka, vlastite potro\u0161nje. <\/p>\n

\u00a0 To neminovno uvjetuje zakidanje vanj\u0161tine svijeta, njegovo biti drugo od onog izvornog i, neutraliziraju\u0107i tako bilo koju vremensku i prostornu daljinu, nalazi svoje konkretno ostvarenje preko medija koji \u010dine sve da svijet kao i sve stvari koje se u njemu de\u0161avaju budu \u0161to prisnije. Ali prisnost je ba\u0161 ona kategorija koja svijetu oduzima njegovu bit kao \u0161to svjetskim doga\u0111ajima oduzima njihovu specifi\u010dnost jer, uklju\u010den unutar medijskoga prepri\u010davanja, svijet neminovno nestaje kao vanjska stvarnost, budu\u0107i da se unutar te telekomunikacijske dimenzije svijet prikazuje u svom predod\u017ebenom obliku, kao ljudska stvarnost, kao njegova intimnost. To novo \u010dinjeni\u010dno stanje vodi do jedne relevantne antropolo\u0161ke promjene u liku ukidanja one primarnog \u017eivotnog razlikovanja izme\u0111u unutra\u0161njeg i vanjskog svijeta, izme\u0111u osobnog i javnog, izme\u0111u privatnog i dru\u0161tvenog ili, drugim rije\u010dima, izme\u0111u du\u0161e i svijeta.<\/p>\n

Finis gloriae mundi.<\/em><\/strong> Kada u predtehnolo\u0161kom razdoblju svijet nije bio svima raspolo\u017eiv u svojem prikazanom totalitetu, svaka je du\u0161a gradila sebe kao odjek onog djeli\u0107a svijeta od kojeg je imala iskustvo. Za svakog \u010dovjeka taj je odjek predstavljao njegovu sudbinu. Danas, oslobo\u0111ena osobnog iskustva o svijetu potrebnog za izgradnju vlastite sudbine s kojom se poistovje\u0107uje i identificira, svaka du\u0161a koja in nuce<\/em><\/a>[29<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, u svojoj nutrini sadr\u017eava i nosi sudbinu svakog od nas ne \u010dini drugo doli reproducira predod\u017ebu o svijetu koju nam mediji neprestano, hiperproduktivno prikazuju, zbog toga svaka pojedina\u010dna du\u0161a ne samo da postaje istovjetna svijetu, bez ikakvog odvajanja izme\u0111u vlastite nutrine i svjetske vanj\u0161tine, ve\u0107 se i sam sadr\u017eaj psihi\u010dkog \u017eivota svakog pojedinca poistovje\u0107uje s op\u0107eprihva\u0107enom uobi\u010dajenom predod\u017ebom svijeta.<\/p>\n

Zaklju\u010dak<\/em><\/strong>. Dakle, ne vi\u0161e du\u0161a i njegova pustolovina po svijetu, ve\u0107 du\u0161a koja se, bez ikakvog razmaka, izravno podudara sa svijetom. Drugim rije\u010dima, s onim \u0161to mediji odre\u0111uju kao svijet za upotrebu za sve kategorije, vrste, dobi.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[22<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nOvaj tekst nastavak je i zavr\u0161etak prethodnog izlaganja „Masovni mediji jesu svijet: la\u017ena moralna neutralnost tehni\u010dkih sredstava<\/em>“ pripremljenog za prvi Me\u0111unarodni interdisciplinarni simpozij: Filozofija medija, Cres, rujan 2011. <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[23<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

M. McLuhan, „Understanding media<\/em>“ (1964). U talijanskom prijevodu: Gli strumenti della comunicazione<\/em>,\u00a0 Il Saggiatore izdanje, Milano 1967.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[24<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nG. Colli, La filosofia dell’espressione<\/em>, Adelphi\u00a0 izdanje, Milano 1997.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[25<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nE. Severino, La follia dell’angelo<\/em>, Rizzoli izdanje, Milano 2001.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[26<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Ibidem.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[27<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nM. Heidegger, Unterwegs zur Sprache<\/em>\u00a0 (1959). U talijanskom prijevodu: In cammino verso il linguaggio<\/em>, Mursia izdanje, Milano 1973.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[28<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

G. Anders, Die Antiquiertheit des Menschen<\/em>, I svezak: Uber die Seele im Zeitalter der zweiten industriellen Revolution<\/em> (1956). U talijanskom prijevodu: L’uomo \u00e8 antiquato<\/em>, I svezak: Considerazioni sull’anima nell’era della seconda rivoluzione industriale<\/em>, Il Saggiatore izdanje, Milano 1963.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[29<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nJame Hillman, Anima. An Anatomy of Personified Notion<\/em>, Princeton University Press, New Jork 1985. Ideju du\u0161e koju je Hillman dalje obradio u knjizi: The Soul’s Code. In Search of Character and Calling<\/em>. U talijanskom prijevodu: Il codice dell’anima. Carattere,vocazione, destino.<\/em> Adelphi izdanje, Milano 1997.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

Anders, G., (1963.), L\u2019uomo \u00e8 antiquato, I svezak: Considerazioni sull\u2019anima nell\u2019era della seconda rivoluzione industriale, Il Saggiatore izdanje, Milano. <\/p>\n

\nColli, G., (1997.), La filosofia dell\u2019espressione, Adelphi izdanje, Milano.<\/p>\n

\nKuhn T., (1999), Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb. Naklada Jesenski i Turk.<\/p>\n

\nHeidegger, M., (1973.), In cammino verso il linguaggio, Mursia izdanje, Milano.<\/p>\n

\nHillman, J., (1984.), Anima. An Anatomy of Personified Notion, Princeton University Press, New Jork.<\/p>\n

\nMarx, K.\/Engels, F., (1976.), Rani radovi (str. 337-343). Naprijed, Zagreb. <\/p>\n

\nMcLuhan, M., (1967.), Gli strumenti della comunicazione, Il Saggiatore izdanje, Milano.<\/p>\n

\nOuspensky, P.D., (1971), The Fourth Way, New York: Vintage Books, Random House Edition.<\/p>\n

\nPlaton, Dr\u017eava, (1975.), VII knjiga, (str. 514-516). Naprijed, Zagreb; Politi\u010dar, 304 a.<\/p>\n

\nSeverino, E., (1993.), Il declino del capitalismo, Rizzoli Milano.<\/p>\n

\nSeverino, E., (1998), Il destino della tecnica, Rizzoli, Milano<\/p>\n

\nSeverino, E., (2001), La filosofia futura, Rizzoli, Milano.<\/p>\n

\nSeverino, E., (2001), La follia dell\u2019angelo, Rizzoli izdanje, Milano.<\/p>\n

\nWatts, A. W., (2004.), Mudrost nesigurnosti : poruka za doba tjeskobe, Biovega, Zagreb.<\/p>\n

\n Wilde, S., Affirmations, (1999), HAY HOUSE, INC. Carlsbad, California.<\/p>\n

 <\/p>\n

The Mass Media: Spokesmen of the Scientific and Technological Apparatus<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n


\nThe dominant scientific-technological apparatus has brought the world to a big and inexorable inversion of all values, as from simple means in the hands of man; it has become a self-functioning apparatus which includes man as its official.<\/em> <\/p>\n

      <\/span><\/p>\n

<\/p>\n

This matter, generalized and extended to the whole world of technique, applies also to the mass media, as their spokesman (Stuart Wilde). Mass media evolving from simple instruments and becoming a separate reality of their own. It is a radical change, as each computerized mass media represents only one part of the \u201cweb\u201d which, in the function of \u201cmega apparatus\u201d or \u201ccyberspace\u00bb \u201c, is in fact a separate world, within which there is no freedom to act, except for that of following its rules, as beforehand conditioning, just to be somebody in the world. This inversion of the media into aims clearly brings also an anthropological transformation caused by the mass media themselves.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n

<\/p>\n

Man, in fact, is not a \u201csomething\u201d granted by its being; his existence in the world depends also on the way he manipulates the surrounding reality, so that not only the mass media transform themselves, but man himself does. And this happens independently on how he uses the media or on the aims he wants to achieve when using them. In fact, we are facing the birth of a new kind of man: the technological man.<\/p>\n

<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> mass media, mass culture, standardization, atomization. Scientific-technological Apparatus, tautological communication, public opinion, the world as representation, world codification, media conditioning.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

\n  3(4)#3 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n

UDK 1:316.744
77:008
Prethodno priop\u0107enje
Preliminary communication
\nPrimljeno: 9.3.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Dragan \u0106alovi\u0107<\/span><\/p>\n

Fakultet za kulturu i medije, Megatrend univerzitet u Beogradu;

\nFilolo\u0161ki fakultet, Univerzitet u Beogradu
\ncalovic_dragan@yahoo.com<\/p>\n

Fotografski albumi u funkciji gra\u0111enja popularnog mita<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (352 KB), Hrvatski, Str. 458 – 470
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

U tekstu se analiziraju principi gra\u0111enja popularnog mita. Popularni mit sagledan je kao rezultat popularne proizvodnje koja eksploatira materiju metajezika kao drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava. Za razliku od Barthesovog koncepta mitifikacije samog mita, ili popularnog kori\u0161tenja mita u duhu Fiskeovog razumijevanja snaga popularnog, popularni mit svoj izraz pronalazi u slobodnom kori\u0161tenju potencijala metajezika. Popularni mit preuzima mehanizme metajezi\u010dne zna\u010denjske produkcije kako bi metajezi\u010dne oblike transformirao u prazne ozna\u010ditelje, koji jo\u0161 jedino zra\u010de fascinacijom vlastitih modela. Na taj na\u010din, popularni mit neutralizira efekte metajezi\u010dnog djelovanja, inauguriraju\u0107i eru u kojoj slabe potencijali tekstualnog nametanja klasne izuzetnosti.
\n<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> filozofija medija, fotografija, mit, popularna kultura, semiologija, semiotika, teorija medija, teorija umjetnosti.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

U svom naj\u010ditanijem djelu, prvobitno objavljenom kao serija eseja za Les Lettres nouvelles<\/em>, izme\u0111u 1954. i 1956, a objavljenom u izdava\u010dkoj ku\u0107i Seuil 1957. godine pod naslovom Mythologies<\/em>, Roland Barthes iznosi shva\u0107anje da je francuska vladaju\u0107a (bur\u017eoaska) klasa nametnula sebe i svoje vrijednosti, te naro\u010ditu „mitologiju“, na svaki aspekt francuskog dru\u0161tvenog i kulturnog \u017eivota. Me\u0111utim, usprkos sveprisutnosti bur\u017eoaske ideologije, kako dalje ukazuje, konzumenti bur\u017eoaskih mitova ne osje\u0107aju njene bur\u017eoaske korijene. Naime, jedna od osnovnih posljedica djelovanja bur\u017eoaske ideologije jest prikrivanje postojanja bur\u017eoaske klase, koja jo\u0161 uvijek mo\u017ee biti javno prisutna (mada ne pod tim imenom) u sferi ekonomskih odnosa, ali ne i politi\u010dkih \u2013 Barthes nagla\u0161ava da je politi\u010dko djelovanje francuske bur\u017eoazije prikriveno idejom „nacije“. Zna\u010dajno je istaknuti da pod pojmom le<\/em>politique<\/em> Barthes podrazumijeva najdublji nivo dru\u0161tvene stvarnosti, koji tuma\u010den s marksisti\u010dke pozicije pretpostavlja odre\u0111ene odnose proizvodnje i rezultiraju\u0107e odnose mo\u0107i.<\/a>[30<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Barthes mit odre\u0111uje kao drugostupanjski semiolo\u0161ki sustav koji se temelji na jednom semiolo\u0161kom sloju koji postoji prije njega. Bez obzira na kompleksnost koju posjeduje, materija mitskog govora (jezik u u\u017eem smislu, slikarstvo, plakat, fotografija, obred, itd), kada se na\u0111e u mitu, biva svedena na \u010distu funkciju ozna\u010davanja. Ovaj materijal, u navedenoj koncepciji, prepoznat je kao zavr\u0161ni \u010dlan prethodnog semiolo\u0161kog sustava, koji uklju\u010divanjem u mit postaje po\u010detni \u010dlan uve\u0107anog sustava. Oslanjaju\u0107i se na postavke koje je u lingvistici iznio Ferdinand de Saussure, Barthes u obja\u0161njenju mita zadr\u017eava trodimenzionalnu shemu, iznose\u0107i da asocijativni zbir ozna\u010denog i ozna\u010davaju\u0107eg prvostupanjskog semiolo\u0161kog sustava, predstavlja ozna\u010davaju\u0107e u mitu, kao drugostupanjskom semiolo\u0161kom sustavu, koje stupa u odnos s ozna\u010denim drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava. Otuda je u mitu mogu\u0107e prepoznati dva semiolo\u0161ka sustava \u2013 jezik u u\u017eem smislu, ili njemu prilago\u0111ene predstavne oblike, odnosno, kako Barthes isti\u010de, jezik<\/em>objekt<\/em>, budu\u0107i da je rije\u010d o jeziku koji mit uzima kako bi izgradio poseban sustav, i s druge strane, s\u00e2m mit, koji, s obzirom da je drugostupanjski jezik u kojem se govori o prvom, naziva metajezikom<\/em>.<\/a>[31<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Jezik objekt, u Barthesovom pristupu, prepoznat je jedino kao \u010dlan koji ulazi u mit, \u010dime je otvorena mogu\u0107nost da se na isti na\u010din promatraju pismo, slika, ritual, itd., jer sav ovaj materijal „[…] dolazi na prag mita na isti na\u010din snabdjeven zna\u010denjem, […]“.<\/a>[32<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Vjerojatno najpoznatiji primjer mitskog \u0161irenja koji iznosi Barthes, predstavlja opis naslovne strane lista Paris<\/em>Match<\/em>. Ilustracija prikazuje mladog afrikanca u francuskoj uniformi kako pozdravlja vojni\u010dkim pozdravom. Ova ilustracija, u Barthesovom \u010ditanju, govori da je „[…] Francuska veliko carstvo, da svi njeni sinovi, bez obzira na boju ko\u017ee, vjerno slu\u017ee pod njenom zastavom i da nema boljeg odgovora opada\u010dima tobo\u017enjeg kolonijalizma od revnosti s kojom ovaj crnac slu\u017ei tobo\u017enje ugnjetava\u010de“.<\/a>[33<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U ovakvom \u010ditanju uo\u010davamo na djelu prikrivanje povijesnih odnosa, te nametanje pretpostavke vje\u010ditih vrijednosti, kao jedne od osnovnih odlika francuskog bur\u017eoaskog mita o kojem govori Barthes. Me\u0111utim, u ovom primjeru prepoznajemo i efektivnost jednog mehanizma koji je klju\u010dan za razumijevanje popularnog mita<\/em>. Rije\u010d je o mo\u0107i nametanja koda.<\/p>\n

Iako primjer koji Barthes navodi ukazuje na mo\u0107 nametanja koda, kao naro\u010dito svojstvo koje bitno odre\u0111uje razumijevanje popularnog mita, koncept popularnog mita ne bi trebalo poistovijetiti s popularnom upotrebom mita u Barthesovom tuma\u010denju ovog pojma. Pojam mita, upotrijebljen u navedenom terminskom spoju, iako u mnogo \u010demu duguje Barthesovoj interpretaciji, njom nije u potpunosti odre\u0111en. Ovo u izvjesnoj mjeri i zbog toga \u0161to bi bilo pogre\u0161no popularni mit poistovijetiti s naro\u010ditim vidom reakcije na djelovanje francuske bur\u017eoaske ideologije i oblike njenog manifestiranja, te zbog toga \u0161to bi zna\u010denje drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava tako\u0111er trebalo promatrati kao izmijenjeno dru\u0161tvenim i kulturnim praksama koje nastaju kao rezultat otpora nametanju zna\u010denja, a koje se ne ogledaju samo u na\u010dinima popularnog \u010ditanja, \u0161to predstavlja izraz popularne upotrebe mita, ve\u0107 i popularne proizvodnje na osnovi postoje\u0107eg materijala, \u0161to zapravo predstavlja proizvodnju popularnog mita. Otuda su za razumijevanje popularnog mita jednako zna\u010dajni stavovi Rolanda Barthesa kao i Johna Fiskea.<\/p>\n

Popularni mit nastaje kao rezultat popularne proizvodnje koja eksploatira materiju metajezika kao drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava. U svom obja\u0161njenju mita, kao drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava, Barthes polazi od pretpostavke arbitrarnosti oznake i ozna\u010denog prvostupanjskog semiolo\u0161kog sustava. Prema Barthesovom shva\u0107anju, arbitrarnost znakova jezika zapravo zna\u010di da je ozna\u010ditelj prvostupanjskog semiolo\u0161kog sustava „prazan“, odnosno, da ne posjeduje nikakvu apriornu interpretaciju stvari koju denotira.<\/a>[34<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U jednostavnim sustavima, poput jezika, kako isti\u010de, nema iskrivljenja, jer ozna\u010davaju\u0107e, budu\u0107i „prazno“, proizvoljno, ne pru\u017ea nikakav otpor ozna\u010denom. Suprotno tome, kako dalje navodi, u slo\u017eenim sustavima ozna\u010davaju\u0107e ima dva lica, jedno puno, koje predstavlja smisao, i drugo prazno, koje predstavlja formu. Otuda i mogu\u0107nost iskrivljenja, jer pojam iskrivljuje upravo puno lice, smisao. Me\u0111utim, iako ga iskrivljuje, pojam nikada ne ukida smisao, on mu ne oduzima postojanje, ve\u0107 ga samo upola odstranjuje.<\/p>\n

Za razumijevanje ovog procesa, kako ukazuje Andrea Le\u0161i\u0107, vrlo je va\u017eno istaknuti Barthesovo prihva\u0107anje Marksove tvrdnje da svaki objekt u sebi sadr\u017ei tragove ljudske aktivnosti koja ga je proizvela.<\/a>[35<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Otuda Barthes kao su\u0161tinsku razliku izme\u0111u prirodnog jezika, kao prvostupanjskog semiolo\u0161kog sustava, i mita, kao drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava, isti\u010de da dok prirodni jezik reflektira aktivan i promjenjiv odnos izme\u0111u \u010dovjeka i svijeta, mit osiroma\u0161uje sve ono naslije\u0111eno bogatstvo i kompleksnost koju iz jezika preuzima. Iako se temelji na jednom semiolo\u0161kom sloju koji postoji prije njega, mit ga ne preuzima u potpunosti. Postaju\u0107i forma, smisao se odvaja od svoje kontingentnosti, te kako Barthes obja\u0161njava, jedna re\u010denica smje\u0161tena u neki \u010disto lingvisti\u010dki sustav dobiva izvjesnu puno\u0107u, no kao \u010dlan mita, odnosno, postav\u0161i forma, uklanja sve to bogatstvo, otvaraju\u0107i prostor zna\u010denju koje \u0107e je ispuniti. Ipak, forma ne ukida smisao u potpunosti, ve\u0107 ga samo osiroma\u0161uje. Pri\u010du istisnutu iz forme u cjelini upija pojam, preko kojeg jedna nova povijest ulazi u mit. Otuda Barthes i nagla\u0161ava da mit predstavlja dvostruki sustav, te se u njemu odra\u017eava neka vrsta stalne prisutnosti, zbog \u010dega bi se zna\u010denje mita moglo sagledati kao naizmjeni\u010dni protok smisla i forme, jezika objekta i metajezika.<\/p>\n

Materijal koji popularni mit preuzima oblikuje se unutar naro\u010ditog metajezika, koji bi se mogao promatrati kao drugostupanjski semiolo\u0161ki sustav, bizak Barthesovom odre\u0111enju mita, pri \u010demu je Barthesov stav da lingvisti\u010dka zna\u010denja jezika (kao prvostupanjskog semiolo\u0161kog sustava) u mitu bivaju promijenjena dru\u0161tvenim i kulturnim praksama, sada primijenjen na razumijevanje metajezika, kao drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava, koji se sagledava kao podlo\u017ean utjecajima snaga popularnog<\/em>. Pored toga, ovaj drugostupanjski semiolo\u0161ki sustav, poput Barthesova mita, specifi\u010dan je po tome \u0161to djelomi\u010dno zamagljuje zate\u010dena zna\u010denja, ali i po tome \u0161to izrastav\u0161i na prvostupanjskom semiolo\u0161kom sustavu, otvara \u0161ire potencijale zna\u010denjske produkcije.<\/p>\n

Za bli\u017ee razumijevanje metajezika na kojem se gradi popularni mit, mo\u017ee poslu\u017eiti i Lotmanov koncept sekundarnih modelativnih sustava, koji je po svom odre\u0111enju, kako ukazuje Andrea Le\u0161i\u0107, ve\u0107 i sam blizak Barthesovom razumijevanju mita.<\/a>[36<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Prema Lotmanovom uvjerenju, jedan jezik ne predstavlja samo sustav znakova koji mo\u017ee posredovati u nekom komunikacijskom procesu, budu\u0107i da modelira stvarnost ili odre\u0111eni aspekt stvarnosti, mo\u017ee se smatrati i modelativnim sustavom. U Strukturi umjetni\u010dkog teksta<\/em>, Lotman ukazuje kako sekundarni modelativni sustavi ne samo da koriste prirodni jezik kao svoj materijal (kao svoje ozna\u010ditelje), ve\u0107 su i konstruirani na modelu jezika.<\/a>[37<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Otuda je u sekundarnim modelativnim sustavima mogu\u0107e na\u010diniti diferencijaciju izme\u0111u poruke i koda. Me\u0111utim, suprotno prvostupanjskom semiolo\u0161kom sustavu, bilo da je rije\u010d o prirodnim ili umjetnim jezicima, kod kojih izme\u0111u stvarnosti (ili onog njenog aspekta za \u010dije je opisivanje stvoren odre\u0111eni umjetni jezik) i jezika nema napetosti, te se ta diferencijacija mo\u017ee prili\u010dno konzistentno odr\u017eavati, kod drugostupanjskih semiolo\u0161kih sustava to nije tako. Unutar drugostupanjskih semiolo\u0161kih sustava, me\u0111u koje Lotman ubraja religiju, mit, knji\u017eevnost, itd., ve\u0107 sam odabir stila ili \u017eanra pretpostavlja i odabir jezika, koji je istovremeno i izbor naro\u010ditog modela svijeta.<\/p>\n

Poput Barthesovog mita i Lotmanovog sekundarnog modelativnog sustava, koncepcija popularnog mita pretpostavlja postojanje jednog sekundarnog semiolo\u0161kog sustava (metajezika), unutar kojeg se ostvaruje stalni proces pregovaranja izme\u0111u ideolo\u0161ki orijentiranih zna\u010denja i snaga popularnog, \u010dime je i proces modeliranja stvarnosti odre\u0111en. Ovako shva\u0107en metajezik ne predstavlja oru\u0111e ideologije, nego mnogo prije odjek<\/em> stalne borbe izme\u0111u sila dominacije i otpora.<\/a>[38<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Rije\u010d je o tome da francuski bur\u017eoaski mit o kojem govori Barthes ne bi mogao biti prihva\u0107en bez otpora, ve\u0107 bi u njegovom oblikovanju jednako sudjelovale sile dominacije, kao i snage popularnog. U tom smislu, metajezik u predlo\u017eenoj koncepciji izrasta kao drugostupanjski semiolo\u0161ki sustav koji sudjeluje u modeliranju stvarnosti, ali tek unutar nestabilnog procesa su\u010deljavanja suprotstavljenih ideolo\u0161kih pozicija.<\/p>\n

Kako je prethodno ve\u0107 spomenuto, navedeno razumijevanje metajezika u mnogome duguje shva\u0107anjima Johna Fiskea. Jedna od osnovnih Fiskeovih tvrdnji jest postojanje izvjesne mo\u0107i potro\u0161a\u010da da oblikuju popularnu kulturu.<\/a>[39<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Iako, kako navodi, gledatelji ne mogu oblikovati televizijsku programsku shemu, niti kino ili kazali\u0161ni repertoar, oni mogu odrediti ono \u0161to \u0107e postati popularno. Otuda kulturni i medijski porizvodi, kako bi postigli uspjeh na tr\u017ei\u0161tu, ne mogu jednostavno biti nametnuti potro\u0161a\u010dima, nego ih oni moraju prihvatiti. To zna\u010di da oni proizvodi koji slu\u017ee isklju\u010divo interesima dominantne ideologije, to jest koji nisu koncipirani tako da omogu\u0107e dovoljan spektar mogu\u0107ih tuma\u010denja, odnosno alternativnih zna\u010denja, nemaju izgleda da postignu zna\u010dajniji uspjeh. Ovakvi proizvodi, kako ukazuje, ne daju dovoljno prostora heterogenoj publici da ih prihvati.<\/p>\n

Jedan od bitnih faktora za prihva\u0107anje nekog medijskog teksta ili kulturnog proizvoda, jest mogu\u0107nost alternativnog \u010ditanja. Za razliku od Stuarta Halla, koji smatra da dominantna ideologija ima mo\u0107 nametnuti po\u017eeljno \u010ditanje (dominantni kod) jednog medijskog teksta, Fiske smatra da Hallov opozicioni kod nije izuzetak, nego pravilo. On, naime, isti\u010de kako publika spontano reinterpretira i pru\u017ea otpor po\u017eeljnom \u010ditanju. Ovaj otpor nije uvjetovan samo tekstom, odnosno njegovim potencijalom da omogu\u0107i dovoljan broj alternativnih \u010ditanja, ve\u0107 i kontekstom njegovog primanja, odnosno svakodnevnim situacijama u kojima ga publika prima.<\/p>\n

Fiskeova shva\u0107anja klju\u010dna su za razumijevanje metajezika na kojem izrasta popularni mit. Najprije zbog toga \u0161to je djelotvornost mehanizama nastanka popularne kulture, o kojima govori Fiske, odlu\u010duju\u0107a za uobli\u010denje metajezika, te zbog toga \u0161to je shva\u0107anje o kulturnoj proizvodnji na osnovi dostupne gra\u0111e, jedno od temeljnih u u\u010dvr\u0161\u0107enju koncepcije popularnog mita. Metajezik, u odre\u0111enju koje ovdje prihva\u0107amo, otuda bi trebalo shvatiti kao drugostupanjski semiolo\u0161ki sustav u procesu stalnog oblikovanja. Ovdje, dakle, nije rije\u010d o nekakvom okamenjenom, ili na neki na\u010din nametnnutom semiolo\u0161kom sustavu kojim se u\u010dvr\u0161\u0107uje dominantna ideologija, nego o semiolo\u0161kom sustavu unutar kojeg se vr\u0161i pregovaranje o usvajanju razli\u010ditih ideolo\u0161kih pozicija. Va\u017eno je istknuti da se proces u\u010dvr\u0161\u0107ivanja ideologije shva\u0107a blisko Gramscijevom konceptu, te se u tom smislu i metajezik, kao semiolo\u0161ki sustav unutar kojeg se vr\u0161i pregovaranje, sagledava kao otvoren za \u010ditav niz reakcija, zahvaljuju\u0107i kojima sam proces i ostaje odr\u017eiv.<\/p>\n

Metajezik, dakle, izrasta kao proizvod reakcije na suprotstavljanje razli\u010ditih sila uklju\u010denih u stvaranje konsenzusa. Rije\u010d je o slo\u017eenom procesu koji se ne nalazi u stanju neprestanog antagonizma, ve\u0107 se odlikuje kretanjima koja izrastaju na stalnom davanju i zahtijevanju odre\u0111enih ustupaka. Slo\u017eenost \u010ditavog procesa dodatno je podr\u017eana \u010dinjenicom da se metajezik, kao drugostupanjski semiolo\u0161ki sustav, temelji na jednom semiolo\u0161kom sloju koji postoji prije njega, a koji je tako\u0111er ideolo\u0161ki opredijeljen. Bilo bi, naime, pogre\u0161no pretpostaviti da su prvostupanjski semiolo\u0161ki sustavi oslobo\u0111eni ideolo\u0161kih utjecaja. Jedan prirodni jezik, kao prvostupanjski semiolo\u0161ki sustav, podlo\u017ean je razli\u010ditim iskrivljenjima koja nastaju kao posljedica dru\u0161tveno-povijesnih okolnosti unutar kojih se razvijao, te kona\u010dno, kojima je i njegova suvremena upotreba odre\u0111ena. Kako su na razvoj razli\u010ditih prirodnih jezika utjecali razli\u010diti dru\u0161tveno-povijesni uvjeti, to ideolo\u0161ko naslije\u0111e koje oni unose u metajezik nije jednako. Potencijal dru\u0161tveno-povijesnih natalo\u017eenih zna\u010denja i asocijacija u velikoj mjeri odre\u0111uje proces pregovaranja u metajeziku. Pritom, ovo ne vrijedi samo u slu\u010daju kada se prirodni jezik promatra kao prvostupanjski semiolo\u0161ki sustav koji metajezik preuzima za svoj materijal, ve\u0107 i u slu\u010daju fotografije, obreda, itd., kao jeziku prilago\u0111enih predstavnih oblika, koji budu\u0107i da je tako\u0111er podre\u0111en razli\u010ditim dru\u0161tveno-povijesnim utjecajima, unose odre\u0111ene potencijale kojima je tijek pregovaranja na nivou metajezika u izvjesnoj mjeri odre\u0111en.<\/p>\n

Slo\u017eena borba koja se u metajeziku ostvaruje mogla bi se sagledati kao odmjeravanje mo\u0107i nametanja koda. Upravo kod, koji se pregovara na nivou metajezika, opredjeljuje produkciju zna\u010denja unutar drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava, te i u\u010dvr\u0161\u0107ivanje odgovaraju\u0107ih ideolo\u0161kih pozicija. Ipak, metajezik koji se na ovaj na\u010din formira nije kona\u010dno uobli\u010den, te je podlo\u017ean razli\u010ditim oblicima redefiniranja, koji podrazumijevaju kako pribli\u017eavanje silama dominacije, tako i silama otpora. Snage popularnog svoj izraz pronalaze, ne samo u tra\u017eenju alternative kroz nametanje dogovorenog ili opozicionog koda, ili pak kroz popularno kori\u0161tenje metajezika koje razotkriva sile dominacije (kroz na primer parodiranje metajezika), nego i putem stvaranja popularnog mita, kao tre\u0107estupanjskog semiolo\u0161kog sustava.<\/p>\n

Stvaranje tre\u0107estupanjskog semiolo\u0161kog sustava, kao svojevrsne strategije borbe protiv bur\u017eoaskog mita, predla\u017ee i Barthes. Me\u0111utim, za razliku od Barthesove mitologizacije mita, popularni mit ne razotkriva metajezik, nego mu ukida djelotvornost. Popularni mit nastaje kao rezultat otpora svakom nametanju zna\u010denja, te se njegova snaga ogleda u nametanju svojevrsnog nultog koda<\/em>, koji prijenos zna\u010denja transformira u praznu igru ozna\u010ditelja. Popularni mit preuzima metajezik da bi ga o\u010distio od svih naslaga i time u\u010dinio nedjelotvornim. Otuda popularni mit upravo i predstavlja najvi\u0161i vid otpora sila reakcije jer neutralizira svaki poku\u0161aj da se zna\u010denja nametnu. <\/p>\n

Razvoj popularnog mita mogu\u0107e je objasniti na primjeru fotografije. Povijesna kretanja koja su obilje\u017eila dru\u0161tveni razvoj tijekom XIX. stolje\u0107a u zapadnoj Europi, nisu usmjerila samo razvoj fotografske tehnologije, ve\u0107 su jednako doprinijela ja\u010danju mehanizama putem kojih je fotografija podre\u0111ivana \u0161irenju ideolo\u0161ki opredijeljenih zna\u010denja. \u010cak i fotografski zapisi koji bilje\u017ee zbivanja iz privatnog \u017eivota, uklju\u010deni u \u0161iri kontekst onda\u0161nje fotografske produkcije, upu\u0107uju na utemeljenje naro\u010ditog sustava vrijednosti. Tako je u fotografijama iz privatnih albuma pripadnika srednje i vi\u0161e klase u Britaniji lako uo\u010diti reproduciranje ideologije britanskog kolonijalizma.<\/a>[40<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U tom smislu McClintock, pi\u0161u\u0107i o kolonijalisti\u010dkim konotacijama vizualnog sadr\u017eaja reklama na prelasku iz XIX. u XX. stolje\u0107e, iznosi da je „kult doma\u0107eg \u017eivota postao nu\u017ean za potvr\u0111ivanje britanskog imperijalisti\u010dkog identiteta“.<\/a>[41<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Prikazi iz svakodnevnog \u017eivota, bri\u017eljivo organizirani i inscenirani, ulazili su u albume kao ozna\u010ditelji dru\u0161tvenog statusa. Bilo da su bile namijenjene privatnim kolekcijama ili javnom prikazivanju, fotografije s organiziranih izleta, obiteljskih okupljanja, prire\u0111ivanih dru\u017eenja, kao i pojedina\u010dni portreti u biranim pozama, postajale su svedo\u010danstva naro\u010ditog \u017eivotnog stila koji je dozvoljavao u\u017eivanje u dokolici i bezbri\u017eno upravljanje slobodnim vremenom. Ovi fotografski zapisi ubrzo su postali uzor uglednog privatnog \u017eivota, koji je bio odre\u0111en dru\u0161tvenom izuzetno\u0161\u0107u.<\/p>\n

Snaga kojom su fotografije koje su upu\u0107ivale na izuzetne \u017eivotne stilove fascinirale, mo\u017eda je najbolje iskazana u razvijenoj praksi sakupljanja karata posjetnica poznatih osoba, koje su s naro\u010ditom pa\u017enom postajale dio privatnih zbirki. Me\u0111utim, izrada vlastitog fotografskog portreta, pa i sastavljanje obiteljskih albuma, razvojem fotografske tehnologije i \u017eivotnog standarda, ubrzo je prestalo biti privilegij imu\u0107nijih slojeva. Razvoj svojevrsne fotografske industrije dao je priliku sitnim trgovcima, zanatlijama i pripadnicima ni\u017ee srednje klase da se prika\u017eu u pozama koje klasne razlike \u010dine manje vidljivim. Fotografije ovog perioda, danas govore o naro\u010ditom razumijevanju dru\u0161tveno-povijesnih odnosa, ali su u trenutnku svog nastanka u mnogome predstavljale izraz pregovaranja zna\u010denjske produkcije.<\/p>\n

U fotografskim studijima, pripadnici manje imu\u0107nih slojeva \u010desto su portretirani ispred oslikane pozadine, zahvaljuju\u0107i kojoj su, bez obzira na dru\u0161tveni status, mogli biti prikazani u dostojanstvenom okru\u017eenju parkova, morskih pejza\u017ea ili rasko\u0161nim enterijerima. Razvijena praksa pa\u017eljivog insceniranja i retu\u0161iranja ovih ranih portreta ukazuje na izra\u017eenu te\u017enju da se uspostavi kontrola nad vlastitim prikazima i zna\u010denjima koja oni proizvode. Ovome nije doprinosila samo studijska scenografija, ve\u0107 i pa\u017eljivo biran stav koji je portretirana osoba zauzimala, kao i naro\u010diti rekviziti koji su u ateljeima kori\u0161teni kako bi se izbjegli negativni efekti dugotrajnih ekspozicija. Tako je stol\u010di\u0107 ili imitacija klasi\u010dnog stuba, na koji je osoba koja je pozirala bila zamoljena da se osloni, imala istovremeno i dekorativnu i simboli\u010dku funkciju, dok je glava oslonjena na ruku doprinosila postizanju osje\u0107ajnog izgleda, popularnog u viktorijansko doba.<\/a>[42<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>\n<\/p>\n

Skra\u0107ivanje radne nedjelje krajem XIX. stolje\u0107a, dalo je mogu\u0107nost pripadnicima radni\u010dke klase da vikende posvete slobodnim aktivnostima. Razli\u010dite sportske manifestacije, organizirani izleti, te obiteljska dru\u017eenja u prirodi, prepoznati su kao pogodni trenuci za fotografiranje. Na taj na\u010din, fotografske zbirke manje imu\u0107nih slojeva po\u010dele su uklju\u010divati ne samo razglednice uobi\u010dajenog repertoara, kao \u0161to su prikazi pripadnika plemi\u0107kih porodica, slavnih li\u010dnosti ili \u017eivopisnih predjela, ve\u0107 i osobne ili obiteljske portrete na kojima su uzorni modeli reprezentacije, ve\u0107 razra\u0111eni me\u0111u pripadnicima vi\u0161e klase, mogli biti opona\u0161ani.<\/p>\n

Razvoj fotografske tehnike i aparata za ku\u0107nu upotrebu, u\u010dinit \u0107e tijekom XX. stolje\u0107a dostupnim izradu obiteljskih albuma bez obzira na klasnu pripadnost. Gubljenje elitisti\u010dke pozicije portretne tradicije, kao i prakse izrade obiteljskih fotografskih zapisa, podredit \u0107e razvoj fotografije djelovanju snaga popularnog. Prisvajanje mo\u0107i autoprezentacije naovisno o klasnoj poziciji, zna\u010dilo je ne samo slabljenje klasne odre\u0111enosti modela reprezentacije kroz njihovo masovno usvajanje, ve\u0107 i transformiranje samog na\u010dina \u010ditanja fotografije. <\/p>\n

Pi\u0161u\u0107i o razvoju fotografije, John Tagg isti\u010de kako je na njen razvoj klju\u010dni utjecaj imao razvoj potro\u0161a\u010dke kulture u XIX. stolje\u0107u.<\/a>[43<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Utjecaj kapitalizma na razvoj fotografskih \u017eanrova Tagg obja\u0161njava rastom potra\u017enje fotografskih portreta me\u0111u pripadnicima srednje i ni\u017ee srednje klase u XIX. stolje\u0107u, te njihovim nastojanjem da prisvoje simbole vi\u0161eg dru\u0161tvenog polo\u017eaja. Iako su fotografski portreti, zahvaljuju\u0107i razvoju tehnike i rastu dru\u0161tvenog standarda, bili dostupni i pripadnicima manje imu\u0107nih slojeva, oni su i dalje podsje\u0107ali na dru\u0161tvenu nadmo\u0107 aristokracije, \u010diji su pripadnici do tog doba bili jedini naru\u010ditelji vlastitih portreta. Upravo dagerotipiju, i ne\u0161to kasnije kartu posjetnicu Tagg prepoznaje kao od presudnog zna\u010daja za uspostavljanje naro\u010dite industrije, \u010diji su potro\u0161a\u010di<\/em> bili vo\u0111eni prihva\u0107anjem konvencionalnih izuma i \u017eanrova tradicionalne umjetnosti.<\/a>[44<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Razvoj ove industrije vodio je uspostavljanju prakse masovnog reproduciranja \u010ditavog niza konvencija ve\u0107 utvr\u0111enih u okvirima portretnog \u017eanra u slikarstvu, \u010dime su, kako smatra, bitno odre\u0111eni i kreativni potencijali nove tehnologije.<\/p>\n

Na vezu izme\u0111u fotografskog portreta XIX. stolje\u0107a i bur\u017eoaske kulture ukazuje i Suren Lalvani. Zahvaljuju\u0107i reproduciranju konvencionalnih obrazaca poziranja, te podra\u017eavanjem konvencija odijevanja, fotografski su portreti, kako isti\u010de, podr\u017eavali kapitalisti\u010dke vrijednosti poput dr\u017eave-nacije, obitelji i pojedinca. Iako fotografija nije samostalno utjecala na razvoj bur\u017eoaskog ideala, ve\u0107 ovome treba zahvaliti i posebnim pseudonau\u010dnim disciplinama poput fiziognomike i frenologije, ona je u velikoj mjeri sudjelovala u u\u010dvr\u0161\u0107ivanju naro\u010ditog sustava vrijednosti koji je putem usvajanih modela prikazivanja bio reproduciran. Bur\u017eoaska misao je, kako dalje zapa\u017ea, zahvaljuju\u0107i utjecaju na ekonomiju slikovne razmjene utjecala na razvoj portretne prakse, dok je ova praksa istovremeno postajala model razvoja naro\u010ditog „re\u017eima spektakla“.<\/a>[45<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>\n<\/p>\n

Ulogu fotografije u u\u010dvr\u0161\u0107ivnju tzv. dru\u0161tva spektakla<\/em>, posebno je istaknuo Guy Debord. U svojoj \u010duvenoj studiji Dru\u0161tvo spektakla<\/em>, Debord analizira procese u kojima dru\u0161tvo spektakla apsorbira modernog \u010doveka u svijet iluzija i la\u017ene svijesti. U ovom, kako ka\u017ee, „trajnom opijumskom ratu“, spektakl se utemeljuje kao „ogromna i nedostupna realnost koja se nikad ne dovodi u pitanje“. Uklju\u010dena u proces masovne medijske distribucije poruka, fotografija, prema iznijetom shva\u0107anju, postaje sredstvo udaljavanja javnosti od sudjelovanja u dru\u0161tvenom \u017eivotu.<\/a>[46<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Prikrivaju\u0107i postoje\u0107e konflikte, te odvra\u0107aju\u0107i pa\u017enju javnosti s promi\u0161ljanja bitnih dru\u0161tvenih tema, a kroz konstruiranje svojevrsnog spektakla trivijalnih i bizarnih doga\u0111aja, reproducirana i masovno distribuirana putem medija javnog komuniciranja, fotografija postaje uklju\u010dena u \u0161iri proces u\u010dvr\u0161\u0107ivanja ideologije modernog industrijskog kapitalisti\u010dkog dru\u0161tva.<\/p>\n

Sna\u017ean razvoj fotografske tehnologije, ali i fotografskih \u017eanrova, zapo\u010det ve\u0107 u XIX., a potom nastavljen tijekom XX. i XXI. stolje\u0107a, u mnogome je bio podr\u017ean ja\u010danjem potro\u0161a\u010dkog dru\u0161tva. Dovode\u0107i u vezu razvitak fotografije i uspon kapitalizma, Anandi Ramamurti uo\u010dava da se fotografija razvijala kao kulturna alatka koja je vremenom preobra\u017eena u potro\u0161nu robu, istovremeno slu\u017ee\u0107i i kao sredstvo komunikacije potro\u0161a\u010dke kulture.<\/a>[47<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Susan Sontag posebno nagla\u0161ava vezu izme\u0111u proizvodnje fotografskih prikaza i reproduciranja ideologije. Prema njenom mi\u0161ljenju, hiperprodukcija fotografskih slika, do koje \u0107e do\u0107i tijekom XX. stolje\u0107a, odgovara mehanizmu odr\u017eanja potro\u0161a\u010dke kulture, koja stvarnu slobodu zamjenjuje slobodnom potro\u0161njom prikaza, dok se istovremeno, zahvaljuju\u0107i brzoj promjeni medijski posredovanih fotografskih slika, uvodi la\u017ena svijest o djelovanju dru\u0161tvenih promjena.<\/a>[48<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Uklju\u010divanje fotografije u odr\u017eanje dru\u0161tva spektakla, te usmjeravanje njenog razvoja nametnutim zahtjevom da odgovori potrebi za hiperprodukcijom slika stvarnog, jednako je utjecalo na razvoj fotografske tehnologije i fotografskih \u017eanrova, koliko i na \u0161irenje fotografske prakse. S hiperprodukcijom dokumentarnih fotografija, masovno distribuiranih putem medija javnog komuniciranja, ja\u010dala je i praksa masovnog produciranja amaterskih fotografskih zapisa koji prikazuju doga\u0111anja iz privatnog \u017eivota, namijenjenih stvaranju obiteljskih albuma kao svojevrsnih zbirki dokumenata o privatnom \u017eivotu. Iako prvenstveno namjenjeni osobnoj upotrebi, prikazivanju \u010dlanovima obitelji ili bliskim prijateljima, obiteljski fotografski albumi bri\u017eljivo su sastavljani, prenose\u0107i na pripadnike ni\u017eih ekonomskh slojeva mo\u0107 da, makar i u ograni\u010denim uvjetima, kontroliraju na\u010din na koji \u0107e biti prikazani. Usvajanje modela fotografskog prikazivanja, razvijanih za potrebe medijske industrije, u amaterskim fotografijama koje prikazuju obiteljsko okru\u017eenje i osobne odnose, ne utemeljuje se nu\u017eno kao pokazatelj suglasnosti s dominantnom ideologijom, ve\u0107 i kao poku\u0161aj kontrole produciranja zna\u010denja kojima su dru\u0161tveni odnosi odre\u0111eni. Upravo zahvaljuju\u0107i ovome bi i bilo pogre\u0161no zanemariti borbeno djelovanje ovakve prakse.<\/p>\n

Medijsko posredovanje fotografskih prikaza iz privatnog \u017eivota, ja\u010danjem dru\u0161tva spektakla i tzv. medijske kulture, sve vi\u0161e je bilo usmjeravano prema distribuiranju fotografija poznatih li\u010dnosti, koje su u funkciji proizvodnje senzacionalnog. Fotografski \u017eanrovi, bilo da je rije\u010d o onim koji su naslije\u0111eni iz XIX. stolje\u0107a ili onima koji su razvijani za potrebe medijske industrije, podre\u0111eni potrebi da podr\u017ee narative koji se \u0161ire putem medija javnog komuniciranja, razvijali su repertoar modela prikazivanja s precizno diferenciranim zna\u010denjima, koje iako svoju puno\u0107u dobivaju tek kontekstualizacijom, pretpostavljaju smjernice kojima bi trebalo osigurati jasno\u0107u dominantnog koda, iako ovaj, u procesu usvajanja zna\u010denja ne mora i biti prihva\u0107en.<\/p>\n

Produciranje modela prikazivanja podre\u0111enih medijskom distribuiranju ideolo\u0161ki usmjeravanih zna\u010denja, ostvarilo je vi\u0161estruke efekte u kontaktu s medijskim korisnicima. Na nivou \u010ditanja medijskih tekstova, medijski korisnici zadr\u017eali su jednako mogu\u0107nost usvajanja dominantnih zna\u010denja, koliko i kontrolu nad zna\u010denjskom produkcijom kroz oslanjanje na dogovoreni ili opozitni kod, ostvaruju\u0107i na taj na\u010din i mo\u0107 da medijski razvijene modele prikazivanja, kao i u\u010dvr\u0161\u0107ene mehanizme produciranja zna\u010denja, uklju\u010de u popularnu kulturu i izlo\u017ee djelovanju sila popularnog.<\/a>[49<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> S druge strane, na nivou produciranja amaterskih fotografskih zapisa, usvajanje medijski razvijenih modela prikazivanja, istovremeno je zna\u010dilo i mogu\u0107nost njihove primjene u snimanju fotografija iz privatnog \u017eivota. Usvajanje medijski utemeljenih modela prikazivanja i u\u010dvr\u0161\u0107enih modela produciranja zna\u010denja, te njihova primjena na izradu fotografija iz privatnog \u017eivota koje nisu namijenjene medijskoj distribuciji, \u010dak i u slu\u010daju kada amaterska fotografija dosljedno ponavlja postupke medijske industrije, ne zna\u010di nu\u017eno suglasnost s postoje\u0107im poretkom. Prijenos produciranja ideolo\u0161ki usmjerenih modela prikazivanja i kodiranja zna\u010denja iz javne sfere u sferu privatnog, iako kao svoj uzrok mo\u017ee pretpostaviti suglasnost s ideologijom koja se putem usvojenih modela reproducira, ipak ovu suglasnost ne podrazumijeva, jednako kao \u0161to nu\u017eno ne pretpostavlja aktivnost putem koje se odgovaraju\u0107a ideologija reproducira. Ve\u0107 sama primjena medijskih modela prikazivanja i vezivanje \u017eeljenih zna\u010denja za prikaze iz privatnog \u017eivota, destabilizira autoritet medijskih narativa, uvode\u0107i sumnju ne samo u istinitost, ve\u0107 i u izuzetnost medijski posredovanog spektakla. Globalni spektakl, u izvjesnim oblicima svog manifestiranja, postaje dio privatnih narativa, koji jednako potvr\u0111uju vjeru u postojanje globalnog spektakla, koliko i saznanje u mogu\u0107nost njegovog konstruiranja putem fotografskih prikaza.<\/p>\n

Razmatranje usvajanja medijski konstruiranih modela fotografskog prikazivanja, kao i u\u010dvr\u0161\u0107enih mehanizama produciranja zna\u010denja, te njihove primjene u produciranju amaterskih fotografija, kao i u postupku sastavljanja obiteljskih albuma namijenjenih privatnoj upotrebi, name\u0107e dvostruki fokus. S jedne strane, ovakav postupak mogu\u0107e je sagledati kao izraz suglasnosti s ideologijom koja se u usvojenim modelim reprezentacije reproducira, te otuda i kao postupak pretvaranja (kao hotimi\u010dnog obmanjivanja drugih), odnosno simuliranja (kao svojevrsnog samouvjeravanja) zra\u010denja<\/em> globalnog spektakla u sferi privatnog. Dok s druge strane, zahvaljuju\u0107i mogu\u0107nosti alternativne upotrebe, jednako mo\u017ee postati dio popularne kulture, te ga je mogu\u0107e sagledati i kao izraz otpora silama dominacije.<\/p>\n

Budu\u0107i da medijski posredovana fotografija sudjeluje u izgradnji mita, kao drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava, to upotreba modela prikazivanja i produciranja zna\u010denja koje uspostavlja medijsko distribuiranje fotografskih zapisa, zapravo predstavlja izraz prisvajanja drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava. Suglasno uo\u010denom dvostrukom fokusu, prisvajanje drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava mo\u017ee biti provedeno s ciljem usugla\u0161avanja sa stupnjem ra\u0161irenosti ideologije koja se u usvojenom semiolo\u0161kom sustavu reproducira, jednako kao i s ciljem promi\u0161ljanja popularne upotrebe mita. U prvom slu\u010daju, analiza je usmjerena na ispitivanje suglasnosti, dok je u drugom ona okrenuta razmatranju aktualiziranih strategija otpora. Pregovaranje zna\u010denja, u tom smislu, nije uvjetovano samo procesom \u010ditanja, a u ovisnosti o prihva\u0107enom kodu, ve\u0107 i iskustvom aktivne upotrebe metajezika, bez obzira je li rije\u010d o njegovom ponavljanju u sferi privatnog, koje uvijek pretpostavlja razotkrivanje mehanizama njegovog \u0161irenja, ali i izvjesno iskrivljenje, ili je pak rije\u010d o njegovom uklju\u010divaju u popularnu kulturu (popularno kori\u0161tenje mita), pri \u010demu ideolo\u0161ki oblikovana zna\u010denja bivaju podvrgnuta reviziji sila popularnog.<\/p>\n

Na prijelazu iz XX. u XXI. stolje\u0107e, na djelu je jo\u0161 jedna dalekose\u017ena promjena kojom je stabilnost mita, kao drugostupanjskog semiolo\u0161kog sustava, uzdrmana. Mogu\u0107nost kori\u0161tenja metajezika u sferi privatnog, kroz konstruiranje amaterskih fotografskih prikaza na osnovi usvojenih modela medijskog prikazivanja i produciranja zna\u010denja, namijenjenih osobnoj upotrebi, otvorena jo\u0161 krajem XIX. i po\u010detkom XX. stolje\u0107a, na prijelazu u novi milenij pro\u0161irena je izvaninstitucionalnom distribucijom tekstova. S pove\u0107anom porozno\u0161\u0107u javne sfere, bilo kao posljedicom transformacije odnosa privatnog i javnog, a koja svoj najdjelotvorniji izraz pronalazi u ja\u010danju dru\u0161tvenih mre\u017ea, bilo kao posljedicom promjena unutar komunikacijskih institucija, koje se ogledaju u razvoju participativnog novinarstva, izvaninstitucionalnom \u0161irenju informacija na planetarnom nivou, itd., izvaninstitucionalna upotreba metajezika izlazi iz uskih okvira privatne upotrebe, uklju\u010duju\u0107i se u proces masovne znakovne produkcije.<\/p>\n

Upotrebu metajezika, u uvjetima razvijene mogu\u0107nosti izvaninstitucionalne masovne produkcije tekstova, bilo bi pogre\u0161no shvatiti kao manje djelotvorno sredstvo u razaranju mita u odnosu na njegovo popularno kori\u0161tenje. Suprotno popularnom kori\u0161tenju koje razotkriva mit, bilo kroz razgoli\u0107enje mehanizama njegovog \u0161irenja i produciranja zna\u010denja, bilo kroz parodiranje samog mita, a \u0161to se u izvjesnom smislu mo\u017ee usporediti s onim \u0161to Barthes naziva mitifikacijom mita, odnosno, proizvodnjom umjetnog mita kao tre\u0107estupanjskog semiolo\u0161kog sustavnog, masovno distribuiranje oblika izvaninstitucionalne upotrebe metajezika, rezultira u\u010dvr\u0161\u0107ivanjem popularnog mita, kao tre\u0107estupanjskog semiolo\u0161kog sustava koje stvaraju sile otpora, a kojim se djelovanje mita zaklanja.<\/p>\n

Za razliku od Barthesovog koncepta mitifikacije samog mita, ili popularnog kori\u0161tenja mita u duhu Fiskeovog razumijevanja snaga popularnog, popularni mit se ne utemeljuje u suprotstavljanju metajeziku, ve\u0107 u parazitskom izrastanju na njegovoj tradiciji. Svoj izraz on ne pronalazi u razotkrivanju mehanizama \u0161irenja metajezika, nego u slobodnom kori\u0161tenju njegovih potencijala. Ovdje je rije\u010d o izvjesnoj suglasnosti, ali ne o suglasnosti pot\u010dinjenih sa zna\u010denjskom produkcijom ostvarenom djelovanjem metajezika, ve\u0107 o suglasnosti da se nametnuti mehanizmi prijenosa zna\u010denja primjene na nivou tekstualne produkcije koju ostvaruju snage popularnog. Budu\u0107i da ovdje nije rije\u010d o reproduciranju metajezika, ve\u0107 o slobodnom kori\u0161tenju mehanizama na kojima se on temelji, to ova suglasnost ima dalekose\u017ene posljedice. <\/p>\n

Nasuprot popularnom kori\u0161tenju mita ili pregovaranju koje snage popularnog ostvaruju na nivou metajezika, popularni mit ne razotkriva mehanizme metajezi\u010dke zna\u010denjske produkcije niti sudjeluje u njenom usmjeravanju, nego razara potencijale njenog djelovanja. Mehanizme metajezi\u010dne zna\u010denjske produkcije popularni mit preuzima za proizvodnju simuliranih metajezi\u010dnih oblika, odvojenih od puno\u0107e koju na nivou metajezika posjeduju. Uklju\u010deni u tekstualnu produkciju u kojoj referiraju jo\u0161 jedino na sebe same, ovi metajezi\u010dki oblici na nivou popularnog mita transformiraju se u prazne ozna\u010ditelje, koji jo\u0161 jedino zra\u010de fascinacijom vlastitih modela. Pro\u0161iruju\u0107i polje djelovanja mehanizama metajezi\u010dne produkcije zna\u010denja njihovim uklju\u010divanjem u odr\u017eanje igre praznih ozna\u010ditelja, popularni mit neutralizira efekte metajezi\u010dnog djelovanja, inauguriraju\u0107i eru u kojoj slabe potencijali tekstualnog nametanja klasne izuzetnosti.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[30<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Leak, Andrew, Mythologies<\/em>, Grant and Cutler, London, 1994, str. 29.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[31<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Barthes, Roland, Knji\u017eevnost, mitologija, semiologija<\/em> (prev. Ivan \u010colovi\u0107), Nolit, Beograd, str. 269.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[32<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Isto, str. 270.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[33<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIsto, str. 271.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[34<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Up. Le\u0161i\u0107, Andrea, Bahtin, Bart, strukturalizam: knji\u017eevnost kao spoznaja i mogu\u0107nost slobode<\/em>, Slu\u017ebeni glasnik, Beograd, 2011, str. 160.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[35<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Le\u0161i\u0107, Andrea, Bahtin, Bart, strukturalizam: knji\u017eevnost kao spoznaja i mogu\u0107nost slobode<\/em>, Slu\u017ebeni glasnik, Beograd, 2011, str. 160.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[36<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIsto, str. 156.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[37<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Lotman, M. Yuri, The Structure of the Artistic Text<\/em> (prev. Gail Lenhoff, Ronald Vroon), Michigan Slavic Contributions, Ann Arbor, 1977, str. 9. <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[38<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUp. Fiske, John, Popularna kultura<\/em> (prev. Zoran Paunovi\u0107), Clio, Beograd, 2001.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[39<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Isto.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[40<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Holand, Patri\u0161a, „U za\u010daranom\u00a0 krugu doma i izvan njega“, u: Vels, Liz (ur.), Fotografija: kriti\u010dki uvod<\/em> (prev. Katarina Radovi\u0107, Paula Miklo\u0161evi\u0107 Muhur), Clio, Beograd, 2006, str. 161.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[41<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMcClintock, Anne, Imperial Leather: Race, Gender and Sexuality in the Colonial Conquest<\/em>, Routledge, London, 1995, str. 207.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[42<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nWells, Liz (ur.), Fotografija: kriti\u010dki uvod<\/em> (prev. Katarina Radovi\u0107, Paula Miklo\u0161evi\u0107 Muhur), Clio, Beograd, 2006, str. 169-170. <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[43<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nTagg, John, „Democracy of the Image: Photographic Portraiture and Commodity Production“, u: The Burden of Representation: Essays on Photographies and Histories<\/em>, London, Macmillan, 1988, str. 37. <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[44<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Isto, str. 50.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[45<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Lalvani, Suren, Photography Vision, and the Production of Modern Bodies<\/em>, State University of \u00a0New York Press, Albany, 1996, str. 82.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[46<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Debord, Guy, Dru\u0161tvo Spektakla<\/em> (prev. Aleksa Golijan), Porodi\u010dna biblioteka, Beograd, 2003.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[47<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Wells, Liz (ur.), nav. d., str. 263.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[48<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

Sontag, Susan, On Photography<\/em>, Penguin, Harmondsworth, 1979, str. 178-179.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[49<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUp. Hall, Stuart, „Encoding\/Decoding“ (1980), u: Durring, Simon (ur.), The Cultural Studies Reader<\/em>, Routledge, London, 1993. i Fiske, John, nav. d.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura: <\/strong><\/p>\n

Bart, Rolan, Knji\u017eevnost, mitologija, semiologija<\/em> (prev. Ivan \u010colovi\u0107), Nolit, Beograd.<\/p>\n

Debor, Gi, Dru\u0161tvo Spektakla<\/em> (prev. Aleksa Golijan), Porodi\u010dna biblioteka, Beograd, 2003.<\/p>\n

Fisk, D\u017eon, Popularna kultura<\/em> (prev. Zoran Paunovi\u0107), Clio, Beograd, 2001.<\/p>\n

Hall, Stuart, „Encoding\/Decoding“ (1980), u: Durring, Simon (ur.), The Cultural Studies Reader<\/em>, Routledge, London, 1993.<\/p>\n

Holand, Patri\u0161a, „U za\u010daranom\u00a0 krugu doma i izvan njega“, u: Vels, Liz (ur.), Fotografija: kriti\u010dki uvod<\/em> (prev. Katarina Radovi\u0107, Paula Miklo\u0161evi\u0107 Muhur), Clio, Beograd, 2006.<\/p>\n

Lalvani, Suren, Photography Vision, and the Production of Modern Bodies<\/em>, State University of\u00a0 New York Press, Albany, 1996.<\/p>\n

Leak, Andrew, Mythologies<\/em>, Grant and Cutler, London, 1994.<\/p>\n

Le\u0161i\u0107, Andrea, Bahtin, Bart, strukturalizam: knji\u017eevnost kao spoznaja i mogu\u0107nost slobode<\/em>, Slu\u017ebeni glasnik, Beograd, 2011.<\/p>\n

Lotman, M. Yuri, The Structure of the Artistic Text<\/em> (prev. Gail Lenhoff, Ronald Vroon), Michigan Slavic Contributions, Ann Arbor, 1977.<\/p>\n

McClintock, Anne, Imperial Leather: Race, Gender and Sexuality in the Colonial Conquest<\/em>, Routledge, London, 1995.<\/p>\n

Sontag, Susan, On Photography<\/em>, Penguin, Harmondsworth, 1979.<\/p>\n

Tagg, John, „Democracy of the Image: Photographic Portraiture and Commodity Production“, u: The Burden of Representation: Essays on Photographies and Histories<\/em>, London, Macmillan, 1988.<\/p>\n

Vels, Liz (ur.), Fotografija: kriti\u010dki uvod<\/em> (prev. Katarina Radovi\u0107, Paula Miklo\u0161evi\u0107 Muhur), Clio, Beograd, 2006.<\/p>\n

 <\/p>\n

Photo Albums as the Instrumentality of building a popular Myth<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

The article analyzes the popular myth production. The popular myth is seen as the result of a popular production that uses the material of metalanguage as a secondary semiological system. Unlike the mytification of the myth (Barthes), or the popular use of myth (in the manner of John Fiske), popular myth develops by popular use of the potentials of metalanguage. Popular myth uses the mechanisms of meaning production, that metalanguage develops, to transform its forms into empty signifiers. In that way, the popular myth neutralize the effects of metalanguage, inaugurating an era in which weakens the potentials of ideological textual production<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> art theory, media theory, myth, philosophy of media, photography, popular culture, semiology, semiotics.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

\n  3(4)#4 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n

UDK 316.744-053.6
Prethodno priop\u0107enje
Preliminary communication
\nPrimljeno: 17.3.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Jelena Maksimovi\u0107 i Zorica Stanisavljevi\u0107 Petrovi\u0107<\/span><\/p>\n

Filozofski fakultet, Univerzitet u Ni\u0161u, Srbija<\/p>\n

jelena.maksimovic@filfak.ni.ac.rs
\nzorica.stanisavljevic.petrovic@filfak.ni.ac.rs<\/p>\n

Teorijsko-metodolo\u0161ka zasnovanost
istra\u017eivanja utjecaja medija
\nna adolescente<\/span><\/strong><\/a>[50<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (458 KB), Hrvatski, Str. 472 – 486
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Prou\u010davanje medija i njihovih odnosa prema promjenama u odgojno-obrazovnim strujanjima vrlo je zna\u010dajna i popularna pojava. Dana\u0161nji mladi \u017eive i odrastaju s medijima kao sastavnim dijelom vlastite socijalizacije i odgoja. Predmet istra\u017eivanja usmjeren je na prou\u010davanje terijsko-metodolo\u0161ke zasnovanosti utjecaja medija na adolescente. Rezultati istra\u017eivanja potvrdili su hipoteze da adolescenti najvi\u0161e koriste televiziju i internet, da mediji razvijaju socijalne oblike pona\u0161anja adolescenata, ali i odre\u0111ene forme antisocijalnog pona\u0161anja (nasilje, agresija), da se mladi \u017eele ugledati na poznate osobe koje se promoviraju putem medija, da je fizi\u010dka neaktivnost djece pove\u0107ana uslijed ve\u0107e izlo\u017eenosti medijima, i da dru\u0161tvena mre\u017ea (Facebook) negativno utje\u010de na mlade (p<0.01). \n<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> mediji, teorijsko-metodolo\u0161ke funkcije, adolescenti, internet, Facebook.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Uvod<\/strong><\/p>\n

Savremeno dru\u0161tvo i svakodnevni \u017eivot \u010dovjeka gotovo da je nemogu\u0107e zamisliti bez utjecaja medija. Porast znanstveno-tehnolo\u0161kih znanja, sve ve\u0107a digitalizacija u oblasti medija i njihovo sve ve\u0107e prisustvo u \u017eivotu suvremenog \u010dovjeka utje\u010de na promjene u na\u010dinu \u017eivljenja, pona\u0161anju, sustavu vrijednosti. Zna\u010dajna uloga medija u dru\u0161tvu izaziva pa\u017enju brojnih istra\u017eiva\u010da razli\u010ditih profila: sociologa, psihologa, pedagoga, koji nastoje s razli\u010ditih aspekata sagledati efekte sveprisutne “medijske revolucije”. Me\u0111utim, i pored brojnih prou\u010davanja i istra\u017eivanja razli\u010ditih medija i razli\u010ditih teorijsko-metodolo\u0161kih pristupa u istra\u017eivanjima, implikacije burnog i intenzivnog razvoja medija, kako na dru\u0161tvo u cjelini, tako i na pojedinca, je te\u0161ko sagledati. Izvjesno je, me\u0111utim, da je rije\u010d o izuzetno zna\u010dajnim implikacijama, jer nova medijska realnost oblikuje \u017eivot suvremenog \u010dovjeka, a time i samog dru\u0161tva. Svojim utjecajem mediji djeluju na oblikovanje na\u0161ih estetskih, ali i eti\u010dkih i politi\u010dkih stavova, bude \u010dovjekovu ma\u0161tu, grade sustav vrijednosti, postavljaju norme pona\u0161anja.<\/p>\n

U tom kontekstu, posebno je zna\u010dajno razmotriti utjecaj medija na djecu i mlade li\u010dnost, koji se jo\u0161 uvijek nalaze u procesu formiranja i razvoja. Poznato je da su djeca, \u010dak i najmla\u0111i uzrast, strastveni TV gledatelji, da se njihova slika svijeta u ve\u0107oj meri formira pod utjecajem malih ekrana, nego pod utjecajem roditelja ili odgojno-obrazovnih institucija. Na starijim uzrastima, u periodu adolescencije, dominaciju preuzimaju drugi mediji, prije svega internet, kao mo\u0107no sredstvo komunikacije, ali i socijalizacije i odgoja. Takve spoznaje potenciraju brojna pitanja vezana za odnos odgoja i medija: kakav je me\u0111usobni odnos procesa odgoja i obrazovanja i medija; koji su mediji najutjecajniji, na koji na\u010din oni djeluju i kakve implikacije ostavljaju kada je u pitanju razvoj mlade osobe; u kojoj mjeri je pona\u0161anje mladih uvjetovano djelovanjem medija; mogu li se i na koji na\u010din mediji koristiti u svrhe odgoja i obrazovanja; u kojoj mjeri su suvremeni mediji prisutni u institucijama za odgoj i obrazovanje, kao i kolika je mo\u0107 (ili nemo\u0107) nastavnika, kada je rije\u010d o odgojnom djelovanju medija.<\/p>\n

 <\/p>\n

Odgoj i mediji<\/strong><\/p>\n

Poznato je kako odgoj predstavlja stalnu i nu\u017enu kategoriju ljudi i njihovog \u017eivota, te da se u skladu s tim, odgoj razvija i mijenja ovisno o dru\u0161tvenim uvjetima u kojima se odvija. Najop\u0107enitije re\u010deno odgoj se mo\u017ee odrediti kao dru\u0161tvena praksa ljudi, kao dru\u0161tveno-pedago\u0161ki proces razvoja \u010dovjekove individualne i dru\u0161tvene osobnosti (Potkonjak i sar., 1989). U u\u017eem smislu, odgoj \u010dini sustav aktivnosti, djelatnosti i procesa u kojima subjekti u interakciji i komunikaciji planiraju, organiziraju, ostvaruju, vrednuju i usmjeravaju razvoj dispozicionog potencijala u pravcu njegove potpune diferencijacije i integracije, kao i razvoj \u010dovjekove dru\u0161tvene osobnosti i samosvijesti za samostalan, slobodan, univerzalno oslobodila\u010dki, kreativan i me\u0111uzavisan \u017eivot u dru\u0161tvenoj zajednici ljudi. U skladu s tim mo\u017ee se zaklju\u010diti kako je odgoj uvijek rezultat namjere ili svjesnog planiranja i organiziranja odre\u0111enih aktivnosti, djelatnosti i procesa, koji su uvijek posredovani odre\u0111enim ciljevima i zadacima. Za razliku od toga, utjecaji medija su neintencionalni, spontani, uglavnom bez precizno odre\u0111enih odgojnih ciljeva i zadataka, kao i sadr\u017eaja koji vode k ostvarenju zacrtanih ciljeva. Na prvi pogled, \u010dini se da je rije\u010d o sasvim razli\u010ditim utjecajima i da me\u0111u njima gotovo i ne postoje dodirne to\u010dke. Jo\u0161 zna\u010dajnije razlike prisutne su kada se pitanje odnosa odgoja i medija prenese u institucionalni kontekst. Naime, dok se odgoj ostvaruje putem sustava institucija (pred\u0161kolske ustanove, \u0161kole) u kojima se odgojno djelovanje odvija prema unaprijed zacrtanim planovima i programima, s jasno odre\u0111enim ciljevima, zadacima i sadr\u017eajima, djelovanje medijskih institucija je, kada je u pitanju odgojno djelovanje, znatno manje planski i sustavno organizirano (posebno ako se ima u vidu komercijalni karakter aktualnih medijskih ku\u0107a). Shodno tome, pojedini autori medije vide kao paralelne sustave odgoja i obrazovanja koji djeluju izvan \u0161kolskog sustava. Prema navodima Ka\u010dapora (1999) u usporedbi sa \u0161kolom mediji imaju sljede\u0107e karakteristike:<\/p>\n

