{"id":416,"date":"2022-09-10T19:58:53","date_gmt":"2022-09-10T19:58:53","guid":{"rendered":"https:\/\/sweet-mcclintock.194-60-87-163.plesk.page\/inmediasres\/2022\/09\/10\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/"},"modified":"2022-09-10T19:58:53","modified_gmt":"2022-09-10T19:58:53","slug":"dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/","title":{"rendered":"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?"},"content":{"rendered":"

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\n

\n  11(21)#20 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.11.21.7<\/a>
\nUDK 304.3-028.22
\nPrethodno priop\u0107enje
\nPreliminary communication
\nPrimljeno: 17.2.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Dario Vuger<\/span><\/p>\n

Filozofski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Ljubljani, Odjel za filozofiju
\n Ivani\u0107 Grad, Hrvatska
\n dvuger@gmail.com\n<\/p>\n

Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (439 KB), Hrvatski, Str. 3527 – 3543
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

U naslovljenom radu autor \u0107e sagledati odnos izme\u0111u popularne znanosti, suvremene kulture i novih oblika svakodnevnog \u017eivota na razme\u0111i povijesnog razvoja i odgovora na globalnu zdravstvenu krizu koja je cjelokupni dru\u0161tveni \u017eivot pogurnula u ono \u0161to \u0107emo u ovom radu postaviti kao tezu \u2013 kulturu vizualizacija. No i ona je sama djelom tehno-znanstvenog razvoja dvadesetog stolje\u0107a iz tehnika promatranja ka znanosti slike i tzv. cyber-kulture. Da bi se kriti\u010dki pristupilo razumijevanju suvremenog stanja stvari, medijska teorija razvijena na osnovama kriti\u010dke teorije dru\u0161tva i tehnologije postaje radikalno neadekvatna upravo zato \u0161to i veza izme\u0111u stvarnog \u017eivota i njegove vizualizacije, izme\u0111u slike i svijeta efektivno ne postoji u op\u0107oj sve-jednosti integralnog prikaza zbilje kao \u010distog u-\u017eivljavanja. <\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> spektakl, prikaz, vizualna kultura, kultura vizualizacija, kritika medija.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Uvod<\/strong><\/p>\n

Suvremena kultura u doba globalnih ekonomskih i zdravstvenih kriza posljednjih se godina pojavljuje kao kultura naizgled paradoksalnih fenomena: (virtualne) integracije i (stvarnog) otu\u0111enja, odnosno, integracije u virtualna okru\u017eenja koja postaju novim prostorom dru\u0161tvenog postojanja te ujedno udaljavanja od svakodnevnog \u017eivota u stvarnom prostoru kao po-stojanju ovdje-i-sada. Tranzicija ka potpuno udaljenim i posve integriranim, sinteti\u010dkim oblicima postmoderne dru\u0161tvenosti teorijski je zasnovana na vi\u0161e desetlje\u0107a dugo razvijanoj premisi cyber kulture i njenom stvarnom utjecaju na oblikovanje suvremenog na\u010dina \u017eivota i mi\u0161ljenja kroz medije, umjetnost, film i knji\u017eevnost; od popularizacije znanosti do znanstvene fantastike, dokumentarnih i igranih filmova te razvitka cyber punk \u017eanra, transhumanisti\u010dkih i posthumanisti\u010dkih pozicija i smjerova u vizualnim umjetnostima<\/a>[88<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Tjelesnost tokom eksplozije cyber kulturnih fenomena postaje ono \u017eivotinjsko, feti\u0161ko, te na kraju prazno, teorijsko tijelo, tijelo bez organa unutar kojeg i na povr\u0161ini kojeg se odigrava bitka za vlast nad \u017eivotom u uvjetima kapitalisti\u010dkog prevladavanja svih aspekata svakodnevnog \u017eivota; sve postaje modom, a \u017eivot sam postaje \u017eivotnim stilom u kojemu korporealnost postaje mjestom upisivanja identiteta kao reklame za (izgubljenu) individualnost. Ujedno, svijet postaje slikom, a na\u0161 udio u svijetu svugdje se razumije sada kao svjetonazor; u svijetu se vi\u0161e ne \u017eivi ve\u0107 se svijet samo pogledava i ogledava u na\u0161im potro\u0161a\u010dkim odnosima.<\/p>\n

S pravom se vrijedi upitati je li sam pojam kritike \u2013 u vremenu relativiziranih i mnogostrukih spoznajnih struktura \u2013 adekvatan za adresiranje suvremenih fenomena vizualizacije, odnosno konkretne virtualizacije svijeta? Studija fenomena dru\u0161tvenog spektakla francuskog sineasta i teoreti\u010dara Guya Deborda ve\u0107 je 1967. godine ukazala na radikalnu nemo\u0107 filozofije da iza\u0111e iz okova Prikaza kao simboli\u010dkog sredi\u0161ta novog doba, takozvanog Doba slike svijeta<\/em> kako ga ispravno identificira Martin Heidegger godinama ranije (1938[1950]) u svom predavanju o ‘’utemeljenju novovjeke slike svijeta metafizikom’’<\/a>[89<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Izvornu hipotezu ovog istra\u017eivanja sa\u017eeti \u0107emo stoga ovako: Uzimaju\u0107i u obzir idiomatsku strukturu Debordova teksta Dru\u0161tva spektakla<\/em> otkrivamo jedan filozofijski i za radikalno mi\u0161ljenje neadekvatan prijevod temeljnog pojma kritike i analize koju u navedenom djelu provodi autor. Naime, pojam spektakla nu\u017eno je zamijeniti sa pojmom Prikaza<\/a>[90<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> (eng. Show[ing]) ne samo zbog pojmovne neadekvatnosti oportunog prevo\u0111enja temeljnog pojma popularne kulture druge polovine pro\u0161log stolje\u0107a ve\u0107 i zbog filozofijske i fenomenolo\u0161ke neadekvatnosti pojma Spektakla za intencije Debordova djela kao i mogu\u0107nosti radikalne kritike koja iz njega proizlaze. <\/p>\n

Sa tog polazi\u0161ta mogu\u0107e je kritizirati mnoge Debordove nastavlja\u010de, komentatore i rekuperatore, poput Jeana Baudrillarda koji je svoju intelektualnu karijeru izgradio upravo na kritici i pogre\u0161noj recepciji pojma Spektakla s jedne strane te pojma simulakruma s druge strane, a koji tako\u0111er obra\u0111uje njegov suvremenik Gilles Deleuze u svojoj Razlici i ponavljanju<\/em>. Sa tog novog polazi\u0161ta pru\u017ea se \u2013 jednako tako – prilika sagledavanja suvremenog stanja stvari ne kao novog i diskretnog fenomena suvremene kulture ve\u0107 kao intenziteta Prikaza koji odgovara prijelazu sa vizualne kulture ka kulturi vizualizacija. U vremenu mno\u0161tvenosti i relativnosti istine i njenih pojava filozofiji onkraj proizvo\u0111enja pojmova ostaje zadatak prevladavanja prikaza koji bi doveo do nove afektivne situacije koja ne bi bila zarobljena u domeni vizualizacije. Mi\u0161ljenje novog stoga ne nastupa ru\u0161ila\u010dki ve\u0107 ikonoklasti\u010dki spram suvremenog poretka te promjenu zasniva u potpunom i trenuta\u010dnom napu\u0161tanju spektakla kao zbivanja svijeta u i kroz intenzivnu razmjenu svih sadr\u017eaja kao slika. Upravo je pojam spektakla – nekriti\u010dki prihva\u0107en u mnogim jezicima na koje je Dru\u0161tvo spektakla<\/em> prevedeno u pola stolje\u0107a recepcije Deborda i situacionista \u2013 postao spektakularnom odmazdom sve dru\u0161tvene kritike posljednjih tri desetlje\u0107a, kriti\u010dkim komoditetom i kompletnom frazeologijom koja se provla\u010di kroz sve sfere kulturnog djelovanja, od likovne kritike do politi\u010dkih rasprava i teorijskih tekstova. Svugdje se ukazuje i govori o spektaklu, a ipak se ne poga\u0111a ni\u0161ta bitno. Upravo na\u0161 „kriti\u010dki govor” o spektaklu posljednjih pola stolje\u0107a stoji kao glavni dokaz o bitnoj nedostatnosti pojma da adekvatno obuhvati ono bitno u suvremenom iskustvu svijeta. Tome je tako jer bit spektakla nije ni\u0161ta bitno spektakularno, kako bismo pojednostavljeno izrazili na\u0161u tezu kroz parafrazu Heideggerove izjave o biti tehnologije u svom Pitanju o tehnici<\/em>.<\/p>\n

 <\/p>\n

1.<\/p>\n

U zapadnom svijetu vizualna je kultura usko povezana s reprezentacijom vlasti te dru\u0161tvenom i politi\u010dkom kontrolom<\/a>[91<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Pa iako s pravom mo\u017eemo govoriti o vizualnoj kulturi u razdoblju antike, ili vizualnim kulturama ne-zapadnih naroda, pojmom Vizualne kulture ovdje ozna\u010davamo doba u kojem vizualna reprezentacija postaje na\u010dinom izvr\u0161enja kontrole i proizvodnje po\u017eeljnih pona\u0161anja te provociranja emocija i stavova u promatra\u010du. Za razliku od doba antike, gdje cjelokupan epistemi\u010dki i metafizi\u010dki sustav po\u010diva na \u017eivoj prisutnosti bogova i cikli\u010dnom vremenu kao stanovitoj imanenciji transcendencije, po\u010detkom Vizualne kulture kao posebnog doba u povijesti zapadne civilizacije smatramo visoki srednji vijek, odnosno doba apsolutnog ustoli\u010denja politi\u010dke, dru\u0161tvene i ekonomske dominacije katoli\u010dke crkve nad svakodnevnim \u017eivotom najve\u0107eg broja stanovni\u0161tva. Sredi\u0161njim alatom kontrole stanovni\u0161tva na svim razinama postaje slika kao simboli\u010dko pro\u0161irenje (i jasno razgrani\u010denje imanentnog i transcendentnog) svijeta usmjereno prema unutra\u0161njosti – ljudskoj ma\u0161ti koja postaje sredi\u0161tem manifestacije simboli\u010dke mo\u0107i crkve i dr\u017eave. Od toga vremena pratimo intenzitet promjene svijeta putem slika do njegova potpuna i\u0161\u010deznu\u0107a prema slici svijeta, svijetu slika, odnosno svijetu kao slici. S renesansom i dolaskom novoga vijeka epitomiziranog u kartezijanskim meditacijama doga\u0111a se zaokret koji je utemeljen u razlikovanju subjekta i objekta spoznajnog procesa od Descartesa do Kanta, a koji je po sebi oslikan u povijesti umjetnosti, odnosno invenciji umjetnosti kao discipline te njenim reprezentacijskim principima koji su od renesanse naovamo blisko povezani s razvojem znanosti o osjetilima; slika otkriva vlastiti prostor i svoju simboli\u010dku dubinu gradi usporedno s izgradnjom vlastitog svijeta koji vi\u0161e nije svijet koji dijeli s ljudskom ma\u0161tom kao unutarnjim prostorom spoznaje. Linearna perspektiva otvorila je \u2013 ne samo osjetilu vida ve\u0107 i konceptualni \u2013 prostor iza granica fizi\u010dkog prostora koji vi\u0161e nije prostor individualne uobrazilje ve\u0107 objektivni virtualni svijet kao metaforu slike novog doba te pro\u0161irenja mogu\u0107nosti mi\u0161ljenja onkraj granica odre\u0111enih teolo\u0161kim doktrinama srednjeg vijeka.<\/p>\n

