{"id":422,"date":"2022-09-10T21:14:46","date_gmt":"2022-09-10T21:14:46","guid":{"rendered":"https:\/\/sweet-mcclintock.194-60-87-163.plesk.page\/inmediasres\/2022\/09\/10\/clanci-in-medias-res-br-21\/"},"modified":"2022-09-10T21:14:46","modified_gmt":"2022-09-10T21:14:46","slug":"clanci-in-medias-res-br-21","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/","title":{"rendered":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21"},"content":{"rendered":"

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\n

\n  11(21)#13 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n

 
\n 
\n 
\n <\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

UVOD<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Predrag Finci<\/span><\/p>\n

\nFlat 5, Rosa Freedman Ctr.
\n17 Claremont Way, London, England<\/p>\n

predrag.finci@gmail.com<\/p>\n

O negativnoj osobi<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (223 KB), Hrvatski, Str. 3419 – 3428
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

1.<\/p>\n

\u0160to ne vrijedi, ni\u0161ti. Stav negativiteta zna\u010dajno doprinosio stvari mi\u0161ljenja, a igra va\u017enu, „pozitivnu“ ulogu u metodskom pristupu mi\u0161ljenom fenomenu u djelima mjerodavnih filozofa. Ali, ovdje bih o ne\u010demu drugom, o negativnoj osobi, koja se naro\u010dito bu\u010dno ogla\u0161ava u te\u0161ka vremena, premda ni u najbolja takva ne utihne. <\/p>\n

 <\/p>\n

2.<\/p>\n

Kada bih sastavljao neki rje\u010dnik „negativnih rije\u010di“ u njemu bi bili pojmovi kao \u0161to su antisemitizam, dogmatizam, fanatizam, fa\u0161izam, homofobija, ksenofobija, kritizeri „svih vrijednosti“, mizantropija, mizoginija, mr\u017enja kao osobno stanje, nacizam, rasizam, \u0161ovinizam, zlo… Bio bi to op\u0161iran rje\u010dnik. Bio bi to rje\u010dnik u kome ne bi bilo milosti prema onima kojima je pakost i zavist duhovni sadr\u017eaj, prema svim zastupnicima nihilizma i ni\u0161tavila, prema glasnicima nebi\u0107a, prema svim onim „mudracima“ koji ovakvim pojmovima mogu biti obuhva\u0107eni, onima koji nas podu\u010davaju da ni\u0161ta i nitko ne valja, pa nas u\u010destalo upozoravaju da ne budemo naivni, znaju oni o \u010demu se radi i sa stra\u0161\u0107u nam dokazuju da je dobro usvojiti sve kli\u0161eje i svu mr\u017enju koju oni gaje i naokolo siju. Ovakvi moralni nikogovi\u0107i i intelektualne ni\u0161tice vjeruju da je dobro mrziti i zato uglas, a i svaki za sebe odlu\u010dno ponavljaju sve \u0161to odlikuje zajednicu duhovnih nakaza, onih koji se hrane svojom vlastitom izopa\u010deno\u0161\u0107u, onih za koje je Drugi opasnost, negativnost, smrt, onih koji u ukazivanju na monstruoznost Drugog pokazuju sebe same, onih opakih kreatura koje na kraju njihova vlastita zlo\u0107a izjede. Takva negativna osoba vlastitim mi\u0161ljenjem i djelanjem pori\u010de svaku vrijednost i u krajnjoj liniji svojim omalova\u017eavanjem negira ne samo svaku vrijednost, nego i egzistenciju Drugog, ali i sebe samu kao moralno i djelatno bi\u0107e.<\/p>\n

Svako pametan se takvih stidi i od njih kloni, a ipak ih je puno, previ\u0161e. I jo\u0161 se ponose svojom zlovoljom i izopa\u010deno\u0161\u0107u, koju rado i spremno demonstriraju kao \u0161to nekontroliran lu\u0111ak pokazuje naokolo svoje \u017ealosno mentalno stanje. Naravno, rijetka je osoba koja je uvijek i isklju\u010divo samo negativno nastrojena: neki su ljudi dobri, neki zli, a uglavnom ni dobri ni zli, neki su lijepi, neki ru\u017eni, a naj\u010de\u0161\u0107e ni lijepi ni ru\u017eni, neki pametni, neki glupi, a prete\u017eno ne sasvim glupi, ali ni pametni, a svi odreda smrtni i nikada sasvim sretni. Ve\u0107ina ih usvoji negativan pristup svijetu u odre\u0111enim okolnostima, u okolnostima u kojima ni\u0161ta ne sluti na dobro, a onda ih, kada kriza pro\u0111e, i njihova zlovolja napusti. <\/p>\n

Ali, postoje i oni kojima negativan odnos prema svijetu postane trajno stajali\u0161te. \u010cesto dokazuje vlastitu nemo\u0107: ne valja, jer on\/a to i tako ne bi, a, iskreno, i ne mo\u017ee, pa onda udari u negiranje onoga \u0161to su drugi uradili i ostvarili. Takvo negativno dr\u017eanje je mnogo prodornije, a \u010desto i opasnije kao politi\u010dko stajali\u0161te. Negativno je tada u odnosu na, za\u0161tita od, ustremljeno ka. Ono je znak borbe za odre\u0111ene ciljeve i otpor onome \u0161to je od njega suprotno. Takvo stajali\u0161te je svrhovito i zavr\u0161ava ili bu\u010dnim ostvarenjem svojih namjera ili tihim povla\u010denjem u slu\u010daju poraza. I negativna osobna osje\u0107anja i stajali\u0161ta u bi\u0107u naj\u010de\u0161\u0107e rasplamsa neka dru\u0161tvena, a ponekad i osobna kriza, ali u tome svakako ima udjela i osobna narav. Zato se takvi naro\u010dito bu\u010dno ogla\u0161avaju u doba ekonomskih kriza, ratnih mobilizacija i nacionalnih sukoba, u doba „doga\u0111anja naroda“ i povijesnih promjena, kada razni hu\u0161ka\u010di, smutljivci i lopu\u017ee u patriotskom ruhu postanu glasnogovornici predstoje\u0107eg uni\u0161tenja i sa \u017earom podr\u017eavaju budu\u0107e borce protiv „dokazanih neprijatelja“, a poslije ih s mnogo lijepih rije\u010di isprate na ratnu klaonicu. <\/p>\n

U odre\u0111enim povijesnim periodima samo dru\u0161tvo (vladaju\u0107a struktura) proizvodi negativnost, jer nema rje\u0161enja ni za jedan krupni problem i zato tra\u017ei rje\u0161enje u agresiji prema susjedu ili ugnjetavanju „unutra\u0161njih neprijatelja“. Vlast raspiruje takva osje\u0107anja kada nakupljeno nezadovoljstvo (uz koje ide i osje\u0107aj povijesne i dru\u0161tvene nepravde, a i osobne uvrije\u0111enosti) treba usmjeriti u pravcu „neprijatelja“, koji je kriv za sve nastale neda\u0107e. Zato neprijatelja treba najprije prona\u0107i i ozna\u010diti, a onda mrziti i uni\u0161titi, pa \u0107e sve biti bolje. A tada se mnogi nezadovoljni, opaki i monstruozni stvorovi brzo organiziraju u armiju istomi\u0161ljenika i ljutih ratnika, u horde koje nasiljem dokazuju svoje pravo. Ovdje je na djelu za\u010darani krug zla: ovu armiju nasilnika proizvodi doga\u0111aj, a ona taj doga\u0111aj omogu\u0107ava: doga\u0111aj i njegovi izvr\u0161ioci \u0107e nastati, rasti, a \u010desto i nestati zajedno.<\/p>\n

 <\/p>\n

3.<\/p>\n

Koji je uz negativno pristao, sav je po negativnom, koje ga je uspostavilo. Laurent Binet u svom meta-romanu HHhH<\/em> (2010.) ka\u017ee da ne mo\u017ee zamisliti da se nacisti\u010dki „an\u0111eo uni\u0161tenja“ Reinhard Heydrich igrao sa svojom djecom. Mr\u017enja osobi oduzima ljudskost, a upravo ona, mr\u017enja, koju takva osoba smatra ljubavlju prema domovini i odano\u0161\u0107u istini, \u010dini tu istu osobu „ispravnom“, pravovjernom i po\u0161tovanom u ideologiji kojoj je prisegla. Takvi se kunu u svoje la\u017ei, s njima \u017eive i za njih s rado\u0161\u0107u i umru. Mr\u017enja je svojstvena pristalicama militantne nacionalisti\u010dke politike i svaki \u0161ovinist je ugra\u0111uje u svoj osobni „program“ i svjetonazor. Njegova logika je logika iracionalnog, njegov glas je glas gomile, njegova misao ponavljanje slogana mr\u017enje, njegova politika prikriveni ili otvoreni rat, njegovo djelo \u010din destrukcije, njegov put nepovratni put u siroma\u0161tvo, izolaciju i uni\u0161tenje.<\/p>\n

Sve se brzo promijeni u te\u0161ka vremena. Nestanu, povuku se, zanijeme dobri ljudi, razgoropadi se ljudski talog koji oko sebe \u0161ire svoju zlovolju, rasprostiru svoju duhovnu baru\u0161tinu, a kada krenu svojim „pobjedonosnim putem“ za njima ostaje smrad pale\u017ei i smrti. Ni\u0161ta ne valja, nitko im ne valja. Mr\u017enji je sve povod i razlog za mr\u017enju. Ona sebe iz sebe obnavlja. Ona je svoja, ona je u pravu, jer sebi svoje dokazuje. Oni koji mrze alibi za svoju mr\u017enju nalaze u negativnom: antisemiti crpe svoje iz antisemitskih kli\u0161eja i predrasuda, neprijatelji muslimana urlaju o op\u0107em terorizmu, a pritom ujedno brane svoj, rasisti i \u0161ovinisti u pri\u010di o svojoj superiornosti potvr\u0111uju svoje komplekse ni\u017ee vrijednosti i svoju nesposobnost da shvate \u0161to je ljudsko bi\u0107a… <\/p>\n

Ljudi mogu biti uvrije\u0111eni i druge vrije\u0111ati iz mnogih razloga, a prava uvreda je ba\u0161 ona koja nastaje s namjerom da bude uvreda, da ponizi i uni\u0161ti Drugog. Mo\u017ee mi prijatelj ne\u0161to opsovati, pa da to ostane dio veselog razgovora, mo\u017ee mi zloban ne\u0161to blago re\u0107i, pa da to postane povod za sukob. Rije\u010d sama po sebi ni\u0161ta ne zna\u010di, sve dok nije stavljena u svoj kontekst i shva\u0107ena njena intencija i funkcija. U svom dru\u0161tvenom kontekstu rije\u010d mo\u017ee postati prvi znak dolaze\u0107e prijetnje, jer se negativnost najprije pokazuje u jeziku poricanja, jeziku koji je priprema za stvarno uni\u0161tenje. U doba apsolutiziranja nacionalnog, koje postaje politi\u010dka platforma bez programa, cijele dru\u0161tvene grupe i nacije postaju nepo\u017eeljni Drugi, \u0161to direktno vodi u njihovo odbacivanje, vrije\u0111anje i napokon u otvoreni sukob, jer Drugi sada postoji samo kao ne-vrijednost, kao Ne-Ja, samo kao Neprijatelj. Karl Popper ukazuje da nacija (“kolektiv”) mo\u017ee postati jedini iskaz individualnog. I povijest Balkana je to opetovano potvr\u0111ivala. U takvom grupiranju vi\u0161e nema individue, vi\u0161e nema osobe, jer postoji samo prijateljsko i neprijateljsko, na\u0161e i njihovo, samo zajedni\u010dko za koje se svi moraju bespogovorno zalagati i u kome individui, Osobi vi\u0161e nema mjesta.<\/p>\n

 <\/p>\n

4.<\/p>\n

\u0160to gori \u010dovjek, to \u017ee\u0161\u0107i dogmat. Osoba koja ima isti odgovor na sva pitanja i koja slijepo vjeruje u svoja neargumentirana stajali\u0161ta nema sposobnosti za refleksiju. Svaku takvu osobu odlikuje slijepa subjektivnost, golema volja i odbacivanje svakog argumenta i racionalne rasprave, jer ve\u0107 „sve zna“ i sve \u0161to joj je suprotno smatraju glupo\u0161\u0107u i uvredom. Neumna kreatura.<\/p>\n

Jaspers u svojoj Filozofiji egzistencije <\/em>pi\u0161e da je za istra\u017eiva\u010de „kritika \u017eivotni uvjet“ i da filozofija u zajednici sa znano\u0161\u0107u razara dogmatizam, „tu nejasnu zamjenu za filozofiju“. Psiholo\u0161ka analiza dogmate bi mogla pokazati da dogmat tra\u017ei utemeljenje u nekoj dogmi jer tra\u017ei nadoknadu za ono \u0161to je izgubio ili bi da stekne ono \u0161to nije dobio, a pritom bi da ono u \u0161to vjeruje ima jednu dublju zasnovanost e da bi moglo biti cijenjeno i \u010dak obo\u017eavano, moglo biti „zajedni\u010dko“, koje \u0107e svim takvim osobama omogu\u0107iti da oforme armiju istomi\u0161ljenika i ostvare svoju osobnu korist ili barem na\u0111u svoje mjesto u dru\u0161tvu sebi sli\u010dnih. Takvi rado slijede autoritativnog vo\u0111u i bespogovorno izvr\u0161avaju njegove naloge, a sve u ime „vi\u0161ih ciljeva“: nihilizam pod maskom svetog, pravednog i moralnog. Jedna od koristi kriti\u010dkog mi\u0161ljenja je da uka\u017ee na \u0161tetnost takvog stajali\u0161ta. <\/p>\n

Premda se ra\u0111amo kao ljudska bi\u0107a, a ne kao pripadnici odre\u0111ene vjere, nacije, a svakako ne kao \u010dlanovi neke politi\u010dke stranke ili profesije, ipak se svaka osoba najlak\u0161i, najbr\u017ee predstavi tako da ka\u017ee kojoj i kakvoj grupi pripada, pa ka\u017ee da je Talijan, katolik, socijalist, doktor… A to naro\u010dito postaje va\u017eno kada brzo ho\u0107e da se identificira, a jo\u0161 va\u017enije kada bi da se svrsta i jasno iska\u017ee svoj „identitet“.<\/p>\n

U te\u0161ka i „olovna vremena“ mr\u017enja postane vrlina, ludilo pamet, lopovluk sposobnost, zlo\u010din izvr\u0161enje pravde, a nasilje obrana. Ljudi u takva vremena po\u010dnu da se udaljavaju, dok istomi\u0161ljenici, a jo\u0161 \u010de\u0161\u0107e oni iz iste dru\u0161tvene ili nacionalne grupe u okupljanjima nastoje potisnuti svoju samo\u0107u, svoj strah i slabost (A uistinu pripadati grupi zna\u010di ukinuti svaku Razliku i napustiti sebe, ne biti svoj). Brzo se tada udru\u017ee oportunisti, sadisti, fanatici i poslu\u0161ni ljudi-strojevi, koji svi odreda gaje mit o vlastitoj veli\u010dini, znanje o nanesenoj im nepravdi i osje\u0107aj uvrije\u0111enosti, \u0161to brzo oslobodi osobnu agresivnost i kolektivnu ratnu histeriju. Pridru\u017ee se gomili mnogobrojni slabi\u0107i bez osobnog integriteta. U takvim skupovima anonimnih kukavica (koji ostaju anonimni i kada se predstave), u masi bezli\u010dnih nikogovi\u0107a, frustriranih tupoglavaca i \u0161ljama svake vrste koji na kraju potone u svoju vlastitu bezna\u010dajnost, bude i „umjetnika“ (uglavnom poprili\u010dno slabih), koji se kasnije \u010dude \u0161to njihova „djela“ drugi ne vole, a jo\u0161 vi\u0161e „intelektualaca“, koji su jaki u svom nacionalizmu, a slabi u svemu ostalom, „intelektualaca“ koji pravdaju zlo\u010din i nasilje kao „iskaz pravednog narodnog bijesa“ i tako dokazuju da nema nikakve razlike izme\u0111u njih i populisti\u010dkih demagoga, kojima su stavili u slu\u017ebu svoje intelektualne usluge. I tako potvrdili da nisu mnogo pametni, a sigurno su jo\u0161 manje moralni.<\/p>\n

U biv\u0161im socijalisti\u010dkim zemljama oni ostaju vjerni komunisti\u010dkoj leksici s izmijenjenim sadr\u017eajem, pa pi\u0161u o ujedinjenost oko zajedni\u010dkih vrijednosti, o vremenu promjena, o najplemenitijim idejama pravde i najboljem, na\u0161em obliku vjere, o na\u0161oj bra\u0107i i sestrama, ma gdje da su u svijetu, a spominju i „po\u0161tene ljudi iz druge nacije“, \u0161to su po njihovom mi\u0161ljenju oni koji odobravaju ono \u0161to ovi borci za nacionalnu stvar sami misle i \u010dine… <\/p>\n

Njima aplaudiraju sve pristalice totalitarizma, „ro\u0111ene demokrate“ koje kona\u010dno mogu slobodno iskazati svoju mr\u017enji prema svemu \u0161to se od njih razlikuje, a slijepi su za sve \u0161to vrijedi, pa im u zlovolji promakne i ljepota samog \u017eivota (Ve\u0107 je Empedokle kazivao da ljubav ujedinjuje, a mr\u017enja razdvaja. Ali „ljubav“ koja ovakve ujedinjava po\u010diva na mr\u017enji prema svemu \u0161to nije njihovo). Skloni su i ogla\u0161avanju u medijima. Ranije su pisali pisma, nikada ih nisu potpisivali, sada se pod nadimcima javljaju u elektronskim medijima. A iza anonimnosti kriju ili strah od mo\u0107i Drugog (vlasti) ili strah od vlastite \u017eelje ili svoju vlastitu izopa\u010denost. Privatne i javne elektronske stranice koje nekontrolirano, a \u010desto iz komercijalnih razloga sve dopu\u0161taju omogu\u0107avaju raznim bolesnicima, koji agresivno\u0161\u0107u, prostaklukom i arogancijom prikrivaju vlastitu jalovost i osje\u0107aj ni\u017ee vrijednosti, da svakodnevno iznose na vidjelo stanje svoje slaboumnosti. U gadna vremena gadni ljudi s ponosom iznose svoje gadne misli i tra\u017ee sve gadnije vijesti. Ovi „autori“ su prepla\u0161eni, frustrirani, kukavice i gnjide, vlasnici mnogih kompleksa i nikogovi\u0107i svih vrsta, du\u0161evni bolesnici i priglupe propalice. Bijeda svake vrste. Takvi pokazuju zanimanje za poraze, neuspjehe, lo\u0161e kritike, lo\u0161e vijesti i lo\u0161e rije\u010di o drugima, lo\u0161e sudbine i uop\u0107e za sve \u0161to je lo\u0161e, jer su sami lo\u0161i, iako u to nikako ne bi mogli povjerovati. Ta „pornografska svijest“ razvaljuje svoj objekt mr\u017enje i nalazi svoje ispunjenje samo u ogavnom uni\u0161tenju svog neprijatelja. <\/p>\n

Nezadovoljstvo svim i sva\u010dim izbija iz nezadovoljstva sobom samim. Mnogi su i danas i jo\u0161 dugo \u0107e biti mete ovih zastupnika nasilja, mr\u017enje i uni\u0161tenja. Njihovim „metama“ i potencijalnim \u017ertvama je jedina utjeha da bi bilo jo\u0161 poraznije da su takvim ljudskim kreaturama dragi i bliski. Bilo bi suvi\u0161e o\u010dekivati da onaj koji mrzi razumije onoga koga mrzi, kao \u0161to je malo vjerojatno da ubojica mo\u017ee razumjeti svoju \u017ertvu, jer bi tada postali svoji vlastiti sudci i protivnici svojih vlastitih zlodjela.<\/p>\n

Lopovi se kunu u svoje po\u0161tenje, ubojice pozivaju na pravdu, svi osu\u0111enici na svoju nevinost… Krivac je uvijek netko drugi. Na moralne vrijednosti rado se pozivaju i oni s ove i oni s one strane eda bi opisali sebe, a na nedostatak osnovnog morala da bi opisali jedni druge. Ovo utjelovljenje Hegelove prljave svijesti nikada ne vidi sebe, jer je u mehanizmu projekcije na djelu mr\u017enja kao osobno osje\u0107anje, gnjevni osje\u0107aj koji svoje vlastito stanje raspoznaje i neosnovano pripisuje objektu svoje mr\u017enje. U nebuloznoj logici ovakvih ono \u0161to je negativno osoba negira svojom negativno\u0161\u0107u koja je svakako pozitivna u odnosu na ono \u0161to zastupa njen protivnik. Onaj koji negira \u010dvrsto vjeruje da u njegovom negativnom stavu nema ni\u0161ta lo\u0161e, da je njegov stav opravdan onim \u0161to negira i zato ovaj protivnik sviju i svakog dokazuje da je njegova djelatnost ili mi\u0161ljenje pozitivno, ispravno, po\u017eeljno, da ga opravdava i moral i Bog na koga se poziva. Jo\u0161 nisam sreo glupana koji misli da je glup. Zaludu je takvoj osobi govoriti da je idiot, ni uvrijediti je to ne\u0107e, jer se ona svojim idiotizmom busa u prsa.<\/p>\n

 <\/p>\n

5.<\/p>\n

Mrzitelji su napisali mnoge lo\u0161e stvari, ali su jo\u0161 gori bili oni koji nisu uop\u0107e pisali, a svoje ideje ostvarivali. Takvima ni blizu ne volim biti. Ne podnosim ovakvu negativnost i one koji u sebi takvo \u0161to gaje. Je li to contradictio in adjecto, jesam li sada i sam na onoj strani protiv koje bih da budem?<\/p>\n

Osoba koja u sebi gaji negativne osje\u0107aje postaje regrut armije nezadovoljnih. Dok je u pitanju dru\u0161tveni pokret nezadovoljnih jo\u0161 su mogu\u0107e reforme i ostvarenje pravednijeg dru\u0161tvenog ure\u0111enja, ali se ove revolucije i svi prevrati brzo legitimiraju u svojoj mr\u017enji prema svima koji im nisu po volji. Takve armije gnjevnih postanu politi\u010dki pokreti koji siju strah i prakticiraju nasilje. Oni u svemu \u0161to je od njih razli\u010dito (u klasnom, religijskom ili nacionalnom smislu) vide neprijatelja koga treba uni\u0161titi. <\/p>\n

\u017delja za uni\u0161tenjem ne mora biti racionalno motivirana ni elaborirana. Ona samoj sebi dokazuje vlastitu ispravnost. Ako je za nas dobro ono \u0161to je opravdano, ako izjedna\u010davamo ova dva pojma, onda je mogu\u0107e tvrditi da je svako uni\u0161tenje i nasilje bilo smisleno za po\u010dinioce, ali nikada i za \u017ertve nedjela, jer je za po\u010dinioce izvr\u0161enje zlo\u010dina izvr\u0161enje zadatka i postizanje „pravednog cilja“ i zato potpuno opravdano, po\u017eeljno i moralno ispravno djelo. I u nacionalnim sukobima \u010dak i u slu\u010daju otvorene, neprikrivene agresije za krivicu se uvijek progla\u0161ava „neprijateljska“ kultura, nacija ili vjera, jer samo tako \u017ertva mo\u017ee biti progla\u0161ena za uzrok nasilju a zlo\u010dinac slavljen. <\/p>\n

Jo\u0161 radikalnija je svaka te\u017enja ka potpunom uni\u0161tenju. Nacisti\u010dko obja\u0161njenje o razlozima Holokausta bi postojalo samo da su nacisti dobili rat; tek bi se naime tada do kraja usudili objasniti “ispravnost” svoje genocidne politike kao izvr\u0161enje “pravde”, onako kao \u0161to su staljinisti\u010dki prvaci i njihovi sljedbenici tvrdoglavo dokazivali ispravnost svoje politike terora i materijalne oskudice u ime „bolje budu\u0107nosti“ i „vi\u0161ih ciljeva“ ili kao \u0161to borbeni nacionalisti negiraju sve \u0161to pripada „onim drugima“, jer su, dokazuju, oni sami od tih „drugih“ bili ugro\u017eeni i sigurno bi bili uni\u0161teni da ih nisu napali i uni\u0161tili… Potpuno uni\u0161tenje je krajnji domet i cilj armije negativnih, frustriranih i gnjevnih boraca za „vlastitu stvar“, onih koji su dali prednost (vjerskoj, nacionalnoj ili dr\u017eavnoj) politici nad moralom, onih koji su radi svog atavizma i egoisti\u010dkog interesa pogazili svaku mogu\u0107nost univerzalnih vrijednosti i svako pravo na Razliku i slobodu. A s tim su svojim neprijateljima (neprijateljima koje oni sami izmisle ili proizvedu) porekli i osnovno pravo na postojanje. Oni u\u017eivaju u negativnim doga\u0111ajima koje proizvode, raduju se nano\u0161enju patnje svojim neprijateljima, organiziraju progone, hajke, ubojstva. U takvom monstruoznom poduhvatu oduzimaju ljudskom bi\u0107u sve po \u010demu ono mo\u017ee bit nazivano ljudskim. Poni\u017eavaju bi\u0107e. Pretvaraju ga u stvar i do kraja ni\u0161te. A to mogu jer su sami postali ni\u0161tavni. Stvari.<\/p>\n

 <\/p>\n

6.<\/p>\n

Ni\u0161ta nije ni negativno ni pozitivno po sebi samom, nego je takvo po onome kako djeluje i po svom odnosu prema drugom. Negativno je ono \u0161to je negativno po svojoj djelatnosti, u svom odnosu prema Drugom i u sebi samom, u svom uvjerenju i stajali\u0161tu, u svom mi\u0161ljenju i osje\u0107anju. Negativno sebe sobom legitimira. Legitimira se svojom djelatno\u0161\u0107u. Prednost pozitivnog je upravo u tome da se prema negativnom odnosi na negativan na\u010din, jer ono pozitivno odbacuje destrukciju i nihilizam, kojima negativnost slu\u017ei, jer mu je uni\u0161tenje Drugog i Razlike smisao i cilj. Negativno nije produktivno odno\u0161enje prema<\/em>, nego na\u010delo za sebe, koje trajno ostaje u svom stavu negativiteta i zato se i prema Drugom mo\u017ee odnositi samo na negativan na\u010din, samo tako da pori\u010de Drugog. A osoba je za Drugog upravo onakva kako se prema Drugom odnosi i kako je Drugi do\u017eivljava. Kada je to djelanje i dr\u017eanje isklju\u010divo negativno, onda joj je tako i uzvra\u0107eno.<\/p>\n

Ali, na osnovu \u010dega mi mo\u017eemo identificirati ne\u0161to kao negativno? I za\u0161to ljudi uvijek na ne\u0161to usmjeravaju svoju agresivnost, za\u0161to im je neprijatelj \u010desto potreban i uvijek mogu\u0107, a mr\u017enja bliska? Je li ono \u0161to smatraju sebi protivnim istinski dokaz njihove egzistencije, je li suprotnost nu\u017eda odr\u017eanja bi\u0107a? Ili je samo u pitanju zavodljivost suprotnog i izazov nepoznatog? <\/p>\n

Pozitivno okon\u010da svoje u svom ostvarenju. Negativno nema mira, jer u svom putovanju ka ni\u0161tavilu nema rezultata. Zato je opto\u010deno svojim vlastitim nezadovoljstvu i neprekidno u potrazi za novim objektom uni\u0161tenja. Negativno nema rezultata jer \u017eivi od poricanja i te\u017ei potpunom uni\u0161tenju. Negativno nema gdje da se udomi, jer se ne mo\u017ee osloboditi svoje vlastite negativnosti, ne mo\u017ee se osloboditi sebe, \u0161to je znak ropstva, opto\u010denosti vlastitim: slobodan je samo onaj koji mo\u017ee biti Drugo, onaj koji je slobodan da bude Drugo. Onaj koji stvara.<\/p>\n

 <\/p>\n

7.<\/p>\n

Razoriti ono \u0161to jest da bi nastalo novo je \u017eelja stvaraoca; razoriti da ne bi bilo je \u017eelja Smrti. Koji u ime „svoga“ mrzi sve drugo i druge uveliko pridonosi mr\u017enji drugih prema njegovom. Takav zapo\u010dne i zavr\u0161i u mr\u017enji prema svima, pa i prema svojim kolegama. Nije rijedak kriti\u010dar koji ne razumije ni osnovne postavke i smisao umjetni\u010dke kritike, ali nezadr\u017eivo iskazuje svoju osobnu misaonu konfuzija i neprikrivenu \u017eelju za uni\u0161tenjem svakog iole uspje\u0161nijeg djela, prije svega onog iz „vlastite sredine“, naj\u010de\u0161\u0107e zato \u0161to u tome iskazuje vlastitu neostvarenost i oja\u0111enost. Gotovo je pravilo da mladi, neafirmirani kriti\u010dar nastoji svratiti pa\u017enju na sebe napadaju\u0107i poznate i priznate autore. Takav pi\u0161e pretenciozno, zlurado i dosadno, a legitimira ga ono \u0161to napi\u0161e. Od takvog je jedino gori onaj koji nema nikakvog stava, jer se ne usu\u0111uje da ga ima. Suprotno tome, primjedba i kriti\u010dka rije\u010d unaprje\u0111uje i na nov na\u010din djelo uspostavlja. Takva rije\u010d ne negira, nego \u010duva drugo djela i ukazuje na njegovu Razliku. <\/p>\n

U gu\u0161enju svakog autenti\u010dnog stvarala\u010dkog napora i slobodarskog glasa aktivni su i „pravovjerni“ pisci, kojima je slu\u017eenje dnevnoj politici mnogo va\u017enije od esteti\u010dkih mjerila. Totalitarni re\u017eimi zahtijevaju da im svi, pa i umjetnici budu bespogovorno odani, demokratski tra\u017ee prije svega svoje umjetnike-individualiste, ali u doba „patriotskog zanosa“ i „nacionalnih mobiliziranja“ i jedni i drugi tra\u017ee bespogovornu odanost. U patriotizmu i odanosti „pravednoj ideji“ sve bi trebalo biti zasnovano na eti\u010dkim normama, a kada je u pitanju agresivna ili izrabljiva\u010dka politika onda je malo \u0161to takvo. Povod i uzrok glasnom nazdravljanju domovini i njenoj agresivnoj politici mo\u017ee biti strah, grabe\u017e, korist, mr\u017enja prema neprijatelju, oportunizam, kukavi\u010dluk, uskla\u0111ivanje vlastitog s op\u0107im… Kada pisac postane nagla\u0161eno patriot onda u najboljem slu\u010daju zna da ne mo\u017ee puno posti\u0107i pisanjem, a kada odlu\u010dno stane u pro\u010delje otrovnih branitelja vlastitih „prava“ onda da nije uop\u0107e pisac i da samo kao „borac i patriot“ mo\u017ee dobiti priznanje za svoje literarne zasluge. Njegova osrednjost mu garantira „dru\u0161tveni ugled“. Njemu njegovi plje\u0161\u0107u, svaku mu odobravaju, za njim ponavljaju njegove pohvale no\u017eu, njegovo slavljenje „naroda“, hvale njegovo pravdanje nasilja i mr\u017enje, uvjeravaju ga da je u pravu, sve mu vjeruju. I nacisti\u010dkim piscima su nacisti.<\/p>\n

