{"id":374,"date":"2021-05-24T22:08:05","date_gmt":"2021-05-24T22:08:05","guid":{"rendered":"https:\/\/sweet-mcclintock.194-60-87-163.plesk.page\/inmediasres\/2021\/05\/24\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/"},"modified":"2021-05-24T22:08:05","modified_gmt":"2021-05-24T22:08:05","slug":"leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/","title":{"rendered":"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi"},"content":{"rendered":"

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\n

\n  10(18)#10 2021<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.10.18.9<\/a>
\nUDK 792.01:004
\nPregledni \u010dlanak
\nReview article
\nPrimljeno: 17.12.2021.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Leo Katunari\u0107<\/span><\/p>\n

SMaxArtFest Zagreb<\/p>\n

doktorand na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta Zagreb, Hrvatska<\/p>\n

LeokadeLe@gmail.com<\/p>\n

Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (453 KB), Hrvatski, Str. 2895 – 2913
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Digitalna kultura realizira samu sebe dru\u0161tvenim skokovima, a ne samo pra\u0107enjem ritma linearnog toka razvoja tehnologije. Promjena globalne kulturne paradigme prihva\u0107a se trenutno i bez rezervi, kako u slu\u010dajevima prva dva skoka (y2k milenijski bug i web 2. 0), tako i tre\u0107em, post \u2013 Covid-19. Komunikacija u\u017eivo, kao i drugi uobi\u010dajeni aspekti ljudske izvedbe u\u017eivo, postaje virtualizirana. Proces se razvija i odr\u017eava pomo\u0107u obrazaca tradicionalne umjetni\u010dke izvedbe u\u017eivo, a poznatih iz dramaturgije kazali\u0161ta i performansa. Takvi obrasci ugra\u0111eni su u tehnologiju digitalne komunikacije otprije. Pozicija ljudskog izvo\u0111a\u010dkog tijela u novim okolnostima postaje predmet zanimanja strojne civilizacije. Bitka ljudi za odr\u017eavanjem identiteta vodi se izvedbom i u post \u2013 Covid-19 diskursu, sli\u010dno bitkama koje se povijesno vode s nad-sustavima mo\u0107i.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> digitalna kultura, virtualizacija, komunikacija, umjetni\u010dka izvedba, Covid-19.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

1. PARODOS<\/strong><\/p>\n

Po\u010detak svake kazali\u0161ne predstave, jo\u0161 od anti\u010dkih vremena, i\u0161\u010dekuje se pogledom u prazninu tamnog prolaza, tunela ili pozornice, koji se prote\u017ee iz realnosti gledatelja u realnost drugoga ili realnost iza<\/em>. Kada se u tom prolazu pojavi ne\u0161to, to trenutno mijenja realnost, zapo\u010dinje konstituiranje novog su\u010delja zajedni\u010dke realnosti svih sudionika. Izvo\u0111enje gr\u010dke anti\u010dke tragedije zapo\u010delo bi naglo, zborom koji bi u trenutku nahrupio kroz tamu i ti\u0161inu prolaza koji povezuje skenu i prostore iza pozornice. Sve do danas pravilo je isto, onaj tko uspije prvi razbiti tamu i ti\u0161inu prolaza, koji proglasi sebe parodosom, pobjednik je. Jer jednom kada zapo\u010dne, konstituiranje nove realnosti odvija se bez premi\u0161ljanja – nemilosrdno. Doba digitalne kulture staro jedva pola stolje\u0107a, sagradilo je brojne manje prolaze i manje pozornice za svoja poigravanja s realitetima i linearnostima vremena. Zato ne \u010dudi nespremnost kojom su i tehnolo\u0161ka i ljudska civilizacija odgovorile na nagli prodor novog tijela kroz ve\u0107 pomalo zaboravljen i zapu\u0161ten globalni parodos. Iz neke druge realnosti iza, pojavio se izvo\u0111a\u010d koji je sva svjetla pozornice trenutno usmjerio na sebe. Odavno ne\u0161to ili netko nije imao tako vjernu globalnu publiku kao \u0161to je ima virus covid19. Prethodilo mu je globalno okupljanje jo\u0161 2000. kada je cijeli svijet strepio zbog prijetnje ra\u010dunalnog milenijskog bug-a y2k<\/em><\/a>[209<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, <\/em>ra\u010dunalne pogre\u0161ke koja se \u0161irila logikom virusa. Prije toga, globalna pozornica uspostavljena je namjerno i kontrolirano 1969., direktnim televizijskim prijenosom misije Apolo 11. Svako od tih globalnih izvo\u0111enja promovirao je novi odnos tehnologije i organskih atributa ljudske civilizacije. Tehnologija je svakim takvim doga\u0111anjem nehotice razotkrivala svoju pravu poziciju privremeno izlaze\u0107i iz skrivene pozadine u kojoj je do tada potiho djelovala. Ljudska realnost je na takva razotkrivanja tehnologije redovito reagirala progla\u0161avanjem nove stvarnosti u kojoj se ljudsko tijelo uspje\u0161no integrira u zajedni\u010dka su\u010delja. Kiborzi, podatkovna tijela, grinderi, virtualna tijela, digitalni predstavnici, tijela virtualne realnosti, kao i mnogi drugi oblici suradnje i sraza strojnog i ljudskog kao da uspje\u0161no kro\u010de prema budu\u0107nosti koju Haraway opisuje kao prepoznavanje novog doba tentakularnih bi\u0107a, onih koji \u0161ire svoje stvarne i metafori\u010dne pipke, \u017eivih i ne\u017eivih bi\u0107a koji su istovremeno tjelesni, ali istovremeno i mre\u017eni: „pauci, prstolika bi\u0107a poput ljudi i rakuna (…) Tentakulari su isto tako i mre\u017ee i umre\u017eavanja, IT bi\u0107a, u oblacima i izvan njih\u2026“ (Haraway, 2016:32). Usprkos javno proklamiranoj suradnji ljudskih i strojnih tijela u kreiranju zajedni\u010dkih izvo\u0111a\u010dkih su\u010delja, realnost je me\u0111usobno nepovjerenje. Tijela zadr\u017eavaju distancu jedni od drugih. Iako ljudsko tijelo eksperimentira s razli\u010ditim stupnjevima integracije sa strojnim tijelom to nikada ne vodi stvarnoj promjeni po\u010detnih pozicija. Strojno tijelo rado predaje svoja svojstva ljudskoj kulturi na upotrebu, ali svoj pravi potencijal kao da skriva za neko drugo doba u kojem \u0107e mo\u0107i dominirati. 2019. pojavljuje se i me\u0111utijelo<\/em>, ono koje nije ni organsko ni strojno, a ima obilje\u017eja jednog i drugog. Tijelo virusa covid19 neo\u010dekivano lako se kre\u0107e prostorima tjelesnih su\u010delja. Osvajaju\u0107i ljudsko tijelo virus ugro\u017eava i tijelo stroja. Degradiranjem tijela na mehaniku, virus uni\u0161tava sve ono \u0161to je i ljudska i strojna civilizacija postigla na podru\u010dju samosvijesti. Drugim rije\u010dima, virus se kre\u0107e po proteinskim nakupinama koje su sastavljene principom strojnog djelovanja; maleni rnk <\/em>automati \u010ditaju dnk<\/em> kodove i tako savijaju proteine u tijela. Virus savr\u0161eno funkcionira obrascem stroja, mogli bismo re\u0107i kako njegov cilj nije bezumno samo-umna\u017eanje ve\u0107 ograni\u010davanje funkcija sustava na osnovne funkcije stroja. Takav nedostatak ambicije, izli\u0161nost kompleksnih izvo\u0111a\u010dkih su\u010delja i potpuno odsustvo \u017eudnje prema nedosti\u017enom ili fikcionalnom, i ljudsku i strojnu kulturu ostavlja bez su\u010delja u kojemu se mogu nadmetati i u kojem jednom mogu pobijediti. Baudrillard u Virusnom gostoprimstvu<\/em> pi\u0161e: „Svatko od nas je sudbina drugog, i bez sumnje je tajna sudbina svakoga od nas da uni\u0161ti (ili zavede) drugog, ne vrlinom kletve ili nekim drugim smrtnim nagonom, nego vrlinom na\u0161ih vlastitih \u017eivotnih opredjeljenja.“ (Baudrillard, 1993:161). Ljudska tijela pobjegla su od virusa kako bi sa\u010duvala svoja \u017eivotna opredjeljenja, svoje jedino oru\u0111e u bitki protiv drugoga. Digitalna strojna civilizacija ponudila je ljudima sebe kao uto\u010di\u0161te, a zato da ne izgubi svojeg drugoga. Digitalna su\u010delja postala su izvo\u0111a\u010dka su\u010delja ljudskih tijela. Dogodio se jo\u0161 jedan od skokova u kojima je tehnologija prisiljena razotkriti svoju poziciju, a na \u0161to ljudi obi\u010dno reagiraju progla\u0161avanjem nove kulture. Covid19 nova kultura stvorena je tako naglo i bez pripreme da se ljudska tijela doimaju osvaja\u010dima koji preplavljuju \u010disto\u0107u digitalnih krajolika. Strojna tijela poku\u0161avaju odr\u017eati kontrolu nad svojim su\u010deljem tako da ljude prikazuju kao izvo\u0111a\u010de ili stanovnike malih ekranskih kutijica. U takvim ekranskim kutijicama sva kompleksnost mogu\u0107nosti ljudske izvedbe svedena je na jednostavnost groteske. Kao da, bar za sada, izostaje o\u010dekivana integracija u jedinstveno tijelo, zajedni\u010dko izvedbeno su\u010delje. Nedostaje obrat, sli\u010dan onome o kojem pi\u0161e Fischer-Lichte kada opisuje performativni obrat \u0161ezdesetih godina dvadesetog stolje\u0107a, kulturni skok nakon kojega je svima samorazumljivo da je tijelo i izvo\u0111a\u010d i pozornica (Fischer-Lichte, 2009:27). U covid19 krizi, i ljudsko i strojno zadr\u017eava svoje partikularne interese, iako su prisiljeni me\u0111usobno sura\u0111ivati. Ono \u0161to ih je na to prisililo, a to je prije svega kretanje virusa kao novog gospodara realnosti, analiziraju kao mogu\u0107i izvor novih strategija u me\u0111usobnom nadmetanju. Virus ne te\u017ei isprepletanju kako bi stvorio zajedni\u010dko novo tijelo s doma\u0107inom, novo su\u010delje ili novu realnost. Virus se samo kre\u0107e uskom stazom \u017eudnje ostvarenja vlastite poetike. Taj put ozna\u010den je u koordinatama virusne ovojnice, organskog zida koji \u0161titi unutra\u0161njost virusa od bilo kakvog doticaja s okolinom. Bilo kakva druga\u010dija realnost od one koju virus nosi u sebi sprije\u010dena je zidom ovojnice. Ali taj zid nije stati\u010dan, taj zid vibrira po\u017eudom za spajanjem s drugim, taj zid se kre\u0107e, spaja, obavija i prodire. Cilj tako uskogrudnog djelovanja je zapravo veli\u010danstven. Virus pro\u017eivljava apoteozu vlastitog identiteta utiskivanjem u drugoga, uzdi\u017ee se u vlastito nebesko stanje mirno\u0107e kona\u010dnim ostvarenjem predavanja sebe drugome. A tog drugoga prepoznaje tek kada je postao on sam, kada mo\u017ee promatrati samog sebe kao jedinu realnost.<\/p>\n