Vizualna kultura renesanse kre\u0107e se prema otkri\u0107u fenomena koji opisuje Martin Heidegger kao jednim od utemeljuju\u0107ih doga\u0111aja novoga vijeka. To je, dakako, ro\u0111enje „slike svijeta”<\/a>[92<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> kao nove okoline u kojoj se doga\u0111a bitan razvitak ljudskog duha, pojava humanizma, antropologije i op\u0107eg antropocentrizma koji vlada ovom intenzivnom promjenom sve do kraja dvadesetog stolje\u0107a kada se realizira u paradoksalnom obliku post-humanizma. U smislu u kojem nam govori Heidegger, da svijet postaje slikom zna\u010di kako cjelokupno bi\u0107e \u2013 njegova priroda, bitak i povijest \u2013 postaju predmetom reprezentacije, odnosno da stoje nasuprot, a ne vi\u0161e unutar bi\u0107a. Taj je pomak ostvaren ve\u0107 invencijom linearne perspektive u reprezentacijskom slikarstvu renesanse, a dodatno je oja\u010dan iluzionisti\u010dkim slikarstvom baroka te poni\u0161ten u prvim umjetno stvorenim digitalnim okolinama koje ukidaju razliku apstraktnog i konkretnog, stvarnog i iluzije, virtualnog i aktualnog. Slika stoji kao vlastiti svijet, neovisan od ljudske ma\u0161te te kao sustav zakonitosti na\u0161eg svijeta. U susretu s renesansnom slikom na zidu crkve um ostaje pasivan i otvoren prevari i iluziji koja sama postaje trivijalnom metodom vizualnog izra\u017eavanja. Materijalni svijet postaje simboli\u010dki svijet. To nam je jasno pogledamo li kanonsku sliku Svetog Trojstva<\/em><\/a>[93<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Masaccia, konstruiranu na zidu bo\u010dnog broda firentinske crkve Santa Maria Novella<\/em> iz prve polovine 15. stolje\u0107a. Iako znamo kako je slika izvedena u fresci na zidu crkve, on se \u010dini produbljenim, rastvorenim i kao prolazom u religijski, transcendentalni prostor svetaca i vje\u010dnog vra\u0107anja istog. Karakteristike tog iluzioniranog prostora prenose se na sam zid crkve kao njegova simboli\u010dka vrijednost: crkva je materijalni nositelj stvarno uprizorenog spasenja.<\/p>\n

S novim vremenom dolazi nov pomak, na mjestu ula\u017eenja-unutar (ispred slike u um promatra\u010da) i izla\u017eenja-van (iza slike u kolektivno imaginarno), nove okoline ljudskog postojanja o\u010dituju se fenomenima izme\u0111u, medijalnosti i razmjene, interaktivnosti i interpasivnosti. Umjesto primatelja ili gledatelja sadr\u017eaja nastupaju najprije proizvo\u0111a\u010d i potro\u0161a\u010d, a kasnije pak prozumer<\/em> kao temeljni korisnik novih dru\u0161tveno komunikacijskih fenomena, proizvo\u0111a\u010d-potro\u0161a\u010d, kreator vlastitih sadr\u017eaja, potro\u0161a\u010d vlastitih aktivnosti. Njegova pasivnost je svugdje o\u010dita, ali ona ipak predstavlja bitan odmak od fenomenske pasivnosti pukog promatra\u010da koji svakako ostaje sredi\u0161njim ‘akterom’ Vizualne kulture. U jednako paradoksalnom smislu kao i kod slu\u010daja imanencije transcendencije ovdje govorimo o aktivnoj pasivnosti unutar dinami\u010dne razmjene slika. Ovaj pomak o\u010dituje se intenzivnim pro\u0161irivanjem svog djelovanja onkraj fizi\u010dkog svijeta te pomicanjem odre\u0111enih temeljnih ljudskih djelatnosti u virtualni svijet kiberneti\u010dke razmjene informacija, poput komunikacije i kreativnog rada. Utemeljena u ovom razlikovanju nalazi se na\u0161a teza o nastupanju novog intenzivnog razdoblja globalizirane i potpuno naturalizirane vizualne kulture kao kulture uop\u0107e ili kao op\u0107e kulture. Tamo gdje se vizualna kultura realizira kao totalna dominacija slike nad svim aspektima stvarnog \u017eivota, nalazimo se u intenzivnom razdoblju kulture vizualizacija. To zna\u010di da se kulturni fenomeni sada vi\u0161e ne pojavljuju izvan vizualne kulture, ve\u0107 da je vizualna kultura utemeljuju\u0107i kulturni fenomen uop\u0107e te se na njenoj podlozi odvijaju svi oblici suvremene kulture. Film i pokretne slike zauzimaju posebno mjesto u zapadnoj vizualnoj kulturi upravo stoga \u0161to anticipiraju i jo\u0161 uvijek vladaju velikim dijelom vizualizacije svijeta, a \u0161to je vjerno kriti\u010dki demonstrirao Jonathan Beller u svojoj knjizi Kinemati\u010dki na\u010din proizvodnje<\/em><\/a>[94<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> gdje je ukupnu ekonomsku proizvodnju i potro\u0161nju kulture podredio jedinstvenom na\u010dinu djelovanja koje je odre\u0111eno premisama Debordove analize u Dru\u0161tvu spektakla<\/em>.<\/p>\n

Osnovne karatkeristike kulture vizualizacija kao intenzivnog razdoblja vizualne kulture u doba prikaza mogu se sa\u017eeti u nekoliko bitnih me\u0111uzavisnih crtica:\u00a0<\/p>\n

 <\/p>\n

\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n
\n
\n\u2013<\/span>\n<\/td>\n		proizvodnja slika je decentralizirana i dematerijalizirana; svi proizvode slike i to \u010dine stalno<\/td>\n<\/tr>\n
\n
\n<\/div>\n<\/td>\n
\n
\n<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
\n
\n\u2013<\/span>\n<\/td>\n		\n
\nkiberneti\u010dka revolucija druge polovine dvadesetog stolje\u0107a omogu\u0107uje nastupanje kulture vizualizacija; dru\u0161tvo prikaza je kulturni oblik koji posebno odgovara tehnoznanstvenoj reorganizaciji svijeta
\n<\/span>\n<\/td>\n<\/tr>\n
\n
\n<\/div>\n<\/td>\n
\n
\n<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
\n
\n\u2013<\/span>\n<\/td>\n		\n
\nslika postaje krajnji proizvod svih djelatnosti jer je svugdje postala temeljnim oblikom razmjene.
\n<\/span>\n<\/td>\n<\/tr>\n
\n
\n<\/div>\n<\/td>\n
\n
\n<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

2.<\/p>\n

Kod fenomena suvremenih medija ne radi se o pukom preno\u0161enju slika, o transmisiji, i transferu informacija nego radije o stvaranju integralne stvarnosti u kojoj nema vi\u0161e bitne razlike izme\u0111u doga\u0111aja i virtualizacije, odnosno simulacije. Kako su mediji integralnim dijelom vizualne kulture, a vizualna kultura temeljnim oblikom dru\u0161tvene kontrole, problem medija u spektaklu kod Deborda je prikazan zato kao unutarnji problem zapadnog projekta mi\u0161ljenja uop\u0107e, a svoje reperkusije on ima na samorazumljivost na\u0161ih politi\u010dkih pozicija, esteti\u010dkih teorija, znanstvenih i ekonomskih nazora na svijet u njegovoj povijesnoj cjelini. Na tom tragu razmi\u0161lja i Deleuze kada u svojoj Razlici i ponavljanju<\/em> (1968) govori o pojmu zdravog razuma (zdravorazumskom, samorazumljivom i ‘o\u010ditom’, prikazanom): „Svaki put kada se susretnu znanost, zdrav razum i filozofija, neizbje\u017eno je da se sam zdrav razum smatra znano\u0161\u0107u i filozofijom.”<\/a>[95<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

“Spektakl[Prikaz, op.a.] je nasljednik svih slabosti zapadnog filozofskog projekta koji se bavi razumijevanjem djelatnosti, shva\u0107ene kategorijama vida; nadalje, temelji se na neprekidnoj primjeni tehni\u010dke <\/strong>racionalnosti, koja je i sama posljedica njegove misli. On ne ostvaruje filozofiju nego pofilozofljuje stvarnost.<\/em>”<\/a>[96<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Ne treba zaboraviti da Debord sam spektakl odre\u0111uje i kao „nazor na svijet koji se objektivirao”<\/a>[97<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> \u2013 odnosno postao slikom. Doba slike svijeta nas upu\u0107uje kao fenomen na bitnu prevlast reprezentacijskih modela ponad stvarnog do\u017eivljaja, odnosno jednog simboli\u010dkog na\u010dina djelovanja u kojemu „sve \u0161to se stvarno pro\u017eivljavalo (…) povla\u010di u predstavu”<\/a>[98<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Ta inverzija svijeta nastupa u zaokretu od vizualne kulture ka kulturi vizualizacija koju sa jednakom kriti\u010dkom o\u0161trinom opisuje i Heidegger: <\/p>\n