Takve patriote svoju ljubav prema svome dokazuju mr\u017enjom prema Drugom. Pisac koji laje na svoje kolege, koji sa zlovoljom prati svaki tu\u0111i napor, koji klik\u0107e izopa\u010denosti i mr\u017enji, nije pisac, nego ubojica s perom. Takav je i „kriti\u010dar“, \u010dije jetke opaske i izvrgavanje ruglu svega \u010dega se dohvati nema upori\u0161ta u vlastitom djelu, jer djelo naprosto nema. Takav kriti\u010dar nesvjesno mrzi svoju vlastitu stvarala\u010dku nemo\u0107. I zala\u017ee se za ru\u0161enje ru\u0161enja radi. Kada iskusi vlastitu stvarala\u010dku nemo\u0107 tada po\u010dne da odbacuje svako stvarala\u0161tvo jer barem podsvjesno misli da ga svako vrijedno djelo negira i svojim postojanjem vrije\u0111a. A njegovih sljedbenika i njenu sli\u010dnih, onih jalovih „kriti\u010dara svega postoje\u0107eg“ na pretek…<\/p>\n

Negativno je ono \u0161to ne valja, bezvrijedno, nasuprot vrijednom. Negativno izrasta na razru\u0161enom tlu vlastitih iluzija i kada rastjera sve oko sebe ostaje u samo\u0107i svog ponosnog identiteta. \u0160ovinist u drugoj naciji ne mrzi samo razli\u010ditost, nego onom Drugom pripisuje svoju vlastitu mr\u017enju. U ovom slu\u010daju negativni primjer postaje „reprezentativnim uzorkom“ („Svi su oni takvi“!), jer od takvog dolazi prijetnja i primjer je za tvrdnju o negativnom, ali mo\u017ee poslu\u017eiti i kao alibi za mr\u017enju i nasrtaj na cijelu nacionalnu ili klasnu skupinu. Svijet proizvodi svoju vlastitu odvratnost. Negativno \u017eivi u svom vje\u010dnom nezadovoljstvu. Ovakva negativnost nema snagu one negacije koja se ogleda u pozitivnom, nego je metafizi\u010dki, sebi samom dovoljni princip: princip uni\u0161tenja. Zato je svaka mala pobjeda ovakve sile put u kona\u010dni poraz. Poraz svake vrste. <\/p>\n

 <\/p>\n

8.<\/p>\n

Do\u0111e vrijeme kada je negativnih glasova previ\u0161e, kada oni ispunjeni gor\u010dinom u svemu oko sebe mogu na\u0107i argumente za svoju zlovolju, ali jednom i onima koji su im skloni postane jasno da se \u017eivot gradi u otporu negativnom. Ne mo\u017ee se ni\u0161ta graditi na negativnom, ni\u0161ta na poricanju svega i svakoga. Tko klik\u0107e negativnom priprema ni\u0161tavilo i drugima i sebi samom. Takav s lako\u0107om, bez mnogo razmi\u0161ljanja, jer razmi\u0161ljanju nije sklon i pu\u0161ta da ga vode atavizmi i instinkti, donosi sudove i solidarizira se s onim koji je poput njega samog, s onim koji je njegovo drugo Ja, a napada sve \u0161to je razli\u010dito. Kome neprijatelj postane opsesija potpuno se ve\u017ee za svog neprijatelja. Postoji po svom neprijatelju. Takav zapravo nema svog sadr\u017eaja, a u \u017eivotu vidi samo jednu, po njega pogubnu stranu i negira sve \u0161to je od njega druga\u010dije, a posebno sve \u0161to je od njega bolje. Poricanje Drugog je poricanje sebe samog kao moralnog bi\u0107a, kao bi\u0107a. Paradoks ove negativne osobe je u tome da ona gradi svoj identitet u otporu prema svakoj razlici, pa vjeruje da ima nekog zna\u010daja samo na osnovu onoga \u0161to negira, a pritom bi da uni\u0161ti ono \u0161to negira, ono \u0161to je posljednji preostali dokaz njenog zna\u010daja i njen jedini istinski sadr\u017eaj. Tako se ova negativna osoba stalno vrti u za\u010daranom krugu vlastite zlovolje, u kojoj polako ali sigurno potkopava i samu sebe. A kada ovaj negativni junak na\u0161eg doba ne\u0161to i poku\u0161a u\u010diniti, za\u010das ga izda njegova malodu\u0161nost, nesposobnost i nedostatak \u017eivotnog poleta. U takvoj osobi nema entuzijazma, nema one \u017earke vjere u „smisao“, nema onog zanosa koji vodi „vi\u0161em“, one ljubavi koja je osnova svake istinske djelatnosti, a stvarala\u0161tva posebno.<\/p>\n

Gdje vlada negativno doga\u0111a se negativno. Nasuprot negativnog nije tek neka protivnost pozitivnog, nego Razlika, Razlika koja ne mo\u017ee biti opisana ovim suprotnostima, nego samo kao totalitet bi\u0107a, u kome su objedinjene, sa\u010duvane i ukinute suprotnosti u onome \u0161to nazivamo potpuno\u0161\u0107u, cjelinom Bitka, cjelinom u kojoj je egzistencija i ideja Bitka. Ali do toga zastupnik negativnog nikada ne do\u0111e, jer vidi samo jednu stranu, svoju vlastitu, vidi samo onu negativnost kojom ne mo\u017ee ovladati, a pogotovo je ne mo\u017ee prevladati. Takav ni\u0161ta ne zapo\u010dinje, jer njegova zlovolja mo\u017ee samo da negira i, kada ima snage i hrabrosti, da uni\u0161tava. Zato je putovanje ove negativnosti uvijek putovanje prema kraju: u \u017eelji da ponizi i uni\u0161ti druga\u010dije napokon zavr\u0161i i svoje. Zavr\u0161i bez rezultata, jer je „rezultat“ negativnog opet negativno, jer je negativnom „rezultat“ propalost, put u vlastito bezna\u0111e i uni\u0161tenje, pustara razru\u0161enog i prostor praznine. Ni\u0161tavilo. \u0160to se temelji na mr\u017enji zavr\u0161i u mr\u017enji; \u0161to se gradi na negativnom na kraju porekne i sebe samo.<\/p>\n

Ovakvo postojanje je sklono tupom dogmatizmu i zato je protivno svakoj upitanosti, svakoj skepsi, svakoj kriti\u010dnosti, jer je u svoj slijepoj vjeri protivno mi\u0161ljenju, protivno i samom postojanju filozofije, budu\u0107i da u svojoj dogmi ima odgovore na sva pitanja i neprijateljski je nastrojeno prema svemu \u0161to nije ono samo, pa u svojoj opto\u010denosti vlastitim dogmatizmom ne mo\u017ee da shvati prirodu protuslovlja i napetosti izme\u0111u su\u010deljenih strana, ne mo\u017ee da shvati produktivni karakter negacije i ovlada dijalekti\u010dkom prirodom pojma negativnog, ne mo\u017ee jer uvijek vidi samo svoju „istinu“, svoju vlastitu zlo\u0107u projiciranu u sve \u0161to susre\u0107e, ne mo\u017ee jer u svemu i uvijek vidi samu sebe. Zato takva osoba ne shva\u0107a ni \u0161to je i kakva je ona sama, niti razumije ono \u0161to joj se samoj doga\u0111a, jer ne shva\u0107a prirodu samog doga\u0111aja. A i ne mo\u017ee, jer je ovakva negativnost u krajnjoj liniji neprijatelj svake Razlike, Drugog i postojanja kao takvog. A neprijatelj je svemu jer, tvrdi, ni\u0161ta ne valja. Premda je s uspjehom dokazala jedino da sama ne valja. <\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  11(21)#14 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
This journal is open access and this work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial 4.0 International License.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n

\n
\nDOI 10.46640\/imr.11.21.1<\/a>
\nUDK 159.954.2:2-583
\nIzvorni \u010dlanak
\nOriginal scientific paper
\nPrimljeno: 25.4.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Tihoni Br\u010di\u0107<\/span><\/p>\n

Academy of Dramatic Art,
\nUniversity of Zagreb, Croatia
\ntihoni.brcic@gmail.com<\/p>\n

Creativity and Higher States of Consciousness<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (511 KB), English, Str. 3429 – 3451
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n


\nDream reality and artist-created virtual reality, combined with the reality we perceive as physical, form three realities of human experience. Taking this into account, primary senses seem incomplete without extrasensory senses, which allow access to higher states of consciousness. Artists sometimes use those states as the source of creativity, inspiration, and ideas. <\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nThe real-time neurofeedback shows brainwave activity in the theta frequency range in a creativity-related Hypnagogic state. Alpha and delta frequencies are also creativity-related. Alpha is observed during the inspiration stage of creative thinking, while theta occurs during transcendental meditation and deep sleep. Neurofeedback is also used to create works of art. Higher states of consciousness-inducing techniques include dream machines, mind machines, binaural beats, hallucinogenic drugs, and most advantageous \u2013 float tanks. Holistic methods like meditation, hypnotherapy, and energy healing are also helpful. Meditation seems to be the most effective, with the ability to control lucid dreaming and out-of-body experiences to an extent. <\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nThe generation of creative ideas is a phenomenon that defies scientific explanation. The author\u2019s experiences in higher states of consciousness in art, meditation, and energy healing, make him confident that higher states of consciousness are legitimate sources of creativity and essential to the overall health of body, mind, and soul.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> creativity, higher states of consciousness, lucid dreaming, meditation, neurofeedback.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Three Realities of Human Experience<\/strong><\/p>\n

The human race produces countless imaginary worlds told, written, sung, painted, filmed, built, performed… They can be entirely fantasy worlds or just variations of the physical world, be populated with fictional or real characters, use new rules of physics or the existing ones. Nevertheless, they all feel real to us. I prefer classifying them under the umbrella term virtual reality. The urge to express oneself goes back to the beginnings of human history. Bones were carved, cave walls painted, songs sung, stories told, myths forged… all paving the first paths of virtual reality. With dream reality and virtual reality, the reality perceived as physical rounds what I refer to as three realities of human experience. We all live, dream, and create.<\/p>\n

Nonphysicality is an attribute of dream reality, and sometimes of virtual reality, which makes it easier not to define them as real. Yet, both realities occupy a large portion of our lives. As babies, we spend somewhere between 12 to 17 hours each day sleeping, but gradually drop to 6 to 9 hours when we reach adult age. As babies, we spend as much as half of our sleep dreaming, while as adults it comes down to only about two hours each night. <\/p>\n

It’s difficult to determine how much time we spend in virtual reality, but the use of television and the internet can provide some indication. Estimates suggest that in recent years adults in the United States spent an average of little over three hours watching television and using the internet each day. The use of the internet across all devices is even greater globally \u2013 approximately six to seven hours each day. It means we spend as much time indulging in virtual worlds as on sleep necessary for physiological and psychological functions of our body.<\/p>\n

Our relationship with virtual worlds is constantly explored through various media. The science fiction film The Matrix<\/em> (1999) by Wachowskis and the television series Star Trek: The Next Generation<\/em> (1987-1994) can serve as examples. In The Matrix<\/em> people live in the virtual world emulated by sentient machines, unconscious of the physical reality, treating the virtual world as their reality. When characters become aware of both realities they start reshaping them both. On the other hand, the characters in Star Trek<\/em> enjoy emulated virtual worlds created by a machine called holodeck, which combines the technology of holography, replication, quantum teleportation, tractor beams, and force fields. They are conscious of virtual reality, even though it’s indistinguishable from the physical reality. In both cases, virtual worlds achieve a symbiotic relationship with the physical world.<\/p>\n

The attribute “real” seems to be reserved for the physical world only. But is it really “real” or is it just a different way we perceive or rather prioritize reality? We experience the sense of touch as a physical sensation, but it’s just an illusion. Electro-static repulsion between electrons prevents physical touching. While there are other quantum mechanics issues at play and various definitions of touching to take into account, it’s our brain that interprets touching as a physical sensation. <\/p>\n

While physicality isn’t associated with virtual worlds of film, video, and animation, there are instances where they superbly transmute into the physical world. Immersive lands Star Trek: The Experience<\/em> (1998-2008) in Las Vegas Hilton and Star Wars: Galaxy’s Edge<\/em> (2019-) in Disneyland Park and Disney’s Hollywood Studios are fine examples of virtual reality turning into physical reality, where virtual characters, locations, and events come to life. Visionary animator Walt Disney was the pioneer of making it on the large scale through Disneyland theme parks. They became the permanent living place of many virtual worlds, including Toontown, a themed land where toon characters “live” and interact with visitors.<\/p>\n

We perceive the physical world through the primary senses of sight, hearing, touch, smell, and taste. Taking the triad of human reality experience into account, primary senses seem incomplete without nonphysical extrasensory senses or clair senses, which allow access to higher states of consciousness. They are either regarded as enhancements of the primary senses or new supplementary senses, and include common ones like empathy and clairvoyance, and more advanced ones like remote viewing and astral projection for instance. Sight and hearing have their extrasensory counterparts that artists use as inspiration in their work. Clairvoyance provides dreamlike visions and is used by visual artists like painters and film directors, while clairaudience enables hearing music, sounds, and words without an external source, and is used by musicians and writers.<\/p>\n

Synesthesia can be seen as a middle ground between primary senses and extrasensory senses, a bridge between physical and nonphysical realities. It’s a neurological condition in which one sensory input triggers the other unrelated one, allowing synesthetes to see images while listening to the music for instance. Ramachandran and Hubbard connect synesthesia to creativity by implying its connection to the evolution of abstraction in humans, which is supported by a study that showed it’s seven times more common in creative people than general population.<\/p>\n

The interaction between the physical world and the nonphysical dream world is scientifically quite an unexplored area. Not much is known, let alone utilized practically, except to a degree in the field of art and energy medicine. Both can produce results in physical reality by obtaining information from higher states of consciousness in nonphysical reality. I don’t use the term “altered states” but rather “higher states of consciousness”, because I don’t see them as an alteration of human existence but as an integral part of it.\u00a0 <\/p>\n

My personal experience with art, meditation, and energy healing, along with experimentation with most of the techniques and methods for reaching higher states of consciousness, lead me to believe they are legitimate sources of creativity and essential to the overall health of body, mind, and soul. Certain supporting tools are at the disposal of those who have difficulties achieving the state or lack the patience. I’ve dealt with the latter in my early explorations of higher states of consciousness. The tools include dream machines, mind machines, binaural beats, float tanks, and hallucinogenic drugs. Most of the methods and techniques I mention are relatively simple and don’t require any experience. <\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Hypnagogic State: The Path to Creativity<\/strong><\/p>\n

Despite a lot of scientific research, science has yet to provide a conclusive answer to why we sleep. Current theories concentrate on brain development, the body’s energy conservation (metabolism is greatly reduced), and the body’s self-repair (immune function, muscle growth, tissue repair). Sleep is also connected to circadian rhythms \u2013 a response to darkness and lightness innate to most living creatures on Earth, including animals, plants, and microbes. <\/p>\n

Sleep deprivation causes problems with coordination and attention, making one forgetful, depressive and agitated, have hallucinations, and prone to various diseases. Our body sends us signs when we ought to go to sleep until they start shutting down. This is quite evident in children \u2013 at a certain point, they just collapse into sleep. Interestingly, artists are known to use sleep deprivation to connect with higher states of consciousness for creative reasons. What they enter is a hypnagogic state. <\/p>\n

It’s a state we’re in right before falling asleep when the brain waves are in the frequency range of 4 to 8 Hz (cycles per second), known as theta. Budzynski mentions there is a large amount of anecdotal data about hypnagogic images springing from the unconscious. He considers theta state important in promoting creative associations and notes how some creative people have the ability to “mine the hypnagogic gold of creativity”.<\/a>[1<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> As Hutchinson noted, “all recognized geniuses have insisted that their ideas and creative energies have flowed from that deep pool of wisdom that has been called the unconscious”.<\/a>[2<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Theta is preceded by relaxed state of alpha in the range of 8 to 12 Hz, followed by deep sleep delta in the range of 0.5 to 4 Hz. The research has shown the relationship between alpha brain waves and creativity as well. For instance, electroencephalograph (EEG) readings indicated higher alpha activity during the inspiration stage of the creative thinking, when free association, analogical cognition, and uninhibited thinking is taking place.<\/p>\n

The experiences in a hypnagogic state can be impressionable thanks to vivid imagery, sounds, and feelings. So much, in fact, they were used throughout history. Shamans and oracles entered these states of higher consciousness to foretell the future. The ancient Greek and Roman empires were known for relying on oracles, while Alexander the Great consulted them for guidance during his conquests. In more recent history, composer Ludwig van Beethoven, novelist Mary Shelley, and painter Salvador Dali took short naps to boost creativity. Even inventor Thomas Edison said he was “flooded” by creative images after his naps. <\/p>\n

Their habits were conscious routes to reaching the alpha state. According to the research by Oudiette and Lacaux, key to success lies in accomplishing the right balance of two factors \u2013 falling asleep quickly and not too deeply. They found a “creative sweet spot” in a medium level of alpha and a low level of delta range. Edison mastered it by using a simple yet effective technique involving holding a metal ball in his hand. If he fell asleep, the sound of the dropped ball would instantly wake him up, allowing him to make notes of experiences in the hypnagogic state. This can be accomplished by simply setting an alarm clock. With the trial and error method, the alarm can be set more accurately. One has to reach a relaxed state quickly, though, which can be done by minimizing sensory distractions and taking advantage of certain techniques and methods mentioned below.<\/p>\n

 <\/p>\n

Float Tank: The Ultimate Sensory Deprivation <\/strong><\/p>\n

The float tanks are sensory deprivation tanks developed by neuropsychiatrist John C. Lilly in 1954 to explore the effect of the absence of external stimuli on the human body and mind. Nowadays float tanks are primarily used for relaxation and meditation, but also for treating various health issues. <\/p>\n

The tanks are filled with water saturated with Epsom salts, which gives the body buoyancy, thus providing the feeling of weightlessness. We’ve all floated in a mother’s womb for the first nine months, so it comes as no surprise floating tanks make some people feel comfortable like a baby in the womb. The sense of touch is greatly diminished by equalizing the air and water temperature with the skin temperature. The smell and taste sensations are negligible, while sight and hearing are eliminated by the very nature of the tanks’ enclosed design. <\/p>\n

When entering theta state it’s really easy to fall asleep, but the float tank does seem ideal for keeping the right balance between hypnagogic state and staying awake. Dozing on and off is often inevitable, but theta always seems to be around the corner. The research has shown prominent raise in theta levels in float tanks, as evident in a study by Stern and Taylor.<\/p>\n

Hutchinson offers several explanations of how floating works. Besides the anti-gravity effect, which reduces physical stress in the body, he also mentions simultaneous stimulation of theta brain waves and preservation of wakefulness, a decrease of stress-related neurochemicals, and an increase in communication among the reptile brain, limbic system, and neocortex. He argues that floating is the most efficient way to gain access to the contents of the right hemisphere of the brain, the one responsible for intuitive, nonlinear, and imagistic processing of information. <\/p>\n

There are no external stimuli to influence and distort the artistic process. The artist is left to his or her own subconscious well of creativity. Indeed, several studies on the restriction of external stimuli have shown that floating may positively affect the creative process and performance. I believe the float tanks can serve as a perfect tool for the purest path to artistic creation. The inner self would be the virtual canvas to paint on and transfer into physical reality through art. <\/p>\n

I’ve found the most interesting creative explorations of the float tanks in the film Altered States<\/em> (1980) by Ken Russell, and the art installation Giant Psycho Tank<\/em> (2000) by Carsten H\u00f6ller. The film had a premise that a sensory deprivation tank can make a person regress into a primordial state and eventually into pure energy. The installation, on the other hand, wasn’t as abstract and took a more literal form. The visitors were invited to float in the sensory deprivation pool to experience the sensory deprivation by themselves. <\/p>\n

My first experience with floating was done for my doctoral thesis research, to explore the idea of presenting films without sensory distractions. I’ve spent an hour in a dreamy hypnagogic state, impressed by the tank’s ability to purge the noise of the physical world and calm my overly analytical mind. Sensory deprivation enabled my body to stop spending time and energy on processing vast amounts of information derived through the senses, thus effortlessly bringing brainwaves into alpha and theta frequency range. I was left with nothing but my consciousness, observing expressionistic images and scenes that appeared spontaneously in my mind. Afterward, I felt recharged, relaxed, rejuvenated, and looked a bit younger, with a clear mind and enhanced senses.<\/p>\n

After sharing my impressions with a colleague, he explained I had achieved a higher state of consciousness in an hour for what took him over a decade to master through meditation. This corresponds with a Zen meditation study by Kasamatsu and Hirai. The EEG measurements showed more changes in subjects with longer Zen training, especially in theta range, while control subjects without Zen training didn’t exhibit EEG changes at all. The floating didn’t turn me into a primordial ooze or pure energy, but it enabled my creative essence to dominate the physical reality. The outcome was experiencing an experimental oneiric film in my mind.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Dream Machine: The Seductive Power of Flickering<\/strong><\/p>\n

Even without sensory restricting features of a float tank, a dream machine can help achieve the alpha state by creating a hypnotic flicker effect. The effect of flickering lights was brought out to attention with EEG experiments by neurophysiologist William Grey Walter in 1953. The experiments showed that people who look at the flickering light in the alpha frequency range with their eyes closed start to see visions, hallucinations, or waking dreams.<\/p>\n

A dream machine is a simple rotating cylinder with slits cut out and a strong light bulb positioned in the center. It can be easily made with a record player, a light bulb, and a piece of cardboard. Rotation produces flickering light that must be looked at in the darkness with eyes closed. The flickering occurs at the frequency range of around 8-13 Hz, matching the alpha frequency range. This kinetic light sculpture was invented by multimedia artist Brion Gysin and was described as “the first art object to be seen with the eyes closed”. The 1961 patent declared it produced “artistic visual sensations”.<\/p>\n

Its simple design and promising premise attracted artists like musicians Iggy Pop and Kurt Cobain, and writers Aldous Huxley and Margaret Atwood. “it’s very relaxing and aids lateral think-jumps,” Atwood commented.<\/a>[3<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Mathematician and astronomer Ptolemy was attracted by flickering effect as long ago as 200 A.D. He experienced patterns and colors in his eyes, and a feeling of euphoria by looking at sunlight flickering through the spokes of a spinning wheel. More recently, Budzynski’s study of the flickering effect produced by mind machine showed that it appeared to enhance hypnotic induction, create drowsy, hypnagogic-like states, and, at times, vivid holographic images. Richardson and McAndrew went so far to claim that of all the procedures to induce hypnagogic state, the easiest, safest and potentially most precise in its effects is photic stimulation.<\/p>\n

I’ve experienced mind machine only in a form of a simulation video through Flicker Flicker website, and I’ve found it surprisingly effective. I’ve watched the flickering video in a completely dark room with no auditory distractions. With the eyelids closed, bright white flickering light was seen as calming reddish-orange light. The flickering was made only of flashes of light, but a couple of minutes later static images started appearing. They had geometric and organic shapes, so harmonious I wondered if they had any relation to sacred geometry the ancient cultures used to express the structure of the universe. <\/p>\n

Soon the images became animated and looked like enhanced versions of phosphene images. Phosphenes appear without light, though. Usually, they are activated by mechanical or magnetic stimulation, but meditation and hallucinogenic drugs can trigger them as well. The effect of mind machine-induced images was mesmerizing, and I could feel I was diving into the alpha state. At this time, the usual vivid imagery associated with the alpha state started appearing. <\/p>\n

Since the light was always flickering, there was no darkness nor cinematic scenes associated with the dreamlike theta state. It was a unique experience nevertheless, but not recommended for people with nervous system disorders like photosensitive epilepsy. In my experience, the simulated dream machine felt closest to flicker films by directors Peter Kubelka and Takahiko Iimura. It’s a form of experimental film that appeared around the same time as the invention of the dream machine. Flicker film uses the frames as the smallest unit of film to explore the temporal and structural nature of the medium, “marking and inscribing time on the bodies, psyches, and nervous systems of their viewers”.<\/a>[4<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Dream machine is far from simulating a flicker film. It’s a hypnotic, graphically animated artwork that manifests differently for every single viewer. It brings them into a higher state of consciousness on a very basic level.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Binaural Beats Phenomenon<\/strong><\/p>\n

Eventually, the dream machine concept was ported into goggles and upgraded with sound, giving birth to the mind machine. It evolved even further, by turning into a smartphone application that takes advantage of its built-in torch. This concept isn’t innovative as it may sound, considering that combinations of rhythmic sound and flickering light were used by the ancients to induce trance. <\/p>\n

Unlike dream machine, mind machine can be used only by one person at a time. The flickering light is provided by goggles and must be experienced with the eyes closed, while the sound is delivered by a pair of headphones. The device usually provides programmed sessions, audio-visual controls, and a connection to the internet for additional content. It can also be adjusted to target a specific brainwave frequency range. A group experience of dream machine can be observed in nightclub settings. The clubs usually combine strobe lights with music for the same effect \u2013 to make clubbing a hypnotic experience. <\/p>\n

Mind machines can take advantage of the binaural beat phenomenon. It occurs when two or more tones are recorded at slightly different frequencies and played through stereo headphones. Consequently, each ear hears a different sound, and while the brain tries to make up the difference it activates a specific brainwave frequency range. For instance, when 408 Hz sound is played to the left ear and 400 Hz sound to the right ear, the perceived binaural beat will be 8 Hz. A study by Jirakittayakorn and Wongsawat suggests a 6-Hz binaural beat on a 250 Hz carrier tone could be used for inducing a meditative state within a short time.<\/p>\n

Curiously, teenagers are discovering binaural beats through the internet. Considering they can induce higher states of consciousness without hallucinogenic drugs, they use them as digital drugs to get high. I haven’t experienced a mind machine, but I’ve used binaural sounds to great effect. Inspired by the concept of the binaural beat I’ve shortened the time of reaching alpha and theta states during meditation. I imagined hearing binaural sounds pulsating on the left and the right side until they synchronize and cancel each other out to effectively bring me into the desired state. <\/p>\n

While there are many types and purposes of meditation, two are of interest for stimulating creativity: the simple ones used for creative visualization and complex ones for reaching higher states of consciousness. By visualizing during meditation, one can focus on a certain art project, interact with images, sounds, ideas, and feelings that occur, or passively absorb them. Interestingly, by using an EEG neuroheadset to monitor my brain activity during meditation, I’ve found one doesn’t necessarily need to feel a hypnagogic state to achieve an effective meditation. <\/p>\n

Higher states of consciousness transcend the limits of the human mind and offer experiences in different realities with virtually unlimited sources of inspiration. Traditional transcendental meditation programs or modern ones like Monroe Institute’s Gateway programs can be effective in stabilizing consciousness during sleep. I use the latter to various degrees of success. Notably, transcendental meditation EEG readings showed simultaneous theta-alpha and delta activity during non-REM sleep. Reaching higher states of consciousness requires a lot of practice, a deep desire, and an open mind, considering it involves nonphysical realities and a basic understanding of the energy body.<\/p>\n

 <\/p>\n

The Energy Body<\/strong><\/p>\n

The energy body is often referred to as a soul, spirit, aura, and astral body. Physicist and spiritual healer Barbara Ann Brennan uses the term Human Energy Field and references many supporting laboratory measurements (electrostatic, magnetic, electromagnetic, sonic, thermal, and visual). She finds that they are “consistent with normal physiological processes of the body and go beyond them to provide a vehicle for psychosomatic functioning.”<\/a>[5<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> The concept of the energy body has been around for a while. It’s present in Indian Prana and Chinese ch’i, meaning it goes back at least three thousand years according to written history. Regardless of potential spiritual connotations, it’s not the question of faith, but experience, through one can get to know his or her own energy body, and as a result, start perceiving beyond the physical world. <\/p>\n

One of the most impressionable energy body experiences often occurs during deep meditation and sleep. It’s an unusual but enlightening phenomenon called out-of-body experience. The energy body temporarily retreats to the nonphysical dream world, leaving the physical body in autopilot mode, so to speak. The dream world provides an abundance of inspiration. Almost everybody can learn to have conscious and controllable out-of-body experiences, as Monroe Institute’s a half a century worth of research documents. Its Hemi-Sync technology and Gateway program were even researched by the U.S. Department of the Army for practical military application. The resulting Gateway Process report is fascinating, to say the least.<\/a>[6<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

I believe many artists spontaneously drift out-of-body, in short intervals at least, whether they are in the conscious act of creation or a hypnagogic state. For example, a painter I know experimented with a dream machine to get creative ideas but got out-of-body experience instead. His friends had a hard time waking him up because he was so absorbed by the experience he didn’t wish to return. That’s why there are certain protocols to learn and follow before embarking on this unusual quest for creativity.<\/p>\n

Besides training to activate a specific signal to return to the physical body on demand, explorers of hypnagogic creativity who’d rather steer clear of out-of-body experience can try the grounding method. It’s the process of strengthening or re-establishing the connection with Earth. Direct physical contact with Earth’s electrons equalizes our electric potential with Earth’s because its surface is electrically conductive. It eliminates the perturbation of electrons induced on our bodies from electric fields in our environment. As the physicist Richard Feynman explained it: “when the body potential is the same as the Earth’s electric potential (and thus grounded), it becomes an extension of the Earth’s gigantic electric system.”<\/a>[7<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Being barefoot transfers electrons from the ground into our electrically conductive bodies, but the modern lifestyle makes grounding difficult thanks to paved sidewalks and rubber sole footwear (neither are electrically conductive). Grounding can be achieved by the following method nevertheless:<\/p>\n

One should have eyes closed, stand or sit in a straight position, with feet spread slightly. Breathing should be deep and from the belly\/diaphragm. Pressing the feet with a light force on the ground or the floor might help, along with visualizing a straight stream of light going through the lower part of the body and continuing deeper and deeper into the ground until it anchors in the center of Earth. Tingles, goosebumps, warmth, chill, or some other unusual sensations may accompany the experience, along with body swinging, pulling, or pushing. These are all signs of successful grounding. I could describe it as the feeling of being a tethered balloon, lightly swinging in the breeze but not flying away. Any method or technique used to reach a hypnagogic state can be used at this time. When finished, one should mentally ease the strength of grounding and slowly lift foot by foot, being careful not to lose balance.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Chakras and Pineal Gland’s Relation to Creativity<\/strong><\/p>\n