    \n
  1. ponuda se mo\u017ee birati (izbor programa, izbor sadr\u017eaja) i naj\u010de\u0161\u0107e se koriste u slobodno vrijeme, kao odmor ili relaksacija;<\/span><\/li>\n
  2. za razliku od ponude koju daje \u0161kola, od medija se ne o\u010dekuju nu\u017eno vidljivi ishodi, ni u pona\u0161anju, ni u bilo kakvom iskazanom uspjehu;<\/span><\/li>\n
  3. mediji se prate krajnje neobavezno,<\/span><\/li>\n
  4. ovisno o emisiji, odnosno, vje\u0161tini producenta, za pra\u0107enje programa nije potrebno ulaganje napora, jer se i ozbiljne teme mogu pratiti s relativno malim naporima.<\/span><\/li>\n<\/ol>\n

    Na osnovi izlo\u017eenog, jasno se mo\u017ee vidjeti kako u djelovanju na u\u010denike izme\u0111u ovih sustava postoje razlike. Imaju\u0107i u vidu intencionalnost djelovanja, kao i plansku usmjerenost i organiziranost, mo\u017ee se zaklju\u010diti da odgojno djelovanje putem sustava institucija ima zna\u010dajniji, odnosno “mo\u0107niji” utjecaj na razvoj i formiranje li\u010dnosti, od utjecaja koji dolazi od strane medija. Me\u0111utim, svakodnevica na\u0161eg \u017eivota, ali i znanstvena istra\u017eivanja (posebno ona koja istra\u017euju vrijeme koje mladi provode uz medije) name\u0107u potrebu za preispitavanjem ovako postavljene tvrdnje.<\/p>\n

    Ako se ima u vidu potencijal suvremenih medija, posebno obrazovni, s pravom se mo\u017ee re\u0107i da pitanje odnosa medija i odgoja danas postaje sve aktualnije. Prou\u010davanjem referentne pedago\u0161ke literature dolazi se do zaklju\u010dka da su pitanja medija skoro uvijek zauzimala zna\u010dajno mjesto u pedago\u0161kim ud\u017ebenicima i periodici. Naime, u ve\u0107em broju u\u017ebenika s podru\u010dja pedagogije ukazuje se na ulogu medija u procesu odgoja i obrazovanja (Orlovi\u0107, Potkonjak i Trnavac, 1974; Trnavac i \u0110or\u0111evi\u0107, 1995; Vlahovi\u0107 i sur., 1996; Suzi\u0107, 2005). Pojedini autori (Trnavac i \u0110or\u0111evi\u0107, 1995: 107) \u010dak navode da je odgoj uvjetovan “razvojem sredstava masovnog komuniciranja, isti\u010du\u0107i zna\u010daj tiska, radija i filma”. U prilog tome isti autori navode kako je u odgoju sve ve\u0107i zna\u010daj izvanu\u010dioni\u010dkih izvora znanja posebno listova za djecu, televizijskih emisija, filmova, enciklopedija, znanstveno-popularne literature, javnih manifestacija i sl. Smatra se da se pod utjecajem medija \u0161ire i propagiraju op\u0107edru\u0161tvene vrijednosti, koje kod pojedinaca u\u010dvr\u0161\u0107uju dru\u0161tveno prihva\u0107ena uvjerenja i stavove. U tom pogledu posebno se ukazuje na odgojne vrijednosti tiska, radija, televizijskih emisija koje utje\u010du na oblikovanje li\u010dnosti pojedinaca.<\/p>\n

    Sli\u010dno tome, Ka\u010dapor (1999: 43) ukazuje da je kraj XX. stolje\u0107a obilje\u017een prodorom komunikacijskih tehnologija te da dolazi do “pro\u017eimanja sustava odgoja i obrazovanja novim tehnologijama \u0161irenja i obrade informacija, audio-vizualnom i informati\u010dkom tehnologijom”. U tom kontekstu on otvara pitanje utjecaja medija na obrazovanje, posebno na primjenu nastavnih metoda i ulogu pedagoga i nastavnika od kojih se o\u010dekuju promjene u skladu s razvojem novih medija. <\/p>\n

    Suvremeni autori (Borovica i Kostovi\u0107, 2011) sve vi\u0161e ukazuju na porast uloge medija u procesima odgoja i obrazovanja, a neki od njih smatraju da su suvremeni mediji, masmediji, tehnolo\u0161ke i informacijske tehnologije i sredstva komunikacije “potisnuli \u0161kole”. U tom kontekstu, kako zaklju\u010duju autorice, dolazi do svojevrsnog paradoksa u kojem tehnolo\u0161ka i informacijska revolucija sada uvjetuju novu, obrazovnu revoluciju. Promjena obrazovanja, \u0161kole i \u0161kolskog sustema je, dakle, u velikoj mjeri izazvana i determinirana razvojem medija i njihovom primjenom u institucionalnom, prije svega \u0161kolskom kontekstu, \u010dime se pitanje odnosa odgoja i medija postavlja na vi\u0161i, ali i kvalitativno druga\u010diji nivo.U tom kontekstu javlja se potreba za istra\u017eivanjima novih odnosa medija i odgoja, u smislu promjena i inoviranja odgojno-obrazovnog rada.<\/p>\n

    Danas je poznato da mediji \u010dine sastavni dio \u017eivotnog konteksta odgoja i obrazovanja djece jo\u0161 u pred\u0161kolskom uzrastu. Jo\u0161 u ranom djetinjstvu dijete se susre\u0107e s medijima, televizijska slika je sastavni i gotovo nezaobilazni dio odrastanja. Poruke koje \u0161alju mediji postaju prijem\u010dive na sve ni\u017eim uzrasnim nivoima, te je te\u0161ko sa sigurno\u0161\u0107u ozna\u010diti vrijeme prvog razumijevanja poruke, dok tekstualnu poruku dijete po\u010dinje shva\u0107ati, usporedo s u\u010denjem \u010ditanja. sa svojim djelovanjem mediji su prisutni u obitelji, dru\u0161tvu vr\u0161njaka, u vrti\u0107u, \u0161koli. U su\u0161tini, mediji \u010dine integralni dio procesa odgoja i obrazovanja u kojem djeca konstruiraju svoja znanja, usvajaju informacije, formiraju sustav vrijednosti i usvajaju odre\u0111eno pona\u0161anje. U okviru odgojnog procesa kako u obitelji, tako i u pred\u0161kolskim ustanovama velik dio svoga slobodnog vremena djeca provode uz medije. U tom kontekstu, sasvim opravdano, sve se vi\u0161e govori o potrebi za medijskim opismenjavanjem djece, jo\u0161 kod ranih uzrasta (Stanisavljevi\u0107-Petrovi\u0107, 2011). U procesu daljnjeg rasta i razvoja mediji su vjeran pratitelj dje\u010djeg odrastanja, a njihov utjecaj, \u010dini se, raste s uzrastom djece.<\/p>\n

     <\/p>\n

    Istra\u017eivanja o odnosu odgoja, medija i adolescenata<\/strong><\/p>\n

    Zanimanje istra\u017eiva\u010da za prou\u010davanje odnosa medija i obrazovanja iz godine u godinu bilje\u017ei sve ve\u0107i porast. Istra\u017eiva\u010di razli\u010ditih profila i teorijskih orijentacija se sve vi\u0161e bave istra\u017eivanjem utjecaja medija na razli\u010dite aspekte razvoja li\u010dnosti i u razli\u010ditim fazama \u017eivotnog razvoja. U tom kontestu od zna\u010daja su istra\u017eivanja utjecaja medija u pojedinim periodima odrastanja, posebno onim koji se smatraju “kriti\u010dnim”, odnosno posebno senzibilnim i prijem\u010divim za vanjske utjecaje.<\/p>\n

    Premda je posljednjih godina pa\u017enja istra\u017eiva\u010da usmjerena k medijima, rezultati istra\u017eivanja ukazuju da istra\u017eiva\u010di imaju podijeljena shva\u0107anja o djelovanju suvremenih medija na mlade. Dok mnogi isti\u010du pozitivno djelovanje medija (mogu\u0107nost da se pro\u0161ire saznanja, razvije ma\u0161ta i kreativnost, poja\u010da me\u0111usobna povezanost i tolerancija) drugi ukazuju na negativne implikacije kao \u0161to su: pove\u0107anje otu\u0111enosti me\u0111u mladima, smanjenje fizi\u010dke aktivnosti, ohrabrivanje na destruktivno pona\u0161anje i sl. U tom kontekstu aktualizira se pitanje pristupa u istra\u017eivanju medija, kako bi se do\u0161lo do nekih znanstveno zasnovanih rezultata. Naime, mnogi teoreti\u010dari vi\u0161e- manje, isti\u010du opasnosti utjecaja medija, ali jo\u0161 uvijek “nema nekog posebnog interesa da se cijela stvar istra\u017ei i da se daju konkretni pokazatelji, da se cijela stvar izmjeri i nekim ozbiljnim istra\u017eivanjem verificira (Pavleti\u0107, 2011: 204). U tom pogledu isti\u010de se potreba za ozbiljnim teorijsko-metodolo\u0161kim pristupom u prou\u010davanju utjecaja medija na procese odgoja i obarazovanja. Dotada istra\u017eivanje utjecaja medija ostaje u okvirima neformalnih istra\u017eiva\u010dkih grupa, ili samostalnih istra\u017eiva\u010da, koji nastoje iz svojih perspektiva sagledati utjecaj medija na razne aspekte \u010dovjekove li\u010dnosti. U daljnjem tekstu nastojimo ukazati na istra\u017eivanja koja, prije svega s pedago\u0161kog aspekta, poku\u0161avaju osvijetliti pitanje utjecaja medija na adolescente, mlade li\u010dnosti u procesu razvoja.<\/p>\n

    Mada je svakodnevica adolescenata obojena bojama medija (osobna ra\u010dunala, mobilni telefoni, e-podi, i-phoni, i-book, internet, skype, chat, online kupovina i u\u010denje, online dru\u017eenje i zabavljanje), smatra se da je utjecaj televizije bio i ostao vrlo zna\u010dajan. Televizija je naime mo\u0107an inicijator promjena u ljudskim \u017eivotima, nezaobilazan dio svakog obiteljskog okru\u017eenja, vjeran pratitelj odrastanja u svim fazama \u017eivota. Shodno tome, zna\u010dajnu pa\u017enju istra\u017eiva\u010da na na\u0161im prostorima privla\u010di istra\u017eivanje televizije \u2013 medija koji svakodnevno svojim sadr\u017eajima oblikuje mlade, utje\u010de na njihovo razmi\u0161ljanje i pona\u0161anje. Istra\u017eivanje utjecaja televizije na u\u010denike \u0161estog i sedmog razreda osnovne \u0161kole, realizirano u Novom Sadu ide u prilog tvrdnji da televizijski sadr\u017eaji utje\u010du na razvoj interesa kod mladih (Mari\u0107-Juri\u0161in i Markovi\u0107, 2011). Naime, istra\u017eivanjem je utvr\u0111eno da \u010desto emitiranje nekog sadr\u017eaja, pove\u0107ava razinu zanimanja u\u010denika za taj sadr\u017eaj, odnosno, da postoji povezanost izme\u0111u televizijskih sadr\u017eaja i razvoja pojedinih zanimanja u\u010denika. Ovaj podatak postaje jo\u0161 zna\u010dajniji kada se ima u vidu vrijeme koje mladi provode uz TV ekrane, kao i sadr\u017eaji koje naj\u010de\u0161\u0107e prate. Rezultati istra\u017eivanja pokazuju da 48 % ispitanih pored malih ekrana provede 1-2 sata dnevno, dok je postotak u\u010denika koji uz TV provede 2-4 sata ne\u0161to manji i iznosi, 36,27%. Kada je rije\u010d o sadr\u017eajima koji se na televiziji prate, najve\u0107i broj ispitanih u\u010denika se izjasnio da su to filmovi (43,4%), slijede serije (18,8%), sport (21,7%), zabavne emisije (13,0%) i na kraju edukativne emisije sa skromnih 2,94 posto. Utjecaj medija, posebno u najsenzibilnijim periodima razvoja li\u010dnosti, aktualizira pitanje medijske pismenosti, odnosno, adekvatnog osposobljavanja mladih za kriti\u010dko pra\u0107enje sadr\u017eaja koje mediji nude. Naime, smatra se da \u0161kole kao bazi\u010dne ustanove za odgoj i obrazovanje imaju zna\u010dajnu ulogu u procesu razvoja medijske pismenosti i kulture. U tom smislu zna\u010dajno je istra\u017eiti kako mladi percipiraju ulogu \u0161kole, odnosno, poti\u010de li \u0161kola i na koje na\u010dine razvoj medijske kulture i pismenosti. Rezultati istra\u017eivanja koje je obavljeno na teritoriju grada Ni\u0161a s ciljem da se utvrde razlike u medijskoj kulturi i pismenosti kod u\u010denika s obzirom na spol ukazuju da nema statisti\u010dki zna\u010dajnih razlika kada su u pitanju dje\u010daci i djevoj\u010dice osnovnih \u0161kola. Naime, na uzorku od 142 ispitanika, u\u010denika od V.-VIII. razreda utvr\u0111eno je da ne postoje razlike po spolu kada je rije\u010d o stavovima osnovaca o potencijalima \u0161kole na podru\u010dju razvoja medijske pismenosti i kulture. Rezultati istra\u017eivanja ukazuju da i u\u010denici i u\u010denice smatraju da najve\u0107i potencijal \u0161kole \u010dine satovi informatike na kojima se upoznaju s novim tehnologijama i dobivaju zna\u010dajne informacije o novim izvorima znanja. Najve\u0107i broj osnovaca njih 34,5% smatra da su satovi informatike zanimljivi i da na njima od nastavnika dobivaju i druge informacije o radu na ra\u010dunalu i kori\u0161tenju interneta. Postotak dje\u010daka i djevoj\u010dica koje dijele ovakvo mi\u0161ljenje je gotovo ujedna\u010den, jer 35,2% u\u010denika i 33,8% u\u010denica je u potpunosti suglasno s navedenom tvrdnjom (Stanisavljevi\u0107-Petrovi\u0107, Radovi\u0107 i Ivanovi\u0107, 2011).<\/p>\n

    Aktualnost pitanja razvoja medijske pismenosti kod mladih uvjetovala je potrebu za dubljim istra\u017eivanjem ovog problema i pronala\u017eenjem adekvatnih na\u010dina, metodolo\u0161ki utemeljenih, za istra\u017eivanje ove problematike. U tom smislu autori nastoje konstruirati nove instrumente, koji bi s viskom pouzdano\u0161\u0107u mogli ispitivati medijsku pismenost mladih, kao jedan od slo\u017eenih fenomena. U novije vreme te\u017enja autora je usmjerena ka konstrukciji instrumenta za samoprocjenu medijske pismenosti koji bi se mogao primjenjivati na \u0161irem rasponu godi\u0161ta, tj na starijim osnovno\u0161kolskim i srednjo\u0161kolskim uzrastima (Mihi\u0107 i Kod\u017eopelji\u0107, 2012). U tu svhu konstruirana je skala koja je nastala kao rezultat konstrukcije ajtema na osnovi teorijskih odre\u0111enja medijske pismenosti, koja je sastavljena od 17 ajtema. S metodolo\u0161kog stanovi\u0161ta primjena skale u praksi je pokazala da je mogu\u0107e izdvojiti tri faktora skale: prakti\u010dne kompetencije medijske pismenosti, kriti\u010dki pristup medijskim sadr\u017eajima i digitalnu pismenost. Rezultati istra\u017eivanja na uzorku od 200 u\u010denika zavr\u0161nih razreda osnovne \u0161kola (101) ispitanik i prva dva razreda srednje \u0161kole (99 ispitanika) pokazali su “da je ova skala dobar po\u010detak mjerenja ne\u010dega \u0161to se kod nas vrlo rijetko poku\u0161ava izmjeriti, a to je ne samo u\u010destalost kori\u0161tenja, medija, ve\u0107 i koliki utjecaj prezentirani medijski sadr\u017eaji imaju na obrazovanje i informiranje djece i njihov edukativni razvoj” (Mihi\u0107 i Kod\u017eopelji\u0107, 2012: 740).<\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    Metodologija istra\u017eivanja<\/strong><\/p>\n

    Predmet istra\u017eivanja usmjeren je na prou\u010davanje teorijsko-metodolo\u0161ke zasnovanosti utjecaja medija na adolescente. Za potrebe istra\u017eivanja konstruirana je skala procjene za ispitivanje uloge medija u \u017eivotima mladih (UMU\u017dM). Pouzdanost kori\u0161tenog instrumenta mjerena Kronbah Alpha testom iznosi 0,898, \u0161to ukazuje na visoku pouzdanost. Meyer-Olkin (KMO) i Bartlet testom, koji iznosi 0,79, (p=0,00) utvrdili smo da je faktorska analiza za na\u0161e istra\u017eivanje odgovaraju\u0107a. Zadaci postavljeni u istra\u017eivanju su sljede\u0107i: 1) Izdvojiti faktore iz skale UMU\u017dM koji opisuju refleksije adolescenata o ulozi medija; 2) Ispitati utjecaj dru\u0161tvene mre\u017ee (Facebook) na mlade. Hipoteze postavljene istra\u017eivanju su: 1) Pretpostavlja se da \u0107e biti izdvojeni faktori koji su orijentirani na ulogu i zna\u010daj televizije i interneta u \u017eivotu mladih kao i na negativne posljedice koje nastaju uslijed ve\u0107e izlo\u017eenosti medijima 2) Pretpostavlja se da dru\u0161tvena mre\u017ea (Facebook) ima negativnu ulogu na mlade (p<0.01). Poseban zna\u010daj za ovo istra\u017eivanje jest \u0161to su prikazani podaci upravo rezultat percepcije adolescenata o ulozi medija u njihovim \u017eivotima.<\/p>\n

     <\/p>\n

    Analiza i intrepretacija podataka<\/strong><\/p>\n

    Tabela 1: Relijabilnost skale UMU\u017dM<\/p>\n

    \n\"\" <\/div>\n

     <\/p>\n

    U Tabeli 1 vidimo to\u010dan broj slu\u010dajeva, odnosno ispitanika, adolescenata koji su popunili skalu UMU\u017dM \u2013 Uloga medija u \u017eivotima mladih (N=110). <\/p>\n

    Kronbahov Alfa koeficijent iznosi 0,898 \u0161to pokazuje izuzetno dobru pouzdanost i unutra\u0161nju suglasnost skale za ovaj uzorak. Prihvatljive vrijednosti Alfe su iznad 0,7, a po\u017eeljne iznad 0,8. U tabeli je prikazan i to\u010dan broj ajtema (27), na kojima su adolescenti iskazivali svoje stavove na skali Likertovog tipa od 1 do 5. <\/p>\n

     <\/p>\n

    Tabela 2: KMO and Bartlett’s Test <\/p>\n

    \n\"\" <\/div>\n

     <\/p>\n

    Kako bismo provjerili je li skup podataka prikladan za faktorsku analizu potrebno je da Kaiser-Meyer-Olkin (KMO) test bude ve\u0107i od 0,3, a da je vrednost Bartlet testa zna\u010dajna, tj. da bi vrijednost trebala biti 0,05 ili manja. Kada analiziramo dobivenu Tabelu 2, vidimo da vrijednost KMO testa iznosi 0,791, a Bartletov test pokazuje da je vrednost statisti\u010dki zna\u010dajna, to\u010dnije p=0,00, te sa sigurno\u0161\u0107u mo\u017eemo potvrditi da je faktorska analiza opravdana.<\/p>\n

     <\/p>\n

    Tabela 3: Izdvajanje faktora iz skale UMU\u017dM (Uloga medija u \u017eivotima mladih)<\/p>\n

    \n\"\" <\/div>\n

     <\/p>\n

    U analiziranju Tabele 3 uo\u010davamo izdvojene faktore. Kako bismo odredili koliko faktora je potrebno izdvojiti, razmatramo dio rezultata. Po Kajzerovom kriteriju zanimaju nas samo komponente \u010dija je karakteristi\u010dna vrijednost 1 ili vi\u0161e. Jasno se iz Tabele 3 mo\u017ee uo\u010diti 8 faktora koji imaju karakteristi\u010dne vrijednosti 1 ili vi\u0161e. Tih 8 komponenata obja\u0161njava ukupno 66,50% varijance. Faktorskom analizom s Pomaks-rotacijom ekstrahirani su faktori, a kori\u0161ten je kriterij karakteristi\u010dnog korijena preko 1 za dobivanje faktora.<\/p>\n

    Podaci dobiveni postupkom faktorske analize pokazuju nam da instrument napravljen za potrebe ovog istra\u017eivanja ima dobre metrijske karakteristike. Procent dobivene varijance je vrlo visok (66,50%) \u0161to zna\u010dajno prelazi o\u010dekivanja za instrumente koji se konstruiraju za potrebe istra\u017eivanja u dru\u0161tvenim i humanisti\u010dkim znanostima.<\/p>\n

    \"\"
    \n Grafikon 1: Dijagram prevoja<\/p>\n

     <\/p>\n

    Iz Grafikona 1 vidimo da se „rez“ treba napraviti na osmom faktoru, kao \u0161to je pokazala i prethodna tabela, \u0161to smo i uradili. Presjek smo napravili na onom broju gdje faktori se po\u010dinju grupirati u silazni niz. U na\u0161oj analizi se pokazuje da je osam faktora optimalan broj koji trebamo zadr\u017eati u cilju daljnje statisti\u010dke analize podataka.<\/p>\n

     <\/p>\n

    Tabela 4: Matrica strukture rotiranih faktora<\/p>\n

    \n\"\" <\/div>\n

     <\/p>\n

    Na matrici prikazanoj u Tabeli 4, vidimo faktorsku zasi\u0107enost na svakom faktoru. Kao kriterij minimalnog zasi\u0107enja stavki uzeta je vrijednost 0,38. Sva ostala zasi\u0107enja uglavnom su iznad ove vrijednosti, \u0161to se mo\u017ee i uo\u010diti. Zadr\u017eane su sve stavke iz instrumenta podijeljene u 8 faktora.
    \n Prvi faktor je imenovan Mediji<\/em> i \u010dine ga sljede\u0107e stavke: ve\u0107ina mladih osje\u0107a nezadovoljstvo sobom kada vidi savr\u0161en izgled holivudskih glumaca u \u010dasopisima; svakodnevno gledanje televizije; Pojavom interneta smanjuje se socijalna interakcija me\u0111u ljudima; Facebook koristim samo da bih odr\u017eao kontakt s prijateljima i ro\u0111acima. Odgoj se ostvaruje putem sustava institucija u kojima se odgojno djelovanje odvija prema unaprijed zacrtanim planovima i programima, s jasno odre\u0111enim ciljevima, zadacima i sadr\u017eajima, dok je djelovanje medijskih institucija, kada je u pitanju odgojno djelovanje, znatno manje planski i sustavno organizirano (Ka\u010dapor,1999). Dakle, i ovaj podatak govori da su utjecaji medija neintencionalni, spontani, uglavnom bez precizno odre\u0111enih odgojnih ciljeva i zadataka.<\/p>\n

    Drugi faktor je imenovan Utjecaj<\/em> i \u010dine ga sljede\u0107e stavke: u dana\u0161nje vrijeme nemogu\u0107e je osmisliti nastavu bez interneta; internet negativno utje\u010de na fizi\u010dku aktivnost; dopisujem se s prijateljima preko interneta; internet dovodi do pretjerane izolacije jer djeca i odrasli provode previ\u0161e vremena na njemu. Suvremeni autori (Borovica i Kostovi\u0107, 2011) su ukazali na porast uloge medija u procesima odgoja i obrazovanja, i smatraju da su suvremeni mediji, masmediji, tehnolo\u0161ke i informacijske tehnologije i sredstva komunikacije “potisnuli \u0161kole”. Kao \u0161to i sam rezultat pokazuje, najve\u0107e optere\u0107enje na ovom faktoru upravo \u010dini prisutnost interneta u nastavi.
    \n Tre\u0107i faktor je imenovan Svrha<\/em> i \u010dine ga sljede\u0107e stavke: Zbog agresivnih videoigara u dana\u0161nje vrijeme sve vi\u0161e ljudi ima problema s obuzdavanjem agresije; internet je dobar izvor informacija; internet naj\u010de\u0161\u0107e koristim za informiranje o podru\u010djima obrazovanja; informati\u010dka pismenost je vrlo bitna komponenta obrazovanja; na Facebooku se dopisujem i s nepoznatima. Adolescenti su prijem\u010divi za utjecaje koje nam plasiraju mediji. Neminovne su negativne posljedice kao \u0161to je nemogu\u0107nost obuzdavanja agresije i prisutnost nasilja. Pored ovoga svakodnevica adolescenata obojena je bojama medija (osobna ra\u010dunala, mobilni telefoni, i-podi, i-phonei, i-book, internet, skaype, chat, online kupovina i u\u010denje, online dru\u017eenje i zabavljanje), a to su upravo stavke koje pripadaju ovom faktoru.<\/p>\n

    \u010cetvrti faktor smo imenovali Facebook i forumi<\/em> i \u010dine ga sljede\u0107e stavke: mnogo vremena provodim pored kompjutora; za izvo\u0111enje dobre nastave bespotrebna je primjena interneta; pose\u0107ujem forume i blogove na internetu; u trendu je kopirati izgled poznatih li\u010dnosti koje se promoviraju putem medija; dosta vremena provodim uz Facebook; ne mogu zamisliti \u017eivot bez Facebooka. Sve stavke koje su se izdvojile u okviru ovog faktora, a koji smo imenovali u skladu sa sadr\u017eajem koje te stavke i nose podrazumijevaju konstatacije da mladi dosta vremena provode na internetu, i da isti negativno mo\u017ee djelovati na njih. Ovisnost o interneut predstavlja suvremen oblik ovisnosti koji se manifestira kao stanje pojedinca u kojem je upotreba interneta postala dominantna \u017eivotna aktivnost koja ga izolira u odnosu na ostale dru\u0161tvene tijekove, i koja stvara negativne posljedice za njega i njegovu okolinu.<\/p>\n

    Peti faktor smo imenovali Internet<\/em> i \u010dine ga sljede\u0107e stavke: ne krijem privatne podatke poput adrese, zaposlenja, mjesta \u017eivljenja na Facebooku; svjestan\/svjesna sam negativnih utjecaja interneta na fizi\u010dku aktivnost; s pojavom interneta sve je ve\u0107a prisutnost nasilja me\u0111u djecom; za izvo\u0111enje dobre nastave potrebna je primjena interneta. <\/p>\n

    \u0160esti faktor smo imenovali Internet naspram televizije<\/em> i \u010dine ga sljede\u0107e stavke: bilo bi mi te\u0161ko \u017eivjeti bez interneta; \u010de\u0161\u0107e tra\u017eim zabavne sadr\u017eaje na internetu (muzika, filmovi, igre) nego na televiziji. Zna\u010dajnu pa\u017enju istra\u017eiva\u010da na na\u0161im prostorima privla\u010di istra\u017eivanje televizije \u2013 medija koji svakodnevno svojim sadr\u017eajima oblikuje mlade, utje\u010de na njihovo razmi\u0161ljanje i pona\u0161anje. Istra\u017eivanje utjecaja televizije na u\u010denike (Mari\u0107-Juri\u0161in i Markovi\u0107, 2011) pokazalo je da \u010desto emitiranje nekog sadr\u017eaja, pove\u0107ava nivo zanimanja u\u010denika za taj sadr\u017eaj, odnosno, da postoji povezanost izme\u0111u televizijskih sadr\u017eaja i razvoja pojedinih zanimanja u\u010denika. S druge strane, na\u0161im istra\u017eivanjem je utvr\u0111ena dominacija i ve\u0107a prisutnost interneta u \u017eivotima mladih u odnosu na televiziju.<\/p>\n

    Sedmi faktor smo imenovali Chat<\/em> i \u010dine ga sljede\u0107e stavke: na Facebooku prihva\u0107am zahtjeve za prijateljstvo samo od meni poznatih ljudi; chat s dru\u0161tvom satima je neprocjenjivo, igrali\u0161ta vi\u0161e nisu u modi kao ranije.<\/p>\n

    Osmi faktor je imenovan Pretra\u017eivanje<\/em> i \u010dini ga sljede\u0107a stavka: \u010desto pretra\u017eujem na internetu neva\u017ene \u010dinjenice.<\/p>\n

     <\/p>\n

    Tabela 5: Negativan utjecaj interneta na mlade<\/p>\n

    \n\"\"\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    Izvr\u0161eno je grupiranje varijabli iz instrumenta koje su direktno vezane za negativne utjecaje koje sa sobom nosi internet i dru\u0161tvene mre\u017ee (Facebook) kao \u0161to su: utjecaj videoigara na nemogu\u0107nost obuzdavanja bijesa i agresije, poja\u010dana izolacija djece i mladih, smanjena socijalna interakcija, utjecaj na smanjenje fizi\u010dke aktivnosti. U okviru varijable Facebook obuhva\u0107ene su stavke koje se odnose na provo\u0111enje previ\u0161e vremena na Facebooku, chatu i sl. Utvrdili smo da je prisutna povezanost varijable negativan utjecaj<\/em> i varijable Facebook<\/em>, odnosno da internet i dru\u0161tvena mre\u017ea Facebook imaju negativan utjecaj na mlade, statisti\u010dki zna\u010dajan na nivou (p=0,00). Dobiveni podatak upravo je rezultat promi\u0161ljanja mladih, oni su svjesni negativnog utjecaja dru\u0161tvenih mre\u017ea (Facebooka). <\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    Zaklju\u010dak<\/strong> <\/strong><\/p>\n

    Suvremeno dru\u0161tvo i svakodnevni \u017eivot \u010dovjeka gotovo da je nemogu\u0107e zamisliti bez utjecaja medija. Danas je poznato da mediji \u010dine sastavni dio \u017eivotnog konteksta odgoja i obrazovanja djece. U su\u0161tini, mediji \u010dine integralni dio procesa odgoja i obrazovanja u kojem djeca konstruiraju svoja znanja, usvajaju informacije, formiraju sustav vrijednosti i usvajaju odre\u0111eno pona\u0161anje<\/p>\n

    Na starijim uzrastima, u periodu adolescencije, dominaciju preuzimaju drugi mediji, prije svega internet, kao mo\u0107no sredstvo komunikacije, ali i socijalizacije i odgoja. Pona\u0161anje mladih uvjetovano je djelovanjem medija. U tom pogledu posebno se ukazuje na odgojne vrijednosti tiska, radija, televizijskih emisija koje utje\u010du na oblikovanje osobnosti pojedinaca. Istra\u017eivanja utjecaja medija u pojedinim periodima odrastanja, pokazala su da su mladi izuzetno senzibilni i prijem\u010divi za vanjske utjecaje. <\/p>\n

    Ukoliko obratimo pa\u017enju, najve\u0107a optere\u0107enja na faktorima koji su se izdvojili imaju: ugledanje na poznate u \u010dasopisima, prisutnost interneta i prilikom ostvarivanja nastave, poticanje videoigrica na agresivnost, ovisnost o internetu i previ\u0161e utro\u0161enog vremena pored komjutora, svjesnost negativnih utjecaja na fizi\u010dku aktivnost kod adolescenata, tro\u0161enje vremena na chat i pretra\u017eivanje raznih stvari na internetu. <\/p>\n

    Rezultati istra\u017eivanja potvrdili su da adolescenti najvi\u0161e koriste internet, da mediji razvijaju odre\u0111ene forme antisocijalnog pona\u0161anja (nasilje, agresija), da se mladi \u017eele ugledati na poznate li\u010dnosti koje se promoviraju putem medija, da je fizi\u010dka neaktivnost djece pove\u0107ana uslijed ve\u0107e izlo\u017eenosti medijima, da djeca znaju \u0161to je u\u010denje putem interneta, odnosno, da je internet neophodan za ostvarivanje nastave.<\/p>\n

    Tako\u0111er smo utvrdili da je prisutna povezanost varijable negativan utjecaj<\/em> i varijable facebook<\/em>, odnosno, da Internet i dru\u0161tvena mre\u017ea Facebook imaju negativan utjecaj na mlade, statisti\u010dki zna\u010dajan na nivou (p=0,00).<\/p>\n

    Ako se ima u vidu potencijal suvremenih medija, s pravom se mo\u017ee re\u0107i da pitanje odnosa medija i odgoja danas postaje sve aktualnije. Poseban akcent stavljamo na obrazovni potencijal medija.<\/p>\n

     <\/p>\n

    \n
    \n

    <\/a>[50<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nNapomena: \u010clanak predstavlja rezultat rada na projektu ”Pedago\u0161ki pluralizam kao osnova strategije obrazovanja” broj 179036 (2011\u20132014), \u010diju realizaciju financira Ministarstvo za nauku i tehnolo\u0161ki razvoj Republike Srbije i projekta \u201eTradicija, modernizacija i nacionalni identitet u Srbiji i na Balkanu u procesu europskih integracija\u201c (179074), koji se realizira na Sveu\u010dili\u0161tu u Ni\u0161u \u2013 Filozofski fakultet, a koji financira Ministarstvo za nauku i tehnolo\u0161ki razvoj RS <\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    Literatura:<\/strong><\/p>\n

    Borovica, T. i Kostovi\u0107, S. (2011) : Savremeni mediji u funkciji obrazovne revolucije. Kultura,<\/em> 137, 370 \u2013 381<\/p>\n

    Vlahovi\u0107, B. i sar. (1996): Op\u0161ta pedagogija<\/em> ( red. N. Potkonjak). Beograd: U\u010diteljski fakultet<\/p>\n

    Ka\u010dapor, S. (1999): Uvod u \u0161kolsku pedagogiju<\/em>. Beograd: Zavod za ud\u017ebenike i nastavna sredstva<\/p>\n

    Mari\u0107 Juri\u0161in, S. I Markovi\u0107, B. (2011) Uticaj televizije na razvoj interesovanja kod mladih. Kultura<\/em>, 133, 401-412<\/p>\n

    \u041c\u0438\u0445\u0438\u045b, \u0412. \u0438 \u041a\u043e\u045f\u043e\u043f\u0435\u0459\u0438\u045b, \u0408. (2012): \u0421\u043a\u0430\u043b\u0430 \u043c\u0435\u0434\u0438\u0458\u0441\u043a\u0435 \u043f\u0438\u0441\u043c\u0435\u043d\u043e\u0441\u0442\u0438 \u2013 \u0421\u041c\u041f-\u041d\u0421: \u0444\u0430\u043a\u0442\u043e\u0440\u0441\u043a\u0430 \u0441\u0442\u0440\u0443\u043a\u0442\u0443\u0440\u0430 \u0438 \u043c\u0435\u0434\u0438\u0458\u0441\u043a\u0435 \u043a\u0430\u0440\u0430\u043a\u0442\u0435\u0440\u0438\u0441\u0442\u0438\u043a\u0435. \u041f\u0435\u0434\u0430\u0433\u043e\u0448\u043a\u0430 \u0441\u0442\u0432\u0430\u0440\u043d\u043e\u0441\u0442<\/em>, 4, 729-742<\/p>\n

    Orlovi\u0107, M., Potkonjak, N. i Trnavac, N. (1974): Op<\/em>\u0161<\/em>ta<\/em>pedagogija<\/em>. Ud\u017ebenik za VI razred pedago\u0161ke akademije. Beograd : Zavod za ud\u017ebenike i nastavna sredstva<\/p>\n

    Pavleti\u0107, L. (2011): Tko i kako istra\u017euje medije. Kultura<\/em>,<\/em> 137, 203-211<\/p>\n

    Potkonjak i sar. (1989): Pedago<\/em>\u0161<\/em>ka<\/em>enciklopedija<\/em> II tom. Beograd: Zavod za ud\u017ebenike i nastavna sredstva<\/p>\n

    Stanisavljevi\u0107 Petrovi\u0107, Z. (2011): Medijsko vaspitanje u vrti\u0107u. Kultura<\/em>,\u00a0 133, 382-397<\/p>\n

    Stanisavljevi\u0107 Petrovi\u0107, Z., Radovi\u0107, V. i Ivanovi\u0107, A. (2011): Medijska pismenost i kultura u\u010denika osnovnih \u0161kola u Ni\u0161u. Kultura<\/em>,<\/em> 137 210-234<\/p>\n

    Suzi\u0107, N. (2005): Pedagogija<\/em>za<\/em>XXI<\/em>vijek<\/em>. Banja Luka: TT \u2013 centar<\/p>\n

    Trnavac, N. I \u0110or\u0111evi\u0107, J. (1995): Pedagogija<\/em>. Beograd: nau\u010dna knjiga <\/p>\n

     <\/p>\n

    Theoretical\u00a0 and \u00a0Methodological Functions Media Influence on Adolescents<\/span><\/strong><\/p>\n

     <\/p>\n

    Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    The study of the media and their relationship to changes in educational trends is very important and popular phenomenon. Today’s youth live and grow up with the media as an integral part of their own socialization. The subject of the research is to study the theoretical and methodological influence of the media on adolescents. The research results confirmed the hypothesis that most adolescents use television and the Internet, to develop social media behaviors of adolescents and certain forms of antisocial behavior (violence, aggression), that young people want to look up to celebrities who are promoted by the media, that the physical inactivity of children increased due to greater exposure to the media, and social network (Facebook) has a negative role in the young (p <0,01).<\/em><\/p>\n

     <\/p>\n

    Key words:<\/em><\/strong> Media, Theoretical and methodological tool, Adolescents, the Internet, Facebook.<\/em><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    <\/a><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    \n\n\n\n
    \"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

    \n  3(4)#5 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

    		\n

    \n\"Creative<\/a>
    \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom     Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

    		\n

    UDK 003.62:72
    Izlaganje sa znanstvenog skupa
    Conference paper
    \nPrimljeno: 25.2.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

     <\/p>\n

     <\/p>\n

    Ivan Muhovec, Bo\u017eo Soldo, Matija Ore\u0161kovi\u0107 i Aleksej Aniskin<\/span><\/p>\n

    Sveu\u010dili\u0161te Sjever – Sveu\u010dili\u0161ni centar Vara\u017edin<\/p>\n

    ivan.muhovec@velv.hr
    \nmatija.oreskovic@velv.hr
    \naleksej.aniskin@velv.hr\n<\/p>\n

    Raspoznavanje starih graditeljskih obilje\u017eja i znakova<\/span><\/strong><\/p>\n


    \nPuni tekst: pdf (5962 KB), Hrvatski, Str. 488 – 504
    \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

     <\/p>\n

    Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    Dana\u0161nji slo\u017eeni komunikacijski prostor predstavlja preplet najrazli\u010ditijih formi izri\u010daja i tehnika stvaranih i mijenjanih kroz mnoga tisu\u0107lje\u0107a. U suvremenoj komunikologiji prevladava mi\u0161ljenje da je sluh nositelj glavnog komunikacijskog kanala! Ako je to to\u010dno onda tome treba dodati i drugu stranu medalje, tj. da je sluh izri\u010dito fragilna komunikacijska kategorija, pa se stoga u vremenskom protoku vrlo nepouzdano oslanjati na sluh. Pojava pisma prije vi\u0161e od 5000 godina (Sumer) kompenzirala je glavni nedostatak sluha (nepostojanost), no i mnogo prije toga spontano je za\u010deta komunikacijska kategorija koja je s „malo rije\u010di“ puno toga mogla „re\u0107i“. Bilo je to GRADITELJSTVO. „Jedini“ je problem u tome \u0161to za „\u010ditanje” graditeljskih „zapisa“ postoji imperativ prethodnog de\u0161ifriranja „ugra\u0111enih kodova“. U ovom se \u010dlanku te\u017ei\u0161te stavlja upravo na dekodiranje nekih od kodova koji su prevladavali kroz ljudsku povijest.
    \n<\/em><\/p>\n

     <\/p>\n

    Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> graditeljstvo, graditeljski znakovi\/kodovi, prostorna orijentacija, znakovi u kamenu i opeci, minerski znakovi, stilsko-oblikovna obilje\u017eja gra\u0111evine, zlatni rez.<\/em><\/p>\n

     <\/p>\n

     <\/p>\n

    GOVOR GRA\u0110EVINE:<\/strong><\/p>\n

    Znakovite su rije\u010di Gjure Szabe<\/a>[51<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>:„I nijemi kamen mo\u017ee mnogo pri\u010dati, ali \u0107e to razumjeti samo onaj,koji se potrudi da taj govor i razumije, dok \u0107e svakom drugom kamen ostati samo kamenom, a razvalina bit \u0107e mu pusta rpa kamenja”. <\/em>Graditeljska obilje\u017eja i znakovi predstavljaju specifi\u010dan ”rukopis” svih onih autora (graditelja) koji su ”pisali” kroz gra\u0111evinu koriste\u0107i pri tome razli\u010dite ”alfabete”, ponekad i duboko kodirane. Da bi se moglo govoriti o komunikaciji izme\u0111u onih koji ”pi\u0161u” i onih koji ”\u010ditaju” potrebno je uspostaviti zajedni\u010dki komunikacijski klju\u010d. U graditeljstvu se komunikacijski klju\u010d poglavito zasniva na: <\/p>\n\n\n
    \n
      \n
    1. Orijentaciji glavnih osi gra\u0111evine<\/span><\/li>\n
    2. Klesarskim znakovima<\/span><\/li>\n
    3. Znakovima u opeki<\/span><\/li>\n
    4. Minerskim\u00a0znakovima<\/span><\/li>\n<\/ol>\n<\/td>\n
    		\n
      \n
    1. Stilsko \u2013 oblikovnom govoru gra\u0111evine<\/span><\/li>\n
    2. ”Potpisu” naru\u010ditelja i\/ili graditelja<\/span><\/li>\n
    3. Porukama kroz spomen-obilje\u017eja, itd.<\/span><\/li>\n<\/ol>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n

       <\/p>\n

      ORIJENTACIJA<\/strong><\/p>\n

      Jo\u0161 u drevnim vremenima glavne su osi gra\u0111evine bile smi\u0161ljeno orijentirane.\u00a0 Navest \u0107emo tri reprezentativna primjera: <\/p>\n\n\n
      \n
        \n
      1. Stonehenge (Engleska)<\/span><\/li>\n<\/ol>\n<\/td>\n
      		\n
        \n
      1. Kokino (Makedonija)<\/span><\/li>\n<\/ol>\n<\/td>\n
      		\n
        \n
      1. Maklavun (Hrvatska)<\/span><\/li>\n<\/ol>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n

         <\/em><\/strong><\/p>\n

        STONEHENGE – <\/em><\/strong>Arheoastronomija se osobito afirmirala kada je formuliran zaklju\u010dak da je engleski Stonehenge (slika 1) izgra\u0111en tako da se njegova ulazna os poklapa s pravcem izlaze\u0107eg Sunca na dan ljetnog solsticija (Stonehenge je izgra\u0111en prije vi\u0161e od 4000 god.). <\/p>\n

        KOKINO – <\/em><\/strong>Me\u0111u osobito zna\u010dajne neoliti\u010dke opservatorije iz na\u0161eg susjedstva svakako spada lokalitet Kokino u Makedoniji iz II. milenija pr.Kr. (slika 2).<\/p>\n

        \n\n\n\n
        <\/td>\n <\/td>\n <\/td>\n<\/tr>\n
        \n

        Slika 1 \u00a0Ra\u010dunalna rekonstrukcija Stonehengea<\/em><\/p>\n<\/td>\n

        		 <\/td>\n\n

        Slika 2 \u00a0Prapovijesni opservatorij Kokino (Makedonija)<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

         <\/p>\n

        Opservatorij Kokino do\u0161ao je i na popis NASA-ine liste najzna\u010dajnijih drevnih opservatorija. <\/strong><\/p>\n

        MAKLAVUN- <\/em><\/strong>I kod nas u Hrvatskoj postoji pretpovijesna gra\u0111evina (sada ru\u0161evina) koja sadr\u017ei jasna obilje\u017eja zimskog solsticijskog zapadaju\u0107eg Sunca. To je tolosoidna gra\u0111evina Maklavun u Istri (nedaleko Rovinja)! <\/p>\n

        \n\n\n\n
        \n
        <\/p>\n

        (a)<\/p><\/div>\n<\/td>\n

        		\n

        \n (b)<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
        \n

        Slika 3 \u00a0Maklavun, u zale\u0111u Rovinja (Istra) <\/em>
        \n a) Orijentacijski prikaz Maklavuna (u odnosu na vektor sjever)<\/em>
        \n b) Suvremeni „krajolik“ u kojem se nalazi prapovijesni Maklavun<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

         <\/p>\n

        Na\u017ealost, zbog prevladavaju\u0107e dru\u0161tvene indolencije koja se kod nas susre\u0107e u odnosu na vrijednosti bilo kakvog naslje\u0111a (materijalnog ili duhovnog) Maklavunu prijeti potpuno nestajanje.
        \n Poruka koju se iz celestijalne orijentacije drevnih gra\u0111evina mo\u017ee i\u0161\u010ditati<\/strong>otprilike bi mogla glasiti ovako:
        \n „Na\u0161e smo gra\u0111evine poravnali prema celestijalnim parametrima a to zna\u010di da smo duboko bili svjesni strogih pravilnosti koja va\u017ee pri gibanjima nebeskih tijela, poglavito Sunca, Zemlje i Mjeseca, i time pokazali da smo bili svjesni i na\u0161e vitalne ovisnosti o tim gibanjima!“<\/p>\n

         <\/p>\n

        DREVNO GRADITELJSTVO KAO ODRAZ DUHOVNOSTI<\/strong><\/p>\n

        Obzirom da se u isto vrijeme (prijelaz neolitika u bron\u010dano doba) velika pozornost usmjerila i na megalitsku izgradnju kultnih gra\u0111evina (hramova) kao i izgradnju grandioznih grobnih gra\u0111evina (npr. piramida, grobnih komora poput Newgrangea u Irskoj ili tzv. Atrejeve riznice u Mikeni i sl.) a kod nas i na podizanje velikih zemljanih tumula \u00a0(npr. kod Ludbrega) ili kamenih gomila (naj\u010de\u0161\u0107e u Dalmaciji i Hercegovini), danas nam je pru\u017eena mogu\u0107nost da „i\u0161\u010ditamo” visoko razvijeni duhovni \u017eivot tih drevnih ljudi.<\/p>\n

        KULTOVI I MITOVI<\/em><\/strong> – Odnos prema smrti <\/em><\/strong><\/p>\n

        Uspostava pojedinih kultova i mitova (u funkciji artikulacije nadnaravnih sila koje upravljaju univerzumom!) te postupni prijelaz u sre\u0111ene religijske sustave, izri\u010dito mnogo govori o duhovnom razvoju ljudskih zajednica, a s time je u punom skladu \u00a0i odnos prema smrti, posebno kad je u pitanju smrt velikodostojnika ili bliske osobe, jer veza s precima iznimno je va\u017ena!
        \n Duhovna je dimenzija jedina prava razlikovna kategorija koja odvaja \u010dovjeka od drugih \u017eivih bi\u0107a. <\/p>\n

        ORJENTIRANI UKOPI <\/em><\/strong><\/p>\n

        Jo\u0161 u srednjem vijeku bilo je uobi\u010dajeno da se ukopi obavljaju tako da tijelo pokojnika (koji le\u017ei na le\u0111ima) bude polo\u017eeno du\u017e pravca istok \u2013 zapad (pribli\u017eno), s time da je glava bila na zapadu kako bi o\u010di mogle „opa\u017eati“ izlaze\u0107e Sunce (slika 4a), jer izlaze\u0107e Sunce simbolizira obnovljeni \u017eivot (svijetlo nakon tame).<\/p>\n

        PRIMJER ORJENTIRANOG UKOPA <\/em><\/strong><\/p>\n

        Aktualna arheolo\u0161ka iskopavanja srednjovjekovnog groblja u blizini Bjelovara (listopad 2013.) upravo ilustriraju opisano stanje orijentacije ukopa tj. polaganje „glavne osi pokojnika“ u pravcu zapad-istok.<\/p>\n

        \n\n\n\n
        \n
        <\/p>\n

        (a) <\/p><\/div>\n<\/td>\n

        		\n

        \n (b)<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
        \n

        Slika 4 \u00a0Orjentirani ukopi<\/em>
        \n (a) Srednjovjekovno groblje Stran\u010de (Vinodol) \u2013 grob br. 66 (otklon osi W-E od sjevera iznosi 61\u00b0)<\/em>
        \n b) Srednjovjekovni ukop na lokalitetu Zidine (Domanku\u0161 kod Bjelovara)<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

         <\/p>\n

        Napomena: Na slici 4b nedostaje lubanja koja bi morala biti na lijevoj strani slike (na zapadu) jer je taj dio kostura devastiran tijekom stoljetnog preoravanja njive!<\/p>\n

         <\/p>\n

        KLESARSKI ZNAKOVI<\/strong><\/p>\n

        Od starine su klesarski znakovi poglavito predstavljali potpis majstora kameno-graditelja ili klesarske \u0161kole kojoj je majstor pripadao (slika 5). Taj potpis (znak) na solidno i dopadljivo izgra\u0111enoj gra\u0111evini, bio je odli\u010dna reklama za daljnje narud\u017ebe, a ako je gra\u0111evina bila osrednja ili mo\u017eda \u010dak i lo\u0161a, mo\u017eemo s pravom pretpostaviti da je klesar izbjegao upisati svoj znak!<\/p>\n

        \n\n\n\n
        <\/td>\n\n

        <\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

        \n

        Slika 5 \u00a0Keld (Yorkshire Dales Natural Park)<\/em>– Snimljeno u srpnju 2013. (I. Muhovec) <\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

         <\/p>\n

        Na sasvim jednaki klesarski znak, kao na slici 5, ali nakon nekoliko dana hodanja, tj. cca 100 km isto\u010dnije (u podru\u010dju Cliveland Hilles) nai\u0161lo se tijekom dalekohodnog pje\u0161a\u010denja sjevernom Engleskom (Coast to Coast) u srpnju 2013.<\/p>\n

         <\/p>\n

        ZLATNI REZ <\/em><\/strong><\/p>\n

        Vrhunskom klesarskom tehnikom (slika 6) stari su nam Grci spontano poru\u010dili da dobro razumiju estetsku snagu bo\u017eanske proporcije tj. zlatnoga reza <\/em>(slika 7).<\/p>\n

        \n\n\n\n

        \n <\/strong><\/td>\n        		\n
        <\/p><\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
        \n

        Slika 6\u00a0 Korintski kapitel s uklesanim akantusovim li\u0161\u0107em<\/em><\/p>\n<\/td>\n

        		\n

        Slika 7\u00a0 I ljudska ruka (kao i cijelo tijelo) potpada pod proporcije zlatnoga reza<\/strong><\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

         <\/p>\n

        ZNAKOVI U OPEKI <\/em><\/strong><\/p>\n

        Opeka kojoj je prirodna kolijevka u staroj Mezopotamiji (dana\u0161nji ju\u017eni Irak), imala je svoje znakove jo\u0161 u vrijeme ra\u0111anja civilizacije (Sumerani), kao i tisu\u0107lje\u0107ima nakon toga (npr. stari Babilonci) \u2013 slika 8a.<\/p>\n

        \n\n\n\n
        \n
        <\/p>\n

        <\/p>\n

        (a) <\/p><\/div>\n<\/td>\n

        		\n

        \n (b)<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
        \n

        Slika 8 Znakovi u opeci<\/em>
        \n (a) Fragment opeke s klinastim pismom iz Babilona (I. Muhovec, 1982.)<\/em>
        \n (b) Fragment rimske opeke s oznakom X. rimske legije „Morskih tjesnaca“ (Legio X. Fretensis)<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

         <\/p>\n

        Rimljani su prakti\u010dki standardizirali tu praksu koja je kroz to vodila prema stvaranju tzv. opekarskih \u00a0„brendova“ (slika 8b)!<\/p>\n

         <\/p>\n

        MINERSKI ZNAKOVI <\/em><\/strong><\/p>\n

        Prvi eksplozivni materijal koji se pojavio u Europi bio je crni barut (import iz Kine negdje u XIII. st). Nakon \u0161to je barut „unaprijedio“ ratovanja, po\u010deo se primjenjivati i za korisne stvari. Mineri (posebno na cestogradnjama ranog novog vijeka) izrasli su u novu operativno-graditeljsku elitu. Njihovi znakovi tj. potpisi na stjenskim masivima kroz koje su provu\u010dene nove cestovne trase, predstavljali su presti\u017ena obilje\u017eja koja su se mogla uspore\u0111ivatii s najboljim majstorima kamenoklesarima ili zidarima \u2013 slika 9.<\/p>\n

        \n\n\n\n
        \n

        \n <\/td>\n<\/tr>\n

        \n

        Slika 9 \u00a0Minerski znakovi kod Josipovog mosta na Tounj\u010dici -(Struppijeva Jozefinska cesta, 1775.\u20131779.) <\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

         <\/p>\n

        STILSKO-OBLIKOVNI GOVOR GRA\u0110EVINE<\/strong><\/p>\n

        Izdvojit \u0107emo kronolo\u0161kim slijedom najzna\u010dajnija stilska razdoblja koja se smjenjuju nakon utrnu\u0107a antike: <\/p>\n\n\n
        \n
          \n
        1. predromanika (s naglaskom na starohrvatsko crkveno graditeljstvo)<\/span><\/li>\n
        2. romanika<\/span><\/li>\n
        3. gotika<\/span><\/li>\n
        4. renesansa<\/span><\/li>\n<\/ol>\n<\/td>\n
        		\n
          \n
        1. barok i rokoko<\/span><\/li>\n
        2. klasicizam<\/span><\/li>\n
        3. historicizam<\/span><\/li>\n
        4. secesija<\/span><\/li>\n
        5. modernizam<\/span><\/li>\n<\/ol>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n

           <\/em><\/strong><\/p>\n

          PREDROMANIKA <\/em><\/strong><\/p>\n

          Na prostoru ranosrednjovjekovne Hrvatske (jadranski prostor) predromanika se uglavnom artikulirala kroz tzv. starohrvatsko graditeljstvo (slika 10).<\/p>\n

          <\/p>\n

          \n <\/p>\n

          Slika 10 \u00a0Sv. Kri\u017e u Ninu zna\u010dio je mnogo vi\u0161e od sakralne gra\u0111evine<\/em><\/p>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          BA\u0160\u010cANSKA PLO\u010cA (oko 1100. god.) <\/em><\/strong><\/p>\n

          Za ranoromani\u010dku crkvu Sv. Lucije u Jurandvoru (otok Krk) stari su graditelji-kamenoklesari izradili plutej, tj. kamenu pregradu s upisanim glagoljskim tekstom (slika 11). Rije\u010d je o dragocjenom primjeru poruke upu\u0107ene generacijama kroz vremensku dimenziju. <\/p>\n

          ROMANIKA <\/em><\/strong><\/p>\n

          Romani\u010dko se stilsko razdoblje prepoznaje po masivnim zidovima, polukru\u017enim lukovima, slijepim arkadama i drugim elementima koji reminisciraju anti\u010dko, poglavito kasnorimsko graditeljstvo. <\/p>\n

          \n\n\n\n
          <\/td>\n<\/td>\n<\/tr>\n
          \n

          Slika 11 \u00a0Ba\u0161\u0107anska plo\u010da<\/em><\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          Slika 12 Romani\u010dka<\/em> ekskatedrala u gradu Rabu<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          GOTIKA <\/em><\/strong><\/p>\n

          Ovaj graditeljski stil (nastao u Francuskoj \u2013 slika 13), prije svega pokazuje novoizniklu graditeljsku hrabrost koja je poglavito izra\u017eena kroz izdu\u017eene vertikale i kroz velike zidne otvore koji predstavljaju prozore s raznobojnim vitrajima. Lete\u0107i kontrafori osiguravaju prijenos horizontalnih potisnih sila, \u0161to govori da su graditelji barem na empirijskoj osnovi shvatili da je to kriti\u010dni segment novonastalog graditeljskog koncepta. <\/p>\n

          \n\n\n\n
          \n
          <\/div>\n<\/td>\n
          		<\/td>\n<\/tr>\n
          \n

          Slika 13 \u00a0Crkva Notre Dame u Parizu<\/em><\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          Slika 14 \u00a0Konj\u0161\u010dinska utvrda (prijelaz XV. u XVI. st.)<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          RENESANSA <\/em><\/strong><\/p>\n

          Stil je nastao u Italiji a inspiriran je \u00a0anti\u010dkim uzorima, s time da je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj renesansna izgradnja posebno do\u0161la do izra\u017eaja kroz fortifikacijske gra\u0111evine (slika 14).<\/p>\n

          BAROK I ROKOKO <\/em><\/strong><\/p>\n

          U Hrvatskom zagorju barok je na\u0161ao svoj idealan sklad s bregovitim krajobrazom pa i danas barokne crkve predstavljaju glavne zagorske vedute! Crkva u Belcu svoj je zavr\u0161ni barokni izgled dobila 1739.\/40. godine s iluzionisti\u010dkim baroknim freskama pavlinskog majstora I. K. Rangera kojima je podario plemenitu rokoko lako\u0107u. <\/p>\n

          \n\n\n\n
          \n
          \n


          \n
          \n(a) <\/p><\/div>\n<\/td>\n

          		\n

          \n (b)<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
          \n

          Slika 15 \u00a0Crkva Marije Snje\u017ene u Belcu<\/em>
          \n a) Vanjski izgled\u00a0\u00a0 b) Unutra\u0161njost<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

           <\/em><\/strong><\/p>\n

          DIJAKRONI\u010cKI STILSKI KOMPOZIT <\/em><\/strong><\/p>\n

          U Belcu je i stara crkva Sv. Jurja (danas kapela) kroz koju se mogu i\u0161\u010ditati razna organski srasla stilska razdoblja (romanika, gotika, barok) a koja su kroz dugi vremenski protok dala crkvi obilje\u017eja tzv. dijakroni\u010dkog stilskog kompozita (slika 16).<\/p>\n

          \n\n\n\n
          <\/td>\n\n
          \n <\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
          \n

          Slika 16 \u00a0Crkva Sv. Jurja u Belcu<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          Povijesno najzna\u010dajniji sakralni objekt u sjevernoj Hrvatskoj zasigurno je crkva, tj. marijansko sveti\u0161te Majke Bo\u017eje Gorske u Loboru. Na tom su lokalitetu utvr\u0111eni ostaci pretpovijesnog i anti\u010dkog doba a potom i ranokr\u0161\u0107anski sakralni ostaci (V. i VI. st.), te ostaci iz ranog srednjeg vijeka (tragovi drvene crkve iz IX. st. i predromani\u010dke crkve iz IX.\/X. st.) iza \u010dega pak slijede ostaci romani\u010dke crkve (prijelaz XII. u XIII. st.), potom goti\u010dka crkva (po\u010detak XV. do XVI. st.) koja je na koncu barokizirana (XVII. st.) \u2013 slika 17. <\/p>\n

          <\/p>\n

          \n

          <\/p>\n

          Slika 17 \u00a0Crkva Majke Bo\u017eje Gorske u Loboru<\/em><\/p>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          ROKOKO <\/em><\/strong><\/p>\n

          Taj je stilski izra\u017eaj uzeo vi\u0161e maha pri koncipiranju interijera, no lijepi primjer rokoko-eksterijera predstavlja pala\u010da Keglevi\u0107 u Vara\u017edinu (izgra\u0111ena\u00a0 kao barokna u XVII. st. a preure\u0111ena u rokoko stilu 1775. god. – slika 18). <\/p>\n

          <\/p>\n

          \n

          <\/p>\n

          Slika 18 Pala\u010da Keglevi\u0107, Vara\u017edin, Nazorova 14<\/em><\/p>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          KLASICIZAM <\/em><\/strong><\/p>\n

          Klasicizam predstavlja novoobnovljenu reminescenciju na klasi\u010dno graditeljstvo, s nizom uspje\u0161nih rje\u0161enja (slika 19).<\/p>\n

          \n\n\n\n
          \n
          <\/div>\n<\/td>\n
          		\n
          <\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
          \n

          Slika 19 \u00a0Kapela Sv. Frane u Podpragu (iz 1832.) na cesti preko Velebita (Tulove grede); cesta Obrovac – Sv. Rok<\/em><\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          Slika 20 \u00a0Hrvatsko narodno kazali\u0161te u Zagrebu, primjer neobaroka (remek djelo kasnog historicizma)<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          HISTORICIZAM <\/em><\/strong><\/p>\n

          Taj se graditeljski koncept razmahao u XIX. stolje\u0107u pojavom raznih neo-stilova poput neoroma-nike, neogotike, neorenesanse, neobaroka i sl. Neostilovi poru\u010duju da je nastupilo vrijeme kada ne manjka novaca ali je o\u010dit manjak kreativnih ideja.<\/p>\n

          Suputnik historicizma \u010desto je i tzv. eklekticizam tj. kompilacija razli\u010ditih stilskih elemenata. Rije\u010d je o terminu s kojim se obilje\u017eava graditeljski koncept u kojem se mije\u0161aju (\u010desto i nekriti\u010dki) razni neostilovi! <\/p>\n

          Eklekticizam mo\u017ee uroditi i kvalitetnim ostvarenjima kao \u0161to je npr. crkva Sv. Bla\u017ea u Zagrebu arhitekta Viktora Kova\u010di\u0107a iz 1913. godine. To je eklekticisti\u010dka mje\u0161avina starohrvatske arhite-kture, bizantske umjetnosti i romanike u modernom sakralnom zdanju (slika 21).<\/p>\n

          \n\n\n\n
          \n
          <\/div>\n<\/td>\n
          		<\/td>\n<\/tr>\n
          \n

          Slika 21\u00a0 Crkva sv. Bla\u017ea u Zagrebu<\/em><\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          Slika 22 \u00a0Stara Sveu\u010dili\u0161na i narodna knji\u017enica <\/em>
          \n (dovr\u0161ena 29.XI.1913.)<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          SECESIJA <\/em><\/strong><\/p>\n

          Nastala je na prijelazu XIX. u XX. st. kao kreativna reakcija na rutinizirana opona\u0161anja starih stilova, tj. historicizma. Secesija se ipak poglavito iskazala kroz dekorativni izri\u010daj (pro\u010delja zgrada i pala\u010da, balkona, ulaznih nadstre\u0161nica i sl.). <\/p>\n

          U Hrvatskoj najljep\u0161i graditeljski primjer secesije (tj. kasne secesije) predstavlja zgrada stare Sveu\u010dili\u0161ne i narodne knji\u017enice arhitekta Rudolfa Lubynskoga, gra\u0111ena od 1911. do 1913. (slika 22).<\/p>\n

          MODERNIZAM <\/em><\/strong><\/p>\n

          Najva\u017eniji fenomen u umjetnosti i arhitekturi XX. st. predstavlja modernizam. Javlja se nakon Prvog svjetskog rata a formalno traje jo\u0161 i danas (premda se za recentno doba \u010desto koristi i poseban termin suvremena arhitektura kao i termin postmodernizam) <\/strong>.<\/strong><\/p>\n

          Modernizam predstavlja refleksiju novog doba koje je slo\u017eeni rezultat uznapredovale industrijske revolucije ali i dubokih socijalnih promjena. Osnovna karakteristika modernizma je funkcionalizam. <\/p>\n

          \u0160vicarski Francuz Le Corbusier (1887.-1965.) tipi\u010dni je predstavnik modernizma (slika 23).<\/p>\n

          \n\n\n\n
          \n

          (a) <\/p><\/div>\n<\/td>\n
          		\n

          \n (b)<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
          \n

          Slika 23 Le Corbusierova djela<\/em>
          \n (a) Vila Savoye u Poissyju, u okolici Pariza<\/em>
          \n (b) Kapela Notre Dame du Haut u Ronchampu (Francuska)<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          MODERNA ARHITEKTURA <\/em><\/strong><\/p>\n

          U Zagrebu je u duhu Le Corbusiera koncipiran i znatan dio Ul. grada Vukovara (ugrubo, zapadna polovica ulice), a lijep primjer lecorbusierske zgrade je stambena zgrada Drage Gali\u0107a, tzv. „Marsejka” (Vukovarska 43\/43a \u2013 slika 24) kroz koju se odra\u017eava znakoviti moto Le Corbusiera: ”Zgrada je stroj u kojem se \u017eivi!” <\/p>\n

          <\/p>\n

          \n<\/p>\n

          Slika 24 \u00a0„Marsejka“ Drage Gali\u0107a u Zagrebu<\/em><\/p>\n<\/p><\/div>\n

           <\/p>\n

          SUVREMENO GRADITELJSTVO<\/em><\/strong><\/p>\n

          Suvremeno se graditeljstvo na\u017ealost sve \u010de\u0161\u0107e pretvara u razmetljivo iskazivanje financijske mo\u0107i, pa \u0107e stoga u budu\u0107nost prenijeti zbunjuju\u0107e poruke koje \u0107e mo\u017eda s podsmijehom „i\u0161\u010ditavati” nadolaze\u0107e generacije (slika 25). No, i takve \u0107e gra\u0111evine biti svjedo\u010danstva jednoga vremena, pa to zna\u010di da ipak imaju osigurano svoje mjesto u graditeljskoj povijesti. <\/p>\n

          <\/p>\n

          \n<\/p>\n

          Slika 25 Pogled na Dubai s najve\u0107om zgradom na svijetu u centru grada (Burj Khalifa, ukupne visine 828 m)<\/em><\/p>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          NAKARADNI PRIMJERI SUVREMENOG GRADITELJSTVA <\/em><\/strong><\/p>\n

          Ponekad se \u010dini da se pojedini naru\u010ditelji (investitori) posebno trude na\u0107i krajnje „otka\u010denog“ arhitekta koji bi kroz bizarni izgled gra\u0111evine mogao \u010dim bolje istaknuti naru\u010diteljevu mentalnu osobnost.<\/p>\n

          \n\n\n\n
          \n

          (a)<\/div>\n<\/td>\n
          		\n

          (b)\n <\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
          \n

          Slika 26 \u00a0Nakaradni primjeri suvremenog graditeljstva <\/em>
          \n (a) Royal Ontario Museum u Torontu, Kanada<\/em>
          \n (b) Loptolike ku\u0107e u Nizozemskoj<\/em><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          S time u vezi na internetu se mogu na\u0107i razni portali znakovitih naziva poput npr. „Ugliest buildings in the world“ (Najru\u017enije svjetske gra\u0111evine), i „Ugly New Buildings“, ili „Even uglier“ (\u010cak i ru\u017enije), pa se \u010dovjeku \u010dini da postoji neko natjecanje u dosezanju ru\u017eno\u0107e.<\/p>\n

           <\/p>\n

          ZAKLJU\u010cAK<\/strong><\/p>\n

          Kroz \u010dlanak se poku\u0161alo na esejisti\u010dki na\u010din ukazati na \u010dinjenicu da graditeljska ba\u0161tina odi\u0161e znatnim komunikacijskim potencijalom koji protokom vremena dobiva sve vi\u0161e na svojoj vrijednosti. Ono \u0161to je preduvjet za razumijevanje „okamenjenih“ poruka koje sadr\u017ee vrijedna graditeljska djela, svakako je ovladavanje komunikacijskim klju\u010dem, pa su se stoga u \u017eari\u0161tu \u010dlanka na\u0161le neke od najva\u017enijih osnova toga klju\u010da.<\/p>\n

          I \u0161to re\u0107i na koncu, nego zaklju\u010diti da sve prolazi, no prave vrijednosti ipak \u0107e uvijek biti prepoznate, poput ove male, skromne ali skladne i produhovljene romani\u010dke crkvice, Sv. Petra u polju kod Morpola\u010de (slika 27). <\/p>\n