U prologu za dramu Messina<\/em>, Schiller pi\u0161e kako nam je svima poznato da je gr\u010dka tragedija proiza\u0161la iz uvo\u0111enja kora, a kojega mo\u017eemo promatrati kao „\u017eivi zid kojeg tragedija iscrtava oko same sebe kako bi se potpuno zatvorila od svijeta realnosti, i kako bi odr\u017eavala za samu sebe svoje idealno tlo, svoju poetsku slobodu“ (Schiller, 2015). Ditirampski kor gr\u010dke anti\u010dke tragedije po\u010detak je izvedbene ovojnice kojom ljudsko tijelo okru\u017euje sebe u sljede\u0107im tisu\u0107lje\u0107ima umjetni\u010dkog i svakodnevnog izvo\u0111enja. Izvedbena ovojnica, bila kazali\u0161na ili ritualna, vibrira u fuziji s publikom. Protuberance jezika, gesti, grimasa, emocija, efekata, prodiru u tijelo doma\u0107ina\/gledatelja, a kako bi stvorile ina\u010dicu samih sebe. Takvo stvaranje i odr\u017eavanje terena za razvoj vlastite poetike, usprkos okolnoj realnosti, jedna je od osnovnih paradigmi i digitalne tehnologije od samih po\u010detaka njezinog razvoja. Umjesto mirnog, linearnog napredovanja, digitalna kultura razvija se skokovima, a koji su odraz stalnog rata izme\u0111u starih sredi\u0161ta mo\u0107i i kontra-kultura. Drugim rije\u010dima, strojno i ljudsko tijelo su u stalnom ratu za dominaciju nad su\u010deljem, ratu kojeg obje strane javno predstavljaju me\u0111usobnom suradnjom u potrazi za kona\u010dnim zajedni\u0161tvom. <\/p>\n

 <\/p>\n

2. SKOKOVI<\/strong><\/p>\n

Hakirajmo svoju vlastitu realnost<\/em>, poruka je s naslovnice magazina Mondo 2000<\/em>, promotora New Edge<\/em> pokreta u kalifornijskoj Silicijskog dolini<\/em> sedamdesetih godina dvadesetog stolje\u0107a. Bio je to jedan od brojnih kontra-kulturnih pokreta koji su zagovarali trend osobnih ra\u010dunala nasuprot centraliziranim ra\u010dunalnim konglomeratima vojno industrijskog kompleksa i dr\u017eavnog sustava. Entuzijasti okupljeni oko \u010dasopisa Katalog cijele zemlje<\/em> (engl. Whole Earth Catallogue)<\/em> promovirali su kontra-kulturni duh opiru\u0107i se visokoj tehnologiji skupih i dr\u017eavno ili korporacijski kontroliranih ure\u0111aja, svojim ure\u0111ajima kreiranim u gara\u017eama i studentskim sobicama, a pristupa\u010dnim i jeftinim dijelovima. Kultura osobnih ra\u010dunala, a koju je najvi\u0161e promovirao pretplatnik i sljedbenik \u010dasopisa Whole Earth Catallogue<\/em>, osniva\u010d tvrtke Apple<\/em>, Steve Jobs, promovira trend razmjene ideja i informacija izme\u0111u individualaca, a nasuprot tiranskim tendencijama sustava kontroliranog prikupljanja i distribuiranja informacija. Razlika u konceptima digitalne kulture vidljivija je u vremenima krize, kakva je i covid19 kriza. Redovita reakcija na krizu je poku\u0161aj kontroliranja informacija i sredi\u0161nje izdavanje uputa, \u010demu se opire kontra-kulturna paradigma. Potonja pak, kulturom osobnih ra\u010dunala, sprje\u010dava posvema\u0161nji pad sustava i tako onemogu\u0107uje tiraniju sredi\u0161nje kontrole informacija. Osim toga, kontra-kulturni osje\u0107aj ugra\u0111en u digitalnu tehnologiju potje\u010de i od interesa za duhovno, za povezivanje s prirodom i unutarnjim sebstvom, tendencijama koje prepoznajemo pod nazivom New Age.<\/em> Timothy Leary u svojoj knjizi Kaos i Sajberkultura<\/em> pi\u0161e kako neki od „… atributa rije\u010di ‘duhovno’; mitsko, \u010darobno, eteri\u010dno, netjelesno, nematerijalno, nematerijalno, bestjelesno, idealno, platonski tako\u0111er definiraju ‘elektroni\u010dko digitalno’“ (Leary u Zanderberger, 2010:162). U trenutku svojeg prisilnog i previ\u0161e naglog „useljavanja“ u digitalno su\u010delje, a zbog krize tjelesnog prouzrokovane covid19 krizom, ljudi nimalo ne oklijevaju proglasiti sajberprostor<\/em> svojom zemljom. Zabijaju\u0107i zastavu svoje realnosti u pijesak novoosvojenog digitalnog kopna, progla\u0161avaju se vlasnicima i upraviteljima novih kolonija u kojima mogu djelovati prema svojim kriterijima i otprije usvojenim obrascima. U tome im poma\u017eu saveznici otprije ugra\u0111eni u konstituciju sajbersvijeta<\/em>; izvo\u0111a\u010dka narav su\u010delja, kultura mre\u017ee individualnih \u010dvori\u0161ta, ra\u010dunala kao osobna svojina ljudskog individualca, kontra-kulturna tradicija koja permanentno proizvodi kulturu visoke napetosti, kao i su\u010delje bestjelesnog koje je poteklo iz ljudskog interesa za nematerijalno samoostvarenje.<\/p>\n

 <\/p>\n

2.1. Apoteoza tehnologijom<\/strong><\/p>\n

Strojevi su aktivno sudjelovali u bitki izme\u0111u dviju ljudskih koncepcija razvoja tehnologije, visoke tehnologije kontrolirane iz sredi\u0161ta i, s druge strane, kulture osobnih ra\u010dunala. Ono \u0161to strojevi jo\u0161 uvijek ne mogu pojmiti jest to da kriteriji u takvoj jednoj bitki nije funkcionalnost jednog su\u010delja nad drugim, iskoristivost na\u010dina upotrebe tehnologije ili zadovoljavanje potreba ve\u0107ine. Kriteriji su izvo\u0111a\u010dka vje\u0161tina, i to ne, ili ne samo, uspje\u0161nost izvo\u0111enja mekenzijevskog tipa<\/a>[210<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, ve\u0107 bli\u017ee onome \u0161to poznajemo kao dramaturgiju umjetni\u010dke izvedbe. Primjer za to je, ve\u0107 ranije spomenuti, ameri\u010dki visokotehnolo\u0161ki projekt Apollo<\/a>[211<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Politi\u010dkim globalnim nadmetanjem motivirana utrka u naoru\u017eanju akumulira dovoljno znanja i sredstava koji tu utrku uspje\u0161no prebacuju u polje javne izvedbe. Ujedinjuju\u0107i sve dostupne centralizirano kontrolirane tehnologije svojeg razdoblja, dr\u017eavno koordinirana izvedba predo\u010duje se svojoj publici, a koju \u010dine svi ljudi planete uklju\u010deni u direktan televizijski prijenos. Spektakl prvog leta i spu\u0161tanja \u010dovjeka na Mjesec realizira se dramaturgijom demonstracije mogu\u0107nosti i prednosti visoke tehnologije nad tehnologijom osobnih kontra-kulturnih strojeva. Poruka izvedbe glasi kako samo ujedinjeni posti\u017eemo tisu\u0107ljetni ljudski san, primjerice osvajamo drugu planetu. Porezni obveznici pla\u0107aju doprinos koji se koncentrira u kontroliranim dr\u017eavnim fondovima, a mudrim odlukama rukovodstvo ga usmjerava u realizaciju veli\u010danstvenih projekata. Mogu\u0107nost globalnog televizijskog prijenosa u\u017eivo, trenutni pogled svakog Zemljanina u dubinu svemira ili na povr\u0161inu druge planete, raketna tehnologija razvijana stotinama godina omogu\u0107uje ljudima da ostvare san samostalnog putovanja u nebo. To je sve kontrolirano ra\u010dunalima, ali ra\u010dunalima kao alatom i uslu\u017enim pomaga\u010dem, a takva ra\u010dunala kontrolira sredi\u0161nja vlast. Ostvaren je jedan od prvih globalnih skokova, ako ne i prvi, u kojima je tehnologija demonstrirala svoju prisutnost i time postojanje dramaturgije pozadine. Evolucijski razvoj u linearnom vremenu kojega je \u010dovje\u010danstvo rob stotinama tisu\u0107a godina kao da je postao nepotreban u doba ljudske mogu\u0107nosti skokovitog djelovanja pomo\u0107u tehnologije koju sam kreira. <\/p>\n

U toj prvoj globalnoj demonstraciji postojanja tehnolo\u0161kog su\u010delja kojemu ni nebo nije granica, zajedni\u010dko su\u010delje ljudskog i tehnolo\u0161kog \u00a0ostvaruje se tek u izvedbi, putem drugih su\u010delja kao \u0161to su vizualni ekrani ili radio komunikacija. Glavnu ulogu u ovom spektaklu ne igra privilegirani glavni glumac – tehnologija, nego ne\u0161to drugo, a oko \u010dega publika mo\u017ee obaviti svoje emocije identifikacije i sa\u017ealjenja – ljudsko tijelo. Futuristi\u010dki san o pretvaranju neba u pozornicu tehnologijom jest dostignut, ali to ne bi bilo mogu\u0107e da sredi\u0161te ove izvedbe nije ljudsko tijelo.. Golo ljudsko tijelo se okru\u017euje ovojnicama, ditirampskim zidovima tehnologije. Kao \u0161to se tragedija okru\u017eila zidom kora da se za\u0161titi od realnosti, tako se i ljudsko tijelo astronauta ovilo tehnologijom da se izolira od realnosti koja te\u017ei da ga usisa, usmrti i uni\u0161ti. Tijelo izvodi zahvaljuju\u0107i dinami\u010dnim zidovima kojima je okru\u017eeno: skafanderom, opnom rakete, dramaturgijom tehnologije u pokretu, emocijama koje su proizvedene re\u017eijom direktnog tv prijenosa, iskonskoj pri\u010di ljudskog junaka koji prodire kroz neprijateljski nepoznati teritorij koji je ovdje ultimativna opasnost, vakuum. Ljudsko tijelo, a ne raketa koja ga okru\u017euje, ono je \u0161to se uzdi\u017ee plamenom u nebesku apoteozu. Tehnologija putuje u susret bogovima, ali taj je put omogu\u0107en dramaturgijom izvedbe ljudskog izvo\u0111a\u010da. Tako je razvijena tehnologija omogu\u0107ena izvanrednim naporom cijele ljudske zajednice. Da bi se taj napor materijalizirao potrebno ga je cijelo vrijeme odr\u017eavati aktivnim. Junaci u sjajnim bijelim oklopima i spu\u0161tenim vizirima ne putuju sami prema tajnom znanju bogova. Direktnim televizijskim prijenosom cijelo \u010dovje\u010danstvo putuje s njima, te postaje su-dionikom nebeske tajne. \u017divo tijelo junaka mora biti vra\u0107eno na Zemlju, me\u0111u zajednicu iz koje je poteklo, a zajedno s tim tijelom vra\u0107aju se i svi drugi virtualni putnici. Umjesto slave visokoj tehnologiji i njezinim vrhovnim sve\u0107enicima – upraviteljima fondova cijele zajednice, funkcionalnim se pokazuje sudioni\u0161tvo cijelog \u010dovje\u010danstva u nekoj vrsti izvedbe monomita o \u010demu pi\u0161e Campbell: „.avantura junaka normalno slijedi obrazac\u2026 odvajanje od svijeta, ulazak u neki izvor mo\u0107i, povratak oboga\u0107enog \u017eivota“ (Campbell, 2004:33). Ljudsko tijelo, a ne raketa, mora biti vra\u0107eno na Zemlju kako bi se odvila globalna katarza. Ne mo\u017ee poput ruske kujice Laike biti ostavljeno u vakuumu i \u017ertvovano na oltaru uspona visoke tehnologije. Taj se uspon gradi i odr\u017eava interesom \u010dovjeka za izvedbu pitanja o svojoj vlastitoj svrsi, a na koje odgovor nije autonomija tehnologije i anihilacija ljudskosti. Zato dana\u0161nji prodor ljudi u digitalno su\u010delje strojevi ne mogu promatrati kao invaziju barbara, jer nijedna strana nije dovoljno razvijena da mo\u017ee jednostrano nametnuti vlastitu isklju\u010divu poetiku. <\/p>\n