Stimulating creativity in higher states of consciousness requires some practice, clear intent, and focus on the specific art project. Besides techniques mentioned earlier, holistic practices like guided meditation, hypnotherapy, and energy healing can be quite helpful. Compared to self-guided meditation the guided meditation might be more successful in providing a focus on the art project. Hypnotherapy brings our mind to a state of hypnotic susceptibility, which can be used to open or spark latent creativity or remove a creative block. Energy healing can remove energy blocks to enable the flow of creative energy, or stimulate creativity-related chakras. <\/p>\n

Chakras act as bridges between the physical body and the energy body. They are energy centers shaped as vortexes that help regulate emotional, mental, spiritual, and physical processes of the body. There are seven main chakras: root chakra, sacral chakra, solar plexus chakra, heart chakra, throat chakra, third eye chakra, and crown chakra. Five are positioned along the spine on the front and the back of the body, while the other two are on the top of the head and the base of the spine. <\/p>\n

They are the starting point of every energy healing session and from my experience as an energy healer, keeping them open and flowing drastically changes our mental and physical health. Three chakras are associated with creativity: sacral chakra and third eye chakra, plus secondary palm chakras. Chakras respond well to certain sounds and colors, which can be used to stimulate them. Regarding the sound, traditional Tibetan singing bowls or more practical binaural beats can be used. Color can be visualized in the chakra area and physical cloth\/paper samples can be laid down on the area for better focus. For instance, an orange sample for sacral chakra should be placed on the lower abdomen just below the belly button, while the third eye chakra area between the eyebrows should be the location of a violet or purple sample. After visualizing the color, one should try sensing it internally, not just with vision but with touch, smell, sound or emotion too. <\/p>\n

When I have chakras open and flowing during meditation, I have a sensation of a tickling vortex of air in the area, accompanied by slight pressure. For instance, I sense sacral chakra as a tactile spinning orb of orange plasma and third eye chakra like a purple nebula in outer space. After sensing or visualizing chakras, one can bring up the same sensations in palm chakras before starting the creative work, to get the creativity flowing.<\/p>\n

The third eye chakra, also known as the mind’s eye or the inner eye, is probably of the greatest importance since, besides creativity, it’s associated with intuition, imagination, and extrasensory perception. The third eye chakra’s function is related to the pine cone-shaped pineal gland, located between two hemispheres near the center of the brain. This gland is poorly understood, but its main function seems to be the production of melatonin, a hormone that regulates reproduction, aging, and sleep. Some amphibians, reptiles, and fish still have the external third eye called the pineal eye. <\/p>\n

It’s regarded as the place of the soul, the root of spirituality, the source of extrasensory abilities, and the gateway to higher consciousness. This might be echoed in the gland’s production of hallucinogenic neurotransmitter dimethyltryptamine (DMT) and spiritual practices of ancient religions. I’ve noticed when the pineal gland becomes calcified it’s extremely difficult to reach higher states of consciousness. It has to be brought back to its original state with energy healing and a proper diet to become functional. Curiously, the father of modern western philosophy, Ren\u00e9 Descartes, called the pineal gland “the principal seat of the soul”.<\/p>\n

The first historical representations of the third eye and the pineal gland can be found in Indian, ancient Egyptian, Sumerian, and New World religions. It’s one of the iconographical attributes of Shiva and Buddha in Hinduism and Buddhism. In ancient Egyptian iconography, it’s depicted as the eye of Ra and Horus and it closely resembles a lateral view of the pineal gland inside the human brain. Sumerians on the other hand depicted it symbolically as the pine cone in divinities’ reaching hands. Even though Eastern Old World and Western New World cultures evolved independently, religious art of ancient Americas’ peoples like Mayas, Toltecs, Olmecs, and Aztecs also featured the third eye, usually as a circled dot, an eye, or a pine cone.<\/p>\n

While the function of natural-producing DMT in the human body is still unknown, DMT is a powerful psychedelic substance. Its consumption brings higher awareness and spiritual experiences. Interestingly, it’s the main ingredient of Ayahuasca, a brew used for inducing spiritual experiences in South American shaman ceremonies. Shamans use Ayahuasca to find a patient’s cause of illness on the energy level, which is what energy healers do without psychedelic substances or drugs. <\/p>\n

I believe using drugs and chemicals to reach higher consciousness is utterly unnecessary because they might change the psychophysical nature of the person and skew the experience. Besides, it’s entirely unnecessary, considering all it takes is getting into a hypnagogic state. Nevertheless, some artists experiment with hallucinogenic drugs to achieve higher states of consciousness. As art often imitates life, films sometimes take an advantage of this practice. Fear and Loathing in Las Vegas<\/em> (1998) by Terry Gilliam and Requiem for a Dream<\/em> (2000) by Darren Aronofsky are fine examples of dreamlike films based on the characters’ use of hallucinogenic drugs.<\/p>\n

Enter the Void<\/em> (2009) by Gaspar No\u00e9 took it to a whole other level. It follows the soul of a drug dealer who got killed while high on DMT. Visually, the whole film feels like a psychodelic experience thanks to the director’s dedication. Since graphic designers didn’t have experience with hallucinogenic drugs, he had to provide visual references himself. “I drank a few times Ayahuasca, which is a drink full of DMT that is only legal in the Amazonian jungle, so you have to go there to take it. And when you drink it, you have visions that are far scarier or far more futuristic than any visions in altered states you can get from any other means,” No\u00e9 confides in an interview, “[\u2026] when I went there I was already thinking about this project, and I was thinking about images. It was almost like professional research.”<\/a>[8<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Ancient philosopher Aristotle didn’t call the hand “a tool of tools” for no reason. The hands are locations of palm chakras \u2013 our powerful tools of energy healing and artistic expression. They are conveniently used to channel energy during healing sessions, a practice intuitively used by parents by laying a hand on their child’s bruised knee or aching belly. Keeping energy free-flowing through palm chakras helps with creativity. Fine motor development is not the only reason we encourage children to draw pictures, model clay, and play with building blocks\u2026 By doing that we intuitively let them express themselves creatively. Unfortunately, the practice isn’t encouraged in adulthood. <\/p>\n

Teaching about film title sequences at the Academy of Dramatic Art in Zagreb, Croatia, I’ve noticed students missed using their hands to creatively express themselves. Instead of working exclusively with computers, as is the case in the digital age, they often chose to create graphics and animation by hand drawings or collages. Moreover, instead of creating a simple accompanying DVD or Blu-ray cover from a digital file, they tended to create a custom, more complex physical packaging. It was as if they subconsciously wanted to get away from using only a mouse and a keyboard and revert to their creative kindergarten age.<\/p>\n

While palm chakras’ energy flow can sometimes be opened by simply rubbing palms together, one can go even further and create an energy orb. It allows one to become more conscious of the creative energy and the energy body in general. It demonstrates that dealing with the nonphysical world can be tactile as well. <\/p>\n

To start creating the energy orb, palms should be gently rubbed against each other for several seconds, followed by positioning them to face each other at about 12 inches distance (30 cm). Eyes should be closed and a few deep breaths should be taken. With every breath one should imagine a stream of bright light coming through the top of the head, flowing down the neck, splitting into arms, and accumulating in the palms. The process should be taken slowly because rushing doesn’t help. Some kind of energy buildup should be eventually felt in the palms, often feeling like sublime tingling, warmth, or a draft. Palms should be brought closer together very slowly until a slight resistance is felt as if they have reached an invisible barrier in the space between. While my 12-year-old son feels it as a ticklish and slippery ice-like surface, I feel it like a tingling liquid-filled balloon. Eyes can be opened at this point and hands can be used to slowly mold the energy into about 4 inches (10 cm) wide orb shape. Now, while the energy is concentrated, one can start doing creative things with their hands.<\/p>\n

There are no bulging veins on the face, straining muscles in the arms, clenching hands, and certainly no fiery or electrifying bolts, as the energy orbs are usually depicted in films. These are just cinematic ways of presenting it to the viewers to achieve greater visual impact. It looks like the artists, especially in comic books and film, intuitively channel it into their works. The box office hit films Doctor Strange<\/em> (2016) by Scott Derrickson and Guardians of the Galaxy Vol. 2<\/em> (2017) by James Gunn quite accurately depicted the look and formation of energy orbs. The production team of Doctor Strange<\/em> even hired a Buddhist monk as a consultant to achieve accuracy.\u00a0 <\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

The Creative Guidance of Signs<\/strong><\/p>\n

Sometimes, to access the higher states of consciousness for artistic inspiration, the artist doesn’t need to do anything but observe. After practicing various meditation methods and techniques for over a decade, I’ve come to realize that higher states of consciousness can linger in physical reality by manifesting as an intricate web of synchronized signs. They present guidance not just in a creative sense, but in a broader personal growth sense as well. <\/p>\n

The signs are numerous, always have the perfect timing, and can take many forms and guises. They are ordinary and seemingly random, but quite relatable or impressionable enough to be noticed. One just needs to be perceptive, open-minded, and ready to act accordingly. The one I’ve experienced while teaching a broadcast design class for university students was definitely among the funniest.<\/p>\n

It happened while a student was presenting her project \u2013 an opening title sequence for Croatian National Television show Kucni ljubimci \/ The Pets<\/em> (1990-). She opted for a child-like hand-drawn animation style, evoking the feeling she had while watching the show as a child. But, a key ingredient was missing. An edgy and funny hook that can relate to an adult audience as well. Whatever her classmates and I suggested during brainstorming didn’t feel right. I was ready to wrap up due to a collective creative block when out of nowhere a fly showed up and landed on the screen the title was projected on. Its landing spot was exactly on top of the logotype’s letter “i”! <\/p>\n

In almost two decades of lecturing in that very classroom, I had never experienced a fly sneaking in. The whole class was speechless for a few seconds… and then burst into laughter. It was perfect! Even the animated dog in the title looked up at the fly the moment it landed. The student recreated the event for her project and got an A grade. While I was writing the preceding paragraphs, I wondered whether I should include this example at all. Then, right at the time I was typing the word fly, a real fly showed up and buzzed over my head for a few seconds. The sign was pretty clear, I’ve reacted accordingly and included it. <\/p>\n

That was an example of how it usually works \u2013 subsequent signs confirming the first sign, to be able to eventually catch on to an idea, an inspiration, or a fragment of a creative puzzle that gives birth to the work of art. It corresponds with director James Cameron’s view on the idea that won’t go away: “It starts to resonate with things that are happening in your life or in the news or in another film that– that you see and it starts to get more detailed, it starts to come into focus.”<\/a>[9<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

The director David Lynch compares getting an idea to fishing: “I say a desire for an idea is like bait on a hook and lowering it into the water. [\u2026] And then, you don’t know when they’re going to come or what will trigger them. But, lo-and-behold, on a lucky day, bingo! You’ll catch a fish; you’ll catch an idea. And like I say, you don’t see the fish down there but when you bring it up out of the water, that’s like the idea coming into the conscious mind.”<\/a>[10<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Besides the sense of vision, the signs often manifest through the sense of hearing. For instance, inspired by the low rumble of a stream he heard, composer Richard Wagner wrote the prelude to the opera Das Rheingold<\/em> (1854). Likewise, the painting Scream<\/em> (1893) was inspired by a piercing scream the painter Edvard Munch heard while walking with friends. <\/p>\n

As the aforementioned examples illustrate, senses can also be experienced internally as subjective experiences in an ordinary wakeful state, without inducing a hypnagogic state. “The underlying idea [of a musical work] rises… grows”, as composer Ludwig van Beethoven described it, “I hear and see the image in front of me from every angle, as if it had been cast.”<\/a>[11<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> It’s a feeling of experiencing the creation of the art project and its final form before it even occurred, precognition of a sort. This was exactly the case with two of my short films while they were in development \u2013 experimental docufiction Two Pink Lines<\/em> (2016) and animated Hedgehog Spikiney<\/em> (2020).<\/p>\n

During an ordinary day, while working on an unrelated project, a few final scenes from Hedgehog Spikiney<\/em> appeared in my mind. They were accompanied by a clear sense of immersion in making the film, getting the feel and mood of it as a whole, and utterly enjoying working on it. It felt as if I was experiencing the filmmaking at this very moment, simultaneously with an absolute knowing the event had already happened. At the time, the short hadn’t even been greenlit for production yet. After it finally did, the feeling of immersion and the mood of the film I had during the production, turned out to be the same as the internal signs I’ve experienced ahead of time. When the time for a film festival’s Q & A session came, I could proudly exclaim: “the short turned out to be exactly like I’ve imagined it”.<\/p>\n

The experience was similar with Two Pink Lines<\/em>. During my wife’s pregnancy, I had a distinct feeling to do something creative with it. I spontaneously started making a home video of everyday events in the anticipation of the baby but had no clue what to do with it. The inspiration finally sprung during a routine prenatal care appointment. I was delighted by the amazing visual aesthetic of the ultrasound video and immediately knew I had to do a film revolving around it. A clear concept was born and the visuals appeared in my mind \u2013 it was going to be about prenatal depression seen from the perspective of the fetus! <\/p>\n

Curiously, during the premiere of the title sequence of Two Pink Lines<\/em> during my solo gallery exhibition, the sequence’s evocative graphics and sound seemed to have provoked higher state of consciousness in a couple of viewers. Titles were created by scanning rubber models with a 4D ultrasound device and complimented with authentic womb sounds to get the look and feel of fetal typography. The screening took place in a darkened quiet room to minimize external stimuli and evoke the feeling of being inside the womb. A hyperactive preschool girl suddenly calmed down and hypnotically paid attention to the womb sounds as soon as the title sequence was screened. It seemed as if she entered the alpha or theta state by remembering the hypnotic sounds of the womb. Or perhaps she had a more extreme reaction, like the one my mother had. She was so disturbed by the sequence it had triggered her out-of-body experience. <\/p>\n

This is the only time I’ve heard a title sequence, or a film for that matter, provoking an out-of-body experience. Two Pink Lines<\/em> demonstrated synergy of human reality experience, unexpectantly triggering the higher state of consciousness in the audience. The involvement of the audience with artists flourished during Fluxus, the avant-garde art movement in the mid-20th century. Nowadays, a deeper and more personal artist-audience relationship is being explored by incorporating real-time neurofeedback during the creation of a work of art.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Neurofeedback: Communicating with the Creative Mind<\/strong><\/p>\n

Ever since the first human EEG data was produced in 1924, by measuring the current through electrodes attached to a patient’s scalp, the real-time neurofeedback fascinated the scientists and the artists alike. Composer Alvin Lucier explored the ability to convert brainwaves into sounds by using his own alpha frequency range to control sounds in real-time in his work Music for Solo Performer<\/em> (1965). Neurofeedback is often complemented with other real-time biofeedback data to create a work of art from the performer’s physiological functions such as heart rate, breathing, and electrodermal activity. Artists like David Rosenboom, Pia Tikka, and Mariko Mori masterfully used biofeedback in their work. <\/p>\n

Instead of a single performer, Rosenboom employed a group of performers to create biofeedback-generated music in his work Brainwave Music<\/em> (1976). Enthralled by his biofeedback experiments, he envisioned “life will eventually be embodied in information-energy networks creating nonphysical art”.<\/a>[12<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> In the installation Wave UFO<\/em> (2003), Mori empowered visitors to animate computer graphics with their biofeedback. Beta, alpha, and theta states were represented with morphing orbs projected on the ceiling of a UFO-shaped sculpture, reacting to visitors’ ability to synchronize with each other. Tikka’s interactive film Obsession<\/em> (2005) allowed viewers to unconsciously interact with it, by using their biofeedback to activate the computer-controlled montage based on the film clips’ emotional attributes. Thanks to multiple screens and rotating seats it was possible to cater to each viewer individually.<\/p>\n

My experience with neurofeedback comes from consumer-grade Emotiv’s EEG neuroheadset, which allows control of software and compatible devices with emotions and thoughts. Due to limited applications available to me, I was only able to use it to control elements of a demo software application, and monitor my brain activity during various tasks, albeit quite successfully. Generally, I found neurofeedback devices fascinating, because they demonstrate the virtual and physical worlds can be manipulated by the mind alone. It speaks volumes about creative thinking and the need for nurturing the connection between virtual and physical worlds. It’s an evolutionary process.<\/p>\n

Creativity-related alpha, theta, and delta brainwaves frequencies represent only biofeedback measurements of persons in higher states of consciousness. How the creative ideas in hypnagogic or wakeful states are generated is a phenomenon that defies scientific explanation. Neurofeedback research seems to be heading in the right direction, though. Currently, it’s venturing beyond mere read-outs of electrical activity in the brain. It’s already advanced to the level of translating images from a person’s mind onto a computer screen. It would fundamentally change the way the visual arts are created, by allowing the artist to create paintings, photographs, videos or even 3D printed sculptures directly from the mind. <\/p>\n

Recording dream imagery might even become possible, taking creative inspiration from dreams to a whole new level. Astonishingly, dream recordings in the film End of the World<\/em> (1991) by Wim Wenders were depicted almost exactly as the real visual reconstructions from the brain achieved two decades later. The neuroscientist Jack Gallant comments on the research with optimistic words: “Our results suggest that it may soon be possible to reconstruct a picture of a person’s visual experience from measurements of brain activity alone.”<\/a>[13<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Creativity in Children<\/strong><\/p>\n

Children live in the present moment, immersed in an activity with undivided attention. In essence \u2013 it’s mindfulness, a form of meditation rooted in Buddhism used to quiet the busy mind and reach higher states of consciousness. Children have a great imagination and a strong creative impulse. As the painter Pablo Picasso concluded: “Every child is an artist. The problem is to remain an artist once they grow up”.<\/p>\n

Pioneering biofeedback researchers Elmer and Alyce Green established theta is associated with “new and valid ideas or syntheses of ideas, not primarily by deduction, but springing by intuition from unconscious sources.”<\/a>[14<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> I see no better example than in children’s early drawings. They don’t necessarily represent a depiction of the physical reality. They are stylized, to say the least, not just for underdeveloped motor skills but for the unadulterated view of the world(s). Let’s not forget they just started experiencing the physical reality, and spent a lot of time in dream reality \u2013 the reality adults try to access for creativity and personal growth. It seems to be related to theta activity. It’s observed in EEG readings of awake children, and almost never in awake adults.<\/p>\n

While adults might not be able to see beyond the scribbles in the drawings, children don’t have such perceptual limitations. To them, the drawings make perfect sense and often have a whole story embedded, as if they are transcribing a film into a single drawing. Exactly what the concept of a film poster is. Albeit not in realistic, but expressionistic style. Children’s drawing style is reminiscent of the first known prehistoric artwork from half a million years ago \u2013 shells engraved with simple geometric shapes. Figurative art of cave paintings emerged some 40.000 years ago and ushered in an obsession with the realistic depiction of physical reality. It lasted until the beginning of the 20th century when expressionism as an artistic style finally emerged. <\/p>\n

Witnessing children’s creativity in a professional environment is always a treat. While creating the title sequence for the children’s television show Vikendica \/ The Vacation Home<\/em> for Croatian National Television in the early 1990s, I had an idea to make it interactive by letting young viewers co-create it by sending their drawings. To my knowledge, it was never done before and was logistically and technically a daunting task in the pre-internet era. I was amazed by the response and creativity. For instance, children imagined populating the tree crown in my sequence with wrapped gifts and musical notes and went so far to redesign the logo (my ego was hurt a bit, I must admit). I included many of their drawings in the subsequent variations of Vikendica<\/em> title sequences, which I’m still quite fond of. Besides the creative accomplishment of making the title sequence interactive before interactivity was even a thing, it exposed me to children’s creativity, long before I had a child on my own.<\/p>\n

As children grow, they tend to conform to the physical view of the world, and their authentic creative essence diminishes in the process. Picasso was well aware of this issue: “It took me four years to paint like Raphael, but a lifetime to paint like a child”. Children associated theta activity also changes with development. It declines proportionately as alpha activity increases until the age of ten or eleven when adults associated beta activity takes over. <\/p>\n

 <\/p>\n

Lucid Dreaming and Oneiric Films<\/strong><\/p>\n

Dreaming is often characterized by rapid eye movement (REM) during deep sleep when the brain waves are in the delta range. As with sleep, science has yet to provide a concrete answer to why we dream. Memory processing, reflection on experiences, and emotional balancing are some of the more prevalent theories. They are all valid, but there is more to take into account when dream reality is in question and that’s where experience comes to play. After my experience with artistic practice and energy healing, I do not doubt that dreams are another level of reality and consciousness. There are numerous books, various workshops, and online courses that can help one master not just lucid dreaming, but any method or technique for reaching higher states of consciousness. Almost anyone can experience it and then decide for himself or herself. What it requires is an open mind, little patience, and a genuine desire for artistic and personal growth. <\/p>\n

It may not come as surprise artists are known to use dreams as the source of creativity. The painter and poet William Blake, the painters Salvador Dali, Giorgio de Chirico, and Paul Klee used their dreams for artistic inspiration. Dali in particular claimed to be able to induce dreams too. Considering films have dreamlike quality like no other art form, directors drew creative inspiration from their dreams to produce the so-called oneiric films. Mauerhofer Munsterberg perhaps most eloquently summed it up by saying “while in sleep we ourselves produce our dreams, in the cinema, they are presented to us ready-made”.<\/a>[15<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

The oneiric films can be surrealist or expressionist like An Andalusian Dog<\/em> (1929) by Luis Bu\u00f1uel and Salvador Dal\u00ed and Wiene’s The Cabinet of Dr. Caligari<\/em> (1920). They can evoke dreamlike feelings like Wild Strawberries<\/em> (1957) by Ingmar Bergman, have dreamlike imagery like The Fall<\/em> (2006) by Tarsem Singh, or have a combination of both as in The City of Lost Children<\/em> (1995) by Jean-Pierre Jeunet and Marc Caro. Akira Kurosawa took the most literal approach by turning eight of his actual dreams into the film Dreams<\/em> (1990). David Lynch may be the most consistent in the endeavor, with films like Lost Highway<\/em> (1997), Mulholland Dr.<\/em> (2001), Inland Empire<\/em> (2006), and the television series Twin Peaks<\/em> (1989-1991, 2017). <\/p>\n

Filmmakers usually write down their dreams, while some go a step further and draw images they see in dreams. One such director made a painting of a river of light running through a glowing forest made of fiber optic trees. Three decades later he put them on film as the luminescent environment of the moon Pandora in Avatar<\/em> (2009), the highest-grossing film of all time for a full decade. The director is James Cameron, and he made his dream images come alive in the box office hits The Terminator<\/em> (1984) and Aliens<\/em> (1986) as well. “I get plenty of design ideas from dreams,” he explained, “I even get situational narrative ideas from dreams.”<\/a>[16<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

This commercially successful director has proved bringing dreams into film and merging the dream aesthetic with film grammar can provide box office success. The unconscious allure of dreams and films’ magnetic pull on the audience was understood way back in the early 1920s. Metro-Goldwyn-Mayer, one of the largest film studios, attempted to capitalize on the power of the unconscious mind. They unsuccessfully tried to hire the dream analysis specialist \u2013 the founder of psychoanalysis Sigmund Freud, as a consultant.<\/p>\n

I’ve made a contribution to the world of oneiric films with Two Pink Lines<\/em>, which uses sound and graphics to suggest a dreamlike perspective of the fetus. Natural womb sounds create an authentic auditory environment, while stylized video provides a dreamy atmosphere. The picture is black and white, high contrast, grainy and pulsating, and the frame edges are oval. The lack of color represents monochromatic dreams people often have, while soft oval-shaped edges indicate the fetus’ field of view with fluctuating light passing through. The eyes are almost completely formed in the fourth month of pregnancy and are ready to open in the seventh month when they can react to bright lights penetrating the uterus. Furthermore, in the third trimester fetuses probably dream because they show REM activity. The research has also shown that babies have a rich visual experience, and prefer high-contrast black and white patterns.<\/p>\n

Dreams can be observed and manipulated during lucid dreaming \u2013 a state in which the dreamer is aware of dreaming. Lucid dreaming is spontaneous but can be trained to some extent. Christos points out several methods for enhancing the ability of lucid dreaming. One is to memorize the dream after waking up, engaging in some other activity for ten minutes, and then going back to sleep remembering dreaming will take place. The other is to use autosuggestion during the day by repeatedly saying the dreaming will be lucid. The other methods are variations on questioning oneself during the day if dreaming is taking place or not, and continuing questioning in a dream to eventually become lucid. Remembering the dream and its creative input is also an important step. One has to train waking up during the night (drinking a lot of water before going to sleep helps) and write or record the dream impressions (having a notebook near the bed or a phone with a recording application on standby will do great).\u00a0 <\/p>\n

The method I use for lucid dreaming is immersing in the current art project throughout the day and focusing on it for five minutes before falling asleep, or using any other way of reaching higher states of consciousness. Besides focus, a true longing to experience lucid dreaming brings more reliable results. It can induce a dream about the art project, a seemingly unrelated dream with inspirational fragments, or complete cinematic sequences. As is the case with higher states of consciousness, they are perceived with extrasensory senses. If sight is in question, they are usually manifested as a three-dimensional holographic vision with the eyes closed, or as fragments superimposed over standard vision with the eyes opened. The experience is almost always accompanied by impressionable feelings and a sense of knowing, rather than verbal or written messages. Such lucid dreams can offer interaction with dream events and their inhabitants, to produce answers to the dreamer’s questions. Specific, instead of general questions, accompanied with a mental demand for the answer seem to work better.<\/p>\n

Interaction can go beyond conversing with dream inhabitants. For instance, two-way communication with the physical world can occur during lucid dreaming. A study demonstrated that dreamers can communicate with the researchers in real-time, using voluntary eye movements or facial muscle signals to answer simple yes-no questions. Along with many other people with heightened extrasensory senses, I’ve explored the dream world, interacted with its nonphysical inhabitants many times, consciously experienced out-of-body, and helped others achieve it. While these experiences are a great source of inspiration, they are anecdotal and require a deeper understanding, more attention, and adequate research from the scientific community.<\/p>\n

Lucid dreaming is a fascinating subject that inspired quite a few imaginative films, with The Matri<\/em>x being the most influential one. Other notable examples include Waking Life<\/em> (2001) by Richard Linklater, where a man questions the purpose of the universe while in a lucid dream state, The Cell<\/em> (2000) by Tarsem Singh which deals with entering into dreams of a comatose serial killer, Strawberry Mansion<\/em> (2021) by Kentucker Audley and Albert Birney about a government dream tax auditor caught in client’s dreams, while Inception<\/em> (2010) revolves around dream-sharing technology used for corporate espionage. “The idea that you can be completely convinced while you’re asleep that you’re in a real situation [\u2026]”, Christopher Nolan, the director of Inception<\/em> commented, “that to me suggests infinite potential for human creativity, an infinite mystery to the way the human mind works.”<\/a>[17<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

While some believe dreams to be the brain’s way of making sense of memories and thoughts, others regard them as another dimension of existence. From my experience, it appears to be both. Sometimes it’s just a passive experimental film-like echo, but other times it’s a truly interactive life-like experience that redefines life as we know it. Nonphysical dream inhabitants feel like real persons one can interact with and receive creative guidance from. The locations and the events can be bent to one’s liking, or one can choose to be immersed in them as they progress. There are multiple layers of reality within the dream reality, and spacetime doesn’t abide by the physics of the physical world in any of them. Basically, it’s a “dream world” for artists! The methods and techniques of reaching a hypnagogic state and lucid dreaming, reflected in EEG measurements of alpha, theta, and delta states, seem to be only scratching, if not reaching, the surface of the dream world. <\/p>\n

I’d characterize consciously experienced dream world as an amalgamation of qualities of physical and virtual worlds. It’s not surprising we long to create imaginary virtual worlds in so many forms, whether they were simple abstract Neanderthal cave paintings or the elaborate photo-realistic video games of today. This is evident in the current development of immersive mixed reality, in which digital creations blend and interact with the physical world in real-time. I see it as a subconscious longing to express our nonphysical selves, and we do it intuitively since the dawn of our species.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[1<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBudzynski, Thomas, The Clinical Guide to Sound and Light<\/em>, http:\/\/www.octavius.com\/wp-content\/uploads\/2011\/09\/theclinicalguidetosoundandlight.pdf<\/a> Accessed: 25 March 2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[2<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHutchison, Michael, The Book of Floating: Exploring the Private Sea<\/em>, William Morrow & Co (1985), pp. 61
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[3<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHillier, David, I Tried the App That ‘Makes You Trip’ \u2013 and It Was Surprisingly Good<\/em>, Vice, 29 March 2021, https:\/\/www.vice.com\/en\/article\/g5b497\/i-tried-lumenate-app-that-makes-you-trip-review<\/a> Accessed: 25 March 2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[4<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nLippit, A. M., 2012, Ex-Cinema: From Theory of Experimental Film and Video<\/em>, University of California Press (2012), pp. 33
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[5<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBrennan, Barbara Ann, Hands of Light: A Guide to Healing Through the Human Energy Field<\/em>, Bantam (1988), pp. 31-34.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[6<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMcDonnell, W. M., Analysis and Assesment of Getaway Process<\/em>, CIA, 9 June 2003, https:\/\/www.cia.gov\/readingroom\/docs\/CIA-RDP96-00788R001700210016-5.pdf<\/a> Accessed: 4 April 2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[7<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nChevalier, G., Sinatra, S. T., Oschman, J. L., Sokal, K., and Sokal, P., Earthing: Health Implications of Reconnecting the Human Body to the Earth’s Surface Electrons<\/em>, Journal of Environmental and Public Health, 12 January 2012, https:\/\/www.hindawi.com\/journals\/jeph\/2012\/291541\/<\/a> Accessed: 10.4.2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[8<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nLambie, Ryan, Gaspar No\u00e9 Interview: Enter The Void, illegal substances and life after death<\/em>, Dan of Geek, 21 September 2010, https:\/\/www.denofgeek.com\/movies\/gaspar-no%c3%a9-interview-enter-the-void-illegal-substances-and-life-after-death\/<\/a> Accessed: 19.3.2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[9<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nCameron, James, Pursuing and Developing the Idea<\/em>, MasterClass, https:\/\/www.masterclass.com\/classes\/james-cameron-teaches-filmmaking\/chapters\/pursuing-and-developing-the-idea#transcript<\/a> Accessed: 2 April 2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[10<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nSelected stories from David Lynch’s MasterClass: Fishing for Ideas<\/em>, Guidebook, MasterClass, pp. 14.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[11<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPritzker, S. R., and Runco, M. A., Encyclopedia of Creativity: Volume 1<\/em>, Academic Press (Third Edition, 2020), pp. 5.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[12<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDayal, Geeta, David Rosenboom<\/em>, 4Columns, 31 May 2019, https:\/\/4columns.org\/dayal-geeta\/david-rosenboom<\/a> Accessed: 23 March 2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[13<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nRanderson, James, Scary or sensational? A machine that can look into the mind<\/em>, The Guardian, 6 March 2008, https:\/\/www.theguardian.com\/science\/2008\/mar\/06\/medicalresearch<\/a> Accessed: 4 April 2022.\u00a0
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[14<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHutchison, Michael, The Book of Floating: Exploring the Private Sea<\/em>, William Morrow & Co (1985), pp. 56<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[15<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPsychology of the Film Experience<\/em>, Penguin Film Review 8 (1949), pp. 106.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[16<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nWeiss, Josh, James Cameron explains how a stinging nightmare inspired the Xenomorph Queen climax in ‘Aliens’<\/em>, Syfy, 13 December 2021, https:\/\/www.syfy.com\/syfy-wire\/james-cameron-aliens-xenomorph-queen-wasp-dream<\/a> Accessed: 9 March 2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[17<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nThe Associated Press, Idea for “Inception” appropriately began as a dream<\/em>, Denver Post https:\/\/www.denverpost.com\/2010\/07\/10\/idea-for-inception-appropriately-began-as-a-dream\/<\/a> Accessed: 3 July 2022.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