“…svijet stoji ovdje kao naziv za bi\u0107a u cjelini…svijetu pripada i povijest\u2026prema tome bi slika svijeta bila ne\u0161to nalik slikariji bi\u0107a u cjelini…time mislimo svijet sam, njega, bi\u0107e u cjelini, takvo kakvo je za nas mjerodavno i obavezno\u2026 (…) Slika svijeta, bitno pojmljena, ne misli stoga neku sliku o svijetu, ve\u0107 svijet poima kao sliku. (…) Nije slika svijeta od neko\u0107 srednjovjekovne postala novovjekom, ve\u0107 to da je svijet uop\u0107e postao slikom ozna\u010duje bit novoga vijeka.<\/em>”<\/a>[99<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Kod Deborda izjava je radikalno sa\u017eeta: “Spektakl op\u0107enito, kao konkretna inverzija svijeta, jest autonoman pokret ne-\u017eivog.”<\/a>[100<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Izme\u0111u Heideggera i Deborda postoji samo razlika u temporalizaciji fenomena koje opisuju, no ne radi se toliko o razlici koliko o intenzitetu promjene, jer za ono \u0161to opisuje Debord Heideggerova je fenomenolo\u0161ka analiza vrsta filozofijske povijesti Spektakla, odnosno Prikaza koji kre\u0107e od kritike pojma slike ka metodi\u010dkoj primjeni pojma slike na fenomene suvremenog dru\u0161tva. No upravo kako je bit novog vijeka postajanje svijeta slikom i to kroz bit novovjekovne znanosti, tako je i Prikaz djelom totalnog projekta koji proizlazi iz biti moderne tehnike, onako kako je opisuje Heidegger u zaklju\u010dku svoga rada te kasnije u svojoj raspravi o Kraju filozofije i zadatku mi\u0161ljenja:<\/p>\n

“U planetarnom imperijalizmu tehni\u010dki organiziranog \u010dovjeka dosi\u017ee subjektivizam \u010dovjeka svoj najvi\u0161i vrh, s kojeg \u0107e se spustiti u dolinu organizirane jednoobraznosti i tamo se smjestiti. Ova jednobraznost postaje najsigurniji instrument potpune, naime tehni\u010dke vladavine nad zemljom.<\/em>”<\/a>[101<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Ta organizacija proizlazi iz tehnoznanstvene tendencije vizualizacije, informatizacije i eksperimentalnog preustroja ciljeva znanosti s modela istine ka teorijskim modelima. Tehni\u010dka vladavina nad zemljom \u010dovjeka kao subjectuma upravo i jest samo ‘tehni\u010dka’, jer ono \u0161to je stvarno u igri jest spektakularna organizacija svijeta kao vizualizacije \u017eivota. Ta se tehni\u010dka vladavina kod Heideggera stoga poklapa u bitnom smislu s tehni\u010dkom racionalnosti zapadnog filozofskog projekta kako ga opisuje Debord u ranije spomenutom citatu. Jednobraznost kao instrument vladavine ustvari je samo jo\u0161 jedan na\u010din isticanja stvarnog manjka dubine suvremenog \u017eivota koja je danas oja\u010dana potpunim gubitkom prostora u kojem bi se ikakva dubina mogla ostvarivati. U skladu s na\u0161im ranijim razmi\u0161ljanjem o simboli\u010dkom kao virtualnom prostoru iza materijalne granice crkvenog zida ovdje pretpostavljamo da materijalni pojam i dojam prostora imaju ulogu stvaranja mogu\u0107nosti dubine mi\u0161ljenja koja je ozbiljno naru\u0161ena u digitalnom prijenosu stvarnog svijeta u virtualni prostor gdje smo uvijek svjesni da se nalazimo s jedne strane slike koja nema nikakvu dubinu i u stalnom je uspore\u0111ivanju sa stvarnim prostorom oko nas, pa iako ta slika predstavlja neki stvaran prostor, kao \u0161to je to slu\u010daj kod video konferencija, televizijskih emisija u\u017eivo i sl. Prostor bez stvarne dubine, kao i vrijeme stalne aktualnosti aktivno suspre\u017eu mi\u0161ljenje i poti\u010du tzv. „iracionalni poriv”<\/a>[102<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> koji se svugdje pokazuje kao racionalnim (tehni\u010dkim) na\u010dinom kontrole potro\u0161a\u010dkog pona\u0161anja koje postaje svo mogu\u0107e i dopu\u0161teno pona\u0161anje u dru\u0161tvu.<\/p>\n

K tome, i Deleuze nastavlja u svojoj studiji simulakruma i vremena (nota bene, sinkronoj s Debordovim djelom i francuskom recepcijom Heideggerovih kriti\u010dkih eseja) ovu kopulaciju zdravog razuma i znanosti kao „tehni\u010dke racionalnosti” razmatrati u terminima tada dominantne teorije kibernetike, a koja se sama nalazi u konceptualnom sredi\u0161tu svih triju ovdje spomenutih mislioca. „On [zdrav razum], dakle, manje sanja o djelovanju nego o predvi\u0111anju, o tome da dopusti djelovanje koje ide od nepredvidivog ka predvidivom, on je termodinami\u010dan…”<\/a>[103<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. To zna\u010di da tendira prema pasivnom principu koji kroz kiberneti\u010dko sagledavanje novih medija ozna\u010dava tendenciju prema totalnom ‘hladnom’ mediju koji je svugdje ispunjen potencijalnim (‘vru\u0107im’) aktivnostima. \u010cesto je previ\u0111ena i \u010dinjenica da Debordova teorija spektakla kriti\u010dki obra\u0111uje i prve zna\u010dajne teorije medija pod nazivom „kulturne politike” u zna\u010dajnom djelu svoje rasprave o Dru\u0161tvu spektakla<\/em>. Zato ne treba previdjeti jasno nazna\u010dene granice McLuhanovske medijske teorije kao i kritike novih medija Gunthera Andersa koje ostaju zaklju\u010dane u sistematiziranom, ali i dalje samo pukom intelektualnom nezadovoljstvu sa fenomenima poput televizije, kina i satelitskog prijenosa audio-vizualnih sadr\u017eaja i pojavom popularne kulture kao prevladavaju\u0107eg kulturnog fenomena dvadesetog stolje\u0107a.<\/a>[104<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

U ovom duljem izvodu citata nastojali smo pokazati izvjesna preklapanja, konceptualna i temporalna, izme\u0111u ideja naizgled udaljenih promi\u0161ljanja suvremenog svijeta koji ipak svjedo\u010di tome da u razdoblju druge polovine dvadesetog stolje\u0107a nastupa fenomen koji je jedinstven u biti, ali raznorodan u pojavi, pa se takvim i obra\u0111uje. Iako je fenomenski svodiv na pojam Prikaza, razli\u010diti pristupi odslikavaju individualne filozofske intencije pojedinih mislioca, a koji odgovaraju njihovim filozofskim (ili politi\u010dkim) programima, a ne razlike u bitnom razumijevanju Prikaza kao utemeljuju\u0107eg fenomena suvremenog doba, a kako je ovaj predstavljen u Debordovoj knjizi. Nemojmo zaboraviti pritom da Heideggerov esej tra\u017ei bit novovjekovne znanosti na putu ka fenomenskom odre\u0111enju modernog doba kao doba slike svijeta. U tom smislu njegovo promi\u0161ljanje novovjekovne znanosti u bitnom smislu jest povezano s filozofskim tematiziranjem pojma spektakla kao tehnoznanstvenog ovladavanja i prevladavanja utemeljuju\u0107eg smisla pojma svijeta, a ne samo slike. K tome pak, iz Debordova citata vidimo da inverziju svijeta, kao i pojam svijeta uop\u0107e uvijek u bitnom smislu prati pojam \u017eivota. Za Heideggera kao i Deborda, jedini svijet jest svijet \u017eivota, odnosno svakodnevice, u kojoj se utemeljuje i njegovo kapitalno istra\u017eivanje o fenomenologiji vremena<\/a>[105<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

 <\/p>\n

3. <\/p>\n

Kontekst \u0161ezdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a ostaje za sve re\u010deno ipak presudnim jer ukazuje na relevantnost misaonog poduhvata spomenutih intelektualaca i danas, u doba nove duhovne, kulturne i humanitarne krize u globalnim razmjerima. U spomenutim godinama radi se jo\u0161 uvijek o poratnom razdoblju s obzirom na magnitudu ratnog razaranja u stvarnom, kulturnom, intelektualnom i ekonomskom smislu, a sile Europe bilje\u017ee progresivno kulturalno opadanje paralelno sa uzletom novih globalnih ekonomskih sila dalekog istoka i Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava. Javljaju se i novi oblici mo\u0107i i silnica u stvaranju globalnog poretka. Osim hladnoratovske podjele – koja se osniva na tzv. hard power<\/em> politici naoru\u017eanja (armament), odvra\u0107anja (deterrance) i zastra\u0161ivanja (intimidation) te stvaranja sna\u017enih multinacionalnih saveza u svrhu ostvarivanja globalnog mira \u2013 postupno nastupa i doba meke mo\u0107i (soft power<\/em>) koja je usmjerena na kulturnu i intelektualnu dominaciju upravo pomo\u0107u ‘sekulariziranih’ tehnologija informati\u010dkog ‘ratovanja’. Na mjestu sakrivanja, tajni i kodova tvrde mo\u0107i nastupa doba meke mo\u0107i koja se svugdje pokazuje (sic!), u \u010dijoj je bitnoj osnovi Prikaz kao prevladavanje ideologije i propagande upravo u svrhu suptilne reorganizacije cjelokupnog osjetilnog momenta koji bi ih razumio kao ideologiju ili propagandu.<\/a>[106<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Teorija meke mo\u0107i kako je elaborira Joseph Nye u potpunosti stoga odgovara povijesnoj pojavi Spektakla kao Prikaza, kako ga ovdje razumijemo u okviru intelektualnih rasprava o suvremenom dru\u0161tvu od Deborda nadalje<\/a>[107<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Dakako, realizacija meke mo\u0107i ne bi bila mogu\u0107a bez goleme infrastrukturne potpore koja je ostvarena za vrijeme hladnoratovske geopoliti\u010dke napetosti koja je gotovo samostalno pogonila sav tehno-znanstveni napredak slijede\u0107ih dvadesetak godina s dva va\u017ena ideolo\u0161ka sredi\u0161ta – zapadnja\u010dkoj demokraciji i socijalisti\u010dkoj utopistici. Ono je istinsko razdoblje ‘info-demije’ – ro\u0111enja svih koncepata novih medija i informacijskog kapitalizma suvremenog dru\u0161tva – a okulocentrizam postaje i intelektualnim jezikom novog doba u kojem se ni\u0161ta se ne doga\u0111a bez slike; slikama se prodaje, uvjerava, politizira, ratuje; na posljetku, posredstvom slika se \u017eivi. S obzirom da se svijet \u017eivota pomo\u0107u slike sa\u017eima u informacijske oblike koje danas poznajemo kao uobi\u010dajene oblike komunikacije, ulazimo u vrijeme „brzine osloba\u0111anja”<\/a>[108<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, odnosno osloba\u0111anja od ‘zakonitosti’ svakodnevnog \u017eivota koje su prevladavale do polovine pro\u0161loga stolje\u0107a: ne samo da planet Zemlja vi\u0161e ne predstavlja granicu mogu\u0107eg putovanja (svemirska utrka) ve\u0107 su i stvarne geografije prevladane pojavom razmjene slika u globalnim razmjerima (satelitska televizija).<\/p>\n