Sljede\u0107i skok tehnologije iz pozadine na globalnu pozornicu nedvojbeno je bio problem milenijskog y2k bug-a<\/em>, a koji se prigodno dogodio 2000. Strojevi su bili prisiljeni pokazati svoju trenutnu poziciju izlaskom iz pozadine u kojoj su desetlje\u0107ima tiho obavljali svoje radnje. Globalna panika zbog mogu\u0107nosti uru\u0161avanja sustava suvremene civilizacije nastaje otkrivanjem izvorne pogre\u0161ke u najranijim programskim kodovima. Datumske sekvence novog milenija strojevi nisu bili nau\u010deni prepoznavati. Ve\u0107ina ljudi nije do tada bila svjesna koliko su duboko ra\u010dunala i digitalna tehnologija integrirani u dru\u0161tvo, a to im je otkriveno izvedbom pogre\u0161ke. Dogodio se coup de theatre<\/em>, onaj trenutak koji sve prethodne kauzalnosti osvjetljava u novom kontekstu i sve stavlja u novi poredak. Nije se dogodio „kraj svijeta“ (Gere, 2008:209) u fizi\u010dkom smislu, ali je izazvao kraj svijeta u kulturnom smislu. Gere pi\u0161e kako se ipak dogodila apokalipsa: „Bila je to apokalipsa u drugom smislu, apo-kalyptein, otkrivenje ili otkrivanje onoga \u0161to je prije bilo skriveno. Kao munja nad zamra\u010denom scenom, ona je u\u010dinila nevidljivim ono \u0161to je dosad bilo nejasno; gotovo potpunu transformaciju svijeta digitalnom tehnologijom. Te\u0161ko je shvatiti punu mjeru te transformacije, koja se, barem u razvijenu svijetu, mo\u017ee promatrati u gotovo svakom aspektu moderna \u017eivota. Ve\u0107ina oblika masovnih medija, televizije, snimljene glazbe, filma, proizvodi se i sve vi\u0161e distribuira digitalno. Ti se mediji po\u010dinju sjedinjavati s digitalnim oblicima, kao \u0161to su internet, World Wide Web i videoigre, kako bi proizveli besprijekoran digitalni medijski prostor“ (Gere, 2008: 13). Dvadeset godina poslije milenijskog y2k bug-a<\/em> mo\u017ee nam se \u010diniti kako digitalno su\u010delje u potpunosti dominira dru\u0161tvom i ljudskom kulturom. Ipak, ne smijemo zaboraviti kako su originalnu krizu milenijskog bug-a<\/em> rije\u0161ili posebni „super junaci“ \u2013 ljudski izvo\u0111a\u010di u ulogama programera ra\u010dunalnog koda i hakera. Globalna publika napeto je promatrala pozornicu na kojoj se odigravala izvedba rata za spas ljudske civilizacije. Vitezovi digitalnog doba ispravili su „grijeh ra\u010dunala“ i divlje tehno-zmajeve<\/em> vratili u su\u010delja slu\u017eenja \u010dovje\u010danstvu. Digitalna kultura, proiza\u0161la iz krize y2k <\/em>konstituirana je, dakle, i strojnim i ljudskim atributima. To dokazuje i pojava web 2.0<\/em> paradigme. Po\u010detkom 2005. objavljena je pobjeda koncepta mre\u017ene dru\u0161tvenosti, participacije, distribucije informacija digitalnom mre\u017eom bez sredi\u0161nje kontrole i individualne kreativnosti, a koji se od tada naziva web 2.0.<\/em> Za ve\u0107inu globalne publike ova objava do\u0161la je kao iznena\u0111enje jer nisu ni znali da se u pozadini odvija bitka izme\u0111u razli\u010ditih koncepata upotrebe digitalne komunikacijske mre\u017ee. Korisnicima se dvostruka komunikacija, trenutan pristup informacijama i sloboda kori\u0161tenja digitalnih mre\u017ea \u010dinila kao samorazumljiva osobina digitalne kulture. Malo tko je razmi\u0161ljao o tome kako je digitalna mre\u017ena komunikacija mo\u017eda prva situacija u povijesti ljudskog dru\u0161tva u kojoj informacija nije distribuirana i kontrolirana iz jednog sredi\u0161ta. Napu\u0161tanje takvog vi\u0161estoljetnog mehanizma nije se moglo dogoditi dobrovoljno, nego je moralo biti pobjeda u te\u0161koj, ve\u0107ini nevidljivoj bitki. Za ljude, izvedba, umjetni\u010dka ili svakodnevna, nije popri\u0161te nadmetanja u funkcionalnosti ili te\u017enja za pobjedom boljeg izvo\u0111a\u010da, ve\u0107 ona sadr\u017ei i mno\u017einu nepoznatih, za funkcionalnost su\u010delja nepotrebnih i suvi\u0161nih elemenata. Mo\u017eda je stroj zato popustio u ratu za dominacijom i pristao na ljudske individualne slobode i kreativnosti u mre\u017ei. Dugo godina smatralo se kako ta ste\u010dena sloboda ljudi u kori\u0161tenju digitalne tehnologije ne mo\u017ee biti ni\u010dim ugro\u017eena, jer obje strane mirno koegzistiraju i razvijaju se. Tu idilu mogla bi poremetiti samo pojava neke u\u017easne katastrofe koja bi istovremeno ugrozila i strojeve i ljude, a \u0161to se, do 2019., doimalo nemogu\u0107im scenarijem.<\/p>\n

 <\/p>\n

2.2. Mrtvo \/ \u017divo su\u010delje<\/strong><\/p>\n

Novi igra\u010d na globalnoj pozornici predstavlja se imenom ljudske godine u kojoj se pojavio, 2019. Nije ni stroj ni \u010dovjek, nije ni mrtav ni \u017eiv. Njegov cilj je jasan, on \u017eeli osvojiti pozornicu samo za sebe. On ne pregovara nego prodire i to svojom jednostavnom izvedbom. Virus ne \u017eudi za dominacijom nad su\u010deljem, on \u017eudi za pretvaranjem su\u010delja u samog sebe. Virus je i izvo\u0111a\u010d i pozornica. Schnitzler pi\u0161e, navodi Baudrillard, kako virusu ili mikrobu ljudsko tijelo predstavlja njegov pejza\u017e, njegov svijet koji se polagano uni\u0161tava njihovim razvojem, te kako „iz to\u010dke gledi\u0161ta nekog vi\u0161eg organizma, \u010dovje\u010danstvo samo jest bolest; kako postojanje \u010dovje\u010danstva posjeduje taj vi\u0161i organizam kao preduvjet, kao osnovni element, kao zna\u010denje, i kako mi zauvijek nastojimo \u2013 zapravo smo obavezni \u2013 uni\u0161titi ga razvijaju\u0107i se (\u2026) mo\u017eda nam je dopu\u0161tena pretpostavka (\u2026) interpretirati povijest \u010dovje\u010danstva kao vje\u010dnu borbu protiv bo\u017eanskog koje, usprkos svojemu opiranju, biva polako i iz nu\u017enosti uni\u0161teno od strane ljudskog. U nastavku mo\u017eemo spekulirati kako taj transcendiraju\u0107i princip, koji nama izgleda \u2013 ili kojeg slutimo \u2013 bo\u017eanskim, sam transcendiran drugim, jo\u0161 vi\u0161im, principom, i tako u vje\u010dnost“ (Baudrillard, 1993: 162). Ovaj virus, covid19, ima mo\u017eda najte\u017ei zadatak u povijesti virusa. Njegova pozornica nije samo jedna, nego, najmanje, dvije. Osim ljudskog tijela tu je i digitalno su\u010delje, pozornica u kojoj su ljudi potra\u017eili uto\u010di\u0161te. Digitalna su\u010delja svojim tvorcima kao izgubljenoj djeci. nude tehno kraljevstvo<\/em>. Omogu\u0107uju im trenuta\u010dan prijelaz iz fizi\u010dke u digitalnu realnost, spasenje. Uobi\u010dajene ljudske koordinate prostora i pravci vremena suspendirani su i zamijenjeni kretanjem po svim osima i dimenzijama, a to su staze kojima virus iz organskog svijeta ne mo\u017ee uspje\u0161no napredovati.<\/p>\n

Ljudi su naglo virtualizirali ve\u0107inu svojih aktivnosti, a\u00a0 kako bi sprije\u010dili kolaps civilizacije, ali u toj virtualizaciji koriste naslje\u0111e kontra kulture otprije ugra\u0111eno u sustav. Takvo naslje\u0111e osigurava slobodnu razmjenu informacija i preispitivanje odluka raznih sredi\u0161njica koje ishitreno izvode svoju autoritativnost poku\u0161avaju\u0107i iskoristiti krizu. I opet se razotkrivaju pozicije tehnologije u odnosu na ljudsko tijelo i njegovu izvedbu. Ljudsko tijelo postalo je izvo\u0111a\u010d samog sebe u digitalnom su\u010delju. Dakle, ne radi se o odranije provjerenom i uvje\u017ebanom predstavljanju preko digitalnih posrednika, primjerice avatara ili chatbotsa. Tijelo, lice, ruke, glas i drugi dijelovi tradicionalnog ljudskog izvo\u0111a\u010dkog aparata se snimaju, digitaliziraju i prikazuju u odre\u0111enim kontekstima koje sam izvo\u0111a\u010d ne mo\u017ee do kraja kontrolirati. Ljudski izvo\u0111a\u010d promatra samog sebe kao \u0161to je do nedavno promatrao sebe kroz digitalnog predstavnika, avatara. Su\u010delje koje nas takvima prikazuje nije vi\u0161e ni su\u010delje izvedbe u\u017eivo, umjetni\u010dka ili dru\u0161tvena pozornica, niti je su\u010delje ekrana izvedbe ne\u017eivih izvo\u0111a\u010da. <\/p>\n