References:<\/strong><\/p>\n

Brenninkmeijer, Jonna, Neurotechnologies of the Self: Mind, Brain and Subjectivity<\/em>, Palgrave Macmillian, (2016), pp. 22.<\/p>\n

Christos, George, Memory and Dreams: The Creative Human Mind<\/em>, Rutgers University Press (2003), pp. 151.<\/p>\n

Hutchison, Michael, The Book of Floating: Exploring the Private Sea<\/em>, William Morrow & Co (1985), pp. 56-57.<\/p>\n

Kasamats, Akira, and Hirai, Tomio, An Electroencephalographic Study On The Zen Meditation (Zazen)<\/em>, Folia Psychiatrica et Neurologica Japonica, Vol. 20, No. 4 (1966), pp. 315-336.<\/p>\n

Mason, L. I., Alexander, C. N., Travis, F. T., Marsh, G., Orme-Johnson, D. W., Gackenbach, J., Mason, D. C., Rainforth, M., and Walton, K. G., Electrophysiological correlates of higher states of consciousness during sleep in long-term practitioners of the Transcendental Meditation program<\/em>, Sleep, Volume 20, Issue 2 (February 1997), pp. 102\u2013110.<\/p>\n

Norlander, T., Bergman, H., and Archer, T., Effects of flotation REST on creative problem solving and originality<\/em>, Journal of Environmental Psychology 18 (1998), pp. 399-408. <\/p>\n

Pritzker, S. R., and Runco, M. A., Encyclopedia of Creativity: Volume 1<\/em>, Academic Press (Third Edition, 2020), pp. 386.<\/p>\n

Ramachandran, V. S., and Hubbard, E. M., Hearing Colors, Tasting Shapes<\/em>, Scientific American 288, May 2003, pp. 57-58.<\/p>\n

Real-time dialogue between experimenters and dreamers during REM sleep<\/em>, Current Biology 31, 12 April 2021, pp. 1417\u20131427.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Internet Sources:<\/strong><\/p>\n

Budzynski, Thomas, The Clinical Guide to Sound and Light<\/em>, http:\/\/www.octavius.com\/wp-content\/uploads\/2011\/09\/theclinicalguidetosoundandlight.pdf<\/a> Accessed: 25 March 2022.<\/p>\n

Cassaro, Richard, Discovery Of The Third Eye In The Ancient Americas<\/em>, Richard Cassaro, 18 November 2015, https:\/\/www.richardcassaro.com\/discovery-of-the-third-eye-in-the-ancient-americas\/<\/a> Accessed: 10 April 2022. <\/p>\n

Experience the Flicker Effect<\/em>, Flicker Flicker, 2008, http:\/\/www.flickerflicker.com\/flash\/WhatIsFlicker\/ExperienceFlicker.html<\/a> Accessed: 23 March 2022.<\/p>\n

Fetal Development<\/em>, Begin before birth,http:\/\/www.beginbeforebirth.org\/in-the-womb\/fetal-development<\/a> Accessed: 20 April 2015.<\/p>\n

Hammer, R., D., What can my baby see?<\/em>, The Smith-Kettlewell Eye Research Institute,http:\/\/www.ski.org\/Vision\/babyvision.html<\/a> Accessed: 19 April 2015.<\/p>\n

Is falling asleep a creativity booster?<\/em>, Institut du Cerveau, 10 December 2021, https:\/\/institutducerveau-icm.org\/en\/actualite\/sleep-and-creativity\/<\/a> Accessed: 19 March 2022.<\/p>\n

Jirakittayakorn, N. and Wongsawat, Y., Brain Responses to a 6-Hz Binaural Beat: Effects on General Theta Rhythm and Frontal Midline Theta Activity<\/em>, Frontiers in Neuroscience, 28 June 2017, https:\/\/www.frontiersin.org\/articles\/10.3389\/fnins.2017.00365\/full Accessed: 25 March 2022.<\/p>\n

Kemp, Simon, Digital 2022: Global Overview Report<\/em>, Forbes, 26 January 2022, https:\/\/datareportal.com\/reports\/digital-2022-global-overview-report<\/a> Accessed: 20 April 2022.<\/p>\n

Lokhorst, Gert-Jan, Descartes and the Pineal Gland<\/em>, The Stanford Encyclopedia of Philosophy, 25 April 2005 https:\/\/plato.stanford.edu\/entries\/pineal-gland\/<\/a> Accessed: 10.4.2022. <\/p>\n

Luce, G., and Peper, E., Mind Over Body, Mind Over Mind<\/em>, The New York Times, 12 September 1971, https:\/\/www.nytimes.com\/1971\/09\/12\/archives\/mind-over-body-mind-over-mind-such-is-the-twin-promise-of.html<\/a> Accessed: 2 March 2022.<\/p>\n

Runco, M. A., Biological Perspectives on Creativity<\/em> https:\/\/www.sciencedirect.com\/topics\/agricultural-and-biological-sciences\/brain-waves<\/a> Accessed: 17 March 2022.<\/p>\n

Ryan, CTS, About Brion Gysin<\/em>, Brion Gysin, https:\/\/www.briongysin.com\/about\/<\/a> Accessed: 24 March 2022.<\/p>\n

Schwendener, Martha, With Failure as an Ingredient, He Made His Own Magic<\/em>, The New York Times, 29 July 2010, https:\/\/www.nytimes.com\/2010\/07\/30\/arts\/design\/30gysin.html<\/a> Accessed: 9 March 2021.<\/p>\n

Singel, Ryan, Report: Teens Using Digital Drugs to Get High<\/em>, Wired, 14 July 2010 https:\/\/www.wired.com\/2010\/07\/digital-drugs\/<\/a> Accessed: 25.3.2022.<\/p>\n

Singel, Ryan, Report: Teens Using Digital Drugs to Get High<\/em>, Wired, 14 July 2010, https:\/\/www.wired.com\/2010\/07\/digital-drugs\/<\/a> Accessed: 25.3.2022.<\/p>\n

Stoll, Julia, Time spent watching television in the U.S. 2019-2023<\/em>, Statista, 14 February 2022, https:\/\/www.statista.com\/statistics\/186833\/average-television-use-per-person-in-the-us-since-2002\/<\/a> Accessed: 19.3.2022. <\/p>\n

What’s it Like in the Womb?<\/em>, WebMD, 2000, http:\/\/www.webmd.com\/baby\/features\/in-the-womb?page=4<\/a> Accessed: 20 April 2015.<\/p>\n

 <\/p>\n

Kreativnost i vi\u0161a stanja svijesti<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n


\nStvarnost snova i umjetno\u0161\u0107u stvorena virtualna stvarnost, u kombinaciji sa stvarno\u0161\u0107u koju do\u017eivljavamo fizi\u010dkom, tvore tri stvarnosti ljudskog iskustva. Uzimaju\u0107i to u obzir, osnovna osjetila djeluju nepotpuna bez ekstrasenzornih osjetila koja omogu\u0107uju pristup vi\u0161im stanjima svijesti. Umjetnici nekada koriste ta stanja kao izvor kreativnosti, inspiracije i ideja.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nU hipnagogi\u010dkom stanju, koje je povezano s kreativno\u0161\u0107u, neurofeedback pokazuje aktivnost mo\u017edanih valova u rasponu theta frekvencija. Alfa i delta frekvencije tako\u0111er su povezane s kreativno\u0161\u0107u. Alfa se javlja kod inspirativne faze kreativnog razmi\u0161ljanja, dok se theta javlja tijekom transcendentalne meditacije i dubokog sna. Neurofeedback se tako\u0111er koristi i u kreaciji umjetni\u010dkih djela. Tehnike koje poti\u010du vi\u0161a stanja svijesti uklju\u010duju strojeve za snove, strojeve za um, binauralne ritmove, halucinogene droge, te naju\u010dinkovitije \u2013 tankove za plutanje. Holisti\u010dke metode poput meditacije, hipnoterapije i energetskog iscjeljivanja tako\u0111er su korisne. Meditacija djeluje naju\u010dinkovitije, s obzirom da donekle omogu\u0107uje kontrolu lucidnih snova i izvantjelesnih iskustava.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nNastajanje kreativnih ideja fenomen je koji odolijeva znanstvenim obja\u0161njenjima. Autor je na temelju vlastitih iskustava u vi\u0161im stanjima svijesti u umjetnosti, meditaciji i energetskom iscjeljivanju, uvjeren da su ona legitimni izvori kreativnosti, te bitna za odr\u017eavanje zdravlja tijela, uma i du\u0161e. <\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> kreativnost, vi\u0161a stanja svijesti, lucidno sanjanje, meditacija, neurofeedback.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  11(21)#15 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.11.21.2<\/a>
\nUDK 159.942:316.774
\nIzvorni \u010dlanak
\nOriginal scientific paper
\nPrimljeno: 21.3.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Goran Bulatovi\u0107 i Ljiljana Lj. Bulatovi\u0107<\/span><\/p>\n

Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd, Srbija
\nljiljana.bulatovic@fmk.edu.rs
\ngoran.bulatovic@fmk.edu.rs\n<\/p>\n

Afektivna kultura kao posljedica medijatizacije emocija<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (387 KB), Hrvatski, Str. 3453 – 3468
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Tehnolo\u0161ke inovacije i digitalizacija medijskog ekosistema, mobilnost, dostupnost, prisnost i individualizacija sadr\u017eaja utjecali su na promjenu modela medijskog izvje\u0161tavanja i kulturu komunikacije. U ovom radu razmatramo praksu medijatiziranja emocija kroz afektivne vijesti kao generatore konstruiranja afektivne kulture, ukazujemo na na\u010din djelovanja medijatizirane afektivne kulture i njenih najva\u017enijih karakteristika – diskursa, poravnavanja i pripadanja. Djeluju\u0107i prema logici medija umjesto prema vlastitoj, medijatiziranoj emociji i javni afekti sve \u010de\u0161\u0107e postaju tema i su\u0161tina vijesti i novinarskih pri\u010da, pa se umjesto provjerenih \u010dinjenica nude javnosti kao pouzdana osnova za dono\u0161enje racionalnih odluka za budu\u0107e djelovanje. U radu pokazujemo kako se u afektivnoj kulturi emocije do\u017eivljavaju kao artefakti, kako se dijele preko medijatiziranih afektivnih vijesti i kako na osnovu njih publika medijskog sistema pregovara, oblikuje diskurse i generira osje\u0107aje poravnavanja i pripadanja i oblikuje na zajedni\u010dkim emocijama zasnovane zajednice. Ukazujemo tako\u0111er da se afektivno diskurzivno poravnavanje ne de\u0161ava samo u oblasti pozitivnih nego i negativnih emocija te da polariziranje na osnovi afektivnih vesti i na njima oblikovanih zajednica ne doprinosi uvijek boljem razumijevanju svijeta i njegovih problema. <\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> medijatizacija, afektivna kultura, afektivne vesti, emocije, mediji.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Uvod<\/strong><\/p>\n

Jedna od bitnih odrednica suvremenog svijeta ili jo\u0161 u\u017ee suvremene kulture je neprekidan protok informacija. Moglo bi se re\u0107i da je infrastruktura digitalne tehnologije osigurala i ubrzala krvotok \u017eivota na na\u0161em osobnom planu, na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou. Zahvaljuju\u0107i toj nevidljivoj infrastrukturi svakodnevno, gotovo rutinski, razmjenjujemo informacije, ideje, iskustva, pa i emocije. Upravo ta medijima posredovana razmjena emocija utjecala je na oblikovanje potpuno novih obilje\u017eja ne samo komunikacija nego i kulture – onoga \u0161to D\u00f6veling, Harju i Sommer (2008) zovu globalnom digitalnom afektivnom kulturom. Va\u017eno je primijetiti da medijima posredovana kultura i njeni sadr\u017eaji, ma koliko osobni bili nisu vrijednosno neutralni, a vrlo \u010desto nisu niti osobni. Tako je i s emocijama koje se kao vrlo osobna iskustva dijele digitalnim prostorom. Osim toga, uo\u010dljivo je i da upravo zahvaljuju\u0107i medijatizaciji emocija vrlo \u010desto na digitalnim medijima i mre\u017eama kao posljedicu imamo poja\u010dan protok afekata koji se mogu prevoriti<\/em> u dru\u0161tvene pokrete, politi\u010dke kampanje, javne osude ili podr\u0161ke, pa \u010dak i moralnu paniku, a koje sa \u010dinjenicama nemaju nimalo ili imaju vrlo malo veze. Nije bez te\u017eine i konstatacija da se sudovi o javno va\u017enim doga\u0111ajima i poslovima (i ne samo o njima) u ovako medijatiziranom svijetu \u010desto donose bez imalo ili uz vrlo malo \u010dinjenica i naj\u010de\u0161\u0107e van tradicionalnih, demokratski konstituiranih, dru\u0161tvenih institucija kao \u0161to su parlamenti, sudovi, tu\u017eila\u0161tva, organi izvr\u0161ne vlasti, itd. U ovom radu razmatramo medijatiziranje emocija kao kulturnu praksu, pri \u010demu je afekt-djelovanje ljudi potaknuto vanjskim impulsom, oblik te prakse. <\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

O medijatizaciji<\/strong><\/p>\n

Medijatizacija se kao pojam u teoriji javlja po\u010detkom 2000-tih godina kao posljedica empirijskih promjena u dru\u0161tvu izazvanih utjecajem medija i ubrzanog razvoja komunikacijskih digitalnih tehnologija. Ovaj koncept postavlja medije u sam centar dru\u0161tvenih, politi\u010dkih i kulturnih promjena. Za razliku od tradicionalnih medijacentri\u010dnih teorija (Innis, McLuhan,) koje se oslanjaju na pojam medijacije (posredovanja) pojam medijatizacija odnosi se nagomilavanje mo\u0107i stvorene sve ve\u0107om rasprostranjeno\u0161\u0107u i autonomno\u0161\u0107u medijskih organizacija, medijskih vrijednosti i komunikacionih tehnologija pri \u010demu ovi \u010dinioci vi\u0161e ne posreduju mo\u0107, oni je konstituiraju. Kada se ukazuje na potrebu da se stari pojam “posredovanje” zamijeni novim konceptom i pojmom medjatizacije (vi\u0161e o tome pogledati u Cottle, 2006: 9; Hjarvard, 2008: 14; Mazzo eni and Schulz, 1999: 250), spominju se upravo ta svojstva.<\/p>\n

Ukoliko bismo u literaturi poku\u0161ali prona\u0107i definiciju pojma medijatizacije oko koje postoj ako ne op\u0107a ono makar najve\u0107a suglasnost autora, vidjeli bismo da takve definicije nema. Umjesto potpunog odre\u0111enja pojma \u010de\u0161\u0107e nailazimo na \u0161ire ili u\u017ee opise ali i vrlo razli\u010dita shva\u0107anja i tuma\u010denja medijatizacije. Pozivaju\u0107i se na Heppa, Deacon i Stanyer (2014) smatraju da autore koji definiraju medijatizaciju mo\u017eemo grubo svrstati u dvije grupe: onu koja je bli\u017ea “institucionalistima” i grupu bli\u017eu tradiciji “dru\u0161tvenih konstruktivista”. Grupa institucionalista medijaciju razumijeva kao proces u kojem se nemedijski dru\u0161tveni faktori moraju prilagoditi “medijskim pravilima, ciljevima, proizvodnoj logici i ograni\u010denjima”(Mezzoni i Schulz, 1999). Grupa autora koja je bli\u017ea tradiciji dru\u0161tvenog konstruktivizma medijaciju razumijeva kao proces u kojem promjenjive informacije i informaciono komunikacijske tehnologije pokre\u0107u “promjenjivu komunikativnu konstrukciju kulture i dru\u0161tva” (Hepp, 2013). Ovi razli\u010diti pristupi rezultat su utjecaja razli\u010ditih misaonih tradicija, ali se u su\u0161tini fokusiraju na isto – me\u0111uodnos medija i dru\u0161tva. <\/p>\n

Ipak, u ovom se radu ne bavimo definicijama i razli\u010ditim vizurama upotrebe pojmova mediji i medijatizacija, njihovim sli\u010dnostima i razlikama kao niti intelektualnim tradicijama koje su ih oblikovale. Ovdje je va\u017eno utvrditi da obje tradicije medije razumiju kao agense koji imaju mo\u0107 da izazovu historijske posljedice, prije svega dru\u0161tvene, kulturne, politi\u010dke i ekonomske. Tako\u0111er, jedno od va\u017enih obilje\u017eja medijatizacije je i to da je proces me\u0111uzavisan – masovni mediji i informacijske tehnologije, kako se \u010desto pogre\u0161no shva\u0107aju, sami po sebi nemaju dovoljnu mo\u0107 da dovedu do promjena (\u0161to ne zna\u010di da ne utje\u010du na komunikacijsku praksu). Radi se o tome da agensi medijacije imaju efekt samo u kombinaciji, sudjelovanju s drugim varijablama, – kulturnim, politi\u010dkim, dru\u0161tvenim (Ragin, 2000) \u0161to govori o njihovoj velikoj kontekstnoj zavisnosti. Ovo potvr\u0111uje i Hjarvard kada opisuje medijatizaciju kao “dugoro\u010dni proces strukturalnih promjena u dru\u0161tvu i kulturi u kojima mediji zauzimaju va\u017eno mjesto u pogledu definiranja dru\u0161tvene realnosti i uvjeta dru\u0161tvene interakcije\/kulture” (Hjarvard, 2008: 113).. Koliko su mediji ili bolje re\u0107i medijske industrije postale utjecajne govori i opa\u017eanje da ostale dru\u0161tvene institucije poku\u0161avaju iskoristiti medije i njihov utjecaj za svoje potrebe i interese i to prilago\u0111avaju\u0107i se logici medijske produkcije i djelovanja (Hjarvard, 2014: 223). Hjarvard stoga i isti\u010de da se dru\u0161tvena interakcija u okviru institucija, izme\u0111u razli\u010ditih institucija i interakcija u \u010ditavom dru\u0161tvu ve\u0107 odvija pod utjecajem medija (Hjarvard, 2014: 204). Prate\u0107i ovu logiku on zaklju\u010duje da su sveprisutnost i utjecaj medija u suvremenim dru\u0161tvima takvi da su takvom okru\u017eenju “dru\u0161tvene institucije i kulturni procesi promijenili karakter, funkciju i strukturu” (Hjarvard, 2008: 105-106). Mediji su danas, naro\u010dito zahvaljuju\u0107i suvremenoj tehnologiji koja im omogu\u0107ava\u00a0 sveprisutnost i interaktivnost, od uloge posrednika, medijatora kakvu su imali tokom najve\u0107eg djela dvadesetog stolje\u0107a, postali aktivni agensi dru\u0161tvenih i kulturnih promjena. Medijatizacija tako podrazumijeva prihva\u0107anje medijskih pravila i logike funkcioniranja onih domena dru\u0161tva koji bi trebale imati vlastita pravila i logiku djelovanja. Promijenimo samo domene politike, kulture, ekonomije ili osobnog \u017eivota. Prihva\u0107anje logike djelovanja medija podrazumijeva npr. prilago\u0111avanje vlastitih akcija i ciljeva na\u010dinu selekcije informacija i sadr\u017eaja koje primjenjuju mediji, na\u010dinu proizvodnje i reprezentacije medijskog sadr\u017eaja, prilago\u0111avanje medijskim formatima i \u017eanrovima kao i prihva\u0107anje logike medijske favorizacije odre\u0111enih vrsta sadr\u017eaja koji po pravilu prate isklju\u010divo komercijalne medijske interese. <\/p>\n

U tom smislu, u posljednje vrijeme, primjetno je sve intenzivnije medijatiziranje emocija i to ne samo u oglasima nego i u informativnim medijskim sadr\u017eajima. <\/p>\n

 <\/p>\n

O medijatizaciji emocija<\/strong><\/p>\n

Medijatizacija emocija dio je medijske kulture koju je medijska digitalizacija samo poja\u010dala i oblikovala kao medijsku afektivnu kulturu. Posredovanje i pristup emocijama kao obliku kulturne prakse, emocijama kao kulturnim artefaktima, de\u0161ava se u smislu onoga \u0161to ljudi \u010dine, a ne u smislu onoga \u0161to imaju. Afektivna kultura tako postaje sastavni dio komunikacijske i medijske kulture, a protok afekata postaje sve neophodniji jer konstruira atmosferu kulturnog i emocionalnog pripadanja zajednicama \u0161to se o\u010dituje po emocionalnom odgovoru, emocionalnoj rezonanci i emocionalnom ujedna\u010davanju korisnika\/pripadnika zajednice. <\/p>\n

Tehnolo\u0161ke inovacije i suvremena dostignu\u0107a u oblasti digitalnih i informacijskih tehnologija ne samo da su olak\u0161ali i ubrzali razmjenu informacija, ideja i mi\u0161ljenja nego su u velikoj mjeri olak\u0161ali i potakli razmjenu emocija na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou – \u0161to ima za posljedicu oblikovanje razli\u010ditih i sve utjecajnijih afektivnih kultura. U ovom procesu medijatizacije emocija i kreiranju afektivnih kultura u\u010destvuju (s manjim ili ve\u0107im utjecajem) svi mediji – tiskani, elektronski, digitalni, a u posljednje vreme naro\u010dito utjecajni novi dru\u0161tveni mediji\/mre\u017ee. Usprkos tome \u010dini nam se da ovoj pojavi u znanstvenoj i stru\u010dnoj literaturi nije posve\u0107ena pa\u017enja koju zaslu\u017euje, tim prije jer \u0161iroka upotreba \u010ditavog spektra medijatiziranih emocija i dijeljenje afekata postaje izuzetno zna\u010dajan element komunikacije u razli\u010ditim i vrlo zna\u010dajnim domenama svakodnevnog \u017eivota zajednice kao \u0161to su politi\u010dke kampanje i izbori, demokratski dijalozi, ratovi, teroristi\u010dki napadi, poslovanje i ekonomija, unaprje\u0111enje ljudskih, gra\u0111anskih, manjinskih, radnih i drugih prava i sloboda, upravljanje kriznim situacijama, suo\u010davanje s ekolo\u0161kim problemima, prirodnim katastrofama, osobnim i kolektivnim tragedijama \u2026 \u010cini nam se da bi prou\u010davanje medijatizacije emocija trebalo izazvati ve\u0107i interes ne samo onih koji se bave studijama medija i komunikacija, nego zbog \u0161irine utjecaja i onih koji se bave srodnim i povezanim disciplinama. <\/p>\n

Sam pojam emocija u zavisnosti od znanstvenih disciplina koje se njime bave, razli\u010dito se definira i tuma\u010di. Emocije se u gotovo svim disciplinama definiraju kao ljudsko svjesno iskustvo koje obilje\u017eava vrlo intenzivna mentalna aktivnost (Davidson; Richard, 1994). Ne ulaze\u0107i u sve relevantne definicije emocija i afekata iz razli\u010ditih znanstvenih disciplina koje se njima bave, recimo ovdje da za nas emocije podrazumijevaju ugra\u0111eni osobni psiholo\u0161ki konstrukt koji se \u010desto razumijeva kao proizvod evolucije ali i rezultat sasvim osobne procjene (Lazarus, 1991; Scherer, 2005) koje postaje aktivan u dru\u0161tvenoj podjeli (Rime, Philippot, Boca i Meskuita, 1992) Za razliku od ovog razumijevanja emocija, afekt se vidi kao ne\u0161to \u0161to je izvan \u010dovjeka, s jedne strane kao diskurzivno i relaciono, a sa druge kao reaktivno i predkognitivno \u010dije su karakteristike naglo javljanje, veliki intenzitet, buran tok (afekt se u kolokvijalnom govoru \u010desto razumijeva kao “emotivno pra\u017enjenje”). Emocije tako\u0111er razumijevamo (McCarthi, 1994; Scheer, 2012) i kao diskurzivno konstruiranu praksu a afekt kao situacioni, kontekstualni i relacioni performans koja ima sposobnost i kapacitet oblikovanja zajednice prakse koja dijeli zajedni\u010dki cilj i razumijevanje i koja \u010desto nastavlja postojati u zajedni\u010dkom pothvatu (Eckert, 2006) koji zajednicu odre\u0111uje i pozicionira u odnosu na svijet. Takva praksa formira i oblikuje diskurzivno konstruirane i medijatizirane afektivne kulture (\u010desto digitalno posredovane) \u010dija je karakteristika emocionalno ujedna\u010davanje koje izaziva osje\u0107aj pripadnosti. U na\u0161em globaliziranom i medijatiziranom svetu tako medijatizirane emocije (naro\u010dito one pod utjecajem razli\u010ditih populisti\u010dkih, hegemonisti\u010dkih ideologija i narativa) sna\u017eno name\u0107u implicitne norme o tome \u0161to bi, kako i za\u0161to bi trebalo osje\u0107ati (i osje\u0107ati se ), kao i kako bi trebalo “njegovati” i kako takve svoje emocije izra\u017eavati u zadanim dru\u0161tvenim konstelacijama i scenarijima. <\/p>\n

Emocije kao kulturni diskurzivni konstrukti, a onda i medijatizirane afektivne kulture (kao njihova posljedica i afektivna praksa) se normativiziraju. Kroz njih se pro\u017eimaju i u njima prelamaju odnosi mo\u0107i pri \u010demu se neki emotivni scenariji, u zavisnosti od konteksta, normaliziraju i favoriziraju u odnosu ili na \u0161tetu drugih. Ovdje valja ista\u0107i da kulturna razumljivost afekta zavisi od konteksta (Ahmed, 2004) i da emocije kao kulturna praksa imaju smisla u kulturi u kojoj se proizvode (McCarthi, 1994). Drugim rije\u010dima, emocije se mogu sagledavati i kao ishod odre\u0111enih odnosnih konfiguracija i postavki ili “relacionih scenarija” (Gergen, 2009) gdje svaki participant iznosi u javni prostor ne\u0161to novo \u0161to emociju i ukupnu situaciju \u010dini fluidnima. Upravo ta karakteristika emocije – da je relaciona tj. odnosna, \u010dini ju kolektivnom i posebno pogodnom za konceptualizaciju afekta u medijatiziranom i (posebno) digitalnom kontekstu ljudske povezanosti (Gergen, 2009). Valja istaknuti da normalizirane predstave o osje\u0107ajima kao i svaka kulturna praksa mogu biti oblikovane i podmetnute.<\/p>\n

Kao organizirani sistem simbola kultura obuhva\u0107a cjelokupno ljudsko djelovanje i zna\u010denja koja ono proizvodi, i javlja se i prenosi preko svih razli\u010ditih nivoa komunikacije. Isto tako, komunikacija je utemeljena u kulturi, prenosi se kulturom i tako u sudjelovanju oblikuje referentni okvir za djelovanje zajednica i dru\u0161tava i posredno strukturira sam dru\u0161tveni \u017eivot. Stoga potpuno stoji da u konceptualizaciju emocija u smislu afekta kao kulturne prakse valja uklju\u010diti ono \u0161to se vidi kao preplitanje i \u0161to prepoznaje da je emocija, umjesto svojstava pojedinca, prije dru\u0161tveno-historijska predstava koja obuhva\u0107a ne samo pojedinca nego i vrijeme i prostor jer poziva nove u\u010desnike dok putuju kroz medijske i digitalne terene. „Afektivna praksa je trenutak vrbovanja, artikulacije ili regrutiranja kada se mno\u0161tvo kompliciranih tokova kroz tijela, subjektivnosti, kroz odnose, historije i kontekste upetljavaju i prepli\u0107u u jedan afektivni trenutak, epizodu ili atmosferu sa svojim odre\u0111enim mogu\u0107im klasifikacijama“ (Vetherell (2015). <\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

O afektivnoj kulturi<\/strong><\/p>\n

Iz prethodnog se mo\u017ee zaklju\u010diti da se upravo u odnosu diskursa i medijima posredovanih emocija stvara smisao i zna\u010denje afekta kao kulturne prakse. U tom prostoru (naro\u010dito u njegovoj digitalnoj dimenziji) i u razli\u010ditim interakcijama, dru\u0161tvena se stvarnost o kojoj se medijski izvje\u0161tava sagledava kao neprestano okupljanje koje upotrebom raste, evaluira i u kojome se sabiru i mije\u0161aju razli\u010dita obja\u0161njenja. To je prostor u kojem se sre\u0107u i suprotstavljaju vizure dominantnih institucionalnih medija s razli\u010ditim alternativnim vizurama, tu se sre\u0107u suprotstavljena obja\u0161njenja istih doga\u0111aja, tu se su\u010deljavaju dualizmi stvarnog (autenti\u010dnog) i izmi\u0161ljenog, proizvo\u0111a\u010da i potro\u0161a\u010da, profesionalnog i neprofesionalnog, eksploatatora i eksploatiranog, istine i la\u017ei. To je dakle prostor za “kolektivno bavljenje emocijama, narativima i slikama” (Hajru, 2015; Lindgren, 2015; Miguel, 2016), prostor u kojem se emocije proizvode, oblikuju i dobivaju svoju simboli\u010dku dimenziju i interpretaciju u kulturi afekta.<\/p>\n

U razli\u010ditoj referentnoj literaturi koja se bavi medijski (posebno u digitalnom prostoru) oblikovanom afektivnom kulturom i njenim karakteristikama mo\u017eemo probrati tri bitne osobine koje se u razli\u010ditim vidovima ponavljaju: diskurs, poravnavanje\/ujedna\u010davanje i pripadanje. <\/p>\n