U \u0161ezdesetim godinama pro\u0161log stolje\u0107a realiziraju se i uspostavljaju kao norme fenomeni koji su prije svega nekoliko godina bili apsolutni noviteti: nuklearno naoru\u017eanje, tranzistori, televizija u boji, 3D kino, mali ku\u0107anski aparati, laseri i kiberneti\u010dka znanost, i to tako da do po\u010detka sedamdesetih godina ve\u0107 \u017eivimo u prvom razdoblju cyberkulture<\/em> posebno vidljivom u entuzijazmu pokreta Novih Tendencija<\/em> i tzv. Bit International <\/em>u kojima sudjeluje filozof Max Bense kao jedan od glavnih intelektualnih uzora pokreta. Upravo on \u0107e svojom Estetikom<\/em> kompletirati i obrazlo\u017eiti entuzijazam estetike informati\u010dkog doba u nastajanju. Slijedi mu medijska pojava fenomena prijenosa „u\u017eivo” (live<\/em>) i doga\u0111anja „u stvarnom vremenu” (real time<\/em>) koji bitno mijenja na\u0161 svakodnevni pojam simulatnosti i istovremenosti, sinkronizacije i situiranosti \u017eivota. Duhovna je kriza vremena prevladana agresivnim umre\u017eavanjem i ubrzanjem \u017eivota. Dana\u0161nje doba o\u010dituje jednake oblike prevladavanja krize koja je po svemu sude\u0107i uzrokovana istim tim metodama. Sve se svugdje ve\u0107 uvijek doga\u0111a, trajanje je postalo trenuta\u010dnost, a vrijeme samo svedeno na neuta\u017eivu sada\u0161njost koja kao glavne nusproizvode ima prevladavaju\u0107u estetiku ‘la\u017ene nostalgije’ u suvremenim kulturnim obrascima. Dru\u0161tvo koje je tehni\u010dki li\u0161eno vlastite pro\u0161losti i budu\u0107nosti po\u010dinje i samu pro\u0161lost tuma\u010diti kao \u017eivotni stil.<\/a>[109<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Iz danog konteksta dru\u0161tvenih promjena polovinom pro\u0161log stolje\u0107a vidimo da u svojim tvrdnjama Debord i Heidegger nisu sami, odnosno da njihovi tekstovi predstavljaju vrhunac onoga „\u0161to je svima ve\u0107 na umu” i na taj na\u010din objedinjuju u mi\u0161ljenju ono \u0161to doista \u2013 da bi odr\u017ealo svoju radikalnu potenciju i transformativni potencijal – mora ostati u mi\u0161ljenju koje ne bi podleglo vizualizaciji ili prevo\u0111enju u sliku, odnosno spektakularizaciji koja propisuje odre\u0111ene uporabe tehnologije kao \u0161to im pripisuje odre\u0111ena zna\u010denja i na taj na\u010din suspre\u017ee njihovu slobodnu uporabu u smjeru kreativnog i afektivnog ‘osloba\u0111anja’. Spomenimo samo filozofiju simulacije Jeana Baudrillarda i informacijsku filozofiju Paula Virilia. Njihovi vrijedni doprinosi kriti\u010dkoj filozofiji kontinentalnog kruga sedamdesetih i osamdesetih godina posebno se isti\u010du transdisciplinarnim i postdisciplinarnim\u00a0 pristupima ne samo u intenciji nego i u recepciji odakle nam je jasno kako \u010ditateljska publika koja prima njihova djela vi\u0161e ne pripada dominantno filozofima i radikalnim akterima na sceni dru\u0161tvene promjene ve\u0107 radije srednjoj klasi potro\u0161a\u010da jednog od mnogih oblika popularne kulture, bez obzira je li ona predstavljena kao visoka, niska ili kultura u ni\u0161i. Upravo je Baudrillard paradigmati\u010dni lik javnog intelektualca na\u0161eg vremena. Njegova djela utje\u010du neposredno na oblikovanje obrazaca popularne kulture iako je originalnost njegovih teza \u2013 kao i valjanost Viriliove uporabe jezika fizi\u010dkih znanosti \u2013 u najmanju ruku upitna.<\/p>\n

Debordov Spektakl kao Prikaz tematizira nadolaze\u0107e u svojim mogu\u0107nostima onkraj svake budu\u0107e filozofije i metafizike transcendencije. Pa ipak, kada govorimo o prevladavanju i destrukciji metafizike, mi\u0161ljenju novog, mi se nalazimo na podru\u010dju koje se u svakom smislu gura iznad povr\u0161ine trenuta\u010dno stvarnog i prezentira sada\u0161nju transcendenciju sutra\u0161njom imanencijom iako ona bila samo tehni\u010dka iluzija ili vizualizacija. Stoga, kada Debord kritizira dru\u0161tvo spektakla on ne ‘kritizira’ sliku (toga dru\u0161tva) ve\u0107 fenomenolo\u0161ki obra\u0111uje pojam spektakla u visokorazvijenim dru\u0161tvima svoga vremena kao totalnog zbivanja koje nije ograni\u010deno na umjetni\u010dku izvedbu, popularnu kulturu i sl. Radi se o sravnjivanju svih pozicija, a \u0161to je posebno vidljivo u dana\u0161njem online<\/em> \u017eivotu koji je sve uklopio u ekran. Vrijeme na ekranu, odnosno vrijeme u mre\u017ei pokazuje se svugdje ne vi\u0161e kao neprekidna sada\u0161njost<\/em> ve\u0107 kao beskrajna aktualnost<\/em>. Razlika je bitna za razumijevanje vizualne kulture i kulture vizualizacija. Naime, dok se neprekidna sada\u0161njost mo\u017ee razumjeti s polazi\u0161ta filozofije vremena, a njeni mehanizmi \u2013 poput kinemati\u010dkog na\u010dina proizvodnje \u2013 djelom temeljnog opisa djelovanja \u010dovjekove svijesti o vremenu, beskrajna aktualnost je vi\u0161estruko ozna\u010dena ne samo kao filozofijski, ve\u0107 kao i kulturni, dru\u0161tveno-politi\u010dki i ekonomski fenomen. Na mjestu kompliciranog (tehni\u010dkog) nastupa kompleksno (emergentno), odnosno fenomensko podru\u010dje koje nije svodivo na zbroj svojih dijelova. Vizualna kultura je \u2013 jednako tako \u2013 kompliciran sustav znakova, slika i simbola koji privilegiraju kategoriju vida kao temeljnu spoznajnu kategoriju u svakodnevnom \u017eivotu. Kultura vizualizacija je s druge strane kompleksan sustav \u010dije osobine idu iznad pukog zbroja svih slika, znakova i simbola nekog dru\u0161tva. Dapa\u010de, ona je kompleksni sustav koji se prepoznaje samo u svojim emergentnim osobinama, poput povijesne pojave Dru\u0161tva spektakla, odnosno dru\u0161tva prikaza gdje je sve ono \u0161to je mi\u0161ljeno\u00a0 ujedno i prikazano, a jedino ono \u0161to je prikazano jest uop\u0107e mislivo.<\/a>[110<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

4.<\/p>\n

Razvoj spektakla kao dru\u0161tvene \u010dinjenice u bitnom je odnosu sa razvojem suvremene znanosti i njenim je sredi\u0161njim proizvodom kao intenzitetom tehnoznanosti (za razliku od ranije znanosti kao teologije, prirodne filozofije i novovjekovne njutnovske znanosti apsolutnih zakona prirode). Danas ovaj odnos postaje presudnim za razumijevanje post-medijske kulture vizualizacija, jer tamo gdje prestaju mogu\u0107nosti slikovne reprezentacije svijeta nastupa posve novi model ovladavanja svijetom i njegovim fenomenima. Kultura vizualizacija kao postvizualna kultura jest stupanj vizualne kulture u kojoj vi\u0161e ne postoje kultura ili dru\u0161tvo uop\u0107e onkraj op\u0107eg pokreta oslikavanja svega. Kultura vizualizacija je popularna kultura Prikaza u kojoj sve \u0161to se pro\u017eivljavalo pomi\u010de jo\u0161 vi\u0161e prema singularnosti digitalnog medija i njegovih simulacijskih mogu\u0107nosti. Nastaju nove virtualne okoline, nadomjesni svjetovi, augmentacija doga\u0111aja i preklapanje izme\u0111u umjetno stvorenog svijeta i stvarnog \u017eivota, odnosno umjetnog \u017eivota i stvarnog svijeta. Preneseno, moglo bi se re\u0107i da je u kulturi vizualizacija \u010ditav svijet na „life supportu”, pukom odr\u017eavanju \u017eivota pomo\u0107u sustava simulacije. Razvoj augmentiranih okolina poput nedavne transformacije korporacije Facebook u korporaciju Meta gdje se pomo\u0107u virtualne stvarnosti sve dru\u0161tvene, kreativne i druge usluge jednog konglomerata pojavljuju nadomjesnim horizontom zbivanja i odvijanja osobne svakodnevice \u010dinjenice su koje potvr\u0111uju ovaj prijelaz. Dinami\u010dka me\u0111uzavisnost<\/a>[111<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> odre\u0111uje kulturu vizualizacija u onoj mjeri u kojoj nam danas postaje jasno kako se suvremeno dru\u0161tvo ne pokazuje kao organizam samo u morfolo\u0161ko esteti\u010dkom smislu oblika dru\u0161tvenosti ve\u0107 u epistemi\u010dkom i metafizi\u010dkom smislu koji sugerira potpunu nemogu\u0107nost napu\u0161tanja konkretnog dru\u0161tvenog fenomena, odnosno gdje se trenuta\u010dna dru\u0161tvena organizacija pojavljuje kao nadomjestak individualne inteligencije ili, dapa\u010de, stupanj, intenzitet individuacije, tehnoindividuacije kako je opisuje primjerice Gilbert Simondon u svojim pionirskim tekstovima o kibernetici kao elementu dekonstrukcije filozofijske slike svijeta utemeljene u klasi\u010dnim metafizi\u010dkim pozicijama.<\/p>\n