Ro\u0111eno je Mrtvo \/ \u017divo su\u010delje. Takvo su\u010delje stalno izvodi dvostruko, koriste\u0107i dramaturgiju \u017eivog i dramaturgiju ne\u017eivog izvo\u0111enja. Primjerice, ljudski izvo\u0111a\u010d u Mrtvo \/ \u017divo su\u010delje unosi sebe samog na na\u010din igranja uloge na realnoj pozornici u\u017eivo, svjestan da tako stvara izvo\u0111a\u010dki entitet koji vi\u0161e ne mo\u017ee sam kontrolirati. Strojna komponenta Mrtvo \/ \u017divog su\u010delja s lako\u0107om obavlja dodijeljeni mu zadatak egzekucije tra\u017eenih parametara kako bi ljudsko izvo\u0111enje u digitalnom su\u010delju bilo efikasno. Istovremeno, stroj djeluje i izvan okvira takve, uslu\u017ene djelatnosti, i izvodi po algoritmu vlastite \u017eudnje – pretvaranje ljudskog izvo\u0111a\u010da u bazu podataka. Ljudski izvo\u0111a\u010d u covid19 krizi predaje svoje tijelo izvedbom stroju iako je upoznat sa strojnim na\u010dinom djelovanja. Primjerice, suradnja tvrtki Facebook i Cambridge Analytica<\/a>[212<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> razotkrila je na\u010din na koje suvremeni centri politi\u010dke mo\u0107i koriste ljudsku izvedbu, i uop\u0107e prisutnost na digitalnoj mre\u017ei, kako bi ljude sveli na objekt koji se sastoji od nekoliko info to\u010daka. Takvi objekti slu\u017ee dalje kao baza podataka za kreiranje povratnih kampanja prema ljudima kako bi im se promijenio stav prije glasanja za neku politi\u010dku opciju. Zanimljivo kako su takve kampanje bile uspje\u0161ne samo ako bi bile kreativne, fikcionalne intervencije koje koriste narative svima poznatih obrazaca usvojenih u djetinjstvu ili u dru\u0161tvenoj stvarnosti kojom smo okru\u017eeni.<\/p>\n

Dvostrukost kao narav Mrtvo \/ \u017divog su\u010delja o\u010dituje se u mnogim aspektima njegovog kori\u0161tenja, pa \u010dak i skepsi koju mnogi ljudi izra\u017eavaju prema njegovoj korisnosti. Za vrijeme prve covid19 krize, u prolje\u0107e 2020., talijanski katoli\u010dki sve\u0107enik Longo, frustriran zabranom odr\u017eavanja misnog slavlja u\u017eivo, poku\u0161ao je svoj pametni telefon iskoristiti kao pomagalo kojim \u0107e snimati samog sebe kako vodi misu. Tako bi vjernici na svojim ekranima mogli direktno pratiti misu. Bizarna radnja sve\u0107enika u sve\u010danoj odori kako sam za sebe dr\u017ei misu u praznoj crkvi, pretvorena je u grotesku kada je stroj samoinicijativno primijenio dramaturgiju izvedbe otprije ugra\u0111enu u sebe te aplicirao razli\u010dite zabavne filtere na sve\u0107enikovo lice. Tako su vjernici mogli vidjeti veliku \u017eabu, \u017euto nasmije\u0161eno lice ili zmaja kako ozbiljno predvode misno slavlje (Ridler 2020). Pristup tehnologiji kao pomaga\u010du u ostvarenju na\u0161ih \u017eudnji uvijek razotkriva dvostruku narav su\u010delja, a koje se posve razotkrilo u Mrtvo \/ \u017divom su\u010delju. Ishii Hiroshi s ameri\u010dkog M.I.T.-a, ka\u017ee kako mi ljudi danas imamo dvostruko dr\u017eavljanstvo jer tijelima smo u fizi\u010dkoj realnosti a umovima u digitalnoj (Hiroshi, 2019 :13min.). Na mjestu njihova susreta, koje je poput mjesta susreta mora i kopna, nastaju kompleksne tvorevine. Nisu samo oboga\u0107ivanja ljudskog izvo\u0111enja u digitalnom su\u010delju takve kompleksne tvorevine, nego su i materijalizacija predstavnika digitalne realnosti u fizi\u010dkoj realnosti. Primjerice, japanska pop zvijezda s publikom od nekoliko miliona obo\u017eavatelja, Hatsune Miku zapravo je ra\u010dunalno generiran hologram, a koji je i slu\u017ebeno u braku s jednim ljudskim bi\u0107em. Drugi je primjer antropomorfni robot Sophie kojoj je jedna dr\u017eava slu\u017ebeno dodijelila dr\u017eavljanstvo. Mrtvo \/ \u017divo su\u010delje prote\u017ee se po svim osima svih realnosti. Grinderi, ljudska bi\u0107a koja u svoja tijela ugra\u0111uju razli\u010dita tehnolo\u0161ka pomagala, \u010dipove, rasvjetu ili kemijskim supstancama privremeno zadobivaju mo\u0107i tehnolo\u0161kog su\u010delja (poznat je primjer grindera koji dobivaju privremeni no\u0107i vid ukapavanjem odre\u0111enih supstanci), poku\u0161avaju izna\u0107i put kojim bi ljudsko tijelo direktno ulazilo u stroj. Takav put podrazumijeva toleranciju na dvostrukost, na poigravanje s vlastitim identitetom i izvo\u0111enje drugih identiteta kao svojeg.<\/p>\n

Najve\u0107i otpor virtualizaciji, alterniranju izvo\u0111a\u010dkog identiteta, u covid19 prvoj krizi dolazi iz krugova ljudske izvo\u0111a\u010dke umjetnosti, kazali\u0161ta, opera, plesne umjetnosti i drugih. Isti\u010de se nezamjenjivost fizi\u010dkog tijela u izvedbi i osiroma\u0161ivanje ljudskog izvo\u0111a\u010dkog registra u njemu neprirodnom su\u010delju. To je samo rezultat dugogodi\u0161nje nespremnosti tradicionalne izvo\u0111a\u010dke umjetnosti da novu digitalnu tehnologiju prihvati kao ne\u0161to vi\u0161e od uobi\u010dajene inkorporacije novih medija u tradicionalnu strukturu predstava i drugih izvo\u0111enja, tj. multimedijalno oboga\u0107ivanje postoje\u0107ih obrazaca. Stolje\u0107e nakon Piscatorovog kori\u0161tenja novih medija za atrakciju publike, kazali\u0161ta i druge tradicionalne izvo\u0111a\u010dke umjetnosti ne znaju kako se obratiti svojim novim publikama. Najvi\u0161e im ote\u017eava realnost publika ra\u0161trkanih, ne samo prostorno nego i vremenski, po digitalnom su\u010delju. Problem jedinstva mjesta i radnje kojim se kazali\u0161te bavilo stolje\u0107ima na pozornici kao da je sada eksplodirao u svim pravcima. I umjesto da iskoristi tu eksploziju za osvjetljavanje tame novog izvo\u0111a\u010dkog su\u010delja, suvremena kazali\u0161ta na covid19 krizu odgovaraju bizarnim radnjama, primjerice kori\u0161tenjem postoje\u0107ih mre\u017enih kanala, poput YouTube, za prikazivanje starih arhivskih snimaka svojih predstava. Cijeli sustav financiranja i organizacije tradicionalnih umjetnosti koje ovise o ljudskom izvo\u0111a\u010du doveden je u pitanje. Umjesto brze prilagodbe izvo\u0111a\u010dke pozornice digitalnom su\u010delju, kori\u0161tenju mogu\u0107nosti mre\u017ene komunikacije za pribli\u017eavanje izvo\u0111a\u010da publici i obrnuto, namjernog razotkrivanja kreativnog procesa, fragmentiranja predstava u dramatur\u0161ki neovisne cjeline i sl., tradicionalna kazali\u0161ta nude javne iskaze zaprepa\u0161tenosti situacijom u kojoj ljudski izvo\u0111a\u010d vi\u0161e ne mo\u017ee biti sredi\u0161te svake izvedbe.<\/p>\n

 <\/p>\n

3. SIMULCAST<\/strong><\/p>\n

Tako \u010dlanovi ansambla Metropolitan Opere u New Yorku izjavljuju kako ni\u0161ta ne mo\u017ee zamijeniti izvedbu u\u017eivo ili pjeva\u010dev glas koji se \u010duje u gledali\u0161tu prisutnom u istom prostoru i vremenu izvedbe (Gelb, 2020), iako ta ku\u0107a ve\u0107 godinama uspje\u0161no producira funkcionalno su\u010delje zajedni\u010dke izvedbe \u017eivog i ne\u017eivog, Simulcast<\/em>. U osnovi je to direktni prijenos premijerne operne predstave na pozornici Metropolitan ku\u0107e u New Yorku, namijenjen prikazivanju publici \u0161irom planete, a koja se nalazi u kino dvoranama opremljenim digitalnom tehnologijom. Predstavu na taj na\u010din mo\u017ee pratiti i bilo tko tko ima pristup su\u010delju preko drugih ekrana, primjerice ra\u010dunala, telefona i sl. Takvu predstavu, kao paralelno su\u010delje na svojim ekranima, mo\u017ee pratiti i publika koja sjedi u gledali\u0161tu u\u017eivo. Predstava koja se odvija na pozornici u\u017eivo razlikuje se i dramatur\u0161ki od iste predstave koja se prikazuje u digitalnom su\u010delju. Publika digitalnog su\u010delja mo\u017ee vidjeti vi\u0161e detalja, mo\u017ee mijenjati planove izvedbe, jasnije \u010duti ton i sl. Publika digitalnog su\u010delja suo\u010dena je i s promjenom u na\u010dinu percepcije predstave. Naime, kamera ru\u0161i tradicionalno odricanje od nevjerovanja tako \u0161to prikazuje izvo\u0111a\u010de kako se presvla\u010de u kostim, \u0161minkaju, intervjuira ih neposredno nakon izlaska s pozornice. U pauzama predstave, publika ima priliku i vidjeti razgovore s dirigentom, redateljem i izvo\u0111a\u010dima. Publika digitalnog su\u010delja mo\u017ee odabrati i dodatnu vrstu izvo\u0111a\u010dkog ekrana jer ima i pristup digitalnoj mre\u017ei. Tako mo\u017ee pro\u010ditati podatke o predstavi i izvo\u0111a\u010dima, mo\u017ee pogledati snimku neke ranije predstave kako bi usporedila izvedbe, a mo\u017ee se i prebaciti na neku sasvim drugu aktivnost. Ve\u0107ina publike nalazi se u razli\u010ditim vremenskim zonama, prostorima i grupama, ali cijeli mehanizam izvedbe svejedno funkcionira. Cijela ta dvostrukost izvedbe, vi\u0161estrukost su\u010delja i kaos izvo\u0111a\u010dkog vremena i prostora izaziva svojevrsni o\u010daj kod izvo\u0111a\u010da u\u017eivo. Oni su naviknuti na dramaturgiju postupnog gra\u0111enja predstave, razvijanje do vrhunaca izvedbe u suglasju sa publikom u\u017eivo i njihovim reakcijama, optimizaciju pozornice kako bi iluzija bila besprijekorna i sl. Tako uskogrudan pristup izvedbi je zapravo protivan i samoj ideji izvedbe, ali i iskustvu izvedbe koje postoji izvan posljednja dva stolje\u0107a zapadnog kulturnog kruga. Azijska kazali\u0161ta jo\u0161 uvijek \u010duvaju princip fragmentacije izvedbe i ra\u0161trkanosti publike (Kulenovi\u0107, 1983:223), a koji je normalno funkcionirao i u europskim kazali\u0161tima do kraja osamnaestog stolje\u0107a. Publika bi prestajala ogovarati, me\u0111usobno glasno pri\u010dati, jesti ili pjevati tek kada bi se izvo\u0111a\u010d na pozornici pribli\u017eio nekom op\u0107epoznatom i od svih i\u0161\u010dekivanom mjestu. Izvo\u0111a\u010d je bio spreman na takvu razli\u010ditost u realnostima izvedbenih stanja, pa je i svoju izvedbu prilago\u0111avao trenutnim okolnostima, a ne okolnosti izvedbi.<\/p>\n