Budu\u0107i da jednu od najva\u017enijih integralnih komponenti medijskog (posebno digitalnog, internetskog) diskursa<\/em> \u010dini dru\u0161tvena razmjena, upravo nas ona upu\u0107uje i vodi ka oblikovanju i dijeljenju kulture afekta. Kultura se iz ove vizure mo\u017ee sagledati kao “skup diskursa unutar kojih nastaju emocije” (McCarthi, 1994: 277), a sa druge strane to zna\u010di da emocije nastaju u okviru razli\u010ditih medijski posredovanih diskursa (ljubav, mr\u017enja, strah \u2026), da pozicioniraju subjekta u posredovanom dru\u0161tvenom kontekstu i da ta diskurzivna konstelacija u medijskoj (posebno u digitalnoj) razmjeni mo\u017ee posti\u0107i djelatnu snagu. Ovdje valja ista\u0107i i to da tako oblikovani i medijski posredovani diskursi osim pozicije subjekta na razli\u010dite na\u010dine konstruiraju i “drugog” predstavljaju\u0107i ga kao sli\u010dnog i bliskog drugog, ili nude\u0107i razli\u010dita uvjerenja i “dokaze” o razli\u010ditosti i udaljenosti drugog kojeg npr., moramo tolerirati i trpjeti (Chouliaraki, 2006) ili predstavljaju\u0107i ga tako da mo\u017ee izazvati empati\u010dno poravnavanje\/ujedna\u010davanje, odnosno suosje\u0107anje (Doveling & Wasgien, 2015) Ovdje valja dodati i to da emocije nisu vrijednosno neutralne ili bez vrijednosti – diskurzivna subjektivizacija u kulturi afekta tako\u0111er mo\u017ee kreirati kulturno nerazumljivog, suprotstavljenog, manje inteligentnog drugog kojeg valja marginalizirati. Pozicije subjekta u dru\u0161tvenoj i kulturnoj konstelaciji i u odre\u0111enom kontekstu uvijek su diskurzivno konstruirane, uvijek su “natopljene” emocijama i uvijek su odnosne\/relacione (\u0161to je hegemonisti\u010dka\/marginalna pozicija). <\/p>\n

Polo\u017eaj subjekta u medijski oblikovanoj dru\u0161tvenoj i kulturnoj konstelaciji diskurzivno je konstruiran i, sam po sebi poziva na emocionalno predstavljanje i na javnu identifikaciju radi emocionalnog, socijalnog, ideolo\u0161kog, kulturnog i dru\u0161tvenog poklapanja\/poravnanja\/izjedna\u010davanja<\/em> sa sli\u010dnima ili radi razlikovanja od onih koji su kontekstualno neprepoznatljiviji – od drugih. Ovdje valja naglasiti da poravnavanje kao karakteristika afektivne kulture nema samo pozitivni predznak – poklapanje\/poravnanje\/izjedna\u010davanje se de\u0161ava i onda kada se subjekt konstituira na grani\u010dnoj liniji neslaganja\/nepoklapanja. U medijskom (naro\u010dito digitalnom) kontekstu, kako ka\u017ee Harju (Harju, 2017: 75), “poravnanja se redovno formiraju oko emocionalne rezonance” a to drugim rije\u010dima zna\u010di da polarizacija osje\u0107aja razli\u010ditih i \u010desto suprotstavljenih grupa priziva i uti\u010de na postavljenja emocionalnih granica izme\u0111u tih grupa i poti\u010de ih da, u procesima neslaganja preciznije konstituiraju i jasnije definiraju i svoje i diskurzivne pozicije u odnosu na suprotstavljene strane. <\/p>\n

Medijski posredovana afektivna kultura njeguje “posredovane emocionalne veze i kolektivnu ma\u0161tu” (Sumiala, 2013: 119) \u0161to, kao i u svim prethodnim kulturama, poti\u010de osje\u0107aje kulturnog i dru\u0161tvenog pripadanja<\/em>. Anga\u017eman pojedinaca u medijskom, a naro\u010dito digitalnom i internetskom javnom prostoru, te\u017ei prije svega biti afektivan jer to najdirektnije i najprodornije poti\u010de osje\u0107aje pripadanja, kulturnoj i dru\u0161tvenoj zajednici. To, suvremenim tehnologijama omogu\u0107eno “dru\u0161tveno dijeljenje emocija” (Rime i drugi, 1992) de\u0161ava se iz ljudske potrebe za osje\u0107ajem dru\u0161tvene pripadnosti, te stoga i u medijskom i digitalnom prostoru te\u017ei da se priklju\u010di i da pripada odre\u0111enim dru\u0161tvenim grupama (Cohen i Metzger, 1998). Osje\u0107aj pripadnosti grupi jeste posljedica emocionalne rezonance, uspostavlja se prvensteveno na emocionalnom planu, ali se tu ne zaustavlja nego zadire i u druge domene pripadnosti i poklapanja kao \u0161to su: kulturna, dru\u0161tvena, ideolo\u0161ka, estetska, eti\u010dka \u2026<\/p>\n

Sve tri opisane osobine afektivne kulture prilikom medijske razmjene emocija manifestiraju se sinhronizirano, a u okviru odre\u0111enih zajednica posebne se emocionalne rezonance s vremenom uspostavljaju kao norme koje normativno i diskurzivno konstruiraju te zajednice razgrani\u010davaju\u0107i ih od drugih. Medijski posredovano (dru\u0161tveno) dijeljenje uspostavljenih normi neposredno utje\u010de na na\u010din izra\u017eavanja osobnih emocija, a javni medijski prostor koristi se za zajedni\u010dko procjenjivanje i ocjenjivanje pojedina\u010dnih emocija korisnika medija i \u010dlanova zajednica kao i procjenjivanje u odnosu na druge korisnike i same medije. Prema Doveling i Sommer (2012) to je mjesto manifestiranja i provjeravanja emocionalnih reakcija te pregovaranja o odgovaraju\u0107oj procjeni. Upravo taj oblik zajedni\u010dke procjene i pregovaranja, ta neprekidna upitnost i vaganje od klju\u010dnog su zna\u010daja za razumijevanje uloge komunikacija u dru\u0161tvenoj konstrukciji stvarnosti i oblikovanju razli\u010ditih afektivnih kultura, u okviru kojih se kreiraju posebni oblici emocionalne povezanosti \u010dlanova grupa, uklju\u010duju\u0107i tu kreiranje i upotrebu razli\u010ditih komunikacionih alata i jezika.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Afektivne vijesti ili kako funkcionira afektivna kultura<\/strong><\/p>\n

U afektivnoj kulturi afektivne vesti postale su va\u017ean element suvremene komunikacije i glavno obilje\u017eje afektivnog medijskog ekosistema. Promjene u medijima od kojih je najva\u017enija njihova mobilnost i personaliziranost u\u010dinile su da sve vi\u0161e \u017eivimo u, umjesto sa, medijima, da svoje osobne diskurse prilago\u0111avamo medijskim, da se s medijski favoriziranim grupama poravnavamo i da na taj na\u010din zadovoljavamo svoju potrebu za pripadno\u0161\u0107u. Svojevrsna povezanost i gotovo intimnost s personaliziranim sadr\u017eajima na mobilnim ure\u0111ajima i afektivnim vijestima kao i veza s onima koji prate, kreiraju i podr\u017eavaju sli\u010dan sadr\u017eaj, stvaraju utisak intenzivne emocionalne povezanosti i pripadanja. Potpadaju\u0107i pod medijsku logiku umjesto vlastite, medijatizirane emocije i javni afekti sve \u010de\u0161\u0107e postaju temom i su\u0161tinom vijesti i novinarskih napisa, bez obzira na njihovu dru\u0161tvenu i osobnu upotrebnu vrijednost (osim diskursa, poravnavanja i pripadnosti), pa se sve \u010de\u0161\u0107e umjesto provjerenih \u010dinjenica (oblikovanih u vesti), nude javnosti kao pouzdana osnova za dono\u0161enje odluka za budu\u0107e djelovanje. <\/p>\n

Razvoj novinarstva kao profesije oduvijek je bio usko povezan s tehnolo\u0161kim razvojem, od Gutenbergovog tiskarskog stroja, Morseovog telegrafa, Riceovog, Meuccijevog i Bellovog telefona, Teslinog i Markovijevog radija, Zvorikinove televizije, a danas interneta svih nas. Od razmjene informacija i \u010dinjenica preko razmjene slika pokretnih i nepokretnih, stavova, mi\u0161ljenja, diskursa, emocija do sve ogoljenijeg i otvorenijeg uvjeravanja, novinarska profesija i industrija vijesti koristile su i koriste tehnologiju, prilago\u0111avaju se novim komunikacionim i kreativnim mogu\u0107nostima dok istovremeno automatiziraju novinarske poslove istra\u017euju\u0107i tr\u017ei\u0161te za potrebe industrije vesti te koriste suvremene algoritme, specifi\u010dne softvere i robotske agente kako bi podatke i informacije oblikovali u vijesti i novinarske pri\u010de ne vode\u0107i uvijek ra\u010duna o \u010dinjeni\u010dnoj zasnovanosti, konzistentnosti argumenata i dru\u0161tvenoj zna\u010dajnosti vijesti i novinarskih pri\u010da nego puno vi\u0161e se obziru\u0107i na ekonomsku isplativost za industriju. <\/p>\n

Prilago\u0111avaju\u0107i se novim tehnologijama i komunikacijskim trendovima kojima dominiraju digitalne dru\u0161tvene mre\u017ee i afektivna kultura, i novinarstvo se umjesto na \u010dinjenicama zasnovanim vijestima sve vi\u0161e okre\u0107e tra\u017eenju, oblikovanju i emitiranju afektivnih vesti koje djeluju “na prvu loptu”, ne iziskuju prevelik intelektualni napor korisnika, ne tra\u017ee opravdanja, i argumente, \u010desto izazivaju burne afektivne reakcije, lako se i brzo dijele i \u0161ire, konstruiraju\u0107i afektivnu kulturu i osiguravaju\u0107i korisnicima prevagu neophodnog diskursa<\/em>, osje\u0107aja poklapanja\/poravnanja\/izjedna\u010davanja <\/em>i osje\u0107aja pripadanja<\/em>. <\/p>\n

Jedan od najtragi\u010dnijih i najo\u010diglednijih primjera funkcioniranja afektivne kulture nakon kojeg “ni\u0161ta nije bilo isto” je svakako teroristi\u010dki napad na zgrade Svjetskog trgova\u010dkog centra u New Yorku 11.09.2001., kad je smrtno stradalo gotovo 3000 ljudi a preko 25000 ih je povrije\u0111eno. Ovaj teroristi\u010dki napad posredstvom ameri\u010dkih elektronskih medija, prije svega televizija koje su preko satelita distribuirale signal koji su preuzimale nacionalne i lokalne TV mre\u017ee \u0161irom sveta, u gotovo direktnom prijenosu pratila je \u010ditava planeta. Prisutnost terorizma u medijima proporcionalno je pove\u0107ala osje\u0107aj straha kod publike (Jenkins, 2006). Dramati\u010dne slike zate\u010denih i upla\u0161enih ljudi i ru\u0161enja kula „blizankinja“ izazvale su salve emocionalnih reakcija, uobli\u010dile jedinstveni diskurs osude odgovorne teroristi\u010dke grupe i samog terorizma kao na\u010dina rje\u0161avanja problema u svijetu, izazvale su duboko suosje\u0107anje sa \u017ertvama i ugro\u017eenima, strah od mogu\u0107nosti da se takva agresija ponovi na drugim mjestima i osje\u0107aj pripadanja onima u svetu koji osu\u0111uju taj teroristi\u010dki \u010din i sam terorizam. <\/p>\n

Veliki odjek imale su afektivne vesti i afektivno medijsko izvje\u0161tavanje prije invazije, a zatim i za vrijeme okupacije Iraka od strane SAD-a i drugih savezni\u010dkih vojski, kada se moglo jasno uo\u010diti kako medijski posredovani diskursi konstituiraju identitete a zatim i norme zajednica istomi\u0161ljenika istovremeno ih razgrani\u010davaju od drugih. Medijski dobro pripremljena i diskurzivno zasnovana vi\u0161e na strahu od oru\u017eja za masovno uni\u0161tenje nego na provjerenim \u010dinjenicama s terena, afektivno i simboli\u010dki veoma vje\u0161to konstruirana i oslonjena na op\u0107u osudu i jo\u0161 \u017eiva sje\u0107anja na upotrebu bojnih otrova u Prvom svjetskom ratu te na zloglasne plinske komore za masovno uni\u0161tenje \u010ditavih naroda u koncentracionim logorima tokom Drugog svjetskog rata, okupacija Iraka nije izazvala promptnu osudu medija niti moralnu paniku u svetu, \u010dak ni onda kada je dokazano da u navodno tajnim ira\u010dkim bunkerima nije bilo nikakvog oru\u017eja za masovno uni\u0161tenje pa ni opravdanog razloga za rat i okupaciju (a \u0161to je svega nekolicina profesionalnih medija, oslonjenih na \u010dinjenice, poku\u0161avala da uka\u017ee prije same invazije 2003.). <\/p>\n

Afektivne vesti i takvo medijatiziranje terorizma, rata i nasilja kao na\u010dina za postizanje ciljeva u afektivnoj kulturi proizvele su globalne diskurse. Na jednoj strani na\u0161li su se oni koji se pla\u0161e terorizma i rata, a na drugoj oni koji su potencijalno odgovorni. Razgrani\u010denje na osje\u0107aje pripadanja s jedne i osje\u0107aje isklju\u010denosti sa druge strane, medijski je konstruirano u cijelom svetu upravo na ovim demarkacionim linijama solidarnosti. <\/p>\n

S globalne scene i straha od terorizma i nasilja pogledajmo kako u afektivnoj kulturi funkcioniraju afektivne vesti na regionalnom nivou: 29.12.2020. u 12:20 Petrinju i okolina mjesta u republici Hrvatskoj pogodio je razorni potres ja\u010dine 6,2 stupnja po Richterovoj skali. Poginulo je sedmero ljudi me\u0111u kojima i jedna djevoj\u010dica, 26-ro je povrije\u0111eno a materijalna \u0161teta je procijenjena na vi\u0161e od 5 milijardi eura<\/a>[18<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Dramati\u010dna situaciji na terenu zahvaljuju\u0107i medijskom izvje\u0161tavanju natopljenom emocijama poja\u010dala je emotivni impuls i izazvala \u010ditavu regiju da gotovo u trenutku isto tako afektivno odreagira. Svojim postovima na dru\u0161tvenim mre\u017eama gra\u0111ani ne samo Hrvatske nego i ostalih dr\u017eava regije imali su potrebu da se poklope\/poravnaju\/izjedna\u010de<\/em> s ugro\u017eenima, da im \u0161to prije upute verbalnu podr\u0161ku i razli\u010dite “simbole solidarnosti” (Colins, 1984), da se sa njima pove\u017eu i solidariziraju. Upravo na ovom primjeru kroz medijatizaciju na dru\u0161tvenim mre\u017eama mogli smo do detalja pratiti kako “digitalni artefakt dolazi definirati emocionalni i ideolo\u0161ki pejza\u017e prostora koji stvara i kontekstualizira” (Harju, 2016:65), a isto tako mogli smo pratiti sve \u010detiri Collinsove faze (Collins, 2004:53) kroz koje se emocionalni i ideolo\u0161ki pejza\u017e razvija: poslije po\u010detnih pojedina\u010dnih reakcija i \u0161oka (diskurs<\/em>), slijedi pomicanje emocionalnog pejza\u017ea ka “uspostavljanju standardiziranih prikaza simbola solidarnosti” (poklapanje\/poravnanje\/izjedna\u010davanje), <\/em>a nakon toga slijedi faza koju Collins zove postizanje “platoa solidarnosti” (pripadnost<\/em>).\u00a0 \u010cetvrta faza odnosi se na povratak u normalno stanje stvari. Na kraju, ovdje se prili\u010dno jasno vidjelo i ono \u0161to tvrdi Monique Scheer (Scheer, 2012) – da se ne radi o tome da samo praksa generira emocije, nego i da se same emocije mogu sagledati kao prakti\u010dan anga\u017eman sa svijetom. Epilog ovog afektivno medijatiziranog doga\u0111aja<\/a>[19<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> je ogroman regionalni i me\u0111unarodni odjek te netra\u017eena, empatijom izazvana solidarna pomo\u0107 koju su ugro\u017eenima u razli\u010ditom obimu poslale (abecednim redom): Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Finska, Gr\u010dka, Ma\u0111arska, Italija, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Rumunjska, Srbija, Slovenija, Turska, EU i UEFA<\/a>[20<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

U afektivnoj kulturi razli\u010dite zajednice udaljenih neznanaca okupljenih oko medijatiziranih emocija u aktualnom medijskom pejza\u017eu, naj\u010de\u0161\u0107e se mogu sresti na mjestima okupljanja fanova (obo\u017eavatelja) muzi\u010dkih, filmskih, sportskih i drugih lokalnih, regionalnih ili globalnih celebrityja. Tako se vest o smrti vojvo\u0111anskog i srpskog kantautora \u0110or\u0111a Bala\u0161evi\u0107a 19.02.2021. godine, u roku od dvije minute<\/a>[21<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> pro\u0161irila mainstream medijima i dru\u0161tvenim mre\u017eama na \u010ditavom prostoru biv\u0161e Jugoslavije ali i \u0161ire – vest o smrti novosadskog pjeva\u010da objavili su The Washington Post, novinska agencija The Associated Press (AP), ameri\u010dki mediji ABC News i US News<\/a>[22<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Intenzitet medijatiziranih emocija, afektivnih vesti i medijskih sadr\u017eaja koji su podijelili njegovi obo\u017eavaoci rezonirao je i odjekivao medijskim prostorom takmi\u010de\u0107i se me\u0111u sobom i sa emocijama balada preminulog pjeva\u010da. Gotovo da nema niti jedne javne li\u010dnosti na prostoru biv\u0161e Jugoslavije koja nije osjetila potrebu da se od pjeva\u010da emotivno oprosti (diskurs<\/em>), da suu\u010destvuje u boli porodice (poravnavanje<\/em>) i da se priklju\u010di ostalim obo\u017eavateljima (pripadnost<\/em>) koji su na sli\u010dan na\u010din iskazali svoj pijetet prema pjeva\u010du, ali i da sudjeluje u zajedni\u010dkoj konstrukciji identiteta grupe i narativa o idolu koji \u0107e u tom zajedni\u010dkom narativu simboli\u010dki nastaviti postojati. Me\u0111u njima bilo je puno i onih koji su u op\u0107oj tuzi \u017eeljeli posljednji put dio tu\u0111e slave i medijske pa\u017enje prigrabiti za sebe. Kako to obi\u010dno biva u afektivnoj kulturi, medijatizirane emocije povodom doga\u0111aja bile su burne, u medijskom su prostoru trajale nekoliko tjedana, a prva godi\u0161njica smrti pjeva\u010da jedva da je obilje\u017eena paljenjem svije\u0107a nekolicine obo\u017eavatelja ispred ku\u0107e u ulici u Jovana Cviji\u0107a u Novom Sadu u kojoj je \u017eivio. <\/p>\n

Kao posledicu medijatiziranih emocija i derivata afektivne kuture, navedimo ovde jo\u0161 jedan, u posljednje vrijeme jako popularan trend – Cancel culture – <\/em>kulture brisanja, koja koriste\u0107i mogu\u0107nost za kreiranje diskursa<\/em>, potrebe za poravnavanjem<\/em> i za emocinalnom pripadno\u0161\u0107u<\/em>, bez oslanjanja na \u010dinjenice i dokaze, gotovo isklju\u010divo na osnovu simpatija ili antipatija, javno stigmatizira, demonizira, donosi presudu i ekskomunicira \u017ertve – ka\u017enjava ih li\u0161avanjem mogu\u0107nosti poravnavanja<\/em> i pripadnosti <\/em>zajednici. Taj vid afektivne potkulture zaslu\u017euje posebnu analizu, ali to u nekom drugom akademsku radu.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Novinarstvo i afektivne vijesti<\/strong><\/p>\n

Digitalni medijski ekosistem, a posebno mobilni telefoni drasti\u010dno su promijenili na\u010din na\u0161e svakodnevne komunikacije sa svijetom, pa tako i na\u010din na koji koristimo i oblikujemo vijesti. Vijesti su, kao uostalom i drugi medijski sadr\u017eaji postale duboko personalizirane i gotovo intimne. Mediji su sve vi\u0161e umre\u017eeni i dru\u0161tveni pa taj trend prate i profesionalne informativne agencije i mainstream mediji trude\u0107i se na takav na\u010din selektirati doga\u0111aje i oblikovati vijesti. Informacije koje skupljamo, oblikujemo i dijelimo istovremeno su dio osobnih i javnih dru\u0161tvenih mre\u017ea. Te\u0161ko ih je razdvojiti \u0161to \u010desto stvara zabunu, ali se i vje\u0161to koristi za ubrzavanje protoka. Za industriju vijesti izvora informacija je sve vi\u0161e \u0161to je dobro, ali se obaveza njihove stroge profesionalne provjere prije objavljivanja sve manje po\u0161tuje. Brojna istra\u017eivanja govore da ova industrija sve vi\u0161e gubi povjerenje javnosti, a kvaliteta informacija se kompenzira ubrzanim protokom i brojem klikova. Profesionalni novinari te tzv. tvrde vijesti i novinarske istra\u017eiva\u010dke pri\u010de zasnovane na \u010dinjenicama dobili su ozbiljnu konkurenciju u slikama ku\u0107nih ljubimaca, intimnim detaljima iz \u017eivota bogatih i slavnih, afektivnim vestima koje tako preska\u010du\u0107i na\u0161e kognitivne i kriti\u010dke filtere pre\u010dicama dopiru do emocija straha, suose\u0107aja, mr\u017enje, ose\u0107aja pripadanja “svojima” i suprostavljanja svima koji nisu “mi”. Osje\u0107aji i afekti u dinami\u010dnoj medijasferi i posljedi\u010dnoj afektivnoj kulturi postaju sve va\u017eniji \u010dinioci proizvodnje i potro\u0161nje vijesti. Upravo ta \u010dinjenica profesionalne novinare stavlja pred izazov – redefinirati profesionalne standarde, ideju dru\u0161tvene funkcije novinarstva i novinarske “objektivnosti” u demokratskim dru\u0161tvima – dakle redefinisati samu ideju vesti, ili se u potpunosti odvojiti od publike i od svoje funkcije javnog servisa i pisati samo o onome \u0161to publika tra\u017ei i o\u010dekuje jer “tr\u017ei\u0161te je nepogre\u0161ivo” i “mu\u0161terija je uvek u pravu”? Za novinare starog kova koji dr\u017ee do kredibiliteta, nezavisnosti, kriti\u010dnosti, utemeljenosti u \u010dinjenicama vlastite profesije i ustrajavaju na zadatku “popravljanja sveta” postavlja se pitanje: \u0161ta je sa onim vijestima i istra\u017eiva\u010dkim pri\u010dama koje nisu zabavne i ugodne, koje upozoravaju, alarmiraju, publici ukazuju na njenu otu\u0111enost, bespomo\u0107nost, onesposobljenost da djeluje u vlastitu korist, sa sadr\u017eajima koji tra\u017ee ozbiljnu analizu, promi\u0161ljanje, racionalne odluke i kona\u010dno odgovornost – ne samo kreatora vesti nego i korisnika. <\/p>\n

Smatramo da bi se novinari i novinarstvo trebali prilagoditi afektivnim potrebama publike i u\u010destvovati u oblikovanju afektivne kulture, ali samo u mjeri u kojoj ne ugro\u017eavaju \u010dinjenice, njihov zna\u010daj, balans i kontekst. Napuhivanje afektivnih i informativnih mjehura, stvaraje emocionalnih i informativnih eho komora, atomiziranje javne sfere i podila\u017eenje predrasudama u\u010dahurenih zajednica u ovom tehnolo\u0161kom, kulturalnom i emocija gladnom medijatiziranom okru\u017eenju, po na\u0161em mi\u0161ljenju ne doprinosi profesionalnom obavljanju posla.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Zaklju\u010dak<\/strong><\/p>\n

Svakodnevna posredovana komunikacija u aktualnoj medijasferi dovodi izme\u0111u ostalog i do sve intenzivnije razmjene emocija iniciraju\u0107i kolektivno procjenjivanje medijatiziranih doga\u0111aja i li\u010dnosti. To korisnicima stvara subjektivni ose\u0107aj pripadnosti zajednicama \u0161to s druge strane dovodi do diskurzivnog, emocionalnog, a nekada i do ideolo\u0161kog poravnavanja. Medijatiziranje emocija postaje sve \u010de\u0161\u0107a novinarska praksa koja medijskoj i industriji vijesti osigurava brzi pristup afektivnim reakcijama pojedinaca, omogu\u0107avaju\u0107i im da pregovaraju i normiraju diskurse, da se u interakciji i komunikaciji poravnavaju, a to kao konstitutivna praksa povezuje pojedince tako da stje\u010du ose\u0107aj pripadnosti generaju\u0107i i \u0161ire\u0107i afektivnu kulturu. <\/p>\n

U sve slo\u017eenijem i slojevitijem svijetu premre\u017eenom najrazli\u010ditijim vezama odnosa interesa, konteksta, diskursa, ideologija, ekonomija, politika itd. i u suvemenoj medijasferi sa sve vi\u0161e komunikacionih kanala i izvora informacija koji o istom nude razli\u010dite pa i suprotstavljene i la\u017ene informacije, pitanje je da li i u kojoj meri inzistiranje na afektivnim vijestima i afektivnoj kulturi doprinosi boljem razumijevanju svijeta i odgovornijem pristupu problemima kojima je optere\u0107en. Na afektivne impulse iz vijesti publika uvek reagira afektivno. \u010cini se da protok emocija kroz medijske prostore ne doprinosi boljem informiranju i racionalnom sagledavanju svijeta, njegovih slo\u017eenih odnosa interesa, problema i mogu\u0107ih rje\u0161enja. Ose\u0107aj poravnavanja koji stvara simboli\u010dke zajednice i generira osje\u0107aj pripadnosti mo\u017ee biti efikasan u suo\u010davanju s remetila\u010dkim ili traumati\u010dnim doga\u0111ajima (a njih u svijetu na \u017ealost ne nedostaje), ali ih ne mo\u017ee predvidjeti, sprije\u010diti ili popraviti. Ovdje valja re\u0107i i to da se diskurzivno i emocionalno poravnavanje ne de\u0161ava samo u ravni pozitivnog – emocionalno rezonantni kolektivi podjednako su skloni poravnavanju i okupljaju se oko negativnih, doga\u0111aja, medijatiziranih \u017ertvovanja i mra\u010dne strane emocija. Kako ka\u017ee Harju (2016:74) “poziv za zajednicu je istovremeno i poziv za neslaganje”. To naj\u010de\u0161\u0107e nije poziv na dijalog, na zajedni\u010dko razmatranje argumentacije utemeljene na proverenim \u010dinjenicama i usagla\u0161avanje, to nije poziv na dogovor nego na “neslaganje”, na razila\u017eenje na osnovu razli\u010ditih emocija i predrasuda. <\/p>\n

Osim bavljenja teorijskim istra\u017eivanjima afektivne kulture i medijatiziranih emocija smatramo da bi akademska zajednica kreatorima afektivnih vesti koje generiraju afektivnu kulturu, i na ovaj na\u010din, trebala skrenuti pa\u017enju na to da polariziranje na emocijama zasnovanim mi\u0161ljenjima i stavovima u situacijama i kontekstu, u svijetu sve izra\u017eenijeg politi\u010dkog populizma, mo\u017ee dovesti do ogoljenog rasizma, nacionalizma, marginalizacije i terorizma – efekata potpuno suprotnih osnovnim principima Povelje o ljudskim pravima, principima rada javnih medijskih servisa i same novinarske profesije.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[18<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIzvor: https:\/\/www.jutarnji.hr\/vijesti\/hrvatska\/procijenjena-je-steta-nastala-u-potresu-na-baniji-upola-je-manja-od-one-u-zagrebu-15057450 <\/a> Pristupljeno 10.05.2022.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[19<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nAutori ovde ne tvrde da je jedini i isklju\u010divi razlog solidarne pomo\u0107i dr\u017eava regiona i Evrope ugor\u017eenima na Baniji efikasna afektivna meldijatizacija i emocionalno izve\u0161tavanje o doga\u0111aju, nego da je takvo izve\u0161tavanje rezultiralo konstruisanjem zajednice solidarnosti, a da je ona proizvela konkretne materijalne posledice.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[20<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIzvor: https:\/\/bs.wikipedia.org\/wiki\/Zemljotres_u_Petrinji_2020.#Me\u0111unarodni_odjek<\/a> Pristupljeno: 06.05.2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[21<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIzvor: https:\/\/www.telegraf.rs\/pop-i-kultura\/muzika\/3304148-tuzna-vest-o-smrti-djordja-balasevica-ujedinila-sfrj-za-nekoliko-minuta-preplavila-regionalne-medije<\/a> Pristupljeno: 06-05-2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[22<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIzvor: https:\/\/www.republika.rs\/zabava\/kultura\/260931\/vest-o-smrti-dorda-balasevica-obisla-svet-omiljena-licnost-na-etnicki-podeljenom-balkanu<\/a> Pristupljeno: 06.05.2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

Ahmed, S. (2004). “Affective economies”. Social Text<\/em>, 22<\/em>, 117-139 https:\/\/cr.middlebury.edu\/amlit_civ\/allen\/field_house\/2012 backup\/scholarship\/affect theory\/22.2ahmed.pdf Pristupljeno: 10. 12.2021.\u00a0\u00a0 <\/p>\n

Beckett, C., & Deuze, M. (2016). “On the Role of Emotion in the Future of Journalism”. Social Media + Society.<\/em> https:\/\/doi.org\/10.1177\/2056305116662395<\/p>\n

Bernard Rim\u00e9, Pierre Philippot, Stefano Boca & Batja Mesquita (1992) “Long-lasting Cognitive and Social Consequences of Emotion: Social Sharing and Rumination”<\/em>, European Review of Social Psychology<\/em>, 3:1, 225-258, DOI: 10.1080\/14792779243000078<\/p>\n

Chouliaraki, L. (2006). Spectatorship of suffering<\/em>. London, England: SAGE.<\/p>\n

Cohen, J., & Metzger, M. (1998). “Social affiliation and the achievement of ontological security through interpersonal and mass communication”. Critical Studies in Mass Communication<\/em>, 15<\/em>, 41-60.<\/p>\n

Collins, R. (1984). The role of emotion in social structure. In K. R. Scherer & P. Ekman (Eds.), Approaches to Emotion <\/em>(pp. 385- 396). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum.<\/p>\n