          <\/p>\n

          \n<\/p>\n

          Slika 27 \u00a0Sv. Petar u polju kod Morpola\u010de<\/em><\/p>\n<\/div>\n

          Ova je crkvica vrijedna i savr\u0161ena ilustracija \u010duvene heuristi\u010dke izreke:<\/p>\n

          Manje je vi\u0161e!<\/strong><\/p>\n

           <\/p>\n

          \n
          \n

          <\/a>[51<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          G.Szabo: Sredovje\u010dni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1920.<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          Literatura:<\/strong><\/p>\n

          Napomena:<\/em><\/strong> Ovaj je \u010dlanak napisan poglavito na osnovi vlastitih promi\u0161ljanja o razvoju, ulozi i zna\u010denju graditeljskih ostvarenja koja su nastajala kao specifi\u010dni odraz civilizacijske evolucije. Spomenut \u0107emo stoga osnovnu literaturu koja nam je bila od pomo\u0107i, uz dodatnu napomenu da je uz ve\u0107inu na\u0161ih izvornih slika\/fotografija kori\u0161ten i odre\u0111en broj slika preuzet s internetskih portala.<\/p>\n

          Osnovna literatura:<\/em><\/strong><\/p>\n

          Vitruvije, M. (I. st. pr.Kr.): Deset knjiga o arhitekturi<\/em><\/strong>; hrvatski prijevod (1999.), Golden Marketing, IGH, Zagreb.<\/p>\n

          Szabo, Gj. (1920.): Sredovje\u010dni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji; Izvanredno izdanje Matice hrvatske, Zagreb<\/p>\n

          Roux, G. (1964.) Ancient Iraq; George Allen & Unwin Ltd, London.<\/p>\n

          Huntley, H.E. (1970.): The divine proportion; Dover Publication, Inc., New York.<\/p>\n

          Jelovina, D. (1976.) Starohrvatske nekropole (na podru\u010dju izme\u0111u rijeka Zrmanje i Cetine); \u010cakavski sabor, Split.<\/p>\n

          Pejakovi\u0107, M. (1978.): Broj iz svijetlosti (Starohrvatska crkvica Sv. Kri\u017ea u Ninu); Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb.<\/p>\n

          Koch, W. (1994.): Baustilkunde; Orbis Verlag, M\u00fcnchen.<\/p>\n

          Pejakovi\u0107, M. (2000.): Zlatni rez; Art studio Azinovi\u0107, Zagreb.<\/p>\n

          Wainwright, A. (2003.): A Coast to Coast Walk (St. Bees Head to Robin Hood’s Bay); Frances Lincon, London.<\/p>\n

          Burenhult, G. \u2013 gl. urednik (2005.): Velike civilizacije (Zajednice i kulture staroga svijeta); Du\u0161evi\u0107&Kr\u0161ovnik, Rijeka (nakladnik za izdanje na hrvatskom jeziku).<\/p>\n

          Crawford, H. (2006.) Sumer and the Sumerians; Cambridge University Press, Cambridge.<\/p>\n

          Cetini\u0107, \u017d. (2011.): Stran\u010de-Vinodol (Starohrvatsko groblje na Gorici); Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Rijeka.<\/p>\n

          Jakovljevi\u0107, G. (2012.): Registar arheolo\u0161kih nalaza i nalazi\u0161ta Bjelovarsko bilogorske \u017eupanije; Gradski muzej Bjelovar, Bjelovar.<\/p>\n

          Richards, J. (2013.): Stonehenge (English heritage); English heritage guidebooks, London.<\/p>\n

          Hrelja, D., Muhovec, I., Sudec, K. (2013.): Konj\u0161\u010dina, Stari grad; Dr\u017eavni arhiv u Vara\u017edinu, Vara\u017edin.<\/p>\n

           <\/p>\n

          Recognition of Old Constructional Characteristics and Signs<\/span><\/strong><\/p>\n

           <\/p>\n

          Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          Today’s complex communication space is interwoven with many different forms and techniques that have been created and altered through milleniums. Contemporary communication observes the sense of hearing as the front runner of the main communication canal! If this is true, we should also look at the other side of the coin. Hearing is a very fragile communication category especially in a longer time span when it becomes an unreliable source. The emergence of the script more than 5000 years ago (Sumer) substituted the main flaw of hearing (inconstancy) but there is another communication category that had sponetaneously emerged way before the script. This communication category which could always „say a lot with few words“ is known as construction. But in order to be able „to read“ the „building\/construction signs“, there is an imperative of prior deciphering the „built-in codes“. This articles puts an emphasise on deciphering some of the prevailing codes in human construction history.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Key words:<\/em><\/strong> Construction, construction sign\/codes, orientation in space, signs in stone and brick, miners’ signs, building characteristics with regard to style and form, golden ratio.<\/em><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          <\/a><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          \n\n\n\n
          \"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

          \n  3(4)#6 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          \n\"Creative<\/a>
          \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom           Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          UDK 316.776(084.1):316.423
          Prethodno priop\u0107enje
          Preliminary communication
          \nPrimljeno: 12.2.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

           <\/p>\n

           <\/p>\n

          Marko Stamenkovi\u0107<\/span><\/p>\n

          University of Gent, Belgium
          \nmarko.stamenkovic@live.com <\/p>\n

          Pikselizirana revolucija<\/span><\/strong><\/a>[52<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n


          \nPuni tekst: pdf (432 KB), Hrvatski, Str. 506 – 523
          \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

           <\/p>\n

          Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          Tekst stavlja u prvi plan odnos pogleda, slike i nasilja. Na temelju teorijskih postavki Mari-\u017doze Mondzen i \u017dan-Luka Nansija, ovaj odnos se razmatra u aktualnom kontekstu dru\u0161tveno-politi\u010dke realnosti na Bliskom istoku (Sirija), ali i u \u0161irem, globalnom smislu. Polaze\u0107i od primjera suvremene vizualne prakse, tekst analiza projekt \u201cPikselizirana revolucija\u201d libanskog umjetnika Rabija Mruea i interpretira fenomen snimanja vlastite smrti u revolucionarnim i ratnim uvjetima, na nivou koji povezuje nekoliko klju\u010dnih elemenata rasprave: vizualni karakter mobilne (telefonske) tehnologije, proizvodnju slike, koncept samo-\u017ertvovanja i mobilizaciju zajednice u cilju radikalnih promena. Namjera teksta je da potakne na promi\u0161ljanje uloge slike koja trpi nasilje smrtonsnog pogleda, ali i na implikaciju vanjskog promatra\u010da u tom procesu iz izlo\u017ebene perspektive \u2018pogleda sa strane\u2019.
          \n<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> slika, pogled, smrt, samo-\u017ertvovanje, savremena umjetnost, Rabije Mrue.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

           <\/p>\n

          Uvod<\/strong><\/p>\n

          Koji odnos zauzimaju pogled i slika u revolucionarnom kontekstu? Koju ulogu mogu imati pogled (opti\u010dki i mehani\u010dki) i slika (pokretna i nepokretna) u dru\u0161tveno-politi\u010dkim okolnostima koje nazivamo ‘revolucionarni pokreti’? Koju ulogu mogu igrati slika i pogled u suvremenim dru\u0161tvenim i politi\u010dkim gibanjima koja, pored toga \u0161to su prepoznata kao revolucionarna, \u010dine okosnicu u organiziranom i samo-organiziranom, kolektivnom i individualnom, bu\u0111enju potla\u010denih dru\u0161tvenih zajednica? Dodatno, koje zna\u010denje nose vizualni tragovi (analogni i digitalni) u aktualnim makroprocesima mobilizacije gra\u0111ana protiv politi\u010dkih re\u017eima generalno i \u0161irom sjevernoafri\u010dkog i bliskoisto\u010dnog podneblja posebno, ali i u globalnoj mobilizaciji suvremenog svijeta protiv socijalnih, ekonomskih i eti\u010dkih nepravdi? Kona\u010dno, \u0161to nam o mikroprocesima individualnog neslaganja s dru\u0161tvenim okolnostima mogu zna\u010diti slika i pogled pojedinca? Ovdje pod pojedincima podrazumijevam one koji, kroz nekonvencionalne oblike praksi gra\u0111anskog protesta (u koje prvobitno ubrajam privatne i javne rituale samo\u017ertvovanja), djeluju u mobilizaciji masa protiv politi\u010dkog statusa quo<\/em> i koji svjesno ili nesvjesno doprinose promjenama od \u0161ireg (kolektivnog, nacionalnog, regionalnog i transnacionalnog) zna\u010denja. <\/p>\n

           <\/p>\n

          \n Slika koja trpi nasilje (smrtonosnog) pogleda<\/strong><\/p>\n

          Na po\u010detku svog teksta “Slika i nasilje”, koji je objavljen u knjizi Upori<\/em>\u0161te slike<\/em>,<\/a>[53<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> francuski filozof Jean-Luc Nancy [\u017dan-Luk Nansi] navodi dvije tvrdnje o slikama s kojima smo, po njegovim rije\u010dima, naro\u010dito upoznati: “Prva je da su slike nasilne: \u010desto govorimo o tome kako smo ‘bombardirani reklamama’, a reklama evocira, prvenstveno, protok slika. Druga je da su slike nasilja \u2013 neprestanog nasilja koje izbija po svim krajevima svijeta \u2013 sveprisutne i (istovremeno ili naizmjeni\u010dno) nepristojne, \u0161okantne, neophodne, srcedrapaju\u0107e. Ove tvrdnje mogu vrlo brzo dovesti do detaljne razrade eti\u010dkih, pravnih i estetskih zahtjeva (a tu je sada i poseban registar koji pripada umjetnosti nasilja i nasilju u umjetnosti), u svrhu uvo\u0111enja propisa kojima bi se kontrolirali nasilje ili slike, slika nasilja ili nasilje slika” (Nancy 2005: 15). On se me\u0111utim ne zaustavlja na ovim op\u0107epoznatim i prihva\u0107enim tvrdnjama: njegova namjera “nije da se u\u0111e u raspravu o takvim zahtjevima. Umjesto toga, \u017eelim prodrijeti iza ovih tvrdnji kako bi se ispitalo \u0161to mo\u017ee povezati, na odre\u0111eni na\u010din, sliku nasilja i nasilje slike” (Nancy 2005: 15). \u0160to dakle mo\u017ee povezati sliku nasilja i nasilje slike na odre\u0111en na\u010din, i na koji to na\u010din mo\u017eemo razmi\u0161ljati i govoriti o takvoj vrsti povezanosti? <\/p>\n

          Polaznu to\u010dku u ispitivanju ovog odnosa za Nancyja predstavlja ambivalentnost <\/em>“koja pro\u017eima, na paralelan i stoga izuzetan na\u010din, na\u0161 op\u0107i dojam o oba termina. Postoji ne\u0161to dobro i ne\u0161to lo\u0161e kako u nasilju tako i u slici. Postoji ne\u0161to potrebno i ne\u0161to nepotrebno” (Nancy 2005: 15). Ovdje se, u kontekstu povijesti suvremenog svijeta, radi o duplim dualnostima<\/em> ili udvostru<\/em>\u010d<\/em>enim dvoli<\/em>\u010d<\/em>jima<\/em>, kako on to naziva (“double dualities or redoubled duplicities”). To za njega zna\u010di “kao da, u konstitutivnom smislu, postoje dvije mogu\u0107e su\u0161tine (su\u0161tina slike i su\u0161tina nasilja), pa tako i dvije [druge] su\u0161tine \u2013 su\u0161tina nasilja slike i su\u0161tina slike nasilja” (Nancy 2005: 15). Do odgovora na ranije postavljeno pitanje Nancy nastoji do\u0107i trasiranjem putanje kojom se ispituje, u prvom redu, neovisna kategorija nasilja (nasilje kao takvo) a zatim i odnos nasilja i istine. Kako Nancy tretira pojam nasilja? Kompleksno. U osnovi, on definira nasilje kao “primjenu sile koja ostaje strana dinami\u010dkom ili energetskom sustavu u koji intervenira” (Nancy 2005: 15). On dakle shva\u0107a nasilje kao jednu vrstu strane intervencije zasnovane na principu sile koja, u kona\u010dnom ishodu, ne vodi rezultatu ili, preciznije, vodi jednom neuspje\u0161nom rezultatu oli\u010denom u neupotrebljivosti i nefunkcionalnosti logike elemenata izlo\u017eenih sili. Umjesto bilo kojeg apstraktnog, filozofskog ili politi\u010dki intoniranog primjera, Nancy ovdje daje sasvim obi\u010dan i komunikativan primjer logike nasilnog temperamenta ili nasilnog akta (kao posljedice objektivnog ograni\u010denja, po njegovim rije\u010dima) kojom se tretira jedan mehani\u010dki element poput obi\u010dnog vijka. Ako smijem sebi dopustiti na ovom mjestu blago komi\u010dan ton, postavio bih pitanje: koja je dakle uloga vijka u filozofiji nasilja? Odvrtanje zavrnutog vijka klije\u0161tima \u2013 i to izvla\u010denjem vijka pod pritiskom klije\u0161ta, umjesto navijanjem odvija\u010da kako bi se olabavio odnos izme\u0111u vijka i materijala u koji je zavrnut (metal ili drvo, naprimjer) \u2013 poku\u0161aj je nasilja ne samo nad elementima koji trpe to nasilje (vijak i materijal za koji je vijak pri\u010dvr\u0161\u0107en) nego nad logikom egzistencije<\/em> tog vijka i tog materijala, neovisno jedan o drugom, kao i nad logikom koegzistencije<\/em>, odnosno me\u0111uovisnosti njihove su\u0161tine postojanja u zajedni\u010dkom prostoru. Izvla\u010denje vijka pod pritiskom klije\u0161ta primjer je uzaludnog poku\u0161aja primjene nasilja upravo zato \u0161to “ne vodi nikakvom rezultatu ili vodi neuspjehu kona\u010dnog rezultata” (Nancy 2005: 15). <\/p>\n

          \n Prva teza koju Nancy predla\u017ee u definiranju nasilja odnosi se dakle na stav po kojem odupiranje logici razuma (pod pritiskom strane sile nad sustavom kojemu je ta sila tu\u0111a i ostaje zauvijek tu\u0111a) ne vodi rezultatu ili vodi neuspjehu nasilne intervencije na stranom terenu. U vezi s tim Nancy zaklju\u010duje da “nasilje ne sudjeluje u bilo kojem poretku razloga, niti bilo kojem skupu snaga usmjerenih rezultatima” (Nancy 2005: 15). Ako se sila razlikuje od sustava nad kojim vr\u0161i nasilje po tome \u0161to izme\u0111u njih postoji jasna granica podjele \u2013 izme\u0111u entiteta sile (koja se aktivno provodi) i entiteta napadnutog sustava (koji trpi provo\u0111enje te sile) \u2013 onda sila zadr\u017eava status uljeza, elementa koji je stran jer dolazi izvana, jer je eksterni (vanjski<\/em>) element u odnosu na sustav nad kojim intervenira: “Nasilje ostaje izvana; ono ne zna ni\u0161ta o sustavu, o svijetu, o osnovama koje napada (bilo da je u pitanju osoba ili grupa, tijelo ili jezik). Umjesto da \u017eeli mogu\u0107nost koegzistencije [ili kompatibilnosti postojanju Drugog; Nancy ovdje upotrebljava Leibnizov [Lajbnicov] termin compossible<\/em>, N. N.], nasilje \u017eeli, naprotiv, da je nemogu\u0107e, da bude nepodno\u0161ljivo unutar prostora koegzistencije kao prostora koji nastoji poderati i uni\u0161titi. Nasilje “ne \u017eeli \u010duti”, ono nema interesa za znanje. Ono je nezainteresirano da bude bilo \u0161to osim “ovo neznanje ili namjerno sljepilo, tvrdoglava volja koja uklanja samu sebe iz bilo kojeg skupa veza i odnosa, i okupirana je samo svojom idejom upada koji ru\u0161i sve pred sobom” (Nancy 2005: 16). <\/p>\n

          \n Ako nasilje ne pretendira isklju\u010divo na postizanje rezultata, odnosno uspje\u0161nih rezultata koji bi mogli opravdati upotrebu sile, \u010demu onda nasilje pretendira ili mo\u017ee pretendirati u svom otporu poretku razuma? Po Nancyjevu mi\u0161ljenju, posljedica ovako shva\u0107enog nasilja ili, preciznije, upotrebe nasilja koja ne vodi razumnom, prirodnom, logi\u010dnom odmotavanju slojeva napadnutog sustava, vodi njegovoj “denaturalizaciji, uni\u0161tenju, masakriranju”. Nasilje, u tom smislu, u kona\u010dnoj fazi ne dovodi do promjene onoga \u0161to napada (promjene u smislu promjene forme, trans-formacije), ve\u0107 do oduzimanja i forme i zna\u010denja<\/em> (oduzimanja u smislu li\u0161avanja i apstrakcije, odnosno deformiranja, obezobli\u010davanja i obesmi\u0161ljavanja kako forme tako i zna\u010denja). Ako postoji pojam koji bi, jednom rije\u010dju, mogao formulirati rezultat (ili ne-rezultat) primjene nasilja nad sustavom kojem sila ne pripada niti mu mo\u017ee pripadati \u2013 shodno otporu poretku razuma \u2013 onda je to, u Nancyjevu rje\u010dniku, pojam olupine ili ru\u0161evine (Eng. wreck<\/em>). Pod pojmom olupine ili ru\u0161evine ovdje se podrazumijeva deformirana i obesmi\u0161ljena stvar, stvar li\u0161ena i oblika i zna\u010denja, ogoljena do stupnja znaka \u2013 i to znaka bijesa kao takvog i sile kao takve. Nancy u nasilju vidi znak koji stvari (stvari izlo\u017eenoj bijesu kao takvom i sili kao takvoj) ne ostavlja nijednu drugu mogu\u0107nost osim mogu\u0107nosti da potvrdi njen elementarni identitet, to jest njenu su\u0161tinu (njeno bi\u0107e) koju odre\u0111uje \u010dinjenica o pretrpljenom napadu (izvr\u0161enom nad tom stvari) i sili koju je stvar pretrpjela ili jo\u0161 uvijek trpi. Stvar vi\u0161e nije stvar koja je bila nekada, prije pretrpljenog napada, niti je bi\u0107e ono bi\u0107e koje je bilo prije pretrpljene izvedbe sile; nasilje \u010dini upravo to da se su\u0161tina stvari ili bi\u0107a sada “sastoji u tome \u0161to je napadnuto ili povrije\u0111eno; [nasilje ne transformira, ne daje drugu formu, ali] prijeti <\/em>druga\u010dijom formom, ako ne i drugim zna\u010denjem” (Nancy 2005: 15). <\/p>\n

          \n Koja je to druga forma kojom nasilje prijeti ili mo\u017ee prijetiti? Ta forma je bezli\u010dna forma, forma koja u doslovnom smislu nema lice: ona je bez lica (Eng. faceless<\/em>). U vezi s postavljenim pitanjem, jednim od klju\u010dnih stavova u Nancyjevu tekstu smatram sljede\u0107i: “la violence s’expose comme figure sans figure, monstration, ostension<\/em> de ce qui reste sans visage” (Nancy 2005: 16) \u2013 nasilje se pokazuje, odnosno izla\u017ee sebe kao figuru bez figure [odnosno lik bez lika, bez lica] kao ‘monstrancu’ ili pokaznicu [ostension<\/em>] ne\u010dega \u0161to ostaje bezli\u010dno, bez lica. Povodom termina ‘monstrance’ (ili ‘ostansion’), Nancy u prilogu svoga glavnog teksta podsje\u0107a na \u010dinjenicu da se ovdje radi o “objektu koji se koristi u katoli\u010dkoj slu\u017ebi, dragocjenoj posudi namijenjenoj za prikazivanje posve\u0107ene hostije: onoga \u0161to vjera zove “realna prisutnost” ili, preciznije re\u010deno, prisutnost koja se povla\u010di <\/em>pred osjetilom vida kao razumnim pogledom (“C’est un objet du culte catholique, r\u00e9ceptacle pr\u00e9cieux destin\u00e9 \u00e0 pr\u00e9senter en gloire l’hostie consacr\u00e9e: ostension de ce que la foi nomme ‘pr\u00e9sence r\u00e9elle’, c’est-\u00e0-dire pr\u00e9cis\u00e9ment la pr\u00e9sence retir\u00e9e \u00e0 la vue sensible”<\/em>). U tom smislu, va\u017eno je napomenuti da i engleska i francuska verzija Nancyjeva teksta uklju\u010duju termin monstrance<\/em> (Fr. ostansion<\/em>) pod kojim se podrazumijeva ono \u0161to se na hrvatskom zove pokaznica, <\/em>dekorativan i stiliziran liturgijski predmet \u010dija se funkcija sastoji u izlaganju\/pokazivanju posve\u0107ene hostije prilikom sve\u010danih obreda katoli\u010dke crkve.<\/p>\n

          \n Nancy nas ovdje podsje\u0107a na jednu va\u017enu stvar: na \u010dinjenicu da ve\u0107 u ritualizaciji klerikalne dogme nastupa suo\u010davanje vjerske zajednice sa su\u0161tinskim aspektima izlo\u017ebene (pokaziva\u010dke, prikaziva\u010dke) prakse, odnosno prakse koja bi se u suvremenom rje\u010dniku mogla nazvati upravo kustoskom<\/em>. Ona uklju\u010duje direktno suo\u010davanje svakog \u010dlana te zajednice (koji pristupa liturgijskom ritualu pri\u010desti) s bezli\u010dnim licem nasilja, odnosno s posljedicom nasilja (u ovom slu\u010daju nad Kristom) \u010diji rezultat \u2013 Kristova \u017ertva ili, preciznije, \u017ertvovano tijelo Kristovo, kako to vidi kr\u0161\u0107anska klerikalna tradicija \u2013 biva ‘vidljiv’ reinkarnacijom u hostiji. Moja namjera nije da se, upu\u0107ivanjem na prirodu crkvenog rituala, sada prodire dublje u zna\u010denja kr\u0161\u0107anske dogme (koju ne poznajem dovoljno niti me zanima). Naprotiv, bez potrebe za demistifikacijom liturgije pri\u010desti, ovdje smatram va\u017enim Nancyjevo ukazivanje na zna\u010denje prakse pokazivanja\/prikazivanja\/izlaganja hostije (za neupu\u0107ene: hostija je bijela, tanka i jestiva plo\u010dica koju pripadnici kr\u0161\u0107anske vjeroispovijesti smatraju onom vrstom simboli\u010dne ‘duhovne hrane’ kojom se referira na odsutnu ali sveprisutnu Kristovu \u017ertvu). Upravo ta praksa, koja se u kontekstu crkvenog rituala pri\u010desti vjernika obavlja upotrebom pokaznice (monstrance), upu\u0107uje u nastavku Nancyjeva tuma\u010denja bezli\u010dnosti nasilja<\/em> (nasilja kao lika bez lica) na jednu mogu\u0107u definiciju ontologije i fenomena slike. To je posebno prisutno u ulomku koji tako\u0111er smatram jednim od klju\u010dnih za prirodu mog teksta: <\/p>\n

          Slika je, u su\u0161tini, ‘monstrativna’ ili ‘monstrant’. Svaka je slika monstranca (ili uzorak), \u0161to se u francuskom jeziku zove ostensoir<\/em>. Slika pripada poretku \u010dudovi\u0161ta\/nakaza; monstrum je \u010dudnovat znak [\u010dudovi\u0161an, \u010dudotvoran, natprirodan, N. N.], koji upozorava (moneo<\/em>, monstrum<\/em>) na bo\u017eansku prijetnju. Njema\u010dka rije\u010d za sliku, Bild<\/em> \u2013 koja odre\u0111uje sliku u njenom obliku i upu\u0107uje na njen oblikuju\u0107i karakter \u2013 dolazi od korijena (bil-<\/em>) koji ozna\u010dava \u010dudesnu silu ili \u010dudotvoran [natprirodan, N. N.] znak. U tom se smislu mo\u017ee govoriti o nakaznosti slike, o njenoj monstro<\/em>znosti. Slika je izvan zajedni\u010dke sfere prisutnosti jer ona je prikaz [u smislu u kojem danas koristimo termin displej (Eng. display<\/em>), N. N.]. Ona je manifestacija prisutnosti, ne kao pojavnost, nego kao izlo\u017eba<\/em>, kao izlaganje, kao izla\u017eenje na vidjelo izno\u0161enjem stvari na svjetlost i stavljanjem u prednji plan [u smislu pozicioniranja, utvr\u0111ivanja pozicije, aktualiziranja, N. N.].<\/a>[54<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

          Slika je u ovom slu\u010daju slika hostije \u2013 koju vidimo o\u010dima \u2013 na mjestu slike unaka\u017eenog\/\u017ertvovanog Kristova tijela, tijela koje ne vidimo i ne mo\u017eemo vidjeti upravo zato \u0161to je hostija samo manifestacija prisutnosti tog tijela, njegov prikaz ili display<\/em>, a ne pojavnost tijela koje zauzima poziciju ‘realne prisutnosti’, one prisutnosti koja se povla\u010di <\/em>pred osjetilom vida i na\u0161im pogledom (prisutnosti koja ‘nema lice’, koja je bezli\u010dna). U etimolo\u0161kom klju\u010du tuma\u010denja, bez koje vjerojatno nijedan frankofoni filozof ne bi mogao dosti\u0107i ‘svjetlost’ pisane rije\u010di, Nancy tako\u0111er podsje\u0107a na povezanost izme\u0111u latinskih termina imago<\/em> i imitor<\/em>, pri \u010demu bi pojam slike mogao biti doveden u vezu s pojmom aemulus<\/em> \u2013 imitator ili suparnik (Nancy 2005: 25). Ako je u tom smislu slika hostije imitator Kristova \u017ertvovanog tijela, odnosno ako hostija zauzima mjesto slike tog tijela (slike unaka\u017eenog tijela, tijela nad kojim je izvr\u0161eno nasilje<\/em>) kao replika\/imitacija ‘realne prisutnosti’ koju ne mo\u017eemo vidjeti pogledom, onda je u praksi pokazivanja bezli\u010dnog lica nasilja Nancy u pravu kada se poziva na monstro<\/em>znost slike kao njen paradigmatski aspekt u situaciji o kojoj ovdje govorimo.<\/p>\n

          \n Moje je pitanje: mo\u017eete li se sjetiti takve vrste prisutnosti ako ste ju ikada vidjeli \u2013 direktno, vlastitim o\u010dima<\/em>? Sje\u0107ate li se neke slike nasilja ‘bez lica’? Jeste li ikada vidjeli nasilje bez lica? Jeste li do\u017eivjeli nakaznost slike, njenu monstro<\/em>znost? \u0160to, na kraju krajeva, zna\u010di iskusiti <\/em>nakaznost slike \u2013 ako se o iskustvu monstro<\/em>znosti jo\u0161 uvijek mo\u017ee govoriti u kontekstu do\u017eivljaja: onoga \u0161to se mo\u017ee do-\u017eivjeti<\/em>, u smislu dostizanja kona\u010dnog limita koji name\u0107e \u017eivot kao takav, u posljednjoj instanci odmotavanja vidljivog iza koje slijedi samo jo\u0161 jedna, posljednja slika<\/em> (a nakon nje, ili kroz nju, samo jo\u0161 s\u00e2ma smrt)? Moja je pretpostavka da situacija direktnog suo\u010davanja s nasiljem bez lica zahtijeva od promatra\u010da ekstremnu situaciju<\/em>, odnosno situaciju iskustva slike kao vlastite slike smrti<\/em> (‘posljednje slike’) ili, preciznije, kao slike koja vodi vlastitoj smrti, koja proizvodi ‘efekt vlastite smrti’. Prije no uhvatim ‘zlatnu nit’ izme\u0111u prethodnih teza i konkretnih materijalnih dokaza u kontekstu “monstroznosti slike koja se pokazuje likom bez lica”, imam\u00a0 potrebu zaklju\u010diti Nancyjevu raspravu o odnosu nasilja i istine jo\u0161 jednim njegovim stavom. Nancy ka\u017ee sljede\u0107e:<\/p>\n

          Nasilje ne igra igru snaga. Ono ne igra uop\u0107e ni\u0161ta. Nasilje prezire igre, sve igre; mrzi intervale, artikulacije, tempo, pravila kojima ne upravlja ni\u0161ta drugo do uspostavljeni \u010disti me\u0111usobni odnosi. Ba\u0161 kao \u0161to cijepa i uni\u0161tava igru snaga i mre\u017eu odnosa, tako ima i potrebu da se iscrpljuje u vlastitom bjesnilu. Nedostaje mu vlast i ostaje izvan zakona. Nasilnik \u017eeli izbljuvati sve svoje nasilje, i zajedno s tim izbljuvati samog sebe. Jer samo se tako mo\u017ee rije\u0161iti svoje tuposti da bi ostao ni\u0161ta drugo do netko tko ga\u0111a, lomi, mu\u010di do to\u010dke besmisla \u2013 a ovdje se ne radi samo o bezumlju prema \u017ertvama nego i o bezumlju prema sebi s\u00e2mom. Njegova snaga vi\u0161e nije sila, to je jedna vrsta \u010distoga, gustoga, glupog, neprobojnog intenziteta<\/em>. Samo masa, prikupljena i samooblikovana kako bi mogla udariti, inercija prikupljena i pokrenuta kako bi mogla razbijati, premje\u0161tati se i otvarati rascjep. […] Ba\u0161 kao \u0161to nasilje nije primjena sile u vezi s drugima ve\u0107 otvorena prisila \u010ditavog odnosa snaga koji se uni\u0161tava zbog uni\u0161tavanja po sebi<\/em> (u tome je slabost razbje\u0161njenosti), tako nasilje ne slu\u017ei istini \u2013 umjesto toga, ono zaista \u017eeli biti istina s\u00e2ma. U mjestu uspostavljenog poretka o kojem nasilje ne \u017eeli i\u0161ta znati, nasilje smjenjuje ne neki drugi poredak, nego s\u00e2mo sebe (i vlastiti potpuni nedostatak poretka). Nasilje \u2013 to jest, udarci nasilja \u2013 jesu ili \u010dine istinu. (Nancy 2005: 16)<\/p>\n

          Ovaj zaklju\u010dni stav otvara mi mogu\u0107nost ‘testiranja uzoraka’ vizualnog materijala iz domene suvremene umjetnosti i medija (na konkretnom primjeru projekta koji predstavljam u sljede\u0107em segmentu teksta) i njihovog pozicioniranja u mre\u017ei argumenata i zna\u010denja koji dolaze iz Nancyjeva (i ne isklju\u010divo njegova) teorijskog ‘laboratorija’.<\/p>\n

           <\/p>\n

          Pikselizirana revolucija<\/strong><\/p>\n

          Pikselizirana revolucija<\/em> libanonskoga glumca, redatelja, dramaturga i vizualnog umjetnika Rabiha Mrou\u00e9a [Rabija Mruea] naziv je njegova predavanja\/performancea u okviru slo\u017eenijeg projekta pod nazivom “The Fall of a Hair” (2012.). Nakon izvedbe u ljeto 2012. godine u Kasselu (Njema\u010dka) na velikoj me\u0111unarodnoj kulturnoj i izlo\u017ebenoj manifestaciji dOCUMENTA13,\u00a0 snimka montirane i adaptirane verzije ove izvedbe prenesena je na veliki ekran u formi videoprojekcije. Pikseliziranu revoluciju<\/em> u kaselskom Dr\u017eavnom kazali\u0161tu (Staatstheater Kassel) Mrou\u00e9 je najavio kao predavanje\/performance “o upotrebi mobilnih telefona tijekom sirijske revolucije” s naglaskom na “centralnoj ulozi koju su fotografije, snimljene ovim ure\u0111ajima, igrale u informiranju i mobilizaciji ljudi tijekom revolucionarnih doga\u0111aja” (dOCUMENTA13, web). U argumentima koje iznosi u naraciji u ovom radu, Mrou\u00e9 posebnu pozornost posve\u0107uje “sposobnosti razmjene i prijenosa fotografskih slika putem platformi za virtualnu i popularnu komunikaciju”. Okvir za tu analizu dale su nesvakida\u0161nje okolnosti jednoga konkretnog podru\u010dja \u00a0\u2013 kao \u0161to je Sirija, u ovom slu\u010daju \u2013 u kontekstu jo\u0161 uvijek goru\u0107ih, nerije\u0161enih i tragi\u010dnih zbivanja oru\u017eanoga gra\u0111anskog konflikta zapo\u010detog u o\u017eujku 2011. godine. U Pikseliziranoj revoluciji<\/em> (kao i u metodolo\u0161ki sli\u010dno koncipiranim radovima, poput Looking for a Missing Employee<\/em> (2003.), \u010dije sam javno izvo\u0111enje gledao u budimpe\u0161tanskom kulturnom centru TRAFO u studenom 2010. godine), Mrou\u00e9 se pojavljuje u\u017eivo pred publikom. Na pozornici \u2013 ili u prostoru koji ostavlja dojam pozornice \u2013 dominira figura naratora (Mrou\u00e9 osobno) dok sjedi za stolom, pod direktno usmjerenim svjetlosnim izvorom. Mrou\u00e9 se nalazi ispred platna na koje se projiciraju vizualni i tekstualni materijali tematski zna\u010dajni za razvoj narativa u kontinuiranom trajanju od jednog do dva sata. Verzija Pikselizirane revolucije<\/em> svedena na 22 minute bila je projicirana publici tijekom vi\u0161emjese\u010dne izlo\u017ebe u Kasselu. Pored nje, Mrou\u00e9 je na trinaestom izdanju kaselske izlo\u017ebe priredio i samostalni postav koji se sastoji od pet me\u0111usobno komplementarnih dijelova, koje \u0107u ukratko predstaviti u nastavku teksta.<\/p>\n

          \n Gu\u0161\u0107e od vode (Thicker than Water<\/em>) serijal je od sedam knji\u017eica fotografskih snimki, takozvanih flip-knjiga [Eng. flip-books<\/em>], fiksiranih na horizontalnom postolju duga\u010dkog stola. Svaku od ovih knji\u017eica \u010dini serija zasebno koncipiranih fotosegmenata, tematski srodnih. U interakciji s publikom, okretanjem stranica, svaka serija slika postaje ru\u010dno animirana, dok je svaka animacija pra\u0107ena odre\u0111enim zvu\u010dnim materijalom. To opet ovisi o posjetitelju koji biva direktno uklju\u010den u sadr\u017eaj ovog rada pritiskom tipke za zvuk pored svake knjige u nizu. Zahvaljuju\u0107i posjetiteljima izlo\u017ebe, slike postaju ‘pokretne’ i ‘ozvu\u010dene’. Njihov sadr\u017eaj \u010dine amaterske videosnimke preuzete s interneta (s portala YouTube) koje su ovdje predstavljene u formatu fotografskih isje\u010daka, \u010dime svjedo\u010de o iskustvu direktne prisutnosti anonimnih snimatelja u oru\u017eanim gra\u0111anskim pobunama i sukobima s predstavnicima re\u017eima u Siriji tijekom 2011. i 2012. godine. ‘Dokaz’ impliciranosti posjetitelja izlo\u017ebe u ono \u0161to se zbiva na tim slikama jesu plavi tragovi na prstima onih koji, kako bi animirali vizualni materijal, odlu\u010de pritisnuti tipke za zvuk koje su unaprijed namazane tintom.<\/p>\n

          \n Uve\u0107anje (Blow Up<\/em>) serija je pikseliziranih fotoportreta tiskanih u formatu postera. Materijal je nastao na temelju snimki mobilnim ure\u0111ajima u direktnom sudaru unakrsnih pogleda: pogleda \u017ertve (snimatelja) i pogleda ubojice (pripadnika neke od oru\u017eanih snaga u sirijskom konfliktu). Likovi ubojica zabilje\u017eeni su telefonskim ure\u0111ajima, postavljeni na internet, a Mrou\u00e9 ih je odatle preuzeo i potom uve\u0107ao. Tako uve\u0107ani, likovi prikazanih figura ostali su pikselizacijom izobli\u010deni do neprepoznatljivosti. ‘Bezli\u010dni’ <\/strong>portreti ubojica (portreti bez-lica, <\/em>u doslovnom smislu rije\u010di, ako jo\u0161 uvijek pratimo Nancyjevo tuma\u010denje) tako su i producirani za izlo\u017ebu, zajedno s prate\u0107im tekstom preko zidne povr\u0161ine, na kojoj se nalaze fotoportreti poredani u nizu. <\/p>\n

          \n Oko za oko (‘Eye’ vs. ‘Eye’<\/em>) filmski je materijal snimljen na osammilimetarskoj vrpci. Pogled jednog potencijalnog ubojice (mu\u0161karac s pu\u0161kom u rukama) i pogled jedne potencijalne \u017ertve (mu\u0161karac s mobilnim telefonskim ure\u0111ajem u rukama) konfrontirani su u me\u0111usobnoj razmjeni, ali ovaj put virtualnoj. Ovdje je razmjena pogleda fiktivna (montirana) do te mjere da uklju\u010duje dimenziju napetosti kojom eksterni promatra\u010d (posjetitelj izlo\u017ebe) pro\u017eivljava ‘grani\u010dno iskustvo’ izme\u0111u dva zara\u0107ena pogleda u samom protoku <\/em>vremena \u2013 u trajanju i cirkularnom ponavljanju kojim se filmska vrpca ‘odmotava’ pred publikom i najavljuje potencijalnu smrt. Zahvaljuju\u0107i montiranoj i konstruiranoj vremenskoj dimenziji, to napeto trajanje dijeli sukobljene poglede, ali ih istovremeno i povezuje: neprestani protok vrpce pred o\u010dima posjetitelja izlo\u017ebe ukida distancu izme\u0111u njegovog\/njenog eksternog pogleda i me\u0111usobnih pogleda dvojice mu\u0161karaca u filmu. Iskustvo razmjene izme\u0111u ubojice i \u017ertve, u ovom slu\u010daju, ne pripada i realnom vremenu u kojem su fotografije snimljene: ono postaje mogu\u0107e tek u trenutku promatranja ‘sa strane’, u kojem posjetitelj izlo\u017ebe gubi neutralnu poziciju jer biva direktno uhva\u0107en u zamku zara\u0107enih pogleda nad kojom visi samo jedno pitanje: \u017eivot ili smrt? U ovom radu, Mrou\u00e9 to pitanje ostavlja otvorenim i beskona\u010dno nedefiniranim dok svjesno implicira eksternog promatra\u010da u proces davanja eventualnog (uvijek individualnog) odgovora.<\/p>\n

          Slika do pobjede? (Image till Victory?<\/em>) vrlo je kratka videoprojekcija ali dovoljno uznemiruju\u0107a jer se temelji na monotonom ritmu iste akcije koja se neprestano ponavlja: ljudska silueta na crvenoj pozadini ‘puca’ kamerom iz mobilnog telefona, pada, ustaje i izvodi istu radnju naizmjeni\u010dno. Va\u017ena je paralela koju Mrou\u00e9 ovim radom sugerira: smrtonosnu funkciju hladnog oru\u017eja (pi\u0161tolja) ovdje zamjenjuje ‘smrtonosna’ funkcija mobilnog telefona \u2013 kao ure\u0111aja za proizvodnju vizualne komunikacije <\/em>s nesagledivim (ili o\u010dekivano tragi\u010dnim) posljedicama u suo\u010davanju pogleda snimatelja iza ekranske slike sa smrtnom opasno\u0161\u0107u koja prijeti iz nasuprotnog pogleda ubojice.<\/p>\n

          \nMe\u0111u navedenim segmentima projekta “The Fall of a Hair” ostao je jo\u0161 jedan, posljednji u nizu koji je najvi\u0161e privukao moju pozornost u Kasselu. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg danas o njemu pi\u0161em. Pikselizirana revolucija<\/em> jest, po preciznijoj definiciji autora, “ne-akademsko predavanja-performance” [Eng. non-academic lecture-performance<\/em>] u formatu snimljenog, sa\u017eetog i montiranog videomaterijala, kojem je prethodio niz originalnih izvedbi u\u017eivo tijekom 2012. godine na razli\u010ditim javnim kulturnim lokacijama u svijetu (Metropolis Cinema u Bejrutu, Performance Space 122 u New Yorku, Contemporary Art Gallery u Vancouveru, itd.). Radi se o djelu narativnog karaktera u kojem umjetnik izvodi javnu analizu fenomena smrti<\/em> iz geopoliti\u010dke perspektive gra\u0111anina suvremenoga arapskog (bliskoisto\u010dnog podneblja) u direktnoj vezi s aktualnom ratnom sirijskom situacijom. Metoda koju Mrou\u00e9 primjenjuje ima dokumentarni karakter jer se zasniva na dokumentaciji ‘smrti’<\/em> sredstvima masovne komunikacije, posebno vizualne, kao \u0161to su mobilna telefonija i internet. Centralno mjesto u radu zauzima fenomen (fotografske) slike uokviren prijete\u0107im potencijalom smrti.<\/em> <\/strong>U tom smislu, glavnu <\/strong>ulogu igra direktan kontakt o\u010di-u-o\u010di [Eng. eye-contact<\/em>] izme\u0111u pojedina\u010dnih predstavnika strana u sukobu. Radi se o pokretnoj digitalnoj fotografiji za koju se samo mo\u017ee pretpostavljati da je istovremeno i posthumni trag posljednjeg promatra\u010dkog akta \u017ertve, budu\u0107i da ne znamo jesu li anonimni snimatelji (na koje je pucano dok snimaju fotografije svojih ubojica) zaista i mrtvi, niti se Mrou\u00e9 bavi time na ovome mjestu. Ono \u010dime se bavi jest slika, ne samo u smislu direktnoga materijalnog svjedo\u010danstva i traga toga fatalnog kontakta o\u010di-u-o\u010di, nego u smislu uloge koju ona ima u mobilizaciji populacije i revolucionarnog pokreta. Ovdje se slika i pogled smatraju klju\u010dnim za garanciju realnog nastavka zapo\u010dete revolucionarne borbe, ali i simboli\u010dkog nastavka \u017eivota fotografa (snimatelja-\u017ertve) u prostoru slike.<\/p>\n

          \nMaterijal o kojemu Mrou\u00e9 govori u Pikseliziranoj revoluciji<\/em> sastoji se od videosnimaka postavljenih na internetske stranice zahvaljuju\u0107i gra\u0111anima, aktivistima i sudionicima sirijske borbe, koji su direktno ili indirektno sudjelovali u produkciji tog materijala, a Mrou\u00e9 ih je prona\u0161ao i preuzeo tijekom osobnih istra\u017eivanja podataka o ovim doga\u0111ajima u Siriji. U obilju dramati\u010dnog materijala koji je prikupio tijekom istra\u017eiva\u010dke navigacije cyber<\/em> prostorom, Mrou\u00e9 je zapo\u010deo ispitivanje jednoga specifi\u010dnog aspekta tog sadr\u017eaja koji mu je privukao posebnu pa\u017enju. O kojem se aspektu radi?<\/p>\n

          \n U Pikseliziranoj revoluciji<\/em> Mrou\u00e9 stavlja u prvi plan dokumentaciju smrti, odnosno autodokumentaciju vlastite smrti gra\u0111anina-sudionika sirijske revolucije. Ovdje se pod autodokumentacijom vlastite smrti <\/em>podrazumijeva situacija koju odre\u0111uje \u017ertva u trenutku dok snima (mobilnim telefonom) \u010din pucanja sa suprotne strane pogleda: slika je dokument koji nastaje u direktnoj frontalnoj konfrontaciji pogleda \u017ertve s pogledom ubojice. Konfrontacija o kojoj je rije\u010d utemeljena je ne samo na ukr\u0161tanju opti\u010dkih pogleda suprotstavljenih strana (u otvorenom polju me\u0111usobnog suo\u010davanja pogleda), nego i na ukr\u0161tanju njihovih mehani\u010dkih pogleda: u polju suo\u010davanja vatrenog oru\u017eja ubojice (pu\u0161ke, u naj\u010de\u0161\u0107em slu\u010daju) i tehnolo\u0161kog ‘oru\u017eja’ \u2013 mobilnog telefonskog ure\u0111aja opremljenog opti\u010dkim elementima za snimanje fotografija niske rezolucije. Centralnu ulogu u ovoj javnoj areni sukoba<\/em> igraju nepokretne digitalne fotografske slike i pokretne kratke videosnimke zabilje\u017eene okom \u017ertava konflikta. Na taj na\u010din, odnos snaga dvaju pogleda mjeri se stupnjem vizualizacije direktne konfrontacije sukobljenih strana u ratnom konfliktu (u smislu opti\u010dke i tehnolo\u0161ke vizualizacije). U \u010demu se sastoji centralna uloga slike u ovom kontekstu? Ona se sastoji upravo u mogu\u0107nosti koju nudi vizualna informacija u situaciji suvremenoga umre\u017eenog dru\u0161tva: u informiranju naroda tijekom revolucionarnih doga\u0111aja i, posljedi\u010dno, u mobiliziranju ljudi za sudjelovanje u nastavku revolucije za slobodu. Informativna uloga vizualnog (fotografskog) materijala, snimljenog mobilnim telefonom omogu\u0107ena je funkcijom koju suvremena tehnologija pru\u017ea za razmjenu i diseminaciju vizualne informacije. Mobilni telefon koji posjeduje aplikaciju za proizvodnju digitalne slike niske rezolucije, u sprezi s internetom i dru\u0161tvenim virtualnim mre\u017eama komunikacije, pokazuje se kao jedan od klju\u010dnih elemenata u cilju obavje\u0161tavanja, motiviranja i aktiviranja gra\u0111ana kako u mirnodopskim tako i u ratnim okolnostima. To me\u0111utim nije dovoljan razlog da bi Pikselizirana revolucija <\/em>zaslu\u017eila svoje posebno mjesto na sceni suvremene vizualne umjetnosti.<\/p>\n

          \nU danim (ratnim) uvjetima, Mrou\u00e9 propituje izme\u0111u ostalog i su\u0161tinu \u010dovjekove prirode \u2013 njenu enigmati\u010dnu stranu u dosluhu sa sveprisutnom tenzijom smrti. Time nam ne prikazuje samo dokumente jednog vremena, nesretnog za jedan daleki narod, nego nam pribli\u017eava ‘daleku’ sliku nas s\u00e2mih uhva\u0107enu pogledom ‘drugog’. Usudio bih se tvrditi da nam Mrou\u00e9, svojom teorijskom i prakti\u010dnom analizom, u ovom radu nudi gotovo univerzalnu ‘vizualnu dramaturgiju ljudskosti’<\/em>. On ne izla\u017ee samo jednu mogu\u0107u interpretaciju teorije fotografije iz perspektive tehnolo\u0161ki i medijski razvijenoga suvremenog doba nego jednu mogu\u0107u interpretaciju \u010dovjeka, uklije\u0161tenog izme\u0111u grani\u010dnih pozicija: one u kojoj prevladava logika opstanka<\/em> i one druge, u kojoj se name\u0107e ‘iracionalna’ logika samo-\u017ertvovanja<\/em>. U kombinaciji ove dvije logike nalazi se i jeka mitske zagonetke o samo-zrcalnoj slici, na tragu mitskoga Narcisova balansiranja izme\u0111u \u017eelje za ‘drugim’ (preko refleksije vlastite pojavnosti u vodi) i njegove izlo\u017eenosti vlastitoj smrti kao opasnosti po \u017eivot koju ta \u017eelja sa sobom nosi (mogu\u0107nost gubitka vlastitog \u017eivota potapanjem u vodi \u010dija povr\u0161ina reflektira sliku ‘drugog’, odnosno Narcisa s\u00e2mog, za kojom on neminovno hrli). <\/p>\n

          \nU vezi s onim \u0161to \u010dovjeka \u010dini ljudskim bi\u0107em u izvanrednim (‘neprirodnim’) situacijama na granici izme\u0111u \u017eivota i smrti, Pikselizirana revolucija<\/em> otkriva \u010dovjeka na krajnjoj margini (vizualne) egzistencije, u onom trenutku navodne apstrakcije smisla kada \u010dovjek uspostavlja i specifi\u010dan odnos s politikom \u017eivota-i-smrti i to preko slike<\/em>: direktnim gledanjem u izvor vlastite smrtne opasnosti. \u010covjeku kojem, u toj situaciji, jedino oru\u017eje u rukama predstavlja mobilni telefonski ure\u0111aj ne preostaje ni\u0161ta drugo nego da ‘puca’ ekranskom slikom u znak samoobrane, ali i u znak revolta. Slika tako postaje krajnji motiv gubitka vlastitog \u017eivota: u njoj \u017ertva potencijalno vidi zna\u010dajniji doprinos razvoju revolucije umjesto spa\u0161avanja osobnog \u017eivota, umjesto bijega pred realnim oru\u017ejem ili umjesto pristanka na gubitak prilike o skupljanju vizualnih dokaza \u2013 portreta onoga istog bezli\u010dnog ‘lica nasilja’ koje \u017eivotu nenaoru\u017eanog snimatelja prijeti smrtonosnim oru\u017ejem. <\/p>\n

          \n I pored va\u017enosti koju Mrou\u00e9 pridaje odnosu izme\u0111u surove politi\u010dke realnosti na Bliskom Istoku\u00a0 i tehnolo\u0161kih prednosti mobilnih (vizualnih) komunikacija na istom terenu, glavna poruka Pikselizirane revolucije<\/em> ipak se sastoji u ponavljanju postoje\u0107e teze o su\u0161tinskom odnosu izme\u0111u ‘slike’ i ‘smrti’ koji u ovom radu dosti\u017ee fatalne razmjere. On se ti\u010de neizbje\u017enosti tragedije (u kojoj se ljudski \u017eivot prekida razmjenom pogleda<\/em> u direktnoj konfrontaciji dvojice promatra\u010da: jednoga ‘naoru\u017eanog’ kamerom a drugoga naoru\u017eanog doslovno) i ostaje da nas uznemirava zbog dvojbe promatra\u010da<\/em> u kojoj se sada i s\u00e2mi nalazimo, iako smo izvan direktnih doga\u0111aja u ovom radu. Dvojba ostaje prisutna iz nekoliko razloga: najprije zato \u0161to nam predo\u010deni vizualni materijal ne otkriva do kraja razvoj situacije izme\u0111u sukobljenih strana \u2013 uskra\u0107uje nam spoznaju o tome je li zaista do\u0161lo do o\u010dekivanoga gotovo neizbje\u017enog ubojstva na koje nas snimke navode ili je do\u0161lo samo do nasilnog prekida pogleda<\/em> ‘\u017ertve’ u trenutku pucnjave i posljedi\u010dno do nasilnog prekida ‘\u017eivota slike’ koja se zamra\u010denjem ekrana gubi pred na\u0161im o\u010dima. Tako ostajemo uskra\u0107eni za sliku pravoga<\/em> mrtvog tijela prave<\/em> \u017ertve (kako je obi\u010dno vidimo u fiktivnim, filmskim materijalima ili realnim, dokumentarnim materijalima). To produbljuje misterij o snimljenom materijalu kao dokumentarnom, kao materijalu proizvedenom u ‘realnom vremenu’ i ‘realnim uvjetima’: ostavljeni smo da razmi\u0161ljamo pred upitnikom o intenzitetu fiktivnog utjecaja u doga\u0111aj za koji vjerujemo da je beskona\u010dno ‘realan’. Eventualnom izbjegavanju smrti \u2013 pred metkom iz oru\u017eja u koji potencijalna \u017ertva direktno gleda iza ‘za\u0161titnog’ oklopa telefonske kamere \u2013 slijedi pretpostavka o tome u kojoj mjeri smrt uspijeva izigrati i nadmudriti sliku koja je priziva, i obratno: koliko slika potencijalne smrti mo\u017ee utjecati na one koji su \u017eivi da se nastave boriti \u2013 za ciljeve revolucije, za bolji \u017eivot nakon nje, ali i za ideju \u017eivota kao takvog. Tako\u0111er postoji pretpostavka o tome mo\u017ee li ovako shva\u0107ena \u017ertva mo\u017eda doprinijeti nastavku \u017eivota nekih drugih \u010dlanova iste zajednice nesebi\u010dnim podre\u0111ivanjem vlastitog \u017eivota smrti, odnosno po cijenu \u017ertvovanja vlastitog \u017eivota pred pogledom fotografiranog ubojice koji potvr\u0111uje svoj status ubojice upravo u trenutku fotografiranja<\/em>. U tom<\/em> trenutku fotografiranja, granice izme\u0111u \u017ertvovanja i fotografiranja, slike i smrti, otpora i kontra-terora postaju fleksibilne do nivoa me\u0111usobnog ukidanja. <\/p>\n

           <\/p>\n

          Razmi\u0161ljati o slikama zna\u010di davati odgovore na budu\u0107nost nasilja<\/strong><\/a>[55<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

          \u0160to je slika? Odgovor na ovo pitanje, koje u jednoj od svojih studija eksplicitno postavlja Marie-Jos\u00e9 Mondzain [Mari \u017doze-Mondzen],<\/a>[56<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> zasnovan je na njenom primarnom argumentu da slika [Eng. image<\/em>] nije “tek jedan od mnogih predmeta koje vidimo [nego] poseban slu\u010daj<\/em>” (Mondzain 2011: 307). \u0160to je to tako posebno<\/em> u slikama u usporedbi s mnogim drugim objektima koje vidimo? Pretpostavimo da odnos izme\u0111u slika (u smislu objekta-slike, slike-predmeta) i svih ostalih predmeta predstavlja odnos su\u0161tinske razlike. Jedan od osnovnih razloga takve argumentacije, kojim Mondzain artikulira stav o partikularnosti slike u polju vidljivog, sastoji se u zamr\u0161enoj liniji odnosa izme\u0111u individue (svakoga ljudskog subjekta) i svijeta (dru\u0161tvenog subjekta). Ova linija odnosa zasnovana je na iskustvu upisivanja <\/em>\u2013 inskripcije subjekta u svijet [Fr. s’inscrire<\/em>]. Da bi se upisali, to jest upisali sebe<\/em> u svijet, ljudski subjekti prolaze kroz “simboli\u010dke operacije i time kroz proizvodnju znakova kojom utemeljuju svoj odnos prema govoru” (Mondzain 2011: 308). \u0160to to zna\u010di? To zna\u010di: ako ja trebam obilje\u017eiti svoje postojanje u svijetu kojemu pripadam tijekom svog \u017eivota, i ako trebam ostaviti bilo kakav trag o svom postojanju u svijetu nakon toga, proces kroz koji moram pro\u0107i jest proces stvaranja\/kreiranja znakova. Ovdje se, kako u simboli\u010dkom tako i u realnom smislu, misli na proces stvaranja znakova kao proces produkcije znakova \u2013 proces proizvodnje<\/em>. Posljedi\u010dno, ova vrsta proizvodnje definira moj odnos prema svijetu kao odnos komunikacije<\/em> i to komunikacije izme\u0111u mene i drugih. Ovdje se prvenstveno misli na verbalni model komunikacije, budu\u0107i da Mondzain inzistira na govoru, na potencijalnosti govora koja je uvjetovana slikom, to jest mogu\u0107nostima imaginacije kao mogu\u0107nostima vizualnog mi\u0161ljenja. Proizvodnja znakovne komunikacije izme\u0111u svijeta i mene, koja mi omogu\u0107uje da govorim, predstavlja osnovnu instancu zahvaljuju\u0107i kojoj stje\u010dem iskustvo vlastitog postojanja. Za\u0161to mi onda treba pogled da bih imao mogu\u0107nost govora? Mondzain to tuma\u010di kao neophodnost upravo zbog \u010dinjenice da na\u0161e upisivanje u svijet ovisi o proizvodnji (vizualnih) znakova koje ona naziva “operacije proizvodnje slike” [Eng. image-producing operations<\/em>]. \u010cinjenica da imamo mogu\u0107nost govora uvijek je predodre\u0111ena “na\u0161om sposobno\u0161\u0107u da proizvodimo slike, mogu\u0107no\u0161\u0107u da zamislimo. Sve dok ova sposobnost \u2013 da imamo misao, da mislimo u slikama [Eng. to imagine<\/em>] \u2013 ostaje nesputana, \u010dovjek \u0107e ostati u mogu\u0107nosti da govori usprkos eventualnoj istovremenoj nemogu\u0107nosti da gleda” (Mondzain 2011: 308). U vezi s navedenim argumentima postavljaju se najmanje dva mogu\u0107a zaklju\u010dka od klju\u010dne va\u017enosti u ovom trenutku. <\/p>\n

          \n S jedne strane, \u0161to god mojim o\u010dima bilo vidljivo ili nevidljivo, to ne zna\u010di da ja to mogu ili ne mogu vidjeti jer “ne vidimo svijet zato \u0161to imamo o\u010di [nego] su na\u0161e o\u010di otvorene zahvaljuju\u0107i na\u0161oj sposobnosti da proizvodimo slike, na\u0161oj spremnosti da zamislimo” (Mondzain 2011: 308). Moja sposobnost da vidim [Eng. to see<\/em>] razlikuje se dakle od moje sposobnosti da vidim-sliku [Eng. seeing-an-image<\/em>]. U prvom slu\u010daju gledanje je uvjetovano mojim biolo\u0161kim opti\u010dkim aparatom i uro\u0111enim instrumentima vida (o\u010di) i ostaje ovisno o osjetilu vida u smislu op\u0107e percepcije (opa\u017eanja bilo kojeg<\/em> predmeta u svijetu u koji sam ja ve\u0107 upisan ili se tek trebam upisati). U drugom slu\u010daju me\u0111utim moja percepcija ovisi o lingvisti\u010dkom aparatu (govor) i dru\u0161tveno ste\u010denim instrumentima komunikacije (jezik) koji procesuiraju vizualnu informaciju kroz moj mozak kako bih mogao re\u0107i ne\u0161to sebi i drugima o sebi i drugima, odnosno kako bih komunicirao sa svijetom preko (vizualne) imaginacije koju posjedujem (ovdje se pod vizualnom informacijom<\/em> podrazumijeva slika, kao poseban ‘predmet’ me\u0111u mnogim drugim predmetima na svijetu). <\/p>\n

          \n S druge strane, moja sposobnost da proizvodim slike ili moja mogu\u0107nost da zamislim (Eng. to imagine<\/em>) daje mi mogu\u0107nost da ‘vidim’ neovisno o gledanju svojim o\u010dima: \u010dak i ako bih\u00a0 bio slijep (to jest, ako ne bih imao mogu\u0107nost vidjeti vlastitim o\u010dima) jo\u0161 uvijek bih bio sposoban komunicirati i dijeliti svoju (vizualnu) imaginaciju sa svijetom. Ova komunikacija odvija se putem govora, i to sve dok imam otvoren (neometan, produktivan, funkcionalan) pristup osobnoj imaginaciji. Ovdje se pod imaginacijom [Eng. imagination<\/em>] podrazumijeva izvo\u0111enje operacija kreiranja-slika [Eng. image-making operations<\/em>] koje, da bi bilo uspje\u0161no, mora ostati neometano.\u00a0 <\/p>\n

          \n U etimolo\u0161kom smislu, termin imaginacija<\/em> neposredno se dovodi u vezu s pojmom slika<\/em> [Lat. imago<\/em>]. Ovdje zato smatram izuzetno bitnim poja\u0161njenje pojma ‘imaginacija’ kao termina koji, u konstitutivnom smislu, u sebi ve\u0107 sadr\u017ei rije\u010d ‘slika’ [Eng. image<\/em>]. Imaginacija, dakle, ne podrazumijeva sposobnost proizvodnje idealnih ili idealiziranih slika koje se odnose na na\u0161e fantazijske projekcije (kroz snove, \u017eelje i ma\u0161tanje, u popularnom shva\u0107anju termina). Imaginacija podrazumijeva stvaranje-slike<\/em> [Eng. image-making<\/em>] kao kognitivnu operaciju neovisnu o na\u0161im osjetilima<\/em> (uklju\u010duju\u0107i i osjetilo vida). Imaginacija (ili potencijalnost imaginacije vizualnim zami\u0161ljanjem) sposobnost je razmi\u0161ljanja u slikama ili, po jednoj od mogu\u0107ih enciklopedijskih definicija, “sposobnost formiranja novih slika i osje\u0107aja koji ne pripadaju domeni opa\u017eanja pogledom, sluhom, ili ostalim osjetilima. Imaginacija sudjeluje u osiguravanju kako zna\u010denja na\u0161em iskustvu tako i razumijevanja na\u0161oj spoznaji; ona predstavlja osnovnu ljudsku sposobnost kojom dajemo smisao svijetu, i tako\u0111er igra klju\u010dnu ulogu u procesu u\u010denja i spoznavanja.”<\/a>[57<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>\n<\/p>\n

          \n Prema mom shva\u0107anju navedenih argumenata Marie-Jos\u00e9 Mondzain, imati sposobnost govora za ljudski subjekt zna\u010di komunicirati sa svijetom u koji je taj subjekt upisan prolaskom kroz operacije proizvodnje-slike: dok se otvaram <\/em>imaginaciji (dok otvaram sebe imaginaciji), ja istovremeno dijelim<\/em> s drugima svoju sposobnost da zamislim, \u0161to mi daje mogu\u0107nost pristupa<\/em> tom svijetu i time ja upisujem sebe u taj svijet. Namjerno ovdje nagla\u0161avam rije\u010di ‘otvaranje’, ‘pristup’ i ‘dijeliti’ jer su upravo to termini koje Mondzain upotrebljava dalje u svom tekstu. Ona ih koristi konstruktivno kako bi mogla da ih upotrijebi za definiranje glavnih koncepata u vezi s propozicijama pojmova u kontekstu analize kojom se bavi, a to su pojmovi slika, gledanje <\/em>i vidjeti slike<\/em>: <\/p>\n

          Slika otvara<\/em> (i otvara nam) polje na\u0161e mogu\u0107nosti gledanja; slika je poklon tu\u0111eg pogleda koji mi biva ponu\u0111en u trenutku u kojem mi nedostaje autonomija i mo\u0107 da definiram sebe s\u00e2mog u svijetu. Slika nije objekt i zbog toga sam ja subjekt. [\u2026] Vidjeti zna\u010di dijeliti <\/em>sliku koja subjekt govora izla\u017ee \u010dinu priznanja. [\u2026] Vidjeti sliku zna\u010di imati pristup<\/em> onome \u0161to ve\u0107 promatra, \u0161to nam uzvra\u0107a pogled iz polja vidljivog kao takvog, a to zna\u010di ponuditi<\/em> (darovati) pogledu imanentnost odsustva. (Mondzain 2011: 310-311; moj kurziv, N. N.)<\/p>\n

          \nMondzain dakle povla\u010di jasnu liniju odnosa izme\u0111u slika, \u010dina gledanja slika, i transformacije kojom procesi gledanja-slika aktiviraju gledatelje kao subjekte<\/em> promatranja. Ovo aktiviranje gledatelja i njegova transformacija u subjekt promatranja sastoji se u stjecanju mogu\u0107nosti govora koja se, za gledatelja, pokazuje kao posljedica mogu\u0107nosti gledanja slika (u smislu imaginacije). Klju\u010dna uvodna pitanja u ovu problematiku Mondzain postavlja vrlo precizno: “\u0160to zna\u010di vidjeti sliku? Kako, u promatranju slika, postajemo gledatelji [umjesto promatra\u010da, dodao bih] i kako slike formiraju promatra\u010de kao govore\u0107e subjekte<\/em>?” (Mondzain 2011: 307). Biti govore\u0107i subjekt, odnosno postati govore\u0107im subjektom: \u0161to to zna\u010di? Umjesto direktnog odgovora na ovo pitanje, usudio bih se parafrazirati jedno od citiranih pitanja Marie-Jos\u00e9 Mondzain, i to formuliranjem novoga fokusiranog pitanja: \u0161to zna\u010di vidjeti sliku ‘bezli\u010dnog nasilja’ kakvom je naprimjer predstavlja pogledu Rabih Mrou\u00e9 u svom radu Blow Up<\/em> (o kojem sam ranije govorio)? Kako promatranjem slike na\u0161a uloga ‘promatra\u010da’ biva transformirana u ‘gledatelja’ tijekom procesa prepoznavanja i postajanja gledateljem kao govore\u0107im subjektom<\/em> dok promatramo ovu sliku? Kako ova transformacija uspostavlja paralelan odnos izme\u0111u na\u0161e uloge s ulogom drugog promatra\u010da, ali ne bilo kojega drugog promatra\u010da nego ba\u0161 onog koji je proizveo tu istu sliku prije nego \u0161to smo je mi vidjeli? Dok stojim na mjestu toga Drugog u trenutku dok je gledam, on postaje “subjekt koji govori i posjeduje \u017eelju [za komunikacijom]” (Mondzain 2011: 307). Zna\u010di li vidjeti ovu sliku da \u2013 u toj neizbje\u017enoj identifikaciji s Drugim \u2013 ja prihva\u0107am podjelu<\/em> komunikacije koja mi se otvara<\/em> imanentno\u0161\u0107u odsustva u uzvra\u0107enom pogledu toga Drugog? Kako “balansiranje izme\u0111u antropolo\u0161ke istine i politi\u010dkog cilja” (Mondzain 2011: 307) \u010dini ovu komunikaciju vidljivom, ne samo u smislu predstavljanja nego i o\u017eivljavanja sposobnosti subjekta da djeluje<\/em> kroz proizvodnju slika \u2013 da djeluje kao agent \u010diji je duh otpora<\/em> neraskidiv od prakse gledanja<\/em>? <\/p>\n

          \nUloga koju igra pogled Drugog (proizvo\u0111a\u010da slike kao medijatora ‘pogleda otpora’) jest transformativna upravo na nivou njegove sposobnosti da se tim pogledom<\/em> i tom slikom<\/em> upi\u0161e u svijet zajedno s kojim \u2013 ili protiv kojeg \u2013 pru\u017ea otpor. Ovo upisivanje ne zbiva se zahvaljuju\u0107i njegovom oku (koje vidi), nego njegovoj mogu\u0107nosti da izvede odre\u0111ene geste, fizi\u010dke i mentalne, kao odgovor na oblike vlastite imaginacije i to u produktivnom<\/em> smislu \u2013 u smislu njegove ‘sposobnosti da proizvodi slike’ kroz ‘operacije proizvodnje-slika’ (Mondzain 2011: 307). Na\u0161 potencijal govora ovisi o na\u0161em potencijalu da vidimo upravo zahvaljuju\u0107i ovoj mogu\u0107nosti da simboli\u010dko upisivanje u svijet bude realizirano kao realno: “Te mogu\u0107nosti su razlog zbog kojeg nam je potreban pogled kako bismo mogli govoriti; zbog toga slijepi mogu govoriti sve dok njihova mogu\u0107nost da proizvode slike [u smislu imaginacije<\/em>] ostaje netaknuta” (Mondzain 2011: 307). Ako je govor instrument koji nam daje mogu\u0107nost navigacije kroz svijet komunikacije, onda je na\u0161a uloga govore\u0107ih subjekata utemeljena u operacijama proizvodnje-slika kao obliku komunikacije: “Konstituiranje slike, kao i operacija proizvodnje-slike, jesu izvori i podrijetlo svake mogu\u0107nosti gledanja, gledanja bilo \u010dega uop\u0107e. Pod tim podrazumijevam kao vrlo mogu\u0107im da su gledaju\u0107i subjekti, odnosno subjekti koji koriste o\u010di da vide i govor da izgovore ono \u0161to vide ili ne vide, subjekti koji su ve\u0107 unaprijed konstituirani kao subjekti proizvodnje slika [Eng. image-producing subjects<\/em>]. Idem jo\u0161 dalje, dodaju\u0107i da ti subjekti proizvodnje slika otvaraju podru\u010dje govora za [ostale] subjekte koji onda mogu re\u0107i: Ja vidim<\/em>“ (Mondzain 2011: 307; moj kurziv, N. N.). <\/p>\n