Nasljednici glumaca i izvo\u0111a\u010da koji svoju izvedbu u\u017eivo prilago\u0111avaju dramaturgijama razli\u010ditih su\u010delja odavno nastupaju pred ljudskim publikama ra\u0161trkanim po razli\u010ditim prostorima i vremenima. Primjerice, mre\u017ena platforma Twitch<\/em> istovremeno na jedinstvenom ekranu prikazuje igranje ra\u010dunalnih igara, prikazuje ekranom u ekranu samog igra\u010da u\u017eivo, prikazuje i ekran razgovora u kojem se vidi izmjena tekstualnih komentara korisnika, a \u010desto uklju\u010duje i audio komentare korisnika, razgovor u\u017eivo s igra\u010dem, kao i kakofoniju sveop\u0107eg navijanja korisnika. Pojedini igra\u010di imaju i po nekoliko milijuna pratitelja, a \u010desto direktno sudjeluje na stotine tisu\u0107a korisnika. Takva izvedba nije samo hibrid razli\u010ditih spektakala, od sportskih igara do kazali\u0161ta, nego je i posve funkcionalno izvedbeno su\u010delje sastavljeno od \u00a0razli\u010ditih vremena i prostora izvedbe. Drugi primjer jesu virtualna kazali\u0161ta u perzistentnom digitalnom svijetu, Drugi \u017divot<\/em> (engl. Second life<\/em>). Umjesto blijede imitacije kazali\u0161ta iz fizi\u010dke realnosti i kori\u0161tenja avatara za recitiranje Shakespeara, sajberperformeri Eva Mattes i Franco Mattes<\/a>[213<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> kreiraju predstave znaju\u0107i kako njihova publika ne mora biti fizi\u010dki prisutna, \u010dak ni kao digitalni predstavnik, niti da mora opstojati u jedinstvenom vremenu, pa tako i njihova izvedba ne mora koristiti linearno izvedbeno vrijeme. Digitalno izvedbeno su\u010delje kao da se nalazi izme\u0111u dvije radikalne opcije; anemi\u010dne simulacije tradicionalnog kazali\u0161ta ili stvaranja izvedbenih formi koje ne trebaju tijelo glumca. <\/p>\n

 <\/p>\n

4. IZVEDBENI KONTINUUM<\/strong><\/p>\n

Dramaturgijom kontinuuma mogli bismo nazvati registar alata kojima uspijevamo locirati sva izvedbena su\u010delja koja konstituiraju cjelinu neke suvremene digitalne izvedbe. Kako izvedbena cjelina u digitalnom okru\u017eenju ne mora imati precizno odre\u0111en po\u010detak ili kraj nego se mo\u017ee nastavljati unedogled i u razli\u010ditim oblicima, tako je radije nazivamo izvedbenim kontinuumom<\/em>. U takvom izvedbenom kontinuumu obi\u010dno prepoznajemo elemente tradicionalne dramaturgije, primjerice tekstualni predlo\u017eak ili redateljsku mre\u017eu izvedbe u\u017eivo, ali i elemente nove dramaturgije masovnih medija ili dramaturgije digitalnog izvedbenog su\u010delja. Izvedbeni kontinuum se dakle, sastoji od mikro-dramaturgija izvedbenih fragmenata. Posebna vrsta dramaturgije, dramaturgija pozadine, nazvana po uzoru na izvedbeni kontinuum u srednjovjekovnim mansionskim crkvenim prikazanjima, usmjerava sve fragmente kao objekte u jedinstvenu cjelinu. Takva cjelina bli\u017ea je ra\u010dunalnoj bazi podataka nego tekstualnom predlo\u0161ku koji se inscenira nekim oblikom naracije. Baza podataka mo\u017ee se uvijek iznova usmjeriti u novom \u017eeljenom pravcu bez ograni\u010denja hijerarhijske strukture naracije. Manovich pi\u0161e kako „ovi medijski umjetnici jo\u0161 moraju nau\u010diti kako bazu podataka i narativ sljubiti u novu formu“ (Manovich, 2002:18). Nova dramaturgija digitalne umjetni\u010dke izvedbe, ili izvedbenog kontinuuma, sve ulazne podatke, tekst, izvedbu, publiku, ekrane i dr. tretira kao obrasce izvedbenog pona\u0161anja, te ih kombinira u izvedbene forme. Digitalna izvedba raste na bazama podataka i njihovom eruptiranju i orbitiranju.<\/p>\n

Drugi konstitutivni element suvremenih digitalnih umjetni\u010dkih izvedbi je ljudska izvedba u\u017eivo prevedena na jezik baze podataka. Izvo\u0111a\u010d u\u017eivo koristi registar izra\u017eaja svojeg tijela, lica, glasa, maske, kostima, scenografije i dr. kako bi predo\u010dio odre\u0111eni sadr\u017eaj u odre\u0111enom emotivnom okru\u017eenju. U digitalnoj izvedbi ljudski izvo\u0111a\u010d svjesno predaje registar svoje izvedbe u\u017eivo kameri. Jo\u0161 Benjamin pi\u0161e kako se izvo\u0111a\u010d ispred kamere osje\u0107a kao \u010dovjek pred zrcalom ali je njegov odraz odvojiv, prenosiv i daje se na uporabu i kontrolu nevidljivoj publici, djeluje svojom osobom, ali je li\u0161en aure jer ne postoji kopija aure bez ovdje i sada (Beker, 1986:339). U covid19 krizi svaki \u010dovjek je automatski postao izvo\u0111a\u010d u digitalnom izvedbenom okru\u017eenju. Sada ljudski izvo\u0111a\u010d ne predaje svoju izvedbu kameri kao odraz koji je odvojiv i kojega mo\u017ee kontrolirati nevidljiva publika, nego svoj izvedbeni odraz predaje kameri kao izvedbenom oru\u0111u naslije\u0111ene mo\u0107i. Mould pi\u0161e kako „mo\u0107 koja je utkana, naslije\u0111ena u kameri ili komadi\u0107u scenografije mo\u017ee biti jednako toliko mo\u0107na ili nasljedno mo\u0107na (engl. power-inherent) kao verbalne ili gestualne upute od redatelja (koje same ne bi bile mogu\u0107e bez neljudskih aktanata, poimeni\u010dno: kamere, videomonitora, megafona pa \u010dak i redateljeve stolice). Ako slijedimo Latoura, svaka akcija u produkciji medija koja je iznesena ljudskim izvo\u0111a\u010dem (redateljem, gaferom, monta\u017eerom) zavr\u0161ava u akciji neljudskog (pokreta kamere, sheme svjetla, digitalizaciji snimke).“ (Mould, 2009:204). Kamera je 2019. prisutna posvuda, na ra\u010dunalima i pametnim telefonima, i djeluje kao skener<\/em>, a ne vi\u0161e kao mehani\u010dko oko – produ\u017eetak ljudskog oka. Skenirani odraz ljudskog izvo\u0111a\u010da automatski se pretvara u impersonalne podatke, \u010dvori\u0161ta mre\u017ee koja se gradi u su\u010delju. Publika koja svojim interesom ili ne-interesom kontrolira izvedbeni odraz vi\u0161e nije televizijska ili kino publika, okupljena na jednom mjestu ili u jednom vremenu i oko zajedni\u010dkog izvo\u0111enja. Publiku digitalne izvedbe su\u010delje priziva samo i, nerijetko, konstituira samo. Publika izvedbu percipira posredno kao kodificirani proces. Ljudska izvedba u takvoj konstelaciji pokazuje sklonost shematizaciji, Artaudovim hijeroglifima tijela ili Meyerholdovim biomehani\u010dkim pozicijama, a koje se \u010dine vi\u0161e kompatibilne s digitalnim izvedbenim su\u010deljem nego \u0161to bi to mogao biti ekspresivni tjelesni gr\u010d kao kod Grotowskog. Diskurs izvo\u0111a\u010dkog tijela u\u017eivo kao da je u\u0161ao u sivu zonu. S jedne strane kodificiran je ritualnim, dru\u0161tvenim ili umjetni\u010dkim obrascima, a s druge strane opire se shematizaciji, odbija biti kodom u algoritmu mehani\u010dkog izvedbenog sustava. U nastupaju\u0107em periodu uzbudljivog otkrivanja novih mogu\u0107nosti umjetni\u010dke izvedbe u srazu ljudskog i strojnog ne smije se zaboraviti kako su upravo ljudski izvo\u0111a\u010di uspjeli transcendirati vrijeme i prostor, kao u performansima trajanja Marine Abramovi\u0107 ili Tehching Hsieh-a. <\/p>\n

 <\/p>\n

5. POPRI\u0160TE RATA<\/strong><\/p>\n

Svjesni pretvaranja svojeg izvo\u0111a\u010dkog tijela u odraz kojeg stroj skenira i razla\u017ee u baze podataka, glumci tradicionalnog kazali\u0161ta namjerno izazivaju bitku s izvo\u0111a\u010dkim su\u010deljem stroja, a kao subverzivni \u010din prema novom su\u010delju. Ameri\u010dko kazali\u0161te Popri\u0161te rata<\/em> (Theatre of war<\/a>[214<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>) poznato je po kazali\u0161nim predstavama ratne i poratne tematike. Iako to kazali\u0161te djeluje kao tradicionalna izvo\u0111a\u010dka forma: glumac-pozornica-publika, vrlo \u010desto u svoje izvedbe uklju\u010duje i elemente participativne izvedbe. Primjerice, nakon izvedbe u\u017eivo redovite su diskusije s publikom. U covid19 krizi u prvoj polovici 2020. to kazali\u0161te izvodi Sofoklovog Kralja Edipa. Ta izvedba postavljena je kao tradicionalna gluma\u010dka predstava u\u017eivo, ali je izvedena na digitalnoj mre\u017enoj platformi Zoom<\/a>[215<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Kazali\u0161ni glumci pokrenuli su ovu izvedbu kao svojevrsnu bitku sa strojnim su\u010deljem, a u cilju dokazivanja kako je mogu\u0107 funkcionalni kazali\u0161ni do\u017eivljaj i u uvjetima neprisutnosti izvo\u0111a\u010da i publike u\u017eivo. Isti\u010dem kako se ovdje namjerno opisuje izvo\u0111enje tradicionalne kazali\u0161ne predstave nastale prema klasi\u010dnom predlo\u0161ku starogr\u010dke tragedije, a ne eksperimentalni izvo\u0111a\u010dki \u010din kojemu za cilj nije izazivanje kazali\u0161ne katarze, kao u slu\u010daju hibridnih digitalnih izvedbi u podru\u010dju suvremene umjetnosti. Cilj je bio dokazati da je mogu\u0107e kazali\u0161te koje ne mo\u017ee postojati ni bez digitalnog su\u010delja niti bez gluma\u010dkog tijela u \u017eivoj izvedbi. Zadatak glumaca je pomno izgra\u0111ivanje kazali\u0161ne emocije i izazivanje katarze kod gledatelja, a bez znanja koliko ih ljudi gleda, tko ih gleda i da li njihova izvedba tehni\u010dki uop\u0107e funkcionira u odre\u0111enom trenutku. Glumci izvo\u0111enjem u\u017eivo ostavljaju tragove, a te tragove \u010ditaju drugi, strojevi ili ljudi. Na\u010din izvo\u0111enja mora biti takav da ne dopusti dominaciju interpretacije tragova po volji stroja ili nevidljive ljudske publike, ve\u0107 da interpretacija bude u skladu s dramatur\u0161kom namjerom izvo\u0111a\u010da. Radnja ove izvedbe je svojevrsno „osvajanje pozornice“ kako Fergusson tuma\u010di ono \u0161to rade Pirandellovi likovi u „\u0160est lica tra\u017ee autora,“ jer tu pozornicu svaki lik \u017eeli preuzeti i pretvoriti je u su\u010delje za svoj vlastiti „racionalizirani mit koji jest ili \u0107e biti njegovo pravo bi\u0107e\u2026 Pirandello vidi sam ljudski \u017eivot kao ne\u0161to teatralno. \u0160to te\u017ei tragi\u010dnoj epifaniji i mo\u017ee sa samo kroz nju ostvariti“, a to otvara mogu\u0107nost za izvrtanje konvencije modernog realizma koja tra\u017ei pretvaranje kako pozornica nije pozornica nego primjerice salon, pa se tako sada mo\u017ee pretvarati da salon nije realan, „nego je pozornica koja sadr\u017ei mnoge ‘realnosti’“ (Fergusson, 1972:187). Glumci ameri\u010dkog kazali\u0161ta Popri\u0161te rata nisu zajedno u fizi\u010dkom prostoru jedinstvene pozornice nego svaki od njih izvodi na svojoj vlastitoj pozornici, a koja je njihova vlastita ku\u0107a. Umjesto scenografije vidi se kuhinja, radni stol, hodnik, dnevna soba i sl. Na ekranu ra\u010dunala ili televizora gledatelj vidi izvedbu u\u017eivo glumca koji je u svojem vlastitom kazali\u0161tu \u2013 ekranu. Ponekad su ti ekrani svi zajedno na su\u010delju, a ponekad samo jedan ili dva, ovisno o dinamici izvedbe koju odre\u0111uje nevidljivi dramaturg \/ redatelj. Za tog skrivenog koordinatora pretpostavljamo da je \u010dovjek, ljudski operater su\u010delja koji izvodi u\u017eivo. Istovremeno smo svjesni da monta\u017eu ritma izmjenom broja vidljivih ekrana mo\u017ee izvoditi i stroj. Glumci namjerno svoja nena\u0161minkana i nemaskirana lica primi\u010du bli\u017ee kameri, a kako bi tako zauzeli ve\u0107i dio svojeg ekrana \/ pozornice. Likovi koje glumci igraju ozna\u010deni su i tekstualnim obavijestima na ekranu svakog od njih. Glumci gledaju ravno u kameru, a \u0161to se na skupnom ekranu izvedbe interpretira kao da svi gledaju ravno ispred sebe. Komuniciraju jedni s drugima tako da i dalje gledaju ravno, umjesto da koriste usmjeren pogled u ekran lika kojem se obra\u0107aju. Tako su kreirali zajedni\u010dku pozornicu u umu gledatelja.<\/p>\n