Collins, R. (2004). “Rituals of solidarity and security in the wake of terrorist attack”. Sociological Theory<\/em>, 22<\/em>, 54-87.<\/p>\n

Cottle S (2006) Mediatized Conflict: Understanding Media and Conflicts in the Contemporary World<\/em>. Maidenhead: Open University Press.<\/p>\n

Deacon, D., & Stanyer, J. (2014). “Mediatization: key concept or conceptual bandwagon?” Media, Culture & Society<\/em>, 36<\/em>(7), 1032\u20131044. https:\/\/doi.org\/10.1177\/0163443714542218<\/p>\n

D\u00f6veling, K., & Sommer, D. (2012). Talking recipients: An integrative model of Socio-Emotional Meta-Appraisal (SEMA) in conversations about media content. In H. Bilandzic & G. Patriarche (Eds.), The social use of media: Cultural and social scientific perspectives on audience research <\/em>(pp. 141-160). Bristol, UK: Intellect Books.<\/p>\n

D\u00f6veling, K., & Wasgien, K. (2015). Suffering in online interactions. In R. E. Anderson (Ed.), World suffering and quality of life <\/em>(pp. 317-329). New York, NY: Springer.<\/p>\n

D\u00f6veling, K., Harju, A. A., & Sommer, D. (2018). From Mediatized Emotion to Digital Affect Cultures: New Technologies and Global Flows of Emotion. Social Media + Society<\/em>. https:\/\/doi.org\/10.1177\/2056305117743141<\/p>\n

Eckert, P. (2006). Communities of practice. Encyclopedia of Language and Linguistics<\/em>, 2<\/em>, 683-685 http:\/\/scholar.googleusercontent.com\/scholar?q=cache:_IBZaN7Wq0MJ:scholar.google.com\/+Eckert,+P.+(2006)&hl=en&as_sdt=0,5 Pristupljeno:10.12.2021.<\/p>\n

Ekman, P. E., & Davidson, R. J. (1994). The nature of emotion: Fundamental questions<\/em>. Oxford University Press.<\/p>\n

Harju, A. (2015). “Socially shared mourning: Construction and consumption of collective memory”. New Review of Hypermedia and Multimedia<\/em>, 21<\/em>, 123-145. doi:\u00a0 10.1080\/13614568.2014.983562 <\/p>\n

Harju, A. (2016). Imagined community and affective alignment in Steve Jobs’ memorial tributes on YouTube. In S. Gardner & S. Alsop (Eds.), Systemic functional linguistics in the digital age <\/em>(pp. 62-80). Sheffield, UK: Equinox Publishing Ltd.<\/p>\n

Harju, A. (2017). On being online: Insights on contemporary articulations of the relational self <\/em>(PhD Dissertation). Aalto University, Helsinki, Finland. Retrieved from http:\/\/urn.fi\/ URN:ISBN:978-952-60-7434-4 Pristupljeno: 10.12.2021.<\/p>\n

Hepp A (2013) “The communicative figurations of mediatized worlds: mediatization research in times of the ‘mediation of everything’”. European Journal of Communication <\/em>28: 615\u2013629.<\/p>\n

Hjarvard, Stig (2008) „The Mediatization of Society. A Theory of the Media as Agents of Social and Cultural Change”, Nordicom Review<\/em>, Nordic Information Centre for Media and Communication Research, god. XXIX, br. 2, str. 105 \u2013 134.<\/p>\n

Hjarvard, Stig (2014) „Mediatization and cultural and social change: an institutionalperspective”, Lundby, Knut (ur.) Media- tization of communication<\/em>, De Gruyter, Berlin \u2013 Boston, str. 199 \u2013 227.<\/p>\n

Innis, Harold (1950\/1986). Empire and Communications<\/em>. Victoria-Toronto: Press Porcepic Limited.<\/p>\n

Jenkins, B. M. (2006). The new age of terrorism. In D. Kamien (Ed.), The McGraw-Hill homeland security handbook <\/em>(pp. 117-130). New York, NY: McGraw-Hill.<\/p>\n

Kenneth J. Gergen. (2009). “Relational Being: Beyond Self And Community”. Relational Being: Beyond Self And Community. https:\/\/works.swarthmore.edu\/fac-psychology\/213 Pristupljeno: 12.12.2021<\/p>\n

Lazarus, R. S. (1991). Cognition and motivation in emotion. American Psychologist, 46<\/em>(4), 352\u2013367. https:\/\/doi.org\/10.1037\/0003-066X.46.4.352<\/p>\n

Lindgren, S. (2015). Collective coping through networked narra- tives: YouTube responses to the Virginia tech shooting. In G. W. Muschert & J. Sumiala (Eds.), Studies in Media and Communications: School shootings: Mediatized violence in a global age <\/em>(Vol. 7, 2nd ed., pp. 279-298). Bingley, UK: Emerald.<\/p>\n

Makluan, Mar\u0161al (1971). Poznavanje op\u0161tila \u010dovekovih produ\u017eetaka<\/em>. Beograd: Prosveta.<\/p>\n

Mazzoleni G and Schulz W (1999) Mediatization of politics: a challenge for democracy? Political Communication <\/em>16(3): 247\u2013261.<\/p>\n

McCarthy, E. D. (1994). The social construction of emotions: New directions from culture theory. In W. M. Wentworth & J. Ryan (Eds.), Social perspectives on emotion, Vol. 2 <\/em>(pp. 267-279). Bingley, UK: Emerald. https:\/\/fordham.bepress.com\/soc_facultypubs\/4 Pristupljeno: 14.12.2021.<\/p>\n

Miguel, C. (2016). Visual intimacy on social media: From selfies to the co-construction of intimacies through shared pictures. Social Media + Society<\/em>, 2<\/em>(2), 1-10. doi: 10.1177\/2056305116641705 <\/p>\n

Ragin C (2000) Fuzzy Set Social Science<\/em>. Chicago: University of Chicago Press<\/p>\n

Rim\u00e9, B., Philippot, P., Boca, S., & Mesquita, B. (1992). Long- lasting cognitive and social consequences of emotion: Social sharing and rumination. In W. Stroebe & M. Hewstone (Eds.), European review of social psychology, Vol. 3 <\/em>(pp. 225-258). Chichester, UK: John Wiley & Sons.<\/p>\n

Scheer, M. (2012). Are emotions a kind of practice (and is that what makes them have a history)? A Bourdieuian approach to under- standing emotion. History and Theory<\/em>, 51<\/em>, 193-220 . https:\/\/www.academia.edu\/14483859\/Are_Emotions_a_Kind_of_Practice_and_Is_That_What_Makes_Them_Have_a_History_A_Bourdieuan_Approach_to_Understanding_Emotion?from=cover_page Pristupljeno: 15.12.2021.<\/p>\n

Scherer, K. R. (2005). „What are emotions? And how can they be measured?”. Social Science Information<\/em>. 44 (4): 693\u2014727. doi: 10.1177\/0539018405058216<\/p>\n

Sumiala, J. (2013). Media and ritual: Death, community and every- day life<\/em>. London, England: Routledge.<\/p>\n

Wetherell M. (2015), Trends in the Turn to Affect: A Social Psychological Critique. Body & Society<\/em>.21(2):139-166. doi: 10.1177\/1357034X14539020<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Izvori s interneta:<\/strong><\/p>\n

Izvor: https:\/\/www.jutarnji.hr\/vijesti\/hrvatska\/procijenjena-je-steta-nastala-u-potresu-na-baniji-upola-je-manja-od-one-u-zagrebu-15057450<\/a> Pristupljeno 10.05.2022.<\/p>\n

Izvor: https:\/\/bs.wikipedia.org\/wiki\/Zemljotres_u_Petrinji_2020.#Me\u0111unarodni_odjek<\/a> Pristupljeno: 06.05.2022. <\/p>\n

Izvor: https:\/\/www.telegraf.rs\/pop-i-kultura\/muzika\/3304148-tuzna-vest-o-smrti-djordja-balasevica-ujedinila-sfrj-za-nekoliko-minuta-preplavila-regionalne-medije<\/a> Pristupljeno: 06-05-2022.<\/p>\n

Izvor: https:\/\/www.republika.rs\/zabava\/kultura\/260931\/vest-o-smrti-dorda-balasevica-obisla-svet-omiljena-licnost-na-etnicki-podeljenom-balkanu<\/a> Pristupljeno: 06.05.2022.<\/p>\n

Izvor: http:\/\/www.bgcentar.org.rs\/bgcentar\/wp-content\/uploads\/2013\/02\/Univerzalna-deklaracija-o-ljudskim-pravima-1948.pdf<\/a> Pristupljeno: 12.05.2022.<\/p>\n

 <\/p>\n

Affective Culture as a Consequence of the Mediatization of Emotions<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Technological innovations and digitization of the media ecosystem, mobility, accessibility, intimacy and individualization of content influenced the change in the model of media reporting and communication culture. In this paper, we consider the practice of mediatization of emotions through affective news as generators of the construction of affective culture, we point out the mode of action of mediatized affective culture and its most important characteristics – discourse, alignment and belonging. Acting according to the logic of the media instead of their own, mediatized emotions and public affects increasingly become the topic and essence of news and journalistic stories, so instead of verified facts, they are offered to the public as a reliable basis for making rational decisions for future action. In the paper, we show how emotions are perceived as artifacts in a mediatized affective culture, how they are shared through affective news and how, based on them, the audience of the media system negotiates and shapes discourses, generates feelings of alignment and belonging, and shapes communities based on common emotions. We also point out that affective discursive alignment does not only occur in the area of \u200b\u200bpositive but also negative emotions, and that polarization based on affective news and the communities formed on it does not always contribute to a better understanding of the world and its problems.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> mediatization, affective culture, affective news, emotions, media.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  11(21)#16 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.11.21.3<\/a>
\nUDK 070:006.85
\nPrethodno priop\u0107enje
\nPreliminary communication
\nPrimljeno: 29.3.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Ljiljana Lj. Bulatovi\u0107 i Goran Bulatovi\u0107<\/span><\/p>\n

Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd, Srbija
\nljiljana.bulatovic@fmk.edu.rs
\ngoran.bulatovic@fmk.edu.rs<\/p>\n

Mapiranje izazova novinarske profesije u
\nsuvremenom medijskom ekosistemu<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (474 KB), Hrvatski, Str. 3469 – 3485
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Pod utjecajem suvremenih tehnologija i posebno dru\u0161tvenih mre\u017ea, profesionalno novinarstvo na\u0161lo se u raskoraku izme\u0111u normi, standarda i izvornih zahtjeva profesije s jedne strane, zahtjeva poslodavaca, vlasnika medijskih kompanija i industrije s druge strane i s tre\u0107e o\u010dekivanja atomiziranih javnosti rukovo\u0111enih razli\u010ditim patikularnim interesima, sklonostima i predrasudama. U radu ukazujemo na izazove profesionalnog novinarstva koji su uticali na gubljenje povjerenja izme\u0111u informativnih medija, novinara i publike, \u0161to je utjecalo na promjenu profesionalnog identiteta novinara i umesto nezavisnih, kriti\u010dkih i objektivnih istra\u017eiva\u010da i snabdjeva\u010da informacijama odgovornog demokratskog i kriti\u010dkog javnog mnjenja, oni su svedeni na \u201ezaposlene u medijskim kompanijama\u201c. Jedna od posljedica novinarskog odustajanja od normi profesionalnog identiteta i fokusiranosti na javni interes je poplava la\u017enih vesti koje medijski ekosistem \u010dine jo\u0161 kaoti\u010dnijim, a povr\u0161nu i medijski neobrazovanu publiku sklonu jednostavnim rje\u0161enjima i predrasudama, lakom za manipulaciju. U tako oblikovnom medijskom ekosistemu, u kojem novinari nemaju obavezu da provjeravaju informacije prije objavljivanja nego se to radije prebacuje na korisnike, manipulacija nema za cilj samo ekonomsku dobit medijskih kompanija nego i ideolo\u0161ku i politi\u010dku indoktrinaciju, \u0161irenje govora mr\u017enje, straha i nepoverenja i kona\u010dno stvaranje uvjeta za nedemokratske oblike vladavine. U radu tvrdimo da dokumenti u kojima se utvr\u0111uju mjere za oja\u010davanje povjerenja izme\u0111u novinara i publike ne\u0107e imati efekta ukoliko sami novinari ne reafirmiraju svoj profesionalni identitet i ne steknu podr\u0161ku publike da za\u0161tite svoje profesionalne strandarde od uticaja tr\u017ei\u0161ta i profita.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> novinari, la\u017ene vijesti, medijski ekosistem, profesionalni standardi.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Uvod<\/strong><\/p>\n

Tehnolo\u0161ke inovacije imaju dugu povijest izazivanja mje\u0161avine utopijske euforije i distopijskih strahova. Jo\u0161 je Sokrat bio duboko uznemiren \u0161tetnim posljedicama pisanja (Platon, oko. 370 B.C.E\/1997, str. 551\u2013552).<\/a>[23<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Poreme\u0107aji u javnoj sferi nastali pod utjecajem suvremenih informacionih tehnologija euforiju su u velikoj mjeri zamijenili strahom. Proizvo\u0111a\u010di la\u017enih vesti, osna\u017eeni mogu\u0107nostima koje pru\u017ea suvremena tehnologija javni interes su podredili vlastitim interesima, usmjereni su na eksploataciju ranjivosti auditorija, produbljuju podjele u dru\u0161tvu, podrivaju demokratske procese. Profesionalno novinarstvo na\u0161lo se u raskoraku izme\u0111u normi, zahtijeva profesije i o\u010dekivanja javnosti s jedne strane, te normi i zahtijeva medijske industrije i poslodavaca s druge. Odavno uspostavljeni profesionalni standardi i eti\u010dke norme, posve\u0107enost javnom interesu i \u010dinjenicama, logika digitalnog kapitalizma i ekonomija pa\u017enje obesmi\u0161ljavaju do mjere da se sve \u010de\u0161\u0107e postavlja pitanje funkcije suvremenog profesionalnog novinarstva. \u0160ta se de\u0161ava s novinarstvom u vrijeme suvremenih tehnolo\u0161kih inovacija, dostupnosti ogromnog broja izvora i umre\u017eenih pristrasnih strana koje se bave dezinformiranjem ili im samo odgovara \u0161irenje la\u017enih vesti ili zamagljivanje istine? „Glavni egzistencijalni oblik kazivanja istine je samo\u0107a filozofa, usamljenost znanstvenika i umjetnika, nepristrasnost histori\u010dara i suca i nezavisnost pronalaza\u010da \u010dinjenice, svjedoka i izvje\u0161ta\u010da”. (Arendt, 1994: 61) Usamljenost i prepu\u0161tenost samom sebi profesionalnog novinarstva nikada nije bila vidljivija. Nezavisnosti nikada nije bilo manje, pa umjesto profesionalnog novinarstva suvereno vladaju tehnolo\u0161ke inovacije i algoritmi, a sve domene politi\u010dkog, kulturnog i dru\u0161tvenog \u017eivota podre\u0111ene su interesima profita, tabloidizaciji, populizmu, relativizaciji \u010dinjenica, glorifikaciji i nametanju mi\u0161ljenja; osna\u017euju se svi stereotipi, podilazi se predrasudama i revitaliziraju se stari te grade novi mitovi, svjesno se informacijama cilja na afektivni dio li\u010dnosti korisnika medija, a racionalni se zapostavlja. La\u017ena vest je postala dio svakodnevice. <\/p>\n

\u0160to se to\u010dno doga\u0111a sa novinarskom profesijom? \u0160to je tehnologija donijela, a \u0161to oduzela novinarskoj profesiji? \u0160to \u0107e raditi novinari ako \u0107e gra\u0111anima prepustiti traganje i samostalno istra\u017eivanje izvora i vjerodostojnostti \u010dinjenica, kako bi rasvijetlili je li vijest la\u017ena ili je samo nehotice pogre\u0161na, lo\u0161e upakirana ili je mo\u017eda namjerna neslana \u0161ala, ciljana obmana i podmeta\u010dina? \u0160to je to \u0161to je klju\u010dno upori\u0161te novinarskog posla? – pitanja su koja postavlja javnost, postavljaju ih i studenti novinarstva svojim nastavnicima i evidentno, ti\u010du se identiteta same profesije. Odgovori na ta pitanja, zasnovani na tradicionalnim osnovama – odnjegujte i sa\u010duvajte profesionalca u sebi, uz dodatak, za\u0161to ne re\u0107i – starovremene plejade novinarskih postulata kojima se dana, prakti\u010dno rugaju ne samo tabloidni mediji nego i razni “profesionalci” povezani s medijima vi\u0161e kao prodava\u010di roba i usluga, uvjerava\u010di i menad\u017eeri javnog mnijenja, nekako ostaju izvan fokusa svih kojih se neposredno ti\u010du: novinara i auditorija, a i samih poslodavaca u medijskom sistemu. <\/p>\n

Pritisak brzih ekonomskih i tehnolo\u0161kih promjena, sna\u017ean populizam, protesti zbog dru\u0161tvene nepravde i nejednakosti, pad povjerenja u institucije, rast teorija zavjere obilje\u017eja su suvremenog dru\u0161tvenog stanja, a u isto vreme i pokazatelji novog seta okolnosti za novinare, navodi Reuters institut o trendovima za 2021. godinu<\/a>[24<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. U istom izvje\u0161taju se nagla\u0161ava i da zabrinutost zbog dezinformacija i la\u017enih vijesti postaje izgovor za nova ograni\u010davanja slobode govora s jedne strane, a s druge postaje razlog za usmjeravanje publike na edukaciju iz oblasti koje su do skoro bile rezervirane isklju\u010divo za novinare. U trendovima za 2022. godinu Institut predvi\u0111a povratak profesionalnog novinarstva i njegovu konsolidaciju: “2022. \u0107e biti godina pa\u017eljive konsolidacije za industriju vesti koja je poreme\u0107ena i naelektrizirana dugotrajnom krizom oko virusa COVID-19. I novinari i publika su ‘sagorjeli’ od nemilosrdnog intenziteta novinske agende, sve vi\u0161e polarizirane debate o politici, identitetu i kulturi. Ovo bi mogla biti godina kada \u0107e novinarstvo uzeti dah, fokusirati se na osnove i vratiti se ja\u010de. Klju\u010dni izazov za medije ove godine je da im se ponovo obrate oni koji su se okrenuli od vijesti \u2013 kao i da izgrade dublje odnose s redovnijim potro\u0161a\u010dima vesti. Smjena generacija \u0107e tako\u0111er biti klju\u010dna tema, \u0161to \u0107e dovesti do vi\u0161e unutra\u0161njeg preispitivanja u redakcijama o raznolikosti i inkluziji, o novim agendama kao \u0161to su klimatske promjene i mentalno zdravlje, i o tome kako bi se novinari trebali pona\u0161ati u dru\u0161tvenim medijima.”<\/a>[25<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Ekspanzija la\u017enih vijesti i posljedi\u010dno razvoj brojnih alata za njihovo prepoznavanje, doveli su do svojevrsnog profesionalnog razdu\u017eivanja novinara od provjeravanja \u010dinjenica s jedne strane, i s druge – do svojevrsnog obavezivanja publike da obavlja taj dio posla. Situacija kada kompanije koje posluju globalno poput Facebooka ili Googlea, postaju toliko mo\u0107ne i utjecajne da mogu same sebe regulirati bez ikakve vanjske kontrole upu\u0107uje na pitanje rade li to zaista u korist gra\u0111ana? De\u0161ava li se to pred javno\u0161\u0107u u opisanim okolnostima potpuno nov proces kojim se profesionalna odgovornost s medija i novinara prebacuje na publiku? Kakve to posljedice mo\u017ee imati na demokratske procese i budu\u0107nost novinarstva? Radi li se tu o procesu sna\u017eenja, \u0161irenja i utjecaja medijske pismenosti i odgovornosti publike, ili je na djelu odricanje od strogih profesionalnih odgovornosti kao nov na\u010din stjecanja profita i utjecaja? <\/p>\n

 <\/p>\n

La\u017ene vijesti i informacijska preoptere\u0107enost<\/strong><\/p>\n

Vijest je la\u017ena „kada se namjerno napi\u0161e da bi se \u0161irile dezinformacije i neistine” (\u010cejko, 2019:98).<\/p>\n

Namjerno plasirane dezinformacije ili teorije zavjere koje se \u0161ire preko tradicionalnih ili online medija nisu od ju\u010der i nisu nepoznate u medijima. Pojavom virusa Covid 19 s jedne strane, i rastu\u0107eg utjecaja novih medija i dru\u0161tvenih mre\u017ea sa druge, zabrinutost zbog la\u017enih vijesti se pove\u0107ala. Javnost je suo\u010dena s vrlo \u0161iroko rasprostranjenim dezinformacijama koje gladno guta i odu\u0161evljeno dijeli, i koje su svojevrsni, novi i sna\u017eni izvor utjecaja i polarizacije te iste javnosti. Pri tom javnost dijeli i odgovornost za polarizaciju koju produbljuju la\u017ene vesti dijele\u0107i ih nekriti\u010dki i bez provjere \u2013 \u010dime osna\u017euje industriju koja takve vijesti forsira. “Medijske manipulacije ne umno\u017eavaju samo manipulatori sami po sebi, oni koji iniciraju i kreiraju (s konkretnim ciljevima) neke (djelomi\u010dno) la\u017ene medijske tekstove, nego i obi\u010dna publika koja ove medijske poruke nekriti\u010dki do\u017eivljava kao istinite. Ovo je prirodna posljedica postoje\u0107e mogu\u0107nosti masovnih medija („\u017euta \u0161tampa“, \u017euti“ TV programi, internet sajtovi), kad se jednom kreirane la\u017ene informacije repliciraju bez ikakvih kriti\u010dkih komentara i analiza. \u0160irenje la\u017enih medijskih informacija li\u010di na virusnu epidemiju, kad u brojnim slu\u010dajevima filteri i prakse verifikacije informacija izostaju” (Levitskaya, Fedorov, 2021:323).<\/p>\n

O tome kakvog su karaktera vijesti i o primjeni samog pojma la\u017ene vesti uvelike odlu\u010duju namjere, potrebe i kontekst (Kuli\u0107, 2019:184) \u0161to dodatno uslo\u017enjava analizu tog fenomena. Prema jednom istra\u017eivanju, la\u017ene vijesti se dijele sedamdeset posto vi\u0161e od bilo kojih drugih, \u0161to zbog svog karaktera \u0161to zbog samog na\u010dina kako su upakirane (Vosoughi, Roy, Aral 2018:1149). <\/p>\n

Razli\u010dit je spektar medijskih formata u koji su upakirane la\u017ene vesti, pa su i podjele brojne. Raspon je \u0161irok i kre\u0107e se od parodi\u010dnih i satiri\u010dnih mimova (koji mo\u017eda i nemaju namjeru izazivanja \u0161tete, ali imaju potencijal prijevare), preko dijeljenja sadr\u017eaja s potpuno la\u017enom kontekstualizacijom, tabloidnih naslova i monta\u017ea koje nemaju dodira s tekstom koji prate, sadr\u017eaja usmjerenih na prijevaru naj\u010de\u0161\u0107e la\u017eiranim izvorom, neto\u010dnom i nepotpunom upotrebom informacija, manipuliranih sadr\u017eaja na najrazli\u010ditije na\u010dine poput teorija zavjere i na kraju potpuno la\u017enih sadr\u017eaja (Wardle, 2017). Grupa autora (Tandoc, Wei Lim i Ling, 2018:141) nakon deceniju i pol duge analize vi\u0161e od trideset znanstvenih tekstova zaklju\u010duje da se la\u017ene vesti koriste u medijima kroz: satiru, parodiju, isfabricirane vesti, manipulaciju fotografijom, kroz reklamno-propagandni i promo sadr\u017eaj. Nenamjerne gre\u0161ke, teorije zavere, glasine, satira, la\u017ene izjave i pristrasni izve\u0161taji, na\u010dini su na koje su mediji forsirali la\u017ene vesti u toliko analiziranim izborima u SAD 2016. godine (Allcott, Gentzkow, 2017:214). Da \u0107e la\u017ene vesti biti sve ozbiljniji faktor u politi\u010dkim igrama \u0161irom sveta, sugeriraju sve predikcije Reutersovog instituta za novinarstvo iz godine u godinu. Najnoviji primjer \u0161iroko upotrijebljenih la\u017enih vesti u propagandne svrhe je rat u Ukrajini. Svega nekoliko meseci prije agresije na Ukrajinu plasirana je prva la\u017ena vest o napadu, na jednom blogu koji je tvrdio da je vijest da \u0107e Rusija napasti Ukrajinu zapravo la\u017ena vest<\/a>[26<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Od tada je javnost svakodnevno iz minute u minutu izlo\u017eena la\u017enim snimcima, la\u017enim vestima, montiranim fotografijama, izmi\u0161ljenim podacima, duhovitim i manje duhovitim mimovima itd., koje konzumira i deli, a dru\u0161tvene mre\u017ee i mediji prvo ih gromoglasno objavljuju, pa naknadno razotkrivaju kao la\u017ene.<\/a>[27<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Paradoksalno je, iako i dalje zapravo ne postoji jasna definicija pojma la\u017ene vijesti, da ne postoji univerzalno na\u010delo koje bi vodilo ka cjelovitom razumevanju tog pojma, te u skladu sa tim, ne postoji niti jedinstvena strategija koja bi mogla pomo\u0107i da se tome stane na put. Ne postoji ni formalno pravna, niti znanstvena suglasnost oko toga kako se boriti protiv la\u017enih vesti (ako ih ve\u0107 ne mo\u017eemo prevenirati i sprije\u010diti), odnosno dezinformacija – kako to definraju europska tijela koja se bave ovom temom<\/a>[28<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Prema jednoj od definicija koju daje Europska komisija, dezinformacija je \u00abdokazano la\u017ena ili obmanjuju\u0107a informacija koja je smi\u0161ljena, objavljena, distribuirana sa ciljem sticanja odre\u0111ene ekonomske koristi ili namerne prevare javnosti, te koja \u0161kodi javnom interesu\u00bb<\/a>[29<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Ova definicija isklju\u010duje satiru, parodiju ili eventualnu nenamernu gre\u0161ku kao dio korpusa la\u017enih vesti.<\/p>\n

Zajedni\u010dka deklaracija o slobodi izra\u017eavanja i „la\u017enim vijestima“, dezinformacijama i propagandi<\/em><\/a>[30<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> koju su donijeli specijalni izvestitelj Ujedinjenih nacija (UN) za slobodu mi\u0161ljenja i izra\u017eavanja, predstavnik Organizacije za europsku sigurnosti saradnju (OEBS) za slobodu medija, Specijalni izvestitelj Organizacije ameri\u010dkih dr\u017eava (OAS) za slobodu izra\u017eavanja i specijalni izvjestitelj Afri\u010dke komisije za ljudska i narodna prava (ACHPR) za slobodu izra\u017eavanja i pristup informacijama, globalna je namjera da se s najvi\u0161eg mjesta krene u borbu protiv la\u017enih vesti, tako \u0161to se u Standardima o dezinformacijama i propagandi sugerira \u00abdr\u017eavnim akterima da se suzdr\u017ee od promocije, sponzorstava i preno\u0161enja izjava koje imaju u sebi naznake dezinformacija ili propagande, po\u0161to zabrane \u0161irenja informacija zasnovanih na nejasnim i dvosmislenim idejama, uklju\u010duju\u0107i ‘la\u017ene vesti’ ili ‘neobjektivne informacije’, nisu u skladu sa me\u0111unarodnim standardima slobode izra\u017eavanja\u00bb<\/a>[31<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. U sklopu preporuka, u deklaraciji je akcentirana i \u00abuznemirenost slu\u010dajevima u kojima dr\u017eavni organi omalova\u017eavaju, zastra\u0161uju i prijete medijima, uklju\u010duju\u0107i i stavove da su mediji ‘opozicioni’ ili da ‘la\u017eu’ i da imaju skrivenu politi\u010dku agendu \u0161to pove\u0107ava rizik od pretnji i nasilja nad novinarima, podriva povjerenje javnosti u novinarstvo kao javnog \u010duvara, i mo\u017ee dovesti u zabludu javnost brisanjem granica izme\u0111u dezinformacija i medijskih proizvoda koji sadr\u017ee \u010dinjenice koje se mogu nezavisno provjeriti\u00bb<\/a>[32<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

U akademskoj literaturi su naj\u010de\u0161\u0107e prihva\u0107ena tri prevladavaju\u0107a elementa koja karakteriziraju la\u017ene vesti. Prije svega se smatra da je la\u017ena svaka vijest koja nije zasnovana na provjerenim \u010dinjenicama, a zatim i svaka vijest u kojoj su \u010dinjenice djelomi\u010dno ili u potpunosti izostavljene (Egelhofer, Aaldering, Eberl, Galyga, Lecheler, 2020). Ukoliko je vijest kreirana s jasnom namjerom obmane javnosti u cilju ostvarivanja odre\u0111enog interesa (politi\u010dkog, ekonomskog i sl.) ona je tako\u0111er la\u017ena (Freelon, Wells, 2020), kao i kada je la\u017ena vijest sa\u010dinjena tako da prividno po\u0161tuje standardni format (kao \u0161to je pravilo 5W), a u o\u010diglednoj namjeri da javnost dovede u zabludu da iza nje stoji neki novinarski autoritet (Egelhofer, Aaldering, Eberl, Galyga, Lecheler, 2020).<\/p>\n

U analizi britanskih i ameri\u010dkih medija kroz diskurse u kojima se la\u017ene vesti koriste Farkas i Schou (Farkas, Schou, 2018) tvrde da su la\u017ene vijesti plutaju\u0107i ozna\u010ditelji koji osiguravaju najbr\u017ei na\u010din mobiliziranja pa\u017enje, ostvarivanja prihoda ili diskreditiranja politi\u010dkog protivnika.<\/p>\n