          \n Za ovaj tekst, kojim nastojim obilje\u017eiti neke od implicitnih ideja o ‘smrtonosnom pogledu’ na temelju Mrou\u00e9ova projekta The Fall of a Hair<\/em>, zanimljivo je, a po mom mi\u0161ljenju i klju\u010dno, sljede\u0107e: na\u010din kojim Mondzain dovodi u vezu tri me\u0111uovisna elementa (sliku, gledanje i gledanje-slike) daje jednu mogu\u0107u liniju orijentacije koju je neophodno kriti\u010dki pratiti ako se \u017eele razumjeti procesi i efekti ljudskog pogleda u ostvarivanju potencijalnosti otpora izvo\u0111enjem operacija stvaranja-slika, odnosno djelovanjem\/u\u010dinkom tih operacija. Posebno bih, jo\u0161 jednom, izdvojio onu liniju njene misli koja se ti\u010de veze pogleda i slike s konceptom poklona [Eng. gift-giving<\/em>\/gift-offering<\/em>], kada \u2013 u prijevodu originalnoga francuskog teksta na engleski \u2013 ona ka\u017ee sljede\u0107e: “The image is the gift <\/em>of the other’s gaze on me at the moment I mourn autonomy and my power to constitute myself alone; [\u2026] Seeing an image\u00a0 means [\u2026] offering<\/em> the immanence of an absence to the gaze” (Mondzain 2011: 311). Opravdano ili ne, sklon sam u ovim tezama prepoznati ‘\u017ertveni’ pa \u010dak i ‘samo-\u017ertvuju\u0107i’ princip samo-izlaganja subjekta<\/em> kao samo-izlaganja njegove mogu\u0107nosti da zamisli [Eng. to imagine<\/em>] druga\u010diji i bolji svijet, to jest kao ‘samo-izlaganja’ [Eng. self-exposure<\/em>] koje se odvija kroz komunikaciju s Drugim me\u0111usobnom frontalnom i direktnom razmjenom pogleda, ba\u0161 kao u slu\u010daju Mrou\u00e9ova projekta. Ovdje izlaganje-kao-komunikacija-kao-razmjena<\/em> funkcionira u smislu pregovaranja o odnosu izme\u0111u mene i Drugog, u smislu odre\u0111ivanja linije ograni\u010denja i naro\u010dito prekora\u010denja autoriteta i mo\u0107i: procesa koji uklju\u010duje i “moju mo\u0107 da konstituiram s\u00e2mog sebe u svijetu” (Mondzain 2011: 311). Stav o povezanosti dvaju vrsta odnosa ili “na\u010dina razmi\u0161ljanja o odnosu slike i pogleda [kao paralelu na\u010dinu razmi\u0161ljanja] o odnosu autoriteta i mo\u0107i” (Mondzain 2011: 310) smatram stoga jednim od klju\u010dnih stavova za razumijevanje transgresivne <\/em>prirode takozvanoga smrtonosnog pogleda \u2013 pogleda ‘drugog’ (ubojice u Mrou\u00e9ovu projektu) koji promatra\u010da (\u017ertvu koja fotografira svog ubojicu mobilnim ure\u0111ajem) izla\u017ee smrti \u2013 ali i pogleda kojim \u017ertva sebe upisuje u novo polje zna\u010denja jer se svjesno izla\u017ee smrtonosnom pogledu ubojice i u tom procesu ‘daje sebe’ smrti kako bi proizvela sliku <\/em>i ostavila je nama<\/em>, ‘eksternim’ promatra\u010dima, da se u njoj prepoznamo i razmislimo o pitanju ljudskosti, o onome \u0161to \u010dovjeka \u010dini ‘ljudskim bi\u0107em’ \u2013 pred monstrumom (svake) slike iza koje nas gleda ‘lice nasilja’. <\/p>\n

           <\/p>\n

          Zaklju\u010dak<\/strong><\/p>\n

          Za Marie-Jos\u00e9 Mondzain “slika i vidljivo stalno odre\u0111uju jedno drugo kao mjesto napetosti<\/em> izme\u0111u onoga \u0161to je prikazano previ\u0161e i onoga \u0161to se ne vidi dovoljno" (Mondzain 2011: 307; moj kurziv, N. N.). Ako je nevidljivost vlastite smrti (umjesto vidljivosti smrtonosnog pogleda Drugog) ono \u0161to u ontologiji slika \u010dini komunikativni (spoznajni i politi\u010dki) aspekt fenomena gledanja slika, Mrou\u00e9ov projekt ostavlja otvoreno pitanje: pod kojim se uvjetima do\u017eivljaj gledanja slike<\/em> prevodi u iskustvo spoznaje<\/em> po cijenu vlastite smrti<\/em> i u kojoj mjeri to prevo\u0111enje, ta transgresija i to iskustvo sudjeluju u formiranju javnog prostora pogleda<\/em> i javne rasprave<\/em> o medijskoj slici u politi\u010dkom i egzistencijalnom smislu zna\u010denja<\/em>? <\/p>\n

          \n Najve\u0107i razlog zbog kojeg nas Mrou\u00e9ov rad ne ostavlja ravnodu\u0161nim sastoji se u \u010dinjenici o na\u0161em (voljnom ili nevoljnom) sudjelovanju u polju sukoba kojem prisustvujemo ‘obi\u010dnim’ \u010dinom promatranja. U njemu se nalazi i karakter slike kao fenomena vizualnog opa\u017eanja koji mo\u017eemo odrediti kao eti\u010dki<\/em> u pravom smislu rije\u010di. Situacija koju mi danas gledamo, iz pozicije ‘neutralnih’, ‘distanciranih’ promatra\u010da jednog od mogu\u0107ih izlo\u017ebenih postava ili videoprojekcija istog rada \u2013 direktno implicira i na\u0161 pogled ‘sa strane’ u atmosferu okolnosti iz kojih taj rad nastaje. Pod voajerskom prinudom potrebe da ‘gledamo’ mi tako\u0111er postajemo sudionici napetosti i konflikta izme\u0111u fiksiranih pogleda, a time i \u0161ire shva\u0107enoga ratnog konflikta koji se odvija pred na\u0161im o\u010dima i u kojem se za prevlast vi\u0161e ne bore pripadnici nekakvoga ‘divljeg re\u017eima’ protiv nekakvih ‘pobunjenika’ nego upravo razli\u010diti pogledi na svijet<\/em> u \u0161irem smislu sukobljenih pozicija, me\u0111u kojima se i s\u00e2mi svakodnevno prepoznajemo. <\/p>\n

          U doslovnom smislu, taj konflikt traje beskona\u010dno jer je njegovo trajanje garantirano paradoksalno kontinuiranim<\/em> ukidanjem distance izme\u0111u unakrsnih neprijateljskih pogleda (snimkom koja se ponavlja, koja se ne zaustavlja, koja se vra\u0107a eksternom promatra\u010du). Time se, svaki put iznova, makar jedan od subjekata promatranja u Pikseliziranoj revoluciji<\/em> direktno izla\u017ee ne samo pogledu koji donosi smrt nego smrti s\u00e2moj i \u2013 ako umire \u2013 onda umire beskona\u010dno mnogo puta a ne jednom i zauvijek. Njegova smrt uvijek je svjesna, proizvedena voljnom odlukom da nastavi i gleda u pravcu neprijatelja, realnog ili fiktivnog, iz \u010dijih o\u010diju mu dolazi samo jedna poruka: najava nasilne smrti. Danas \u0107e, mo\u017eda, netko primijetiti da se ovdje radi o specifi\u010dnom konceptu ‘suicidalnog pogleda’ kojim \u017ertva \u2013 usprkos opasnosti \u2013 nastavlja gledati svog ubojicu do to\u010dke vlastitog poni\u0161tenja njegovim metkom, do to\u010dke u kojoj se slika nepovratno prekida (a s njom, vjerojatno ali ne i sigurno, i \u017eivot s\u00e2m). Ako me onda, na kraju, pitate u \u010demu se sastoji veza izme\u0111u Pikselizirane revolucije<\/em> i takozvane demokracije, odgovorit \u0107u vam: ona se sastoji u obrani prava na pogled<\/em> kao obliku samoobrane, u obrani vlastitog prava na otpor i revolt prema pogledu smrti (ili pogledu koji donosi i proizvodi masovnu smrt, a time i ‘sliku smrti’). Stoga se veza izme\u0111u ‘suicidalnog pogleda’ jednog naroda i ‘politi\u010dkog suicida’ vlasti nad jednim narodom \u2013 i ne samo na primjeru Pikselizirane revolucije<\/em> \u2013 sastoji upravo u testiranju napetosti izme\u0111u vladavine jednog pogleda na svijet nad drugim, suprotnim i podre\u0111enim pogledom. U atmosferi te napetosti, u kojoj proizvodnja slike prevladava nad nagonom za o\u010duvanje \u017eivota i nadomje\u0161ta samoobrambeni pucanj, dolazi i do upisivanja subjekta samoobrane (kao subjekta promatranja) u sliku \u2013 i njegove transformacije tim ‘pogledom otpora’ u politi\u010dki subjekt. Kona\u010dno \u2013 zahvaljuju\u0107i toj slici \u2013 upisivanje s\u00e2mog sebe u povijest svijeta slike predvi\u0111a iskustvo budu\u0107eg promatranja: njime mi danas do\u017eivljavamo taj \u010din samo-upisivanja drugoga kao \u010din stvaranja slike na granici \u017eivota i smrti, kao \u010din upisivanja revolucionarnoga ‘drugog’ u na\u0161 osobni mentalni i perceptivni prostor, ali i kao \u010din stvaranja novoga politi\u010dkog subjekta aktualne povijesti par excellence<\/em> u kojem prepoznajemo (ili ne prepoznajemo) i sebe s\u00e2me. Stoga slike u Pikseliziranoj revoluciji<\/em> svjedo\u010de o \u017ertvama kao govore\u0107im subjektima u kontekstu operacije proizvodnje-slika: ovi se subjekti ne upisuju u narativ povijesti kao nekakvi ‘suicidalni patolo\u0161ki subjekti’ nego kao govore\u0107i politi\u010dki subjekti<\/em> koji pristaju na vlastitu \u017ertvu \u2013 u korist slike. Mi o njima danas govorimo upravo zbog toga \u0161to su oni upisani, \u0161to su sebe upisali<\/em> u svijet \u010dinom proizvodnje slike \u2013 slike koja je nastala pogledom otpora. Oni s nama danas javno komuniciraju (oni, dakle, ‘govore’) pogledom otpora zamrznutim u slici \u2013 u slici kao posljedici samo\u017ertvovanja, na tragu one iste operacije proizvodnje slika o kojoj Mondzain govori u kontekstu procesa politi\u010dke subjektivizacije. <\/strong><\/p>\n

           <\/p>\n

          \n
          \n

          <\/a>[52<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nUlomak iz ovog teksta prvi je put javno predstavljen pod prvobitnim naslovom El Torero Muerto<\/em> (Mrtav toreador) 2013. godine na simpoziju Filozofija medija u Opatiji.<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[53<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nVidjeti tekst “Image and Violence” u Jean-Luc Nancy, The Ground of the Image<\/em>, Jeff Fort (trans.), New York: Fordham University Press 2005: 15-26. <\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[54<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \n“[\u2026] Ainsi, l’image est d’essence monstrative ou \u00ab monstrante \u00bb. Chaque image est une monstrance<\/em>, pour employer le mot qui dans plusieurs langues d\u00e9signe ce que le fran\u00e7ais nomme ostensoir<\/em>. L’image est de l’ordre du monstre: monstrum<\/em>, c’est un signe prodigieux qui avertit (moneo, monestrum<\/em>) d’une menace divine. En allemand, le mot pour l’image, Bild<\/em> \u2013 qui d\u00e9signe l’image dans sa forme, dans son fa\u00e7onnement \u2013 vient d’une racine (bil-<\/em>) qui d\u00e9signe une force ou un signe prodigieux. C’est ainsi qu’il y a une monstruosit\u00e9 de l’image: elle est hors du commun de la pr\u00e9sence parce qu’elle en est l’ostension, la manifestation non pas comme apparence, mais comme exhibition, comme mise-au-jour et mise-en-avant.”
          \n Vidjeti: Nancy, “Image and Violence”, Ibid. <\/em>Isti tekst u verziji na francuskom jeziku:           http:\/\/leportique.revues.org\/index451.html<\/a> (posljednji pristup 15. 9. 2012.).<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[55<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Citat iz Marie-\u017doze Mondzen (2009: 51). Vidi: Marie-Jos\u00e9 Mondzain, L’<\/em>Image<\/em> peut-elle tuer?<\/em>, u prijevodu na engleski "Can Images Kill<\/em>?", Sally Shafto (trans.), Critical Inquiry<\/em>, Vol. 36, No. 1 (Autumn 2009), Chicago: The University of Chicago 2009, pp. 20-51.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[56<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Marie-Jos\u00e9 Mondzain [Mari-\u017doze Mondzen] \u2013 filozofkinja, direktorica francuskoga Nacionalnog centra za znanstvena istra\u017eivanja (CNRS \u2013 Centre National de la Recherche Scientifique) u Parizu, i autorica knjiga me\u0111u kojima su najpoznatije: Tr\u017ei\u0161te pogleda<\/em> (2003, Le Commerce des Regards<\/em>, Paris, Editions du Seuil), Gledati zajedno<\/em> (2003, “Voir Ensemble”, douze voix autour d’un texte de Jean Toussaint Desanti<\/em>, L’Exception, groupe de recherche sur le cin\u00e9ma, Paris, Gallimard), Mo\u017ee li slika da ubije?<\/em> (2002, L’image peut-elle tuer?, <\/em>Paris, Bayard Presse), i Slika, ikona, ekonomija<\/em> (2000, Image<\/em>, ic\u00f4ne<\/em>, \u00e9conomie. <\/em>Les sources byzantines de l’imaginaire contemporain<\/em>, Paris, Editions du Seuil).
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[57<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nVidjeti enciklopedijsku definiciju pojma imaginacija: Wikipedia contributors, “Imagination”, Wikipedia, The Free Encyclopedia, http:\/\/en.wikipedia.org\/w\/index.php?title=Imagination&oldid=504326452 (posljednji pristup 28. 8. 2012.).<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          Bibliografija:<\/strong><\/p>\n

          DOCUMENTA13, “Rabih Mrou\u00e9”, posljednji pristup 17\/04\/2014. http:\/\/d13.documenta.de\/#\/participants\/participants\/rabih-mroue\/<\/a><\/p>\n

          MONDZAIN, Marie-Jos\u00e9. “Can Images Kill<\/em>?”, Critical Inquiry<\/em> 36, No. 1 (Autumn 2009): 20-51. <\/p>\n

          NANCY, Jean-Luc. The Ground of the Image<\/em>, Jeff Fort (trans.), New York: Fordham University Press 2005.<\/p>\n

           <\/p>\n

          The Pixelated Revolution<\/span><\/strong><\/p>\n

           <\/p>\n

          Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          The text foregrounds the relationship between three main elements: gaze, image and violence. Framed by the theoretical propositions in the selected texts by Marie-Jos\u00e9 Mondzain and Jean-Luc Nancy, this relationship is considered in the context of the current socio-political realities in the Middle East (Syria) but also in the broader, global sense. I take contemporary visual practice as my starting point and consider \u201cThe Pixelated Revolution\u201d (the project by the Lebanese artist Rabih Mrou\u00e9) as exemplary in this context in order to engage with the following phenomenon – recording one\u2019s own death in the revolutionary and wartime conditions, at a level that connects several key elements of the debate: the visual character of mobile (phone) technology, image-producing operations, the concept of self-sacrifice, and the mobilization of communities towards radical transformations. The purpose of this text is to encourage future reflections about the role images perform nowadays (in particular those created under the conditions of lethal threat and violence) and about the implications of an external observer in this process, when looking at such images in the exhibition context from a \u2018lateral\u2019 (i.e., supposedly safe and neutral) perspective.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Key words:<\/em><\/strong> image, gaze, death, self-sacrifice, contemporary art, Rabih Mrou\u00e9.<\/em><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          <\/a><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          \n\n\n\n
          \"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

          \n  3(4)#7 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          \n\"Creative<\/a>
          \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom           Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          UDK 070\u201c1966\/2013\u201c(497.5)
          Pregledni \u010dlanak
          Review article
          \nPrimljeno: 7.3.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

           <\/p>\n

           <\/p>\n

          \u017deljko Kru\u0161elj<\/span><\/p>\n

          Sveu\u010dili\u0161te Sjever – Sveu\u010dili\u0161ni centar Koprivnica
          \nzeljko.kruselj1@kc.t-com.hr<\/p>\n

          Kontrolirane tiskovine vjerodostojnije od slobodnih: medijski apsurdi totalitarne, autokratske i demokratske Hrvatske
          \n<\/span><\/strong><\/p>\n


          \nPuni tekst: pdf (261 KB), Hrvatski, Str. 524 – 539
          \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

           <\/p>\n

          Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          U totalitarnom komunisti\u010dkom razdoblju znalo se protiv koga novinari vode bitku za slobodu medija. Na jednoj su strani bili oni koji su \u017eeljeli objektivno, bez uobi\u010dajene ideolo\u0161ke lakirovke, pisati o svim dru\u0161tvenim zbivanjima, dok su drugoj bile rigidne i samodovoljne politi\u010dke strukture. Kako se kriza u jugoslavenskoj dr\u017eavi produbljivala, jednostrana\u010dka je stega popu\u0161tala, da bi istodobno ja\u010dala i medijska neovisnost. Bio je to nezaustavljiv proces. Nesporno je da je naj\u0161ira javnost posljednjih godina jugoslavenske federacije mnogo vi\u0161e vjerovala novinarima nego politi\u010dkim du\u017enosnicima. Bilo je to \u201ezlatno doba\u201c hrvatskih tiskovina, pra\u0107eno i visokim nakladama, kao i rastu\u0107om gledano\u0161\u0107u i slu\u0161ano\u0161\u0107u elektroni\u010dkih medija, makar su se oni sporije osloba\u0111ali politi\u010dkog zagrljaja.<\/em><\/p>\n

                <\/span><\/p>\n


          \n Umjesto daljnjeg \u0161irenja medijskih sloboda, u neovisnoj se Hrvatskoj, dijelom i zbog ratnih okolnosti, dogodio svojevrsni korak unatrag. Tu\u0111manova je autoritarnost imala za posljedici ja\u010danje pritiska na medije u dr\u017eavnom vlasni\u0161tvu, da bi istodobno liberalizacija tr\u017ei\u0161ta dovela do bujanja senzacionalisti\u010dkog i agresivnog \u201e\u017eutog\u201c tiska, koji je ru\u0161io sve eti\u010dke norme. Sna\u017eno se sukobljavaju desni i lijevi medijski radikalizam, da bi raspad novinske ku\u0107e Vjesnik dovelo i do ga\u0161enja nekih od klju\u010dnih informativno-politi\u010dkih glasila, kao i svih omladinskih listova. Shodno tome, novinari i njihove redakcije po\u010dele su se polarizirati na \u201ere\u017eimske\u201c i \u201eoporbene\u201c, iako su u tome mahom bili va\u017eniji materijalni interesi.<\/em><\/p>\n

                <\/span><\/p>\n


          \n Ni prelazak u demokratsko ozra\u010dje nije donio kvalitativni medijski iskorak. \u0160tovi\u0161e, hrvatski su mediji tu definitivno izgubili svoju vjerodostojnost. Njih vi\u0161e ne kontroliraju politi\u010dke elite, \u0161to je samo po sebi vrlo pozitivno, no to nije dovelo do \u0161irenja medijskih sloboda. Pravi vladari medija, gotovo nedodirljivi za kriti\u010dka promi\u0161ljanja, postali su ogla\u0161iva\u010di. Posebno je to do\u0161lo do izra\u017eaja u okolnostima drasti\u010dnog pada naklada ve\u0107ine tiskovina i stalnog rasta broja koncesija u televizijskoj i radijskoj domeni, kao i bujanja internetskih portala. Logi\u010dna je posljedica toga i potpuna komercijalizacija medija, uz daljnje slabljenje profesionalnog i socijalnog statusa novinara.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> mediji, vjerodostojnost, totalitarno, autokratsko, demokratsko, novinarske slobode, politi\u010dari, ogla\u0161iva\u010di.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

           <\/p>\n

          U komunisti\u010dkom razdoblju, koje je u ustavno-pravnom smislu nazvano samoupravnim socijalizmom, hrvatski su mediji svoj prvi ozbiljniji uzlet bilje\u017eili u razdoblju izme\u0111u prekretni\u010dkog Brijunskog plenuma i zavr\u0161ne faze Hrvatskog prolje\u0107a. U tom petogodi\u0161njem razdoblju (1966. \u2013 1971.) istinski se mo\u017ee govoriti o autorskom novinarstvu koje naglo izlazi iz krutih ideolo\u0161kih dogmi, kao i o afirmaciji dotad u\u0161utkivane kriti\u010dke javnosti. Pojavljuje se niz novih tiskovina, poput prvotne varijante Poleta<\/em>, Tjednog lista omladine<\/em> (TLO<\/em>), Hrvatskog tjednika<\/em>, Nedjeljne Dalmacije<\/em>, Hrvatskog knji\u017eevnog lista<\/em> i Oka<\/em>, dok ostali, primjerice Vjesnik u srijedu<\/em> (VUS<\/em>), Telegram<\/em>, Omladinski tjednik<\/em>, Studentski list<\/em>, pa i Vjesnik<\/em>, pro\u017eivljavaju svoje zvjezdane trenutke. Partijski plenum u Kara\u0111or\u0111evu po\u010detkom prosinca 1971. vra\u0107a hrvatske medije u totalitarno ozra\u010dje. Novo je dogmatsko hrvatsko vodstvo ukinulo niz tih glasnika probu\u0111ene hrvatske samosvijesti, dok je u ostalima instaliralo politi\u010dki podobnija uredni\u0161tva, spremnija na odbacivanje prokazanih „nacionalisti\u010dkih“ i „malogra\u0111anskih“ medijskih manira. <\/p>\n

          Sredinom 1970-ih, zasigurno pod utjecajem sve uo\u010dljivijih me\u0111urepubli\u010dkih sukobljavanja, kao i medijskih odsjaja zapadne demokracije, posebno izra\u017eenih u formi nezadr\u017eivog prodora sve dominantnije potro\u0161a\u010dke kulture, politi\u010dka stega postupno popu\u0161ta. Mediji, posebno tiskani, tada opet tragaju za izgubljenim prostorima autorskih sloboda, dok presija re\u017eima biva sve usporenija i, \u0161to je posebno bitno, vi\u0161e verbalna negoli pravosudna. Ponajprije to dolazi do izra\u017eaja u omladinskom tisku, koji pomalo neo\u010dekivano postaje nositelj nekih novih uredni\u010dkih i autorskih sloboda. <\/p>\n

          Jesen 1976. obilje\u017eilo je pokretanje podu\u017ee pripremanog projekta Polet<\/em>, no ovoga puta u odnosu na istoimenu tiskovinu iz druge polovice 1960-ih godina na bitno druga\u010diji na\u010din. Unato\u010d po\u010detnim konceptualnim lutanjima, politi\u010dkim nedosljednostima te nerijetkim neprincipijelnim ustupcima republi\u010dkim omladinskim rukovodstvima, vi\u0161e na djelu nije uobi\u010dajeni koncept „lista za mlade“. Do kraja 1970-ih Polet<\/em> se sna\u017eno afirmira kao „list mladih“. Iza te samo naizgled sitne pojmovne razlike krio se ogromni pomak u shva\u0107anju smisla i funkcije anga\u017eiranog novinarstva. Vi\u0161e to nije medij u kojem bi politi\u010dki du\u017enosnici, \u010desto se slu\u017ee\u0107i uslugama profesionalnih novinara, poru\u010divali ono \u0161to bi mladi trebali biti i na \u0161to bi se morali ugledati u svom dru\u0161tvenom djelovanju, dijele\u0107i packe onima koji nisu shva\u0107ali svoju „dru\u0161tvenu odgovornost“. Ukratko, omladinske tiskovine prestaju biti podobno \u0161tivo i akcijski plan za ambiciozne omladinske aktiviste. <\/p>\n

          Mladim novinarima je Polet<\/em>, u nekim razdobljima i Studentski list<\/em>, kao i sli\u010dna regionalna glasila koja su se postupno pojavljivala na istim zasadama, bio idealan poligon za vje\u017ebanje i testiranje novinarskih vje\u0161tina. Tako su i veliki listovi dobivali profilirane kadrove, osposobljene i autorski i uredni\u010dki, s prakti\u010dnim iskustvima kakva se ne mogu stjecati samo u obrazovnom procesu. Te generacije nezaustavljivo afirmiraju bitno druga\u010diji dru\u0161tveni senzibilitet, oslobo\u0111en dotad uobi\u010dajene idolatrije, dogmatike i politi\u010dke frazeologije. <\/p>\n

          Cijeli se taj medijski projekt zasnivao i na lako uo\u010dljivom politi\u010dkom licemjerju i apsurdu, tipi\u010dnom za jugoslavenski koncept samoupravnog socijalizma. Dr\u017eava je, s jedne strane, preko omladinske organizacije izravno financirala omladinski tisak na svim razinama, u \u010demu je upravo Polet<\/em> kao pokazni primjer, neki ka\u017eu i izlog, takvoga promi\u0161ljanja imao vode\u0107u ulogu. Vrijeme je pokazalo da je jednostrana\u010dka vlast time zapravo oblikovala i politi\u010dko i duhovno ozra\u010dje koje je bilo vrlo skepti\u010dno, u pojedinim situacijama i otvoreno suprotstavljeno ideolo\u0161kim vrijednostima koje su desetlje\u0107ima sustavno stvarane. <\/p>\n

          Jednostrana\u010dka je vlast, s druge strane, ba\u0161 preko tih tiskovina, kasnije i nekih elektroni\u010dkih medija, nastojala istu tu mladu generaciju dr\u017eati pod kontrolom. Polet<\/em> i njegovi sljedbenici trebali su biti indikator razmi\u0161ljanja i na\u010dina djelovanje mladih, odnosno ispu\u0161ni ventil i poligon za nove ideje. Promi\u0161ljeniji je segment komunisti\u010dkog establi\u0161menta, pogotovo nakon iskustava studentskog bunta 1968. i znatne uklju\u010denosti mladih u zbivanja 1971., zaklju\u010dio da je kontrolirano buntovni\u0161tvo mnogo bezbolnije od stvaranja neke paralelne omladinske supkulture bez institucionalnog nadzora, koja bi nu\u017eno dobila i oporbena obilje\u017eja. Od buke koju su u javnosti stvarali mladi, daleko bi opasnija bila \u0161utnja, jer bi potvr\u0111ivala sve dublji politi\u010dki svjetonazorski \u00a0rascjep. <\/p>\n

          Partijsko je vodstvo, me\u0111utim, previdjelo da je blokovski svijet, na kojem se desetlje\u0107ima i razvijao hibridni jugoslavenski model „socijalizma s ljudskim licem“, na izdisaju, tako da se ni probu\u0111eni aktivizam mladih nije mogao podu\u017ee dr\u017eati u birokratski zacrtanim okvirima. Demokratizacija i na njoj zasnovano civilno dru\u0161tvo bili su nezaustavljiv proces. Povremene smjene neposlu\u0161nih Poletovih <\/em>uredni\u0161tava, a u 15 godina izla\u017eenja izmijenilo ih se \u010dak devet, to su tek djelomi\u010dno usporavale. Samo je jedno od njih, uklju\u010div\u0161i se u partijska frakcijska razra\u010dunavanja, bilo u funkciji gr\u010devite obrane re\u017eima i protureformskih procesa, ali je ba\u0161 ta spoznaja i dovela do njegova pada, samim tim i do naglog zaokreta u politi\u010dkim stavovima. Velika je medijska pompa u tom slu\u010daju zapravo bila i ponajbolji indikator da su dogmatizam, samim tim i ideolo\u0161ki monizam, na putu u ropotarnicu povijesti. <\/p>\n

          Uzlet omladinskog tiska, kojeg prate i ubrzane promjene u ostalim medijima, doveo je i do novih zanatskih paradigmi. Omladinski novinar postaje sinonim za buntovnika, makar on nerijetko ostajao i u okvirima komunisti\u010dkog idealizma, silno \u017eele\u0107i pobolj\u0161ati taj, barem na papiru, „najpravedniji sustav“. Uz novinarsku se profesiju vezuju razni „izmi“, me\u0111u rukovodstvom posebno omra\u017eeni anarhizam i nihilizam, a mladi su autori pod posebnim pove\u0107alom i kao nositelji opasnih gra\u0111anskih tradicija i vrijednosti, dok su i sumnje u protujugoslavenske i protukomunisti\u010dke poruke predstavljale pravi poziv na uzbunu, ponekad i uz paranoidne ispade de\u017eurnih dogmati\u010dara. Jedna je rasprava u republi\u010dkom omladinskom vodstvu u prvoj polovici 1980-ih godina, kako to svjedo\u010de sa\u010duvani zapisnici, bila usmjerena, u doslovnom smislu, na suzbijanje „otka\u010denosti“ u omladinskim tiskovinama, posljedica \u010dega je bila eliminacija uredni\u0161tava koja su ignorirala i ismijavala proklamirane vrline samoupravnog socijalizma. <\/p>\n

          Sve je to u javnosti imalo suprotne efekte, to\u010dnije stalni rast ugleda novinara, u \u010demu oni omladinski, posebno u razdoblju urednikovanja prerano preminulog Zorana Frani\u010devi\u0107a, imaju posebno mjesto. Oni postaju nositelji, ponekad i \u017ertve, neizvjesne bitke protiv najrazli\u010ditijih dru\u0161tvenih deformacija, kriminala, korupcije, nepotizma i nefunkcioniranja sustava. Novinari su ti koji gra\u0111anima otkrivaju gospodarsko i socijalno nali\u010dje Hrvatske, a povremene smjene i ka\u017enjavanja samo pove\u0107avaju njihov ugled. Iako je uobi\u010dajeno da novinari ritualno moraju iskazivati svoju formalnu privr\u017eenost vladaju\u0107oj ideologiji i njegovim ikonama (objava Titove, Kardeljeve ili Bakari\u0107eve smrti \u010dini sve tiskovine sadr\u017eajno i grafi\u010dki gotovo identi\u010dnima), novinarska je vjerodostojnost u tom razdoblju u stalnom porastu. \u010citatelj, primjerice, zna da novinar ne mo\u017ee objaviti ogoljenu parolu „dolje komunizam“, jo\u0161 manje poziv na uspostavu neovisne Hrvatske“, ali je uobi\u010dajeno da njegove reporta\u017ee, analize i komentari dovode do ba\u0161 takvih zaklju\u010daka. <\/p>\n

          Ni politi\u010dki du\u017enosnici na takve sve radikalnije kritike ne reagiraju odvi\u0161e glasno, a sve \u010de\u0161\u0107e zaziru i od represije. Njima je u novim okolnostima cilj pokazati svoje dotad uspje\u0161no potiskivano „demokratsko“ lice i \u0161to liberalniji svjetonazor. To je bilo suprotno politi\u010dkom legitimiranju nakon slamanja Hrvatskog prolje\u0107a, iz \u010dega je proizlazilo i njihovo kadrovsko napredovanje. Politi\u010dka se moda, dakle, ubrzano mijenjala. U tom je razdoblju i sufinanciranje medija, pa tako i omladinskog tiska, uglavnom transparentno, ve\u0107inom putem prora\u010dunskih dotacija o kojima raspravljaju saborski zastupnici, kao i preraspodjelama iz blagajni politi\u010dkih foruma. Godinama se u tom kontekstu vodila i javna rasprava o potrebi usvajanja tzv. dru\u0161tvenog dogovora o sufinanciranju cjelokupnog omladinskog tiska. Indikativno je da se transparentnost kao model, iz kojeg se najlak\u0161e i\u0161\u010ditavaju i medijske pozicije, svjesno zagubio u kasnijem demokratskom okru\u017eju. Vlasnicima privatiziranih medija u vremenima kojima smo svjedoci posebno je va\u017eno prikriti materijalnu motivaciju za pokretanje ili zata\u0161kavanje raznih tema te istinske razloge neobjektivnog komentiranja pojedinih zbivanja.<\/p>\n

          Ako je u omladinskom novinarstvu prepoznata iskra sve izra\u017eenijeg dru\u0161tvenog nezadovoljstva, onda je informativni mainstream<\/em>, mahom u zagreba\u010dkoj izdava\u010dkoj ku\u0107i Vjesnik, tada najve\u0107oj u jugoisto\u010dnoj Europi, oja\u010dao i postupno etablirao takve trendove. Hrvatski \u010ditatelj i gledatelj je ve\u0107 po\u010detkom 1980-ih godina u potpunosti svjestan da mediji funkcioniraju i opstaju uz blagoslov re\u017eima, da je dio njih i izravno financiran iz dr\u017eavne blagajne, no da ve\u0107ina novinara ipak nije u podani\u010dkom odnosu prema politi\u010dkim autoritetima. Javnost ih zato i tretira kao po\u017eeljnu savjest dru\u0161tva. Novinari su u pravilu ne samo poznatiji, ve\u0107 i cjenjeniji od politi\u010dara, znanstvenika i gospodarstvenika. Autorski se pojaviti u glavnim hrvatskim medijima, ili dati intervju, postajalo je ne\u0161to presti\u017eno. U vje\u010ditom odmjeravanju snaga politi\u010dara i novinara, potonji su se uo\u010di raspada jugoslavenske federacije prvi i jedini put pokazali pobjednicima.<\/p>\n

          Najvi\u0161e je takvom zaokretu pridonio fenomen politi\u010dkog tjednika Danas<\/em>. Nakon neslavnog nestanka VUS<\/em>-a, godinama su trajale jalove rasprave ima li Hrvatska snage pokrenuti novi politi\u010dki tjednik njuzmagazinskog<\/em> koncepta. Najve\u0107i su politi\u010dki autoriteti, posebno Vladimir Bakari\u0107, bili i otvoreno protiv takvog ambicioznog projekta Vjesnikove<\/em> ku\u0107e, \u0161to je u novinarskim krugovima zapravo ja\u010dalo inat i u\u010dvr\u0161\u0107ivalo uvjerenje o potrebi tiskovine koja \u0107e odra\u017eavati stavove i interese sve glasnije javnosti. Tjednik je po\u010detkom 1982. dobro krenuo, potvr\u0111uju\u0107i da ne\u0107e imati biltenske dosege, niti \u0107e slu\u017eiti kao ideolo\u0161ki poligon vladaju\u0107e stranke. Uslijedili su politi\u010dki pritisci, pa i oni bizarni u vidu zabrana pojedinim Danasovim<\/em> novinarima da uop\u0107e i ulaze u „Kockicu“, kako je nazivana zgrada CK SKH na Prisavlju. Nakon kratkog poniranja, izazvanog smjenom Jo\u017ee Vlahovi\u0107a i dijeljenja brojnih partijskih kazni, list pod vodstvom Mirka Gali\u0107a i Dra\u017eena Vukova Coli\u0107a od 1985. postaje vode\u0107e politi\u010dko glasilo i u \u0161irim jugoslavenskim okvirima, \u010desto citirano u me\u0111unarodnoj javnosti. Ne mo\u017ee se pobje\u0107i ni od spoznaje da je i Danas<\/em> bio svojevrsni zarobljenik teze o reformizmu i demokratizaciji kao sredstvu o\u010duvanja jugoslavenske federacije. Isto se tako, me\u0111utim, ne mo\u017ee zanijekati da je bio odlu\u010dan i dosljedan u protivljenju poku\u0161ajima nasilnog o\u010duvanja te tvorevine, kao i otvoreni zagovornik politi\u010dkog pluralizma, tr\u017ei\u0161nog gospodarstva i civilnog dru\u0161tva, u \u010demu je bio i glavni promotor niza neformalnih inicijativa.<\/p>\n

          Kako je u drugoj polovici 1980-ih presija re\u017eima slabila, samim tim i ugled politi\u010dara, posebno u razdoblju famozne „hrvatske \u0161utnje“ kao nemu\u0161tog odgovora na Milo\u0161evi\u0107evo „doga\u0111anje naroda“, tako su novinari dobivali na svojoj vjerodostojnosti, dakako i popularnosti. Nikada u novijoj hrvatskoj povijesti status novinara nije bio toliko presti\u017ean, \u0161to se odra\u017eavalo i u respektabilnim nakladama ve\u0107ine tiskovina. Danas<\/em> se mogao pohvaliti i s vi\u0161e od 150 tisu\u0107a prodanih primjeraka tjedno, a na njegovu su se valu za svoju \u010ditala\u010dku publiku uspje\u0161no borile i druge hrvatske tiskovine. Dnevni list Vjesnik<\/em> s gotovo 80 tisu\u0107a prodanih primjeraka bio je u prosjeku tira\u017eniji od dana\u0161njih vode\u0107ih informativnih glasila i nerijetko se tematski nadopunjavao s Danasom<\/em>. Ve\u010dernji list<\/em> je unato\u010d politi\u010dkoj decentnosti zbog populisti\u010dkog pristupa i brojnih regionalnih izdanja, zahvaljuju\u0107i kojima je prelazio i republi\u010dke granice, imao stabilno visoku nakladu, uglavnom izme\u0111u 250 i 300 tisu\u0107a primjeraka, povremeno i jo\u0161 koju desetinu tisu\u0107a vi\u0161e. Revija Start<\/em> objavljivala je neke od najprovokativnijih tekstova u jugoslavenskim okvirima, a Slobodna Dalmacija<\/em> je bila jedinstveni primjer visoke profesionalne razine i atraktivnosti kakva jo\u0161 nije bila zabilje\u017eena u regionalnim okvirima. Posebno je iz dana\u0161njeg ugla zanimljivo da su spomenuti tr\u017ei\u0161ni podaci omogu\u0107avali da tiskovine solidno posluju s relativno malim brojem marketin\u0161kih sadr\u017eaja. Tjednik Danas<\/em> je, usporedbe radi, i u vrijeme najve\u0107e ekspanzije od prosje\u010dnih 80 tiskanih stranica imao samo dvije-tri oglasne, \u0161to zna\u010di da mu je marketing donosio mizernih desetak posto prihoda. Brojke s kioska bile su pravo mjerilo presti\u017ea. <\/p>\n

          Imaju\u0107i sve to u vidu, neki s pravom govore da je druga polovica 1980-ih, uz navedeno postbrijunsko razdoblje, „zlatno doba“ hrvatskih tiskovina, protkano i \u017eeljenim dignitetom novinarske profesije, iako to nije popra\u0107eno i o\u010dekivanim pobolj\u0161anjem materijalnog statusa medijskih djelatnika. Dojam je da su elektroni\u010dki mediji u tom razdoblju politi\u010dkog „\u010distili\u0161ta“ bili pomalo u drugome planu, zasigurno i zbog \u010dinjenice da je tu razina re\u017eimskog nadzora bila ve\u0107a, u praksi i efikasnija. Nije slu\u010dajnost da je generalni direktor Televizije Zagreb, koji je i najglasnije zastupao tezu o potrebi maksimalne politi\u010dke suzdr\u017eanosti toga medija, pravdaju\u0107i to nu\u017eno\u0161\u0107u spu\u0161tanja tenzija na jugoslavenskim prostorima, postao poslijeratni Milo\u0161evi\u0107ev veleposlanik u Zagrebu. Kad je u prosincu 1989. odlu\u010deno da Hrvatska na\u010dini kopernikanski zaokret i krene u vi\u0161estrana\u010dke izbore, \u010dinilo se da hrvatsko novinarstvo dose\u017ee i temeljni cilj: desetlje\u0107ima sanjanu i iznimno te\u0161ko dosezanu razinu naj\u0161irih medijskih sloboda. I da je taj proces, budu\u0107i da je ostvaren u politi\u010dkom modelu koji je po politolo\u0161koj definiciji totalitarni, zapravo trajan i, \u0161to je jo\u0161 va\u017enije, nepovratan. Takvome je razmi\u0161ljanju vodila i uvrije\u017eena marksisti\u010dka iluzija da dru\u0161tvo u svojim sudaranjima teza i antiteza stalno te\u017ei povijesnom napretku. Novinarstvu, govorilo se, mo\u017ee biti samo lak\u0161e i bolje.<\/p>\n

          Biti novinar, pogotovo s nekom politi\u010dkom stigmom, u zavr\u0161noj je fazi komunisti\u010dkog sustava postajao odraz, \u010desto i preduvjet, dru\u0161tvenog ugleda. Politi\u010dko se etiketiranje zapravo i pri\u017eeljkivalo, jer je ono postajalo i ponajbolja ulaznica za bolje polazne novinarske statuse u demokratskoj Hrvatskoj. Na razdjelnici stare i nove dr\u017eave silno je va\u017eno biti barem nekakva politi\u010dka \u017ertva. „Davno sam ja njima rekao \u0161to mislim“, postala je po\u0161tapalica onih koji su bili okrenuti unosnijoj sutra\u0161njici.<\/p>\n

          Gorka su razo\u010daranja uslijedila kad su se novinari tome ponajmanje nadali. Objava kretanja u prve vi\u0161estrana\u010dke izbore na upravlja\u010dkoj je razini u doslovnom smislu dovodila do dotad nezamislivog politi\u010dkog bezvla\u0161\u0107a, pra\u0107enog nizom kontradiktornih zbivanja i rje\u0161enja. Logi\u010dna je posljedicu toga bila i pojava, to\u010dnije bi bilo poplava, novih tiskovina, ubrzo i radijskih i televizijskih postaja. Svi su ti mediji, izuzmemo li strana\u010dka glasila, bili isklju\u010divo okrenuti \u0107udljivom tr\u017ei\u0161tu, ali nemalim dijelom na neki neprofesionalan i kaoti\u010dan na\u010din. Prelazak iz posustale totalitarne u autokratsku vladavinu, oli\u010denu u liku prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu\u0111mana, sputanog i svojim historicisti\u010dkim zabludama, nije se sretno odrazio na tu uzburkanu medijsku pozornicu. Formalni korak naprijed, kako bi nazvali tek stasali medijski pluralizam, bio je pra\u0107en jo\u0161 krupnijim korakom unazad, izazvanim potrebom stalnog ru\u0161enja moralnih normi i zanatskih pravila novinarske profesije, kao i me\u0111usobnim sukobljavanjima i ideolo\u0161kim prokazivanjima koja su prelazila granice dobroga ukusa. Novinarski je ugled bio srozan i prije nego \u0161to je Hrvatska bila suo\u010dena s vojnom agresijom, a kako u svakom ratu prvo stradava istina, otada se medijska situacija samo pogor\u0161avala. <\/p>\n

          Detaljne bi analize 1990. bila vrijedna pojava prvog pravog hrvatskog tabloida Slobodni tjednik<\/em>, poznatijeg po skra\u0107enici ST<\/em>, \u010diji je vlasnik i konceptualni ideolog bio Marinko Bo\u017ei\u0107. Taj je list, dosegnuv\u0161i \u010dak 250 tisu\u0107a prodanih primjeraka, glumio posebnu brigu za nacionalne interese i zato mahom servisirao probu\u0111ene desne ekstremiste. ST<\/em> je naglo mijenjao medijsku sliku Hrvatske, ali na krajnje vulgaran na\u010din. Vojnu agresiju, posljedica koje je i specifi\u010dna ratna psihoza, iskoristio je za pogroma\u0161ku koncepciju zbog koje su pojedinci samo zbog nacionalnosti ili politi\u010dkih stavova gubili karijere, obitelji, \u010dak i \u017eivote. Tabloid je postao i poligon za podmetanja na strana\u010dkoj pozornici, gdje je postajalo normalno i uobi\u010dajeno da se napla\u0107uje plasiranje odre\u0111enih stavova, kao i da se obilato sponzoriraju brutalne kampanje protiv politi\u010dkih suparnika, dok se istodobno medijski reket usmjerava prema svima koji bi \u017eeljeli izbje\u0107i takvu medijsku „slavu“. U stalna se razra\u010dunavanja, na \u010du\u0111enje kriti\u010dke javnosti, uklju\u010duju i neka dotad ugledna novinarska imena, kompromitiraju\u0107i kodeks \u010dasti svoje profesije. Kasnije je vrlo sli\u010dan ultra\u017euti koncept razvijao i tabloid Imperijal<\/em>, koji su iza kulisa zapravo ure\u0111ivale obavje\u0161tajne slu\u017ebe, mahom u cilju kadrovskih razra\u010dunavanja na dr\u017eavnome vrhu. Jednom rije\u010dju, stalno poigravanje dostignutim demokratskim standardima te ugro\u017eavanje ljudskih, politi\u010dkih i manjinskih prava, uz aktualiziranje strana\u010dke varijante politi\u010dke podobnosti, postali su pratilja komercijalizacije medijske pozornice, tipi\u010dne za tranzicijske dr\u017eave koje prolaze fazu prvobitne akumulacije kapitala. <\/p>\n

          Nije se dugo \u010dekalo ni na ultralijevi medijski odgovor. Tijekom privatizacijskih previranja iz Slobodne Dalmacije<\/em> izlaze osniva\u010di 1993. pokrenutog tjednika Feral Tribune<\/em>, koji se svojom radikalnom, nerijetko i beskrupuloznom satirom, sna\u017eno obru\u0161io na Predsjedni\u010dke dvore, jedino realno sredi\u0161te politi\u010dke mo\u0107i, razotkrivaju\u0107i licemjerje, titoisti\u010dke manire i ceremonijalnu karikaturalnost dr\u017eavne vrhu\u0161ke. Legendarna je postala Feralova<\/em> naslovnica na kojoj fotomontirani Tu\u0111man i Milo\u0161evi\u0107 le\u017ee razodjeveni u bra\u010dnome krevetu. Vlast je na takve svjesne provokacije burno reagirala \u010destim tu\u017ebama i zabranama. Splitske satiri\u010dare nikad nije zanimao uravnote\u017eeni pristup hrvatskoj zbilji, ali je bila vidljiva i odbojnost prema po\u017eeljnoj njuzmagazinskoj<\/em> analiti\u010dnosti. Nesporno je da je Feral bombasti\u010dno otvarao najskrivenije dr\u017eavne tajne i afere, poput ratnih zlo\u010dina nad srpskim civilima i zastra\u0161uju\u0107ih razmjera plja\u010dke i korupcije u politi\u010dkim krugovima. O feralovskom<\/em> konceptu ponajbolje govori \u010dinjenica da nakon Tu\u0111manova odlaska i kakvog-takvog stavljanja dr\u017eave u pravne okvire slabi interes \u010ditatelja za taj projekt. Razumljivo je \u0161to list, unato\u010d potpori inozemnih zaklada za promicanje demokratskih vrijednosti, naposljetku gubi tr\u017ei\u0161nu utakmicu, iako je u nestanku lista s kioska i sprega tada\u0161nje vlasti i najve\u0107e privatne medijske ku\u0107e imala bitnu ulogu. <\/p>\n

          Ve\u0107 iz ideolo\u0161kih i interesnih opreka ST<\/em> \u2013 Feral<\/em> postajalo je jasno da je 1990-ih godina prostor za d\u017eentlmensko i stalo\u017eeno novinarstvo sveden na minimum. Dotad jako hvaljeni danasovski<\/em> pristup hrvatskoj zbilji za \u010ditatelje je postao mlak i dosadan, za bojovnike raznih ideolo\u0161kih predznaka i pacifisti\u010dki. Vrijeme \u017eestokih emocija uzelo je svoj krupni medijski danak.<\/p>\n

          Tabloidizacija je imala izravne posljedice i na pravila novinarske struke. Vijest, kao odavno definirana dogma svakog profesionalca, prestaje biti temelj objektivnosti. Od poznatih pet temeljnih pitanja na koje poku\u0161ava odgovoriti svaki medijski po\u010detnik najva\u017enije je postalo „za\u0161to“. Shodno tome, neslu\u0107eni zamah dobiva hibridna forma komentirane vijesti, \u0161to je zapravo krinka za kratki komentar. Medijski konzument time gubi nu\u017enu liniju razdvajanja objektivnog izvje\u0161tavanja od svjesne manipulacije. Usto, kako su ranije, to\u010dnije do Poletovog<\/em> revolucioniranja grafi\u010dkog identiteta informativnih tiskovina, fotografije nerijetko bile formata kutija \u0161ibica, tako su tabloidi lansirali tekstove koji kao da su se pretjerano skvr\u010dili u nekakvom ispiranju \u010ditala\u010dkih mozgova. Toj je minimalizaciji tekstova pridonio, dakako, i fenomen televizi\u010dnosti, gdje slika i ton utje\u010du na to da \u010ditanje postaje sve zamornije, pogotovo za generacije koje se i oblikuju u tom elektroni\u010dkom okru\u017eju.<\/p>\n

          Procesu tabloidizacije javnoga prostora pogodovali su i destruktivni procesi u ku\u0107i Vjesnik. Odmah po uspostavi nove vlasti zapo\u010dela je njena agonija, koja se lo\u0161e odrazila i na druga informativna glasila. Kre\u0107e nagli proces privatizacije medija, koji \u0107e dio njih dovesti i do ga\u0161enje. Tjednik Danas<\/em> odbija prilagoditi svoju koncepciju zahtjevima HDZ-ova \u010delni\u0161tva, nakon \u010dega najprije zapada u ozbiljne financijske probleme, a uskoro i prestaje s izla\u017eenjem. Vlast je privatnom poduzetniku koji ga je poku\u0161ao obnoviti sprije\u010dila prodaju na Tiskovim <\/em>kioscima, \u0161to je nespojivo s medijskom praksom dr\u017eava koje barem glume demokraciju, zbog \u010dega je izdava\u010d nakon samo nekoliko brojeva prisiljen odustati od projekta. Slu\u010daj Danas<\/em> je zanimljiv i po tome \u0161to se na izri\u010diti Tu\u0111manov zahtjev formirala i njegovoj politici naklonjena redakcija koja je uzela, to\u010dnije ukrala, isto ime, no javnost takvu medijsku podvalu nije prihvatila.<\/p>\n

          Relativno brzo nestaje i revija Start<\/em>, koja se u promijenjenim okolnostima isto tako pokazala odvi\u0161e benignom u odnosu na agresivni \u0161areni tisak koji se ra\u0111ao u surovim uvjetima nefunkcioniranja temeljnih pravnih normi. Ne\u0161to bolje sre\u0107e bio je dnevnik Vjesnik<\/em>, koji je unato\u010d padu naklade i rastu dugova ostao na tr\u017ei\u0161tu jo\u0161 dva desetlje\u0107a, uvijek kao indikator slu\u017ebenih stavova, tako da su njegovi glavni urednici imali „u\u017earenu“ telefonsku liniju s Predsjedni\u010dkim i Banskim dvorima, ne optere\u0107uju\u0107i se dilemama o dignitetu profesije. Dramati\u010dne su se promjene zbivale i u ku\u0107i Slobodna Dalmacija<\/em>, pogotovo kad dolazi u ruke tajkuna Miroslava Kutle, ubrzo tako\u0111er zbog promjene vlasni\u0161tva i u rije\u010dkom Novom listu, Glasu Istre<\/em> i Glasu Slavonije<\/em>. I u svim regionalnim glasilima, uklju\u010duju\u0107i i elektroni\u010dke medije, dolazi do ubrzane privatizacije, mahom s kontroverznim rezultatima, a nove tiskovine u pravilu su se tabloidno usmjeravale. Bio je to i preporu\u010dljiv na\u010din medijskog opstanka. <\/p>\n

          Dok je u totalitarnom razdoblju u modi bila prosvjetiteljska uloga medija, budu\u0107i da je to i efikasan na\u010din opiranja jednoumlju, demokratizacija naglasak prebacuje na zabavu i estradizaciju svake vrste. I na hrvatskom se primjeru pokazalo da moderni filozofi ne govore slu\u010dajno da demokracija slabi instinkte i potrebu poja\u010danog anga\u017emana intelektualne elite, tako da se i edukativni sadr\u017eaji u medijima pokazuju balastom. Oni najbolji i naj\u0161kolovaniji, koliko god su i formalni kriteriji jako varljivi, prestaju biti tribuni naj\u0161ire javnosti. Egzibicionisti i opsjenari svih vrsta naglo dobivaju na cijeni.<\/p>\n

          Sukladno tome, jedini dnevnik koji kao da nije sna\u017enije osjetio tranzicijsko razdoblje bio je \u0161irim slojevima prilago\u0111en Ve\u010dernji list<\/em>, \u010dije se poslovodstvo i uredni\u0161tvo najbolje prilagodilo novim trendovima. Dnevnopoliti\u010dki ustupci Predsjedni\u010dkim dvorima nisu bili upitni, ali je zato ostatak lista ra\u0111en prema nedvojbenim profesionalnim kriterijima i zahtjevima \u010ditateljstva. Dolazak stranog vlasnika, \u0161to je bila posljedica poku\u0161aja netransparentne privatizacije, bio je do\u010dekan s prodanom nakladom od i nadalje iznimno visokih 220 tisu\u0107a primjeraka. Investitori su se povla\u010denjem raznih ishitrenih poteza pokazali vrlo uspje\u0161nim ru\u0161iteljem te brojke. <\/p>\n

          Najve\u0107i je gubitnik, pak, bio cjelokupni omladinski tisak. Godina oblikovanja demokratske Hrvatske bila je i godina nestanka Poleta<\/em>, Studentskog lista<\/em> i svih regionalnih tiskovina za mlade. Par godina unazad osje\u0107ao se nedostatak prora\u010dunskog novca, pa i politi\u010dkog interesa, za takve projekte. Oni se tako\u0111er u sve ve\u0107oj mjeri okre\u0107u tr\u017ei\u0161tu, no u toj bitki iz niza razloga nisu imali prave \u0161anse. Odr\u017eao se tek Radio 101<\/em>, pokrenut 1984., \u010dije je o\u010duvanje medijske neovisnosti 1996. na glavni zagreba\u010dki trg izmamilo fascinantnih stotinjak tisu\u0107a gra\u0111ana. Bio je to, zapravo, spontani izraz nezadovoljstva vladaju\u0107om strankom, posebno krutom i rigidnom upravo u svojoj medijskoj politici.<\/p>\n

          Nered na tr\u017ei\u0161tu, ali i praznina koja je nastala prevelikim tr\u017ei\u0161nim turbulencijama i destruktivnim politi\u010dkim intervencijama, 1990-ih je iskori\u0161tena i za nastanak medijskih ku\u0107a u privatnom vlasni\u0161tvu. Europapress holding Ninoslava Pavi\u0107a, a kasnije od njegovih disidenata oformljena i NCL Media grupa Ive Pukani\u0107a, imali su najambicioznije i najuspje\u0161nije projekte. Iako je za njen rast bilo klju\u010dno preuzimanje dijela tiskovina Vjesnikove ku\u0107e, Pavi\u0107 je svoj nagli uspjeh gradio na revijalnom Globusu<\/em>, koji je bio uspje\u0161an nastavak Startove<\/em> tradicije, iako je bio puno vi\u0161e, u ratnim okolnostima i radikalnije, politi\u010dki obojen. Godinama mu je glavni konkurent bio sli\u010dno koncipirani Pukani\u0107ev Nacional<\/em>. Europapress holding je producirao petnaestak tiskovina i portala, uz nekoliko propalih projekata, no naknadno se pokazalo da je komercijalno bio najuspje\u0161niji u domeni \u017eenskih i tinejd\u017eerskih izdanja. Dnevnik Jutarnji list<\/em>, pokrenut 1998., unato\u010d iznimno velikim financijskim ulaganjima nikada nije postao tr\u017ei\u0161ni lider. Postupno dolaze i strani medijski investitori, izme\u0111u ostalih i u te dvije medijske ku\u0107e, tako da broj tiskovina, radijskih i televizijskih postaja raste nevjerojatnom brzinom, \u010desto i bez temeljnih pretpostavki za uspje\u0161nije poslovanje. Pokazalo se da svaki od novopokrenutih medijskih projekata ima sve u\u017ee tr\u017ei\u0161te, odnosno da svoje ciljeve mo\u017ee dosegnuti tek u specifi\u010dnim tr\u017ei\u0161nim i marketin\u0161kim ni\u0161ama.<\/p>\n

          Imaju\u0107i u vidu sve te kontroverzne medijske procese, jasno je da je razdoblje Tu\u0111manova autoritarizma hrvatskom novinarstvu donijelo ubrzani pad vjerodostojnosti. Novinar je za \u010ditatelja, gledatelja i slu\u0161atelja postao nekom balkaniziranom verzijom mitskog boga Janusa. Jedno je njegovo lice radilo u korist op\u0107ega dobra i proklamiranih dru\u0161tvenih vrijednosti, ali je zato ono drugo sve beskrupuloznije po\u010delo gaziti po dostojanstvu i osnovnim ljudskim pravima onih koji su se iz najrazli\u010ditijih razloga nalazili u sredi\u0161tu medijskog interesa. Drugim rije\u010dima, novinar je istodobno bio i najve\u0107i borac za slobode i istinsku demokratizaciju dru\u0161tva te onaj koji te vrijednosti najvi\u0161e i najbezobzirnije ugro\u017eava. Ponekad su isti novinari imali oba lica, ovisno o temi i li\u010dnosti kojom su se bavili, ali i potrebama svojih vlasnika. <\/p>\n

          U odnosima izme\u0111u struke i autoritarne politike tako\u0111er se o\u010ditavala dvojnost pona\u0161anja. Na jednoj je strani dominiralo podlo\u017eni\u0161tvo i snishodljivost onih koji su izravno ovisili o politi\u010dkim institucijama i raznim interesnim grupama, sna\u017enije i otvorenije izra\u017eeno nego u razdoblju slabljenja komunisti\u010dkog sustava. U takvom modelu pona\u0161anja na va\u017enosti opet dobiva tijekom komunisti\u010dkog razdoblja trenirano „pisanje izme\u0111u redova“, dakle, maskiranje pravih politi\u010dkih poruka. Jednako va\u017eno postaje i ono \u0161to uop\u0107e nije objavljeno, jer posredno govori o odnosima u politi\u010dkim vrhu\u0161kama. Listanje, primjerice, Vjesnika<\/em> i Ve\u010dernjeg lista<\/em> bilo je pouzdani indikator trenuta\u010dnih politi\u010dkih rejtinga i planiranih kadrovskih ro\u0161ada. <\/p>\n

          Na drugoj se, pak, stvarao prototip proture\u017eimskih novinara, \u010diji se smisao djelovanja svodio na danono\u0107no prozivanje i prokazivanje vlasti. Hrvatska medijska pozornica ne bi, me\u0111utim, bila toliko komplicirana da se tu nije razvio i prototip onoga \u0161to se ironi\u010dno naziva „kontraprotivnim“ novinarom, zapravo senzacionalistom patolo\u0161kih razmjera. On je, ne samo \u017eestoki protivnik svakog autoriteta, ve\u0107 i psiholo\u0161ki profil autora i urednika kojemu je ispod razine objavljivati bilo \u0161to pozitivno i afirmativno. Ukratko, postalo je uobi\u010dajeno da novinar, ovisno samo o interesu njegova izdava\u010da, „slu\u017ei svrsi“, a da se istovremeno bez pravog otpora su\u017eavaju ili ukidaju pojedina njegova statusna prava. Dio je medijskog menad\u017ementa, nasuprot tome, svojim primjerima dokazivao da se od novinarstva mo\u017ee lagodno \u017eivjeti i stjecati pozama\u0161ni imetak. Nikoga nije \u010dudila ni bliskost medijskih magnata s podzemljem, \u0161u\u0161kanja o prijetnjama i ucjenama vezanim uz vlasni\u010dke udjele, kao i nerazja\u0161njene pucnjave i eksplozije. Novinarstvo je tako postalo tipi\u010dnim izdankom turobne i frustriraju\u0107e postkomunisti\u010dke stvarnosti, ni bolje ni lo\u0161ije od svog dru\u0161tvenog okru\u017eenja.<\/p>\n

          Hrvatska je specifi\u010dnost da je prelazak iz autoritarnosti u demokratski poredak, makar je i potonji oblikovan kao svojevrsna „roba s gre\u0161kom“, na medijskoj pozornici ostavio dodatne negativne tragove. Istodobno je malo toga lo\u0161eg ispravljeno i prevladano, tako da je i danas situacija daleko od zadovoljavaju\u0107e. Politi\u010dka prekretnica koju su predstavljali \u0161estosije\u010danjski izbori 2000. nije, naime, medije za\u0161titila od pritisaka i manipulacija svih vrsta, niti se novinarstvo vratilo u prihvatljive zanatske i eti\u010dke okvire. <\/p>\n

          Za\u0161to je tome tako, lako je razumljivo iz politi\u010dkog i gospodarskog konteksta koji je ote\u017eavao \u017eeljene pomake. Autoritarnost, kao posljedica Tu\u0111manovog tvrdoglavog opiranja demokratskim pravilima, na ulasku u tre\u0107i milenij nestaje s politi\u010dke pozornice. U mandatu lijeve koalicijske vlasti, predvo\u0111ene kolebljivim Ivicom Ra\u010danom, zamjenjuje je razdoblje demokratske zbunjenosti i nestabilnosti, popra\u0107eno stalnim opstrukcijama i prijetnjama interesnih skupina okupljenih oko braniteljskih udruga i dijelova obavje\u0161tajnih slu\u017ebi. Banski dvori na trenutke, pogotovo kad se i oporbeni HDZ na splitskoj rivi stavlja na istu stranu, strepe \u010dak i od mogu\u0107nosti dr\u017eavnog udara. Promjenom vlasti ponovno ja\u010daju neki elementi autoritarnosti, ovoga puta u populisti\u010dkoj varijanti, pro\u017eetoj koruptivnom hobotnicom na svim razinama, koju oslikava lik kontroverznog premijera, kasnije i najslavnijeg remetine\u010dkog pritvorenika, Ive Sanadera. Dosljednije po\u0161tivanje demokratskih na\u010dela bilo je mogu\u0107e tek nakon njegova odlaska s vlasti i odlu\u010dnijeg obra\u010dunavanja s kriminalom i korupcijom. Takav je trend oja\u010dan hrvatskim ulaskom u Europsku uniju pa o demokratskim standardima kao o\u010dekivanom modelu pona\u0161anja mo\u017eemo ozbiljnije govoriti tek posljednjih godina, ali istodobno pro\u017eetih i razaraju\u0107om gospodarskom krizom i socijalnom depresijom. Ve\u0107 bi i potonji problemi bili dovoljni da novinarstvo ne funkcionira po uobi\u010dajenim demokratskim standardima.<\/p>\n

          Konkretnije re\u010deno, dogodio se bitan pomak u interakciji medija i politike. Politi\u010dari, pa ni u rangu najvi\u0161ih dr\u017eavnih du\u017enosnika, vi\u0161e nisu izravna prijetnja novinarima koji istra\u017euju svoje teme, \u010desto i vrlo neugodne za aktualnu vlast. Novinar i politi\u010dar danas su u nekom obliku trgova\u010dkog odnosa. Onaj prvi \u017eeli povla\u0161tenu informaciju, tra\u017ee\u0107i da je dobije prvi, po mogu\u0107nosti i jedini, a drugi mu osigurava za\u0161titu od novinarskog seciranja politi\u010darevih postupaka. Ako novinaru bude ispunjen zahtjev, politi\u010dara \u0107e \u0161tititi ne samo kao svoj skriveni izvor, nego \u0107e ga i unaprijed amnestirati od odgovornosti u nekoj aferi. \u0160tovi\u0161e, primjeri iz hrvatske prakse pokazuju da se dugoro\u010dnije stvara i neprincipijelna „osovina“ izme\u0111u tog politi\u010dara i njemu za\u0161titni\u010dkog medija. Pre\u010desto se zna \u010diji je koji medij. <\/p>\n

          Olak\u0161ano je to i spoznajom da je od po\u010detka 1990-ih godina, dijelom i zbog nestanka omladinskih glasila, u medije u\u0161lo na tisu\u0107e onih koji nisu ni \u0161kolovani ni u praksi osposobljeni za novinarski posao. Takvi se nikada nisu optere\u0107ivali kodeksom i zakonskim okvirima svoje profesije, ve\u0107 znaju raditi samo ono \u0161to poslodavac od njih o\u010dekuje. Usporedbe radi, ku\u0107a Vjesnik, u svoje vrijeme najve\u0107a u jugoisto\u010dnoj Europi, 1980-ih je godina donijela odluku da se u njoj ne mogu zapo\u0161ljavati novinari koji nemaju visoku stru\u010dnu spremu, tako da je i dio ve\u0107 zaposlenih \u017eurno upisivao izvanredne studije. Tri desetlje\u0107a kasnije vlasnici medijskih tvrtki posprdno govore o mjerama koje bi dovodile do dizanja zanatske razine svojih zaposlenika. Oni upravo od toga zaziru, s obzirom da imaju jednodimenzionalnog, \u0161utljivog i u pravilu jeftinijeg zaposlenika. <\/p>\n

          U posljednje smo vrijeme svjedoci kako zakulisne nagodbe izme\u0111u novinara i politi\u010dara \u010dak dovode i do nekih institucionalnih odluka koje imaju izravne posljedice po statuse i financijsko poslovanje medijskih ku\u0107a. Razli\u010diti politi\u010dki i neskriveni materijalni interesi, koje posljednjih mjeseci iskazuju dvije najve\u0107e izdava\u010dke ku\u0107e, EPH i Styria, to dovoljno potvr\u0111uju. Otuda u njihovim tiskovinama i posebna briga za pojedine politi\u010dke opcije, \u010dak i otvoreni izrazi simpatija ili ljutnje prema pojedinim du\u017enosnicima.<\/p>\n

          Tko su, onda, danas pravi kontrolori, ne bi pretjerano bilo re\u0107i i gospodari, medijskih sloboda? Te\u0161ko je da netko iz struke ne bi znao taj odgovor. Medijskim prostorom, a kriza je u tom kontekstu idealno ozra\u010dje, ve\u0107 godinama suvereno vladaju ogla\u0161iva\u010di. Oni s unosnijim marketin\u0161kim ugovorima zapravo su i nedodirljivi. Danas nije nikakav problem zalijepiti verbalnu pljusku i kreirati aferu bilo kojem politi\u010dkom du\u017enosniku, od predsjednika, premijera, ministara i strana\u010dkih lidera pa do \u017eupana ili gradona\u010delnika. Po potrebi se protiv njih mo\u017ee organizirati i pravi medijski lin\u010d. Prodaja kojeg primjerka vi\u0161e sve opravdava. Ni analiti\u010dari s najdu\u017eim pam\u0107enjem ne mogu na\u0107i pandan marketin\u0161koj kampanji hrvatske tabloidne perjanice 24 sata<\/em>, \u010diji su brojni jumbo plakati diljem zemlje zbog predlo\u017eenog rje\u0161enja o ograni\u010denom krugu dnevnih tiskovina kojem bi bio umanjen PDV vodili \u017eestoku kampanju izravno uperenu protiv aktualnog predsjednika Vlade RH. Zacijelo su im na takvoj lako\u0107i razra\u010dunavanja pozavidjeli i kolege iz medijskih velesila.<\/p>\n

          Vlasnicima medija ne pada, me\u0111utim, na pamet ne\u0161to sli\u010dno prirediti tvrtkama koje preko tih istih medija nude svoje proizvode i usluge. Stru\u010dnjaci tvrde da danas nije mogu\u0107e uspje\u0161no poslovanje ako odre\u0111ena tiskovina od marketinga ne osigura barem polovicu ukupnih prihoda, dok je kod elektroni\u010dkih medija sve osim reklamnih ugovora marginalno. Zato vlasnici i menad\u017eeri tvrtki koje tra\u017ee marketin\u0161ke usluge imaju pravo na dvojbene poslovne odluke, kao i rijetku privilegiju \u010duvanja vlastite privatnosti. Ukoliko je interes ipak ne\u010dija medijska promocija, hrvatski \u0107e \u010ditatelj dobiti dirljivu pri\u010du o poslovnom \u010dovjeku koji danono\u0107no izgara za op\u0107u dobrobit. Kriti\u010dkog odmaka kad je rije\u010d o „kapitalcima“ ne\u0107e biti. No, ako o\u010dekivani godi\u0161nji marketin\u0161ki ugovor ipak izostane, najednom je mogu\u0107e da o tvrtki i njegovu vlasniku saznate sve ono ru\u017eno \u0161to se godinama stavljalo u ladice.<\/p>\n

          U svemu se tome nemilice tro\u0161i novinarska vjerodostojnost. Javnost je u razdoblju totalitarizma, dijelom i autoritarizma, imala razumijevanja za probleme novinarske profesije, tipi\u010dne za sve komunisti\u010dke i ve\u0107inu tranzicijskih zemalja, budu\u0107i da se ono odra\u017eavalo u sustavnom ograni\u010davanju autorskih i uredni\u010dkih sloboda. \u010citatelj, gledatelj i slu\u0161atelj u demokratskom ozra\u010dju ne \u017eeli slu\u0161ati i trpjeti istu \u017ealopojku, svjestan da su medijske slobode u novim okolnostima i zadana zakonska kategorija. Oni nostalgi\u010dni sje\u0107at \u0107e se nedemokratskih vremena kad se na medijskom prostoru barem znalo tko \u0161to i za\u0161to financira ili subvencionira. Sada je puno te\u017ee i nezahvalnije pratiti tijek novca, iako iz njega proizlaze naizgled „\u010dudne“ ure\u0111iva\u010dke koncepcije i te\u0161ko obja\u0161njivi stavovi o pojedinim kontroverznim javnim osobama.<\/p>\n