Postvizualna kultura zna\u010di trenutak u povijesti kada Spektaklu samom slika vi\u0161e nije potrebna kao sredstvo kontrole po\u0161to \u010dovjek sam postaje izli\u0161nim sredi\u0161tem spektakla, kao jedna od njegovih okolnosti, ali ne i pokreta\u010da ili bitnog dionika njegovih unutarnjih procesa po\u0161to na\u0161i vlastiti kapaciteti (intelektualni, kulturni, stvarni kapital) postaju kapaciteti odnosno mogu\u0107nosti Prikaza. Ne radi se, dakle, o nadre\u0111enoj ili kolektivnoj inteligenciji ve\u0107 intenzitetu kulture koji je kvalitativno druga\u010diji i nesvodiv na pojmove inteligencije ili kulture uop\u0107e, jednako kao \u0161to je pojam i fenomen umjetne inteligencije nesvodiv i neusporediv sa pojmom ljudske inteligencije. U budu\u0107nosti spektakl vi\u0161e ne\u0107e \u0161tititi \u010dovjeka od besmisla koji se krije onkraj vela kulture i ure\u0111enog dru\u0161tva. Rasipanjem stanovni\u0161tva i decentralizacijom uslijed pandemijskih kriza sada\u0161njosti i budu\u0107nosti Prikaz \u0107e se nametnuti kao sredi\u0161nje sredstvo odr\u017eanja privida \u017eivota koji \u0107e se odvijati u potpunosti putem mre\u017enih sredstava u totalnom sustavu vizualizacije i virtualizacije \u017eivota putem simboli\u010dkih mre\u017enih doga\u0111aja. To je bit postvizualne kulture i konceptualno polazi\u0161te kritike posthumanizma po\u0161to potonji jo\u0161 uvijek promatra svu kulturu kao implicitno i bitno vizualnu kulturu.<\/p>\n

Razlika izme\u0111u stvarnog \u017eivota i njegove vizualizacije, izme\u0111u slike i svijeta efektivno ne postoji u op\u0107oj integralnosti prikaza zbilje kao \u010distog u-\u017eivljavanja. Tome je tako jer \u010dovjek danas doista \u017eivi u stanju “izme\u0111u” svjetova, a mediji vi\u0161e nisu posrednici ve\u0107 apsolutne okoline \u017eivota. Problem je taj \u0161to sa pozicije “izme\u0111u” – onoga “izme\u0111u” koje ima oblik veze \u017eivota i njegove vizualizacije ili slike i svijeta – ne mo\u017eemo to\u010dno utvrditi postojanje niti slike, niti svijeta, subjekta niti reprezentacije, niti pokreta, itd. Nalazimo se u metastabilnom stanju koje u potpunosti odgovara definiciji tehnosfere<\/em> kako je iznosi \u017darko Pai\u0107 u svojoj studiji suvremene umjetnosti u Tre\u0107oj zemlji<\/em> kada ka\u017ee da je ova „samoorganiziranje \u017eivota u formi umjetnog uma”<\/a>[112<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, a njoj odgovara nova estetika kao implicitna filozofija novih medija i dru\u0161tvenih mre\u017ea u kojoj stvaranje ima odlike dizajna; planiranja i konstrukcije<\/a>[113<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> pomo\u0107u umjetne inteligencije i neuralnih mre\u017ea koje stvaraju sve ne-vjerojatnije vizaulne sklopove i slike mi\u0161ljenja. Mogu\u0107nosti tre\u0107e zemlje, odnosno izlaska iz stanja “izme\u0111u” zna\u010di realizaciju takve prakse koja mora poprimiti oblik metodi\u010dkog ikonoklazma i apstinencije od onoga \u0161to vizualni mediji promi\u010du kao komunikaciju ili kao oblik stvarne \u017eivotnosti, odnosno pokreta i trajanja. Svi fenomeni vizualizacije putem dru\u0161tvenih mre\u017ea „komuniciraju” na taj na\u010din da zaobilaze ono \u0161to se doista govori tako \u0161to poti\u010du uzimanje stava i u-\u017eivljavanje u sliku onoga \u0161to je, kako je, kada je i za\u0161to re\u010deno ili prikazano; mi ne vjerujemo u to \u0161to se govori jer mi \u017eelimo \u017eivjeti to \u0161to se govori, \u017eelimo se u\u017eivjeti u to \u0161to se prikazuje i na taj na\u010din sudjelovati u odnosu slika, a ne vi\u0161e u ikakvom stvarnom \u017eivotu. Sav pokret zamijenjen je dru\u0161tvenim pokretima putem mre\u017ee, a stvarno kretanje zamjenjuje se dru\u0161tvenim anga\u017emanom, dijeljenjem dru\u0161tveno relevantnih sadr\u017eaja i op\u0107im oblikovanjem svijeta koji putem virtualnih platforma vjerno odslikava idealni individualni svijet kao sliku okoli\u0161a \u017eivota. Stvarnost zbivanja \u017eivota koja se udaljila u infrastrukturni moment globalne mre\u017ee slika postaje efektivno nevidljiva po\u0161to konkretna dru\u0161tvena organizacija svugdje govori da je za na\u0161 osoban osje\u0107aj moralne opravdanosti dovoljno osvije\u0161teno konzumirati, reciklirati i donirati, voditi zdrave \u017eivote unutar propisanih trendova i nutricionisti\u010dkih savjeta. Pa ipak, ve\u0107ina svjetskog stanovni\u0161tva ne mo\u017ee si priu\u0161titi nikakav oblik sudjelovanja u ovoj kulturi. U\u010dinak otu\u0111enja je posebno izra\u017een na mjestima gdje su isti oni koji su potpuno deprivirani od kulture vizualizacija svugdje suo\u010deni sa njenim u\u010dincima. To je slu\u010daj dru\u0161tvene i digitalne isklju\u010denosti ljudi koji \u017eive u zapadnom svijetu, a ispod ekonomske i\/ili dru\u0161tvene granice siroma\u0161tva. <\/p>\n

 <\/p>\n

5.<\/p>\n

Ono \u0161to je zanimljivo upravo je \u010dinjenica da u doba vizualizacije, za razliku od doba tradicionalno shva\u0107ene vizualne kulture vi\u0161e nije naglasak na dijeljenu slika proizvoda i doga\u0111aja ve\u0107 radije na slikama vlastitih tijela i simboli\u010dkoj povratnoj vizualizaciji \u017eivota kao \u017eivotnog stila, odnosno stila \u017eivota gdje se sam taj \u017eivot vi\u0161e ne razumije kao u pojmovnoj mre\u017ei svijeta kao povijesti, prirode i bitka ve\u0107 radije kao skup potro\u0161a\u010dkih izbora koji uve\u0107avaju i unapre\u0111uju na\u0161u sliku te sliku vlastitog svijeta. Naime, ovdje se ne radi tek o narcizmu ve\u0107 o op\u0107oj razmjeni slika na \u010diju priliku drugi \u017eele voditi vlastiti \u017eivot koji je i sam onda usmjeren jo\u0161 samo na oda\u0161iljanje po\u017eeljne slike o sebi. Slike nas samih, ali i na\u0161e rije\u010di i misli kao slike, to je princip razmjene u intenzivnom stanju spektakla kao kulture vizualizacije. Sve je podre\u0111eno \u010distoj estetici u\u017eivljavanja koja prati vlastitu logiku; sve \u0161to je slika mi smatramo slikom nekoga tko mo\u017eemo i sami biti. Eksplozija \u017eivotnih stilova koji poprimaju oblike politi\u010dkog anga\u017emana i dru\u0161tveno anga\u017eiranog poduzetni\u0161tva samo su neki od primjera. Cinizmu ovog vremena svojevrsno je to da ovakvu vrstu djelovanja ono kriti\u010dki prihva\u0107a pod opasno\u0161\u0107u tabua tzv. cancel<\/em> kulture koja ukazuje na jo\u0161 jedan unutarnji paradoks spektakla, a to je da totalitarizmi novog doba ne\u0107e biti ni totalni niti izvanjski demokratskom poretku ve\u0107 samo jedna od mutacija vizualizacije u kojoj je naglasak stavljen na maksimalnoj zastupljenosti razlike koja prati samo vlastitu unutarnju logiku u\u017eivljavanja u odre\u0111enu sliku svijeta.<\/p>\n