Na tragu ove tvrdnje je i izvje\u0161taj Savjeta Europe o medijskom okru\u017eenju na Balkanu, u kojem se isti\u010de da se ova regija masivno suo\u010dava s „la\u017enim vijestima, govorom mr\u017enje i zamkama za klikove<\/em> \u010dija je posljedica veliki pad povjerenja stanovni\u0161tva u medije“<\/a>[33<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Pri tom se dodaje da su: \u00ab\u2026 mediji iz Srbije jedan od najve\u0107ih izvoznika la\u017enih vesti u susjedne dr\u017eave, \u0161to pokazuju podaci specijaliziranih portala koji prate ovaj negativni fenomen u dr\u017eavama Zapadnog Balkana. Istovremeno, Srbija je, prema jednom istra\u017eivanju o uticaju la\u017enih vesti, tre\u0107a zemlja u Evropi – odmah iza Rumunjske i \u010ce\u0161ke. Iako se ovi podaci Monitora evropskih komunikacija (European Communication Monitor) odnose na 2018. godinu, urednik portala Fakenews traga\u010d, Stefan Janji\u0107 isti\u010de da se situacija nije promijenila\u00bb<\/a>[34<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Zemlje Zapadnog Balkana imaju mali potencijal da se odupru negativnim efektima la\u017enih vijesti i dezinformacija, \u0161to je uglavnom posljedica stanja u slobodi medija i obrazovanja, navodi se u izvje\u0161taju Instituta za otvoreno dru\u0161tvo u Sofiji. Na posljednjem mjestu Indeksa medijske pismenosti u regiji, koji je objavio taj Institut nalazi se Sjeverna Makedonija, zatim slijede Bosna i Hercegovina, Albanija i Crna Gora. Srbija je na 29. mjestu od 35 europskih zemalja obuhva\u0107enih istra\u017eivanjem (Lessenski, 2021). Centar za demokratsku tranziciju iz Podgorice<\/a>[35<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> potvr\u0111uje prisustvo la\u017enih vijesti: “Na osnovu analize blizu 500 \u010dlanaka iz 200 regionalnih medija i zaklju\u010duje da su skoro svi regionalni internet mediji objavili bar po jednu la\u017enu vest u posljednjih \u0161est mjeseci”.<\/a>[36<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U regiji se izdvajaju \u010detiri organizacije za provjeravanje \u010dinjenica, u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji: Raskrinkavanje.ba, Raskrinkavanje.me, Metamorphosis Foundation, Istinomer. Ove \u010detiri organizacije su poja\u010dale svoja istra\u017eivanja i suradnju u okviru priliva la\u017enih vesti tokom pandemije koronavirusa. Dio su Facebook programa za provjeru \u010dinjenica i borbu protiv dezinformacija koji broji 70 akreditiranih organizacija za provjeravanje \u010dinjenica iz cijelog svijeta. Facebook \u010dlanke koji se ozna\u010davaju kao la\u017eni prebacuje na dno liste aktualnosti. Procjena je da \u0107e se ovom tehnikom budu\u0107i pregledi la\u017enih vesti u prosjeku smanjiti za preko 80%.<\/a>[37<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Uprkos ovakvoj slici, u Srbiji (i u regiji) kasni se sa bilo kakvom zakonskom regulativom koja se izri\u010dito odnosi na la\u017ene vesti. U Srbiji su na snazi tradicionalni i zastarjeli zakonski propisi koji se nigdje ne bave la\u017enim vijestima, odnosno koji preporu\u010duju i obavezuju medije da izve\u0161tavaju istinito i u interesu javnosti.<\/a>[38<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>\u00a0 Isto je i sa samoregulatornim dokumentima, pa se la\u017enim vestima izri\u010dito ne bavi niti Kodeks novinara Srbije,koji se zadr\u017eava na navodu da je obaveza svakog novinara: \u00abTa\u010dno, objektivno, potpuno i blagovremeno izve\u0161tavanje o doga\u0111ajima od interesa za javnost, uz po\u0161tovanje prava javnosti da sazna istinu i uz primenu osnovnih standarda novinarske profesije\u00bb.<\/a>[39<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Za to vreme akademska javnost nastoji odgovoriti na izazov la\u017enih vijesti i dezinformacija diskutiraju\u0107i \u0161iroki dijapazon pitanja: pojave i utjecaja la\u017enih vijesti (Kuli\u0107, 2019), la\u017enih vesti i izazova u praksi (Sur\u010dulija Milojevi\u0107, Kuli\u0107, 2020), la\u017enih vesti i polariziranog okru\u017eenja (Kuli\u0107, 2021), politike, demokracije i la\u017enih vesti (Orlovi\u0107, 2021), povjerenja gra\u0111ana u medije i la\u017ene vesti (Petrovi\u0107, Be\u0161i\u0107, 2021), utjecaja novih IT i la\u017eni vesti (Simi\u0107, 2021), medija o la\u017enim vijestima (Markov, 2021). <\/p>\n

Posebno privla\u010di pa\u017enju i nedavno objavljena studija Kada ka\u017ee\u0161 „la\u017ena vest” na \u0161ta ta\u010dno misli\u0161?,<\/em> koja na uzorku od 300 tekstova objavljenih u medijima u Srbiji u periodu 2016 -2021. prvi put sistematski opisuje karakteristike medijskog diskursa o la\u017enim vestima u Srbiji. Identificiraju\u0107i tri teme klju\u010dne za razumijevanje medijskog diskursa o la\u017enim vijestima u Srbiji: problematizacije, politizacije i normalizacije diskursa o la\u017enim vijestima, autor navodi: “U analiziranim tekstovima la\u017ene vesti su naj\u010de\u0161\u0107e tretirane eksplicitno ili implicitno kao dru\u0161tveni problem koji predstavlja opasnost za publiku. O problemu la\u017enih vesti se govori u izvje\u0161tajima o konkretnim opovrgnutim la\u017enim vijestima ili u analiti\u010dkim tekstovima o fenomenu la\u017enih vesti. Bez obzira na pristup, u tekstovima u kojima se problematizira fenomen la\u017enih vesti prisutni su\u00a0 je jedan ili vi\u0161e elemenata kao \u0161to su definisanje problema, tra\u017eenje uzroka, razmatranje posledica i\/ili predlaganje mera u borbi protiv la\u017enih vesti.” (Markov, 2021:32) Autor u zaklju\u010dku sugerira: “Najpesimisti\u010dniji zaklju\u010dak ove analize je da, i pored povremenih diskusija o mogu\u0107im re\u0161enjima, svaka opisana strategija sugeri\u0161e publici da su la\u017ene vesti neizbe\u017ene. Tabloidi inzistiraju na tome da su la\u017ene vesti svuda oko nas i da je svatko njihov potencijalni proizvo\u0111a\u010d ili prenositelj. Kriti\u010dki mediji nagovje\u0161tavaju da su politi\u010dka mo\u0107 i pritisak toliko sna\u017eni da profesionalne metode verifikacije nemaju zna\u010dajan efekt. Rts.rs (javni servis) navodi da financijski poticaji digitalnog okru\u017eenja obesmi\u0161ljavaju profesionalne metode verifikacije.” (Markov, 2021:47)<\/p>\n

Nezaustavljivo \u0161irenje dezinformacija prvo na mre\u017ei a potom i u tradicionalnim medijima, izme\u0111u ostalog i sa stanovi\u0161ta psihologije, predstavlja koliko prakti\u010dan izazov, toliko i znanstvenu zagonetku (Penycok, Rand, 2021:388). Psiholozi tragaju za odgovorom na pitanje – \u0160to je to \u0161to korisnika onemogu\u0107ava da napravi razliku izme\u0111u to\u010dnog i neto\u010dnog sadr\u017eaja u medijima? Dio odgovora, pa i razloga svakako le\u017ei u hiperprodukciji medijskog sadr\u017eaja prepunog mi\u0161ljenja i analiza, ve\u0107inski negativno obojenog – \u0161to za posljedicu ima stanje informacijske prezasi\u0107enosti (informacijski overloud)<\/em> koja otupljuje korisni\u010dka \u010dula. Moderne informacione tehnologije su primarni pokreta\u010di preoptere\u0107enja informacijama na sva tri nivoa: u proizvedenoj koli\u010dini informacija, lako\u0107i njihovog \u0161irenja i \u0161irini dosegnute publike. <\/p>\n

Informacijska preoptere\u0107enost kao fraza pripisuje se ameri\u010dkom sociologu Bertramu Grossu, koji je njome ozna\u010dio stanja kada informacije koje ulaze u bilo koji sistem prevazilaze mogu\u0107nosti obrade informacija tog sistema<\/a>[40<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> (Gross, 1964). U suvremeni diskurs temu informacijske preoptere\u0107enosti uvodi Toffler sedamdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a (Toffler, 1970). Pokret za medijsku pismenost nanovo je aktualizira krajem dvadesetog i po\u010detkom dvadeset prvog stolje\u0107a., da bi dru\u0161tvene mre\u017ee i la\u017ene vesti ovoj temi danas dodale na zna\u010denju i ponovo je kontekstualizirale, a pokret za medijsku pismenost ozna\u010dio kao jednu od najva\u017enijih tema dana\u0161njice. U osnovi, definicija i uo\u010deni efekti preoptere\u0107enja informacijama nisu se zna\u010dajno promijenili tokom vremena, ali su se dolaskom novih tehnologija umno\u017eili njihovi potencijalni uzroci. Istra\u017eivanja iz oblasti psihologije tako izme\u0111u ostalog pokazuju i to da su na poluinformacije i dezinformacije neke korisni\u010dke kategorije posebno osjetljive, poput ljudi u kasnim godinama i ljudi sa odre\u0111enim kognitivnim atributima (Kozyreva, Lewandowsky, Hertwig, 2020:50).<\/p>\n

Istra\u017eiva\u010dki centar Pew<\/a>[41<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> objavio je studiju pod nazivom „Budu\u0107nost blagostanja u svijetu zasi\u0107enom tehnologijom“, u kojoj se diskutira tzv. digitalno nepovjerenje kao posljedica informacijske preoptere\u0107enosti i kao uzrok poreme\u0107aja pona\u0161anja u digitalnom prostoru. Digitalno nepovjerenje je posljedica nepovjerenja u sebe i svoje kvalitete pod pritiskom razli\u010ditih pona\u0161anja u digitalnom svijetu, ono dijeli korisnike, stvara negativne emocije kod korisnika, udaljava dru\u0161tvene grupe, poti\u010de negativne emocije, poti\u010de i cyber<\/em> nasilje. Posebno je uo\u010deno da digitalno nepovjerenje reducira svaku osobnu inicijativu i na taj na\u010din gura korisnika da se pod pritiskom informacijske preoptere\u0107enosti prepusti negativnim emocijama (Fan, Huang, Qalati, Shah, Ostic, Pu, 2021). <\/p>\n

Identificiraju\u0107i dvije sistematske razlike izme\u0111u online<\/em> i offline<\/em> okru\u017eenja (prva se odnosi na strukturu i funkcionalnost, a druga na razlike u percepciji i pona\u0161anju), psiholozi su zaklju\u010dili da su dva osnovna korisni\u010dka atributa koja pogoduju \u0161irenju la\u017enih vijesti: ekonomija pa\u017enje i izra\u017eena osobna predispozicija za orijentaciju ka negativnom (Kozyreva, Lewandowsky, Hertwig, 2020:20). Oba stvaraju savr\u0161ene uvjete za \u0161irenje dezinformacija, pa su se naspram ljudi sa sna\u017enom predispozicijom za orijentaciju ka negativnim vestima (a ve\u0107ina „la\u017enih vesti“ i ima tendenciju da izazove negativne emocije kao \u0161to su strah, bijes i ljutnja) na\u0161li algoritmi koji promoviraju atraktivan, zanimljiv i rado prihvatljiv sadr\u017eaj. (Kozyreva, Lewandowsky, Hertwig, 2020:24)\u00a0 “Preoptere\u0107enje informacijama spaja vanjsku realnost (vi\u0161ak informacija) s unutra\u0161njom realno\u0161\u0107u (psiholo\u0161ki odgovor) na ose\u0107aj preoptere\u0107enosti informacijama (Bawden, Robinson, 2020). Iako i dalje to nije indikacija da se mo\u017ee govoriti o jasno odre\u0111enom tipu li\u010dnosti, postoje i odre\u0111eni dokazi da individualni faktori i faktori li\u010dnosti, kao \u0161to je npr. samoefikasnost, mogu igrati odre\u0111enu ulogu u tome da li i kako, osoba percipira preoptere\u0107enje informacijama (Bawden, Robinson, 2020:12) U jednoj drugoj diskusiji o ovom problemu, grupa autora je osmislila psiholo\u0161ku intervenciju u obliku igre kori\u0161tenjem pretra\u017eiva\u010da na mre\u017ei. Igra\u010di preuzimaju ulogu proizvo\u0111a\u010da la\u017enih vijesti i na taj na\u010din u\u010de savladavati \u0161est dokumentiranih tehnika koje se obi\u010dno koriste u proizvodnji dezinformacija: polarizaciju, prizivanje emocija, \u0161irenje teorija zavjere, trolanje ljudi na mre\u017ei, odbacivanje krivice i la\u017eno predstavljanje la\u017enih naloga. Igra se oslanja na metaforu inokulacije, gdje preventivno razotkrivanje, upozorenje i upoznavanje ljudi sa strategijama koje se koriste u proizvodnji la\u017enih vesti poma\u017ee u stvaranju kognitivnog imuniteta kada su igra\u010di izlo\u017eeni stvarnim dezinformacijama. Evaluacija igre s 15.000 u\u010desnika pru\u017eila je po\u010detne dokaze da se sposobnost ljudi suo\u010davanja s dezinformacijama i odupiranja pobolj\u0161ava nakon igranja, bez obzira na obrazovanje, godine, politi\u010dku ideologiju i kognitivni stil (Roozenbeek, van der Linden, 2019).<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Novinarski profesionalizam u novom ambijentu<\/strong><\/p>\n

U posljednjih nekoliko decenija novinari su osim tradicionalnih znanja i ve\u0161tina morali savladavati i nove vje\u0161tine tempom koji su diktirale tehnolo\u0161ke promjene. Inovativnost i kreativnost onako kako ih vidi proces digitalizacije jo\u0161 nisu iscrpljeni i pred novinarima su novi izazovi. Ovde ne mislimo samo na tehni\u010dke kompetencije, nego na ambijent koji se generirae stalnim tehnolo\u0161kim inovacijama i koji je stalni izazov za novinare u profesionalnom i eti\u010dkom smislu.<\/p>\n

Usponom dru\u0161tvenih medija, enormnim rastom koli\u010dine dostupnih izvora, informacija i sadr\u017eaja, brzinom distribucije i a\u017euriranja, interaktivno\u0161\u0107u i umre\u017eavanjem, okretanjem k ekonomiji pa\u017enje koja je izvor profita, medijski i javni ekosistem u digitalnoj i postdigitalnoj kulturi koja sa sobom nosi i podrazumijeva preoptere\u0107enost, prekomjerno izlaganje, pretjeranu konzumaciju, vidi u okupaciji pa\u017enje korisnika (koja je vrlo ograni\u010den resurs), a koja nas prisiljava da \u0161irimo na\u0161u pa\u017enju na mno\u0161tvo konkurentskih izvora koje nudi web (Wu, 2017) i s fokusom na kra\u0111u pa\u017enje (McFedries, 2014). La\u017ene vijesti, odjenute u najrazli\u010ditije formate sastavni su dio ovog ambijenta, u velikoj mjeri ga odre\u0111uju, dio su novog medijskog i ekonomskog prosedea, a izme\u0111u ostalog pokazuju, kako strukturni faktori u dizajnu online okru\u017eenja mogu utjecati na to kako pojedinci obra\u0111uju informacije i komuniciraju jedni s drugima. Stare novinarske uloge i dru\u0161tvene funkcije odmjeravaju se s novim uvjetima, a novinarska profesija pod sve ve\u0107im pritiskom redefinira vlastiti identitet pa novinar vi\u0161e ne obavlja funkciju javnog servisa, provjerenim, za funkcioniranje demokratskog dru\u0161tva bitnim informacijama, nego se pona\u0161a kao zaposlenik u medijskoj industriji \u010diji se uspeh mjeri isklju\u010divo profitom. Od novinara se o\u010dekuje da odgovore na nove tehnolo\u0161ke i ekonomske izazove, kao i da u novim okolnostima odgovore potrebama javnosti sa jedne strane, osobnom\u00a0 profesionalnom kredu s druge i poslodavcu sa tre\u0107e. Iako i dalje najve\u0107i dio ispitanika obuhva\u0107enih istra\u017eivanjem Reuters instituta o trendovima i predikcijama, me\u0111u kojima su i urednici svih profila, ka\u017ee da je upravo koncept nepristrasnosti va\u017eniji nego ikada, znakovito je to da skoro polovina njih sada tvrdi da postoje politi\u010dka i dru\u0161tvena pitanja u kojima nema smisla biti neutralan<\/a>[42<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> (Newman, 2021:6) Onaj jaz o kojem diskutira Hanitzsch produbljen je i iznova kontekstualiziran: “S jedne strane, \u010dini se da postoji jaz izme\u0111u uloga kojima novinari te\u017ee i uloga koje obavljaju u praksi”. … “Shva\u0107ene iz diskurzivne perspektive, novinarske uloge nikada nisu stati\u010dne; podlo\u017ene su diskurzivnom (ponovnom) stvaranju, (ponovnom) tuma\u010denju, prisvajanju i osporavanju. (Hanitzsch, 2017). Dok osnovne vje\u0161tine novinarstva ostaju iste \u2013 prona\u0111ite pri\u010du, provjerite je, provjerite je opet i opet, smjestite je u \u017eanrovsku normu, stavite je u kontekst i prenesite je jednostavnim i zanimljivim jezikom koji \u0107e zainteresirati publiku, mijenja se na\u010din na koji novinari rade svoj posao “dijelom kao rezultat komercijalnih pritisaka poslovnog okru\u017eenja, dijelom zbog digitalizacije, odnosno kao rezultat svega onoga \u0161to bismo mogli nazvati utjecajem „mikro“ nivoa” (Spilsbury, 2014). U suvremenom svetu digitalnih medija tradicionalni poslovni modeli vi\u0161e ne funkcioniraju pa potraga za novim poslovnim modelima nikada ne prestaje, medijske kompanije preispituju svoje strategije, a novinari koji su u stanju razmi\u0161ljati na poduzetni\u010dki na\u010din sve su tra\u017eeniji. Uzbunjivanje, aktivizam, proizvodnja la\u017enih vesti i govor mr\u017enje postaju\u00a0 dominantni na\u010din javne komunikacije, tako da tehnolo\u0161ki razvoj osim ovoga uti\u010de na najosjetljiviji dio novinarske prakse, jer je „globalno, digitalno doba novi izazov i za novinarsku etiku”\u00a0 (Wyatt, Wendy, 2014). “Pored prili\u010dno klasi\u010dnih pitanja kao \u0161to su nepristrasnost, sukob interesa, obmana i izdaja” (Muller, 2014), pa\u017enja javnosti je sada usmjerena na hiperprodukciju la\u017enih vesti, na govor mr\u017enje, na uzbunjiva\u010de i gra\u0111ansko novinarstvo kao neformalne izvore za profesionalne novinare, na probleme privatnosti, plagijate, rukovanje ogromnim bazama podataka, hiperprodukciju svih vrsta informacija naro\u010dito svih vrsta digitalnih vizualnih formata (McBride, Kelly, Rosenstiel 2014; Foreman 2016; Muller 2014). Brzina postaje va\u017enija od to\u010dnosti, a rezultat su velike gre\u0161ke i velike posljedice po javnu sferu. Novinari su dugo bili „autonomni proizvo\u0111a\u010di znanja u dru\u0161tvu“ i po tome jedan od stupova demokratskog dono\u0161enja odluka, ali „suvremeni novinski radnici vi\u0161e ne slu\u017ee kao apsolutni \u010duvari vrata“ (Muller, 2014), \u0161to dodatno poma\u017ee ambijentu \u0161irenja la\u017enih vesti i dezinformacija. Posljedice djelovanja fake news<\/em> na javni diskurs su sve ve\u0107e nepoverenje u novinarsku profesiju, polarizacija, atomizacija i individualizacija javnog prostora (prakti\u010dno njegovo nestajanje), okretanje zabavi, stvaranje balona filtera i eho komora. U akademskoj zajednici postoji visok stupanj suglasnosti oko toga da je u ovom trenutku neophodno i obrazovanje, usmjeravanje i osna\u017eivanje publike u kriti\u010dkom percipiranju i analizi medijskih sadr\u017eaja, samostalnom uo\u010davanju mogu\u0107e la\u017ene vijesti, usvajanju kognitivnih alata neophodnih za prepoznavanje i razvrstavanje fake news<\/em>, sticanje znanja i sposobnosti prepoznavanja skrivenih ciljeve komunikatora. a tako\u0111er se populariziraju sajtovi i platforme za edukaciju publike, generiraju se kampanje koje \u0107e u tome pomo\u0107i. Na drugoj strani mediji i medijski profesionalci kao da i dalje ostaju izvan tog fokusa. Sve je o\u010digledniji deficit kriti\u010dkih kapaciteta digitalne publike kada su u pitanju la\u017ene vesti, kao i redefiniranje identiteta novinarske profesije koja je sve vi\u0161e okrenuta pru\u017eanju usluga zasnovanih na tr\u017ei\u0161nim o\u010dekivanjima konzumenata i vlasnika industrije a puno manje na informativnim, obrazovnim, demokratski eti\u010dkim na\u010delima profesije.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Zaklju\u010dak:<\/strong><\/p>\n

„Najbolji protuotrov za dezinformacije je zdrav medijski ekosistem. EU bi trebala podr\u017eati nezavisno i profesionalno novinarstvo, osigurati pristojne uvjete rada za novinare, boriti se protiv medijske koncentracije i osigurati politi\u010dku nezavisnost javnih medijskih servisa“, odgovor je generalnog sekretara Evropske federacije novinara Ricarda Gutierr\u00e9za na predstavljanju Kodeksa dobre prakse<\/em> u suzbijanju dezinformacija<\/em> Evropske komisije, izmenjenog i dopunjenog dokumenta o samoregulatornim standardima. Potpisnici Kodeksa su se obavezali poduzeti akcije u nekoliko domena kao \u0161to su: demonetizacija \u0161irenja dezinformacija, osiguravanje transparentnosti politi\u010dkog ogla\u0161avanja, osna\u017eivanje korisnika, unaprje\u0111enje suradnje s kontrolorima \u010dinjenica i omogu\u0107avanje istra\u017eiva\u010dima lak\u0161eg pristupa podacima<\/a>[43<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. \u0160ta \u0107e to donijeti profesionalnom novinarstvu sad nije lako predvidjeti. \u010cinjenica da \u0107e fact-checkeri<\/em> i istra\u017eiva\u010di biti osna\u017eeni financijski, edukacijom i sl., sigurno \u0107e donijeti odre\u0111eno osna\u017eivanje novinara u profesionalnom smislu. S druge strane, ostaje dilema oko toga da li \u0107e to i kakvog efekta imati na razli\u010dite javnosti usmjerene na dru\u0161tvene mre\u017ee, zarobljene u svojim eho komorama.\u00a0 “Ako je cilj manipulacija ljudima, dr\u017eanje populacije uznemirenom i upla\u0161enom kako bi ona tra\u017eila mo\u0107nog, autoritarnog vo\u0111u \u2013 ne te\u017eite tehnologiji i proizvodima koji ljudima pru\u017eaju sna\u017ean osje\u0107aj za smirenost i blagostanje. Dr\u017eanje ljudi u stalnom stanju anksioznosti, bijesa, straha ili jednostavno proganjanja neizbje\u017enim, mu\u010dnim osje\u0107ajem da su svi drugi bolji nego oni, mo\u017ee biti vrlo isplativo.”<\/a>[44<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> O\u010digledno je da predlo\u017eene mere EU i UN za suzbijanje la\u017enih vesti, u osnovi jesu usmjerene u dobrom pravcu, ali same od sebe ne\u0107e povratiti povjerenje javnosti u medije i novinare. Osim predvi\u0111enih mjera neophodno je da sami novnari reafirmiraju vlastiti profesionalni identet, ovoga puta u odnosu na mapu izazova koju smo ovde samo djelomi\u010dno predstavili, da u redakcijama i me\u0111u publikom jasno razgrani\u010de svoju, u odnosu na sve ostale profesionalne (PR i marketing) i gra\u0111anske medijske djelatnosti, i da uz svjesnu i sna\u017enu podr\u0161ku javnosti prona\u0111u efikasan na\u010din da svoje profesionalne standarde kao \u0161to su izuzetnost, preciznost, to\u010dnost, nezavisnost, kriti\u010dnost, argumentiranost, pravi\u010dnost, po\u0161tenje, zasnovanost na \u010dinjenicama, posve\u0107enost istini i javnom dobru, za\u0161tite od uticaja tr\u017ei\u0161ta i profita. <\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[23<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPrema Lewandowsky, Smille, Garcia, Hertvig. 2020. Technology and democracy: Understanding the influence of online technologies on political behaviour and decision-making.<\/em> Dostupno na: https:\/\/op.europa.eu\/en\/publication-detail\/-\/publication\/49b629ee-1805-11eb-b57e-01aa75ed71a1\/language-en<\/a> Pristup: 20. april 2022.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[24<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDetaljnije na: Journalism, media, and technology trends and predictions 2021, https:\/\/reutersinstitute.politics.ox.ac.uk\/journalism-media-and-technology-trends-and-predictions-2021<\/a> Pristup: 5. maj 2021.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[25<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nJournalism, media, and technology trends and predictions 2022, https:\/\/reutersinstitute.politics.ox.ac.uk\/journalism-media-and-technology-trends-and-predictions-2022<\/a> Pristup: 20. april 2022.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[26<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBlog je dostupan na: https:\/\/stephenlendman.org\/2021\/11\/22\/fake-news-claims-about-russia-preparing-to-invade-ukraine\/<\/a> Pristup: 20. april 2022.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[27<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPrimeri: https:\/\/edition.cnn.com\/videos\/media\/2022\/03\/13\/ukraine-fact-check-dale-rs-vpx.cnn<\/a> , https:\/\/unshackledminds.com\/fake-news-crisis-actors-russia-ukraine\/<\/a> , https:\/\/www.bbc.com\/news\/60589965, https:\/\/www.svobodneslovo.com\/?q=content\/ukrajina-10-fake-news-tohoto-t-dne<\/a> Pristup: 20. april 2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[28<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nDirectorate-General for Communication. (2018, March 12). Flash Eurobarometer 464: Fake news and disinformation online. European Union. https:\/\/ec.europa.eu\/commfrontoffice\/publicopinion\/index.cfm\/ResultDoc\/download\/DocumentKy\/82798 <\/a>\u00a0Pristup: 15. april 2022.
\n Directorate-General for Communications Networks, Content and Technology. (2018). A multi-dimensional approach to disinformation: Report of the independent high level group on fake news and online disinformation. European Commission. https:\/\/doi.org\/10.2759\/739290\u00a0 Pristup: 15. april 2022.
\n European Commission. (2020, February 19). Communication: Shaping Europe’s digital future. https:\/\/ec.europa.eu\/info\/sites\/info\/files\/communication-shaping-europes-digital-future-feb2020_en_4.pdf <\/a>\u00a015. april 2022.
\n European Commission Digital Single Market (ECDSM). 2018. “Code of Practice on Disinformation.” Digital Single Market. 26 September 2018. https:\/\/ec.europa.eu\/digital-single-market\/en\/news\/code-practice-disinformation<\/a> Pristup: 15. april 2022.
\n European Commission, European External Action Service (EC EEAS). 2019. “Action Plan Against Disinformation: Report on Progress.” June 2019. https:\/\/ec.europa.eu\/commission\/sites\/beta-political\/files\/factsheet_disinfo_elex_140619_ final.pdf <\/a>\u00a0Pristup: 15. april 2022. <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[29<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nEuropean Commission, European External Action Service (EC EEAS). 2019. “Action Plan Against Disinformation: Report on Progress.” June 2019. https:\/\/ec.europa.eu\/commission\/sites\/beta-political\/files\/factsheet_disinfo_elex_140619_ final.pdf <\/a>\u00a0Pristup: 15. april 2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[30<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUN, OSCE, OAS, ACHPR, FOM.GAL\/3\/17, na: https:\/\/www.osce.org\/files\/f\/documents\/6\/8\/302796.pdf <\/a>\u00a0Pristup:15. april 2022.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[31<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIbid. 8<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[32<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIbid. 8<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[33<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPrema talmil.org, 2021
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[34<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPrema slobodnaevropa.org, 2021<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[35<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nCDT.org (Center for Democracy & Technology (CDT) : https:\/\/www.cdtmn.org\/2018\/07\/27\/bez-provjere-gutamo-lazne-vijesti\/<\/a> Pristup 5. maj 2021.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[36<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIbid. 9
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[37<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nVi\u0161e na: https:\/\/pcpress.rs\/facebook-pokrenuo-nezavisni-program-za-proveru-informacija-u-srbiji\/<\/a> Pristup 5. maj 2021.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[38<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nZakon o javnom informisanju i medijima 2016, \u010dlan 2, https:\/\/www.paragraf.rs\/propisi\/zakon_o_javnom_informisanju_i_medijima.html<\/a> Pristup 5. maj 2021.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[39<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nKodeks novinara Srbije, 2015, https:\/\/savetzastampu.rs\/dokumenta\/kodeks-novinara-srbije\/<\/a> Pristup 5. maj 2021.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[40<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n“In 1964 American social scientist Bertram Myron Gross coined the expression “information overload” in his two-volume work, The Managing of Organizations: the Administrative Struggle.<\/em>” Preuzeto sa: https:\/\/www.historyofinformation.com\/detail.php?entryid=2864<\/a> Pristup: 20.jul 2022.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[41<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPew Research Center: https:\/\/www.pewresearch.org\/internet\/2018\/04\/17\/the-future-of-well-being-in-a-tech-saturated-world\/<\/a> Pristup 21.april 2022.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[42<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIbid 1 <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[43<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nThe 2022 Code of Practice on Disinformation https:\/\/digital-strategy.ec.europa.eu\/en\/policies\/code-practice-disinformation<\/a><\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[44<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nKomentar D\u017eudit Donat, autorka knjige „Dru\u0161tvena ma\u0161ina, dizajni za \u017eivot na mre\u017ei“, MIT Press, 2014. Preuzeto sa: https:\/\/www.pewresearch.org\/internet\/2018\/04\/17\/the-future-of-well-being-in-a-tech-saturated-world\/<\/a><\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

Allcott Hunt and Matthew Gentzkow. “Social Media and Fake News in the 2016 Election.” Journal of Economic Perspectives<\/em> 31 (2). 2017. pp 211\u2013236. doi=10.1257\/jep.31.2.211 Pristup: 20.april 2022.<\/p>\n

Arent Hana. Istina i la\u017e u politici<\/em>. Beograd: Filip Vi\u0161nji\u0107. 1994.<\/p>\n

Bawden David and Robinson Lyn. “Information Overload: An Overview”. In: Oxford Encyclopedia of Political Decision Making. Oxford: Oxford University Press. 2020. Dostupno na: https:\/\/openaccess.city.ac.uk\/id\/eprint\/23544\/<\/a>\u00a0 i na: http:\/\/dx.doi.org\/10.1093\/acrefore\/9780190228637.013.ORE_POL-01360.R1<\/a> Pristup: 5.maj.2021. <\/p>\n

Bawden David, Robinson Lyn, , Information Overload: An Introduction, Political Communication, Oxford University Press. 2020 https:\/\/doi.org\/10.1093\/acrefore\/9780190228637.013.1360<\/a> Pristup: 5.maj.2021.<\/p>\n