          Lako je razumljivo da je demokratski podba\u010daj, uz koji ide i nepodno\u0161ljiva razina tabloidnog pisanja i sveukupnog promi\u0161ljanja stvarnosti, odraz svjesnog odricanja od profesionalnih standarda u cilju profita, katkad i golog medijskog pre\u017eivljavanja. Naj\u017ealosnije je da su tiskovine, za koje postoje pouzdana mjerila, na najni\u017eim razinama naklada u proteklih pola stolje\u0107a. Primjera radi, zajedni\u010dke prosje\u010dne prodane naklade \u0161est vode\u0107ih dnevnih tiskovina \u2013 24 sata<\/em>, Ve\u010dernjeg lista<\/em>, Jutarnjeg lista<\/em>, Slobodne Dalmacije<\/em>, Novog lista i Glasa Slavonije<\/em> \u2013 u posljednje dvije godine jedva da dosti\u017eu Ve\u010dernjakovu<\/em> nakladu iz njegovih najboljih dana. A bilo je to, prisjetimo se, u razdoblju totalitarizma, a ona je bila stabilna i tijekom autoritarizma. Ostalo je zabilje\u017eeno da se u potonjem razdoblju Ve\u010dernjak<\/em> zbog efektne nagradne igre jednom tiskao u nevjerojatnih milijun primjeraka. Danas i spominjanje takvih epizoda zvu\u010di minhauzenovski.<\/p>\n

          Sve u svemu, novinari su u o\u010dima prosje\u010dnog gra\u0111anina opet podvojene li\u010dnosti. Tako su licemjerne spomenute Januse iz Tu\u0111manove ere zamijenili hladnokrvni medijski „likvidatori“ iz demokratskog razdoblja, koji sve \u010dine zbog osobnih probitaka. Novinar je istodobno shva\u0107en kao jednako uporni borac za pravdu i, tra\u017ei li to poslodavac, beskrupulozno sredstvo za o\u010duvanje i produbljivanje dru\u0161tvene nepravde. Javnost tek pojedince do\u017eivljava kao izuzetke od toga pravila. Dvojbeni status ima \u010dak i nemali broj novinara elektroni\u010dkih medija, posebno HRT<\/em>-a. Pozicija novinara u javnom servisu s unaprijed osiguranim prihodima iz pretplate i relativno skromnijim opsegom radnih zadataka od kolega u tr\u017ei\u0161nim medijima mnogima nije dovoljan stimulans da svoj posao obavljaju bez politi\u010dkog kalkuliranja i podila\u017eenja raznim lobijima. Najbolji je indikator letargi\u010dnosti u tom preskupom javnom servisu da smo godinama svjedoci kako je njihov informativni doseg uglavnom razrada tema koje smo ujutro \u010ditali u tiskovinama.<\/p>\n

          Poseban su problem medijski portali, \u010dije je bujanje te vlasni\u010dko i konceptualno transformiranje te\u0161ko i pratiti. Iako bi ta brojnost trebala biti plus za medijski pluralizam, u praksi se doga\u0111a da ve\u0107ina njih \u017eivi od prepisivanja ve\u0107 objavljenih informacija i skra\u0107ivanja svakovrsnih priop\u0107enja. Kako status portala pravno nije djelotvorno rije\u0161en, rezultat njihova rada je da tiskovine gube kupce, a umjesto novinara dobivamo tek medijske \u010dinovnike kojima se intelektualni napor mahom svodi na kompjutorske operacije „copy – paste“.<\/p>\n

          Nezahvalno je prognozirati ho\u0107e li se medijska slika Hrvatske u skorije vrijeme pobolj\u0161avati. Kriza i dalje ru\u0161i standarde i kriterije, a i od lo\u0161ih se navika te\u0161ko odvikavati. Pravila za naklade i vjerodostojnost su u osnovi jednaka: oboje se lako ru\u0161i, a vrlo te\u0161ko raste. Dominacija tabloidnog novinarstva, u rasponu od tiskovina do televizije i nebrojenih portala, bit \u0107e dugoro\u010dan i nezaustavljiv proces, kako je to praksa i u ogromnoj ve\u0107ini demokratskih zemalja. Ono \u0161to se mo\u017ee u\u010diniti ponovno je suo\u010davanje novinarske profesije sa spoznajom da dominacija \u017eutila ne zna\u010di da je javnost digla ruke od medija u kojima se mora znati \u0161to je informacija, a \u0161to insinuacija, \u0161to je \u010dinjenica, a \u0161to podvala, \u0161to je komentar, a \u0161to tek popis \u017eelja mo\u0107nih interesnih skupina. Vjerodostojnost ne mo\u017ee biti povremena i parcijalna. Valjda zato i nije lako biti medijski optimist.<\/p>\n

           <\/p>\n

          Literatura: <\/strong><\/p>\n

          Danas 1982. \u2013 1992. (2002), ur. Jo\u017ea Vlahovi\u0107, Rijeka, Novi list.<\/p>\n

          \nGavranovi\u0107, Ante (2006): Medijska obratnica: Novi \u010ditatelji tra\u017ee druga\u010dije novine, Zagreb, ICEJ \u2013 Sveu\u010dili\u0161na knji\u017eara.<\/p>\n

          \nGoldstein, Ivo (2008): Hrvatska 1918. \u2013 2008., Zagreb, Novi liber \u2013 Europapress holding.<\/p>\n

          \nHND \u2013 prvo stolje\u0107e: Hrvatsko novinarsko dru\u0161tvo 1910. \u2013 2010. (2010), ur. Mario Bo\u0161njak, Zagreb, Press dana. <\/p>\n

          \nHudelist, Darko (1992): Novinari pod \u0161ljemom: O nekim tendencijama u hrvatskom novinarstvu za vrijeme obrambenog rata 1991-92., Zagreb, Nakladni zavod Globus. <\/p>\n

          \nIzbor 1940 \u2013 1990 – tekstovi, slike i karikature novinara \u201eVjesnikovih\u201c listova (1990), ur. Drago Augu\u0161tin, Zagreb, NI\u0160PRO Vjesnik.<\/p>\n

          \nKolanovi\u0107, Ma\u0161a (2011): Udarnik! Buntovnik? Potro\u0161a\u010d\u2026, Zagreb, Naklada Ljevak.<\/p>\n

          \nNovak, Bo\u017eidar (2005): Hrvatsko novinarstvo u 20. stolje\u0107u, Zagreb, Golden marketing \u2013 Tehni\u010dka knjiga.<\/p>\n

          \nMalovi\u0107, Stjepan (2007): Mediji i dru\u0161tvo, Zagreb, ICEJ \u2013 Sveu\u010dili\u0161na knji\u017eara.<\/p>\n

          \nMu\u010dalo, Marina (2010): Radio \u2013 medij 20. stolje\u0107a, Zagreb, AGM. <\/p>\n

          \nRadeli\u0107, Zdenko (2006): Hrvatska u Jugoslaviji 1945. \u2013 1991., Zagreb, \u0160kolska knjiga \u2013 Hrvatski institut za povijest.<\/p>\n

          \nVilovi\u0107, Gordana (2004): Eti\u010dki prijepori u Globusu i Nacionalu 1999. \u2013 2000., Zagreb, Fakultet politi\u010dkih znanosti.<\/p>\n

          \nVilovi\u0107, Gordana (2007): Povijest vijesti, Zagreb, ICEJ \u2013 Sveu\u010dili\u0161na knji\u017eara.<\/p>\n

          \n Tiskovine: Vjesnik, VUS, Telegram, Ve\u010dernji list, Slobodna Dalmacija, Oko, Start, Polet, Studentski list, Nedjeljna Dalmacija, Danas, Globus, Slobodni tjednik, Nacional, Feral Tribune, Jutarnji list, 24 sata<\/p>\n

           <\/p>\n

          Controlled Media More Trustworthy Than the Free: The Media Absurdities of a Totalitarian, Autocratic and Democratic Croatia<\/span><\/strong><\/p>\n

           <\/p>\n

          Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          During the totalitarian communist period it was clear against whom the journalists were fighting the battle for freedom of the press. On one side were those who wanted to objectively, without the usual ideological embellishment, write about all social processes, and on the other were the rigid and self-sufficient political structures. As the crisis in Yugoslavia deepened, one-party discipline softened, which simultaneously led to the growth of independence of the media. It was an unstoppable process. It is undisputed that the general public in the late years of the Yugoslav federation trusted the journalists more than its political officials. It was \u201cthe golden age\u201d of Croatian newspapers, accompanied by the high print runs. The electronic media ratings were also rising, although they experienced a slower process of breaking free from the political embrace. <\/em><\/p>\n

                <\/span><\/p>\n


          \nHowever, the independent Croatia, partly due to the war, experienced a kind of a step back when it came to freedom of the media. Tudjman\u2019s authoritarianism resulted with a strengthening pressure on the state-owned media, and simultaneously liberalization of the market led to a proliferation of sensational and aggressive \u201cyellow\u201d journalism, which was no stranger to breaking all ethical norms. There was a strong clash between the right and left media radicalism, and the dissolution of the press company Vjesnik meant an end for some of the key political news magazines, as well as all youth magazines. Consequently, journalists and their editorial boards have begun to polarize between \u201cthe regime\u201d and \u201cthe opposition\u201d, although in fact material interests were largely more important than the ideological differences.<\/em><\/p>\n

                <\/span><\/p>\n


          \n The transition to a democratic atmosphere also didn\u2019t lead to a qualitative media breakthrough. In fact, the Croatian media have definitely lost their credibility. They are no longer controlled by the political elite, which in itself is very positive, but that hasn\u2019t broadened the freedom of the media. The true rulers of the media have become advertisers, almost untouchable for any criticism. This is particularly evident in the circumstances of a drastic decline in circulation of most newspapers and continuous growth in the number of concessions in the television and radio domain, as well as the proliferation of Internet portals. The logical consequence is a complete commercialization of the media, and the professional and social status of journalists is continuously weakening.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Key words:<\/em><\/strong> media, credibility, totalitarian, autocratic, democratic, journalistic freedom, politicians, advertisers.<\/em><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          <\/a><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          \n\n\n\n
          \"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

          \n  3(4)#8 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          \n\"Creative<\/a>
          \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom           Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          UDK 32-019.5:17
          Izlaganje sa znanstvenog skupa
          Conference paper
          \nPrimljeno: 25.1.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

           <\/p>\n

           <\/p>\n

          Ivan Tanta i Gordana Lesinger<\/span><\/p>\n

          Veleu\u010dili\u0161te \u201eVERN\u201c, Zagreb, Hrvatska
          \nivan.tanta@vern.hr<\/p>\n

          Odjel za kulturologiju, Sveu\u010dili\u0161te J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, Hrvatska
          \nglesing@kulturologija.unios.hr<\/p>\n

          Etika struke odnosa s javno\u0161\u0107u – utje\u010du li odnosi s javno\u0161\u0107u na novinarstvo u Republici Hrvatskoj?<\/span><\/strong><\/p>\n


          \nPuni tekst: pdf (496 KB), Hrvatski, Str. 540 – 554
          \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

           <\/p>\n

          Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          U ovome radu analizirat \u0107emo i usporediti eti\u010dke kodekse udruga za odnose s javno\u0161\u0107u, kao i eti\u010dke kodekse novinarskih udruga, kako bismo odgovorili na pitanje gdje je granica odnosa s javno\u0161\u0107u i novinarstva. Gdje prestaje jedno, a po\u010dinje drugo te u kojoj se mjeri ove dvije profesije doti\u010du i utje\u010du jedna na drugu.
          \n<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Kako bismo odgovorili na ostala pitanja, u radu \u0107emo koristiti metodu ankete i analize sadr\u017eaja te metodu intervjua, s ciljem ispitivanja kakvo je mi\u0161ljenje o naj\u010de\u0161\u0107e kr\u0161enom naputku iz eti\u010dkog kodeksa HUOJ-a.
          \n <\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Koliko su u medijima prisutne manipulacije i spinovi, neka su od pitanja na koja tra\u017eimo odgovor kroz ovaj rad. Jednako tako, zanima nas prepoznaje li javnost manipulacije i spinove koje naj\u010de\u0161\u0107e dolaze iz radionica politi\u010dkih stranaka. Ispitat \u0107emo i u kojem bi se smjeru struka trebala razvijati, te koliki je interes za strukom kod potencijalnih, budu\u0107ih kolega.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> odnosi s javno\u0161\u0107u, novinarstvo, etika, eti\u010dki kodeks, spin, manipulacije. <\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

           <\/p>\n

          \n1. <\/strong>Etika i profesionalizam u odnosima s javno\u0161\u0107u <\/strong><\/p>\n

          Postoji mnogo razloga za\u0161to bi etika i profesionalizam trebali obilje\u017eavati praksu odnosa s javno\u0161\u0107u, ali su jednako tako va\u017ena obilje\u017eja i povjerenje, dru\u0161tvena odgovornost, ravnote\u017ea mo\u0107i i obaveza, izgradnja zajednice i rje\u0161avanje sukoba. Smisao odnosa s javno\u0161\u0107u je u izgradnji i odr\u017eavanju odnosa, a za to je od klju\u010dnog zna\u010daja povjerenje. Za organizaciju je va\u017eno da je predstavlja netko eti\u010dan i profesionalan.\u00a0 <\/p>\n

          Povjerenje u velikoj mjeri ovisi o integritetu individualnih prakti\u010dara pa je to jedan od razloga za\u0161to se odnosi s javno\u0161\u0107u nalaze pod takvim pove\u0107alom i za\u0161to su tako mo\u0107ni i utjecajni. Prakti\u010dari imaju obvezu da budu \u0161to je mogu\u0107e profesionalniji.<\/a>[58<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          \n Eti\u010dka pitanja i dileme svojstvena su odnosima s javno\u0161\u0107u, a zada\u0107a im je osigurati da prakti\u010dari odnosa s javno\u0161\u0107u djeluju u skladu s etikom \u0161to je osnova profesionalnosti i kredibiliteta na terenu.<\/a>[59<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>
          \n Dakle, mo\u017eemo zaklju\u010diti kako je pitanje eti\u010dnosti jedno od naj\u010de\u0161\u0107ih pitanja koje „proganja“ podru\u010dje odnosa s javno\u0161\u0107u. <\/p>\n

          Kako navodi Patricia J. Parson<\/a>[60<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> pitanje eti\u010dnosti u odnosima s javno\u0161\u0107u danas je postao oksimoron zbog sve ve\u0107e pojave „spina“, posebice u podru\u010dju politike i gospodarstva. Sve je vi\u0161e prisutna sumnja javnosti \u2013 uklju\u010duju\u0107i zaposlenike, medije, klijente i potro\u0161a\u010de, itd. \u2013 koji su vrlo skepti\u010dni prema onome \u0161to im se svakodenvno poru\u010du . Mi si naprosto ne mo\u017eemo priu\u0161titi da vi\u0161e doprinosimo ovoj vrsti nepovjerenja, \u0161to nas dovodi do pitanja: koliko je zapravo va\u017ena etika u odnosima s javno\u0161\u0107u?<\/a>[61<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

           <\/strong><\/p>\n

          2. <\/strong>Analiza rezultata istra\u017eivanja <\/strong><\/p>\n

          Za potrebe ovoga rada proveli smo istra\u017eivanje na 138 ispitanika tijekom srpnja i kolovoza 2013. godine. Anketi su se odazvali ve\u0107inom mu\u0161karci. Obuhvatili smo sve \u017eivotne dobi, a kod uvodih pitanja dobili smo slijede\u0107e podatke:\u00a0 <\/p>\n

          a) Op\u0107i podaci:\u00a0 <\/strong><\/p>\n

          Izvor: vlastito istra\u017eivanja srpanj\/kolovoz 2013. <\/p>\n

          Od 138. istpitanika koji su sudjelovali u anketi ve\u0107ina njih 105, odnosno 76%, je zaposleno, dok je 33 ili 24% nezaposlenih. Polovina ispitanika, njih 58 ili 50%, ne radi u poslovima bilskim novinarstvu ili odnosima s javno\u0161\u0107u, dok 51 ispitanik odnosno ne\u0161to manje od 50% radi na ovim poslovima. <\/p>\n

          Izvor: vlastito istra\u017eivanja srpanj\/kolovoz 2013.
          \n Ispitanici pokrivaju sve sektore dru\u0161tva od javnog sektora (9%), privatnog sektora (17%), nevladinog sektora (5%), preko agencija (12%) i glasnogovorni\u0161tva (4%), do samog novinarstva (23%). Ve\u0107ina ispitanika pokriva odnose s medijima (16%) i online komunikacije (19%) a zastupljene su i ostali segmenti odnosa s javno\u0161\u0107u.<\/p>\n

          \n Izvor: vlastito istra\u017eivanja srpanj\/kolovoz 2013.
          \nb) Kao dobre vje\u0161tine testirali smo „kreativnost“ za koju \u010dak 82 ili 60% ispitanika smatra da je bitna. Nadalje, 76 ispitanika ili njih 55% smatra kako dobar PR-ovac treba imati „organizacijske vje\u0161tine“. „Otvorenost prema ljudima“ tako\u0111er je visoko ocijenjena, pa tako 80 ispitanika ili 58% smatra ovu vje\u0161tinu bitnom, dok je „integritet“ kao dobru vje\u0161tinu ocijenilo njih 67 ili 49%. <\/p>\n

          \n\n\n
          \n

          \"a1\"<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

          „Sklonost timskom radu“ se i ne smatra tako bitnom vje\u0161tinom, pa je tako 38% ili 52 ispitanika ovu vje\u0161tinu ocijenilo visokom ocjenom. „inteligencija“ je svakako potrebna prakti\u010darima odnosa s javno\u0161\u0107u \u0161to je potvrdilo 77 ispitanika ili 56%. „Uvjerljivost“ i „Komunikativnost“ su dvije vje\u0161tine za koje ispitanici smatraju da su PR-ovcima najpotrebnije, pa tako 71% ili 98 ispitanika smatra kako PR-ovci trebaju biti uvjerljivi a \u010dak 113 ispitanika ili 83% ocjenjuje komunikativnost kao dobru vje\u0161tinu. <\/p>\n

          Izvor: vlastito istra\u017eivanja srpanj\/kolovoz 2013.

          \nc) Na pitanje „Koliko se \u010desto informacije koriste kao manipulacija?“ \u010dak 75% njih vidi \u010desto informacije koje su kori\u0161tene kao manipulacija, dok njih 25% vjeruje da se stalno koriste u svrhu manipuliranja. Nitko od ispitanika ne smatra da su informacije u svrhu samo informiranja. <\/p>\n

          \n\n\n
          \n

          \"a2\"<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n<\/div>\n

          Ispitanici u najve\u0107oj mjeri nisu 100% povjerljivi, ali ni nepovjerljivi u informacije objavljene od strane medijskih ku\u0107a. Najve\u0107i dio ispitanika, njih 54% ve\u0107inom vjeruje informacijama, a njih 44% ve\u0107inom ne vjeruje. Tek jedan ispitanik je rekao kako nikada ne vjeruje medijskim ku\u0107ama, a isto tako je zanimljivo kako ni jedan ispitanik ne vjeruje u potpunosti medijskim ku\u0107ama. <\/p>\n

          d) Na pitanje „\u0160to prema va\u0161em mi\u0161ljenju od sljede\u0107eg dobro opisuje odnose s javno\u0161\u0107u“ ve\u0107ina ispitanika, \u010dak 53%, odlu\u010dila se za odgovor o izgradnji reputacije pa se prema ovome mo\u017ee zaklju\u010diti kako ve\u0107ina ispitanika smatra odnose s javno\u0161\u0107u pozitivno strukom bez spina i manipulacije, za koji se odlu\u010dilo samo 13% ispitanika. U radu \u0107emo dalje vidjeti kako su otvorena pitanja dala sasvim druga\u010dije odgovore. <\/p>\n

           <\/strong><\/p>\n

          3. <\/strong>Etika u odnosima s javno\u0161\u0107u <\/strong><\/p>\n

          Ako je etika znanost o moralu, a moral je shva\u0107anje o pojmovima dobra i zla, tada bi etika u odnosima s javno\u0161\u0107u bila: kako se postaviti i kojim sredstvima se koristiti prema dobrom ili lo\u0161em javnom mi\u0161ljenju, a da se istovremeno ta javnost ne podcjenjuje, ne vrije\u0111a ili ne omalova\u017eava. U odnosima s javno\u0161\u0107u, etika uklju\u010duje vrijednosti kao \u0161to su po\u0161tenje, otvorenost, odanost, istozna\u010dnost, po\u0161tovanje, integritet i iskrena komunikacija. Ova definicija etike u odnosima s javno\u0161\u0107u daleko je od prakse o kojoj su pisali Grunig i Hunt u smislu termina “flacking for space<\/em>” (1984, str. 30) koji ova dva autora poja\u0161njavaju na na\u010din da je postojao neprestani napor prakti\u010dara u odnosima s javno\u0161\u0107u da se dobije slobodan medijski prostor za klijenta gdje su se oni koristili svim mogu\u0107im trikovima kako bi iskoristili medije ili su spinali poruke tehnikama persuazije.<\/a>[62<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Trenutna istra\u017eivanja, kako navodi Shannon A. Bowen<\/a>[63<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, podupiru povijesne trendove “flacking for space<\/em>” koji povezuje odnose s javno\u0161\u0107u sa svim neeti\u010dnim radnjama kao \u0161to su laganje, spin pa \u010dak i \u0161pijuna\u017ea. Mnogi kriti\u010dari navode kako etika u odnosima s javno\u0161\u0107u ne mo\u017ee biti praksa jer oni sami po sebi iziskuju manipulaciju i propagandu. Na \u017ealost uvrije\u017eeno je mi\u0161ljenje me\u0111u mnogim novinarima, politi\u010darima ali i laicima kako je „etika u odnosima s javno\u0161\u0107u“ oksimoron: ili je nestvarna mogu\u0107nost ili je paravan kako bi se sakrila obmana. <\/p>\n

          Patricia J. Parsons (2008. str. 8.) u knjizi Ethics in Public Relations: A Guide to Best Practice<\/em> navodi tri mogu\u0107a okvira koja definiraju etiku u odnosima s javno\u0161\u0107u: <\/p>\n

          – Etika nije samo ono ono \u0161to je postalo prihva\u0107eno unutar same prakse. Samo zato \u0161to se ne\u0161to neprestano radilo pogre\u0161no, ne zna\u010di da je po\u017eeljno to ponoviti. <\/p>\n

          – Etika nije samo pitanje smi\u0161ljanja na\u010dina kako se izvu\u0107i. Ne biti uhva\u0107en kad u\u010dini\u0161 ne\u0161to pogre\u0161no jo\u0161 uvijek ne zna\u010di da je to ne\u0161to ispravno. \u010ciniti pravu stvar radi vlastitih potreba \u010desto se smatra obilje\u017ejem osoba koje djeluju na niskoj razini moralnog razvoja. <\/p>\n

          – Etika je vi\u0161e od slijepog dr\u017eanja slova zakona. Zabluda je pretpostaviti da je sve \u0161to je legalno tako\u0111er i moralno ispravno ili ne zna\u010di da sve \u0161to smatramo eti\u010dnim nu\u017eno mora biti i legalno. <\/p>\n

          Kako ne postoji jedinstvena definicija i okvir kojega bi se prakti\u010dari trebali dr\u017eati, etika u odnosima s javno\u0161\u0107u danas se uvelike oslanja na eti\u010dke kodekse koji postoje unutar svih relevantnih udruga za odnose s javno\u0161\u0107u a koji se naj\u010de\u0161\u0107e odnose na moralne principe poput iskrenosti, po\u0161tenja i nenano\u0161enja \u0161tete drugima.<\/p>\n

           <\/p>\n

          4. <\/strong>Jesu li etika i odnosi s javno\u0161\u0107u oksimoron <\/strong><\/p>\n

          Posao prakti\u010dara odnosa s javno\u0161\u0107u je iznositi stajali\u0161ta institucije ili osobe koju predstavlja u javnosti. Pokatkada ta stajali\u0161ta nisu takva da bi se s njima slo\u017eila \u0161ira javost, stoga sami prakti\u010dari oblikuju i prilago\u0111avaju svoje izjave trenutku i temi koju zastupaju. \u010cinjenica je da \u0161ira javnost nije upoznata s tehnikama odnosa s javno\u0161\u0107u, stoga je stru\u010dnjak za korporativne komunikacije, David Michie, prakti\u010dare odnosa s javno\u0161\u0107u nazvao „nevidljivim nagovara\u010dima<\/em>“ (nap. prev)<\/a>[64<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

          Ono \u0161to smo naveli u sa\u017eetku kao podru\u010dje koje \u0107emo obraditi u radu jest problem samih odnosa s javno\u0161\u0107u i prakti\u010dara koji se bave ovom strukom. Evidentno je kako su se na svom razvojnom putu sami prakti\u010dari odnosa s javno\u0161\u0107u prestali brinuti o vlastitoj reputaciji i percepciji same discipline unutar javnosti kojima se obra\u0107aju. To je lo\u0161e jer odnosi s javno\u0161\u0107u sami po sebi nisu lo\u0161i niti manipulativni, ka\u017ee Wendell Potter u svom tekstu Does Ethical PR have to be an Oxymoron, Richard Edelman?<\/em>, pa nadalje ka\u017ee: „Odnosi s javno\u0161\u0107u su bili ili jesu kori\u0161teni za dobru svrhu. \u010cak i najplemenitiji slu\u010dajevi mogu imati koristi od<\/em> komunikacijskih stru\u010dnjaka koji \u0107e pojasniti \u010dinjenice, pro\u0161iriti informacije te suprotstaviti neto\u010dne tvrdnje<\/em>.“<\/a>[65<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Cutlip & Center u knjizi „U\u010dinkoviti odnosi s javno\u0161\u0107u<\/em>“ napisali su kako „odgovornost u profesiji zna\u010di da se prakti\u010dari moraju suo\u010diti s posljedicama svojih djela<\/em>“, odnosno da se odnosi s javno\u0161\u0107u moraju pona\u0161ati eti\u010dno te poticati svoju radnu sredinu na eti\u010dno pona\u0161anje. Imperativ je da eti\u010dnost bude autenti\u010dna, institucionalizirana te afirmirana eti\u010dkim kodeksima, treninzima te sankcijama unutar organizacija.<\/a>[66<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

           <\/strong><\/p>\n

          5. <\/strong>Eti\u010dnost u medijima <\/strong><\/p>\n

          Novinari bi po definiciji trebali iznositi \u010dinjenice, te izbjegavati uno\u0161enje osobnih stavova i komentara u samu pri\u010du. Novinari slu\u017ee javnosti i iznose \u010dinjenice i po na\u010delu se razlikuju od onih koji spinaju podatke te se uklju\u010duju u aktivnosti odnosa s javno\u0161\u0107u. No, \u0161to se doga\u0111a kada odnosi s javno\u0161\u0107u postanu dio novinarstva i obrnuto? <\/p>\n

          Patricia J. Parsons (2008, str. 95.) navodi misao profesora Melvina Sharpea koji smatra kako odnosi s javno\u0161\u0107u imaju vitalan i uravnote\u017een odnos s medijima. „Odgovornost je odnosa s javno\u0161\u0107u kao profesije, odr\u017eati medije eti\u010dnima, transparentnima, odgovornima, to\u010dnima ba\u0161 kao \u0161to mediji\u2026 imaju javnu odgovornost informirati, postavljati pitanja i analizirati pona\u0161anja organizacija ili vlasti koje savjetuju odnosi s javno\u0161\u0107u.<\/em>“
          \n Sve \u0161to novinari rade ima eti\u010dke implikacije iz razloga \u0161to sve \u0161to novinar napi\u0161e ili ka\u017ee ili odbije napisati ili re\u0107i utje\u010de na javnost. Taj utjecaj mo\u017ee biti manji ili ve\u0107i.\u00a0 <\/p>\n

          Zbog toga \u0161to mediji imaju veliki utjecaj, od vitalnog je zna\u010daja da se novinari pona\u0161aju na profesionalan i odgovoran na\u010din.\u00a0 <\/p>\n

          No pitanje je \u0161to je u pozadini medijskih ku\u0107a i tu treba slijediti trag novca. Trag novca uklju\u010duje pitanje vlasni\u0161tva, utjecaja i kontrole. Tako\u0111er uklju\u010duje i odgovorno izvje\u0161\u0107ivanje koje bi javnosti trebalo omogu\u0107iti dovoljno informacija a koji bi, potom, samostalno mogli donijeti zaklju\u010dak o legitimnosti podataka – bilo da se radi o informaciji koja je do\u0161la od strane odnosa s javno\u0161\u0107u ili je informaciji koju je „ulovio“ sam novinar.<\/a>[67<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>\u00a0 Kada se mediji pona\u0161aju nerazborito dogodi se nekoliko stvari, navodi Baldwin Chiyamwaka u tekstu Media ethics: A Call to Responsible Journalism<\/em><\/a>[68<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>:\u00a0 <\/p>\n

          1. nanesena je nepotrebna \u0161teta javnosti;
          \n 2. mediji su izgubili kredibilitet;
          \n 3. gubi se uloga medija kao „watch dogs“ iliti \u010duvara demokracije;
          \n 4. dobrobit demokracije time trpi. <\/p>\n

          Doba informacija i tehnologija u\u017eurbano mijenja novinarstvo na mnoge na\u010dine, ali temelji novinarstva kao \u0161to su eti\u010dnost, to\u010dnost i pravednost nisu se promijenila i danas su jo\u0161 zna\u010dajnija nego ikada.<\/p>\n

           <\/p>\n

          6. <\/strong>PR-izacija medija <\/strong><\/p>\n

          Istina je da mediji trebaju odnose s javno\u0161\u0107u jednako koliko odnosi s javno\u0161\u0107u trebaju medije. A karakter odnosa izme\u0111u odnosa s javno\u0161\u0107u i medija \u010desto i jest uzrok najve\u0107ih mogu\u0107ih eti\u010dkih nesuglasica.<\/a>[69<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

          Snala\u017eljivost PR-ovaca, potreba za prikazivanjem klijenata u pozitivnom svjetlu, istovremeno prikrivaju\u0107i negativnosti (za \u0161to klijenti i pla\u0107aju PR stru\u010dnjake ali i zakupljuju reklamni prostor u medijima), pridonose utjecaju na novinarstvo, manipulaciji, \u010desto neistra\u017eivanju informacija od strane novinara, ili nemogu\u0107nosti izno\u0161enja stvarnih informacija od strane novinara zbog bud\u017eeta koji agencije tj. njihovi klijenti donose medijima.<\/p>\n

          No, i samo novinarstvo utje\u010de na odnose s javno\u0161\u0107u, jer teme koje izabiru novinari pod paskom urednika i vlasnika medija zasigurno utje\u010du na kreiranje doga\u0111aja, odnosa s javno\u0161\u0107u raznih klijenata i njihovih PR stru\u010dnjaka. Novinari \u010desto ne mogu razumjeti temu niti provjeriti to\u010dnost prezentiranih informacija pa su osu\u0111eni na puko preno\u0161enje informacije. <\/p>\n

          Kimberly Blessing i Joseph Marren u tekstu „Is the PR-ization of Media . . . B.S.?“<\/em><\/a>[70<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> navode sljede\u0107i primjer kojim opisuju stanje u struci navedeno u sa\u017eetku: „Prakti\u010dar odnosa s javno\u0161\u0107u poku\u0161ava uvjeriti urednika da njegovom\/njezinom klijentu da stranicu za tekst kako bi izvijestili o nekom doga\u0111aju na njima \u017eeljeni na\u010din. Urednik, takozvani „gatekeeper“ mora odlu\u010diti ho\u0107e li ulo\u017eiti novac i novinaru dodijeliti pra\u0107enje toga doga\u0111aja, \u0161to je u pravilu<\/em> proizvedena pri\u010da. Novinar kojemu je dodijeljeno pra\u0107enje pri\u010de, naj\u010de\u0161\u0107e je pretrpan zadacima i nema ba\u0161 puno \u017eara za pra\u0107enje doga\u0111aja. Iako je novinaru stalo do posla i \u017eeli napraviti dobru pri\u010du, novinari su naj\u010de\u0161\u0107e razapeti izme\u0111u rokova i o\u010dekivanja urednika za broj pri\u010da koje bi trebali proizvesti. Stoga se novinari naj\u010de\u0161\u0107e pouzdaju u prakti\u010dare odnosa s javno\u0161\u0107u, ali oni po prirodi posla \u017eele prikazati pri\u010du na odre\u0111eni na\u010din. Stoga je prava moderna era novinarske etike u pogledu objektivnosti jako ugro\u017eena<\/em>.“ <\/p>\n

          Odnosi s javno\u0161\u0107u su va\u017ean pru\u017eatelj informacije i medijskih sadr\u017eaja te veza koja omogu\u0107uje dostupnost informacija jednako kako su „PR-ovci<\/em>“ ti koji definiraju „istinitu“ informaciju. Stoga postoji eti\u010dka obaveza u radu s medijima, a upravo ovdje prestaje dogovor unutar struke.<\/a>[71<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Postavljaju se dva velika pitanja \u2013 po\u0161tenje u na\u0161oj komunikaciji i pristup: valja razlikovati pristup prema<\/em> medijima i pristup od strane<\/em> medija. Oba ova potencijalno problemati\u010dna pitanja mogu utjecati ne samo na odnose izme\u0111u odnosa s javno\u0161\u0107u i medija, nego i na odnose izme\u0111u organizacija i njihove javnosti koji konzumiraju medije kao izvor vlastitog informiranja.<\/a>[72<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

           <\/p>\n

          7. <\/strong>Spin <\/strong><\/p>\n

          Dio novinara i urednika ugaslog tjednika Forum preuzeli su domenu www.forum.tm<\/a> s namjerom da nastave zapo\u010deti projekt koji je u kratko vrijeme izla\u017eenja dobio niz vrijednih nagrada Hrvatskog novinarskog dru\u0161tva. <\/p>\n

          Na\u010din na koji su se obratili online zajednici bila naslovna stranica portala koja je stajala tijekom svibnja 2013. godine, a koja je sadr\u017eavala sljede\u0107u poruku: „Odlu\u010dili smo se primiti posla koji znamo raditi. Zato smo od biv\u0161eg izdava\u010da ba\u0161 na Dan slobode medija preuzeli portal tjednika Forum \u010dije ga\u0161enje nismo ba\u0161 radosno prihvatili jer mislimo da novinarstvo u Hrvatskoj zna\u010di vi\u0161e od pukog PR-a, spinanja informacija za vladaju\u0107u\/oporbenu stranku, najve\u0107e korporacije ili odra\u0111ivanje posla za susjeda iz kvarta kako bi platio kavu. Smeta nam kada vas uvjeravaju da je novinarstvo umrlo i da vi\u0161e nitko ne \u017eeli \u010ditati kvalitetno obra\u0111ene teme\u2026“<\/em><\/a>[73<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

          Javnost sve vi\u0161e zanima pojava utjecaja medija na javnost ali i utjecaja odnosa s javno\u0161\u0107u na medije, \u0161to su pokazali i rezultati provedenog istra\u017eivanja. <\/p>\n

          Spin je vrsta propagande kojom se uz pomo\u0107 manipulacije kreira mi\u0161ljenje o organizaciji ili osobi, koje je naj\u010de\u0161\u0107e druga\u010dije od stvarnoga odnosno spin je poku\u0161aj da se u komunikaciji koja prethodi nekoj objavi nametne ono \u0161to spin doktori \u017eele kako bi se sakrio eventualni problem. To je uljep\u0161avanje sadr\u017eaja pri\u010de bez stvarnog pokri\u0107a u \u010dinjenicama, kori\u0161tenje neke pozitivne \u010dinjenice kako bi se skrilo hrpa negativnih \u010dinjenica… Pri tome se koriste diskutabilne metoda i na\u010dini kako bi se u javnosti plasirale poruke koje idu u korist isklju\u010divo naru\u010ditelju spina! <\/p>\n

          Odnosi s javno\u0161\u0107u, prema svome habitusu, predodre\u0111eni su na komunikaciju i me\u0111usobno razumijevanje ali teoreti\u010dari odnosa s javno\u0161\u0107u te\u0161ko \u0107e napisati, a prakti\u010dari jo\u0161 te\u017ee priznati da u primjeni odnosa s javno\u0161\u0107u ne „le\u017ei“ sve na me\u0111usobnom razumijevanju. Nastoje\u0107i zadovoljiti svoje primarne potrebe ponekad\u00a0 PR „skrene“ u neke druge vode. Manipulira li tada s javno\u0161\u0107u ili s medijima?<\/a>[74<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Oni koji provode ove manipulacije u djelo danas se nazivaju „spin doktori<\/em>“. Za „spin doktore<\/em>“ postoji niz definicija i opisa \u2013 njihova je zada\u0107a, me\u0111u ostalim, davanje anonimnih smjernica o „stvarnom zna\u010denju“ nekog doga\u0111aja, akcije ili izjave te oblikovanje interpretacije. Ve\u0107ina spin doktora nekada su bili novinari i zato znaju kako funkcioniraju mediji. Svjesni su ovisnosti novinara o rokovima i uvijek su spremni davati informacije.<\/a>[75<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

          U knjizi „Spin doktori \u2013 medijski manipulatori“ Kne\u017eevi\u0107 (ibidem) nadalje navodi kako su prema Anthony Davisu mediji skovali termin „spin doktori<\/em>“ za one osobe koje vlada zapo\u0161ljava kako bi kontrolirala sadr\u017eaj vijesti.\u00a0 <\/p>\n

          Termin, prema Davisu, potje\u010de od izraza koji zna\u010di prikazati ne\u0161to u druga\u010dijem, povoljnijem svijetlu. Obzirom su odnosi s javno\u0161\u0107u uvjerljivi i uvijek pozitivan, novinari su po\u010deli koristiti termin „spin doktori<\/em>“ op\u0107enito za sve koji se bave odnosima s javno\u0161\u0107u.<\/a>[76<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

          U \u010dlanku "True Spin": An Oxymoron or a Lofty Goal<\/em>?“<\/a>[77<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> autorica Diane Farsetta navodi kako su uvjeti u kojima rade ameri\u010dki novinari kvalitetom u konstantnom padu, a novinari su pretrpani poslom. Ovo je namjerno istaknuto kako bi se ukazalo na zada\u0107u novinara da informacije trebaju biti jasne, pravodobne, to\u010dne te da komunikacija s novinarima treba biti pristojna. No, ovo je to\u010dno trenutak koji PR tvrtke i njihovi klijenti koristi kako bi plasirali krivotvorene informacije u medijima. I uistinu, nadimak „spin doktor<\/em>“, koji se dodjeljuje gotovo svima u odnosima s javno\u0161\u0107u, unutar sebe govori o „ne ba\u0161 \u2013 tako \u2013 \u010dasnom pristupu komunikaciji s medijima<\/em>“ a posljedi\u010dno niti s \u0161irom javno\u0161\u0107u. Istina je da samo ime i nije tako daleko od istine. I prije nego po\u010dnete negodovati zbog svoga po\u0161tenja, trebamo porazmisliti o tome kako je ve\u0107ina ne\u010dasnih stvari oko odnosa s javno\u0161\u0107u puno prihvatljivije od potpune la\u017ei. A one su toliko lukave da ih \u010desto i previdimo. <\/a>[78<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

           <\/p>\n

          8. <\/strong>Eti\u010dki kodeksi\u00a0 <\/strong><\/p>\n

          Ono \u0161to razumijemo kao najo\u010ditiji i najpotrebniji dio djelatnosti, du\u0161u svih profesionalnih udruga, jest sastavljanje eti\u010dkog kodeksa i briga da on prodre do svih djelatnika koji pretendiraju biti profesionalci na ovom podru\u010dju, te da ga se, naravno, pridr\u017eavaju u svojoj karijeri. Eti\u010dki kodeks stoji u slu\u017ebi za\u0161tite klijenata i privilegiranog polo\u017eaja struke u dru\u0161tvu. Normalno je da pri tome imaju zakonsku snagu! Uostalom svaka profesija zahtijeva posebna znanja i vje\u0161tine va\u017ene za javnu dobrobit; logi\u010dno je da su je sposobni obavljati samo kvalificirani pojedinci pa i to onda govori u prilog neophodnosti strogog kodeksa i njegova o\u017eivotvorenja, a u nastojanju etabliranja jedinstvenih standarda prakse odnosa s javno\u0161\u0107u za svaki je kodeks va\u017eno da se povremeno mijenja kako bi se prilagodio novim problemima.\u00a0 <\/p>\n

          Ivy Lee sastavio je 1906. Deklaraciju na\u010dela koja je bila prvi eti\u010dki kodeks za odnose s javno\u0161\u0107u.\u00a0 <\/p>\n

          Deklaracija: „ … Sav na\u0161 rad je otvoren javnosti. <\/em>Na\u0161 cilj je osigurati vijesti. <\/em> <\/p>\n

          …Mi jam\u010dimo to\u010dnost. Brzo \u0107emo proslijediti svaki novi detalj vezan uz bilo koji predmet te \u0107emo rado pomo\u0107i urednicima da se izravno osvjedo\u010de u vjerodostojnost bilo koje \u010dinjenice. Ukratko, na\u0161 je plan da iskreno i otvoreno, u ime poslovnih koncerna i javnih institucija, pru\u017eamo tisku i javnosti SAD-a brze i to\u010dne informacije o predmetima o kojima javnost \u017eeli znati vi\u0161e.“<\/em><\/a>[79<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

          Kodeks Ameri\u010dke udruge za odnose s javno\u0161\u0107u najdetaljniji je i najopse\u017eniji kodeks. Usvojen je 1954., a do\u017eivio je vi\u0161e revizija. Cilj mu je postaviti \u010dlanovima PRSA-e zajedni\u010dke smjernice pona\u0161anja, a menad\u017eerima pru\u017eiti \u010disto razumijevanje njihovih standarda. Ovaj je kodeks postao alat za razlikovanje profesionalaca u odnosima s javno\u0161\u0107u od raznoraznih mutnih promotora i publicista koji su po\u010deli koristiti termin odnosi s javno\u0161\u0107u <\/em>kako bi opisali svoje aktivnosti.<\/a>[80<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Patricia J Parsons (2008, str. 64.) napominje kako bi mo\u017eda bilo najkorisniji na\u010din gledanja na eti\u010dke kodekse kao profesionalni ugovor s dru\u0161tvom kojemu se slu\u017ei te nadalje ka\u017ee kako se time postavljaju o\u010dekivanja koja \u0107e prakti\u010dari komunikacijskih disciplina prepoznati kao svoj mo\u0107 utjecaja te \u0107e pru\u017eati usluge u odre\u0111enome smjeru. Na taj na\u010din oni artikuliraju svojevrsni dogovoreni ugovor s dru\u0161tvom. Ako eti\u010dke kodekse gledate na takav na\u010din, \u010dini se kako to ima stanoviti smisao. Kodeksi \u010dine svojevrsna obe\u0107anja kakvo se pona\u0161anje mo\u017ee o\u010dekivati, no ovdje le\u017ei jedno drugo pitanje \u2013 je li to najmanje ili najvi\u0161e \u0161to mo\u017eemo o\u010dekivati? <\/p>\n

          Prakti\u010dari etike unutar struke odnosa s javno\u0161\u0107u te\u0161ko mogu nazrijeti dobro za kontinuirani napredak eti\u010dkih standarda, posebice zbog nedosljednosti kroz povijesti i reputaciju.\u00a0 <\/p>\n

          Ta nedosljednost kroz povijest i ne\u0161to manje nedosljedna reputacija koju odnosi s javno\u0161\u0107u imaju unutar dru\u0161tva postigli su to da skeptici u dru\u0161tvu vjeruju kako su na\u0161i kodeksi samo PR vje\u017eba \u2013 stvoreni su kako bi impresionirali one koji ka\u017eu kako nismo eti\u010dni, ali su ipak primjenjivi u svakom slu\u010daju<\/a>[81<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

          Krajnja je to\u010dka na kojoj po\u010divaju eti\u010dki kodeksi polazi\u0161te su za raspravu o tome \u0161to \u010dini neeti\u010dno pona\u0161anje u bilo kojem podru\u010dju. Vjerojatno je istina da imamo nekolicinu pojedinaca koji imaju visoke moralne standarde, manje bismo se trebali brinuti za stvaranje kodeksa. No, obzirom \u0107e se to te\u0161ko dogoditi u odnosima s javno\u0161\u0107u ili nekom drugom podru\u010dju,\u00a0 mo\u017eda \u0107e ipak kodeksi pomo\u0107i u daljnjem vo\u0111enju rasprava oko etike. <\/a>[82<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>\n<\/p>\n

          „Vrijednosni sustav zlatni je standard u odnosu na koji svaki pojedinac odre\u0111uje \u0161to je dobro, a \u0161to lo\u0161e; \u0161to je pravedno, a \u0161to nepravedno, stoga smo u novom eti\u010dkom kodeksu posebnu pozornost posvetili definiranju vrijednosti \u010dlanova HUOJ-a. Vrijednsti definiraju standard po\u017eeljne profesionalne prakse, odnosno slu\u017ee kao smjernice u svakodnevnom radu i odlu\u010divanju.“<\/a>[83<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

          Upravo radi podizanja svijesti o samoj struci Hrvatska udruga za odnose s javno\u0161\u0107u ove je godine donijela novi eti\u010dki kodeks.U Kodeksu je osam temeljnih vrijednosti: stru\u010dnost, nezavisnost, odanost, pravednost, po\u0161tovanje, razli\u010ditost, osobna odgovornost a svaka je opisno definirana kako bi bilo jasnije na \u0161to se odnosi, navodi Lider u svom specijalu. <\/p>\n

           <\/strong><\/p>\n

          9. <\/strong>Usporedba eti\u010dkih na\u010dela <\/strong><\/p>\n

          Eti\u010dki kodeks Hrvatske udruge za odnose s javno\u0161\u0107u (HUOJ)<\/em><\/a>[84<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>
          \n
          \n Postavljeni temelji struke u Hrvatskoj, odr\u017eavanje standarda, po\u0161ten i iskren odnos prema drugima, po\u0161tovanje etike i zakona, tako\u0111er su navedeni kao principi dobrog poslovanja u kojemu je bitno kako po\u0161tovanje na\u010dela Kodeksa i principa tako i obveza da se skrene pozornost nadle\u017enih tijela na primjere lo\u0161eg poslovanja i nepridr\u017eavanja odrednica postavljenih na\u010delom i kodeksom Udruge. <\/p>\n

          Eti\u010dki kodeks Public Relations Society of America (PRSA) <\/em><\/a>[85<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>
          \n Kodeks je sastavljen kako bi se rije\u0161ile eventualne moralne i eti\u010dke dvojbe onih koji su u novinarskoj profesiji. Vrednote i propisi su esencijalni dio kodeksa, ali son e tako\u0111er bavi i suvremenim temama poput trendova,tehnologije i javne politike. <\/p>\n

          Eti\u010dki kodeks International Public Relations Association (IPRA) <\/em><\/a>[86<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>
          \n IPRA je nastojala biti intelektualni vo\u0111a profesiji odnosa s javno\u0161\u0107u. Kao uzor IPRA-inom kodeksu u njega su integrirana i jo\u0161 tri ranija kodeksa: Venecijanski, Atenski i Biselski kodeks.Navedena su ljudska prava kao prva odrednica te po\u0161tovanje istih. Demokracija i etika tako\u0111er su vrlo bitne stavke u na\u010delima IPRA-e <\/p>\n

          Kodeks pona\u0161anja Chartered institute of public relations (CIPR) <\/em><\/a>[87<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>
          \n \u010clanovi koji se u\u010dlane u CIPR-in kodeks imaju obvezu obnavljanja \u010dlanstva svake godine tako da je to jedini Kodeks koji zahtijeva da se \u010dlanstvo obnavlja, a time i podsje\u0107a na odrednice samoga kodeksa. Odrednice se ti\u010du kako osobnog napretka samih novinara tako i obveze \u0161irenja to\u010dnih i provjerenih informacija u skladu sa zakonskim regulativama. Ba\u0161 kao i struka odnosa s javno\u0161\u0107u, i novinari imaju svoje eti\u010dke kodekse i pravila pona\u0161anja: <\/p>\n

          Hrvatsko novinarsko dru\u0161tvo (HND) „Kodeks \u010dasti hrvatskih novinara \u2013HND“<\/em><\/a>[88<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>
          \n
          \n Naglasak je na pravima pojedinca na informaciju te na obvezama profesionalaca u struci da pravovaljano , iskreno i odgovorno budu pru\u017eatelji tih informacija.<\/strong><\/p>\n

          Europski kodeks novinarstva <\/em><\/a>[89<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>
          \n Odrednice ovog kodeksa su istina, po\u0161tovanje privatnosti no ne i ako je u javnom interesu \u0161irenje te informacije \u0161to nije navedeno ni u jednom prethodnom kodeksu.
          \n Navodi se i obrana novinarske slobode te pravo svakog novinara na njegova autorska prava \u0161to govori da su se tu pobrinuli kako za za\u0161titu primatelja informacija tako i za pru\u017eatelje istih.
          \nNovinarski kodeksi u\u010de nas \u010dasnosti i to\u010dnosti u prikupljanju i oda\u0161iljanju informacija, za\u0161titi tajnosti podataka, kada je to potrebno, po\u0161tenju i izbjegavanju mita. Ono \u0161to novinari nastoje posti\u0107i, u smislu javne komunikacije, ne razlikuje se od onoga \u010demu streme odnosi s javno\u0161\u0107u. Ako u osnovi nismo tako razli\u010diti, mo\u017eda je jednostavno do\u0161lo vrijeme da zajedni\u010dki sura\u0111ujemo na unaprje\u0111ivanju odnosa kako bismo zajedni\u010dki mogli raditi za dobrobit dru\u0161tva.          <\/a>[90<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>\u00a0 <\/p>\n

           <\/p>\n

          \u00a010. Zaklju\u010dak <\/strong><\/p>\n

          Radom nastojimo ukazati na kontinuitet eti\u010dkih problema i dilema u odnosima s javno\u0161\u0107u od njihova utemeljenja do danas i do\u0107i do mogu\u0107ega eti\u010dkog okvira pristupa toj djelatnosti. Nakon kratka opisa definicija i razvoja struke odnosa s javno\u0161\u0107u i prikaza osnovnih postavki recentnih teorija etike u njoj. Potom prosu\u0111ujemo njihov pristup etici i uspore\u0111ujemo ga s recentnim pristupima etici u odnosima s javno\u0161\u0107u te izvodimo zaklju\u010dke. Spoznajemo kontinuitet dvojbi izme\u0111u dva temeljno razli\u010dita pristupa etici u ovoj struci od njezina utemeljenja do danas te potrebu za jedinstvenim i jasnim eti\u010dkim okvirom dono\u0161enja odluka u toj djelatnosti. Javnost o\u010dekuje profesionalno i to\u010dno izno\u0161enje \u010dinjenica, ali imid\u017e odnosa s javno\u0161\u0107u kao profesije je \u010desto nepravedno negativan zbog neprofesionalnog i neeti\u010dkog postupanja pojedinaca u okviru struke. U praksi su \u010deste pojave da se etika u odnosima s javno\u0161\u0107u smatra oksimoronom. Eti\u010dko mi\u0161ljenje stru\u010dnjaka u odnosima s javno\u0161\u0107u kre\u0107e se od Biblijskog stava ”sve \u0161to \u017eelite da ljudi \u010dine vama, \u010dinite i vi njima” (Matej 7:12) do profesionalne odanosti kompaniji ili organizaciji za koju rade. Zbog prevencije i sankcioniranja neeti\u010dkih pojava va\u017eno je postaviti pravila u vidu kodeksa prema kojima \u0107e stru\u010dnjaci iz oblasti odnosa s javno\u0161\u0107u prilagoditi svoja pona\u0161anja.\u00a0 <\/p>\n

          Ljudi su skepti\u010dni prema informacijama koje dobivaju. Sve manje su sigurni da su informacije koje dobivaju zaista tu da ih informiraju, a sve vi\u0161e vjeruju da su pu\u0161tene u svrhu manipuliranja javnog mnijenja. \u0160to se ti\u010de mi\u0161ljenja stru\u010dnih ljudi, mo\u017eemo vidjeti kako i oni navode da je eti\u010dnost stvar pojedinca i da ako se i pojavi ta neeti\u010dnost da je naj\u010de\u0161\u0107e uzrok taj pojedinac kojem je u tom trenutku bitno ne\u0161to re\u0107i druk\u010dije od prave istine. Puno reformi i jo\u0161 vi\u0161e vremena trebat \u0107e da ljudi po\u010dnu vjerovati onome \u0161to im se nudi kao informacija i da to po\u010dnu gledati ponovno kao informaciju a ne kao sredstvo manipuliranja i lak\u0161eg stizanja k nekom cilju. <\/p>\n

           <\/p>\n

          \n
          \n

          <\/a>[58<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nRalph Tench, Liz Yeomans: Otkrivanje odnosa s javno\u0161\u0107u,<\/em> Biblioteka Print, Zagreb, 2009., str. 310-311<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[59<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nParson P.J.: Ethics in Public Relations: A Guide to Best Practice<\/em>, Kogan Page, 2004., str 2.<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[60<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Parson P.J.: Ethics in Public Relations: A Guide to Best Practice<\/em>, Kogan Page, 2008., str 4.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[61<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nIbidem str. 23.\u00a0<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[62<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nD. Bowen A.S.:“ Ethics and Public Relations“, Syracuse University, 30. Listopada.2007           http:\/\/www.instituteforpr.org\/topics\/ethics-and-public-relations\/<\/a>\u00a0 (\u010ditano 18.kolovoza 2013)<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[63<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Ibidem\u00a0
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[64<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nPotter W.:„Does "Ethical PR" HAVE to be an Oxymoron, Richard Edelman?“, 28. studeni 2010.           http:\/\/www.prwatch.org\/node\/9650<\/a> – "invisible persuaders"<\/strong> (\u010ditano 10. kolovoza 2013.) <\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[65<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nIbidem
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[66<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nCutlip and Center: \u201eEffective Public Relations\u201c, 11th Edition, PH Professional Business, 2012., str. 121
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[67<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nop.cit bilje\u0161ka 5., str. 94.\u00a0
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[68<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nChiyamwaka B.: „MEDIA ETHICS: A Call to Responsible Journalism“\u00a0
          \n           www.unesco.org\/…\/MULTIMEDIA\/…\/media-ethics<\/a>,\u00a0 (\u010ditano 12.kolovoza 2013.)
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[69<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nop.cit bilje\u0161ka 5. str. 90.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[70<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nBlessing K. i Marren J.: „Is the PR-ization of Media . . . B.S.?“, Media ethics magazine,\u00a0 Spring 2013, Vol 24, No.2           http:\/\/www.mediaethicsmagazine.com\/index.php\/browse-back-issues\/145-spring-2013\/3998865-is-the-pr-ization-of-media-bullshit<\/a> (\u010ditano 16. Kolovoza 2013.)
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[71<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nBowen A. S.: „The Fight for the Soul of Public Relations“, Media Ethics Magazine, 31. prosinca 2009.           http:\/\/www.mediaethicsmagazine.com\/index.php\/analysis-commentary\/3851474-the-fight-for-the-soul-of-public-relations<\/a> (\u010ditano 20.kolovoza 2013.)
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[72<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nop.cit. bilje\u0161ka 5. str. 90.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[73<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \n„Ekipa biv\u0161eg Foruma pokrenula novi portal Forum.tm“,           http:\/\/www.poslovni.hr\/hrvatska\/ekipa-bivseg-foruma-pokrenula-novi-portal-forumtm-239651<\/a> (\u010ditano 6. Rujna 2013.)
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[74<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Kne\u017eevi\u0107 V.:\u201c Spin doktori \u2013 medijski manipulatori\u201c, Littera, Banja Luka, 2006. str 18.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[75<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nIbidem str. 23.<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[76<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nIbidem
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[77<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          Farsetta D.: "True Spin": An Oxymoron or a Lofty Goal?“, 13. velja\u010de 2006.\u00a0
          \n           http:\/\/www.prwatch.org\/news\/2006\/02\/4453\/true-spin-oxymoron-or-lofty-goal<\/a>, (\u010ditano 20. Kolovoza 2013.)
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[78<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nop.cit.bilje\u0161ka 5. str 91.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[79<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nIvy Ledbetter Lee – founder of modern public relations, \u010ditano 20.09.2013. dostupno na: http:\/\/www.roibg.com\/en\/?cat=6&sub=17&id=16
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[80<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nTomi\u0107 Z., \u201eOdnosi s javno\u0161\u0107u: Teorija i praksa\u201c, Biblioteka: Komunikacija, 2008. str.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[81<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nop.cit. bilje\u0161ka 5. str. 65.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[82<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nIbidem.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[83<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \n„Novi eti\u010dki kodeks za bolji ugled“ \u010dlanak je iz specijeliziranog izdanja „PR – Odnosi s javno\u0161\u0107u“ koji je objavio \u010dasopis Lider 15. Studenog 2013. godine. Izjava je Dijane Kobas, predsjednice suda \u010dasti HUOJ-a\u00a0
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[84<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nIbidem bilje\u0161ka 2.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[85<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nPRSA code of ethics \u010ditano 18.08.2013. dostupno na: http:\/\/prsahoosier.org\/code-of-ethics\/
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[86<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nIPRA Codes \u010ditano 18.08.2013. dostupno na: http:\/\/www.ipra.org\/about\/ipra-codes
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[87<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nIbidem bilje\u0161ka 1.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[88<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nKodeks \u010dasti hrvatskih novinara, \u010ditano 18.08.2013. dostupno na: http:\/\/www.hnd.hr\/hr\/dokumenti\/
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[89<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

          European Code of Journalism Ethics, \u010ditano 17.08.2013. Dostupno na: http:\/\/ethicnet.uta.fi\/
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[90<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nop.cit.bilje\u0161ka 5. str 93.\u00a0
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          Literatura:<\/strong><\/p>\n

          KNJIGE: <\/p>\n

          TENCH R., YEOMANS L, Otkrivanje odnosa s javno\u0161\u0107u<\/em>, Biblioteka Print, Zagreb (2009)\u00a0\n<\/p>\n

          PARSON PJ, Ethics in Public Relations<\/em>: A Guide to Best Practice<\/em>, Kogan Page Limited, London and Philadelphia (2004)\u00a0\n <\/p>\n

          PARSON PJ, Ethics in Public Relations: A Guide to Best Practice<\/em>, Kogan Page Limited, London and Philadelphia (2008.)\n <\/p>\n

          CUTLIP AND CENTER: Effective Public Relations<\/em>, Prentice Hall, New Jersey (2012)\u00a0\n <\/p>\n

          KNE\u017dEVI\u0106 V: Spin doktori \u2013 medijski manipulatori<\/em>“, Littera, Banja Luka (2006)\n <\/p>\n

          TOMI\u0106 Z, Odnosi s javno\u0161\u0107u: teorija i praksa<\/em>, Biblioteka: Komunikacija, Zagreb (2008) <\/p>\n

           <\/p>\n

          \u010cLANCI: <\/p>\n

          BOWEN AS, Ethics and Public Relations, IPR Syracuse University, \u010ditano 18.08. 2013 Dostupno na: http:\/\/www.instituteforpr.org\/topics\/ethics-and-public-relations\/\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\n <\/p>\n

          Potter W, Does "Ethical PR" HAVE to be an Oxymoron, Richard Edelman?, PR WATCH, \u010ditano 10. 08. 2013. Dostupno na: http:\/\/www.prwatch.org\/node\/9650<\/a>\n <\/p>\n

          Chiyamwaka B, MEDIA ETHICS: A Call to Responsible Journalism, UNESCO, \u010ditano 10. 08. 2013. Dostupno na: www.unesco.org\/new\/fileadmin\/…\/media-ethics.pdf\u00a0\u00a0\n <\/p>\n

          BLESSING K,\u00a0 MARREN J, Is the PR-ization of Media . . . B.S.?, \u010ditano 10.8.2013. dostup na: http:\/\/www.mediaethicsmagazine.com\/index.php\/browse-back-issues\/145-spring-2013\/3998865-is-the-pr-ization-of-media-bullshit\n <\/p>\n

          Bowen AS, The Fight for the Soul of Public Relations, Media Ethics Magazine, \u010ditano 20.8.2013. Dostupn na: http:\/\/www.mediaethicsmagazine.com\/index.php\/analysis-commentary\/3851474-the-fight-for-the-soul-of-public-relations<\/a>\n <\/p>\n

          Farsetta D, True Spin": An Oxymoron or a Lofty Goal?, PR WATCH, \u010ditano 20. 08. 2013. Dostupno na: http:\/\/www.prwatch.org\/news\/2006\/02\/4453\/true-spin-oxymoron-or-lofty-goal<\/a><\/p>\n

           <\/p>\n

          INTERNETSKE STRANICE: <\/p>\n

          The Chartered Institute of Public Relations definition of public relations, \u010ditano 23.04.2013. Dostupno na: http:\/\/www.cipr.co.uk\/content\/about-us\/about-pr\u00a0\u00a0\n<\/p>\n

          Eti\u010dki kodeks Hrvatske udruge za odnose s javno\u0161\u0107u, \u010ditano 23.04.2013 Dostupno na:\u00a0 http:\/\/www.huoj.hr\/dokumenti\/eticki-kodeks-hr67\u00a0\n <\/p>\n

          Crnjak M, Ekipa biv\u0161eg Foruma pokrenula novi portal Forum.tm, Poslovni dnevnik, \u010ditano\u00a0 06. 09. 2013. Dostupno na: http:\/\/www.poslovni.hr\/hrvatska\/ekipa-bivseg-foruma-pokrenula-novi-portal-forumtm-239651<\/a>\n <\/p>\n

          Ivy Ledbetter Lee – founder of modern public relations, \u010ditano 20.09.2013. dostupno na: http:\/\/www.roibg.com\/en\/?cat=6&sub=17&id=16<\/a>\n <\/p>\n

          PR \u2013 odnosi s javno\u0161\u0107u, specijal \u010dasopisa Lider, 15. 11.2013.\u00a0\n <\/p>\n

          PRSA code of ethics \u010ditano 18.08.2013. dostupno na: http:\/\/prsahoosier.org\/code-of-ethics\/\n <\/p>\n

          IPRA Codes \u010ditano 18.08.2013. dostupno na: http:\/\/www.ipra.org\/about\/ipra-codes<\/a>\n <\/p>\n

          Kodeks \u010dasti hrvatskih novinara, \u010ditano 18.08.2013. dostupno na: http:\/\/www.hnd.hr\/hr\/dokumenti\/\n <\/p>\n

          European Code of Journalism Ethics, \u010ditano 17.08.2013. Dostupno na: http:\/\/ethicnet.uta.fi\/<\/a><\/p>\n

           <\/p>\n

          Ethics of the Profession of Public Relations – Do Public Relations Affect the Journalism in Croatia?<\/span><\/strong><\/p>\n

           <\/p>\n

          Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          In this paper, we analyse and compare the ethical codes of public relations associations and the ethical codes of journalist associations in order to answer the question of where the boundaries of public relations and journalism lie. Where one ends and the other begins, and the extent to which these two professions overlap and affect each other.
          \n<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          To answer our other questions, the paper will use the survey method, content analysis and the interview method to test the opinion on the most violated instruction from the CPRA ethics code. <\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          One of the questions we seek to answer is: how present are manipulation and spins in the media? We are also interested to learn whether the public recognises manipulation and spins from the workshops of political parties. We will also investigate the direction in which the profession should develop and the extent of the existing interest among our potential future colleagues. <\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Key words:<\/em><\/strong> public relations, journalism, ethics, code of ethics, spin, manipulation.<\/em><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          <\/a><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          \n\n\n\n
          \"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

          \n  3(4)#9 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          \n\"Creative<\/a>
          \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom           Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          UDK 070.11(497.16):614.8:656.1(047)
          Izlaganje sa znanstvenog skupa
          Conference paper
          \nPrimljeno: 10.2.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

           <\/p>\n

           <\/p>\n

          Mirko Jakovljevi\u0107<\/span><\/p>\n

          Kola\u0161inske novosti, Kola\u0161in, Crna Gora
          \nkolasinskenovosti@yahoo.com<\/p>\n

          Principi za primjenu osnovnih na\u010dela novinarskog kodeksa prilikom izvje\u0161tavanja o prometnim nesre\u0107ama sa smrtnim posljedicama <\/span><\/strong><\/p>\n


          \nPuni tekst: pdf (258 KB), Hrvatski, Str. 556 – 568
          \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

           <\/p>\n

          Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          Mediji imaju veliku ulogu u kreiranju javnog mnijenja. Mo\u0107 javnog servisa i magi\u010dna sposobnost televizijskog signala da se provu\u010de kroz svaki kutak dru\u0161tvene realnosti i da ga oblikuje, privilegija je televizije koja mo\u017ee priop\u0107avati istinu kakva god bila. To, naravno, podrazumijeva da se prema svim pitanjima odnosi onako kako su i postavljeni osnovni novinarski postulati i standardi te da se po\u0161tuju eti\u010dki kodeksi. Koliko je potrebno voditi ra\u010duna o primjeni eti\u010dkog kodeksa kako bi se izbjeglo senzacionalisti\u010dko prikazivanje-opisivanje doga\u0111aja s tragi\u010dnim posljedicama, a sve radi pove\u0107anja gledanosti, \u010ditanosti ili slu\u0161anosti programa? Primjenjuju\u0107i uvijek eti\u010dki kodeks novinara, reporteri kao predstavnici medija za koje rade du\u017eni su izbjegavati svaki senzacionalizam, svako preuveli\u010davanje trenutka, a i zbivanja nakon doga\u0111aja. Reporteri, kao direktni sudionici izvje\u0161tavanja s doga\u0111aja, moraju izbje\u0107i svaki oblik stavljanja sebe u prvi plan. Posebna pa\u017enja mora se voditi i o tome da se ne kr\u0161e osnovna ljudska prava. Stru\u010dnoj javnosti i svim zainteresiranima predo\u010deni su prijedlozi za primjenu i usugla\u0161avanje eti\u010dkog kodeksa novinara-reportera i izvjestitelja kada su u pitanju “\u017eiva” uklju\u010denja s mjesta doga\u0111aja ili kasnije emitiranje montiranih rubrika, ali i tekstova kada se dogodi prometna nesre\u0107a s tragi\u010dnim posljedicama. Svi prijedlozi usugla\u0161eni su s eti\u010dkim kodeksom novinara Crne Gore.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> reporter, etika, kodeks, senzacionalizam, prometna nesre\u0107a.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

           <\/p>\n

          UVOD<\/p>\n

          Televizija predstavlja jedno od najmo\u0107nijih sredstava masovnih komunikacija te u svijetu i na na\u0161im prostorima igra veliku ulogu u stvaranju javnog mnijenja. Zato i ne \u010dudi \u0161to je televizija “opasna igra\u010dka”. Magi\u010dna sposobnost televizijskog signala da se uvu\u010de u svaki kutak dru\u0161tvene realnosti i da ga oblikuje po, da tako ka\u017eemo, ukusu ve\u0107ine u parlamentarnoj skup\u0161tini ostat \u0107e uvijek \u017eelja svakog tko pretendira osvojiti vlast. Posebno je to uo\u010dljivo u zemljama koje prolaze tranziciju. Te zemlje upravo su i suo\u010dene s izazovima dana\u0161njice i bliske sutra\u0161njice koje kreiraju upravo ti javni servisi. Privilegija televizije je, dakle, da izvje\u0161tava istinu kakva god bila. To naravno podrazumijeva da se prema svim pitanjima odnosi onako kako su i postavljeni osnovni novinarski postulati i standardi te da se po\u0161tuju eti\u010dki kodeksi. Novinarski kodeksi su univerzalni za sve medije, ali su neki svojstveni upravo televiziji, koja zbog velike gledanosti, tehnolo\u0161ke posebnosti i sugestivnosti mora tim pitanjima posvetiti posebnu pa\u017enju. <\/p>\n