Posebno je upozoravaju\u0107e da sva „progresivna” i „kriti\u010dka” misao jo\u0161 uvijek ne uspijeva radikalno raskinuti sa paradigmom Prikaza te granice svoga anga\u017emana odre\u0111uje unutar granica svijeta virtualiziranog unutar kulture vizualizacija. Unutar tog svijeta presudnim se pokazuje razra\u010dunavanje sa unutarnjim nedosljednostima sustava spektakla, poput rodne ravnopravnosti, rasne zastupljenosti, seksualnih manjina, informacijskog kapitalizma i politike informacija i sl. koji u bitnom smislu samo razrje\u0161avaju probleme koji su nastali i koji se ti\u010du fenomena unutar-sustava. Javni intelektualac postaje na taj na\u010din in\u017eenjerom kulture vizualizacija, on isti\u010de, konstruira, ra\u010duna i prilago\u0111ava sliku svijeta prema infinitezimalnom predlo\u0161ku idealne simulacije \u017eivota „okru\u017eenog o\u010dajem i strahom u mirnom sredi\u0161tu sre\u0107e”<\/a>[114<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Jedan od najva\u017enijih tuma\u010da dru\u0161tvenog spektakla, ameri\u010dki filozof Mark Fisher potvr\u0111uje ovu tezu pod nazivom ‘kapitalisti\u010dkog realizma’: „\u010duvstva koja prevladavaju u kasnom kapitalizmu jesu strah i cinizam…one ra\u0111aju konformizam i kult minimalne varijacije…”<\/a>[115<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Situacija je obavijena dvozna\u010dno\u0161\u0107u: dok s jedne strane i dalje neprestano radimo na stvaranju posebne, jasne i odjelite slike o sebi utemeljene na referencama vlastitih uspjeha, suradnji i dostignu\u0107a, time se u izri\u010ditom smislu svrstavamo unutar sustava vrijednosti koji poti\u010de stvaranje slike o sebi te ujedno tu sliku isporu\u010duje ne kao posebnu ve\u0107 kao jedinu vrijednost individualnog \u017eivota, vrijednost koja se svugdje i neovisno o nama name\u0107e kao obaveza unutar kulture vizualizacija, odnosno kompleksnom sustavu Prikaza. Po\u0161to se radi o kompleksnom sustavu, s dinami\u010dkim povratnim vezama, vidimo odakle dolazi motivacija i ispravna kriti\u010dka intencija W.J.T. Mitchella da upita \u2013 u jednom od utemeljuju\u0107ih tekstova suvremenih vizualnih studija \u2013 \u0160to slike \u017eele?<\/a>[116<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

\u017deljeli smo pokazati da Debordova teorija spektakla \u2013 kriti\u010dki pro\u010di\u0161\u0107ena i filozofski obra\u0111ena \u2013 doista predstavlja humanisti\u010dku nadopunu teoriji kompleksnosti, posebice u slu\u010daju dru\u0161tvene kompleksnosti i kriti\u010dke evaluacije digitalne revolucije te informati\u010dkog kapitalizma suvremenog doba. Parafraziraju\u0107i Heideggera, koji je godinama ranije jednakomjernu revoluciju izvr\u0161io svojim fenomenolo\u0161kim obra\u0111ivanjem pojma i fenomena tehnike, mo\u017eemo re\u0107i da bit spektakla nije ni\u0161ta bitno spektakularno. To jest, da biti spektakla u bitnom smislu ne odgovara ne\u0161to poput pojma spektakla. Radije, radi se o Prikazu. Upravo pojam Prikaza pomiruje u sebi tendencije zapadne kulture kao progresivnom okulocentrizmu koji u svojim krajnjim konsekvencama nadilazi i sva materijalna ograni\u010denja pogleda da bi postao temeljnim metafizi\u010dkim, odnosno kiberneti\u010dkim principom. Za obrazlaganje ove teze uveli smo dva bitna razlikovanja koja odre\u0111uju mogu\u0107nosti kritike suvremenog dru\u0161tva s polazi\u0161ta kriti\u010dke analize njegove kulture. Prvo je dakako intenzivno ponavljanje i realizacija vizualne kulture kao kulture vizualizacija u razlici spram svakog dosada\u0161njeg kulturnog oblika. Drugo je kriti\u010dko reevaluiranje pojma Spektakla kako se ovaj pojavljuje kod Guya Deborda. Tuma\u010dimo ga kao Prikaz, a njegovo djelo samo kao radikalnu kritiku cjelokupne zapadne kulture koja svojim okulocentrizmom dovodi do intenzivnog stanja vizualne zasi\u0107enosti koja u kona\u010dnici rezultira epistemi\u010dkim slijepilom, a u doba pandemijske krize onime \u0161to nerijetko nazivamo „infodemijom”.<\/p>\n

U pet poglavlja ovog rada pokazali smo sljede\u0107e:<\/p>\n

1. Vizualna kultura predstavlja intenzitet dru\u0161tvene kontrole putem slika. S pojavom dru\u0161tvenog spektakla (kao la societe du specacle, society of the show, dru\u0161tvo prikaza) dru\u0161tvena kontrola je intenzivirana do trenutka kada slika efektivno ovladava svim mogu\u0107nostima dru\u0161tvenih odnosa (rapport social, social relation)<\/p>\n

2. Kao novovjekovna kultura, dru\u0161tveni spektakl nastupa sa povijesnom pojavom estetskih teorija, tendencija suvremene filozofije, pojave popularne znanosti i op\u0107eg tehnoznanstvenog razvitka odakle kritika suvremenog dru\u0161tva mora po\u0107i od cjelovite kritike „zapadnja\u010dkog filozofijskog projekta”.<\/p>\n

3. Upravo zato tokom \u0161ezdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a kritiku dru\u0161tva prati i kritika filozofije kao metafizike koja se pokazuje radikalno neadekvatnom da adresira suvremene fenomene slike-svijeta, svijeta slika u nastajanju i anticipacije novih oblika kontrole putem informacijske razmjene na globalnoj razini.<\/p>\n

4. Kultura vizualizacija kao stupanj razvoja dru\u0161tva u kojem efikasno stvaranje i razmjena slika dominiraju svim mogu\u0107nostima i perspektivama toga dru\u0161tva predstavlja vrhunski izraz onoga \u0161to vi\u0161e nije Dru\u0161tvo spektakla ali u bitnom smislu jest Dru\u0161tvo Prikaza, upravo u smislu u kojem taj pojam predstavlja jedini ispravan prijevod temeljnog Debordova termina. Sam Debord nije mogao adresirati taj problem prevo\u0111enja po\u0161to nije do\u017eivio vidjeti odlu\u010dni utjecaj vlastite teorije u zemljama u kojima je La Societe du Spectacle prevedeno kao Dru\u0161tvo spektakla odnosno Society of the Spectacle. Dapa\u010de, upravo filozofijsko tematiziranje Deborda u skladu s izvornim djelom u\u010dinilo bi mnoge komentatorske i poku\u0161aje nadgradnje i prevazila\u017eenja Debordove teorije u anglosaksonskom filozofskom krugu gotovo izli\u0161nima, odnosno samo jednim od mnogih proizvoda kulture vizualizacija koja po\u010diva na stvaranju slika-svijeta kao i onih vlastitih, diskretnih slika \u010dije veze nas stavljaju negdje unutar poretka prikaza.<\/p>\n

5. Pojedine posebne znanosti \u2013 poput vizualnih studija \u2013 dolaze do svojih temeljnih premisa upravo kroz odre\u0111eno poimanje vizualne kulture koje se zauzima za integralno promatranje vizualnih fenomena kao temeljnih za razumijevanje velikog djela suvremene kulture. Ipak, za vizualne studije sredi\u0161njim ostaje pojam i fenomen slike i slikovne reprezentacije odakle postoji nepremostiv jaz koji bi nas doveo nazad ka premisama teorije spektakla u \u010dijem sredi\u0161tu stoji fenomen Prikaza (show, pokazivanja) koji nas upu\u0107uje ka kriti\u010dkom sagledavanju uvjeta mogu\u0107nosti pojave ne\u010dega poput vizualne kulture uop\u0107e, a kako bi se moglo autenti\u010dno pristupiti aspektima suvremene i radikalne kritike onoga \u0161to smatramo posljedicom „zapadnja\u010dkog filozofskog projekta koji sve promatra u kategorijama vida.”<\/p>\n