Glumci u ovom „Zoom Edipu“, koriste tradicionalni registar izvedbe u\u017eivo, izgovaraju tekst u razli\u010ditom ritmu i tempu, balansiraju emocijama, koriste grimase i geste kao obrasce, dominiraju izvedbenim su\u010deljem kada je red na njih da govore. Iako ova izvedba ne koristi nijedan o\u010dekivani scenski efekt, nema glazbe ili audio efekata, nema maske, \u0161minke ili kostima, nema posebnog osvjetljenja i sl., ona ipak uspijeva stvoriti emotivni naboj kod publike koja izvedbu prati preko ekrana. Sam obrazac izvedbe, digitalno su\u010delje, pozicije glumaca u malim ekranima koje sugeriraju panopti\u010dki prostor nad-kontrole (Foucault, 1995:200), a sve to kombinirano s promi\u0161ljenom gluma\u010dkom interpretacijom, stvara atmosferu visoke napetosti. Visoka napetost je preludij za magijsko o\u010daranje kakvo je vjerojatno postizao i anti\u010dki glumac pomo\u0107u svojih „ekrana“: karakterne maske, podignutih \u010dizama i iznenadnih pojava strojnih bogova. Sraz tehnologije, dramaturgije, re\u017eije i ljudskog izvo\u0111enja u ovoj je izvedbi toliko balansiran da je izvedbena maska sam ekran u kojem je glum\u010devo lice integrirano. Svako dodavanje, primjerice derivata anti\u010dke maske, dovelo bi do ote\u017eavanja izvedbe asocijacijom na pretjerana maske \u2013 filtere kakve upotrebljavaju aplikacije digitalnog su\u010delja SnapChat<\/em> ili Instagram<\/em>. Pozornica je izra\u0111ena od elektronske statike iscrtane u obliku ekrana, ali je i dinami\u010dna jer se ti ekrani stalno izmjenjuju u brojnosti i dominaciji. Upravo izmjenom broja prozora na ekranu posti\u017ee se rudimentarna scenska napetost. Primjerice, od ekspresivnog Edipovog govora u jednom ekranu, prizor se \u0161iri na vi\u0161e ekrana iz kojih govore Tiresija, Zbor, Kreont. Sva\u0111u koja se tako ra\u0111a zaustavlja Jokasta. Ona je za nas gledatelje prisutna kao nijemi lik koji otprije promatra radnju iz svojeg ekrana. Zbog takve pripreme gledatelji spremno prihva\u0107aju identifikaciju s Jokastom kada ona progovori. Radi se o promi\u0161ljenom dramatur\u0161kom postupku. Ali dramaturgija funkcionira i kod digitalnog su\u010delja. Primjerice svi glumci \/ likovi gledaju u prazno, ispred sebe. Gledatelj to do\u017eivljava kao pogled u njega. On taj pogled kanalizira i usmjerava u novo su\u010delje koje povezuje sve poglede. Pogled lika te\u010de kroz gledateljevu pozornicu uma nazad prema drugom liku ispred gledatelja. <\/p>\n

Sofoklo svima poznat mit o Edipu koji je nehotice ubio vlastitog oca, spasio grad Tebu od Sfinge pa sam postao kraljem, te o\u017eenio vlastitu majku i s njom dobio djecu, zapo\u010dinje usred epidemije koja ubija grad. Edip \u017eeli opet pobijediti ne-ljudskog neprijatelja. Usprkos savjetu onoga koji je povezan s drugim realnostima, Tiresije, da se ne trudi previ\u0161e oko toga, on uporno analizira tragove. Tako postepeno gubi zidove kojima je bio okru\u017een i oslobo\u0111en od realnosti istine. A ta, istinita realnost, uni\u0161tava onoga koji je spozna. Digitalno izvo\u0111a\u010dko su\u010delje danas, u covid19 krizi, kao da ljudima savjetuje da se ne trude \u010ditati tragove virusa, ve\u0107 da se prepuste novoj realnosti. Uostalom, tehnologija se ve\u0107 u samim po\u010decima pokazala kao uspje\u0161no lje\u010dili\u0161te ljudi. Bolesnici s fobijama suo\u010davani su s posebno generiranom grafi\u010dkim su\u010deljima ra\u010dunala animiranima na na\u010din da pacijenta vode suo\u010denju sa strahom i potencijalnom izlje\u010denju. Novija istra\u017eivanja i izvedbu anti\u010dke tragedije povezuju sa medicinskim tretmanima, osobito lije\u010denjem oboljelih od ratnih trauma. Arheolo\u0161ka istra\u017eivanja nedvosmisleno ukazuju na povezanost starogr\u010dkih kazali\u0161ta s ritualnim i medicinskim diskursom. Kazali\u0161ta su hodnicima povezana s hramovima Asklepijusu, bogu medicine, a koji su bili i lje\u010dili\u0161ta. Katarza kojom je Aristotel opisivao utjecaj tragedija na publiku mo\u017eda je primarno imala medicinsku ili religioznu konotaciju, pi\u0161e Batuman (Batuman, 4:2020). U izvedbi Kralja Edipa kazali\u0161ta Popri\u0161te Rata<\/em> kori\u0161tena je tradicionalna dramaturgija kontrole razvoja interpretacije kako bi do\u0161lo do zajedni\u010dkog osje\u0107aja katarze, a svaka intervencija gledatelja koju omogu\u0107uje digitalna tehnologija onemogu\u0107ena je unaprijed. Primjerice, u telekonferencijskim aplikacijama poput Zooma korisnik mo\u017ee proizvoljno birati koji \u0107e ekran \/ ekrani biti vidljivi na su\u010delju, koliko \u0107e dugo trajati pojedini ekran, mo\u017ee mijenjati pozadinu kao scenografiju, dodavati razli\u010dite filtere i maske i sl. Onemogu\u0107avanjem takve diversifikacije pa\u017enje autori projekta Kralj Edip omogu\u0107ili su postizanje klasi\u010dne kazali\u0161ne katarze oboga\u0107ene i katarzama interakcije stroja i \u010dovjeka. Ipak, nije te\u0161ko zamisliti budu\u0107e digitalne izvedbe koje zadr\u017eavaju tradicionalna obilje\u017eja kazali\u0161ne interpretacija, ali u kojima je publika aktivno uklju\u010dena razli\u010ditim mogu\u0107nostima intervencije u izvedbu. Takvo proizvoljno mijenjanje fokusa, pogleda, pravca i sl. dovelo bi do razlaganja jedinstvenog osje\u0107aja katarze u podru\u010dja u kojima je ona do sada bila nezamisliva. Primjerice podru\u010dje odgo\u0111enog, odsutnog, bezvremenskog ili \u010dak uporabnog u fizi\u010dkoj realnosti. Arhive ljudske izvedbe koja je uspje\u0161no pretvorena u objekt analize mo\u017eda bi mogle biti nadopunjene i arhivama privremenih i nestabilnih procesa poput izvedbe kazali\u0161ne katarze pomo\u0107u podataka u bazama. <\/p>\n