          Emitiranje pokretnih slika trebalo bi biti pokriveno zakonskim regulativama. Televizijski programi trebali bi sadr\u017eavati emisije s obrazovnim, informativnim i kulturnim sadr\u017eajima. U sadr\u017eajima tih emisija je i odgovor na pitanje dokle se\u017eu mogu\u0107nosti televizije. Tu do izra\u017eaja dolazi mo\u0107 televizijske slike. Prizori vi\u0111eni na televizijskom ekranu izazivaju neusporedivo ja\u010de efekte na gledatelje od, recimo, utjecaja tiskanih medija. Naime, gledateljima je omogu\u0107eno da vide doga\u0111aj, \u0161to je daleko ve\u0107i utjecaj nego najobjektivniji opis u izvje\u0161taju novinara tiskanog medija. I tu je skrivena opasnost koja se mo\u017ee sprije\u010diti jedino po\u0161tovanjem eti\u010dkih kodeksa reporterske profesije. Manipulacija slikom, odnosno podmetanje neodgovaraju\u0107e slike, doga\u0111a se nekada nenamjerno, a vrijeme je pokazalo nekada i namjerno, radi ostvarivanja “vi\u0161ih ciljeva”. Jednostavno, televizijski program koji se emitira predstavlja odre\u0111enu temu, razra\u0111uje je i daje zaklju\u010dak. Gledatelj ne dobiva pravo da gledaju\u0107i emisiju kod ku\u0107e, zavaljen u udobnu fotelju, iznese odmah svoj sud. To mo\u017ee u\u010diniti opet ako mu urednik, odnosno predstavlja\u010d to omogu\u0107i objavljivanjem telefonskog broja ili pak davanjem mogu\u0107nosti komentiranja preko SMS poruka. Ali, ovdje treba re\u0107i da je to opet u “milosti televizije” da pru\u017ei \u0161ansu gledateljima na povratni „flash back“. Kada su odre\u0111ene teme od takozvanog velikog zna\u010denja, jednostavno ure\u0111iva\u010dka politika je slijepa slu\u0161kinja slu\u017ebenog dr\u017eavnog stava. Televizije koje su u takozvanom nezavisnom korpusu imaju znatno manju vidljivost, a samim tim i manji utjecaj na javno mnijenje. Televizija je na na\u0161im prostorima dokazala odavno da je prekr\u0161ila i pisana i nepisana eti\u010dka i moralna pravila. \u010cak se i danas kr\u0161e, a publici je ostavljeno da sama prona\u0111e put do istine. Nekada i izme\u0111u redova. Do\u0161lo se do takve situacije da se publika “navikla” na takve sadr\u017eaje. Ne treba izgubiti iz vida da je u zemljama na\u0161eg okru\u017eenja bjesnio rat, da je na\u0161e podru\u010dje bilo izlo\u017eeno katastrofalnim prirodnim katastrofama, zemljotresima, poplavama. <\/p>\n

          \u010cinjenica je i da rijetko koja televizijska stanica ima napisane smjernice za urednike. Ako ih i ima, pitanje je po\u0161tuju li se. Praksa je pokazala da odluku o emitiranju dramati\u010dnih televizijskih snimaka urednik donosi sam, „ad hoc“. Dakle, urednik mora znati koje \u0107e posljedice imati emitirani snimak, odnosno montirani prilog. To se posebno odnosi na najmla\u0111e gledatelje, djecu do 18 godina. Ostavljeno je, dakle, da urednik na osnovu vlastitog senzibiliteta donese odluku o emitiranju. Ovdje moramo re\u0107i i to da je procesom privatizacije elektroni\u010dkih medija i otvaranjem brojnih komercijalnih televizijskih nakladnika i uloga urednika u pojedinim medijskim ku\u0107ama diskreditirana u odnosu na, recimo, ulogu direktora i vlasnika. Naime, sve vi\u0161e se “pita direktora”, odnosno mije\u0161a se u ure\u0111iva\u010dke poslove tako da nije rijedak slu\u010daj da odluka o emitiranju nekog, ponekad i ne tako va\u017enog, priloga bude donesena “zajedni\u010dkim snagama” od strane direktora i urednika, odnosno sve vi\u0161e na preporuku direktora. Takvo stanje u na\u0161im medijima opravdava se \u010dinjenicom da je financiranje rada elektroni\u010dkih medija dosta skupo, da su potrebna velika sredstva i da vlasnik \u017eeli da ulo\u017eeni novac \u2013 sve \u010de\u0161\u0107e se \u010duje \u2013 ne baca uzalud. Tom stanju doprinijeli su i neodgovorni pojedinci \u2013 novinari, televizijski reporteri i drugi zaposleni, uru\u0161avaju\u0107i ugled vlastite profesije koja je, mo\u017eemo sa sigurno\u0161\u0107u tvrditi, \u010dasna i po\u0161tena. Elektroni\u010dki mediji, a pogotovo tiskani, pod pritiskom vlasni\u010dke strukture sve ve\u0107u pa\u017enju pridaju zara\u0111ivanju novca. U toj op\u0107oj trci za profitom zaboravlja se na osnovne principe i temeljna na\u010dela novinarstva kao profesije, i to na to\u010dnost, objektivnost i pravovremenost, a mo\u017eda i najva\u017enije \u2013 na nepristranost u izvje\u0161tavanju, istovremeno ne po\u0161tuju\u0107i Kodeks novinara. U britanskom se kodeksu, izme\u0111u ostalog, precizira da se „\u010dinjenice ne smiju falsificirati iskrivljavanjem, izborom i pogre\u0161nim predstavljanjem”. Belgijanci insistiraju da „novine i novinari ne smiju podle\u0107i vanjskim pritiscima”. Kodeks novinara nekada\u0161nje Jugoslavije u odjeljku Prava i du\u017enosti, pod rednim br. 4. donosi: „Novinar je obavezan u javnosti iznositi istinu, potpunu, provjerenu informaciju. On navodi ime li\u010dnosti ili institucije od koje je dobio podatak, informaciju ili izjavu. Ima pravo ne otkriti izvor informacija, ali za objavljivanje iznesenih podataka sam snosi odgovornost“. Pod rednim br.11. istog odjeljka ka\u017ee se: „Novinar ne smije senzacionalisti\u010dki otkrivati javnosti \u010dovjekovu li\u010dnost ili intimu. Obavezan je obazrivo izvje\u0161tavati o nesre\u0107ama, obiteljskim tragedijama, bolestima, deci i maloljetnicima. Kada izvje\u0161tava iz podru\u010dja pravosu\u0111a, vodi ra\u010duna da su svi ljudi pred zakonom jednaki i da nitko ne mo\u017ee biti progla\u0161en krivim dok nije pravomo\u0107no okrivljen”. <\/p>\n

          Kodeksi i eti\u010dki principi novinarstva trebali bi regulirati i ograni\u010diti mo\u0107 medija, a da dr\u017eava svojim zakonima garantira osnovna prava i sankcionira njihovo naru\u0161avanje izvan domena novinarstva. Najava emisije koja privla\u010di pa\u017enju ili naslov u novinama s nekoliko odabranih rije\u010di zbog kojih \u0107e se \u010ditatelj, gledatelj ili slu\u0161atelj odlu\u010diti za taj, a ne neki drugi list ili televizijski i radijski program, \u010desto ne donosi o\u010dekivano. U kodeksu koji je usvojilo Norve\u0161ko udru\u017eenje tiska stoji u Pravilima za pisanje tekstova da “treba voditi ra\u010duna da naslovi, uvodni tekst ili najava ne navode ono \u010dega u tekstu nema”. Etika i profesionalizam nala\u017eu reporteru i novinaru \u0161to \u0107e biti plasirano i na koji na\u010din, a zakonodavstvom je odre\u0111eno \u0161to podlije\u017ee sankcijama. <\/p>\n

           <\/p>\n

          POIMANJE TELEVIZIJSKOG REPORTERA<\/p>\n

          Televizija je dobila ime kombiniranjem gr\u010dke rije\u010di „tele“ (daleko) i latinske rije\u010di „visio“ (vidim). U najslobodnijem prijevodu definicija televizije je „gledanje slike na daljinu“. Upravo je to osnovni postulat koji moraju po\u0161tovati novinari koji rade u elektroni\u010dkom mediju zvanom televizija. I odmah treba istaknuti da je novinar-novinar u tiskanim medijima, a reporter-novinar u elektroni\u010dkim medijima. Reporteri su i prepoznatljivi po tome \u0161to rade u takozvanim elektroni\u010dkim medijima. Njihov rad karakterizira prije svega to \u0161to “razmi\u0161ljaju” slikom. Slika je ta poruka koja s odre\u0111enim, i to odgovaraju\u0107im, tekstom \u2013 „offom“ \u2013 \u010dini rubriku, odnosno prilog. Televizijski reporter, dakle, \u0161alje poruku javnosti putem “upakirane” slike i teksta. Me\u0111utim, “upakorana rubrika” kao krajnji proizvod rezultat je rada \u010ditavog tima ljudi: od urednika, reportera, snimatelja, asistenta snimatelja i voza\u010da, pa do ljudi zaposlenih u samoj realizaciji emisije i tehnici. Svatko iz ekipe podjednako je va\u017ean u plasiranju rubrike do gledalaca, ali je uloga televizijskog reportera ovdje na prvom mjestu. Naime, upravo o njegovu “osje\u0107aju” za temu, o njegovoj ideji za realizaciju, zavisi i kvaliteta snimka, a posredno i rejting same medijske ku\u0107e. <\/p>\n

          Posao reportera ne poznaje radno vrijeme. On je uvijek na zadatku. Njegova uloga je da opa\u017eanjem procesa u \u017eivotnom okru\u017eenju, ali i pra\u0107enjem dru\u0161tveno-politi\u010dkih tokova, prikuplja informacije vezane za podru\u010dje djelovanja. Bitan uvjet za uspje\u0161nu realizaciju pripreme priloga je i pravovremeno reagiranje reportera na uo\u010denu pojavu. <\/p>\n

          Odmah po opa\u017eanju, reporter obavje\u0161tava urednika „deska“ (u \u017eargonu „desk“ je glavna prostorija informativnog programa, mjesto gjde se sa cijelog podru\u010dja pokrivenosti televizijskim signalom odre\u0111ene televizijske stanice slijevaju vijesti), odnosno urednika informativnog programa bilo na redakcijskom sastanku bilo kada je doga\u0111aj ozna\u010den kao “hitan” mobilnim telefonom i \u0161alje poziv snimateljskoj ekipi da mu se pridru\u017ei na terenu kako bi \u0161to prije informacija do\u0161la do gledatelja. Televizijska vijest je, u \u017eargonu se ka\u017ee, spora vijest ako se usporedi s radijskom vije\u0161\u0107u, jer informacija putem radijskih valova mo\u017ee odmah biti plasirana direktno putem, recimo, mobilnog telefona. Televizija je u tom pogledu sporija jer je potrebno vrijeme da se prilog montira. Me\u0111utim, vrijeme plasiranja televizijske slike do gledatelja u dana\u0161njoj eri elektronike i ra\u010dunalne digitalne tehnologije znatno je skra\u0107eno. Spomenimo npr. velike mogu\u0107nosti digitalne tehnologije, recimo ap linkova \u2013 putem satelitskih veza vrlo brzo se mo\u017ee plasirati informacija. Jedan od takvih digitalnih sistema je i njema\u010dki satelit Europaische Telekommunikations-Satelliten-Organisation (Eutelsat) lansiran za televizijske i telekomunikacijske potrebe jo\u0161 1977. godine, da bi se kasnije pro\u0161irio novim satelitima Hot Bird 1, 2 i 3. Mogu\u0107e je, dakle, i zahvaljuju\u0107i suvremenim tehnologijama “biti prvi” i kada je u pitanju plasman televizijske vesti.<\/p>\n

          Kada je rije\u010d o takozvanim “sporovoznim” prilozima, njihova priprema je daleko studioznija. Zadatak reportera je da permanentno bude aktualan. Na svakom redakcijskom sastanku neophodno je da na pitanje urednika ima odgovor i temu koju \u0107e toga dana obra\u0111ivati. To je prilika da se televizijski reporteri koji u profesiju unose ono istra\u017eiva\u010dko doka\u017eu i poka\u017eu javnosti. <\/p>\n

          Upravo je odnos urednik-televizijski reporter bitan uvjet stvaranja rejtinga odre\u0111ene televizijske stanice. I ta magi\u010dna rije\u010d \u2013 rejting, sinonim je za sadr\u017eaj programske sheme televizijske stanice, a samim tim i njen financijski opstanak na sve probirljivijem i ekonomski nemilosrdnom tr\u017ei\u0161tu. <\/p>\n

          Koncept brojnih televizijskih redakcija u dana\u0161njim tr\u017ei\u0161nim uvjetima rada predvi\u0111a da televizijski reporter pored osnovnog poznavanja funkcioniranja elektroni\u010dkih medija, mora poznavati i tehniku snimanja videokamerama. Time je u televizijska zanimanja na velika vrata u\u0161etao televizijski reporter-snimatelj. Osoba koja pored poznavanja novinarskog-reporterskog posla mo\u017ee snimiti tehni\u010dki prihvatljive kadrove na odre\u0111enom doga\u0111aju. Snimatelj-reporter sve vi\u0161e je zastupljen u brojnim televizijskim redakcijama jer se time u uvjetima sve ve\u0107eg broja privatnih televizijskih nakladnika racionalnije zapo\u0161ljavaju kadrovi.<\/p>\n

          Zanimanje televizijski reporter u sebi sublimira neprestano strujanje, ali i najva\u017enije vladanje informacijama. Televizijski reporter je i u osnovi zna\u010denja tog zanimanja televizijski reporter samo ako ima “\u0161esto \u010dulo” i instinkt u koji prvo on, a zatim i urednik vjeruje. Mentalni sklop televizijskog reportera istra\u017eiva\u010da karakterizira i iskustvo, ali i spremnost da se postavi pitanje. Da. Da se postavi pitanje onom tko bi o odre\u0111enom problemu mogao ne\u0161to znati. I da uvijek uz karakteristiku li\u010dnosti ima dozu hrabrosti da pojavu koju prepozna reporterski obradi i plasira javnosti. Na kraju odnos televizijski reporter \u2013 gledatelj najbitniji je u procesu proizvodnje televizijskih informacija. Stvaranje povjerenja gledatelja dug je i te\u017eak posao televizijskog reportera. Toliko slo\u017een, a s druge strane jednim objavljivanjem neprovjerene informacije dugogodi\u0161nji trud mo\u017ee se dovesti u pitanje. Nikada ne treba zaboraviti iz vida \u010dinjenicu da javnost reporterske gre\u0161ke ne opra\u0161ta i da se jednom izgubljeno povjerenje gledatelja gotovo nikada vi\u0161e ne vra\u0107a. Zato ovdje mo\u017eemo istaknuti ono novinarsko pravilo da se dva puta provjeri prije nego \u0161to se bilo \u0161to objavi.<\/p>\n

           <\/p>\n

          PREUVELI\u010cAVANJE-SENZACIONALIZAM <\/p>\n

          Senzacionalizam nije problem koji se mo\u017ee lako rije\u0161iti. \u0160irokom publikom mo\u017ee se manipulirati utje\u010du\u0107i na formiranje mi\u0161ljenja tako \u0161to se pa\u017enja javnosti s realnih i egzistencijalnih problema skre\u0107e na one koji su bez zna\u010denja.<\/p>\n

          Senzacionalizam je prisutan u svim medijima i na svim prostorima.
          \n Pitanja postoje li slobodni mediji i \u0161to ta sloboda zna\u010di, koja je pozicija dr\u017eave prema medijima i medija prema dr\u017eavi, \u0161to je s ljudima iz sjene koji diktiraju pravila, nemaju adekvatne odgovore. <\/p>\n

          U uvjetima u kojima se danas \u017eivi, senzacionalizam je postao na\u010din medijskog funkcioniranja i stalni dionik dru\u0161tvenog \u017eivota. Reporter-novinar mora voditi ra\u010duna da ga u toku izvje\u0161tavanja ne “ponesu” emocije i da doga\u0111aju doda ton senzacionalizma i preuveli\u010davanja. Vrlo je lako upasti u zamku preuveli\u010davanja i senzacionalizma npr. opisivanjem izraza lica povrije\u0111enog. Psihijatrica dr. Sne\u017eana Anakijev smatra da je u psiholo\u0161kom smislu senzacija reakcija izazvana djelovanjem vanjskog svijeta. Rije\u010d je o doga\u0111aju ili novosti koja pobu\u0111uje kod ljudi op\u0107u pa\u017enju i veliko uzbu\u0111enje. Senzacionalizam je ciljano isprovocirana reakcija javnosti objavljivanjem nepotpunih ili neprovjerenih, ali intrigantnih informacija. Sasvim je sigurno da iz prava javnosti na informiranost proistje\u010du prava i du\u017enosti novinara. Na istim temeljima bazira se i sloboda tiska \u2013 ne samo da se prenose informacije, nego i da se traga za istinom. Nedoumicu, me\u0111utim, predstavlja pitanje je li sve dozvoljeno u ime slobode tiska ili postoje pravila i tko njima arbitrira. Sloboda medija danas, \u010dini se, ne poznaje granicu izme\u0111u slobode govora i pisane rije\u010di. Je li odgovornost prema javnosti va\u017enija od odgovornosti prema vlastima i poslodavcu?<\/p>\n

          Senzacionalizam je fenomen koji je dobio na zna\u010denju s problemima koji prate prelazak dru\u0161tvenog kapitala u privatnu svojinu. Iz prethodnog razdoblja autoritarne vlasti do demokratskog opredjeljenja, ali s jo\u0161 uvijek nesigurnom podjelom vlasti, kapital mijenja vlasnika. S novcem se mijenja i poslodavac kao vlasnik medija, pripadnik odre\u0111ene ideologije ili neke privilegirane skupine. Kako navodi dr. Sne\u017eana Anakijev, senzacionalizam osim „vanjskog” ima i svoj „unutra\u0161nji” \u017eivot. Ako bi se ekstrovertnost smatrala osobinom ljudi koji se “prikazuju” (bave medijskim poslom), \u010dini se da bi egzibicionizam bio dobar opis onih koji se javno i neprikladno eksponiraju, od neprimjerenog i vulgarnog vokabulara do istih takvih slika.
          \n Ili, u drugom slu\u010daju, da bave\u0107i se tu\u0111im \u017eivotima bar na kratko pobjegnu od svojeg i sklone se od \u017eivotne realnosti. <\/p>\n

           <\/p>\n

          KODEKS NOVINARA CRNE GORE<\/p>\n

          Osnovna na\u010dela<\/em><\/p>\n

          Novinar je u slu\u017ebi javnog interesa. Kredibilitet novinara i novinarske profesije po\u010diva na profesionalnom po\u0161tenju, integritetu i znanju. U interesu je svakog novinara, i njegova je du\u017enost, da se pridr\u017eava Kodeksa. <\/strong><\/p>\n

            \n
          1. Du\u017enost je novinara da po\u0161tuje istinu i ustrajno traga za njom, imaju\u0107i uvijek u vidu pravo javnosti da zna i ljudsku potrebu za pravi\u010dno\u0161\u0107u i humano\u0161\u0107u. <\/span><\/li>\n
          2. Novinar je du\u017ean braniti slobodu i pravo na neometano prikupljanje i priop\u0107avanje informacija, kao i na slobodan komentar i kritiku. Novinar radi u duhu ideje da bude kriti\u010dki promatra\u010d onih koji su mo\u0107ni u dru\u0161tvu, politici i ekonomiji. <\/span><\/li>\n
          3. Za novinara su \u010dinjenice neprikosnovene, a njegova obaveza je da ih stavlja u pravilan kontekst i onemogu\u0107i njihovu zloupotrebu, bilo da se radi o tekstu, slici ili tonu. Glasine i pretpostavke moraju se nedvosmisleno nazna\u010diti kao takve. Obaveza je da vijest i komentar budu jasno razdvojeni.<\/span><\/li>\n
          4. Obaveza novinara je dopuniti nepotpunu i ispravi neto\u010dnu informaciju, pogotovo onu koja mo\u017ee na\u0161koditi, pridr\u017eavaju\u0107i se pritom pravila da ispravak mora biti istaknut na odgovaraju\u0107i na\u010din.<\/span><\/li>\n
          5. Rasu, vjeru, nacionalnost, etni\u010dku pripadnost, seksualnu orijentaciju i obiteljski status \u010dovjeka, novinar \u0107e spomenuti samo ako je to neophodno za informaciju.<\/span><\/li>\n
          6. Za prikupljanje informacija u bilo kojem obliku novinar koristi profesionalno \u010dasne i pravno dozvoljene metode. Odstupanje od ovog pravila dozvoljeno je jedino u slu\u010dajevima kada te metode nisu dovoljne, a informacija do koje treba do\u0107i izuzetno je va\u017ena za javnost.<\/span><\/li>\n
          7. Pravo i obaveza novinara je da \u0161titi povjerljive izvore informacija, ali i da uvijek provjeri motive povjerljivog izvora prije nego mu obe\u0107a anonimnost i za\u0161titu.<\/span><\/li>\n
          8. Novinar je du\u017ean da se krajnje pa\u017eljivo odnosi prema privatnom \u017eivotu ljudi. Pravo na privatnost obrnuto je razmjerna zna\u010denju javne funkcije koju pojedinac obavlja, ali je i u tim slu\u010dajevima nu\u017eno po\u0161tovati ljudsko dostojanstvo. <\/span><\/li>\n
          9. Novinar je du\u017ean \u0161tititi integritet maloljetnih osoba, druga\u010dijih i hendikepiranih.<\/span><\/li>\n
          10. Kada izvje\u0161tava o istra\u017enim i sudskim postupcima, novinar mora uva\u017eavati pretpostavku da je svatko nevin dok se ne doka\u017ee suprotno i ne smije ni\u010dim prejudicirati ishod sudskog postupka.<\/span><\/li>\n
          11. Novinar ne smije prihvatiti privilegije bilo koje vrste koje bi mogle ograni\u010diti ili dovesti u sumnju njegovu autonomnost i nepristranost te nauditi slobodi odlu\u010divanja izdava\u010da i redakcije. <\/span><\/li>\n
          12. Obaveza je novinara da bude solidaran s kolegama u mjeri koja ga ne\u0107e onemogu\u0107iti da valjano obavi profesionalni zadatak niti dovesti u opasnost da se ogrije\u0161i o osnovne principe novinarskog kodeksa.<\/span><\/li>\n<\/ol>\n

            Kao \u0161to je spreman svoj rad neprestano izlagati sudu javnosti, novinar tako treba biti voljan i izlo\u017eiti se sudu nepristranog tijela koje brine o za\u0161titi ugleda profesije.<\/strong><\/p>\n

             <\/p>\n

            PRINCIPI<\/p>\n

            Op\u0107i standardi <\/em>
            \n Televizijski i radijski reporteri, novinari pisanih medija moraju njegovati najvi\u0161e profesionalne i eti\u010dke standarde. Trebaju objavljivati isklju\u010divo to\u010dne informacije te im komentari moraju biti \u010destiti. Novinari ne smiju objavljivati informaciju za koju znaju da je la\u017ena. Pravo je novinara da odbije zadatak koji je u suprotnosti s eti\u010dkim kodeksom. <\/p>\n

            To\u010dnost <\/em>
            \n (a) U toku \u017eivog televizijskog prijenosa, radijskog prijenosa ili prije objavljivanja izvje\u0161taja, kada je u pitanju snimak ili novinarski tekst, tv-radio reporteri-novinari trebaju biti sigurni da su poduzeli sve odgovaraju\u0107e mjere kako bi se mogla provjeriti to\u010dnost podataka. Ne smiju da pre\u0161u\u0107uju su\u0161tinske informacije koje su njima vidljive, a gledateljima putem ekrana nisu.
            \n (b) Pravo javnosti da zna ne mo\u017ee biti opravdanje za senzacionalisti\u010dko izvje\u0161tavanje. Informacija se ne smije iskrivljavati pretjerivanjem, neadekvatnim nagla\u0161avanjem jednog aspekta pri\u010de ili jednostranim izvje\u0161tavanjem. \u010cinjenice ne smiju biti stavljene izvan konteksta u kojem su se dogodile. <\/p>\n

            Priop\u0107enje za medije <\/em>
            \n Priop\u0107enja za medije dana od predstavnika istra\u017enih organa, ministarstva unutra\u0161njih poslova, zdravstvenih ustanova i ostalih tijela koja sudjeluju u istra\u017enim radnjama oko nesre\u0107e koji se dogodio i u kome su smrtno ili pak te\u017ee ili lak\u0161e povrije\u0111eni sudionici u prometu moraju biti jasno ozna\u010dena kao takva. <\/p>\n

            Izvje\u0161tavanje u toku istra\u017enih radnji s mjesta prometne nesre\u0107e <\/em>
            \n Kada je o izvje\u0161tavanju s mjesta prometne nesre\u0107e rije\u010d, novinar-televizijski reporter \u0107e izvje\u0161tavati samo na osnovu provjerenih podataka i istinitih \u010dinjenica dobivenih od slu\u017ebenih tijela ili direktnih sudionika u doga\u0111aju, uz napomenu da su to njihovi neslu\u017ebeni dojmovi. To je pristup novinarske korektnosti. U tom slu\u010daju ostvareno je pravo slu\u0161atelja, \u010ditatelja i gledatelja na slobodu informiranja te je ostvaren princip jednakih \u0161ansi za sudionike. <\/p>\n

            Komentar <\/em>
            \n Mi\u0161ljenja i ocjene u komentaru moraju biti zasnovani na \u010dinjenicama. Komentar ne smije biti prezentiran tako da stvara dojam da se radi o utvr\u0111enoj \u010dinjenici. <\/p>\n

            Intervju<\/em>
            \n U slu\u010daju kada intervjuu prethodi izvje\u0161taj kao forma najavljivanja, mora se voditi ra\u010duna da najava ne odudara od sadr\u017eaja programskog konteksta koji se najavljuje.<\/p>\n

            Ispravci <\/em>
            \n (a) Ako medij utvrdi da je objavio izvje\u0161taj koji sadr\u017ei bitno iskrivljene \u010dinjenice, taj medij mora u najkra\u0107em roku objaviti ispravak. Ispravak mora biti plasiran tako da odgovara plasmanu izvje\u0161taja na koji se odnosi i mora se jasno nazna\u010diti da se ispravak odnosi na prethodni nekorektni izvje\u0161taj.
            \n (b) Objavljivanje ispravka mora biti na istom mjestu (u slu\u010daju tiskanih medija) ili u istoj emisiji (u slu\u010daju elektroni\u010dkih medija). <\/p>\n

            \n Dokumentacija<\/em>
            \n Neistinite podatke mediji moraju ispravit i u svojim arhivama, dokumentacijama i bazama podataka.<\/p>\n

            Govor mr\u017enje <\/em>
            \n (a) Objavljivanje informacija koje mogu \u0161iriti neprijateljstvo ili mr\u017enju prema osobama zbog njihove rase, etni\u010dkog podrijetla, nacionalnosti, spola, fizi\u010dkih nedostataka, vjere ili politi\u010dke pripadnosti mo\u017ee se i mora smatrati kr\u0161enjem Kodeksa.
            \n (b) Novinari posebno moraju voditi ra\u010duna da ni\u010dim ne doprinesu \u0161irenju etni\u010dke mr\u017enje kada izvje\u0161tavaju te imaju obavezu po\u0161tovati gra\u0111ane druge dr\u017eave i nacije.<\/p>\n

            Izvje\u0161tavanje o nastanku prometne nesre\u0107e sa smrtnom posljedicom ili te\u017eim i lak\u0161im povredama <\/em>
            \n Kada se izvje\u0161tava o nastanku prometne nesre\u0107e sa smrtnom posljedicom ili te\u017eom i lak\u0161om povredom, nije dozvoljeno spominjanje vjerskih, etni\u010dkih ili drugih manjinskih pripadnosti sudionika u prometu koji je izazvao prometnu nesre\u0107u. Naro\u010dito se mora imati na umu da spominjanje vjerske, etni\u010dke i druge manjinske pripadnosti osoba koje su izazvale prometnu nesre\u0107u mo\u017ee izazvati ili produbiti predrasude prema manjinskim grupama, kojima je i ina\u010de potrebna za\u0161tita. <\/p>\n

            Istra\u017eivanje <\/em>
            \n (a) Novinarsko istra\u017eivanje spada u profesionalne obaveze da se poslu izvje\u0161tavanja s mjesta prometne nesre\u0107e i iz nadle\u017ene zdravstvene ustanove pristupa s du\u017enom pa\u017enjom i marljivo\u0161\u0107u.
            \n (b) U slu\u010dajevima kada sudionik u prometu do\u017eivi smrtni ishod ili pak te\u017eu povredu, novinari moraju imati u vidu da pru\u017eanje hitne pomo\u0107i tim ljudima i nastradalima ima prioritet u odnosu na pravo javnosti da zna.
            \n Novinarsko istra\u017eivanje treba biti provedeno s du\u017enim suosje\u0107anjem i diskrecijom u slu\u010dajevima gdje postoji osobna \u017ealost ili \u0161ok, kada su u pitanju stradali sudionici u prometu koji su na putu do\u017eivjeli smrt ili te\u017ee, pa \u010dak i bilo kakve druge oblike povreda. <\/p>\n

            Ekskluzivne informacije <\/em>
            \n Do ekskluzivnih informacija koje se i prikupljaju radi gledanosti programa potrebno je do\u0107i isklju\u010divo prikupljanjem podataka, a ne monopolom na informacije koje se dobivaju od javnih li\u010dnosti, u koje spadaju i zaposleni na odgovornim dr\u017eavnim-istra\u017enim poslovima. <\/p>\n

            Pla\u0107anje informacija <\/em>
            \n Bilo kakvo pla\u0107anje kako bi se do\u0161lo do informacija nije u skladu s kodeksom, osim u slu\u010dajevima kada je vrijednost informacije od izuzetnog zna\u010denja za javnost. <\/p>\n

            Povjerljivost <\/em>
            \n (a) Ako je osoba pristala pru\u017eiti informacije samo pod uvjetom da se njezin identitet ne otkrije i novinar se s time slo\u017ei, on mora dosljedno po\u0161tovati tu odluku te odbijati da otkrije identitet izvora informacija. Me\u0111utim, osobi koja je izvor informacija tre\u0107a priop\u0107iti da \u0107e njezin identitet morati otkriti pred sudom ako je ta informacija neophodna za re\u0161enje te\u0161kog krivi\u010dnog djela.
            \n (b) Elektroni\u010dki mediji \u0107e odgovaraju\u0107im tehni\u010dkim postupcima (distorzija glasa i zamagljivanje lica) osigurati tajnost identiteta osobe koja daje izjavu pod uvjetom anonimnosti.<\/p>\n

            Pravo na privatnost <\/em>
            \n (a) Zadiranje u privatni \u017eivot stradalog sudionika u prometnoj nesre\u0107i i izvje\u0161tavanje o njoj bez dozvole nekog njemu bliskog nije po eti\u010dkom kodeksu i opravdano je samo ako je to od posebnog interesa za javnost.
            \n (b) \u017drtve prometnih nesre\u0107a povrije\u0111enih na cesti ne mogu sakriti svoj identitet, iako bi po novinarskom kodeksu imali pravo na posebnu za\u0161titu svojih imena.
            \n (c) Prometne povrede pripadaju sferi privatnosti nastradalih osoba. Iz obzira prema takvim osobama i \u010dlanovima njihovih obitelji, mediji u takvim slu\u010dajevima trebaju izbjegavati omalova\u017eavaju\u0107e izraze da bi opisali te\u017einu povrede i patnju.
            \n (d) Senzacionalan je svaki izvje\u0161taj ako se osoba na koju se odnosi tretira
            \n kao objekt, pogotovo kada izvje\u0161taji o sudionicima u prometnoj nezgodi koji umiru, fizi\u010dki ili mentalno pate, nadilaze interes javnosti i potrebu publike za informacijom.
            \n (e) Prihvatljiva granica prilikom izvje\u0161tavanja o prometnim nezgodama sa smrtnim posljedicama, odnosno sa povrije\u0111enima, je ona koja zna\u010di po\u0161tovanje prema patnji i prema osje\u0107ajima \u010dlanova njegove obitelji. \u017drtve prometne nezgode ne smiju se dovesti u situaciju da po drugi put pate zbog prikazivanja u medijima. <\/p>\n

            Medicinska istra\u017eivanja i terapija <\/em>
            \n (a) Izvje\u0161taji o navodnim uspjesima ili neuspjesima medicinskih istra\u017eivanja u borbi protiv ozbiljnih povreda ili povreda koje su dovele do smrtnog ishoda sudionika u prometu zahtjevaju obazrivost i pove\u0107an osje\u0107aj odgovornosti. Stoga, niti tekst niti prezentacija ne smije obuhvatiti ono \u0161to bi moglo uliti neosnovane nade povrije\u0111enima i \u010dlanovima njihovih obitelji u mogu\u0107nost da su njihovi ro\u0111aci i prijatelji poginuli ili pre\u017eivjeli, ako to nije u skladu sa stvarnim stanjem izvje\u0161taja medicinskih stru\u010dnjaka.
            \n (b) Kada izvje\u0161tava o aktivnostima samozvanih iscjelitelja i pseudolije\u010dnika, novinar mora iskazati posebnu dozu razlo\u017ene sumnje i uzdr\u017eanosti. <\/p>\n

            Interesi stradalih osoba mla\u0111ih od 18 godina<\/em>
            \n Mediji su obavezni da iska\u017eu poseban obzir kada intervjuiraju, fotografiraju ili snimaju nastradale, smrtno stradale ili pak te\u017ee i lak\u0161e povrije\u0111ene maloljetnike. <\/p>\n

            Izvje\u0161tavanje s lica mjesta gdje se dogodila prometna nesre\u0107a s tragi\u010dnim posljedicama<\/em>
            \n (a) Izvje\u0161taji o prometnoj nesre\u0107i sa smrtnim posljedicama, sa povrije\u0111enim sudionicima slu\u017ee za to da se na posebno odmjeren i pa\u017eljiv na\u010din obavijesti javnost o nastaloj situaciji. \u010cak i u slu\u010dajevima kada se pretpostavlja krivnja za izazivanje prometne nesre\u0107e i kada je prometni prekr\u0161aj o\u010digledan za javnost, “krivac” se ne mo\u017ee proglasiti krivim bez poznatih slu\u017ebenih rezultata istrage.
            \n (b) Portretiranje potencijalnog krivca koji je u\u010dinio prometni prekr\u0161aj i time izazvao nesre\u0107u te nanio smrtnu povredu ili pak te\u017eu ili lak\u0161u drugom u\u010desniku u prometu, kao i optu\u017ebe na njegov ra\u010dun, naru\u0161avaju ustavni princip za\u0161tite ljudskog dostojanstva, i to pravilo tako\u0111er vrijedi za one koji mogu biti progla\u0161eni osobama koja su sudionici u prometu pod utjecajem alkohola, ili pak psihodeli\u010dnih supstanci, ali i osobama koje su svjesno sudjelovale u prometu tehni\u010dki neispravnim vozilima. Cilj izvje\u0161tavanja ne smije biti da se okrivljeni kazni s dru\u0161tvenog aspekta tako \u0161to \u0107e mediji biti kori\u0161teni kao "stup srama". <\/p>\n

            Izvje\u0161tavanje o sve prisutnijem nasilju na magistralnim i drugim prometnicama <\/em>
            \n Izvje\u0161tavaju\u0107i o stvarnom ili prijete\u0107em \u010dinu nasilja, koje se ogleda u neshvatljivom pona\u0161anju oli\u010denom u nedostatku prometne kulture pona\u0161anja kako na auto-putovima, tako i na svim ostalim prometnicama, mediji trebaju pa\u017eljivo odvagnuti interes javnosti za informacijom i interes sudionika u prometu te drugih ljudi koji su uklju\u010deni. U takvim slu\u010dajevima treba se posebna pa\u017enja posvetiti tome da izvje\u0161tavanje bude nepristrano te se ne smije dozvoliti da medij postane instrument pojedinih interesnih grupa. <\/p>\n

            Solidarnost <\/em>
            \n Novinari trebaju biti solidarni i \u0161tititi me\u0111usobno svoja prava bez obzira na razlike u politi\u010dkim ili drugim uvjerenjima i kolegijalni ako su u pitanju osobe razli\u010ditog spola. Izvje\u0161tavanje s lica mjesta na kome se dogodila prometna nesre\u0107a-tragedija sa smrtnim posljedicama mora imati dozu po\u0161tovanja prema pre\u017eivjelim sudionicima u nezgodi, da poka\u017ee moralnu crtu li\u010dnosti profesionalca koji obavlja posao novinara koji ima po\u0161tovanje i prema nastradalim osobama, kao i \u010dlanovima njihove obitelji, i najva\u017enije prema mediju u kojem radi i prema gledateljima, slu\u0161ateljima ili pak \u010ditateljima i drugim korisnicima usluga medija u kojem je zaposlen i koga predstavlja novinar-reporter. <\/p>\n

            Plagijat <\/em>
            \n Novinar se ne smije baviti plagiranjem. Pod plagijatom se podrazumijeva kori\u0161tenje tu\u0111ih informacija, rije\u010di, ideja i slika bez odgovaraju\u0107eg navo\u0111enja izvora. Prakti\u010dno, novinar mora koristiti podatke dobivene neposredno iz provjerenih i poznatih izvora. Pozivanjem telefonom, uzimanjem izjave na licu mjesta, uzimanjem provjerenih podataka od istra\u017enog suca, ukoliko je dobio podatke osobno, po\u0161tuju\u0107i principe i pravila rad istra\u017enog suca, reporter podatke dobivene “kao neslu\u017ebene” mora u izvje\u0161taju tako i prezentirati. Uz napomenu da su to neslu\u017ebena saznanja do kona\u010dnog objavljivanja slu\u017ebenih podataka na konferenciji za medije od slu\u017ebenih istra\u017enih organa.<\/p>\n

             <\/p>\n

            ZAKLJU\u010cAK<\/p>\n

            Primjenjuju\u0107i uvijek, i gotovo uvijek, eti\u010dki kodeks novinara, reporteri kao predstavnici medija za koji rade du\u017eni su izbjegavati svaki senzacionalizam, svako preuveli\u010davanje trenutka u kojem se dogodila prometna nesre\u0107a sa smrtnim posljedicama. Du\u017ena pa\u017enja mora postojati i kada je u pitanju po\u0161tovanja osnovnih ljudskih prava povrije\u0111enih, ali se mora voditi ra\u010duna i na mogu\u0107e posljedice koje nastaju pretvaranjem “tragedije” povrije\u0111enog, odnosno stradalog, u bilo kakvu vrstu neugodnog osje\u0107aja obitelji.<\/p>\n

            Ovi principi nisu definitivni, ve\u0107 se mogu dora\u0111ivati u skladu s eti\u010dkim dilemama koje \u0107e donositi praksa. <\/p>\n

            Stru\u010dnoj javnosti i svima zainteresiranima predo\u010deni su prijedlozi za primjenu i usugla\u0161avanje eti\u010dkog kodeksa novinara-reportera i izvjestitelja kada je u pitanju uklju\u010denje u \u017eivi program s doga\u0111aja ili odlo\u017eeni prijenos, a kada se dogodi prometna nezgoda. Nesumnjivo se, na osnovu iznesenog, name\u0107e zaklju\u010dak da je potrebno voditi ra\u010duna o primjeni eti\u010dkog kodeksa kako bi se izbjeglo senzacionalisti\u010dko prikazivanje-opisivanje prometne nezgode sa smrtnim posljedicama. Pove\u0107anje gledanosti ili slu\u0161anosti programa u cilju stjecanja profita nakladnika ne mora uvijek biti prioritet. <\/p>\n

             <\/p>\n

            Literatura: <\/strong><\/p>\n

            Kodeks Novinara Crne Gore<\/p>\n

            Kodeks novinara i samoregulacija, Novinarsko samoregulatorno tijelo, Podgorica, 2009.<\/p>\n

            Du\u0161an \u0110uri\u0107, Novinarska enciklopedija<\/em>, BMG, Beograd, 1997.<\/p>\n

            Instrumentalizacija senzacionalizma \u2013 tabloidi, dr Sne\u017eana Anakijev, psihijatar\n<\/p>\n

            Prim. dr Vladimir \u010carapi\u0107, savremena sportska medicina, traumatologija i gonologija<\/p>\n

            Mirko Jakovljevi\u010d, Mediji, sport, medicina<\/em>, IGP Pegaz, Bijelo Polje, 2012.<\/p>\n

             <\/p>\n

            Basic Principles for Implementing Principles of Journalists of the Code When Reporting in Case of Traffic Accident Involving Death<\/span><\/strong><\/p>\n

             <\/p>\n

            Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

             <\/span><\/p>\n

            The media plays up a major role in the creating of public opinion. The power of public service and the magical ability of television signals to go through every nook and cranny of social reality and shape it, and so the television is privileged to can communicate the truth whatever it may be. This of course means that all matters relating to the way they set up about regards at the basic postulates and journalistic standards and to comply with codes of ethics. How much does it take account of the application of the code of ethics in order to avoid sensational show-description of events with tragic consequences, all having in mind to increase viewership, readership and audience research? Always applying a code of ethics of journalists and reporters as representative of the media they are working and are required and obliged to avoid any sensationalism, exaggeration of the very moment, and the occurrence after the event. Reporters, as direct participants in the reporting of the event must avoid any form of putting himself in the forefront. Special attention must be paid at the nonviolating of basic human rights. Professionals and all stakeholders presented a review of the implementation and harmonization of the code of ethics of journalists-reporters and correspondents when are to be concerned comes as "live" with the inclusion of the happening or delayed broadcast mounted sections, and texts of an car accident with tragic consequences. All proposals are to be in compliance with the Code of Ethics of Journalists of Montenegro.<\/em><\/p>\n

             <\/p>\n

            Key words:<\/em><\/strong> reporter, ethical, ethics, sensationalism, traffic accident.<\/em><\/p>\n

             <\/span><\/p>\n

            <\/a><\/p>\n

             <\/span><\/p>\n

            \n\n\n\n
            \"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

            \n  3(4)#10 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

            		\n

            \n\"Creative<\/a>
            \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom             Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

            		\n

            UDK 316.774(497.6):061.1EU
            Izlaganje sa znanstvenog skupa
            Conference paper
            \nPrimljeno: 21.2.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

             <\/p>\n

             <\/p>\n

            Lejla Tur\u010dilo i Belma Buljuba\u0161i\u0107<\/span><\/p>\n

            Fakultet politi\u010dkih nauka Sarajevo<\/p>\n

            turcilol@fpn.unsa.ba
            \nbuljubasic.belma@gmail.com<\/p>\n

            Zemlja izvan EU i mediji bez EU: diskurs Bosanskohercegova\u010dkih medija o EU<\/span><\/strong><\/p>\n


            \nPuni tekst: pdf (271 KB), Hrvatski, Str. 570 – 578
            \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

             <\/p>\n

            Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

             <\/span><\/p>\n

            \u010clanak predstavlja rezultate analize izvje\u0161tavanja medija (tiskanih i elektronskih), kao i web-portala o europskim integracijama. BiH nije napravila zna\u010dajniji iskorak u proteklih nekoliko godina u pogledu prijema u \u010dlanstvo EU i mnogi mediji to predstavljaju kao problem za budu\u0107i razvoj Bosne i Hercegovine. Analiza tradicionalnih i online medija usmjerena je, stoga, na glavne pravce izvje\u0161tavanja kad je rije\u010d o (re)prezentaciji Europe. Rezultati pokazuju kako je diskurs medija u dva entiteta u BiH razli\u010dit (U Federaciji BiH i RS), te kako mediji nedovoljno izvje\u0161tavaju o europskim integracijama (posebno je to slu\u010daj s online medijima). \u010cak i kada ima sporadi\u010dnih izvje\u0161taja, oni su u formi protokolarnih vijesti koje prenose tek izjave zvani\u010dnika.
            \n<\/em><\/p>\n

             <\/p>\n

            Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> mediji, Europska unija, europske integracije, etni\u010dka podijeljenost, izvje\u0161tavanje, medijska politika.<\/em><\/p>\n

             <\/p>\n

             <\/p>\n

            UVOD: MEDIJSKA SLIKA BOSNE I HERCEGOVINE<\/strong><\/p>\n

            Stanje medija u Bosni i Hercegovini zapravo je refleksija cjelokupne politi\u010dke situacije ove dr\u017eave koja je po svom dr\u017eavnom ure\u0111enju jedinstvena u svijetu. Sude\u0107i prema broju medija koji egzistiraju u BiH te\u0161ko da bi itko pomislio da je rije\u010d o jednoj tako maloj europskoj dr\u017eavi. U BiH, dakle, prema podacima iz studenog 2013. godine<\/a>[91<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> izlazi \u010dak devet dnevnih novina i 106 \u010dasopisa, a registrirane su 44 televizijske ku\u0107e i \u010dak sto \u010detrdeset i jedna radiostanica. Prema podacima iz istog perioda, 60% stanovni\u0161tva BiH koristi internet. <\/p>\n

            S obzirom da je dr\u017eava ustavnim ure\u0111enjem podijeljena na dva entiteta, na isti na\u010din su podijeljeni i bosanskohercegova\u010dki mediji i njihova publika. Ta podijeljenost je vidljiva bez obzira na vrstu medija (elektronski, tiskani, online) ili medijski sadr\u017eaj, a najvi\u0161e se manifestira kroz Javni radio-televizijski servis, koji je nastao transformacijom nekada\u0161nje Radio-televizije Sarajevo, te je i u njemu vidljiva etni\u010dka podijeljenost, kako prema strukturi zaposlenika, tako i na osnovi televizijskih programa i sadr\u017eaja. Javni RTV servis Bosne i Hercegovine \u010dine dva emitera koji su entitetski (Federalna televizija (FTV) i Radio Federacije BiH i Radio RS i Radio-televizija Republike Srpske (RTRS)), te BHT 1 i BH Radio 1 koji predstavljaju tzv. „krovni“ emiter.<\/p>\n

            Osim etni\u010dke podijeljenosti, mediji u BiH su suo\u010deni i s brojnim drugim problemima, od kojih posebno izdvajamo stalne pritiske politi\u010dkih elita na medijske uposlenike, autocenzure novinara (s obzirom da su mediji sve vi\u0161e ovisni o ogla\u0161iva\u010dima, kao i s njima po\/u\/vezanim politi\u010dkim elitama), lo\u0161e uvjete rada novinara, minimalne pla\u0107e i kr\u0161enje njihovih radnih prava. Ve\u0107ina privatnih medija se bori za „pre\u017eivljavanje“ te su u fokusu njihovih sadr\u017eaja uglavnom tzv. lake teme, zabavnog karaktera, te iz njihovih programa i sadr\u017eaja izostaju ozbiljniji politi\u010dki sadr\u017eaji (izuzmemo li vijesti i ve\u010dernje dnevnike), komentare i analize, jer takve vrste sadr\u017eaja nisu tr\u017ei\u0161no isplative, odnosno, publika radije bira lak\u0161e <\/em>sadr\u017eaje.<\/p>\n

            Va\u017eno je, tako\u0111er, naglasiti i \u010dinjenicu da je prema istra\u017eivanjima<\/a>[92<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> skoro \u010detvrtina sadr\u017eaja bosanskohercegova\u010dkih medija zasnovana na materijalima odnosa s javno\u0161\u0107u, koji su uglavnom materijali ili politi\u010dkih institucija ili velikih kompanija i organizacija \u0161to u velikoj mjeri diktira medijsku politiku. Prema istra\u017eivanju Udru\u017eenja BH Novinari (www.bhnovinari.ba<\/a>) 43.5% ispitanih novinara u Bosni i Hercegovini (od toga 44% u Federaciji BiH i 43% u Republici Srpskoj) smatra kako je materijalni polo\u017eaj novinara u BiH izrazito lo\u0161 kao i uvjeti za rad, \u0161to se, naravno, direktno reflektira i na kvalitetu njihovog izvje\u0161tavanja.<\/p>\n

            Rad medija Bosne i Hercegovine relativno je dobro zakonski reguliran. U Ustavu BiH dr\u017eavljanima je zagarantirano pravo na slobodu izra\u017eavanja (Aneks IV. Dejtonskog mirovnog sporazuma). Visoki predstavnik je 1999. godine donio Odluku o slobodi informiranja i ukidanju krivi\u010dne kazne za klevetu i uvredu<\/a>[93<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. U listopadu 2000. godine, Parlamentarna skup\u0161tina Bosne i Hercegovine donijela je Zakon o slobodnom pristupu informacijama, i informacija je definirana kao javno dobro koje pripada svim gra\u0111anima i propisuje da su vlasti obavezne dati gra\u0111anima na uvid informaciju. Na entitetskim nivoima postoje zakoni o slobodi pristupa informacijama. Zakon o osnovama javnog RTV sistema i Zakon o Javnom RTV servisu Bosne i Hercegovine doneseni su u svibnju 2005. godine i reguliraju rad Javnog RTV sustava. Zakon o za\u0161titi od klevete u Federaciji Bosne i Hercegovine objavljen je u Slu\u017ebenim novinama FBiH 59\/02, a Zakon o za\u0161titi od klevete Republike Srpske objavljen je u Slu\u017ebenom glasniku RS 37\/01. Tako\u0111er, Zakon o za\u0161titi od klevete objavljen je i u Distriktu Br\u010dko u Slu\u017ebenom glasniku Br\u010dko Distrikta (broj 0-02-022-213-03). Ipak, mnogi od ovih zakona samo su „mrtvo slovo na papiru“ i primjenjuju se rijetko i selektivno.<\/p>\n

            Novinari su kao i drugi uposlenici u BiH za\u0161ti\u0107eni Zakonom o radu prema kojem su poslodavci obavezni na zaklju\u010divanje ugovora s novinarima, upla\u0107ivanje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, definiranje radnog vremena, pla\u0107eni godi\u0161nji odmor, itd. \u0161to se u praksi \u010desto ne po\u0161tuje u potpunosti, a novinari su \u010desto izlo\u017eeni grubom kr\u0161enju njihovih radnih prava.<\/p>\n

            Kompleksno dr\u017eavno ure\u0111enje i komplicirana politi\u010dka situacija, kompleksna medijska scena, te brojni pritisci i ote\u017eane okolnosti u kojima rade novinari direktno se odra\u017eavaju i na sadr\u017eaj medija, odnosno na\u010din interpretacije bosanskohercegova\u010dke stvarnosti od strane medija. <\/p>\n

             <\/p>\n

            REGIONALNI PROGRAM PODR\u0160KE DRU\u0160TVENIM ISTRA\u017dIVANJIMA U ZEMLJAMA ZAPADNOG BALKANA: PROJEKT“ EUROPA OVDJE I TAMO“<\/strong><\/p>\n

            Bosna i Hercegovina ima relativno mali broj ozbiljnih istra\u017eiva\u010dkih projekata, kojima se na kompleksan na\u010din i uz implementaciju suvremene znanstvene metodologije, analiziraju medijski sadr\u017eaji. Jedan od rijetkih programa koji omogu\u0107ava takva istra\u017eivanja je RRPP: Regional research promotion program<\/a>[94<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

            U sklopu RRPP projekta Europa ovdje i tamo<\/em> koji je implementiran tijekom 2013 godine, sudjelovale su \u010detiri dr\u017eave biv\u0161e Jugoslavije: Srbija, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina, te je zadatak bio analizirati medijska izvje\u0161tavanja o procesu europeizacije te na\u010din na koji mediji izvje\u0161tavaju o Europskoj uniji.<\/a>[95<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

            Na taj na\u010din se nastojalo uvidjeti koliko su mediji posve\u0107eni ovim temama te na koji na\u010din plasiraju i prezentiraju sadr\u017eaje vezane za Europsku uniju te imaju li negativan, pozitivan ili neutralan utjecaj. Samo istra\u017eivanje je podijeljeno u pet tematskih jedinica u cilju doprino\u0161enja \u0161to boljeg razumijevanja. Na po\u010detku je dat prikaz medijske scene u svakoj od dr\u017eava koje su sudjelovale u projektu kao i trenutno stanje ovih dr\u017eava u procesu pridru\u017eivanja Europskoj uniji. U daljem istra\u017eivanju analizirani su kvalitativni i kvantitativni medijski sadr\u017eaji vezani za procese europeizacije, \u0161to je doprinijelo boljem sagledavanju ure\u0111iva\u010dkih politika u medijima u ovim dr\u017eavama. U istra\u017eivanju su obra\u0111ene i specifi\u010dne teme koje su izabrane na osnovu uvida u cijeli istra\u017eiva\u010dki korpus, a koje su se doimale posebno zanimljivim u kontekstu cijelog istra\u017eivanja. <\/p>\n

            Kada je rije\u010d o analizi bosanskohercegova\u010dkih medija, medijski korpus je obuhva\u0107ao trinaest medija, i to troje dnevne novine (Oslobo\u0111enje, Nezavisne novine i Dnevni list), \u010detiri radiostanice (Radio Federacije BiH, Radio RS, Radio Stari Grad i BH Radio 1), \u010detiri televizije (Federalna televizija, Radio televizija Republike Srpske, TV Hayat i BN TV) i dva web-portala (www.avaz.ba<\/a> i www.slobodna-bosna.ba). S obzirom da je bosanskohercegova\u010dka publika etnoteritorijalno podijeljena, kao \u0161to je i kazano na po\u010detku teksta, o tome se vodilo ra\u010duna prilikom odre\u0111ivanja istra\u017eiva\u010dkog korpusa kako bi se dobio \u0161to potpuniji uvid u medijsko izvje\u0161tavanje o europskim temama.<\/p>\n

            Dnevne novine Oslobo\u0111enje su izabrane kao najstarije novine u dr\u017eavi, novine s dugogodi\u0161njom tradicijom koje su popularne me\u0111u u Federaciji BiH. Dnevni list su naj\u010ditanije novine u Hercegovini i uglavnom su naj\u010ditanije me\u0111u bosanskohercegova\u010dkim Hrvatima, dok su Nezavisne novine naj\u010ditanije dnevne novine u Republici Srpskoj i ciljna publika su uglavnom bosanskohercegova\u010dki Srbi. <\/p>\n

            Isti je slu\u010daj i s izborom ostalih medija, tako da su izabrane radiostanice koje su utjecajne na oba entiteta (Radio Federacije BiH i Radio Republike Srpske), kao i BH Radio 1 koji kao dio Javnog RTV servisa pokriva teritoriju cijele dr\u017eave. \u010cetvrta radiostanica koja je izabrana u istra\u017eiva\u010dki korpus je Radio Stari Grad kao najslu\u0161anija komercijalna radiostanica u dr\u017eavi, koja je od male lokalne radiostanice izrasla u najslu\u0161aniju komercijalnu radiostanicu i u\u017eiva veliku popularnost u BiH. <\/p>\n

            Od televizija su izabrane tako\u0111er televizije iz oba entiteta, tako da je obuhva\u0107en i Javni RTV servis (Federalna TV i RTRS), kao i dvije komercijalne televizije i to TV Hayat, kao veoma popularna u FBiH i BN TV koja je gledana u Republici Srpskoj.<\/p>\n

            Od portala su pra\u0107eni portal Dnevnog avaza, kao naj\u010ditanije dnevne novine u Bosni i Hercegovini i portal popularnog tjednika Slobodna Bosna.<\/p>\n

             <\/p>\n

            PERCEPCIJA O EUROPSKIM INTEGRACIJAMA U OBA BOSANSKOHERCEGOVA\u010cKA ENTITETA<\/strong><\/p>\n

            Javna percepcija o Europskoj uniji u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj je potpuno razli\u010dita. Dok se u Federaciji europske integracije promatraju kao proces koji \u0107e rije\u0161iti podjele unutar zemlje i koji \u0107e garantirati opstanak dr\u017eave, u Republici Srpskoj se ovaj proces promatra kao proces koji bi mogao ugroziti Republiku Srpsku. <\/p>\n

            Prema istra\u017eivanju Foreign Policy Initiative<\/a>[96<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> o javnoj percepciji europskih integracija u 2012. godini, stanovnici Bosne i Hercegovine smatraju da su integracije rje\u0161enje za mnogobrojne probleme u dr\u017eavi, te da \u0107e pomo\u0107i unapre\u0111enju uvjeta \u017eivota i pretpostavljaju da integracije imaju sna\u017ean europski identitet, \u0161to ne isklju\u010duje etni\u010dki identitet, koji je jako izra\u017een u Bosni i Hercegovini. <\/p>\n

            Ako promatramo debate o europskim integracijama na nivou cijele dr\u017eave uo\u010davamo da su u tim debatama prisutna dva aspekta: politi\u010dki i ekonomski. Politi\u010dki aspekt se uglavnom razmatra kroz debatu o pomo\u0107i Europske unije o\u010duvanju Bosne i Hercegovine kao i glavnim razlozima koji ko\u010de europske integracije. Ekonomski aspekt se bavi pitanjem utjecaja Europske unije na bosanskohercegova\u010dku ekonomiju.<\/p>\n

             <\/p>\n

            EUROPSKE TEME U BOSANSKOHERCEGOVA\u010cKIM MEDIJIMA<\/strong><\/p>\n

            Rezultati istra\u017eivanja pokazali su da generalno ne postoji velika zainteresiranost medija za teme koje se ti\u010du Europske unije, te da se ove teme uglavnom objavljuju u formi vijesti ili izvje\u0161taja. U tiskanim medijima objavljeno je 86 \u010dlanaka, na radiostanicama je emitiran 31 prilog, dok su na televizijskim stanicama objavljena 22 priloga, od kojih je \u010dak 87% priloga objavljeno u formi vijesti, dakle, bez detaljnih analiza, stru\u010dnih komentara ili istra\u017eivanja.<\/p>\n

            Povod za izvje\u0161tavanje je, uglavnom, aktualan doga\u0111aj, te je u tisku i na radiju to bio povod u 60% slu\u010dajeva, a na televizijama u 50% slu\u010dajeva. Dakle, prilozi su, uglavnom, ra\u0111eni bez detaljnijih „zadr\u017eavanja“, objavljeni kratko bez dodatnih interpretacija, \u0161to gra\u0111anima Bosne i Hercegovine ne daje detaljniji uvid u ovu tematiku.<\/p>\n

            Ako govorimo o vrijednosnom sudu novinara prema ovim temama, primje\u0107ujemo izbalansiranost, mada ve\u0107ina \u010dlanaka i priloga pokazuje nezainteresiranost novinara za ove teme, jer se govori tzv. protokolarnim rje\u010dnikom \u0161to je popra\u0107eno izjavom\/izjavama nekog od aktera i na taj na\u010din izostaje pozitivan ili negativan odnos. <\/p>\n

            Dakle, u slu\u010dajevima izvje\u0161tavanja o temama koje se ti\u010du pridru\u017eivanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, mediji ispunjavaju svoju informativnu funkciju, dok je edukativna i orijentacijska, uglavnom, potpuno zanemarena.<\/p>\n

            Tijekom analiziranog perioda u dnevnom tisku je objavljeno 86 \u010dlanaka, a samo pet \u010dlanaka se na\u0161lo na naslovnoj stranici novina. \u010clanci su uglavnom raspore\u0111eni u rubrikama unutra\u0161nje i vanjske politike, rubrike EU kao i u komentarima i kolumnama. Od ukupnog broja \u010dlanaka, \u010dak 44% se sastoji od svega nekoliko re\u010denica. \u0160to se ti\u010de \u017eanrova prevladavaju izvje\u0161taji (31%) i vijesti (27%). <\/p>\n

            Novinari u tiskanim medijima uglavnom izvje\u0161tavaju izbalansirano, \u0161to potvr\u0111uje 57% \u010dlanaka s izbalansiranim sadr\u017eajima.<\/p>\n

            Sli\u010dna je situacija i s radijskim i televizijskim stanicama u Bosni i Hercegovini. Televizijske stanice emitiraju vrlo mali broj priloga koji se odnose na proces pridru\u017eivanja BiH Europskoj uniji, a to se odnosi i na komercijalne TV ku\u0107e, ali i na Javni RTV servis. <\/p>\n

            Na radiostanicama dominiraju vijesti (47%) i izvje\u0161taji 40%, te je i ovdje uglavnom rije\u010d o protokolarnim posjetima, a povod je kao i u dnevnim novinama ve\u0107inom aktualni doga\u0111aj, u \u010dak 60% slu\u010dajeva.<\/p>\n

            Na televizijskim stanicama razli\u010dita je u\u010destalost izvje\u0161tavanja na stanicama u Federaciji i na stanicama u Republici Srpskoj. Politi\u010dki akteri iz Republike Srpske manje se bave pitanjima europeizacije te izbjegavaju govoriti o Bosni i Hercegovini, ve\u0107 su uglavnom fokusirani na pitanja koje se ti\u010du isklju\u010divo Republike Srpske kao jednog od entiteta. Glavni povod za izvje\u0161tavanje su ili doga\u0111aji ili pseudodoga\u0111aji koje organiziraju drugi akteri, a mediji ih samo prate. Kao \u017eanr je prisutan televizijski prilog, podjednako kao i vijest pra\u0107ena \u017eivom slikom (oba \u017eanra u 41% slu\u010dajeva).<\/p>\n

            Vrijednosni odnos novinara prema ovim temama je izbalansiran te je na radiju 53%, dok je na televiziji 73%, a zna\u010dajno je spomenuti i da televizijske stanice najmanje prenose negativne stavove subjekata prema Europskoj uniji. <\/p>\n

            Dok televizije u Federaciji BiH koriste termine kao \u0161to su: jedinstvena Bosna i Hercegovina, BiH na putu k Europskoj uniji i sl., TV stanice iz Republike Srpske uglavnom umjesto naziva Bosna i Hercegovina \u010de\u0161\u0107e koriste ime entiteta \u2013 Republika Srpska, pa tako govore o suradnji Republike Srpske sa zvani\u010dnicima Europske unije i sl.<\/p>\n

            Ono \u0161to je zajedni\u010dko i za radijska i televizijska novinarska izvje\u0161\u0107a jest da su Europska unija i europeizacija predstavljene samo kroz sferu politike i ekonomije, te da nedostaje tzv. \u017eivotnih tema koje bi stanovni\u0161tvu BiH pru\u017eili detaljnije informacije o EU.<\/p>\n

            Iako su u istra\u017eivanju obuhva\u0107ene dvije veoma popularne web-stranice u Bosni i Hercegovini, naro\u010dito web-stranica naj\u010ditanijeg dnevnog lista, za\u010du\u0111uju\u0107i je mali broj tekstova koji se ti\u010du europskih tema, svega dvadeset i jedan. Primjetan je i mali broj komentara \u010ditatelja, \u0161to pokazuje da \u010ditateljstvo nije naro\u010dito zainteresirano za ove teme, vjerojatno zbog nedostataka informacija o ovim temama, kao i zbog suhoparnih <\/em>tekstova. Iako je te\u0161ko izvesti bilo kakve ozbiljnije zaklju\u010dke na osnovi ovako malog broja tekstova, mo\u017eemo navesti da je i ovdje najprisutniji novinarski \u017eanr vijest, i to vijesti prenesene od agencija u 71% slu\u010dajeva i vijesti (62%). Od 26 komentara, u 88% slu\u010dajeva autori komentara nisu iskazali nikakav odre\u0111eni stav prema EU, te su se komentari uglavnom odnosili ili na politi\u010dke aktere doga\u0111aja ili na odnos dvaju bosanskohercegova\u010dkih entiteta.<\/p>\n

             <\/p>\n

            JAVNI RADIOTELEVIZIJSKI SERVIS BiH O EUROPSKIM INTEGRACIJAMA<\/strong><\/p>\n

            U analiziranom periodu emitirano je 28 priloga na radiostanicama koje pripadaju Javnom RTV servisu. Na Radiju Federacije emitirano je 11 priloga, na Radiju Republike Srpske 9 i na BH Radiju 1 8 priloga. Na televizijskim stanicama Javnog RTV servisa emitirano je svega jedanaest priloga i to sedam na Federalnoj televiziji i \u010detiri na RTRS-u.<\/p>\n

            Ono \u0161to je odmah uo\u010dljivo jest postojanje dva potpuno razli\u010dita dominantna narativa u oba entiteta. Javni servis u FBiH je fokusiran na utjecaj europskih integracija na BiH, dok su javni servisi iz Republike Srpske orijentirani isklju\u010divo na RS. Zanimljivo je i da javni servisi iz Republike Srpske imaju kvalitetnije priloge o doga\u0111anjima iz susjedne Srbije, tj. procesima pridru\u017eivanja Srbije Europskoj uniji, a doga\u0111a se i da upravo tim prilozima po\u010dinje centralna informativna emisija. U izvje\u0161tajima RTRS-a redovno se zaobilaze teme koje se ti\u010du Federacije BiH, tj. posjeti uzvanika ili razli\u010dite sesije koje su odr\u017eane, a ti\u010du se ovog procesa. <\/p>\n

            Tako je npr. u centralnom dnevniku koji je emitiran 11. studenog 2012. godine na RTRS-u potpuno izostavljena vijest o posjetu zamjenika \u0161efa Delegacije Europske unije u BiH Renza Daviddija Federaciji BiH. Zanimljivo je da je ba\u0161 ovaj posjet bio prvi emitirani prilog na Federalnoj televiziji \u0161to najbolje oslikava jaz izme\u0111u medijske ure\u0111iva\u010dke politike ova dva javna servisa. <\/p>\n

            Ono \u0161to je evidentno u izvje\u0161tavanjima javnog servisa u oba entiteta jest izostanak tema koje se ti\u010du kulture, umjetnosti i \u017eivotnih pri\u010da koje su vezane za EU, te koje bi pomogle detaljnijem informiranju gledateljstva, te im pru\u017eile olak\u0161icu u razumijevanju sadr\u017eaja koji se ti\u010du Europske unije.<\/p>\n

            Zajedni\u010dko za oba javna servisa je i na\u010din predstavljanja. Sugovornici uglavnom o procesima europske integracije govore birokratskim, nerazumljivim jezikom, \u0161to \u010dini ove priloge nezanimljivim ve\u0107ini gra\u0111ana, jer se novinari ne trude detaljno pojasniti. Prilozi su uglavnom prepuni floskula i sadr\u017ee najosnovnije informacije, a nerijetko po\u010dinju dramati\u010dnim najavama.<\/p>\n

            Osim obilja povr\u0161nih informacija, politi\u010dari oba entiteta \u010desto optu\u017euju jedni druge za probleme vezane uz ulazak u Europsku uniju, a zanimljiv je i izbor sugovornika. Dok mediji iz Federacije uglavnom biraju sugovornike iz istog entiteta, identi\u010dna situacija je i u Republici Srpskoj. <\/p>\n

            Zajedni\u010dko za oba javna servisa su forme i \u017eanrovi izvje\u0161tavanja. Dok se sadr\u017eajno izvje\u0161tavanja znatno razlikuju, pristup im je isti \u2013 javni servisi iz oba entiteta ovim temama pristupaju povr\u0161no bez ikakvih dodatnih analiza. Javni servisi zapravo slijede agendu koju name\u0107u politi\u010dki akteri, a koji su uglavnom entitetski. <\/p>\n

            Iz svega navedenog zaklju\u010duje se da Bosna i Hercegovina ima izrazito kompleksan i kompliciran politi\u010dki sustav \u0161to se naravno reflektira i na ostale elemente dru\u0161tva, \u0161to uklju\u010duje i Javni RTV servis, kao i sve druge medije. Kada je rije\u010d o europskim temama, mediji su potpuno zanemarili jednu od svojih glavnih funkcija, a to je edukativna funkcija.<\/p>\n

             <\/p>\n

            ZAKLJU\u010cAK<\/strong><\/p>\n

            Rezultati istra\u017eivanja izvje\u0161tavanja bosanskohercegova\u010dkih medija o europskom putu Bosne i Hercegovine pokazuju da mediji imaju vrlo povr\u0161an pristup, te da se tzv. europske teme uglavnom tretiraju samo u slu\u010daju ili protokolarnih posjeta uzvanika ili u slu\u010daju razli\u010ditih izvje\u0161taja i sesija i to veoma \u0161turo. <\/p>\n