Jedan od simptoma kulture vizualizacija \u2013 utemeljuju\u0107e uloge Prikaza<\/a>[117<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> u suvremenom dru\u0161tvu – je i globalni cinizam po\u0161to se spektakl svugdje prezentira kroz kriti\u010dki dijalog o samome sebi otvaraju\u0107i mogu\u0107nosti za prevrat unutar sustava koji je u bitnom smislu samo prilagodba kapitala u stalnom pregovaranju pozicija; umjesto stvarne promjene, svi su uklju\u010deni u igru pa i sam kriti\u010dki govor postaje jedna od slika koje se razmjenjuju na globalnom tr\u017ei\u0161tu \u017eivotnih stilova. Dapa\u010de, revolucionarni potencijalni unutar dru\u0161tva Prikaza u stalnom pregovaranju pozicija isporu\u010duju se neposredno u nove oblike kulturnog, intelektualnog, odnosno kognitivnog kapitala<\/a>[118<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Ukoliko se u kulturi vizualizacija radi \u2013 kao \u0161to smo pokazali \u2013 o beskrajnoj aktualnosti i apsolutnoj povr\u0161nosti svih fenomena i mogu\u0107nosti djelovanja, onda i oblici radikalne kritike ove dru\u0161tvene organizacije moraju biti uzeti kao post-medijski, odnosno ne baviti se kriti\u010dkom analizom medija sa polazi\u0161ta njihovog noviteta, ve\u0107 s polazi\u0161ta medija kao naturaliziranog okoli\u0161a bitka te kao bitnog okvira \u017eivota uop\u0107e koji je ve\u0107 svugdje uklopljen u svakodnevno mi\u0161ljenje. \u010cini se da je to jedna od iskrenih intencija va\u017enih kriti\u010dkih filozofija polovine pro\u0161log stolje\u0107a, iako one do danas ostaju skrivene poradi (ne)namjernih oma\u0161ki i pogre\u0161aka u prevo\u0111enju temeljnih termina, a koji povratno ista djela \u010dine podobnim za odre\u0111ene uporabe dok odre\u0111ena \u010ditanja u potpunosti suspre\u017eu.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[88<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUsp. Toffs, Darren; Jonson, Annemarie i Cavallaro, Alessio (uredili), Prefiguring cyberculture: an intellectual history.<\/em> The MIT Press, Cambridge Massachusetts, 2002.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[89<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHeidegger, Martin, Doba slike svijeta.<\/em> Studentski centar Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Zagreb,1969., str. 34.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[90<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nOma\u0161ka u prijevodu trebala bi biti posve jasna, kao \u0161to nam je jasna i kulturno-povijesna opravdanost prihva\u0107anja pogre\u0161nog prijevoda termina koji proizlazi iz dvije sporne pretpostavke: 1) pojam spektakla u francuskom izvorniku jednakozna\u010dan je sa engleskim pojmom spectacle 2) pojam spektakla nije filozofski pojam ve\u0107 je funkcionalna metafora u teoriji medija. Pa ipak, dva pojma nisu sinonimi ve\u0107 samo homonimi po\u0161to pojam spektakla u engleskom jeziku predstavlja ponajprije vizualno dojmljivu teatralnu ili kakvu drugu igranu ili vizualnu izvedbu. Pojam spektakla u francuskom je jeziku neposredno vezan za fenomen vida, aktu gledanja kao onome \u0161to dolazi prije i poslije govora o predmetu pogleda, kao sve \u0161to se isporu\u010duje vidu, odnosno \u0161to se Prikazuje. Uz drugu to\u010dku dovoljno je re\u0107i samo da u vremenu Debordova pisanja teorija medija ne postoji u kontinentalnom krugu izvan filozofije i estetike pa se i njegov teorijski doprinos ne mo\u017ee promatrati naknadnim dodatkom teorije koja se razvija efektivno nakon (i pod utjecajem) njegova djela ve\u0107 kriti\u010dkim spisom koji polemizira sa svim aktualnim filozofskim temama svoga vremena, od popularne kulture (teorije svakodnevnog \u017eivota) do kiberneti\u010dke znanosti (tehno-znanstvenog prevladavanja filozofije).
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[91<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUsp. Jenks, Chris, „Sredi\u0161nja uloga oka u zapadnoj kulturi: uvod” i Smith, John A., „Tri slike vizualnoga: empirijska, formalna i normativna”, u: Jenks, Chris (uredio), Vizualna kultura.<\/em> Jesenski i Turk, Hrvatsko sociolo\u0161ko dru\u0161tvo, Zagreb, 2002.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[92<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHeidegger, Martin, Doba slike svijeta.<\/em><\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[93<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nReprodukcija slike je javno dostupna putem Wikimedia platforme na url: https:\/\/upload.wikimedia.org\/wikipedia\/commons\/d\/d2\/Masaccio_trinity.jpg<\/a> (pristup 10.10.2021.)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[94<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBeller, Jonathan, Kinemati\u010dki na\u010din proizvodnje<\/em>. Jesenski i Turk, Zagreb, 2016.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[95<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDeleuze, Gilles, Razlika i ponavljanje<\/em>. Fedon, Beograd, 2009., str. 363.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[96<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDebord, Guy, Dru\u0161tvo spektakla i Komentari uz Dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Arkzin, Zagreb, 1999., str. 41.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[97<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIbidem, str. 36.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[98<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIbidem, str. 35.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[99<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHeidegger, Martin, Doba slike svijeta<\/em>. Str. 21<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[100<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDebord, Guy, Dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Str. 26.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[101<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHeidegger, Martin, Doba slike svijeta<\/em>. Str. 26
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[102<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nTermin pripada teoreti\u010daru Robertu E. Laneu, a citira ga Robert W. McChesney u kontekstu ogla\u0161avanja i propagande u razvijenim zapadnim dru\u0161tvima \u010dija je funkcija „pove\u0107ati nezadovoljstvo ljudi bilo kakvim trenutnim stanjem. Klju\u010d je da se dobije ‘iracionalni poriv’. Ohrabruje nas da djelujemo potaknuti impulsom i fantazijom umjesto razumom…”, McChesney, Robert, Digitalna isklju\u010denost. Kako kapitalizam okre\u0107e internet protiv demokracije.<\/em> Multimedijalni institut, Zagreb, 2013., str. 67.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[103<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDeleuze, Gilles, Razlika i ponavljanje<\/em>. Str. 364.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[104<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNa jednak na\u010din, primjerice, Theodor Adorno obra\u0111uje kulturalni fenomen jazz glazbe.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[105<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUsp. primjerice: Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme<\/em>. Naprijed, Zagreb, 1985., str. 120-121. i Heidegger, Martin, Prolegomena za povijest pojma vremena<\/em>. Demetra, Zagreb, 2000., str. 282-290.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[106<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nJoseph S. Nye, „Soft power”, u: Foreign policy<\/em>, Br.80\/1990, 153-171.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[107<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDebord ovu tezu dodatno radikalizira u svojim Komentarima uz Dru\u0161tvo spektakla gdje pojam kontrole i dominacije putem kulturnih obrazaca kritizira metaforom policije: „Otkad je umjetnost mrtva, zna se da je postalo vrlo lako maskirati policajce u umjetnike.” Debord, Guy, Dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Str. 238.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[108<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPojam pripada Paolu Viriliu, a preuzet je iz fizi\u010dke znanosti kao metafora za razdvajanje stvarnog iskustva od zakonitosti ili ‘gravitacije’ svakodnevnog \u017eivota prema stanovitoj ‘gravitaciji podataka’. Usp. Virilio, Paolo, Brzina osloba\u0111anja<\/em>, Naklada Dru\u0161tva arhitekata, Karlovac, 1999. i moj tekst Vuger, Dario, „Digital landscapes of the internet”, u: Purgar, Kre\u0161imir (uredio), The Iconology of Abstraction<\/em>. Routlege, London, 2020.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[109<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIznimno poticajna studija mladog ameri\u010dkog teoreti\u010dara ve\u0107im se dijelom bavi upravo tim fenomenom upravo kroz tematiziranje Prikaza u kontekstu popularne kulture, filma i post-digitalne umjetnosti: Tanner, Grafton, Babbling corpse: vaporwave and the commodification of ghosts<\/em>. Zero Publishing, New York, 2018. Kra\u0107i pregled ovog tematskog podru\u010dja daje Foust, Joshua, Artificial nostalgia and the decline of a culture, url: https:\/\/joshuafoust.com\/artificial-nostalgia-and-the-decline-of-a-culture\/<\/a> (pristup: 4.10.2021.)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[110<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIdeja dru\u0161tvene kompleksnosti razvija se usporedno sa Debordovom kritikom Spektakla da bi unutar „zaokreta ka kompleksnosti” bila \u0161iroko prihva\u0107ena tek devedesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a od kada se unutar dru\u0161tveno-humanisti\u010dkih znanosti razvija pod utjecajem i u dijalogu sa epistemologijom i fenomenologijom odakle smatramo ovu vezu posebno valjanom i prikazanom ovdje na konsekventan na\u010din po\u0161to kritika kibernetike kao najranijeg oblika analize kompleksnih sustava pripada u bitnom smislu djelu Deborda kao i Heideggera, te posebno Deleuzea. Vidi: Urry, John. “The Complexity Turn.”, u: Theory, Culture & Society<\/em> 22, br. 5 (2005): 1\u201314. https:\/\/doi.org\/10.1177\/0263276405057188.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[111<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDanziger, M.M., Bonamassa, I., Boccaletti, S. et al. „Dynamic interdependence and competition in multilayer network”, u: Nature Phys<\/em> 15, 178\u2013185 (2019). https:\/\/doi.org\/10.1038\/s41567-018-0343-1<\/a>
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[112<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPai\u0107, \u017darko, Tre\u0107a zemlja: tehnosfera i umjetnost<\/em>. Litteris, Zagreb, 2015., str. 5.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[113<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUsp. i Pai\u0107, \u017darko, „Technosphere \u2013 a new digital aesthetics?”, u: Tvr\u0111a. Theory, culture and art.<\/em>, url : https:\/\/tvrdja.hr\/technosphere-a-new-digital-aesthetics\/<\/a> (pristup: 7.11.2021.)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[114<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDebord, Guy, Dru\u0161tvo spektakla.<\/em> Str. 65<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[115<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nFisher, Mark, Kapitalisti\u010dki realizam<\/em>. Ljevak, Zagreb, 2011., str. 130.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[116<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMitchell, W.J.T., What do pictures want?<\/em>. The university of Chicago press, Chicago, 2004.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[117<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nU cjelokupnosti njegova fenomenskog nalaza, jezi\u010dkog i asocijativnog zna\u010denja, od Prikazivanja do Prikaza (duhova). U tom pogledu posebno se isti\u010de va\u017enost Debodova odabira termina le spectacle za svoj sredi\u0161nji pojam po\u0161to su njegovi pojavni oblici u francuskom jeziku, svakodnevnoj, vernakularnoj i idiomatskoj uporabi veoma \u0161iroki. Njegov odabir toga pojma trebao bi se razumjeti sa polazi\u0161ta Heideggerove uporabe vernakularnog termina dasein (tu-bitak, pri-sutnost) za uvo\u0111enje novog filozofskog koncepta \u010dija veza sa svakodnevnim \u017eivotom i idiomatskom uporabom unutar jezika ostaje presudna.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[118<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nGroz, Andr\u00e9, Nematerijalni rad. Spoznaja, vrijednost i kapital<\/em>. TIM press, Zagreb, 2015., str. 69. i dalje.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

Beller, Jonathan, Kinemati\u010dki na\u010din proizvodnje<\/em>. Jesenski i Turk, Zagreb, 2016.<\/p>\n

Danziger, M.M., Bonamassa, I., Boccaletti, S. et al. „Dynamic interdependence and competition in multilayer network”, u: Nature Phys<\/em> 15, 178\u2013185 (2019). https:\/\/doi.org\/10.1038\/s41567-018-0343-1<\/a>. <\/p>\n

Deleuze, Gilles, Razlika i ponavljanje<\/em>. Fedon, Beograd, 2009.<\/p>\n

Debord, Guy, Dru\u0161tvo spektakla i Komentari uz Dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Arkzin, Zagreb, 1999.<\/p>\n

Fisher, Mark, Kapitalisti\u010dki realizam<\/em>. Ljevak, Zagreb, 2011.<\/p>\n

Foust, Joshua, Artificial nostalgia and the decline of a culture, url: https:\/\/joshuafoust.com\/artificial-nostalgia-and-the-decline-of-a-culture\/<\/a> (pristup: 4.10.2021.)<\/p>\n