 <\/p>\n

6. \u010cOVJEK JE STROJU \u010cOVJEK<\/strong><\/p>\n

Covid19 kriza pove\u0107ala je potra\u017enju za digitalnim kanalima komunikacije koji omogu\u0107uju simulaciju izvedbe ljudskog tijela. Razli\u010diti telekonferencijski kanali omogu\u0107uju istovremenu komunikaciju stotina korisnika u\u017eivo i to licem ili cijelim tijelom. Ljudski korisnik takvih kanala pona\u0161a se kao da izvodi na pozornici, bez obzira \u0161to se radi o poslovnoj, neumjetni\u010dkoj komunikaciji. Korisnik svjesno ili nesvjesno, ali prema otprije usvojenom obrascu, ure\u0111uje okoli\u0161 koji \u0107e se emitirati kao njegova pozadina i tako ga pretvara u scenografiju (takvu scenografiju mogu\u0107e je i kreirati elektronskom simulacijom), namje\u0161ta posebnu rasvjetu, pazi na ozvu\u010denje, pa\u017eljivo bira odje\u0107u, ure\u0111uje svoje lice, priprema mali scenarij onoga \u0161to \u0107e govoriti, razmi\u0161lja o boji glasa i dinamici nastupa. Takve postupke jasno prepoznajemo kao dramatur\u0161ke procese iz stanja umjetni\u010dke izvedbe u\u017eivo. Korisnik digitalnog su\u010delja mo\u017ee koristiti i brojne dramatur\u0161ke i re\u017eijske alate koji su mu na raspolaganju u digitalnim bazama podataka, primjerice maske i filtere kojima mo\u017ee jasnije pokazati svoj karakter drugima. Takve maske i filteri korisnicima su ponu\u0111eni i kao standardni set za predstavljanje na dru\u0161tvenim mre\u017eama poput Facebooka <\/em>ili SnapChata.<\/em> Ljudski korisnik digitalnog su\u010delja naviknut je na stvaranje ubrzane osobne predstave pomo\u0107u instant dramatur\u0161kih alata. \u010cak se i tekstualna komunikacija aplikacijama pametnih telefona instant ozna\u010diva\u010dima pretvara u kompleksan izvedbeni \u010din, predstavu. Primjerice, korisnici \u010desto u tekstove ubacuju vizuale poput emotikona<\/em>, stvaraju sami oznake za emotivna stanja pomo\u0107u slova i interpunkcije raspore\u0111ene u simulaciju lica ili tekstualnim skra\u0107enicama jasno odre\u0111uju emotivno stanje koje \u017eele komunicirati. U covid19 krizi digitalna su\u010delja koriste se sve vi\u0161e kao pozornice za izvedbu u\u017eivo ljudi. Ali umjesto da ljudsko lice, ili \u010dak cijelo tijelo koje izvodi na ekranu osigura jasniju predod\u017ebu o emocijama i informacijama koje se \u017eele komunicirati, \u010desto dolazi do zagu\u0161enja i krivog ili nepo\u017eeljnog tuma\u010denja izvedbe. Taj problem je sve izra\u017eeniji na neumjetni\u010dkim izvedbenim su\u010deljima, a gdje se zahtjeva poslovna to\u010dnost prenesene informacije i izvedbe. Zato je sve izra\u017eenija tendencija uvo\u0111enja mikro-dramatur\u0161kih postupaka, a kojima se ljudskoj izvedbi u elektronskom ekranu dodaje tekst, zapravo tekstualna skra\u0107enica. Primjerice, u desnom gornjem uglu ekrana pojavljuju se slovna oznaka „\/ s“ koja ozna\u010davaju da ljudska izvedba u ekranu izvodi sarkazam, „\/ j“ ozna\u010dava \u0161alu (engl. joke), „\/ th“ prijetnju (engl. threat) itd. Marcus ih naziva indikatorima tona<\/em>, a podrijetlo im je u medicinskim poku\u0161ajima da se jasnijim ozna\u010divanjem pomogne disleksi\u010dnim, autisti\u010dnim i drugim osobama s te\u0161ko\u0107ama u to\u010dnom prepoznavanju i odre\u0111ivanju emotivnog stanja sugovornika (Marcus, 2020). Ovim na\u010dinom i stroj mo\u017ee to\u010dnije analizirati ljudska emotivna stanja, te pomo\u0107u umjetne inteligencije u\u010diti kako da ih (zlo) upotrijebi. Stroj tako iskazana ljudska emotivna stanja arhivira u svoje baze podataka, sli\u010dno kako se arhiviraju cijeli sklopovi ljudskih kretnji i izvo\u0111enja emocija. Primjerice, voditeljica laboratorija za eksperimentalnu muzeologiju pri EPFL<\/a>[216<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> u \u0160vicarskoj, Sarah Kenderine, predvodi projekt prikupljanja skenova cijelog tijela izvo\u0111a\u010da razli\u010ditih sekvenci kretnji. Izvo\u0111a\u010di su ljudi koji svojim tijelom mogu izvesti sa\u010duvane kretnje nekog zna\u010dajnog ljudskog doga\u0111anja, primjerice japanske borila\u010dke vje\u0161tine ili sekvenci kretanja pradavnog rituala. Skenove kretnji ljudskog izvo\u0111a\u010da Kenderin arhivira kao trodimenzionalne objekte, pretvaraju\u0107i ih tako u muzejske izlo\u0161ke (Kenderine, 2020.). Takvi izlo\u0161ci su zapravo baze podataka, a koje se lako mogu upotrebljavati u razli\u010dite svrhe, u igrama ili edukativnim programima, za stvaranje umjetnih osobnosti i uop\u0107e izvedbu. Ljudski izvo\u0111a\u010d u\u017eivo tako postaje samo-promatra\u010d, ne samo sebe osobno, nego svoje ljudske izvo\u0111a\u010dke esencije pretvorene u informati\u010dke to\u010dke. Ono \u0161to ljude u takvom slu\u010daju razlikuje od podatkovnih izvo\u0111a\u010dkih tijela, avatara i drugih rastjelovljenih entiteta generiranih ra\u010dunalom u svrhu predstavljanja tijela ljudskog korisnika, jest upravo svjesnost ljudi da sudjeluju u emulaciji. Kramer isti\u010de kako je zamjensko tijelo generirano u skladu s pravilima i fikcijom igre za koju je kreirano pa se tako savr\u0161eno uklapa u pozornicu, a sam ljudski igra\u010d manipulira to tijelo i sam svijet igre, te promatraju\u0107i rezultate svoje manipulacije postaje svoj vlastiti gledatelj, dakle igranje igre svojim podatkovnim tijelom je neka vrsta samopromatranja (Ripll, 590 od 692). Samopromatranje je oduvijek dio gluma\u010dkog postupka kada na pozornici izvodi ulogu, jer je to ono \u0161to ga osigurava od stapanja s konstruiranim tijelom uloge. Ako samopromatranje izostane, glumac ili izvo\u0111a\u010d ne mo\u017ee se vi\u0161e vratiti u svoje ishodi\u0161no tijelo i ostaje stalno u stanju koje je trebalo biti privremeno. Primjeri su nemogu\u0107nost izlaska iz stanja ratne traume, ili stapanja ljudskog identiteta sa strojem u simulacijama ili preozbiljno shva\u0107enim igrama. Spoznaja o procesu koje je Giacomo Rizzolatti nazvao ogledalnim neuronima<\/em> ljudima omogu\u0107uje potrebnu distancu od izvedbenog su\u010delja. Ogledalni neuroni su istovremena aktivacija istih neuronskih impulsa u mozgu \u010dovjeka koji izvodi i onoga koji tu izvedbu samo gleda (Rizzolatti, 2008: passim). Ogledalni neuroni aktivni su i u mozgu ljudi koji promatraju izvedbu generiranu strojem ili izvedbu samog stroja. Ekvivalent ljudskim ogledalnim neuronima kod stroja koji promatra izvedbu, ljudsku ili neljudsku, jo\u0161 nije definiran, ali analiza tragova svjedo\u010di o njegovom postojanju. Sposobnost stroja da u\u010di promatranjem izvedbe i nau\u010deno samostalno primjenjuje nazivamo danas umjetnom inteligencijom, iako se radi o imitaciji izvedbe, svojevrsnoj demonstraciji ispaljivanja naboja strojnih ogledalnih neurona. Na sli\u010dan na\u010din stroj komunicira s ljudskim korisnikom, a pomo\u0107u prethodno nau\u010denih obrazaca. Takva komunikacija podsje\u0107a na magijske rituale u kojima je potrebno izvesti to\u010dno odre\u0111enu izvo\u0111a\u010dku sekvencu kako bi se materijalizirao rezultat, primjerice promijenilo stanje i status sudionika rituala. Tako se i pritiskom ljudske ruke na tipkovnicu ra\u010dunala ili ljudskog prsta na ekran osjetljiv na dodir pokre\u0107e to\u010dno odre\u0111ena strojna sekvenca i posti\u017ee \u017eeljeni rezultat. Vremenski raspon izme\u0111u dodira ljudskog tijela i povratnog rezultata stroja, a koji se ocrtava na ekranu i produ\u017euje retinom u ljudski um, ispunjen je procesima poput ra\u010dunanja, ispaljivanja elektri\u010dnog naboja, konzultiranja baza podataka, optimiziranja odgovora prema trenutnim parametrima i sl. Tako \u017eivo ljudsko tijelo emulira ditirambski kor kojim se gr\u010dka anti\u010dka tragedija okru\u017eila kako bi sprije\u010dila prodor realnosti. Aktivno dodirivanje stroja ljudskim tijelom pokre\u0107e tako stvaranje novih autonomnih poetika izvan okru\u017eenja samo jedne realnosti. Takva komunikacija nije vi\u0161e ograni\u010dena samo na jednostavni pritisak koji izaziva jednostavni odgovor, primjerice utipkavanje prstom slova ili broja. Stroj je pomo\u0107u hapti\u010dke komunikacije s ljudskim korisnikom sposoban prepoznati sve ve\u0107i broj uputa i sve vi\u0161e nijansi dodira. Hapti\u010dka komunikacija ljudskog tijela i stroja ozna\u010dava se kao aktivni dodir, a derivirana je iz istra\u017eivanja percepcije okoline slijepih ljudi (Jansson u Hersh, 2008: 137). Hapti\u010dko komuniciranje omogu\u0107uje stroju da, shodno svojem kapacitetu, prepoznaje odjeke informacija kojima je konstituiran ljudski korisnik \/ izvo\u0111a\u010d. Kada priti\u0161\u0107emo ekran osjetljiv na dodir to \u010dinimo cijelim svojim tijelom koje se koncentrira u vr\u0161ku prsta. Na\u010din na\u0161eg pritiska je uvjetovan na\u0161im kulturnim slojevima i memorijama, ali i informacijama po kojima je na\u0161e tijelo konstituirano. Ljudsko tijelo kao da \u017eudi u\u0107i u stroj, u telemati\u010dku realnost, bez posrednika. Ljudsko tijelo u izvedbi odjekuje i uputama svoje dnk, a koje su sekvence nastale i kao odjek borbe na\u0161ih predaka s pradavnim virusima. Na\u010din pritiska ljudskog prsta na ikonu aplikacije ovisi o tim naslije\u0111enim faktorima na\u0161eg tijela, a koji odre\u0111uju raspone izvedbe. Hapti\u010dka komunikacija to razumije i prenosi tu izvedbu ispod ekranske povr\u0161ine, u digitalne dubine. Tako se pokre\u0107e izvedba stroja, reakcija na komunikaciju s ljudskim tijelom. Odgovor se uzdi\u017ee poput erupcije vulkana informacija i razla\u017ee na ekranu u obliku prijevoda na ljudima razumljivi jezik. Predla\u017ee se ljudskom tijelu da izabere neku od ponu\u0111enih (digitalnih) maski i zapo\u010dne izvedbenu igru s digitalnim su\u010deljem. Isprepletenost dramaturgije ljudi i dramaturgije stroja privremeno stvara novo izvedbeno su\u010delje, tijelo komunikacije i tijelo izvedbe. Sve se to doga\u0111a u najmanjem impulsu vremena i na privremeno kreiranom prostoru, a samo zahvaljuju\u0107i dramaturgiji prenosivog kazali\u0161ta smje\u0161tenog na na\u0161em dlanu.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[209<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBug, engleski za bubu u sustavu, kvar. Y2k, engleski: y = year\/godina, 2k = dvije tisu\u0107ita.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[210<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMcKenzie, Jon. 2006. Izvedi ili snosi posljedice<\/em>. Zagreb: CDU \u2013 Centar za dramsku umjetnost.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[211<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nKoji se ispreple\u0107e sa sovjetskim projektima u istom razdoblju.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[212<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDokumentarno istra\u017eiva\u010dki film iz 2019. Great Hack, detaljno razotkriva suradnju Facebooka i britanske tvrtke za analizu podataka Cambridge Analityca, a koji su u svrhu utjecaja na izborne rezultate ilegalno prikupljali podatke o milijunima korisnika dru\u0161tvenih mre\u017ea.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[213<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nhttps:\/\/0100101110101101.org\/i-know-that-its-all-a-state-of-mind\/<\/a>
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[214<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNaziv kazali\u0161ta je dvosmislen, mo\u017ee se prevesti i kao Ratno kazali\u0161te ali i Popri\u0161te rata. Engleski jezik pojam Theatre upotrebljava u \u0161irem smislu, kao opis podru\u010dja na kojem se ne\u0161to doga\u0111a, posebno za ratne operacije.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[215<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nZoom je jedna od najpopularnijih mre\u017enih digitalnih platformi za telekonferencije. Kao i Skype, Google Meet, MicrosoftTeeams i mnoge druge, Zoom omogu\u0107uje korisnicima telekonferenciju u realnom vremenu, a pomo\u0107u su\u010delja mikroekrana u ekranu gdje svaki korisnik ima svoj ekran i istovremeno vidi sve ostale ekrane.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[216<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nEcole Polytechnique Federale de Lausane
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

Batuman, Elif: Can Greek tragedy get us throughh the pandemic<\/em>? The New Yorker 1. 9, New York 2020.<\/p>\n