            Dakle, bosanskohercegova\u010dki mediji, osim \u0161to povr\u0161no prenose doga\u0111aje, bez ikakvih stru\u010dnih komentara ili kvalitetnih interpretacija, biraju sugovornike iz svojih identiteta, i prenose dominantne politi\u010dke narative. Diskurs medija razlikuje se u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, te je evidentna etni\u010dka podijeljenost publike u oba entiteta. <\/p>\n

            Osnovni problem u medijskoj prezentaciji Europske unije u bosanskohercegova\u010dkim medijima je nedostatak zajedni\u010dke percepcije EU u cijeloj zemlji, to\u010dnije u oba njena entiteta, kao i nedostatak zajedni\u010dkih ciljeva i strategije, \u0161to pokazuju primjeri javnih servisa u oba entiteta, jer je vidljiv razli\u010dit pristup ovim temama na Federalnoj televiziji i Radio televiziji Republike Srpske.<\/p>\n

            Bosna i Hercegovina, dakle, nije prisutna u Europskoj uniji, a EU nije prisutna u bosanskohercegova\u010dkim medijima. Najve\u0107e posljedice obiju ovih \u010dinjenica, kao i uvijek, snose \u2013 bosanskohercegova\u010dki gra\u0111ani. <\/p>\n

             <\/p>\n

            \n
            \n

            <\/a>[91<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
            \nPodaci Vije\u0107a za \u0161tampu (            www.vsz.ba<\/a>) i Regulatone agencije za komunikacije (www.rak.ba<\/a> )
            \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

            \n

            <\/a>[92<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
            \nPrema doktorskoj disertaciji dr. Vedade Barakovi\u0107: „Strukturiranje medijskih sadr\u017eaja pod utjecajem odnosa s javnostima“, obranjena na Fakultetu politi\u010dkih nauka u Sarajevu, srpanj 2008. godine.<\/p>\n

            <\/span><\/p>\n<\/div>\n

            \n

            <\/a>[93<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
            \nObjavljeno u Slu\u017ebenom glasniku Bosne i Hercegovine 14\/99
            \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

            \n

            <\/a>[94<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
            \nStavovi koje prezentiramo u ovom \u010dlanku zasnovani su na rezultatima RRPP projekta, ali predstavljaju isklju\u010divo stavove autorica, ne nu\u017eno i RRPP.<\/p>\n

            <\/span><\/p>\n<\/div>\n

            \n

            <\/a>[95<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
            \nZbornik ovog istra\u017eivanja Europa, ovdje i tamo Analiza diskursa o europeizaciji u medijima Zapadnog Balkana objavljen je 2013. godine na jezicima autora i engleskom jeziku, dostupan je i na linku             http:\/\/www.rrpp-westernbalkans.net\/en\/research\/Current-Projects\/Media–Political-and-Social-Discourses\/Europe–Here-and-There–Analysis-of-Europeanization-Discourse-in-the-Western-Balkans-Media-.html<\/a><\/p>\n

            <\/span><\/p>\n<\/div>\n

            \n

            <\/a>[96<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

            http:\/\/www.vpiarhiva.test.promotim.ba\/eng\/monitoring.process-of-eu-integration.html<\/a>
            \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

             <\/p>\n

            Literatura:<\/strong><\/p>\n

            \n Vali\u0107, Nedeljkovi\u0107 D., Kleut, J. (2013). Evropa, ovde i tamo: analiza diskursa o evropeizaciji u medijima Zapadnog Balkana.<\/em>Novi Sad: Filozofski fakultet<\/p>\n

            http:\/\/www.vpiarhiva.test.promotim.ba\/eng\/monitoring.process-of-eu-integration.html<\/a><\/p>\n

            http:\/\/www.vzs.ba<\/a><\/p>\n

            http:\/\/rak.ba<\/a><\/p>\n

            http:\/\/www.bhnovinari.ba<\/a><\/p>\n

            http:\/\/www.rrpp-westernbalkans.net\/en\/research\/Current-Projects\/Media–Political-and-Social-Discourses\/Europe–Here-and-There–Analysis-of-Europeanization-Discourse-in-the-Western-Balkans-Media-.html<\/a><\/p>\n

             <\/p>\n

            Non-EU State and Non-EU Media: Media Discourse on EU in B&H<\/span><\/strong><\/p>\n

             <\/p>\n

            Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

             <\/span><\/p>\n

            This paper presents results of media analysis of B&H print and broadcast media, as well as web portals regarding the topic of EU integrations. Bosnia-Herzegovina has not made significant progress in the past few years when it comes to fulfilling obligations related to EU accession and many media present this failure as a problem for B&H further development. So, the analysis of traditional and online media was aimed at finding main trajectories of reporting when it comes to (re)presentation of Europe. The results show that media discourse is quite different in two B&H entities (Federation of B&H and Republic of Srpska), that media do not report much on EU integrations (especially not online media) and even when they do they mainly report protocol-news, written in bureaucratic manner and presenting opinions of officials from EU and B&H.<\/em><\/p>\n

             <\/p>\n

            Key words:<\/em><\/strong> media, European union, European integration, ethnic division, reporting, media policy.<\/em><\/p>\n

             <\/span><\/p>\n

            <\/a><\/p>\n

             <\/span><\/p>\n

            \n\n\n\n
            \"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

            \n  3(4)#11 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

            		\n

            \n\"Creative<\/a>
            \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom             Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

            		\n

            UDK 316.774(497.7):061.1EU
            Izlaganje sa znanstvenog skupa
            Conference paper
            \nPrimljeno: 29.1.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

             <\/p>\n

             <\/p>\n

            Dejan Donev<\/span><\/p>\n

            University \u201cSt.s Cyril and Methodius\u201d, Faculty of law \u201cJustinianus I\u201d,

            \nInstitute for journalism, media and communication, Skopje
            \ndonevdejan76@gmail.com<\/p>\n

            Mjesto i zna\u010daj javnosti u analizi izvje\u0161tavanja medija o EU<\/span><\/strong><\/p>\n


            \nPuni tekst: pdf (328 KB), Hrvatski, Str. 580 – 589
            \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

             <\/p>\n

            Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

             <\/span><\/p>\n

            Rad odnosi se na zna\u010daju i mjesto same javnosti u analizi izvje\u0161tavanja medija (printanih i elektronskih), kao i web portala, o EU integracijama Republike Makedonije. Kao \u0161to je i ve\u0107 vidljivo, nasuprot deklariranje zainteresovanosti makedonskih gra\u0111ana i novinara za EU, jo\u0161 jedanput se potvr\u0111uje ono \u0161to je i samo po sebi vidljivo iz medijske realnosti, tj. neanga\u017eiranost makedonskih novinara da vi\u0161e saznaju i time informiraju javnost o sadr\u017eajima posve\u0107enih europeizaciji, izra\u017eeno preko samo 2% u\u010de\u0161\u0107a javnosti kao subjekt u izve\u0161tavanju od EU ili sveukupno 4 teksta od 170 analiziranih tekstova i 1 komentar.
            \nRad ima za cilj da proanalizira da li se radi o selektivnom preno\u0161enju informacija ili generalno o nezainteresovanosti novinara, ili o pasivnosti javnosti kada je u pitanje EU i zbog \u010dega je to tako.
            \n<\/em><\/p>\n

             <\/p>\n

            Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> EU integracije, medijska realnost, europeizacija, javnost.<\/em><\/p>\n

             <\/p>\n

             <\/p>\n

            U procesu obrazovanja, odgoja i socijalizacije, u smislu moralne matrice i eti\u010dkog putokaza, danas veliku ulogu igraju i mediji a ne samo obitelj i \u0161kola, zbog \u010dega valja nau\u010diti kako se koristiti medijima i kako interpretirati njihove poruke. To je danas va\u017eno jo\u0161 vi\u0161e zato \u0161to "svaki \u010dovjek \u017eivi u simboli\u010dkom svijetu" (Luhmann, 1991), a u 21. stolje\u0107u mediji su ostali najeksplicitniji "nositelji simboli\u010dkih poruka" (Baacke, 2007: 34). Pri \u010demu, da bi se obrazovanje i odgoj svakog pojedinca uspje\u0161no ostvarili, ti se simboli trebaju dekodirati ili de\u0161ifrirati.<\/a>[97<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

            U ovom smislu, u svijetu sveprisutnih i utjecajnih slika, zvukova i tekstova, najkompetentnijim smatra se medijsko obrazovanje kao poddisciplina medijske pedagogije<\/a>[98<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, a cilj mu je prenijeti znanja i vje\u0161tine za uporabu i tuma\u010denje medija i medijskih poruka u svakodnevnom \u017eivotu, odnosno razviti zadovoljavaju\u0107u razinu medijske pismenosti. Naime medijsko obrazovanje ne odnosi se samo na osnovne zahtjeve u pogledu odgoja i obrazovanja, tj. odgoja djece i mladih u svijetu medija i informacijsko-komunikacijske tehnike, nego i na mogu\u0107nost kori\u0161tenja tih informacija, na \u0161anse za obrazovanje i u\u010denje, na razvijanje kompetencija i kritike nasuprot medijske ponude koja je preuzela odgojno-obrazovnu i\/ili manipulatorsku ulogu.<\/p>\n

            To zna\u010di da suglasno zadatku medijske pedagogije, medijsko obrazovanje po svojoj funkciji treba interpretirati sve razine i aspekte medijskog dru\u0161tva i pojedina\u010dnih medija koji su nu\u017eni u razvoju mladih generacija, pa i op\u0107enito u javnosti, te se upravo zbog toga ono bavi "usvajanjem medijske pismenosti i ovladavanjem medijskim kompetencijama, budu\u0107i da jedno bez drugog ne ide pojedina\u010dno" (Hoffmann, 2003: 213), tj. izgradnja osobnog stava, uve\u0107avanje koli\u010dine raspolo\u017eivog znanja, ali i izgradnja odre\u0111enih vje\u0161tina, s jedne strane, kao i svladavanje socijalne, metodi\u010dke i kognitivne kompetencije kao "vidova prevencije u sprje\u010davanju medijske manipulacije, nasilja i razlikovanja fikcije od stvarnosti" (Huther\/Schorb, 2005: 245), s druge strane. Pritom uvijek treba imati na umu da pojam "medijska pismenost" opsegom i sadr\u017eajem nije identi\u010dan pojmu "medijsko obrazovanje", zbog toga \u0161to ovo drugo obuhva\u0107a i eti\u010dki aspekt u formiranju osobe, dok se medijska pismenost zadr\u017eava samo na razini za koju nisu potrebne analize koje tra\u017ee interdisciplinarne i multidisciplinarne aspekte u relaciji dru\u0161tvo-pojedinac-mediji.<\/p>\n

            Stoga je sasvim logi\u010dno da se tra\u017ei razvijanje i prakticiranje medijskog obrazovanja, a time i podizanje stupnja medijske pismenosti u smjeru razvijanja kriti\u010dnog stava prema onome \u0161to se servira preko medijske ponude, budu\u0107i da je kod javnosti, posebno kod mladih, sve primjetnije njihovo prepu\u0161tanje da mediji kreiraju njihov svijet i to jednim odre\u0111enim oblikom pasivizma i pre\u0161utnog pra\u0107enja medijskih poruka, kao i nekriti\u010dkog usvajajanja stavova koje mediji nude. To sa svoje strane ne pru\u017ea odr\u017eivi dru\u0161tveni i demokratski razvoj, nego bezglavu mamonsku i herostratsku (u politi\u010dkom smislu) slijepu pod\u010dinjenost od strane dovoljnog kvantuma medijskih zombija.<\/p>\n

            U ovom smjeru ide i ve\u0107i broj zaklju\u010daka do kojih se do\u0161lo u suglasju s dobivenim rezultatima iz provedenog istra\u017eivanja "Evropa \u2013 tu i tamo: Analiza diskursa o evropeizaciji u medijima Zapadnog Balkana" (Valji\u0107-Nedeljkovi\u0107 & Kleut, 2013), u dijelu koji se odnosi na R. Makedoniju, gdje se vi\u0161e nego evidentno name\u0107e nu\u017enost medijskog opismenjavanja javnosti, posebno mladih. Radi se o istra\u017eivanju \u010diji je cilj bio skeniranje i analiza trenutne (ne)zainteresiranosti medija i novinara u Republici Makedoniji u odnosu na izvje\u0161tavanje o Europi, s ciljem da se dobije cjelovita slika o ovim pitanjima, ali i o problemima povezanima s izvje\u0161tavanjem o europeizaciji. Analiza je predstavljala poku\u0161aj da se prika\u017ee stanje i uvjeti u kojima se stvaraju medijski sadr\u017eaji, ali i utjecaj koji oni imaju na javnost preko osvrta na kvalitetu, raznovrsnost i vrstu informacija koji se objavljuju, tj. sadr\u017eaj koji se objavljaje u njima a koji su povezani sa Europom i procesom europeizacije.<\/p>\n

            Zbog specifi\u010dnosti medijske scene u Republici Makedoniji, u cilju dobivanja objektivnih podataka, napravljen je izbor prema tipu (tiskana i elektronska), profilu (javna i privatna) i karakteru medija (usmjerenost prema odre\u0111enoj ciljnoj publici), pri \u010demu je analiza obuhvatila sljede\u0107e medije:<\/p>\n

              \n
            1. Tisak – dnevni tisak: Dnevnik<\/em> i Vest<\/em>, kao i nedeljnik Kapital<\/em>; <\/span>\n <\/li>\n
            2. Radio stanice: Makedonski radio 1, Kanal 77;<\/span>\n <\/li>\n
            3. Televizijske stanice: MTV 1, Telma i Tera; <\/span>\n <\/li>\n
            4. On line informativni mediji: a1on.com.mk.<\/span> <\/li>\n<\/ol>\n

              U analizi je kori\u0161tena kvantitativno-kvalitativna metoda, sempliranje i kodiranje tekstova, priloga ili paketa povezanih sa Europom i Europskom Unijom objavljenih u mesecu listopad 2012. godine, i to prema cikli\u010dno odabranih sedam termina. Za radio, TV i internet odabrani su: 1., 3., 9., 11., 19., 21. i 29. listopad, dok su za tiskane medije za kodiranje bili datumi dan nakon elektronskih medija.<\/p>\n

              Kod tiskanih medija analizirano je bilo \u010ditavo izdanje, tj. svi tekstovi povezani s Europom i Europskom Unijom, dok su kod radija i TV analizirane cjelokupne informativne emisije<\/a>[99<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> u popodnevnom terminu, tj. kod TV stanica ve\u010dernji udarni termini. Kod on line izdanja, analizirani su bili novinarski tekstovi o Europi i Europskoj Uniji objavljeni na mre\u017enoj stranici u rubrici "Vesti", i to od 00-24h, i svi komentari na ove tekstove objavljeni do 24 sata, tj. za tekstove koji su bili objavljeni nakon 20 sati analizirani su bili komentari objavljeni do 12 sati sljede\u0107eg dana.<\/p>\n

              Sveukupno, analiziran je 171 tekst, tj. 170 novinarskih priloga, od kojih su 32 bili TV prilozi, 86 tekstova u tiskanim medijima, 26 radijska priloga, 26 on line tekstova i 1 komentar.
              \nOd svih 170 tekstova i prvog komentara, u odsjeku subjekt<\/em>, kao i u odsjeku objekt<\/em> medijskih tekstova, pokazalo se da je naglasak u svim analiziranim medijima bio na stranim akterima, dok su javnost u Makedoniji, kao sublimat nevladinih organizacija i udru\u017eenja gra\u0111anja, javnih li\u010dnosti, gra\u0111ana u generalnom smislu, kao i mediji, sa svojim stavovima i izjavama bili zastupljeni u 13 priloga, tj. sa samo bijednih 8% od priloga kao subjekti, <\/p>\n

               <\/p>\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n
              \n

               Me\u0111unarodna zajednica <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              6<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              4%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

               Politi\u010dka tijela EU:<\/span><\/p>\n
                \n
              1. EU generalno<\/span> <\/li>\n
              2. Europska<\/span> Komisija <\/li>\n
              3. Europski Savet<\/span> <\/li>\n
              4. Europski Parlament<\/span> <\/li>\n
              5. Europski fondovi<\/span> <\/li>\n
              6. Delegacija EUa u na\u0161im zemljama <\/span><\/li>\n<\/ol>\n<\/td>\n
              		\n

              51
              \n 11
              \n 25
              \n 4
              \n 6
              \n 4
              \n 1<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              30%
              \n 7%
              \n 15%
              \n 2%
              \n 4%
              \n 2%
              \n 1%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               dr\u017eavni organi (vlada, ministarstva, skup\u0161tina)<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              29<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              17%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               dr\u017eavni organi zemalja EU <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              30<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              18%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               dr\u017eavni organi zemalja Zapadnog Balkana <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              4<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               pokrajinski\/\u017eupanijski\/kantonski\/lokalni organi <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              3<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               dr\u017eavne institucije <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              4<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               politi\u010dke partije <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              3<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               kompanije, poduze\u0107a, poduzetnici <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              10<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              6%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               eksperti <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              11<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              7%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               nevladine organizacije i udru\u017eenja gra\u0111ana <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               javne li\u010dnosti <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              6<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              4%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               gra\u0111ani<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              4<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               mediji (redakcije, novinari)<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               neke druge<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              4<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n

               <\/p>\n

              dok su kao objekti izvje\u0161tavanja bili zastupljeni u jo\u0161 manjoj meri.<\/p>\n

               <\/p>\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n
              \n

               Me\u0111unarodna zajednica <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

               Politi\u010dka tijela EU:<\/span><\/p>\n
                \n
              1. EU generalno<\/span> <\/li>\n
              2. Europska<\/span> Komisija <\/li>\n
              3. Europski Savet<\/span> <\/li>\n
              4. Europski Parlament<\/span> <\/li>\n
              5. Europski fondovi<\/span> <\/li>\n
              6. Delegacija EUa u na\u0161im zemljama <\/span><\/li>\n<\/ol>\n<\/td>\n
              		\n

              39
              \n 17
              \n 13
              \n 2
              \n 1
              \n 5
              \n 1<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              23%
              \n 10%
              \n 8%
              \n 1%
              \n 1%
              \n 3%
              \n 1%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               dr\u017eavni organi (vlada, ministarstva, skup\u0161tina)<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              44<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              26%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               dr\u017eavni organi zemalja EUa <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              34<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              20%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               dr\u017eavni organi zemalja Zapadnog Balkana <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              17<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              10%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               pokrajinski\/\u017eupanijski\/kantonski\/lokalni organi <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               dr\u017eavne institucije <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               radnici i sindikat<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              4<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               kompanije, poduze\u0107a, poduzetnici <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              7<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              4%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               nevladine organizacije i udru\u017eenja gra\u0111ana <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               javne li\u010dnosti <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               gra\u0111ani<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              4<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              2%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               mediji (redakcije, novinari)<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              1%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n

              \n

               neke druge <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              12<\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              7%<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/table>\n

               <\/p>\n

              Na\u0161 zaklju\u010dak u analizi je bio da u svakom slu\u010daju javnost u Makedoniji zaslu\u017euje ozbiljniji i anga\u017eiraniji pristup novinara o temama koja nedvosmisleno trebaju biti dio na\u0161e svakodnevice, ne samo deklarativno i voajerski, nego i sadr\u017eajno i prakti\u010dno! To stoga \u0161to se o europeizaciji izvje\u0161tavalo samo kao o formalnom koraku u procesu pridru\u017eivanja (u 30% od tekstova\/priloga) i u kontekstu "pitanja imena" (u \u00a012% od tekstova\/priloga). <\/p>\n

              Ali ono \u0161to je ovaj zaklju\u010dak iznjedrio jest \u010dinjenica da u dru\u0161tvu slobodnog protoka informacija prema kakvome stremi i Makedonija, mora dominirati stav da je komunikacija nu\u017eno dvosmjeran proces koji ne dopu\u0161ta kriti\u010dkoj misli da odgovornost pripi\u0161e samo jednom subjektu (novinari i mediji), a da drugu stranu (javnost) oslobodi. Upravo zbog toga bilo je nu\u017eno postaviti pitanje o stupnju u\u010de\u0161\u0107a javnosti u procesu izvje\u0161tavanja o europeizaciji, \u0161to samo po sebi povla\u010di i pitanje o stupnju njezine medijske opismenjenosti. Opravdanost nu\u017enosti medijskog obrazovanja javnosti u kontekstu provedenog istra\u017eivanja, kao jedno mogu\u0107e rje\u0161enje dolazi posebno zbog iznena\u0111uju\u0107e niskog postotka u\u010de\u0161\u0107a javnosti u procesu medijskog izvje\u0161tavanja o europeizaciji.<\/p>\n

              Pritom, jo\u0161 su alarmantnija mogu\u0107a rje\u0161enja kao odgovori na postavljena pitanja, tj. jesu li rezultat selektivnog preno\u0161enja informacija od strane medija koji kreiraju apati\u010dnost kod javnosti ili nezainteresiranosti, nedostatka volje i \u017eelje javnosti da se uklju\u010de u medijsko izvje\u0161tavanje o ovom procesu s ciljem prebacivanja odgovornosti za ono \u0161to se doga\u0111a samo na medije?
              \nU prvom slu\u010daju, ukoliko se radi o selektivnom preno\u0161enju informacija od strane medija, mora se procijeniti kvaliteta svijeta koji mediji grade oko nas za nas i mora se procijeniti stupanj realizacije i eti\u010dnosti osnovne funkcije medija i to kriti\u010dkim osvje\u0161tavanem\u00a0 javnosti \u2013 medijskom pismeno\u0161\u0107u!<\/em><\/p>\n

              Naime, terminologijom D\u017eejmsa Potera, "automatizam kojim se slu\u017eimo kako bismo se obranili od preobilnosti informacija koje nam se u na\u0161oj kulturi agresivno name\u0107u, mediji poku\u0161avaju, i to dosta uspe\u0161no, okrenuti u svoju korist \u2013 koriste na\u0161e navike stvorene njihovim kori\u0161tenjem! (kori\u0161tenjem medija) (Poter, 2011: 33). U ovakvom slu\u010daju uve\u0107ava se rizik da propustimo one poruke koji za nas imaju ili bi imale ve\u0107u vrijednost, \u010dine\u0107i nas programiranima i prijem\u010divima za mi\u0161ljenja koja nam se \u017eele prenijeti porukama koje mediji oda\u0161ilju i \u0161ire i koja vode prema prihva\u0107anju pogre\u0161nih stavova i mi\u0161ljenja.<\/p>\n

              Ovo se \u010de\u0161\u0107e zbiva u dru\u0161tvima s krhkom demokracijom i nedovr\u0161enom tranzicijom, gdje se nacionalizam i patriotizam preko propagande, manipulacije i odre\u0111ene sofisticiranije forme cenzure u obliku proeuropski usmerenog zakona o medijima, vrlo \u010desto koriste kao glavni instrumentarij za ostvarivanju zakulisnih ideja i ciljeva trenutno vladaju\u0107ih garnitura. Zbog toga se provladini mediji financijski nagra\u0111uju umjetno kreiranom vladinom medijskom reklamnom kampanjom, dok se oni koji se ne priklanjaju ovakvim smjernicama u selektivnosti i upotrebi glorifikacije vlasti u informiranju javnosti o europeizaciji, progla\u0161avaju za izdajnike i diskreditiraju kao antieuropski mediji.<\/p>\n

              Ba\u0161 zbog toga medijsko obrazovanje, preko medijske pismenosti mo\u017ee pomo\u0107i javnosti, posebno mladima, da samostalno procijene i odlu\u010de se u dijelu ocjene (ne)tendencioznosti, (ne)vjerodostojnosti i (ne)istinitosti informacija povezanih sa Europom. Drugim rije\u010dima, kriti\u010dko osvje\u0161tavanje svodi se na "prepoznavanje medijskog djelovanja (razgra\u0111ivanje sadr\u017eaja): manipulacijsko i\/ili odgojno-obrazovno djelovanje, zatim na razlikovanje fikcije od stvarnosti, kao i na prepoznavanje polivalentnosti medijskih sadr\u017eaja i formi" (Mili\u0161a, Toli\u0107, Vertov\u0161ek, 2009: 80), a koji se dobivaju preko medijske pismenosti \u010dija je su\u0161tina u dr\u017eanju stvari pod kontrolom, gdje se na jednoj vi\u0161oj razini medijske pismenosti omogu\u0107uje jasno sagledavanje granice izme\u0111u realnog, fizi\u010dkog sveta i svet koji kreiraju mediji. "Kada ste medijski pismeni, vi nalazite jasne putokaze za snala\u017eenje u svetu medija, a otuda mo\u017eete do\u0107i i do \u017eeljenih iskustava i informacija, a da se pritom va\u0161a pa\u017enja ne odvla\u010di stvarima koje su \u0161tetne za vas". U ovakvoj situaciji, vi gradite \u017eivot kakav vi \u017eelite, ne dopu\u0161taju\u0107i medijima da izgrade za vas svijet koji oni \u017eele" (Poter, 2011: 32). Mno\u0161tvo informacija, metafora i "velikih rije\u010di", ne zna\u010di istovremeno i znanje o onome \u0161to se zbiva u svijetu, tj. ne zna\u010di i vi\u0161u razinu medijske pismenosti.<\/p>\n

              U drugom slu\u010daju, ukoliko se radi o nedostatku volje same javnosti za uklju\u010divanje u proces medijskog izvje\u0161tavanja o europeizaciji, tada govorimo o jednom velikom demokratskom hendikepu \u2013 o odumiranju onoga zbog koga postoji i sama demokratija.<\/em> U ovom kontekstu, upravo zbog toga je danas od klju\u010dnog zna\u010daja inzistiranje na uklju\u010divanju javnosti u demokratske procese u dru\u0161tvu budu\u0107i da se procjenjuje da ima eti\u010dki karakter koji je s vremenom zaboravljen, a koji proizlazi iz funkcije koju ona ima kao tvorac moralne zajednice u jednom dru\u0161tvu.<\/p>\n

              Naime, neslobodna dru\u0161tva nemaju javnost, tj. kod njih je evidentno odsustvo javnosti, \u0161to predstavlja izraz i klju\u010dni faktor za odr\u017eavanje neslobode nekog dru\u0161tva, nasuprot slobodnih, demokratskih dru\u0161tava, gde je javnost izraz i faktor slobode tih dru\u0161tava. Kod njih, klju\u010dna funkcija javnosti je u \u017eelji za povezivanjem dru\u0161tva, politike, dr\u017eave i morala, kao i u osnivanju dru\u0161tvenog, politi\u010dkog i moralnog djelovanja. Jednom rije\u010dju, "moralna javnost se smatra pozvanom da prosu\u0111uje o onome \u0161to, kako i za\u0161to svakog javnog djelovanja u dru\u0161tvu" (Donev, 2011: 172). Moralna javnost po\u010diva na pretpostavci o samoovla\u0161tavanju za eti\u010dko prosu\u0111ivanje i \u010duvanje op\u0107eg dobra. Zato se i uzvisuje kao \u010duvar moralnih vrijednosti u dru\u0161tvu.<\/p>\n

              Zato razvijenija demokratska dru\u0161tva i inzistiraju na prakticiranju etike publike, tj. javnosti. Bez obzira na saznanje da mediji svojim mo\u0107nim utjecajem djelomice pasiviziraju a djelomice aktiviraju publiku, moralna odgovornost publike nije umanjena! "Etika publike implicira svest publike o kvalitetu sadr\u017eaja medija, zahteva kvalitet medija, kao i spremnost da se igra aktivna uloga u odnosu na uticaj na medije" (Donev, 2011: 160). U tom pogledu, etika javnosti je bliska medijskoj pedagogiji, obrazovanju i pismenosti, jer se time radi na premje\u0161tanju te\u017ei\u0161ta prema odgovornosti gra\u0111anina.<\/p>\n

              Naime, mediji se moraju posvetiti obavje\u0161tavanju gra\u0111ana o "onome \u0161to oni trebaju o\u010dekivati od dru\u0161tva i o onome \u0161to dru\u0161tvo o\u010dekuje od njih" (Elliott, 1988: 40). Taj zadatak medija zauzvrat stvara i obavezu gra\u0111anina, tj. on ima moralnu du\u017enost da bude obavije\u0161ten i ta du\u017enost je prije svega dio njegove odgovornosti prema politi\u010dkoj zajednici. Drugim rije\u010dima, osigurati pristup gra\u0111ana medijima zna\u010di priznati im odre\u0111ena prava, ali isto tako i odre\u0111ene du\u017enosti.<\/p>\n

              Du\u017enost da se obavijesti omogu\u0107uje svakom pojedincu iz javnosti da u slici stvarnosti koja joj je ponu\u0111ena ne prona\u0111e samo priznavanje osobnog identiteta i mogu\u0107nost osobne afirmacije i reafirmacije, nego i da potvrdi druge identitete razli\u010dite od svojega. To dovoljno govori da je du\u017enost \u010doveka da se obavijesti istovremeno i instrument pluralizma i poticaj na toleranciju.<\/p>\n

              Istovremeno, o \u0161irini sfere obavje\u0161tavanja ovisi i dimenzija sfere javnosti, kao simboli\u010dno mesto za diskusiju o pitanjima koji se odnose na zajedni\u010dko dobro. A mjesto koje sada zauzimaju mediji u tom prostoru javnosti \u010dini samu raspravu o tome kako djeluju razli\u010diti politi\u010dki autoriteti u dru\u0161tvu jo\u0161 uvek mogu\u0107om.<\/p>\n

              Zato gra\u0111ani ne mogu biti oslobo\u0111eni tereta odgovornosti za trajno pra\u0107enje medija kriti\u010dkim okom, ali i od mogu\u0107nosti za svoje sudjelovanje u onome \u0161to mediji nude, i tu le\u017ei sloboda, ali i eti\u010dka odgovornost javnosti!<\/p>\n

              U kontekstu istra\u017eivanja, ovo zna\u010di da je javnost u velikoj mjeri podbacila, tj. kada je "europeizacija" u fokusu izvje\u0161tavanja, mediji su izvje\u0161tavali uglavnom o susretima na visokoj razini makedonskog politi\u010dkog vrha sa europredstavnicima, kao i o porukama upu\u0107enima od strane institucija Europske Unije o napretku dr\u017eave, kao i o monetarnoj i ekonomskoj stabilnosti zemalja Europske Unije", ali ne i o stavovima i mi\u0161ljenjima onih najvi\u0161e pogo\u0111enih u procesu europeizacije \u2013 gra\u0111ana, kao i stavovima i mi\u0161ljenjima doma\u0107ih eksperata o ovim pitanjima. To samo potvr\u0111uje saznanje o hitnosti medijskog opismenjavanja javnosti koja je zaboravila svoju eti\u010dku funkciju i karakter u okvirima dru\u0161tva, kao i o potrebi za uvo\u0111enjem medijskog obrazovanja u okviru teku\u0107eg ponovo reformiranog obrazovnog sistema u R. Makedoniji, kao nu\u017ean preduvjet za razvijanje i negovanje demokratski odgojene i obrazovane omladine i \u010dlanova zajednice.<\/p>\n

              &<\/p>\n

              Ukoliko govorimo o tendenciji priklju\u010divanja modernoj demokratskoj i pluralisti\u010dkoj zajednici \u2013 Europskoj obitelji, sve prethodno samo jo\u0161 jednom potvr\u0111uje nezamjenjivu ulogu koju danas imaju mediji. Oni su jedan od \u010dimbenika koji omogu\u0107uju njezino djelovanje i pored toga \u0161to je do\u0161lo do relativizacije svih eti\u010dkih vrijednosti, i kriterija prema kojima se doga\u0111aji u svijetu dru\u0161tvene komunikacije upravljaju i vrednuju ili bi se trebali upravljati i vrednovati. To je zato \u0161to "ovakav model razmi\u0161ljanja o otvorenom, slobodnom, demokratskom dru\u0161tvu smje\u0161ta dr\u017eavu u pozadinu zbog toga \u0161to sadr\u017ei nastojanje da se samorazume kao apsolutno mesto mo\u0107i, vladanja i uticaja, istovremeno favoriziruju\u0107i ideju o samoodgovornom gra\u0111anskom dru\u0161tvu" (Donev, 2011: 197). Otuda, u jednoj ovakvoj viziji, argument, rije\u010d, komunikacija, mediji i novinarstvo dobivaju dru\u0161tvenu, a kao tvorci dru\u0161tva i klju\u010dnu poziciju u teoriji i praksi.<\/p>\n

              Ali, s obzirom da \u017eivimo u kulturi koja je prezasi\u0107ena informacijama, kao i to da se od njih \u0161titimo pomo\u0107u automatizma koji je programiran u na\u0161oj svesti od nas samih, na\u0161ih prijatelja, na\u0161ih najbli\u017eih, masovnih medija…, "onaj deo koji nas istinski poznaje\u00a0 stvarno ho\u0107e da nam pomogne u pravom izboru i za\u0161titi od \u0161tetnih posledica koji se mogu javiti u ovoj poplavi infromacija, dok drugi deo ho\u0107e da nas iskoristi kao sredstvo za ostvarivanje njihovih ciljeva, koji naj\u010de\u0161\u0107e ne odgovaraju na\u0161im sopstvenim ciljevima i nastojanjima" (Poter, 2011: 31).\n<\/p>\n

              \nMasovni mediji imaju velik utjecaj u \u010ditavoj pri\u010di zato \u0161to su oni danas u najve\u0107em procentu oni koji programiraju automatsku \u0161ifru kod velikog broja pojedinaca<\/a>[100<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Kada koristimo medije, mi ne posve\u0107ujemo veliku i svjesnu pa\u017enju i procjenu toj uporabi, a to je od vitalnog zna\u010daja zato \u0161to masovni mediji neprekidno inzistiraju na odre\u0111enim obrascima pona\u0161anja u pogledu njihovog kori\u0161tenja, sve do trenutka u kojem ti obrasci ne prije\u0111u u automatske navike.<\/p>\n

              Upravo zbog toga, neophodno je preispitati \u0161ifre koje su programirane u na\u0161oj svijesti, a u tome velik zna\u010daj ima medijska pismenost i obrazovanje, posebno u uvjetima kada se radi o krucijalnom pitanju iz nacionalne agende \u2013 europskom \u010dlanstvu!<\/p>\n

              Na kraju samo jo\u0161 i saznanje da danas vlada uvjerenje da su moralna i politi\u010dka javnost konstitutivni uslov moderne demokratije. Samo tamo gde postoji javnost, mo\u017ee postojati i demokratska supstanca jednog dru\u0161tva. U onoj meri u kojoj mediji komunikacijom grade javnost, u tolikoj meri je mogu\u0107e op\u0107e oblikovanje mi\u0161ljenja i ljudska uvjerenja i njihovo demokratsko u\u010de\u0161\u0107e u dru\u0161tvenim procesima. Samo demokratsko ure\u0111enje dru\u0161tva omogu\u0107uje slobodno izra\u017eavanje mi\u0161ljenja javnosti. Dakle, koliko je kompleksniji odre\u0111en politi\u010dki sistem, toliko je potrebnija funkcionalna javnost.<\/p>\n

               <\/p>\n

              \n
              \n

              <\/a>[97<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nKod informativne uloge dolazi do dekodiranja (de\u0161ifriranja) informacije, dok kod manipulativne dolazi do enkodiranja (\u0161ifriranja). <\/p>\n

              <\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[98<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nMedijska pedagogija je pedago\u0161ka disciplina koja sadr\u017ei sociopedago\u0161ke, sociopoliti\u010dke i sociokulturne analize ponuda u medijima u odnosu na djecu, mlade i ljude koji spadaju u kategoriju "tre\u0107e dobi", kao i njihove kulturne interese u odnosu na odgoj, obrazovanje, posao, slobodno vrijeme i obiteljski \u017eivot (Baacke, 2007: 40). <\/p>\n

              <\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[99<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/p>\n

              Sredi\u0161njim Dnevnicima.
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[100<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nprema koli\u010dini vremena koje im suvremeni \u010dovek posve\u0107uje, masovni mediji nalaze se na tre\u0107em mestu, odmah iza posla i spavanja. (Korni, 1999: 7).
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

               <\/p>\n

              Literatura: <\/strong><\/p>\n

              Baacke, Dieter (2007). Medienpadagogik<\/em>. Tubingen: Max Niemeyer Verlag.<\/p>\n

              \u0414\u043e\u043d\u0435\u0432, \u0414\u0435\u0458\u0430\u043d (2011). \u0415\u0442\u0438\u043a\u0430 \u0432\u043e \u043d\u043e\u0432\u0438\u043d\u0430\u0440\u0441\u0442\u0432\u043e\u0442\u043e<\/em>. \u0421\u043a\u043e\u043f\u0458\u0435: \u0423\u041a\u0418\u041c. <\/p>\n

              Elliott, Deni (1988). "Foundations for news media responsibility", in Responsible<\/em><\/p>\n

              Journalism, <\/em>Deni Elliott (ed.). Second edition. Sage: Beverly Hills CA. <\/p>\n

              Hoffmann, Bernward (2003). Medienpadagogik – Eine Einfuhrung in Theorie und Praxis<\/em>. Paderborn: Schoningh UTB Verlag. <\/p>\n

              Huther, Jurgen & Bernd Schorb (2005). Grundbegriffe Medienpadagogik<\/em>. Munchen: Kopaed Verlag.<\/p>\n

              Korni, Danijel (1997). Etika informisanja<\/em>. Beograd: Clio.<\/p>\n

              Luhmann, Niklas (1991). The Theory of Communication<\/em>. Amsterdam: Loet Leydesdorff.<\/p>\n

              Mili\u0161a, Zlatko & Nenad Vertov\u0161ek & Mirela Toli\u0107 (2009). Mediji i mladi \u2013 Prevencija ovisnosti<\/em> o medijskoj manipulaciji<\/em>. Zagreb: Sveu\u010dili\u0161na knji\u017eara.<\/p>\n

              Poter, D\u017eejms (2011). Medijska pismenost<\/em>. Beograd: Clio.<\/p>\n

              Vali\u0107-Nedeljkovi\u0107, Dubravka & Jelena Kleut (eds.) (2013). Evropa, ovde i tamo: Analiza diskursa o evropeizaciji u medijima Zapadnog Balkana<\/em>. Novi Sad: Filozofski fakultet, Odsek za medijske studije.<\/p>\n

               <\/p>\n

              The Importance and Place of the Public in the Analysis of the Media Coverage of the EU<\/span><\/strong><\/p>\n

               <\/p>\n

              Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n

              The work refers to the importance and place of the public in the analysis of media coverage (print and electronic), as well as web portals, in the EU integration of Macedonia. As is already evident, as opposed to declared interest od Macedonian citizens and journalists for the EU, once again confirms what is self-evident from the media reality, that is not engaging of the Macedonian journalists to learn more and thus to inform the public about the facilities dedicated to Europeanization, expressed through only 2% of public participation as a subject in the reporting of the EU, or altogether 4 articles of 170 articles analyzed, and 1 comment.
              \nThe work aims to analyze it whether it is a selective transmission of information or lack of interest in general about the journalists or the passivity of the public when it comes to the EU, and why this is so.<\/em><\/p>\n

               <\/p>\n

              Key words:<\/em><\/strong> EU integration, media reality, europeization, public.<\/em><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n

              <\/a><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n

              \n\n\n\n
              \"inmediasresno4malo\"<\/p>\n

              \n  3(4)#12 2014<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              \n\"Creative<\/a>
              \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom               Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              UDK 165.02:316.774
              159.937:17.024.2
              Prethodno priop\u0107enje
              Preliminary communication
              \nPrimljeno: 2.3.2014.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

               <\/p>\n

               <\/p>\n

              Tatjana Milivojevi\u0107 i Katarina Dragovi\u0107<\/span><\/p>\n

              Fakultet za kulturu i medije, Megatrend univerzitet, Beograd
              \ntmilivojevic@megatrend.edu.rs<\/p>\n

              Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, katedra za Etnologiju i antropologiju
              \ndragovic.katarina@yahoo.com<\/p>\n

              Medijska slika \u201elakog \u017eivota\u201c<\/span><\/strong><\/p>\n


              \nPuni tekst: pdf (338 KB), Hrvatski, Str. 590 – 609
              \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

               <\/p>\n

              Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n

              Na\u010dini preno\u0161enja znanja i usa\u0111ivanja vrijednosti drasti\u010dno su se promijenili, te se \u201edrugima usmjerene\u201c osobe, one koje je Fromm nazvao ljudima tr\u017ei\u0161ne i\/ili receptivne orijentacije, okre\u0107u drugima ne bi li potvrdile vlastitu vrijednost. Me\u0111utim, drugi su \u010desto samo posrednici u promoviranju onoga \u0161to su masovni mediji odredili kao \u201etrenutno po\u017eeljno\u201c pona\u0161anje, stav ili sklop osobina. Kao jedan od drasti\u010dnih primjera mo\u017ee poslu\u017eiti problem rastrzanosti izme\u0111u iluzije da \u017eivot treba biti lak i (potisnutog) osje\u0107aja da on to nije, koji navodi Riesman, a koji za posljedicu, izme\u0111u ostalog, ima neutemeljeno vjerovanje o mogu\u0107nostima \u017eivota bez napora i brzog uspjeha. U radu je nagla\u0161en me\u0111usoban utjecaj medija i dru\u0161tvenog karaktera javnosti i pojedinaca.
              \n<\/em><\/p>\n

               <\/p>\n

              Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> lak \u017eivot, iluzija, receptivna orijentacija, mediji, dru\u0161tveni karakter.<\/em><\/p>\n

               <\/p>\n

               <\/p>\n

              Uvod<\/strong><\/p>\n

              \n Na\u010dini preno\u0161enja znanja i usa\u0111ivanja vrijednosti drasti\u010dno su se promijenili, te se „drugima usmjerene“ osobe, one koje je Fromm nazvao ljudima tr\u017ei\u0161ne i\/ili receptivne orijentacije, okre\u0107u drugima ne bi li potvrdile vlastitu vrijednost (Fromm, 1986: 68). Me\u0111utim, drugi su \u010desto samo posrednici u promoviranju onoga \u0161to su masovni mediji odredili kao „trenutno po\u017eeljno“ pona\u0161anje, stav ili sklop osobina. S obzirom na sveprisutnost medija i na njihovo posredovanje dominantne percepcije, odnosno konstrukcije stvarnosti, oni imaju znatan utjecaj na oblikovanje dru\u0161tvenog karaktera. Kao jedan od drasti\u010dnih primjera mo\u017ee poslu\u017eiti problem rastrzanosti izme\u0111u iluzije da \u017eivot treba biti lak i (potisnutog) osje\u0107aja da on to nije,<\/a>[101<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> koji navodi Reisman (Risman, 1965: 218), a koji za posljedicu, izme\u0111u ostalog, ima neutemeljeno vjerovanje o mogu\u0107nostima \u017eivota bez napora i brzog uspjeha. Djeca i adolescenti koji imaju manje razli\u010ditih izvora informacija<\/a>[102<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> i manje obimno iskustvo realnog svijeta nego odrasli, posebno su podlo\u017eni ovakvim porukama (Morgan, Rothschild, 1983: 39).<\/p>\n

              Ugledanje na druge ljude svakako je dio ljudske prirode jer djeca u\u010de imitiranjem. Zamka me\u0111utim le\u017ei u tome \u0161to su na televiziji, bilo da se radi o serijskom programu, reklamama, talk show<\/em> ili reality<\/em> emisijama prikazani likovi koji su osmi\u0161ljeni tako da ostave odre\u0111eni dojam, izba\u010dene su u ve\u0107ini slu\u010dajeva sve situacije koje se svakodnevno ponavljaju, oduzimaju\u0107i energiju prosje\u010dnom \u010dovjeku i \u010dine\u0107i \u017eivot „obi\u010dnim“ nasuprot uzbudljivosti, glamuru i lako\u0107i televizijskih modela \u017eivota. <\/p>\n

              Utjecaj televizije na formiranje osnovnih stavova o svijetu treba promatrati kroz vi\u0161e aspekata: <\/p>\n

              1) Institucionalni \u2013 da je televizija komercijalna i opstaje zahvaljuju\u0107i razli\u010ditim vrstama ogla\u0161avanja bilo da se radi o proizvodima ili o samopromociji poznatih osoba. Talk show<\/em> emisije podrazumijevaju da dotjerani ljudi, dodatno uljep\u0161ani filterima kroz koje ih snimaju, sjede i naklapaju<\/em>, naj\u010de\u0161\u0107e o banalnim problemima ili o va\u017enim \u017eivotnim problemima na banalan na\u010din. Sama situacija asocira na opu\u0161tanje u krugu prijatelja, dokolicu uz glamur i luksuz. Naravno da prosje\u010dnoga gledatelja privla\u010di takva slika i da ne vidi da je ta markirana odje\u0107a mo\u017eda posu\u0111ena iz butika, da ti simboli luksuza nisu uvijek u skladu s realno\u0161\u0107u i najzad, da ne postoji opu\u0161tanje i u\u017eivanje ve\u0107 se radi o poslu, osmi\u0161ljenoj samoprezentaciji. Drugi su, mo\u017eda i va\u017eniji, komercijalni aspekti reklame koje zaista \u010dine da \u017eivot izgleda lak, jednostavan, ugodan i da se svi problemi mogu rije\u0161iti kupovinom jednog proizvoda ili usluge. Na ovu je temu dovoljno pisano pa se ne\u0107emo dalje zadr\u017eavati. <\/p>\n

              2) Sadr\u017eaj narativa, odnosno sadr\u017eaj i kvaliteta filmova i serija, dakle programa koji po pravilu nije osmi\u0161ljen radi ogla\u0161avanja kao \u0161to je slu\u010daj s brojnim talk show<\/em> emisijama. Va\u017eno je uo\u010diti razliku izme\u0111u narativa koji zadr\u017eava recipijenta na unutarnjem<\/em> stanju lika jer se patnja i bol tu i nalaze i tzv. lakog narativa koji iako, naprimjer prikazuje djevojku koja razmi\u0161lja o samoubojstvu, naglasak stavlja na napetost, neizvjesnost i eventualnu akciju spasilaca, a ne na razloge, misli i osje\u0107aje potencijalne samoubojice. Dalje, literatura ima prednost da vremenski du\u017ee zadr\u017ei recipijenta u odre\u0111enom „stanju“ pod uvjetom da je do\u0161lo do identifikacije ili empatije s likom. U popularnim filmovima postoji praksa da se periodi najte\u017eih izazova skrate na du\u017einu jedne glazbene kompozicije i prika\u017eu kao ubrzan niz scena, s usponima i padovima, uz napredovanje lika k cilju. Dat \u0107emo primjere: lik pati od pretilosti i odlu\u010di izgubiti vi\u0161ak kilograma treningom i dijetom. Uz glazbu se prikazuje ubrzan prolazak vremena sa sve vidljivijim rezultatom; ili lik kre\u0107e u potragu za poslom, odlazi na desetine intervjua i kada sve izgleda izgubljeno, dobiva posao iz snova, i sli\u010dno. Scenariji koji sam proces \u2013 jer je to ono \u010desto mu\u010dno i neizvjesno trajanje i borba s te\u0161ko\u0107ama i frustracijama \u2013 prikazuju u nekoliko minuta popra\u0107enih napetom glazbom ili glazbom relativno brzog ritma, \u010desti su.<\/a>[103<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Nisu rijetki ni neposredni motiviraju\u0107i efekti na gledatelja koji poslije filma, epizode serije ili „ispovijesti“ u talk show<\/em> emisiji dobiva \u017eelju da na sli\u010dan na\u010din i sam postupi. Problem me\u0111utim nastaje kada tjedni napornog treninga ne traju koliko i jedna pjesma. Neosporno je naravno da postoje osobe koje neko djelo fikcije mo\u017ee pokrenuti i na du\u017ee staze ili netko tko \u0107e redovito vje\u017ebati svakog dana dok prati seriju o plesa\u010dima, ali je mnogo \u010de\u0161\u0107a situacija da poneseni prikazanim modelom \u017eivota recipijenti ovakvih sadr\u017eaja rezultate o\u010dekuju prebrzo. <\/p>\n

              Iako je vremenski opseg radnje sa\u017eet i u literarnom narativu, pisana rije\u010d (ili je mo\u017eda bolje naglasiti umjetnost kroz pisanu rije\u010d), iako dopu\u0161ta preskakanje, ne dopu\u0161ta, ako se pa\u017eljivo \u010dita, zaobila\u017eenje mu\u010dnih emocija koje su, i u realnom iskustvu, utkane u svaki proces kretanja k odre\u0111enom cilju. Empatija je sna\u017enija zbog toga \u0161to se imaginacija \u010ditatelja i stvaranje asocijacija u njegovom duhu oslanjaju na njegovo iskustvo i slijede ritam njemu svojstvenoga unutarnjeg, odnosno kako bi rekao Bergson, konkretnog trajanja<\/em> (dur\u00e9e concr\u00e8te<\/em>). Naravno, i u audiovizualnom narativu lik mo\u017ee opisati svoje osje\u0107aje ili se oni mogu uspje\u0161no prikazati razli\u010ditim tehnikama, ali to onda \u010dini taj narativ umjetno\u0161\u0107u a ne zabavom ili komercijalnim sadr\u017eajem. \u00a0<\/p>\n

              3) Televizija kao medij \u2013 razmatrat \u0107emo razlike izme\u0111u televizije i knjige u smislu na\u010dina predstavljanja narativa: mahom reprezentativni<\/em> audiovizualni nasuprot tekstualnom, simboli\u010dkom<\/em>. <\/p>\n

              4) Dru\u0161tveni karakter, odnosno obilje\u017eja dana\u0161njega srpskog dru\u0161tva od utjecaja siroma\u0161tva, nesigurnosti do kvalitete pod jakim utjecajem medija \u2013 politi\u010dka pasivnost i bespomo\u0107nost, idealiziranje poznatih osoba, folk-kultura i sli\u010dno. Dru\u0161tveni se karakter po definiciji odnosi na prilago\u0111ene<\/em> ljude: prema Riesmanu on je „dio, manje ili vi\u0161e stalne dru\u0161tveno i povijesno uvjetovane organizacije individualnih te\u017enji i zadovoljavanja, (…), koji je zajedni\u010dki zna\u010dajnim dru\u0161tvenim grupama i koji je (…) proizvod iskustva tih grupa“ (Risman, 1965: 68). Riesman vezu izme\u0111u karaktera i dru\u0161tva vidi u „na\u010dinu na koji dru\u0161tvo osigurava kod pojedinaca koji ga sa\u010dinjavaju izvjestan stupanj udobnosti“ (Risman, 1965: 69), dok Fromm obja\u0161njava da je „funkcija dru\u0161tvenog karaktera da se regulira energija \u010dlanova dru\u0161tva tako da njihovo pona\u0161anje ne bude stvar svjesne odluke o tome da li da slijede (…) dru\u0161tveni uzor, ve\u0107 stvar \u017eelje da delaju onako kako treba da delaju<\/em>“ (Fromm, 1989: 68). Moglo bi se re\u0107i da je dru\u0161tveni karakter na\u010din prilago\u0111avanja pojedinaca onome \u0161to dru\u0161tvena struktura name\u0107e kao zahtjeve da bi mogla kao takva opstati (dominantna sfera ekonomije, tehnologiziran na\u010din rada, podjela rada, odre\u0111en ritam \u017eivota, obi\u010daji, navike, tip kulture, stabilnost te dru\u0161tvene strukture, klasne razlike…). Zahtjevi za odre\u0111enim dru\u0161tveno-psiholo\u0161kim razvojem posredovani su institucijama \u2013 po\u010dev\u0161i od obitelji, preko obrazovnih institucija, medija masovnog komuniciranja do dr\u017eavnih, naprimjer zakonodavnih (koji\u00a0 naravno utje\u010du na primarnu sredinu, tj. obitelj).<\/p>\n

              Odlike receptivne i orijentacije prema tr\u017ei\u0161tu, prema Frommu, zamjenjuju individualnu savjest, osje\u0107aje unutarnje mo\u0107i, pa u ljudima ja\u010da potreba za prilago\u0111avanjem i priznanjem, a kao posljedica javlja se osje\u0107aj nemo\u0107i. Fromm zapa\u017ea da su ljudi po\u010deli primjenjivati pravila tr\u017ei\u0161ta i na sebe \u2013 odnosno da se kvaliteta, vje\u0161tine, sposobnosti zanemaruju, dok se vrijednost jedne osobe definira preko njenog uspjeha da se dobro izreklamira, da bude tra\u017eena i najzad „da se proda“, bilo da se radi o poslu\u00a0 ili intimnim odnosima. Umjesto ideala i jasnih kriterija (naprimjer za dobro i lo\u0161e) i principa koji bi djetetu dali stabilnost i osje\u0107aj sigurnosti i samopo\u0161tovanja onda kada se uspije pona\u0161ati onako kako su ga odgojili, ali tako\u0111er i osje\u0107aj odgovornosti jer je nau\u010deno da njegov uspjeh ovisi o trudu i radu koji ulo\u017ei, od vje\u0161tina koje razvije \u2013 „drugima usmjerenom“ djetetu od malena se usa\u0111uju op\u0107e kvalitete kao \u0161to su „prilagodljivost, ambicije i osjetljivost za izmijenjena o\u010dekivanja drugih ljudi (Fromm, 1989: 72). Da bi \u010dovjek znao kojom kvalitetom treba u odre\u0111enom trenutku „ispuniti prazninu u sebi“, da bi bio „tra\u017een“, mora znati za kakvom vrstom osoba postoji najve\u0107a „potra\u017enja“. Smjernice dobiva od masmedija, naj\u010de\u0161\u0107e posredovanjem grupe vr\u0161njaka. Tako nastaju jedinke s dominantno eksternim lokusom kontrole<\/em>, odnosno jedinke koje gube dodir sa svojim izvornim dispozicijama, sklonostima \u2013 svojom osobno\u0161\u0107u \u2013 do te mjere da ne \u017eele vi\u0161e ono \u0161to stvarno \u017eele, ve\u0107 ono \u0161to je po\u017eeljno za njima relevantne druge (trendsetere<\/em>, slavne osobe, lidere javnog mnijenja…).<\/p>\n

              Riesman shva\u0107a da je promjena s dominacije „iznutra usmjerenog“ na „drugima usmjeren“ tip povezana „s izvjesnim smanjivanjem osje\u0107aja za osobnu sudbinu“ i da „djelomi\u010dno predstavlja posljedicu onih zlokobno mo\u0107nih i uspje\u0161nih institucija… (od kojih je jedna) slobodno tr\u017ei\u0161te, koje u kasnom kapitalizmu utje\u010du ne samo na tr\u017ei\u0161te novca i robe ve\u0107 i na samoprodaju pojedinca“ (Risman, 1965: 41). Moderan \u010dovjek „tr\u017ei\u0161ne orijentacije“ tra\u017ei dokaz vlastitog identiteta, ne u oslanjanju na sebe i vlastite snage, \u0161to bi bila jedna od odlika mentalnog zdravlja, ve\u0107 osje\u0107aj identiteta zamjenjuje onim \u0161to drugi misle o ulozi koju za njih igra. Njegov „self“<\/a>[104<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> oblikuje se gotovo isklju\u010divo pod utjecajem percepcije koju on ima o percepciji koju drugi imaju o njemu. <\/p>\n

              Budu\u0107i da uspjeh vi\u0161e ne ovisi o ne\u010dijim sposobnostima, talentima, radu i trudu, nitko ne mo\u017ee biti siguran da on nije taj koji \u0107e uspjeti (ili koji \u0107e propasti). U doba kada je Fromm pisao, bilo je „\u0161iroko rasprostranjeno ma\u0161tanje o \u017eivotu bez napora“ (Fromm, 1989: 79), a danas je ono jo\u0161 rasprostranjenije.<\/a>[105<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

               <\/strong><\/p>\n

              Kultiviranje<\/strong><\/p>\n

              Kultiviranje utje\u010de na ono \u0161to i kako vidimo u svijetu u kojemu \u017eivimo, \u0161to percipiramo, vrednujemo. Mediji, naro\u010dito televizija, u mnogome zamjenjuju nekada\u0161nje primarne izvore informacija. Dru\u0161tveno okru\u017eenje djelomi\u010dno je zamijenjeno simboli\u010dkim. Prema Gerbneru i suradnicima (1986: 18) aspekti svijesti koji se ovim putem kultiviraju prvenstveno su osnovne pretpostavke o \u017eivotnim \u010dinjenicama. Gerbner smatra da je najja\u010da kulturna funkcija televizije stabilizacija \u0161ablona i ja\u010danje otpora prema promjeni. On smatra da ljudi \u017eive u okvirima pri\u010da koje televizija svakodnevno prenosi kroz vijesti, dramu, talk show<\/em> emisije i reklame. Gerbner i Gross (1976: 175) smatraju da je televizija medij socijalizacije u standardizirane uloge i pona\u0161anje. Kultiviranje je olak\u0161ano kako realizmom narativa tako i individualnom sposobno\u0161\u0107u transportiranja u narativ, i samim tim zauzimanje manje kriti\u010dnog stava (Bilandzic, Busselle, 2008: 508).<\/p>\n

              Gerbnerova teorija kultiviranja fokusira se prvenstveno na sindrom zlog svijeta, odnosno na osje\u0107aj da je ve\u0107a vjerojatnost, nego \u0161to realno jest, da \u0107e osoba biti \u017ertva nasilja. Ova je pretpostavka tek djelomi\u010dno potvr\u0111ena u SAD-u, ali ne i u ostatku svijeta (Kolbeins, 2004: 313), pa je stoga logi\u010dno zaklju\u010diti da postoji neka specifi\u010dnost ameri\u010dkog dru\u0161tva koja u sklopu s odre\u0111enom vrstom programa vodi ovakvoj situaciji. Me\u0111utim, u skladu s op\u0107enitijim pretpostavkama ove teorije jest da oni koji provode mnogo vremena gledaju\u0107i televiziju po\u010dinju realan svijet promatrati kroz prizmu televizijskog programa, odnosno da se slika svijeta mijenja, uskla\u0111uju\u0107i se s prikazanom (Gerbner et al., 2002: 44); da ljudi koji provode sate pred televizijom prihva\u0107aju odre\u0111ene modele, sude o realnosti na temelju tih modela i shodno njima mijenjaju vjerovanja, o\u010dekivanja pa i pona\u0161anje. Kao posebno ranjiva kategorija izdvajaju se adolescenti, koji su s jedne strane usred turbulentnog procesa formiranja vlastitog identiteta i tra\u017ee uzore i modele, a s druge strane, posebno su skloni utjecajima jer nemaju dovoljno \u017eivotnog iskustva koje bi ih u\u010dinilo opreznijim u susretu s nerealisti\u010dnim prikazima. <\/p>\n

              Shrum (2009: 52) nudi heuristi\u010dko obja\u0161njenje da ljudi, kada donose odluke u dru\u0161tvenim situacijama, ne pretra\u017euju sje\u0107anje na sva \u017eivotna iskustva, ve\u0107 su pod zna\u010dajnim utjecajem najbli\u017eih iskustava i iskustava koja su im „pri pameti“ zbog u\u010destalosti kojom ih do\u017eivljavaju ili o njima slu\u0161aju. Konstrukti koji su \u010desti u televizijskom programu tako postaju „kroni\u010dno“ dostupni i znatno utje\u010du na vjerovanja, stavove i pona\u0161anje ljudi koji mnogo vremena provode ispred televizora. <\/p>\n

              Naravno, ako postoji sna\u017ena diskrepancija izme\u0111u neposrednih okolnosti i prikazanog svijeta, logi\u010dno bi bilo o\u010dekivati da \u0107e medijalizirani modeli izgubiti bitku s realno\u0161\u0107u. \u0160to se me\u0111utim zbiva kada se radi o uvjerenjima koje realnost ne mo\u017ee pore\u0107i, odnosno onima koji su na izvjestan na\u010din nedokazivi dokle god je pojedinac \u017eiv, poput mita o „pravoj“ ljubavi, mita o uspjehu zato \u0161to je netko „dovoljno jako vjerovao“, mita da \u0107e nai\u0107i „dobra vila“ ili „princ“ ili druga vrsta „pomo\u0107nika“ ili da \u0107e autsajder<\/em>, odjednom, igrom slu\u010daja postati uspje\u0161an, VIP<\/em> i sli\u010dno. Ovi mitovi imaju svoje sna\u017eno upori\u0161te i u arhetipovima kolektivno nesvjesnog, a svoju djelotvornost duguju i vrlo rasprostranjenim mehanizmima obrane kao \u0161to su regresija na infantilne stupnjeve razvoja, povla\u010denje u sanjarenje i ma\u0161tanje, kompenzacija i identifikacija. Medijske slike i sadr\u017eaji imaju mo\u0107 potkrepljenja tih mehanizama, nau\u0161trb principa realnosti, u skladu s izjavom nekog mislioca da je „susret s realno\u0161\u0107u trauma za duh“. Pored toga, nedostatak ili slab dru\u0161tveni \u017eivot jedan je od uzroka opstanka ovih nerealisti\u010dnih i na duge staze neefikasnih uvjerenja. Efekt za\u010daranog kruga iskazuje se u tome \u0161to slab dru\u0161tveni \u017eivot koji mo\u017ee uzrokovati ispunjavanje slobodnoga vremena gledanjem televizije, vodi sve ve\u0107oj usamljenosti.<\/p>\n

               <\/strong><\/p>\n

              Antropomorfizacija<\/strong><\/p>\n

              Potreba za pripadanjem, \u017eelja za dru\u0161tvenim kontaktom i komunikacijom nalaze se me\u0111u osnovnim ljudskim potrebama bez \u010dijeg zadovoljenja nije mogu\u0107e zamisliti psihi\u010dki zdravu osobu. Epley, Waytz i Cacioppo (Epley et al., 2007: 875) pokazali su da je glavna determinanta antropomorfizacije likova iz serija upravo \u017eelja za dru\u0161tvenim kontaktom te da antropomorfizacija poma\u017ee da se likovi do\u017eive kao realni i da pru\u017ee dru\u0161tveni komfor na sli\u010dan na\u010din kao da se radi o stvarnim osobama. Tijekom eksperimenata uo\u010deno je da se odre\u0111eni ljudi za likove vezuju toliko i na takav na\u010din da njihova „prisutnost“ mo\u017ee pobuditi isti psiholo\u0161ki fenomen kao prisutnost stvarnih prijatelja, ali samo ako se lik do\u017eivljava kao realan i ako je me\u0111u omiljenima (Gardner i Knowles, 2008: 159). Ako je \u017eelja za dru\u0161tvenim kontaktom pokreta\u010d procesa antropomorfizacije, onda je vjerojatnije da \u0107e usamljeni ljudi pribjegavati medijima, \u0161to dodatno umanjuje vjerojatnost da \u0107e provoditi vrijeme s prijateljima, \u0161to ih dalje okre\u0107e televiziji i tako u krug, pa stoga nije \u010dudno kada se primijeti izvjesna ovisnost o televizijskim serijama \u2013 bilo da se radi o prilago\u0111avanju dnevnih obaveza programu ili o provo\u0111enju \u010ditavih dana ispred kompjutera gledaju\u0107i epizodu za epizodom omiljenih serija. Dodatno, omiljeni televizijski programi ne samo da u odre\u0111enoj mjeri zadovoljavaju potrebu za pripadanjem i umanjuju osje\u0107aj usamljenosti, ve\u0107 i zna\u010dajno utje\u010du na pove\u0107anje samopouzdanja (Derrick et al., 2009: 355). <\/p>\n

              Istra\u017eivanja su pokazala da je suprotno to\u010dno za one koji \u010desto \u010ditaju<\/em> fikciju \u2013 iako je \u010ditanje aktivnost koja se (naj\u010de\u0161\u0107e) obavlja u samo\u0107i, redoviti i marljivi \u010ditatelji nisu usamljeniji od onih koji prijavljuju manji stupanj izlo\u017eenosti ovoj vrsti umjetnosti. Naime, kada su kontrolirali dru\u0161tvenost, empatiju i druge relevantne crte osobnosti, znanstvenici su dokazali da \u010ditanje fikcije zapravo utje\u010de na bolje razumijevanje dru\u0161tvenih odnosa i na razvijanje empatije (Mar et al., 2009: 409). Jo\u0161 uvijek postoje samo hipoteze u vezi s ovom razlikom, ali ne i zadovoljavaju\u0107a obja\u0161njenja. Radi li se o razlici u tipu narativa ili mo\u017eda u situaciji u kojoj se pristupa fikciji? Utje\u010du li motivi za okretanje fikciji na njenu percepciju i asimilaciju u kognitivne sheme recipijenata? Radi li se mo\u017eda o utjecaju televizije kao medija koji vodi ve\u0107oj pasivnosti? Ili o brzini i ritmu kojim do\u017eivljaj fikcije te\u010de?<\/a>[106<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Katherine Hayles naprimjer suprotstavlja hiperpa\u017enju (lebde\u0107u pa\u017enju<\/em>) dubokoj pa\u017enji koju opisuje kao obuzetost jednim predmetom, odnosno sadr\u017eajem u duljem trajanju, kao \u0161to je \u010ditanje knjige (Hayles, 2007). Usredoto\u010dena, kontinuirana, monocentri\u010dna pa\u017enja omogu\u0107uje udubljivanje, kontemplaciju, introspekciju, uo\u010davanje nijansi, razli\u010ditih slojeva, dimenzija i zna\u010denja pojava. Bernard Stiegler (Stiegler, 2010) tako\u0111er upozorava na psihosocijalne i kulturne opasnosti neurolo\u0161ke transformacije koju proizvode numeri\u010dki i audiovizualni sadr\u017eaji. Recepcija tih sadr\u017eaja poti\u010de i razvija kod subjekta druga\u010diji kognitivni stav u odnosu na duboku pa\u017enju, mobiliziranu tijekom linearnog \u010ditanja neke knjige. Prva je razlika u tome \u0161to radnjom \u010ditanja upravlja sam \u010ditatelj, dok je audiovizualna recepcija pod\u010dinjena vremenu aparata projekcije. Iz toga proizlazi da je vrijeme \u010ditanja, na\u010delno „suvereno“ vrijeme, vrijeme koje pripada subjektu, vrijeme ispitivanja i opservacije, stvaranja vlastitih asocijacija, oslu\u0161kivanja odjeka \u010ditanog u sebi, vlastitog bila, ritma i frekvencija, unutarnjih rezonanci i razumijevanja. U linearnom \u010ditanju, pa\u017enja vlada predmetom, i onda kada se u snovitom i ma\u0161tovitom nadovezivanju naizgled udaljava od njega. Nasuprot tome, audiovizualna predstava ima prvenstveno efekt kaptiranja vremena i ritma svijesti gledatelja i tendenciju da ga pasivno uvu\u010de u svoj tok<\/em>.<\/p>\n

              Jednostavnije re\u010deno, kada gledamo televiziju na\u0161e unutarnje vrijeme u ve\u0107oj je mjeri pod\u010dinjeno vremenu narativa nego \u0161to je slu\u010daj s \u010ditanjem. Knjiga kao medij dozvoljava da recipijent odre\u0111uje ritam prijema, vra\u0107anje na prethodne stranice, prekid \u010ditanja da bi se obradio dojam itd. Iako danas zahvaljuju\u0107i internetu ljudi, a posebno mladi, prate televizijske serije preko kompjutera, \u010dini se da glad bilo za razrje\u0161enjem radnje bilo za u\u017eivanjem i emocijama koje gledanje izaziva, ne pobu\u0111uje istu vrstu ili kognitivne procese iste ja\u010dine niti pokre\u0107e dovoljno jake misaone i asocijativne procese koji bi rezultirali prekidanjem gledanja, vra\u0107anjem na prethodne scene radi boljeg razumijevanja. Napokon, pisac otkriva meandre unutarnjih stanja (misli, osje\u0107aja) likova. Jasno je dakle da sama priroda audiovizualnih medija u odnosu na knjigu utje\u010de na prijem sadr\u017eaja.<\/p>\n