Groz, Andr\u00e9, Nematerijalni rad. Spoznaja, vrijednost i kapital<\/em>. TIM press, Zagreb, 2015.<\/p>\n

Heidegger, Martin, Doba slike svijeta.<\/em> Studentski centar Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Zagreb,1969.<\/p>\n

Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme<\/em>. Naprijed, Zagreb, 1985.<\/p>\n

Heidegger, Martin, Prolegomena za povijest pojma vremena<\/em>. Demetra, Zagreb, 2000.<\/p>\n

Jenks, Chris (uredio), Vizualna kultura.<\/em> Jesenski i Turk, Hrvatsko sociolo\u0161ko dru\u0161tvo, Zagreb, 2002.<\/p>\n

Joseph S. Nye, „Soft power”, u: Foreign policy<\/em>, Br.80\/1990, 153-171.<\/p>\n

McChesney, Robert, Digitalna isklju\u010denost. Kako kapitalizam okre\u0107e internet protiv demokracije.<\/em> Multimedijalni institut, Zagreb, 2013.<\/p>\n

Mitchell, W.J.T., What do pictures want?<\/em>. The university of Chicago press, Chicago, 2004.<\/p>\n

Pai\u0107, \u017darko, „Technosphere \u2013 a new digital aesthetics?”, u: Tvr\u0111a. Theory, culture and art.<\/em>, url: https:\/\/tvrdja.hr\/technosphere-a-new-digital-aesthetics\/<\/a> (pristup: 7.11.2021.)<\/p>\n

Pai\u0107, \u017darko, Tre\u0107a zemlja: tehnosfera i umjetnost<\/em>. Litteris, Zagreb, 2015.<\/p>\n

Tanner, Grafton, Babbling corpse: vaporwave and the commodification of ghosts<\/em>. Zero Publishing, New York, 2018.<\/p>\n

Toffs, Darren; Jonson, Annemarie i Cavallaro, Alessio (uredili), Prefiguring cyberculture: an intellectual history.<\/em> The MIT Press, Cambridge Massachusetts, 2002.<\/p>\n

Urry, John. “The Complexity Turn.”, u: Theory, Culture & Society<\/em> 22, br. 5 (2005): 1\u201314. https:\/\/doi.org\/10.1177\/0263276405057188<\/a>.<\/p>\n

Virilio, Paolo, Brzina osloba\u0111anja.<\/em> Naklada Dru\u0161tva arhitekata, Karlovac, 1999. <\/p>\n

Vuger, Dario, „Digital landscapes of the internet”, u: Purgar, Kre\u0161imir (uredio), The Iconology of Abstraction<\/em>. Routlege, London, 2020.<\/p>\n

 <\/p>\n

From Visual Culture to Culture of Visualizations \u2013 Post-media Critique?<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

In the proposed presentation we will concern ourselves with the relationship between popular science, contemporary culture and the new forms of daily life on the crossroads of historical development and the answer to the global health crisis that has pushed the social life into something that we will theme as our main thesis \u2013 the culture of visualizations. This culture itself is a part of techno-scientific development of the twentieth century from the so called technics of the observer and image science to the cyber-culture and so on. The contemporary state of affairs can not be critically understood on the basis of media theory that has been developed on the grounds of social theory and its critique of technology because the notion of existing relations between the real and the virtual, image and the world effectively disappears in the integral show of visualization.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> spectacle, show, visual culture, culture of visualizations, critique of media.<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

     11(21)#20 2022 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.11.21.7 UDK 304.3-028.22 Prethodno priop\u0107enje Preliminary communication Primljeno: 17.2.2022.     Dario Vuger Filozofski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Ljubljani, Odjel za filozofiju Ivani\u0107 Grad, Hrvatska dvuger@gmail.com Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":410,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[99],"tags":[763],"class_list":["post-416","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-in-medias-res-broj-21-vlasiti-url","tag-dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika","et-has-post-format-content","et_post_format-et-post-format-standard"],"acf":[],"yoast_head":"\nDario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika? - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija<\/title>\n<meta name=\"robots\" content=\"index, follow, max-snippet:-1, max-image-preview:large, max-video-preview:-1\" \/>\n<link rel=\"canonical\" href=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/\" \/>\n<meta property=\"og:locale\" content=\"en_US\" \/>\n<meta property=\"og:type\" content=\"article\" \/>\n<meta property=\"og:title\" content=\"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika? - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"og:description\" content=\"     11(21)#20 2022 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.11.21.7 UDK 304.3-028.22 Prethodno priop\u0107enje Preliminary communication Primljeno: 17.2.2022.     Dario Vuger Filozofski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Ljubljani, Odjel za filozofiju Ivani\u0107 Grad, Hrvatska dvuger@gmail.com Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 […]\" \/>\n<meta property=\"og:url\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/\" \/>\n<meta property=\"og:site_name\" content=\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"article:published_time\" content=\"2022-09-10T19:58:53+00:00\" \/>\n<meta property=\"og:image\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:width\" content=\"70\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:height\" content=\"103\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:type\" content=\"image\/png\" \/>\n<meta name=\"author\" content=\"Super User\" \/>\n<meta name=\"twitter:card\" content=\"summary_large_image\" \/>\n<meta name=\"twitter:label1\" content=\"Written by\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data1\" content=\"Super User\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:label2\" content=\"Est. reading time\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data2\" content=\"41 minutes\" \/>\n<script type=\"application\/ld+json\" class=\"yoast-schema-graph\">{\"@context\":\"https:\\\/\\\/schema.org\",\"@graph\":[{\"@type\":\"Article\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/#article\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/\"},\"author\":{\"name\":\"Super User\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"headline\":\"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?\",\"datePublished\":\"2022-09-10T19:58:53+00:00\",\"mainEntityOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/\"},\"wordCount\":8213,\"commentCount\":0,\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2022\\\/09\\\/inmediasresno1malo21.png\",\"keywords\":[\"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?\"],\"articleSection\":[\"In Medias Res broj 21 vlasiti url\"],\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"CommentAction\",\"name\":\"Comment\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/#respond\"]}]},{\"@type\":\"WebPage\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/\",\"name\":\"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika? - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\"},\"primaryImageOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/#primaryimage\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2022\\\/09\\\/inmediasresno1malo21.png\",\"datePublished\":\"2022-09-10T19:58:53+00:00\",\"author\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"breadcrumb\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/#breadcrumb\"},\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"ReadAction\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/\"]}]},{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/#primaryimage\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2022\\\/09\\\/inmediasresno1malo21.png\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2022\\\/09\\\/inmediasresno1malo21.png\",\"width\":70,\"height\":103,\"caption\":\"inmediasres\"},{\"@type\":\"BreadcrumbList\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\\\/#breadcrumb\",\"itemListElement\":[{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":1,\"name\":\"Po\u010detna stranica\",\"item\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\"},{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":2,\"name\":\"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?\"}]},{\"@type\":\"WebSite\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\",\"name\":\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"description\":\"\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"SearchAction\",\"target\":{\"@type\":\"EntryPoint\",\"urlTemplate\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/?s={search_term_string}\"},\"query-input\":{\"@type\":\"PropertyValueSpecification\",\"valueRequired\":true,\"valueName\":\"search_term_string\"}}],\"inLanguage\":\"en-US\"},{\"@type\":\"Person\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\",\"name\":\"Super User\",\"image\":{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"url\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"caption\":\"Super User\"},\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/author\\\/amynovcfmweb\\\/\"}]}<\/script>\n<!-- \/ Yoast SEO plugin. -->","yoast_head_json":{"title":"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika? - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","robots":{"index":"index","follow":"follow","max-snippet":"max-snippet:-1","max-image-preview":"max-image-preview:large","max-video-preview":"max-video-preview:-1"},"canonical":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/","og_locale":"en_US","og_type":"article","og_title":"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika? - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","og_description":"     11(21)#20 2022 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.11.21.7 UDK 304.3-028.22 Prethodno priop\u0107enje Preliminary communication Primljeno: 17.2.2022.     Dario Vuger Filozofski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Ljubljani, Odjel za filozofiju Ivani\u0107 Grad, Hrvatska dvuger@gmail.com Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 […]","og_url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/","og_site_name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","article_published_time":"2022-09-10T19:58:53+00:00","og_image":[{"width":70,"height":103,"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png","type":"image\/png"}],"author":"Super User","twitter_card":"summary_large_image","twitter_misc":{"Written by":"Super User","Est. reading time":"41 minutes"},"schema":{"@context":"https:\/\/schema.org","@graph":[{"@type":"Article","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/#article","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/"},"author":{"name":"Super User","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"headline":"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?","datePublished":"2022-09-10T19:58:53+00:00","mainEntityOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/"},"wordCount":8213,"commentCount":0,"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png","keywords":["Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?"],"articleSection":["In Medias Res broj 21 vlasiti url"],"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"CommentAction","name":"Comment","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/#respond"]}]},{"@type":"WebPage","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/","name":"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika? - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website"},"primaryImageOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/#primaryimage"},"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png","datePublished":"2022-09-10T19:58:53+00:00","author":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"breadcrumb":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/#breadcrumb"},"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"ReadAction","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/"]}]},{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/#primaryimage","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png","contentUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png","width":70,"height":103,"caption":"inmediasres"},{"@type":"BreadcrumbList","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/dario-vuger-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika\/#breadcrumb","itemListElement":[{"@type":"ListItem","position":1,"name":"Po\u010detna stranica","item":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/"},{"@type":"ListItem","position":2,"name":"Dario Vuger: Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?"}]},{"@type":"WebSite","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/","name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","description":"","potentialAction":[{"@type":"SearchAction","target":{"@type":"EntryPoint","urlTemplate":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/?s={search_term_string}"},"query-input":{"@type":"PropertyValueSpecification","valueRequired":true,"valueName":"search_term_string"}}],"inLanguage":"en-US"},{"@type":"Person","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4","name":"Super User","image":{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","url":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","contentUrl":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","caption":"Super User"},"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/author\/amynovcfmweb\/"}]}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/416","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=416"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/416\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/410"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=416"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=416"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=416"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}