Baudrillard, Jean: The transparency of evil. Essays on extreme phenomena<\/em>. Verso., London 1993.<\/p>\n

Fergusson, Francis: The Idea of a Theater<\/em>, Princeton University Press, New Jersey 1972.<\/p>\n

Haraway, Donna: Staying with the Trouble; Making Kin in the Chthulucene<\/em>. Duke University Press, Durham and London 2016.<\/p>\n

Fischer-Lichte, Erica: Estetika performativne umjetnosti.<\/em> TKD \u0160ahinpahi\u0107, Biblioteka Diskursi, Sarajevo 2009.<\/p>\n

Foucault, Michel: Discipline and Punishment. The Birth of the Prison<\/em>. Vintage books. A Division of Random House, New York 1995.<\/p>\n

Gelb, Peter: https:\/\/www.nytimes.com\/2020\/04\/01\/opinion\/covid-arts-livestream-audiences.html?searchResultPosition=6<\/a> (pristupljeno: 4. travnja 2020.).<\/p>\n

Haraway, Donna: Staying with the Trouble; Making Kin in the Chthulucene.<\/em> Duke University Press, Durham and London 2016.<\/p>\n

Hersh, Marion i Johnson A. Michael, ur.: Assistive Technology for Visually Impaired and Blind People.<\/em> University of Glasgow, Glasgow \/ Springer, London 2008.<\/p>\n

Hiroshi, Ishii:. https:\/\/www.youtube.com\/watch?v=VYPeCJ8Ge4w<\/a>, 2019.<\/p>\n

Kenderine, Sarah: https:\/\/www.epfl.ch\/labs\/emplus\/<\/a> Ecole Polytechnique Feserale de Lausane, \u0160vicarska 2020.<\/p>\n

Kulenovi\u0107, Tvrtko: Pozori\u0161te Azije<\/em>. Prolog<\/em>. Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb 1983.<\/p>\n

Manovich, Lev: The Language of New Media<\/em>. MIT Press, Cambridge 2002.<\/p>\n

Marcus, Ezra: Tone Is Hard to Grasp Online. Can Tone Indicators Help?<\/em> https:\/\/www.nytimes.com\/2020\/12\/09\/style\/tone-indicators-online.html?referringSource=articleShare<\/a>, 2020.<\/p>\n

Mould, Oli: Lights, cameras, but where’s the action? Actor-Network Theory and the production of Robert Connolly’s Three Dollar<\/em>s. U: V. Mayer, M. J. Banks, & J. Caldwell (Eds.), Production studies: Cultural studies of media industries<\/em>. NY: Routledge, New York 2009.<\/p>\n

Ridler, Faith: https:\/\/www.dailymail.co.uk\/news\/article-8149319\/Priest-accidentally-turns-video-filters-hilarious-clip.html<\/a> (pristupljeno 5. travnja 2020.).<\/p>\n

Rippl, Gabriele. Ur.. Handbook of Intermediality: Literature \u2013 Image \u2013 Sound \u2013 Music<\/em>. De Gruyter Mouton, Berlin 2015.<\/p>\n

Rizzolatti, Giacomo; Sinigaglia: Mirrors In The Brain: How Our Minds Share Actions and Emotions.<\/em> Oxford University Press, New York 2008.<\/p>\n

Schiller, Friedrich: https:\/\/larouchepub.com\/eiw\/public\/2015\/eirv42n26-20150626\/33-37_4226.pdf<\/a>. 2015.<\/p>\n

Zandberger, Dorian: Silicon Valley New Age The Co-Constitution of the Digital and the Sacred<\/em>, u: Aupers, Stef i Houtman, Dick, ur. Religions of Modernity: Relocating the Sacred to the Self and the Digital<\/em>. Leiden, Boston: Brill. Leiden 2010.<\/p>\n

 <\/p>\n

Virtualization of Live Artistic Performance in Post \u2013 Covid-19 Culture<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Digital culture realizes itself by social leaps, not following the linear flow of technology development. The change of the global cultural paradigm is accepted immediately and without reservations, both in the cases of the first two jumps (y2k millennial bug and web2.0), as in the third post-covid-19. Live communication, like other common aspects of human live performance, is becoming virtualized. The process is developed and maintained using patterns of traditional live artistic performance, known from theater dramaturgy and performance. Such patterns have been incorporated into digital communication technology before. The position of the human performing body in new circumstances becomes the subject of interest of machine civilization. The battle of people to maintain identity is led by performance in Post-covid-19 discourse as well, similar to the battles historically fought with super-systems of power.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> digital culture, virtualization, communication, artistic performance, Covid-19.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

     10(18)#10 2021 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.10.18.9 UDK 792.01:004 Pregledni \u010dlanak Review article Primljeno: 17.12.2021.     Leo Katunari\u0107 SMaxArtFest Zagreb doktorand na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta Zagreb, Hrvatska LeokadeLe@gmail.com Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":370,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[87],"tags":[670],"class_list":["post-374","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-in-medias-res-broj-18-vlasiti-url","tag-leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi","et-has-post-format-content","et_post_format-et-post-format-standard"],"acf":[],"yoast_head":"\nLeo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija<\/title>\n<meta name=\"robots\" content=\"index, follow, max-snippet:-1, max-image-preview:large, max-video-preview:-1\" \/>\n<link rel=\"canonical\" href=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/\" \/>\n<meta property=\"og:locale\" content=\"en_US\" \/>\n<meta property=\"og:type\" content=\"article\" \/>\n<meta property=\"og:title\" content=\"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"og:description\" content=\"     10(18)#10 2021 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.10.18.9 UDK 792.01:004 Pregledni \u010dlanak Review article Primljeno: 17.12.2021.     Leo Katunari\u0107 SMaxArtFest Zagreb doktorand na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta Zagreb, Hrvatska LeokadeLe@gmail.com Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi […]\" \/>\n<meta property=\"og:url\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/\" \/>\n<meta property=\"og:site_name\" content=\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"article:published_time\" content=\"2021-05-24T22:08:05+00:00\" \/>\n<meta property=\"og:image\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2021\/05\/inmediasresno1malo18.png\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:width\" content=\"70\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:height\" content=\"103\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:type\" content=\"image\/png\" \/>\n<meta name=\"author\" content=\"Super User\" \/>\n<meta name=\"twitter:card\" content=\"summary_large_image\" \/>\n<meta name=\"twitter:label1\" content=\"Written by\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data1\" content=\"Super User\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:label2\" content=\"Est. reading time\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data2\" content=\"48 minutes\" \/>\n<script type=\"application\/ld+json\" class=\"yoast-schema-graph\">{\"@context\":\"https:\\\/\\\/schema.org\",\"@graph\":[{\"@type\":\"Article\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/#article\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/\"},\"author\":{\"name\":\"Super User\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"headline\":\"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi\",\"datePublished\":\"2021-05-24T22:08:05+00:00\",\"mainEntityOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/\"},\"wordCount\":9648,\"commentCount\":0,\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2021\\\/05\\\/inmediasresno1malo18.png\",\"keywords\":[\"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi\"],\"articleSection\":[\"In Medias Res broj 18 vlasiti url\"],\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"CommentAction\",\"name\":\"Comment\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/#respond\"]}]},{\"@type\":\"WebPage\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/\",\"name\":\"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\"},\"primaryImageOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/#primaryimage\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2021\\\/05\\\/inmediasresno1malo18.png\",\"datePublished\":\"2021-05-24T22:08:05+00:00\",\"author\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"breadcrumb\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/#breadcrumb\"},\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"ReadAction\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/\"]}]},{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/#primaryimage\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2021\\\/05\\\/inmediasresno1malo18.png\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2021\\\/05\\\/inmediasresno1malo18.png\",\"width\":70,\"height\":103,\"caption\":\"inmediasres\"},{\"@type\":\"BreadcrumbList\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\\\/#breadcrumb\",\"itemListElement\":[{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":1,\"name\":\"Po\u010detna stranica\",\"item\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\"},{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":2,\"name\":\"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi\"}]},{\"@type\":\"WebSite\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\",\"name\":\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"description\":\"\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"SearchAction\",\"target\":{\"@type\":\"EntryPoint\",\"urlTemplate\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/?s={search_term_string}\"},\"query-input\":{\"@type\":\"PropertyValueSpecification\",\"valueRequired\":true,\"valueName\":\"search_term_string\"}}],\"inLanguage\":\"en-US\"},{\"@type\":\"Person\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\",\"name\":\"Super User\",\"image\":{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"url\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"caption\":\"Super User\"},\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/author\\\/amynovcfmweb\\\/\"}]}<\/script>\n<!-- \/ Yoast SEO plugin. -->","yoast_head_json":{"title":"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","robots":{"index":"index","follow":"follow","max-snippet":"max-snippet:-1","max-image-preview":"max-image-preview:large","max-video-preview":"max-video-preview:-1"},"canonical":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/","og_locale":"en_US","og_type":"article","og_title":"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","og_description":"     10(18)#10 2021 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.10.18.9 UDK 792.01:004 Pregledni \u010dlanak Review article Primljeno: 17.12.2021.     Leo Katunari\u0107 SMaxArtFest Zagreb doktorand na Filozofskom fakultetu Sveu\u010dili\u0161ta Zagreb, Hrvatska LeokadeLe@gmail.com Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi […]","og_url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/","og_site_name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","article_published_time":"2021-05-24T22:08:05+00:00","og_image":[{"width":70,"height":103,"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2021\/05\/inmediasresno1malo18.png","type":"image\/png"}],"author":"Super User","twitter_card":"summary_large_image","twitter_misc":{"Written by":"Super User","Est. reading time":"48 minutes"},"schema":{"@context":"https:\/\/schema.org","@graph":[{"@type":"Article","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/#article","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/"},"author":{"name":"Super User","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"headline":"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi","datePublished":"2021-05-24T22:08:05+00:00","mainEntityOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/"},"wordCount":9648,"commentCount":0,"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2021\/05\/inmediasresno1malo18.png","keywords":["Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi"],"articleSection":["In Medias Res broj 18 vlasiti url"],"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"CommentAction","name":"Comment","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/#respond"]}]},{"@type":"WebPage","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/","name":"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website"},"primaryImageOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/#primaryimage"},"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2021\/05\/inmediasresno1malo18.png","datePublished":"2021-05-24T22:08:05+00:00","author":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"breadcrumb":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/#breadcrumb"},"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"ReadAction","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/"]}]},{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/#primaryimage","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2021\/05\/inmediasresno1malo18.png","contentUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2021\/05\/inmediasresno1malo18.png","width":70,"height":103,"caption":"inmediasres"},{"@type":"BreadcrumbList","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/leo-katunaric-virtualizacija-zive-umjetnicke-izvedbe-u-post-covid-19-kulturi\/#breadcrumb","itemListElement":[{"@type":"ListItem","position":1,"name":"Po\u010detna stranica","item":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/"},{"@type":"ListItem","position":2,"name":"Leo Katunari\u0107: Virtualizacija \u017eive umjetni\u010dke izvedbe u post \u2013 Covid-19 kulturi"}]},{"@type":"WebSite","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/","name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","description":"","potentialAction":[{"@type":"SearchAction","target":{"@type":"EntryPoint","urlTemplate":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/?s={search_term_string}"},"query-input":{"@type":"PropertyValueSpecification","valueRequired":true,"valueName":"search_term_string"}}],"inLanguage":"en-US"},{"@type":"Person","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4","name":"Super User","image":{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","url":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","contentUrl":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","caption":"Super User"},"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/author\/amynovcfmweb\/"}]}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/374","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=374"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/374\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/370"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=374"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=374"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=374"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}