              S jedne strane, za razumijevanje literarne fikcije koriste se druga\u010diji kognitivni procesi, izme\u0111u ostalog i zato \u0161to literarni narativ pru\u017ea manje vanjskih poticaja od dinami\u010dnog audiovizualnog, s druge strane sadr\u017eaj<\/em> fikcije igra va\u017enu ulogu bez obzira na medij pa se u prijemu mogu mo\u017eda na\u0107i zna\u010dajne sli\u010dnosti izme\u0111u lake fikcije, naprimjer romansi i popularnih lakih filmova, kao i izme\u0111u kompleksnih filmskih djela i pisanih remek-djela. Treba uzeti u obzir to da su u literarnoj fikciji doga\u0111aji predstavljeni simboli\u010dki (jezikom) dok su u drugim formama reprezentirani (slikama i zvukovima), tako da \u010ditatelji mo\u017eda imaju ve\u0107u kontrolu nad emocionalnom distancom od gledatelja (Cupchik, 2002: 178). Ipak, neka druga istra\u017eivanja pokazuju da se ljudi mogu podjednako udubiti u tekstualnu i u filmsku verziju narativa te da kognitivno sudjelovanje mo\u017ee biti ekvivalentno (Green et al., 2008: 512). U tom slu\u010daju, vjerujemo da je presudna sli\u010dnost u razini kvalitete sadr\u017eaja i forme jednog i drugog narativa.<\/p>\n

              Kona\u010dno, ne treba zanemariti ni to da trud i patnja izgledaju lak\u0161i kada ih pro\u017eivljava netko drugi posebno kada se radi o filmskom ili serijskom liku pa \u0107e tako mnogima koji pasivno (naj\u010de\u0161\u0107e u polule\u017ee\u0107em polo\u017eaju) konzumiraju najrazli\u010ditije sadr\u017eaje, izgledati lak\u0161e da se uspnu uz Mount Everest, nego da naprimjer ustanu i odu do trgovine ili izvr\u0161e neki drugi zadatak. Iako to ne\u0107e biti osnovna tema na\u0161eg rada, mora se ukazati na kontekst u kojemu dolazi do prijema sadr\u017eaja, kao i na dru\u0161tveni karakter, dru\u0161tvene okolnosti u krajnjem slu\u010daju. Prvenstveno mislimo na vrijednosti koje su priznate u dru\u0161tvu, na pona\u0161anja koja se poti\u010du \u2212 konzumentska, politi\u010dki pasivna, i generalno pasivno-receptivna \u2212 kao i na realne mogu\u0107nosti i na\u010dine napredovanja na dru\u0161tvenoj ljestvici.<\/p>\n

              Socijalna kognitivna teorija ili teorija socijalnog u\u010denja (Bandura) nagla\u0161ava utjecaj na pona\u0161anje, prvenstveno opona\u0161anjem likova s kojima se recipijent identificira ili koji mu slu\u017ee kao uzor, a \u010dija pona\u0161anja u odre\u0111enom kontekstu, makar to bio i fikcionalni narativ, bivaju nagra\u0111ena. Uzori naravno mogu biti medijske osobe, a lekcija „kako preko no\u0107i postati poznat i bogat“. Osobe te\u017ee uzimati kao model pona\u0161anje povezano sa statusnim simbolima obo\u017eavanih uzora (Grube, 1993: 64). Utjecaj je ja\u010di na one gledatelje koji portretirano do\u017eivljavaju kao realno (Pouliot, Cowen, 2007: 242), dijelom zahvaljuju\u0107i identifikaciji s likom (Cohen, 2001: 245), procesu koji omogu\u0107ava percepciju pona\u0161anja i modeliranje kako pona\u0161anja tako i stavova.<\/p>\n

              Televizijski program uglavnom nudi sliku dokolice. Bilo da se radi o serijama, posebno sitcomima<\/em>, bilo da se radi o televizijskim emisijama, rad se prikazuje kao sporedan, relativno lak ili \u010dak i zabavan. \u017divotno iskustvo mladih, studenata i nezaposlenih koji jo\u0161 nisu dobili prvi posao ne osigurava suprotne primjere medijskim predstavama o poslu ili o roditeljstvu. Slika \u017eivota koja je predstavljena, iako obiluje kriminalom, istovremeno vodi u\u010dvr\u0161\u0107ivanju prirodne sklonosti ljudi da \u017eivot do\u017eivljavaju kao pravedan, kao i o\u010dekivanju sretnog razrje\u0161enja problemati\u010dne situacije. <\/p>\n

              Junaci kriminalnih filmova i serija ne \u017eive lak \u017eivot bez napora, ali je on svakako uzbudljiviji, ispunjen misijom i svrhom i, naravno oni gotovo uvijek pobje\u0111uju. Iscrpljenost, strah, nepovjerenje, konstantan oprez i sli\u010dna mu\u010dna stanja u ovim su narativima rijetko prisutni, u mjeri dovoljnoj da prika\u017eu stvarnost takve profesije. Mo\u017eda, u mjeri u kojoj vidi slike za njega idealnog svijeta ili elemente idealnog ja, svijet filma, makar bio spojen s najgorim u\u017easima, postaje za recipijenta ljep\u0161i, a \u017eivot u njemu lak\u0161i. <\/p>\n

              Ranije spomenuta teorija kultiviranja dobila je nova tuma\u010denja i relevantne dokaze, ali tek kada je razmatran utjecaj odre\u0111enih sadr\u017eaja a ne televizijskog programa kao cjeline. Naprimjer, oni koji vi\u0161e gledaju vijesti upla\u0161eniji su i smatraju da je kriminal prisutniji, neovisno o socioekonomskom kontekstu i ostalim relevantnim faktorima (Romer et al., 2003: 85). Adolescenti koji gledaju dosta romanti\u010dnih komedija bit \u0107e skloniji tuma\u010diti realne situacije oslanjaju\u0107i se na mnogo puta primljene romanti\u010dne konstrukte. <\/p>\n

               <\/p>\n

              Romanti\u010dna ljubav<\/strong><\/p>\n

              Iako je gledanje televizije generalno povezano sa smanjenjem idealisti\u010dnih o\u010dekivanja od braka, gledanje romanti\u010dnih programa zapravo poja\u010dava ova o\u010dekivanja, koja sna\u017eno koreliraju s namjerom da se recipijent vjen\u010da (Segrin, Nabi, 2002: 247). Jedan je od tipi\u010dnih primjera predstava o romanti\u010dnoj ljubavi. Narativ, bilo da se radi o televizijskom, literarnom ili filmskom, po\u010dev\u0161i od dje\u010djih do onih za odrasle, nudi pri\u010du o pronala\u017eenju prave ljubavi koja se naj\u010de\u0161\u0107e zadr\u017eava na nivou zaljubljenosti. Intenzivni osje\u0107aji, komplementarnost ili poklapanje, znatno su prisutniji nego svijest o kompromisu i odricanju. Prikazana je faza idealizacije partnera, faza strasti i zaljubljenosti. Istra\u017eivanja su ukazala na vezu izme\u0111u gledanja romanti\u010dnih programa (romanti\u010dnih komedija, serija) i „idealisti\u010dkih o\u010dekivanja u vezi s brakom“ (Segrin, Nabi, 2002: 247). \u010cak se i parovi u braku koriste televizijskim programom kao vodi\u010dem za pona\u0161anje (Signorielli, Morgan, 2001: 344).<\/p>\n

              Interesantno je razmatrati romanti\u010dne medijske sadr\u017eaje u kontekstu sve \u010de\u0161\u0107ih razvoda, sve kasnijeg stupanja u brak, sve kra\u0107ih ljubavnih veza. Istra\u017eiva\u010di su uo\u010dili da ljudi tra\u017ee romanti\u010dne sadr\u017eaje jer u\u017eivaju u ideji o vezi koja uspijeva usprkos svim preprekama (Galician, 2004: 93). Ovi sadr\u017eaji pokazuju da nema granica u manifestiranju ljubavi pa tako prenose optimizam. Drugi autori (Wood et al., 2002: 403) smatraju da adolescenti koji biraju ove sadr\u017eaje u potrazi za lekcijama o tome kako funkcioniraju romanti\u010dne veze, \u0161to vrijedi kako za filmove i serije tako i za reality<\/em> programe s temom romanti\u010dnih veza (dating<\/em>), vole ljubav, a nesvjesni su te\u017eine prilago\u0111avanja i kompromisa. <\/p>\n

              Analiza sadr\u017eaja 40 najuspje\u0161nijih romanti\u010dnih komedija ukazala je na kodiranje preko 100 romanti\u010dnih konstrukata (Johnson, Holmes, 2009: 352) kao \u0161to su: ljubav na prvi pogled, jedna srodna du\u0161a, ljubav sve pobje\u0111uje. Istra\u017eivanja su pokazala da \u010desto gledanje romanti\u010dnih filmova i serija vodi nerealisti\u010dnim vjerovanjima u tzv. romanti\u010dne ideale, premda i u stavove koji mogu voditi uspjehu veze poput: partneri bi trebali otvoreno razgovarati o svemu i znati \u0161to onaj drugi osje\u0107a (Segrin, Nabi, 2002: 249).<\/p>\n

              Romanti\u010dna vjerovanja mogu voditi negativnim rezultatima: naprimjer netko tko vjeruje da postoji za njega predodre\u0111ena srodna du\u0161a \u2212 a pokazalo se da je to slu\u010daj s mladim gledateljima romanti\u010dnih sadr\u017eaja (Holmes, 2007: 3) \u2013 prekinut \u0107e vezu ako sve savr\u0161eno ne funkcionira. Zatim \u0107e razlike izme\u0111u idealnog partnera kakav postoji „samo u filmovima“ i realnog ugroziti odnos ako postoji vjerovanje da idealni partner zaista postoji. <\/p>\n

              Iako su u ve\u0107ini romanti\u010dnih filmova pred romanti\u010dne partnere postavljene prepreke, znatno su ja\u010di od ovih izazova nagla\u0161eni ideali (prepreke su i unesene da bi se pokazala snaga ideala) \u2013 istra\u017eiva\u010di nakon analize sadr\u017eaja uglavnom zaklju\u010duju da je ja\u010danje romanti\u010dnih ideala zapravo poruka. Ideali se nagra\u0111uju, a izazovi, odnosno prepreke ka\u017enjavaju. Naprimjer, uspje\u0161na \u017eena i siroma\u0161an, neambiciozan mu\u0161karac: \u017eena ga odbacuje iako ga „voli“, me\u0111utim, oni nadilaze prepreke ne samo razli\u010ditoga ekonomskog statusa ve\u0107 i razli\u010ditog karaktera i zavr\u0161avaju zajedno. Lekcija je jasna, budu\u0107i da ostatak njihovog \u017eivota i svakodnevne nesuglasice ne bivaju prikazani. Uloga je izazova prvenstveno da pokrenu radnju, uvedu tenziju i konflikt u pri\u010du, a ne da postave ozbiljna pitanja, jo\u0161 manje da oda\u0161ilju poruke suprotne idealiziranim romanti\u010dnim. <\/p>\n

              Sklonost prema ovim konstruktima jo\u0161 je jasnija kada se uzme u obzir da ljudi \u010desto gledaju romanti\u010dne sadr\u017eaje upravo da bi u\u010dili o vezama (Zurbriggen, Morgan, 2006: 4), \u0161to dalje vodi ve\u0107em uklju\u010divanju u sadr\u017eaj, u\u017eivljavanju sa sadr\u017eajem (Diddi, LaRose, 2006: 193; Namsu et al., 2009: 73). Faktor motivacije za gledanje mo\u017eda je i va\u017eniji od koli\u010dine odgledanog narativa (Hefner, Wilson, 2013: 161). <\/p>\n

               <\/p>\n

              Super-\u017eena<\/strong><\/p>\n

              \n Jasno je da mediji, iako sna\u017eno sudjeluju u dru\u0161tvenoj konstrukciji, tako\u0111er i oslikavaju ve\u0107 postoje\u0107e dru\u0161tvo, njegove norme i vrijednosti. Jedna je od opasnosti koja vreba adolescentice slika „super-\u017eene“.<\/a>[107<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U televizijskom programu ona mo\u017ee posti\u0107i sve, iako joj nije uvijek lako. Naj\u010de\u0161\u0107e se ova tema problematizira tako \u0161to jedno od djece ili suprug upada u nevolju koju „super-\u017eena“, zaokupljena karijerom, ne primje\u0107uje, ali se zatim situacija razrje\u0161ava tako \u0161to ona shvati da treba vi\u0161e pozornosti posvetiti obitelji umjesto da \u010desto radi prekovremeno. Naravno, u ve\u0107ini slu\u010dajeva ona sve vrijeme izgleda savr\u0161eno i rijetko pati od raznih simptoma povezanih sa stresom. I naravno, uspijeva odr\u017eati sve loptice u zraku: \u00a0i obitelj, i karijeru, i izgled, i seksepil, i svoje psihi\u010dko zdravlje. Iako (mo\u017eda) ima \u017eena koje ovo mogu posti\u0107i, svakako se ne radi o prosje\u010dnoj \u017eeni. Smatramo da je ovaj model mo\u017eda jo\u0161 opasniji od modela „savr\u0161enoga“ fizi\u010dkog izgleda jer je te\u017ee uo\u010diti dovoljno primjera koji opovrgavaju model „super-\u017eene“. Naime, prosje\u010dna adolescentica ili mlada odrasla \u017eena rijetko je okru\u017eena izuzetno ambicioznim, uspje\u0161nim \u017eenama, a jo\u0161 rje\u0111e ima uvid u njihovu intimu. One koje poku\u0161avaju odaslati sliku uspje\u0161ne \u017eene naj\u010de\u0161\u0107e usvajaju i „mu\u0161ki“ princip \u010dvrsto\u0107e, ne razgovaraju o onome \u0161to ih mu\u010di da ne bi otkrile svoje slabosti (potisnute „\u017eenske“ osobine). Dakle, djevojke su stavljene pred izbor ili\u2013ili, iako im se \u010dini da imaju opciju da postignu „sve“. Film „Ne znam kako uspijeva“ odli\u010dan je primjer modela „super-\u017eene“, iako ga upravo i problematizira.<\/p>\n

              Problematika je filma uskla\u0111ivanje poslovnog i obiteljskog \u017eivota. Ipak, pravi problem nastaje tek kada „savr\u0161enstvo“ prestaje biti opcija jer zaposlena \u017eena i majka dvoje djece dobiva priliku raditi na novom velikom projektu koji zahtijeva dodatne sate rada i konstantno putovanje. Osnovni je problem kako rasporediti vrijeme. Potpuno se zanemaruju posljedice nedostatka sna, konstantan stres, napetost. \u017divjeti u takvom ritmu za prosje\u010dnu je osobu nemogu\u0107e, ako ne iz psihi\u010dkih, onda iz biolo\u0161kih, fizi\u010dkih razloga. Osim kumulativnih efekata stresa, pad koncentracije i imuniteta morali bi uslijediti u roku od nekoliko tjedana. Budu\u0107i da ljudi nisu strojevi, emotivna rastrzanost i stres prosje\u010dnoj bi osobi svakako umanjili „funkcionalnost“. Iako se u filmu analiziraju \u017eivotne vrijednosti koje se podrazumijevaju u poslovnom svijetu (uspjeh i posao prije obitelji), kao i razlike izme\u0111u zahtjeva koji se postavljaju pred mu\u0161karce i \u017eene, „super-\u017eena“ tijekom cijelog filma ipak funkcionira, „ide naprijed“. Je li to ono \u0161to se o\u010dekuje od ljudi uop\u0107e, a posebno od zaposlenih majki? Kako bi majka koja radi „samo“ osam sati dnevno i ima dvoje djece mogla imati izgovor za nedovoljnu prisutnost u \u017eivotu svoje djece ili za nesavr\u0161enu koncentraciju na poslu? Pritom, ne treba ni nagla\u0161avati da je izgled junakinje u ovakvim pri\u010dama vrlo blizu savr\u0161enstva: osim pomalo neuredne frizure (\u0161to je uspijeva u\u010diniti jo\u0161 ljep\u0161om i privla\u010dnijom) i jedne mrlje na odje\u0107i. <\/p>\n

              Na primjeru serije „Seks i grad“ tako\u0111er se mo\u017ee uo\u010diti nerealnost ponu\u0111enog modela svijeta. Pored toga \u0161to se uglavnom prikazuje dokolica \u010detiri \u017eenska lika koja imaju karijere, glavni lik Carrie, kolumnistica je koja mo\u017ee sebi priu\u0161titi najam stana na Manhattanu, puno slobodnog vremena u radom opsjednutoj Americi, izlaske, dru\u017eenja, ru\u010dkove i ve\u010dere, dizajniranu odje\u0107u i cipele, uzbudljive seksualne avanture i romanse. Vjerojatno je jedina kojoj tako ne\u0161to polazi za rukom. Zamislimo na trenutak kako prikaz takvog \u017eivota mo\u017ee utjecati na opredjeljenje za sli\u010dan \u017eivotni stil i kakvo razo\u010daranje \u010deka osobu koja o\u010dekuje takav \u017eivot. S prodorom reality<\/em> emisija situacija postaje jo\u0161 gora jer se otklon smanjuje, ja\u010de je vjerovanje da se radi o pravom \u017eivotu realne osobe. <\/p>\n

              Istra\u017eivanje provedeno s u\u010denicima osnovnih \u0161kola pokazalo je da oni koji vi\u0161e gledaju televiziju \u010de\u0161\u0107e te\u017ee poslovima koji podrazumijevaju glamur i profesionalne stereotipe prikazane na televiziji (Wright et al., 1995: 1708), zanemaruju\u0107i negativne aspekte povezane s profesijama poput medicinskog osoblja ili policajaca koji su \u010desto zastupljeni u filmovima i serijama. <\/p>\n

              Postoje naravno i uvjerenja koja mogu voditi konstruktivnom pona\u0161anju, ali i razo\u010daranju u vlastitu \u017eivotnu situaciju ovisno o pristupu. Analiza sadr\u017eaja udarnih televizijskih termina u SAD-u 1980. godine pokazala je da su naj\u010de\u0161\u0107e prikazane interakcije u obitelji pozitivne i konstruktivne poput pokazivanja brige, strpljenja i ljubavi (Greenberg et al., 1980: 153). Utjecaj ovih konstrukata dokazan je kod djece koja su bila izlo\u017eena obiteljski orijentiranim televizijskim programima (\u010dak i kada su kontrolirane demografske varijable i ukupno vrijeme provedeno pred televizorom): ona su vjerovala da se u pravim obiteljima redovito prakticiraju afilijativna pona\u0161anja kao \u0161to su podr\u0161ka i suglasnost (Buerkel-Rothfuss et al., 1982: 191). U tim serijama i filmovima, roditelji, i kada su umorni i pod velikim stresom, ne iskazuju nervozu prema deci. Naravno, uz to je ku\u0107a uvijek savr\u0161eno \u010dista i uredna! I djeca i odrasli \u010de\u0161\u0107e \u0107e obra\u0107ati pozornost i biti skloni imitirati modele koje smatraju privla\u010dnim (Bandura et al., 1963: 601). <\/p>\n

              Druga istra\u017eivanja pokazuju da televizija kultivira materijalizam (Shrum et al., 2005: 473) te da uslijed pove\u0107anja nivoa materijalnih aspiracija ima negativan indirektan efekt na zadovoljstvo \u017eivotom (Bruni, Stanca, 2005: 16). <\/p>\n

               <\/p>\n

              Katarza ili eskapizam<\/strong><\/p>\n

              Va\u017eno je uo\u010diti da je ljudski um ponekad nezainteresiran za razliku izme\u0111u onoga \u0161to vjeruje da je realno i onoga \u0161to izgleda realno ili je tako zami\u0161ljeno, \u0161to je vidljivo u zadovoljstvu ma\u0161tanja, ali i u strahu da se stupi na staklenu podlogu kada se ispod nas nalazi provalija.<\/a>[108<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Ma\u0161ta je korisna zamjena za pravo zadovoljstvo kada je ono previ\u0161e rizi\u010dno, nedostupno ili zahtjeva previ\u0161e napora, a postaje kontraproduktivna kada buja na tlu potiskivanja i poricanja unutarnje (vlastitih sposobnosti, mogu\u0107nosti) i vanjske stvarnosti. \u010cesto kori\u0161ten poziv onih koji su uspjeli u svom poslu: „Vjerujte u svoje snove“, „Slijedite svoje \u017eelje i snove do kraja“, ili „Vjerujte u sebe“, uzet kao krilatica, istrgnut iz slo\u017eenog tkanja realnosti, opasan je za mlade ljude s nedovoljnim \u017eivotnim iskustvom i neformiranim identitetom. U istom je duhu i popularna literatura o presudnom utjecaju pozitivnog mi\u0161ljenja na oblikovanje stvarnosti, \u010dime se samo podr\u017eavaju infantilno-magijske te\u017enje obilno ve\u0107 prisutne u mnogim medijskim sadr\u017eajima.\u00a0 <\/p>\n

              Jasno je da u siroma\u0161noj Srbiji gdje je skoro polovica stanovni\u0161tva na rubu bijede, \u017eivoti vi\u0161e srednje klase izgledaju daleko lak\u0161i jer se likovi suo\u010davaju s druga\u010dijim problemima, a gledatelji o\u010dekuju da \u0107e na kraju epizode ili filma neki od tih problema biti rije\u0161eni, \u0161to se i zbiva, dok problemi gledatelja traju godinama bez jasne naznake da \u0107e ikada biti rije\u0161eni. Likovi uglavnom idu prema nekom cilju, i bez obzira na prepreke na njihovom putu, uglavnom tamo i sti\u017eu. Ta je situacija svakako jednostavnija od \u017eivota koji podrazumijeva mno\u0161tvo neodre\u0111enosti, nejasne ciljeve od kojih mnogi ne budu ostvareni, razna skretanja s puta, kompleksnija razmi\u0161ljanja. Dovoljno je samo zamisliti dan prosje\u010dne osobe sa svim njenim mislima, unutarnjim nepovezanim govorom, ispresijecan sitnim nedoumicama, odlukama, obavezama, nebitnim razgovorima, zapo\u010detim i nedovr\u0161enim poslovima, itd. Umjetnost i jest uno\u0161enje reda (kozmosa)<\/a>[109<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> u kaos, njegovo uobli\u010davanje i osmi\u0161ljavanje. Me\u0111utim, umjetnost ne potiskuje, ne pori\u010de i ne prikriva, ve\u0107 sublimira strahove, bol, patnju, nesigurnost, mu\u010dninu, te\u0161ke emocije, osje\u0107aje besmisla, izazivaju\u0107i katarzu, i kod umjetnika i kod recipijenata. U katarzi, kao \u0161to je poznato, dolazi ujedno do realizacije i pra\u017enjenja emocija. Uvjet je za katarzu suo\u010davanje s istinom, strahotom, apsurdom bi\u0107a i postojanja jer tek to suo\u010davanje omogu\u0107ava nadila\u017eenje duhom i smislom. Prema Melanie Klein, estetsko u\u017eivanje publike mo\u017ee se objasniti identificiranjem s do\u017eivljajem razaranja i nadokna\u0111ivanja, nadila\u017eenja u rekreiranju depresivnih do\u017eivljaja. Preko umjetni\u010dkog djela koje slu\u017ei kao sredstvo \u017ealjenja, i umjetnik i publika ponovno do\u017eivljavaju i ubla\u017eavaju svoju depresiju (Klein, 1963: 13). Upravo u tome le\u017ei su\u0161tinska razlika izme\u0111u umjetnosti (literarne, dramske, kazali\u0161ne, filmske) i ve\u0107ine medijskih programa i sadr\u017eaja (komercijalnih, popularnih, zabavnih, sentimentalnih, akcijskih serija i filmova, reality<\/em> i talk show<\/em> emisija, itd.). Umjetnost ne prikriva istinu, ve\u0107 je razotkriva i nadilazi duhom, smislom, ljepotom, harmonijom. Ona suo\u010dava, konfrontira, potresa i ozaruje, dok neumjetni\u010dki medijski prikazi skrivaju, zamagljuju, la\u017eno predstavljaju i potkrepljuju eskapisti\u010dki odnos prema \u017eivotu.<\/p>\n

              Eskapizam je obrana od osobne neostvarenosti i nezadovoljstva vlastitim \u017eivotom. Razmatraju\u0107i varijablu publike, istra\u017eiva\u010di su do\u0161li do zaklju\u010dka da ljudi koji su manje zadovoljni vlastitim \u017eivotom vi\u0161e gledaju televiziju (Robinson, Martin, 2008: 569). Gledanje televizije pru\u017ea dostupno, neposredno, kratkotrajno zadovoljstvo po cijenu dugotrajnog. \u010cak i kad se statisti\u010dki kontroliraju primanja, godine i obrazovanje, ljudi koji nisu sretni gledaju televiziju 20% vi\u0161e od onih koji su ocijenjeni kao sretni. Iako su ljudi mahom svjesni da je televizija gubljenje vremena i da uop\u0107e ne pru\u017ea maksimalno zadovoljstvo, zavaravaju se mislima poput: „Ali ova epizoda je bila ba\u0161 dobra.“ <\/p>\n

              Likovi u fikciji obi\u010dno su duhovitiji i\/ili pametniji nego ljudi iz na\u0161ega svakodnevnog okru\u017eenja, njihove avanture su interesantnije. U realnom \u017eivotu vrijeme \u010desto prolazi bez va\u017enih ili uzbudljivih zbivanja. James Clive definirao je fikciju kao „\u017eivot s izostavljenim dosadnim dijelovima.“<\/a>[110<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Televizija prikazuje \u017eivot s konstantno pritisnutom tipkom za ubrzano prikazivanje unaprijed (fast-forward<\/em>). Brzo smjenjivanje slika, doga\u0111aja i zvukova izuzetno je stimulativno i interesantno, ali se radi o neprirodnoj razini stimulacije. Sumnja se da televizija mo\u017ee korumpirati sustav nagra\u0111ivanja kod djece jer previ\u0161e nagra\u0111uje posve\u0107enu koli\u010dinu pa\u017enje. Najvjerojatnije se radi o osloba\u0111anju dopamina tijekom gledanja televizije, a poreme\u0107aj pa\u017enje povezan je s nedovoljnim lu\u010denjem dopamina (Sigman, 2007: 12-13). \u010cak je i kod starijih \u017eena koje gledaju serije i talk show<\/em> emisije uo\u010dena veza sa zna\u010dajnim kognitivnim poreme\u0107ajima \u2013 uklju\u010duju\u0107i pa\u017enju, pam\u0107enje i psihomotornu brzinu (Fogel, Carlson, 2006: 226). Prebacivanje s kanala na kanal, ili neprekidna smjena u okviru jednog kanala informativnog programa s blokovima reklama, epizodama serija i drugim emisijama, vodi rasipanju i fragmentaciji pa\u017enje, samim tim i do\u017eivljaja. Kada su na\u0161a pa\u017enja, svijest i njen ritam i trajanje, pod\u010dinjeni tehnolo\u0161kom vremenu i njegovim sekvencama ugra\u0111enim u sam medij, mi ne stvaramo svoje, jedinstvene, bogate i razvedene asocijativne putanje koje produbljuju i oboga\u0107uju na\u0161e do\u017eivljaje, \u010duvstva i iskustva. Na\u0161i kognitivni i s njima povezani emocionalni tokovi koji \u010dine na\u0161u neponovljivu, autenti\u010dnu, originalnu jezgru, nisu aktivirani.\u00a0 <\/p>\n

              \u00a0U potrazi za sve ve\u0107im rejtingom, brojno\u0161\u0107u i sve br\u017eom smjenjivo\u0161\u0107u raznorodnih sadr\u017eaja, televizija sudjeluje u hiperstimulaciji gledatelja, koja samo naizgled paradoksalno, vodi neuklju\u010denosti i pasivnosti. Iskustva iz prve ruke bivaju zamijenjena iskustvima posredovanim televizijom, odnosno tu\u0111om percepcijom realnosti, i upravo zato ja\u010da i postaje neuta\u017eivom glad za sve \u010de\u0161\u0107im i intenzivnijim podra\u017eajima \u2013 u skladu s Frommovom analizom i razlikovanjem jednostavnih ili pasiviziraju\u0107ih i slo\u017eenih ili aktiviraju\u0107ih poticaja (Fromm, 1984). Osim toga, te\u017ee je u audiovizualnom mediju prikazati suptilnije emocije pa prevladavaju monolitne i intenzivne emocije i pona\u0161anja, poput mr\u017enje, nasilja, histerije, zaljubljenosti, strasti, ljubomore, straha, \u0161to vodi simplificiranju i polarizaciji slike \u017eivota. <\/p>\n

               <\/p>\n

              Empatija<\/strong><\/p>\n

              Kako do empatije dolazi tako \u0161to osoba prvo u\u010di prepoznati \u0161to osje\u0107a, a tek zatim, oslanjaju\u0107i se na vlastita iskustva, u\u010di prepoznati tu\u0111e osje\u0107aje (Morrison, Jason, 2004: 69), jasno je da ja\u010dina i preciznost empatije ovise o prethodnom iskustvu (Hodges et al., 2010: 398). Netko tko se naprimjer nikada nije bavio ritmi\u010dkom gimnastikom, ne mo\u017ee nikako u potpunosti razumjeti \u0161to to\u010dno osje\u0107a djevojka koja se trenutno nalazi na parteru i izvodi odre\u0111enu vje\u017ebu. Dobro izvedena vje\u017eba laiku \u0107e izgledati mnogo lak\u0161a nego \u0161to zaista jest. Netko tko se nikada nije profesionalno bavio sportom, te\u0161ko \u0107e shvatiti koliko je samodiscipline potrebno da se ustaje u zoru kako bi se i\u0161lo na trening sa spoznajom da \u0107e se poslije cijeloga napornog dana, umoran, ponovno vratiti u dvoranu. Me\u0111utim, uz dovoljno koncentracije, ma\u0161te i asocijativnosti recipijent se mo\u017ee na relativno stereotipan na\u010din u\u017eivjeti u lik. Da bi se ovi uvjeti ispunili, neophodni su odre\u0111eni „okida\u010di“ u narativu. Upravo je u njima razlika izme\u0111u kvalitetnog i nekvalitetnog narativa, ali i izme\u0111u audiovizualnog i literarnog teksta. Naime, kako knjiga podrazumijeva simboli\u010dko izra\u017eavanje, pisac mora posezati za poznatim, \u010destim iskustvima da bi prikazao ono nesvakida\u0161nje i tako upravo pokrenuti neophodnu asocijativnost i ma\u0161tu. S druge strane, iako se i audiovizualni narativ, posebno ako se radi o visokoj umjetnosti, koristi simbolima kao sredstvima, on se ipak prvenstveno oslanja na reprezentaciju stvarnosti i mnogo toga podrazumijeva jer je vidljivo, odnosno mo\u017ee se i \u010duti. Upravo je takav previd \u010dest u serijama i u filmovima za televiziju koji zadr\u017eavaju gledatelje brzim ritmom smjenjivanja scena, osrednjom glumom i re\u017eijom, dijalozima koji nisu dovoljno jaki i ne pokre\u0107u spomenute procese neophodne za empatiju i punu identifikaciju. Cilj im nije pokretanje osobnoga kognitivnog i emocionalnog anga\u017emana ve\u0107 opu\u0161tanje i zabava.<\/p>\n

              Parcijalna identifikacija ostvaruje se prvenstveno u odnosu na ve\u0107 do\u017eivljene situacije i emocije s jedne strane, i na idealizirane situacije i kvalitete koji \u010dine elemente ideal-ja recipijenta. Naprimjer, gledaju\u0107i \u00a0kriminalisti\u010dku seriju netko \u0107e biti fasciniran ingeniozno\u0161\u0107u likova, sudjelovat \u0107e u kognitivnom zadatku otkrivanja istine, emotivno \u0107e reagirati napeto\u0161\u0107u, uzbu\u0111enjem u vezi s razrje\u0161enjem koje slijedi, ali \u0107e u znatno manjoj mjeri „osje\u0107ati“ umor, strah od osvete, odgovornost, razne ometaju\u0107e faktore i fiziolo\u0161ke i psihi\u010dke „detalje“ koji ote\u017eavaju svakodnevni \u017eivot. Kada su promatra\u010di iskusili iste \u017eivotne doga\u0111aje kao i promatrani, oni izra\u017eavaju ja\u010du empati\u010dnu zabrinutost i ve\u0107e razumijevanje. Me\u0111utim, \u010dak i iskustvo ima manji utjecaj na preciznost empatije \u2013 te\u0161ko se poga\u0111aju individualne misli, a \u010de\u0161\u0107e stereotipni stavovi (Hodges et al., 2010: 398).<\/p>\n

              Razvijanje empatije kvalitetnim narativima koji omogu\u0107avaju poistovje\u0107ivanje s likovima koji imaju malo sli\u010dnosti s recipijentom i nalaze se u situacijama o kojima recipijent mo\u017eda nikad nije ni razmi\u0161ljao, a svakako ih nije razumio, vode boga\u0107enju njegovoga unutarnjeg svijeta. Recipijent ulazi u svijet fikcije sa svim svojim karakteristikama, idealom-ja, modelom idealnog svijeta, \u017eivotnim iskustvom i obrazovanjem. Sve navedeno utje\u010de na to \u0161to \u0107e on primijetiti, na \u010demu \u0107e zadr\u017eati svoju pa\u017enju, kako \u0107e protuma\u010diti odre\u0111ene postupke, ho\u0107e li neka situacija pobuditi empatiju (je li on ili netko njemu blizak imao ili mo\u017eda pri\u017eeljkivao sli\u010dna iskustva), ili \u0107e empatiju pobuditi lik (preko odre\u0111enih kategorija). Hipoteza jest da se u slu\u010daju nepostojanja izra\u017eenih sli\u010dnosti ljudi identificiraju s onim likovima koji posjeduju po\u017eeljne i za njih va\u017ene osobine, naprimjer: briljantan um, izuzetan glazbeni talent, sportske sposobnosti, bogatstvo i sli\u010dno. U ve\u0107ini je narativa prikazano i nali\u010dje ovakvih prednosti, naprimjer: neshva\u0107enost, fizi\u010dki hendikep, usamljenost, psihi\u010dki poreme\u0107aj, primoranost na izbor izme\u0111u obitelji i posla. Ipak, \u010dini se da se svijest fokusira na po\u017eeljne osobine kao \u0161to je ja\u010dina duha i ustrajnost a ne patnja. Kada se tuma\u010di „naivnost“ vjerovanja u simplificirane i u velikoj mjeri idealizirane slike \u017eivota na televiziji, treba uzeti u obzir i \u017eelju<\/em> da \u017eivot bude lak, \u017eelju koja \u0107e otkloniti kriti\u010dnost u zna\u010dajnoj mjeri.<\/p>\n

               <\/p>\n

              Zaklju\u010dak<\/strong><\/p>\n

              Da bi imale \u0161to brojniju publiku, televizije \u0107e naravno nuditi gledateljima ono \u0161to \u017eele vidjeti. Ne predvi\u0111aju\u0107i bilo kakve promjene niti ih o\u010dekuju\u0107i, treba ipak konstatirati da televizijski program utje\u010de na percepciju svijeta i samopercepciju, na stvaranje modela, promjenu ili u\u010dvr\u0161\u0107ivanje stavova i sli\u010dno. Ako su pretpostavke iznesene u prethodnom dijelu ovog rada to\u010dne, onda bi anesteziraju\u0107a ili eskapisti\u010dka uloga televizije bila potvr\u0111ena kao i stav da \u017eivot na filmu ili u seriji, ali i u ve\u0107ini literarnih narativa izgleda bolji, lak\u0161i, ljep\u0161i, zanimljiviji i glamurozniji nego \u0161to zapravo jest. I da prosje\u010dan mozak biva „obmanut“ da povjeruje kako je takva lako\u0107a ipak mogu\u0107a, iako je svjestan da su „informacije“ potekle iz fikcionalnog narativa. Valja ponoviti, da bi se istaklo, da ta obmana, osim idealiziranim medijskim sadr\u017eajima, duguje skra\u0107ivanju i preskakanju faza i procesa potrebnih u \u017eivotu da se iskristalizira neki cilj i do\u0111e do njega, a ta sa\u017eimanja su u audiovizualnim narativima znatno izra\u017eenija nego u literaturi zbog same prirode medija. Zato mo\u017eda mo\u017eemo promijeniti red rije\u010di u naslovu ovog \u010dlanka, i umjesto „Medijske slike lakog \u017eivota“ re\u0107i da se radi o „Lakoj medijskoj slici \u017eivota“. Za\u0161to predavanje sebe \u010ditanju knji\u017eevnih djela, iako i ona uljep\u0161avaju, unose red u kaos i zaokru\u017euju uvijek nedovr\u0161ene, rasparane \u017eivotne pri\u010de \u2013 a tako\u0111er sa\u017eimaju trajanje \u2013 ne tretiramo kao regresiju i eskapizam? Zato \u0161to ono ujedno produbljuje odnos sa stvarno\u0161\u0107u i nadilazi istu, ne prikrivaju\u0107i, ne pojednostavljuju\u0107i i ne potiskuju\u0107i je. Evokativna mo\u0107 rije\u010di, u opisu somatosenzornih, hapti\u010dkih, termi\u010dkih, kinesteti\u010dkih, olfaktivnih, gustativnih i drugih neaudiovizualnih osjeta i percepcija, zatim unutarnjih stanja svijesti, misli i osje\u0107aja, sna\u017eno aktivira na\u0161a vlastita ekvivalentna osjetila i sje\u0107anje na iskustva koja, iako razli\u010dita i ne tako dramati\u010dna, nose neke sli\u010dnosti s predo\u010denim do\u017eivljajima junaka. Naprimjer, u verbalnom opisu ranjenika koji se u te\u0161kim bolovima, s okusom tople, slatkaste, ljepljive krvi u ustima, obliven hladnim znojem, vu\u010de po razrovanoj, blatnjavoj zemlji da bi se dokopao skloni\u0161ta, bje\u017ee\u0107i od granata koje re\u0161etaju zrak oko njega. Gledaju\u0107i na ekranu istu scenu, mi vidimo ranjenikove ote\u017eane, spore kretnje, grimasu bola na njegovom licu, \u010dujemo zvuk eksplozija, pra\u0107en mo\u017eda i prigodnom glazbom, ali osim ako sami nemamo toliko razvijenu ma\u0161tu da do\u010daramo sebi ostale aspekte cjelovitog do\u017eivljaja junaka, slika i zvuk nam ne\u0107e biti dovoljni. A kako razvijamo ma\u0161tu koja razra\u0111uje, nadogra\u0111uje i nadopunjuje prvobitne poticaje i na\u0161 gledateljski do\u017eivljaj? Vjerujemo da je za to potrebno, pored izvornoga vlastitog iskustva i bogatstvo rije\u010di.<\/a>[111<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

              Potpunije opa\u017eamo ono za \u0161to posjedujemo rije\u010di. O\u010di, nos, jezik i nepce organi su koji slu\u017ee kao bioelektri\u010dni provodnici (interface<\/em>) prema istom organu: mozgu. Vjerojatno im je zbog toga zajedni\u010dki princip da ne opa\u017eaju ono \u0161to mozak ne spozna. Stoga bi se moglo re\u0107i da o\u010di vide samo ono \u0161to mozak ho\u0107e vidjeti. Oko postaje kreativno u suradnji s rije\u010dima, osjetilno vi\u0111enje produ\u017eava se duhovnim. To ne zna\u010di da se opa\u017ea ne\u0161to \u0161to ne postoji, da se izmi\u0161lja, da se „halucinira“, ve\u0107 da je opa\u017eanje kao osnovni dodir sa stvarno\u0161\u0107u, kad je produhovljeno rije\u010dima, dublje i svestranije. „Obele\u017eavanjem, imenovanjem uspostavljamo odnos s obele\u017eenim, imenovanim predmetom (\u2026). Uspostavlja se (duhovni) odnos u kome se posmatrani predmet oboga\u0107uje imenovanim obele\u017ejem, a istovremeno i posmatra\u010d novim saznanjem, novim duhovnim sadr\u017eajem, novim prilogom sopstvenoj duhovnoj riznici. Uspostavljanjem zna\u010denja oboga\u0107eni su i ozna\u010davaju\u0107e i ozna\u010diva\u010d i ozna\u010deno, sve troje su promenjeni bez razaranja (\u2026). Tek se imenovanim uvidom uspostavlja odnos s telesnim svetom, pa se tek s njim postavlja pitanje istine zna\u010denja koje se kroz uvid pripisuje ozna\u010denom telesnom bi\u0107u, ne kroz opa\u017eaj! Uspostavljanjem odnosa s prirodom kroz uvid joj se pripisuje zna\u010denje, to jest stvara se stvarnost“ (D\u017eelebd\u017ei\u0107, 2008).<\/p>\n

              Orijentacija u takvom susretu vi\u0161e nije pasivno-receptivna, ve\u0107 je produktivna, recipijent nije u modusu usmjerenosti prema drugome, ve\u0107 otkriva i stvara sebe, prihvatljivo i aktivno, empatijom i ma\u0161tom, participiraju\u0107i u umjetni\u010dkom poticaju, procesu, \u010dinu i zna\u010denjima. Ne mami ga u magijsku i hipnoti\u010dku usnulost medijska slika „lakog \u017eivljenja“, ve\u0107 ga budi, potresa i osvje\u0161\u0107uje te\u017eina i slo\u017eenost iskustva, uznesena i preobra\u017eena krilatom lako\u0107om stvarala\u010dkog duha. To su dvije sasvim razli\u010dite lako\u0107e: jedna potje\u010de iz skrivanja i potiranja, druga iz suo\u010davanja i nadila\u017eenja. <\/p>\n

               <\/p>\n

              \n
              \n

              <\/a>[101<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \n„Drugima usmjerena“ osoba „je \u010desto rastrzana izme\u0111u iluzije da \u017eivot treba da bude lak \u2013 samo kad bi ona na\u0161la na\u010din prilago\u0111avanja grupi \u2013 i potisnutog osje\u0107aja da on za nju nije lak.“
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[102<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nIako oni u Srbiji koriste internet znatno vi\u0161e\u00a0 nego odrasli, rijetko zahvaljuju\u0107i Facebooku i sli\u010dnim stranicama koje posje\u0107uju mogu dobiti relevantne informacije.
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[103<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nUzmimo primjer emisija o kuhanju: one ne prikazuju, odnosno maksimalno sa\u017eimaju, cjelokupan proces pripreme namirnica, njihovu nabavu, pranje, \u010di\u0161\u0107enje, lju\u0161tenje, uz gomilu zaprljanog posu\u0111a.
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[104<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nU psihologiji engleska rije\u010d „self“ ozna\u010dava kognitivnu i afektivnu predstavu o vlastitom identitetu. Uporaba tog pojma osvjetljava samosvijest kao klju\u010dnu odrednicu osobe.
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[105<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nPod utjecajem ekonomskih, socijalnih, politi\u010dkih faktora, ali i masmedijskog buma
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[106<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nAdaptacije romana za film najbolji su pokazatelji razlike u vremenu potrebnom da se prika\u017ee odre\u0111eni vremenski period u narativu.\u00a0
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[107<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nNa internetskom portalu B92, rubrika koja se zove „Super-\u017eena“ nudi recepte za neodoljivi seksepil, savr\u0161eno roditeljstvo i slaganje s partnerom, sve uz razvoj karijere i samoostvarenje.
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[108<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nMisli se na eksperiment kada je debela sigurna staklena podloga postavljena iznad provalije, i od sudionika u eksperimentu se tra\u017eilo da kora\u010daju po njoj. Mnogi se, iako znaju da su sigurni, da postoji \u010dvrsta podloga, ne mogu oteti dojmu da \u0107e zakora\u010diti u provaliju.
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[109<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nEtimolo\u0161ko je zna\u010denje rije\u010di „kozmos“ \u2013 red, poredak. <\/p>\n

              <\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[110<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nD\u017eejms, K. [James Clive]               http:\/\/www.brainyquote.com\/quotes\/quotes\/c\/clivejames378037.html<\/a>
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

              \n

              <\/a>[111<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nVeliki filmski redatelji ujedno su i vrlo na\u010ditani ljudi. Tzv. umjetni\u010dki film, kao audiovizualni produkt, njegova slikovnost, bremenita je literarno-imaginativnim evokacijama i asocijacijama. Osim toga, njegova kvaliteta podrazumijeva kvalitetu scenarija.
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

               <\/p>\n

              Literatura:<\/strong><\/p>\n

              Bandura, A., Ross, D., & Ross, S. A. (1963). Vicarious Reinforcement and Initiative Learning.\u00a0\u00a0 Journal of Abnormal and Social Psychology<\/em>, 67, pp. 601 – 607. <\/p>\n

              Bilandzic, H.; Busselle, R. W. (2008) Transportation and Transportability in the Cultivation of Genre-Consistent Attitudes and Estimates, Journal of Communication<\/em> Volume 58, Issue 3, pp. 508 \u2013529.<\/p>\n

              Buerkel-Rothfuss, N., Greenberg, B. S., Atkin, C. K., & Neuendorf, K. A. (1982). Learning\u00a0 about the Family from Television. Journal of Communication,<\/em> 32, pp. 191 – 201.<\/p>\n

              Cohen, J. (2001). Defining Identification: A Theoretical Look at the Identification of Audiences with Media Characters. Mass Communication and Society<\/em>, 4<\/em>(3), pp. 245 – 264.<\/p>\n

              Cupchik, G.C. (2002). The Evolution of Psychical Distance as an Aesthetic Concept. Culture and Psychology<\/em>, 8(2), pp. 155 \u2013 188.<\/p>\n

              Derrick, J. L.et al. (2009) Social Surrogacy: How Favored Television\u00a0 Programs Provide the Experience of Belonging. Journal of Experimental Social\u00a0 Psychology<\/em>, 45, pp. 352\u2013362.<\/p>\n

              D\u017eelebd\u017ei\u0107, B. Ma\u0161ta je ukras \u017eivljenja u stvarnosti, 30.3.2008, http:\/\/dr-boza.blogspot.com\/<\/p>\n

              Diddi, A., La Rose, R. (2006). Getting Hooked on News: Uses and Gratifications and\u00a0 the Formation of News Habits Among College Students in an Internet Environment Journal of Broadcasting & Electronic Media<\/em> 50(2):\u00a0 pp. 193-210.<\/em>  <\/p>\n

              Fogel J, Carlson, M (2006) Soap Operas and Talk Shows on Television are Associated with Poorer Cognition in Older Women. Southern Medical Journal.<\/em> 99(3) pp. 226-233.<\/p>\n

              From, E.; Anatomija ljudske destruktivnosti<\/em>, Naprijed, Zagreb, 1984; \u010covjek za sebe<\/em>, Naprijed, Zagreb,1986.<\/p>\n

              Epley, N. Et al. (2007). On Seeing Human: A Three-factor Theory of Anthropomorphism. Psychological Review<\/em>, 114, pp. 864-886.<\/p>\n

              Galician, M. L. (2004). Sex, Love and Romance in the Mass Media: Analysis and\u00a0 Criticism of Unrealistic Portrayals and their Influence<\/em>. Mahwah, NJ: Erlbaum.<\/p>\n

              Gardner, W. L. i Knowles, M. L. (2008) Love Makes you Real: Favorite Television Characters are Perceived as “Real” in a Social Facilitation Paradigm. Social Cognition<\/em>, 26, pp. 156-168.<\/p>\n

              Gerbner, G., & Gross, L. (1976). Living with Television: The Violence Profile. Journal of Communication<\/em>, 26(2), pp. 173-199.<\/p>\n

              Gerbner, G., Gross, L., Morgan, M., & Signorielli, N. (1986). "Living with Television: The Dynamics of the Cultivation Process" in J. Bryant & D. Zillman (Eds.), Perspectives on Media Effects <\/em>(pp. 17\u201340). Hilldale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates <\/p>\n

              Gerbner. G.. Gross. I… Morgan. M.. Signorielli. N .. & Shanahan. J. (2002). Growing up with Television: Shanah: Cultivation Processes. In 1. Bryant & D. Zillmunn (Eds.). Media effects: Advances in Theory and Research <\/em>(2nd ed.. pp. 43-67). Mahwah. NJ: Lawrence Erlbuum Associates.<\/p>\n

              Green, M.C., et al. (2008). Transportation across Media: Print versus Film Comparisons. Media Psychology<\/em>, 11(4), pp. 512 – 539.<\/p>\n

              Greenberg, B. S., Hines, M., Buerkel-Rothfuss, N., & Atkin, C. K. (1980). In B. S. Greenberg\u00a0 (Ed.), Life on Television: Content Analyses of U.S. TV Drama<\/em> (pp. 149-160). Norwood, NJ: Ablex<\/p>\n

              Grube, J. W. (1993). Alcohol Portrayals and Alcohol Advertising on Television. Alcohol Health & Research World, 17,\u00a0 pp. <\/em>61 – 67.<\/p>\n

              Hayles, K. (2007), Hyper and Deep Attention: The Generational Divide in Cognitive Modes, Profession<\/em>, 13,\u00a0 pp. 187 \u2013 199.<\/p>\n

              Hefner, V.; Wilson, B. J. (2013) From Love at First Sight to Soul Mate: The Influence of Romantic Ideals in Popular Films on Young People’s Beliefs about Relationships Communication Monographs<\/em>, Volume 80, Number 2, pp. 150 \u2013 175. <\/p>\n

              Hodges, S. D., Kiel, K. J., Kramer, A. D. I., Veach, D., & Villanueva, B. R. (2010). Giving Birth to Empathy: The Effects of Similar Experience on Empathic Accuracy, Empathic Concern and Perceived Empathy. Personality and Social Psychology Bulletin, 36, pp. 398\u2013409. <\/p>\n

              Holmes, B. M. (2007). In search of my ‘‘One-and-Only’’: Romance-oriented Media and Beliefs in Romantic Relationship Destiny. Electronic Journal of Communication<\/em>, 17, (3-4).<\/p>\n

              Johnson, K. R., & Holmes, B. M. (2009). Contradictory Messages: A Content Analysis of\u00a0 Hollywood-Produced Romantic Comedy Feature Films. Communication Quarterly<\/em> Vol. 57, No. 3, July\u2013September 2009, pp. 352 \u2013 373.<\/p>\n

              Klein, M. (1963), Our Adult World<\/em>, New-York: Basic Books<\/p>\n

              Kolbeins, G. H. (2004). The Non-finding of the Cultivation Effect in Iceland. NORDICOM Review, 25(1\/2), pp. 309 \u2013 314.<\/p>\n

              Luigino Bruni & Luca Stanca, 2005. "Income Aspirations, Television and Happiness: Evidence from the World Value Surveys," Working Papers 89, University of Milano-Bicocca, Department of Economics, revised June 2005.<\/p>\n

              Mar, R. et al. (2009). Exploring the Link between Reading Fiction and Empathy: Ruling out Individual Differences and Examining Outcomes. Communications: The European Journal of Communication<\/em>, 34, pp. 407-428.<\/p>\n

              Morgan, M. & Rothschild, N. (1983). Impact of the New Television Technology: Cable TV, Peers and Sex-role Cultivation in the Electronic Environment. Youth and Society, Vol. 15(1), pp. 33-50.<\/p>\n

              Morrison, J. (2004) Understanding Others by Understanding the Self: Neurobiological Models of Empathy and their Relevance to Personality Disorders\u00a0 The Canadian Child and Adolescent Psychiatry Review<\/em>\u00a0 13(3):68-73.<\/p>\n

              Namsu, P.,\u00a0 Kee, K. F.,Valenzuela, S. (2009) "Being Immersed in Social Networking Environment: Facebook Groups, Uses and Gratifications, and Social Outcomes. "CyberPsychology & Behavior<\/em> 12.6 729-33. Mary Ann Liebert, Inc. Web.<\/p>\n

              Pouliot, L., Cowen, P. S. (2007). Does Perceived Realism really Matter in Media Effects?. Media Psychology, 9,\u00a0 pp. 241\u2013259.<\/p>\n

              Risman, Dejvid, Usamljena gomila<\/em>, Nolit, Beograd,1965.<\/p>\n

              Robinson, John P., Martin , Steven (2008) What Do Happy People Do?\u00a0 Social Indicators Research<\/em>, Volume 89, Issue 3,\u00a0 pp. 565 \u2013 571. <\/p>\n

              Romer, D., Jamieson, K. H. and Aday, S. (2003). “Are We Being Mugged by Local\u00a0 News? Television News and the Cultivation of Fear of Crime.” Journal of Communication<\/em>, 53 (1), pp. 88-104.<\/p>\n

              Segrin, C., Nabi R. L., (2002) Does Television Viewing Cultivate Unrealistic Expectations About Marriage? Journal of Communication <\/em>Volume 52, Issue 2, pp. 247\u2013263.<\/p>\n

              Sigman, A. (2007) Visual voodoo: The Biological Impact of Watching TV Biologist,<\/em> Volume 54., Number 1, February.<\/p>\n

              Signorielli, N., & Morgan, M.\u00a0 (2001).\u00a0 Television and the Family: The Cultivation Perspective.\u00a0 In. J. Bryant & A. Bryant (Eds). Television and the American Family, 2nd ed. <\/em>(pp. 333-351). Hillsdale, NJ: Erlbaum<\/p>\n

              Shrum, L. J.,<\/strong> Burroughs J. E., Rindfleisch A. (2005), “Television’s Cultivation of Material Values,” Journal of Consumer Research<\/em>, 32 (3), pp. 473-479<\/p>\n

              Shrum, L. J. (2009). Media Consumption and Perceptions of Social Reality: Effects and Underlying Processes. In J. Bryant, & M. B. Oliver (Eds.), Media Effects: Advances in Theory and Research (3rd ed.)<\/em> (pp. 50-73). New York: Psychology Press.<\/p>\n

              Stiegler, B. (2010) Taking Care of Youth and the Generations<\/em>, Stanford, CA: Stanford University Press.<\/p>\n

              Tamborini, R., Stiff, J., Heidel,C. (1990) Reacting to Graphic Horror A Model of Empathy and Emotional Behavior Communication Research<\/em>; 17(5):616-640<\/p>\n

              Wood, E., Senn, C. Y., Desmarais, S., Park, L., & Verberg, N. (2002). Sources of Information about Dating and their Perceived Influence on Adolescents. Journal of Adolescent Research, 17<\/em>, pp. 401-417.<\/p>\n

              Wright, J.C., Hutson, A.C., Truglio, R., Fitch, M., Smith, E., and Piemyat, S. (1995), Occupational\u00a0 Portrayals on Television: Children’s Role Schemata, Career Aspirations, and Perceptions of\u00a0 Reality, Child Development<\/em> 66, pp. 1706-1718.<\/p>\n

              Zurbriggen, E. L., & Morgan, E. M. (2006). Who Wants to Marry a Millionaire? Reality Dating\u00a0 Television Programs, Attitudes toward Sex and Sexual Behaviors. Sex Roles<\/em>, 54, pp. 1-17.<\/p>\n

              D\u017eejms. K. http:\/\/www.brainyquote.com\/quotes\/quotes\/c\/clivejames378037.html<\/a><\/p>\n

               <\/p>\n

              The Media Image of \u201cEffortles Life\u201d<\/span><\/strong><\/p>\n

               <\/p>\n

              Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n

              The ways of transferring knowledge and values have drastically changed, and the \u201cothers directed\u201d people, the market and\/or receptive orientation people, as Fromm would call them, turn to others in order to confirm their self-value. Others, however, are often only intermediaries in promoting what the mass media have defined as \u201ccurrently desirable\u201d attitude, behaviour or set of qualities. A radical example is a problem of being torn apart between the illusion that life should be easy and the (repressed) feeling that it is not, as quoted by Riesman, which results in unfounded belief in the possibilities of effortless life and rapid success, among other things. The mutual influences of the media and the social character of the public and individuals are emphasized in the paper.<\/em><\/p>\n

               <\/p>\n

              Key words:<\/em><\/strong> effortless life, illusion, receptive orientation, media, social character.<\/em><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

              III Uz tre\u0107i simpozij Filozofija medija (2013)    3(4)#1 2014 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. UDK 004.738.5(084.121):176.8 Izvorni \u010dlanakOriginal scientific paper Primljeno: 20.1.2014.     Divna Vuksanovi\u0107 Fakultet dramskih umetnosti, Beograd divnavuk@eunet.rs Pitanje javnosti \u2013 pornografija suvremenih i novih medija Puni tekst: […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":173,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[44],"tags":[332,338,345,330,347,287,325,341,326,154,340,329,339,307,349,337,344,334,324,331,350,342,348,335,323,343,333,300,328,336,346,327],"class_list":["post-217","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-in-medias-res-broj-4","tag-aleksej-aniskin","tag-autokratske-i-demokratske-hrvatske","tag-belma-buljubasic","tag-bozo-soldo","tag-dejan-donev","tag-divna-vuksanovic","tag-dragan-calovic","tag-etika-struke-odnosa-s-javnoscu-utjecu-li-odnosi-s-javnoscu-na-novinarstvo-u-republici-hrvatskoj","tag-fotografski-albumi-u-funkciji-gradenja-popularnog-mita","tag-fulvio-suran","tag-gordana-lesinger","tag-ivan-muhovec","tag-ivan-tanta","tag-jelena-maksimovic","tag-katarina-dragovic","tag-kontrolirane-tiskovine-vjerodostojnije-od-slobodnih-medijski-apsurdi-totalitarne","tag-lejla-turcilo","tag-marko-stamenkovic","tag-masmediji-glasogovornici-znanstveno-tehnoloskog-aparata","tag-matija-oreskovic","tag-medijska-slika-lakog-zivota","tag-mirko-jakovljevic","tag-mjesto-i-znacaj-javnosti-u-analizi-izvjestavanja-medija-o-eu","tag-pikselizirana-revolucija","tag-pitanje-javnosti-pornografija-suvremenih-i-novih-medija","tag-principi-za-primjenu-osnovnih-nacela-novinarskog-kodeksa-prilikom-izvjestavanja-o-prometnim-nesrecama-sa-smrtnim-posljedicama","tag-raspoznavanje-starih-graditeljskih-obiljezja-i-znakova","tag-tatjana-milivojevic","tag-teorijsko-metodoloska-zasnovanost-istrazivanja-utjecaja-medija-na-adolescente","tag-zeljko-kruselj","tag-zemlja-izvan-eu-i-mediji-bez-eu-diskurs-bosanskohercegovackih-medija-o-eu","tag-zorica-stanisavljevic-petrovic","et-has-post-format-content","et_post_format-et-post-format-standard"],"acf":[],"yoast_head":"\n\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija<\/title>\n<meta name=\"robots\" content=\"index, follow, max-snippet:-1, max-image-preview:large, max-video-preview:-1\" \/>\n<link rel=\"canonical\" href=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/\" \/>\n<meta property=\"og:locale\" content=\"en_US\" \/>\n<meta property=\"og:type\" content=\"article\" \/>\n<meta property=\"og:title\" content=\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"og:description\" content=\"III Uz tre\u0107i simpozij Filozofija medija (2013)    3(4)#1 2014 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. UDK 004.738.5(084.121):176.8 Izvorni \u010dlanakOriginal scientific paper Primljeno: 20.1.2014.     Divna Vuksanovi\u0107 Fakultet dramskih umetnosti, Beograd divnavuk@eunet.rs Pitanje javnosti \u2013 pornografija suvremenih i novih medija Puni tekst: […]\" \/>\n<meta property=\"og:url\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/\" \/>\n<meta property=\"og:site_name\" content=\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"article:published_time\" content=\"2011-11-22T13:28:27+00:00\" \/>\n<meta property=\"og:image\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2011\/11\/inmediasresno1malo4.png\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:width\" content=\"70\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:height\" content=\"103\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:type\" content=\"image\/png\" \/>\n<meta name=\"author\" content=\"Super User\" \/>\n<meta name=\"twitter:card\" content=\"summary_large_image\" \/>\n<meta name=\"twitter:label1\" content=\"Written by\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data1\" content=\"Super User\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:label2\" content=\"Est. reading time\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data2\" content=\"95 minutes\" \/>\n<script type=\"application\/ld+json\" class=\"yoast-schema-graph\">{\"@context\":\"https:\\\/\\\/schema.org\",\"@graph\":[{\"@type\":\"Article\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/#article\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/\"},\"author\":{\"name\":\"Super User\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"headline\":\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4\",\"datePublished\":\"2011-11-22T13:28:27+00:00\",\"mainEntityOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/\"},\"wordCount\":19098,\"commentCount\":0,\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2011\\\/11\\\/inmediasresno1malo4.png\",\"keywords\":[\"Aleksej Aniskin\",\"autokratske i demokratske Hrvatske\",\"Belma Buljuba\u0161i\u0107\",\"Bo\u017eo Soldo\",\"Dejan Donev\",\"Divna Vuksanovi\u0107\",\"Dragan \u0106alovi\u0107\",\"Etika struke odnosa s javno\u0161\u0107u - utje\u010du li odnosi s javno\u0161\u0107u na novinarstvo u Republici Hrvatskoj?\",\"Fotografski albumi u funkciji gra\u0111enja popularnog mita\",\"Fulvio \u0160uran\",\"Gordana Lesinger\",\"Ivan Muhovec\",\"Ivan Tanta\",\"Jelena Maksimovi\u0107\",\"Katarina Dragovi\u0107\",\"Kontrolirane tiskovine vjerodostojnije od slobodnih: medijski apsurdi totalitarne\",\"Lejla Tur\u010dilo\",\"Marko Stamenkovi\u0107\",\"Masmediji glasogovornici znanstveno-tehnolo\u0161kog aparata\",\"Matija Ore\u0161kovi\u0107\",\"Medijska slika \u201elakog \u017eivota\u201c\",\"Mirko Jakovljevi\u0107\",\"Mjesto i zna\u010daj javnosti u analizi izvje\u0161tavanja medija o EU\",\"Pikselizirana revolucija\",\"Pitanje javnosti \u2013 pornografija suvremenih i novih medija\",\"Principi za primjenu osnovnih na\u010dela novinarskog kodeksa prilikom izvje\u0161tavanja o prometnim nesre\u0107ama sa smrtnim posljedicama\",\"Raspoznavanje starih graditeljskih obilje\u017eja i znakova\",\"Tatjana Milivojevi\u0107\",\"Teorijsko-metodolo\u0161ka zasnovanost istra\u017eivanja utjecaja medija na adolescente\",\"\u017deljko Kru\u0161elj\",\"Zemlja izvan EU i mediji bez EU: diskurs Bosanskohercegova\u010dkih medija o EU\",\"Zorica Stanisavljevi\u0107 Petrovi\u0107\"],\"articleSection\":[\"In Medias Res broj 4\"],\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"CommentAction\",\"name\":\"Comment\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/#respond\"]}]},{\"@type\":\"WebPage\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/\",\"name\":\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\"},\"primaryImageOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/#primaryimage\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2011\\\/11\\\/inmediasresno1malo4.png\",\"datePublished\":\"2011-11-22T13:28:27+00:00\",\"author\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"breadcrumb\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/#breadcrumb\"},\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"ReadAction\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/\"]}]},{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/#primaryimage\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2011\\\/11\\\/inmediasresno1malo4.png\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2011\\\/11\\\/inmediasresno1malo4.png\",\"width\":70,\"height\":103,\"caption\":\"inmediasresno4malo\"},{\"@type\":\"BreadcrumbList\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/in-medias-res-broj-4\\\/#breadcrumb\",\"itemListElement\":[{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":1,\"name\":\"Po\u010detna stranica\",\"item\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\"},{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":2,\"name\":\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4\"}]},{\"@type\":\"WebSite\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\",\"name\":\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"description\":\"\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"SearchAction\",\"target\":{\"@type\":\"EntryPoint\",\"urlTemplate\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/?s={search_term_string}\"},\"query-input\":{\"@type\":\"PropertyValueSpecification\",\"valueRequired\":true,\"valueName\":\"search_term_string\"}}],\"inLanguage\":\"en-US\"},{\"@type\":\"Person\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\",\"name\":\"Super User\",\"image\":{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"url\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"caption\":\"Super User\"},\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/author\\\/amynovcfmweb\\\/\"}]}<\/script>\n<!-- \/ Yoast SEO plugin. -->","yoast_head_json":{"title":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","robots":{"index":"index","follow":"follow","max-snippet":"max-snippet:-1","max-image-preview":"max-image-preview:large","max-video-preview":"max-video-preview:-1"},"canonical":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/","og_locale":"en_US","og_type":"article","og_title":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","og_description":"III Uz tre\u0107i simpozij Filozofija medija (2013)    3(4)#1 2014 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. UDK 004.738.5(084.121):176.8 Izvorni \u010dlanakOriginal scientific paper Primljeno: 20.1.2014.     Divna Vuksanovi\u0107 Fakultet dramskih umetnosti, Beograd divnavuk@eunet.rs Pitanje javnosti \u2013 pornografija suvremenih i novih medija Puni tekst: […]","og_url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/","og_site_name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","article_published_time":"2011-11-22T13:28:27+00:00","og_image":[{"width":70,"height":103,"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2011\/11\/inmediasresno1malo4.png","type":"image\/png"}],"author":"Super User","twitter_card":"summary_large_image","twitter_misc":{"Written by":"Super User","Est. reading time":"95 minutes"},"schema":{"@context":"https:\/\/schema.org","@graph":[{"@type":"Article","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/#article","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/"},"author":{"name":"Super User","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"headline":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4","datePublished":"2011-11-22T13:28:27+00:00","mainEntityOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/"},"wordCount":19098,"commentCount":0,"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2011\/11\/inmediasresno1malo4.png","keywords":["Aleksej Aniskin","autokratske i demokratske Hrvatske","Belma Buljuba\u0161i\u0107","Bo\u017eo Soldo","Dejan Donev","Divna Vuksanovi\u0107","Dragan \u0106alovi\u0107","Etika struke odnosa s javno\u0161\u0107u - utje\u010du li odnosi s javno\u0161\u0107u na novinarstvo u Republici Hrvatskoj?","Fotografski albumi u funkciji gra\u0111enja popularnog mita","Fulvio \u0160uran","Gordana Lesinger","Ivan Muhovec","Ivan Tanta","Jelena Maksimovi\u0107","Katarina Dragovi\u0107","Kontrolirane tiskovine vjerodostojnije od slobodnih: medijski apsurdi totalitarne","Lejla Tur\u010dilo","Marko Stamenkovi\u0107","Masmediji glasogovornici znanstveno-tehnolo\u0161kog aparata","Matija Ore\u0161kovi\u0107","Medijska slika \u201elakog \u017eivota\u201c","Mirko Jakovljevi\u0107","Mjesto i zna\u010daj javnosti u analizi izvje\u0161tavanja medija o EU","Pikselizirana revolucija","Pitanje javnosti \u2013 pornografija suvremenih i novih medija","Principi za primjenu osnovnih na\u010dela novinarskog kodeksa prilikom izvje\u0161tavanja o prometnim nesre\u0107ama sa smrtnim posljedicama","Raspoznavanje starih graditeljskih obilje\u017eja i znakova","Tatjana Milivojevi\u0107","Teorijsko-metodolo\u0161ka zasnovanost istra\u017eivanja utjecaja medija na adolescente","\u017deljko Kru\u0161elj","Zemlja izvan EU i mediji bez EU: diskurs Bosanskohercegova\u010dkih medija o EU","Zorica Stanisavljevi\u0107 Petrovi\u0107"],"articleSection":["In Medias Res broj 4"],"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"CommentAction","name":"Comment","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/#respond"]}]},{"@type":"WebPage","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/","name":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website"},"primaryImageOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/#primaryimage"},"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2011\/11\/inmediasresno1malo4.png","datePublished":"2011-11-22T13:28:27+00:00","author":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"breadcrumb":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/#breadcrumb"},"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"ReadAction","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/"]}]},{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/#primaryimage","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2011\/11\/inmediasresno1malo4.png","contentUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2011\/11\/inmediasresno1malo4.png","width":70,"height":103,"caption":"inmediasresno4malo"},{"@type":"BreadcrumbList","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/in-medias-res-broj-4\/#breadcrumb","itemListElement":[{"@type":"ListItem","position":1,"name":"Po\u010detna stranica","item":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/"},{"@type":"ListItem","position":2,"name":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 4"}]},{"@type":"WebSite","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/","name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","description":"","potentialAction":[{"@type":"SearchAction","target":{"@type":"EntryPoint","urlTemplate":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/?s={search_term_string}"},"query-input":{"@type":"PropertyValueSpecification","valueRequired":true,"valueName":"search_term_string"}}],"inLanguage":"en-US"},{"@type":"Person","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4","name":"Super User","image":{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","url":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","contentUrl":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","caption":"Super User"},"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/author\/amynovcfmweb\/"}]}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/217","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=217"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/217\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/173"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=217"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=217"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=217"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}