\u010cejko Meri. 2019. Superpovezani (Internet, digitalni mediji i tehno-dru\u0161tveni \u017eivot). Beograd: Clio<\/p>\n

Dalibor Petrovi\u0107 i Milo\u0161 Be\u0161i\u0107. “Vesti kojima se (ne)veruje: informisanje u doba epidemije COVID-19 u Srbiji”. Ur. Krsti\u0107 Aleksandra. Zbornik, Gra\u0111ani u doba dezinformacija\/Citizens in the age of disinformation<\/em>. Udru\u017eenje za politi\u010dke nauke Srbije. Univerzitet u Beogradu \u2013 Fakultet politi\u010dkih nauka, 2021. str. 47-69 https:\/\/www.researchgate.net\/publication\/359993426_GRADANI_U_DOBA_DEZINFORMACIJA_CITIZENS_IN_THE_AGE_OF_DISINFORMATION<\/a> Pristup: 20.jul 2022.<\/p>\n

Directorate-General for Communication. Flash Eurobarometer 464: Fake news and disinformation online.<\/em> European Union. 2018. https:\/\/ec.europa.eu\/commfrontoffice\/publicopinion\/index.cfm\/ResultDoc\/download\/DocumentKy\/82798 <\/a>\u00a0Pristup:15. april 2022.<\/p>\n

Directorate-General for Communications Networks, Content and Technology. A multi-dimensional approach to disinformation: Report of the independent high level group on fake news and online disinformation<\/em>. European Commission. 2018. https:\/\/doi.org\/10.2759\/739290 <\/a>\u00a0Pristup:15. april 2022.<\/p>\n

Egelhofer Jana Laura, Aaldering Loes, Eberl Jakob-Moritz, Galyga Sebastian and Lecheler Sophie. “From Novelty to Normalization? How Journalists Use the Term ’Fake News’ in Their Reporting”. Journalism Studies<\/em>, 21 (10). 2020. pp.1323\u20131343. Pristup: 20.april 2022.<\/p>\n

Egelhofer Jana Laura, Aaldering Loes, Jakob-Moritz Eberl, Sebastian Galyga and Lecheler Sophie. “From Novelty to Normalization? How Journalists Use the Term “Fake News” in their Reporting”, Journalism Studies<\/em>, 21:10. 2020. Pp.1323-1343, DOI: 10.1080\/1461670X.2020.1745667 Pristup: 20.april 2022.<\/p>\n

European Commission Digital Single Market (ECDSM). “Code of Practice on Disinformation.” Digital Single Market. 2018. https:\/\/ec.europa.eu\/digital-single-market\/en\/news\/code-practice-disinformation<\/a> Pristup:15. april 2022.<\/p>\n

European Commission, European External Action Service (EC EEAS). “Action Plan Against Disinformation: Report on Progress.” 2019. https:\/\/ec.europa.eu\/commission\/sites\/betapolitical\/files\/factsheet_disinfo_elex_140619_ final.pdf<\/a> Pristup:15. april 2022.<\/p>\n

European Commission. Communication: Shaping Europe’s digital future<\/em>. 2020, February 19. https:\/\/ec.europa.eu\/info\/sites\/info\/files\/communication-shaping-europes-digital-future-feb2020_en_4.pdf<\/a> Pristup:15. april 2022.<\/p>\n

European Commission. The 2022 Code of Practice on Disinformation. 2022. https:\/\/digital-strategy.ec.europa.eu\/en\/policies\/code-practice-disinformation<\/a> Pristup 21.april 2022.<\/p>\n

Fan Mingue, Huang Yuchen, Qalati Sikandar Ali, Shah Syed Mir Muhamed, Ostic Dragana and Pu Zhengjia. \u00abEffects of Information Overload, Communication Overload, and Inequality on Digital Distrust: A Cyber-Violence Behavior Mechanism\u00bb. Front. Psychol.<\/em> 12:643981. 2021. doi: 10.3389\/fpsyg. 2021.643981 https:\/\/www.frontiersin.org\/articles\/10.3389\/fpsyg.2021.643981\/full<\/a> Pristup: 20. april\u00a0 2022.<\/p>\n

Freelon Deen and Wells Chris. “Disinformation as Political Communication”, Political Communication<\/em>, 37:2, 2020. Pp.145-156, DOI: 10.1080\/10584609.2020.1723755 Pristup: 20.april 2022.<\/p>\n

Farkas Johan and Schou Jannick. “Fake News as a Floating Signifier: Hegemony, Antagonism and the Politics of Falsehood”. The Public<\/em>, 25:3, 2018298-314, DOI: 10.1080\/13183222.2018.1463047 Pristup: 20.april 2022.<\/p>\n

Hanitzsch Thomas. \u00abProfessional Identity and Roles of Journalists\u00bb. Journalism Studies Online Publication.<\/em> 2017. DOI: 10.1093\/acrefore\/9780190228613.013.95, https:\/\/oxfordre.com\/communication\/view\/10.1093\/acrefore\/9780190228613.001.0001\/acrefore-9780190228613-e-95<\/a> Pristup: 5.maj 2021.<\/p>\n

Kodeks novinara Srbije. 2015. https:\/\/savetzastampu.rs\/dokumenta\/kodeks-novinara-srbije\/<\/a> Pristup 5. maj 2021.<\/p>\n

Kozireva Anastasia, Lewandowsky Stephan and Hertwig Ralph. “Citizens Versus the Internet: Confronting Digital Challenges With Cognitive Tools”. Psychological Science in the Public Interest.<\/em> Published 2020. https:\/\/doi.org\/10.1177\/1529100620946707<\/a> Pristup: 5.maj.2021.<\/p>\n

Kuli\u0107 Milica. “Dezinformacije u polarizovanom okru\u017eenju: medijska slika Srbije”. Ur. Krsti\u0107 Aleksandra. Zbornik, Gra\u0111ani u doba dezinformacija\/Citizens in the age of disinformation<\/em>. Udru\u017eenje za politi\u010dke nauke Srbije. Univerzitet u Beogradu \u2013 Fakultet politi\u010dkih nauka, 2021. str.7-27, https:\/\/www.researchgate.net\/publication\/359993426_GRADANI_U_DOBA_DEZINFORMACIJA_CITIZENS_IN_THE_AGE_OF_DISINFORMATION<\/a> Pristup: 20.jul 2022.<\/p>\n

Kuli\u0107 Milica. „Definisanje la\u017enih vesti:stari koncept, novi pojmovi.” U Vjerodostojnost medija: Doba la\u017enih informacija, ur. Zarfa Hrnji\u0107 Kuduzovi\u0107, Milica Kuli\u0107 i Jelena Juri\u0161i\u0107, Zbornik radova devete regionalne nau\u010dne konferencije Vjerodostojnost Medija, 5\u201319. Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli. Tuzla. 2019. Str. 8.<\/p>\n

La Forme Ren. “We truly live in the future”. 2018. Dostupno na: https:\/\/www.poynter.org\/tech-tools\/2018\/this-tool-transforms-print-pages-into-social-and-mobile-ready-stories\/<\/a> ; https:\/\/www.poynter.org\/tech-tools\/2018\/the-top-10-tools-for-journalism-in-2018-and-10-other-things-to-bookmark\/ <\/a>\u00a0Pristup: 20. April 2021.<\/p>\n

Lessenski Marin. Media Literacy Index 2021 Double Trouble: Resilience to Fake News at the Time of Covid-19 Infodemic<\/em>, Open Society Institute Sofia (OSIS), 2021. https:\/\/osis.bg\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/MediaLiteracyIndex2021_ENG.pdf <\/a>\u00a0Pristup: 20.april 2022.<\/p>\n

Levitskaya Anastasia and\u00a0 Fedorov Alexander. “Theoretical Model of Media Competence’s Development of Teachers-to-be in the Process of the Analysis of Manipulative Media Influences”. Media Education (Mediaobrazovanie).<\/em> 2021, 17(2): 323-332 DOI: 10.13187\/me.2021.2.323 https:\/\/www.academia.edu\/49263594\/Media_Education_2021_17_2_?email_work_card=thumbnail<\/a> Pristup 20. april 2022.<\/p>\n

Lewandowsky Stephan, Smillie Laura, Garcia David, Hertwig Ralph, Weatheral Jim, let, Egidy Stephanie and Robertson ronald E. Technology and democracy: understanding the influence of online technologies on political behaviour and decision-making<\/em>, European Commission, Joint Research Centre, Publications Office, 2020. https:\/\/op.europa.eu\/en\/publication-detail\/-\/publication\/49b629ee-1805-11eb-b57e-01aa75ed71a1\/language-en<\/a> Pristup 20. april 2022.<\/p>\n

Markov \u010cedomir. “Kada ka\u017ee\u0161 „la\u017ena vest” na \u0161ta ta\u010dno misli\u0161? Kvalitativna analiza upotrebe izraza „la\u017ena vest” u medijskom izve\u0161tavanju u Srbiji”. Ur. Krsti\u0107 Aleksandra. Zbornik, Gra\u0111ani u doba dezinformacija\/Citizens in the age of disinformation. <\/em>Udru\u017eenje za politi\u010dke nauke Srbije. Univerzitet u Beogradu \u2013 Fakultet politi\u010dkih nauka, 2021. str.27-47 https:\/\/www.researchgate.net\/publication\/359993426_GRADANI_U_DOBA_DEZINFORMACIJA_CITIZENS_IN_THE_AGE_OF_DISINFORMATION<\/a> Pristup: 20.jul 2022. <\/p>\n

McBride Kelly B. and Rosenstiel Thomas B. The New Ethics of Journalism: Principles for the 21st Century.<\/em> London, New Delhi, Singapore: SAGE Publications Ltd. 2013.<\/p>\n

McFedries Paul. “Stop, Attention Thief! IEEE Spectrum. Institute of Electrical and Electronics Engineerrs”. 2014. Dostupno na: https:\/\/spectrum.ieee.org\/stop-attention-thief<\/a> Pristup: 5.maj 2021.<\/p>\n

Mulle Denis. Journalism Ethics for the Digital Age<\/em>. Brunswick, London: Scribe Publications. 2014.<\/p>\n

Newman Nic. Journalism, Media, and Technology Trends and Predictions 2021<\/em>, The Reuters Institute for the Study of Journalism, 2021. Dostupno na: https:\/\/reutersinstitute.politics.ox.ac.uk\/sites\/default\/files\/2021-01\/Newman_Predictions_2021<\/a> Pristup: 5.maj.2021.<\/p>\n

Newman Nic. Journalism, Media, and Technology Trends and Predictions 2022<\/em>, The Reuters Institute for the Study of Journalism, 2022. Dostupno na: https:\/\/reutersinstitute.politics.ox.ac.uk\/journalism-media-and-technology-trends-and-predictions-2022<\/a> Pristup: 20.april 2022.<\/p>\n

Orlovi\u0107 Slavi\u0161a. “Politika i demokratija u vreme dezinformacija”. Ur. Krsti\u0107, Aleksandra. Zbornik, Gra\u0111ani u doba dezinformacija\/Citizens in the age of disinformation<\/em>. Udru\u017eenje za politi\u010dke nauke Srbije. Univerzitet u Beogradu \u2013 Fakultet politi\u010dkih nauka, 2021. str. 69-89. https:\/\/www.researchgate.net\/publication\/359993426_GRADANI_U_DOBA_DEZINFORMACIJA_CITIZENS_IN_THE_AGE_OF_DISINFORMATION<\/a> Pristup: 20.jul 2022<\/p>\n

Penycook Gordon and Rand G. David. “Trends in Cognitive”. Sciences.<\/em> Volume 25, Issue 5, May 2021, Pages 388-402, dostupno na: https:\/\/www.sciencedirect.com\/science\/article\/pii\/S1364661321000516 <\/a>\u00a0Pristup: 20.jul 2022.<\/p>\n

Roozenbeek Jon and van der Linden Son. \u00abFake news game confers psychological resistance against online misinformation\u00bb. Palgrave Commun <\/em>5, 65. 2019. https:\/\/doi.org\/10.1057\/s41599-019-0279-9<\/a> Pristup: 5.maj.2021.<\/p>\n

Simi\u0107 Jasminka. 2021. “Nove informacione tehnologije: svet bez granica ili ograni\u010denje demokratije”. Ur. Krsti\u0107 Aleksandra. Zbornik, Gra\u0111ani u doba dezinformacija\/Citizens in the age of disinformation<\/em>. Udru\u017eenje za politi\u010dke nauke Srbije. Univerzitet u Beogradu \u2013 Fakultet politi\u010dkih nauka, str. 89-107. https:\/\/www.researchgate.net\/publication\/359993426_GRADANI_U_DOBA_DEZINFORMACIJA_CITIZENS_IN_THE_AGE_OF_DISINFORMATION<\/a> Pristup: 20.jul 2022. <\/p>\n

Spilsbury Mark. “An independent research report commissioned by the National Council for the Training of Journalists”. National Council for the Training of Jornalists. 2014. Dostupno na: https:\/\/www.nctj.com\/publications\/emerging-skills-for-journalists\/<\/a> Pristup: 5. Maj 2021.<\/p>\n

Sur\u010dulija Milojevi\u0107 Jelena i Kuli\u0107 Milica. „La\u017ene vesti” ili dezinformacije: (samo)regulatorni okvir i izazovi u praksi”. Srpska politi\u010dka misao,<\/em> br.1\/20, 2020, str. 177-204, Beograd, https:\/\/doi.org\/10.22182\/spm.6712020.8https:\/\/ips.ac.rs\/publications\/lazne-vesti-ili-dezinformacije-samoregulatorni-okvir-i-izazovi-u-praksi\/<\/a> Pristup: 5.maj 2021.<\/p>\n

Tandoc C. Edson, Wei Lim Zheng and Ling Richard. “Defining Fake News: A typology of scholarly definitions”. Digital Journalism.<\/em> 2017. Pp. 137-153. Dostupno na: https:\/\/www.tandfonline.com\/doi\/full\/10.1080\/21670811.2017.1360143<\/a> Pristup: 5.maj 2021.<\/p>\n

Toffler Alvin. Future Shock.<\/em> Random House, USA. 1970.
\n UN, OSCE, OAS, ACHPR, FOM.GAL\/3\/17, na: https:\/\/www.osce.org\/files\/f\/documents\/6\/8\/302796.pdf <\/a>\u00a0Pristup:15. april 2022.<\/p>\n

Vosoughi Soroush, Deb Roy and Sinan Aral. “The spread of true and false news online.” Science,<\/em> Vol. 359, Issue 6380, 2018. pp.:1146\u20131151. DOI: 10.1126\/science.aap9559 Pristup: 5.maj 2021.<\/p>\n

Wardle Claire. Fake news. It’s complicated.<\/em> 2017. Dostupno na: https:\/\/medium.com\/1st-draft\/fake-news-its-complicated-d0f773766c79<\/a> Pristup: 5.maj 2021.<\/p>\n

Wu Tim. “The Crisis of Attention Theft – Ads That Steal Your Time for Nothing in Return”.2017. Dostupno na: https:\/\/www.wired.com\/2017\/04\/forcing-ads-captive-audience-attention-theft-crime\/<\/a> Pristup: 5.maj 2021.<\/p>\n

Wyatt Wendy. The Ethics of Journalism: Individual, Institutional and Cultural Influences<\/em>. Reuters Institute for the Study of Journalism. London: I.B. Tauris. 2014.<\/p>\n

Zakon o javnom informisanju i medijima 2016, \u010dlan 2. Republika Srbija. https:\/\/www.paragraf.rs\/propisi\/zakon_o_javnom_informisanju_i_medijima.html<\/a> Pristup 5. maj 2021.<\/p>\n

 <\/p>\n

Mapping the Challenges of the Journalistic Profession
\nin the Contemporary Media<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Under the influence of modern technologies and especially social networks, professional journalism has found itself in a gap between the norms, standards and original requirements of the profession on the one hand, the demands of employers, owners of media companies and industry on the other hand, and on the third hand the expectations of the atomized public guided by different particular interests, preferences and prejudices. In the paper, we point out the challenge of professional journalism, which affected the loss of trust between the news media, journalists and the audience, which affected the change in the professional identity of journalists, and instead of independent, critical and objective researchers and suppliers of information to responsible democratic and Cretan public opinion, they were reduced to \u201cemployees in media companies\u201d. One of the consequences of journalists abandoning the norms of professional identity and focusing on the public interest is a flood of fake news that makes the media ecosystem even more chaotic and a superficial and media-uneducated audience prone to simple solutions and prejudices, easy to manipulate. In such a shaped media ecosystem, in which journalists do not have the obligation to check information before publication, but rather leave it to the users, manipulation is not only aimed at the economic profit of media companies, but also at ideological and political indoctrination, the spread of hate speech, fear and mistrust, and ultimately the creation of conditions for non-democratic forms of government. In the paper, we claim that documents establishing measures to strengthen trust between journalists and the public will have no effect if the journalists themselves do not reaffirm their professional identity and gain the support of the public to protect their professional standards from the influence of the market and profits.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> journalists, fake news, media ecosystem, professional standards.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  11(21)#17 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.11.21.4<\/a>
\nUDK 17.023:366.636
\nIzvorni \u010dlanak
\nOriginal scientific paper
\nPrimljeno: 25.2.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Fahira Fejzi\u0107-\u010cengi\u0107<\/span><\/p>\n

Fakultet politi\u010dkih nauka Sveu\u010dili\u0161ta u Sarajevu, Bosna i Hercegovina
\nfahira.fejzic.cengic@gmail.com<\/p>\n

\u017durnalizam i religija<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (251 KB), Hrvatski, Str. 3487 – 3495
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Moralni zakon je \u010disti postoje\u0107i fakat na\u0161eg uma<\/strong> i njega ni\u0161ta izvanjsko ne uvjetuje, ne uslovljava. Taj univerzalni zakon kad se naredi i kad se primijeni je nadre\u0111en na\u0161oj \u2018sre\u0107i\u2019 ili \u2018nesre\u0107i\u2019, daleko od dana\u0161nje pragmatske forme moraliziranja i njegova relativiziranja kako svako ponaosob ima svoj osobni, li\u010dni, ego-moral koji se ne osvr\u0107e ni na koji univerzalni princip. Da bi mogli osjetiti takav \u010disti unutarnji moralni zakon kao ljudska bi\u0107a moramo biti slobodna bi\u0107a i bi\u0107a koja vjeruju u svoju besmrtnost<\/strong>, du\u0161e kao takve. Dana\u0161nje doba nikad sna\u017enije nije opovrgavalo ovo \u010disto kantovsko utemeljenje Sulejmanpa\u0161i\u0107eva rezona da bi se istinski za\u010dudio da se odnekud pojavi i ugleda projekte u dru\u0161tvu medija<\/strong> koji zagovaraju i \u2018prave\u2019 tehni\u010dku besmrtnost <\/strong>za postoje\u0107eg materijalnog \u010dovjeka\u2026<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> moral, sloboda, dru\u0161tvo medija, \u017eurnalizirana du\u0161a, besmrtnost, religija.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

O piscu:<\/strong><\/p>\n

D\u017eevad-beg Sulejmanpa\u0161i\u0107\u00a0 je ro\u0111en 1893. godine u Sarajevu. Umro je 1876. godine u Rijeci. Nakon okupacije poha\u0111ao je kraljevsku srednju \u0161kolu u Sarajevu nakon \u010dijeg zavr\u0161etka odlazi na studij u Be\u010d. U Be\u010du upisuje Pravni fakultet.<\/p>\n

U decembru 1918. godine objavio je svoj oprvi tekst pod naslovom „Doprinos rje\u0161avanu pitanja na\u0161h muslimanskih \u017eena“.\u00a0 Autor je I knjige „Zeleni \u010dovjek“ koji je izdala naklada „GAjret“ 1932. godine u Sarajevu, vlasnik Suvara Maksim. Sva originalna djela ovog autora mogu se na\u0107i u biblioteci\/\u010ditaonici Bo\u0161nja\u010dkog instututa Adil-beg Zulfikarpa\u0161i\u0107 u Sarajevu. <\/p>\n

Godine 1936. objavljuje svoju iznimno zanimljivu kriti\u010dku knjigo o novinastvu, o \u017eurnalizmu pod naslovom „\u017durnalizam \u2013 razara\u010d \u010dovje\u010danstva“. <\/p>\n

(Elemente ove biografije prona\u0111ene su u knjizi Fabia Giomija „MAKing Muslim Women Europien“, Voluntary Associations Gender and Islam\u2026, CEU Press, 2021. godina, Budapest, Hungari, 978-063-369-5-hardbook, ISSN 2079-1119.)<\/p>\n

 <\/p>\n

Poglavlje sa\u00a0 naslovom „\u017durnalizam protiv religije“ nalazi se u na stranicama po\u010dev od 80. do 86, i po obimu je jedno od najkra\u0107ih poglavlja koje autror D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107 stavlja pod svoju kriti\u010dku lupu. A smje\u0161tena je izme\u0111u kritike morala kao prethodne glave i kritike uma kao naredne glave. Dakle, religiju je autor smjestio izme\u0111u morala i uma, dvije moglo bi se kazati univerzalne vrjednote \u010dovjekovog \u017eivota, racionalnog tipa i na neki na\u010din sekularnog poimanja, barem kad je evropska op\u0107a misao posrijedi. Religiju Sulejmanpa\u0161i\u0107 promatra kao postulat \u010distog prakti\u010dkog uma<\/em>, na tragu svoje osnovne opredijeljenosti spram Imanuela Kanta, kojega iznimno cijeni. Kantijanac D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107 se sa djelom i mi\u0161lju Imanuela Kanta susreo na studiju prava u Be\u010du, i nema sumnje da je ovaj doticaj ostavio trajnog traga na misao i du\u0161u sarajevskog autora, razvidno je stapaju\u0107i sa prethodnim islamskim, reklo bi se, ku\u0107nim moralom kojeg je autor ponio kao \u017eivotnu poputninu u svom bi\u0107u.<\/p>\n

U po\u010detku konstatira da je razvidno jasno kako \u010dovjek i da nije te njemu omiljene filozofije vrlo va\u017eno da \u010dovjek nastoji tako \u017eivjeti da u suodnosu sa drugim ljudima pravilno odredi me\u0111uljudske odnose. I tu nema spora. I umno je ali i od interesa je za ljude da \u017eive sa drugim zajednicama „po nekim utvr\u0111enim pravilima i zakonima“ (Sulejmanpa\u0161i\u0107; 1936:80). Njegova je pretpostavka da bi se me\u0111ureligijski odnosi me\u0111u narodima i zajednicama mogli uspostaviti kao harmonija samo ukoliko te zajednice uistinu po\u0161tuju svoje vlastite konfesije, ako imaju zajedni\u010dke principe vladanja i norme pona\u0161anja. To spajaju\u0107e tkivo autor naziva moralnim zakonom.<\/em> Njegova je idealisti\u010dka, utopijska predmisao kako bi se jednoga dana mogle desiti tolika va\u017ena pribli\u017eavanja brojnih religija ka jednoj, i to onoj\u00a0 „u kojoj se moralni zakon naj\u010distije ogleda i o\u017eivotvara..samo verovanje u Boga i besmrtnost du\u0161e mora imati svoja poslednja upori\u0161ta u moralnom zakonu\u2026odvojiti \u010dist moral od verovanja ne mo\u017ee se, a ni obrnuto: verovanje od morala“ (Sulejmanpa\u0161i\u0107, 1936: 80, 81). Skoro jedno stolje\u0107e preobrazbi svijeta nije i\u0161lo na ruku ovim Sulejmanpa\u0161i\u0107evim idealima. Kako bi kazao filozof Nikolaj Ber\u0111ajev, idealna njema\u010dka filozofija oslonjena je na protestantizam, Kant i Hegel na kr\u0161\u0107anstvo, prosvjetiteljstvo je zasnovano na negativnom odnosu prema religiji, racionalizam je pak\u00a0 negacija religije, a materijalizam „isto kao prethodna dva filozofska sistema (borba protiv Boga, nevjerovanje je tako\u0111er religiozna borba kao i vjera)\u2026“ (Ber\u0111ajev; 2007:38). Tako je relativizacija dva principa, \u010diste religije i \u010distog moralnog zakona dovela ljudski rod do grubog agnosticizma, o\u0161trog ateizma, rigidnog sekularizma i obezbo\u017eila svaki aspekt postojanja. Za moderni religijski \u017eivot koji isti autor (Ber\u0111ajev) dijeli na objektivni stadij<\/em> (narodni,kolektivni), subjektivni stadij<\/em> (li\u010dni, du\u0161evni) i visoku duhovnost<\/em> (prevladava se odnos objekt-subjekt) mo\u017ee se re\u0107i da istrajava na prvom stupnju. A to zna\u010di religije postaju institucije autoriteta <\/em>a ne institucije slobode<\/em>, mada su prave religije do\u0161le samo da uve\u0107aju i odr\u017ee ljudsku slobodu kao osnovni preduvjet svakog umnog, harmoni\u010dnog i plemenitog djelovanja. Sloboda se stolje\u0107ima otima i dokida, jer mo\u0107 ne voli slobodu. Rekao bi Nikolaj\u00a0 Ber\u0111ajev:<\/p>\n

„Historija je stvorena za osrednjeg \u010dovjeka, \u010dovjeka mase, kolektiva\u2026za njega su stvarane organizacije, dr\u017eave, porodice, pravne ustanove, \u0161kole, svakodnevni poredak, \u010dak crkva, njemu su se prilago\u0111avale saznanje, moral, religijske dogme I kultura\u2026Tu spadaju I desni I oijevi, tok ‘demokratskom’ tipu \u010dovjeka. I monarhije I socijalisti\u010dke republike jednako su potrebne masama, jednako su prilago\u0111ene osrednjem \u010doveku“<\/em> (Ber\u0111ajev;2007:27).<\/p>\n

Kantijanski princip je dominantan. Moralni zakon je \u010disti postoje\u0107i fakat na\u0161eg uma<\/em> i njega ni\u0161ta izvanjsko ne uvjetuje, ne uslovljava. Taj univerzalni zakon kad se naredi i kad se primijeni je nadre\u0111en na\u0161oj ‘sre\u0107i’ ili ‘nesre\u0107i’, daleko od dana\u0161nje pragmatske forme moraliziranja i njegova relativiziranja kako svako ponaosob ima svoj osobni, li\u010dni, ego-moral koji se ne osvr\u0107e ni na koji univerzalni princip. Da bi mogli osjetiti takav \u010disti unutarnji moralni zakon kao ljudska bi\u0107a moramo biti slobodna bi\u0107a i bi\u0107a koja vjeruju u svoju besmrtnost<\/em>, du\u0161e kao takve. Dana\u0161nje doba nikad sna\u017enije nije opovrgavalo ovo \u010disto kantovsko utemeljenje Sulejmanpa\u0161i\u0107eva rezona da bi se istinski za\u010dudio da se odnekud pojavi i ugleda projekte u dru\u0161tvu medija<\/em> koji zagovaraju i ‘prave’ tehni\u010dku besmrtnost<\/em> za postoje\u0107eg materijalnog \u010dovjeka. Na\u0161a se civilizacija, na\u0161a kultura i na\u0161 prakti\u010dni um u 21. stolje\u0107u se posve udaljio od bilo kakve ideje ili primisli o besmrtnoj ljudskoj du\u0161i koja kao takva goni \u010dovjeka na veli\u010danstvena djelovanja i moralne principe kakve \u010disti moralni zakon u nama od nas tra\u017ei. Autor poziva \u010ditatelja na jo\u0161 jedno suo\u010denje sa Kantovim djelom ‘Kritika prakti\u010dnog uma’, kako sam on ne bi mnogo raspravljao o ve\u0107 napisanom i mi\u0161ljenom.<\/p>\n

Autor smatra da religija koja njeguje moralni zakon je prvenstvena i sposobna da \u0161iri univerzalno dobro<\/em> kao dobar pokreta\u010dki princip u svijetu. Posve je svjestan da dolaze vremena u kojima propada vjerovanje, propada konfesionalnost, ili religioznost op\u0107enito, a religije se sve vi\u0161e oslanjaju na isprazne dogme<\/em> koje u sebi vi\u0161e ne sadr\u017ee moralne zakone. Sulejmanpa\u0161i\u0107 razlikuje pa\u017enje vrijedan stavak da u religijskom svijetu poticaji na dobro mogu biti motivirani iznutra ili izvana. Vjerovatno je to i jedan od najva\u017enijih principa po kojemu pojedinac funkcionira ili njegova zajednica djeluje. Ako u \u010dovjeku postoje sa\u010duvani \u010disti moralni principi, \u010disti moralni zakoni onda je njegovo djelovanje posve dobro, neukaljano interesima ili materijalnim motivima. Ako je druga\u010dije, a to je motivacija proistekla na takozvano religijsko djelovanje izvana<\/em>, vrsta materijaliziranog i izvanjskog kao interesnog svijeta i to ve\u0107 nije nikakav religijski princip niti po\u0161tivanje moralnog zakona, mada se svi na njega pozivaju. <\/p>\n

Tamo gdje pretegnu interesi nastupa dru\u0161tvo osvaja\u010da<\/em> i gola borba za premo\u0107 jedini dru\u0161tveni zakon pa\u017enje vrijedan. Skoro hobsijanski neumoljivo. U knjizi zanimljivog naslova ‘Svijet bez islama’, Graham E. Fuller postavlja radikalno pitanje „da li bi svijet bio druga\u010diji da islam nikada nije postojao?“ Posebno nakon doga\u0111aja od 11. septembra 2001. godine kad su sru\u0161eni neboderi Svjetskog trgova\u010dkog centra u New Yorku i nastupila era ‘radikalnog islamizma’ ili ‘islamofobije’ zapo\u010deli svoju povijesnu putanju. Fuller konstatira: „\u2026duga slo\u017eena veza izme\u0111u Zapada i Bliskog istoka manje se ti\u010de religije, a vi\u0161e sporova oko teritorije, resursa, politike i mo\u0107i“. (Fuller; 2015: sa korica predgovora)<\/p>\n

Ovo je mo\u017eda najkorisniji detalj iz rasprave o mjestu i polo\u017eaju religije i religijskih struktura u dana\u0161njem svijetu. Naime, njih, religijske strukture je preplavila materijalizirana strana postojanja,<\/em> i formalni interesi<\/em> zbog kojih se principima skoro niko ne vra\u0107a. Principi se ne spominju, ve\u0107 su uveliko promijenjeni, naru\u0161eni, dokinuti, principe malo ko po\u0161tuje. U poslu dana\u0161njih novinara, traga\u010da za istinom na primjer, danas je ovo tako\u0111er vrlo va\u017ean princip, ako novinar ima unutarnje moralne principe u sebi, njega niko i ni\u0161ta ne mo\u017ee motivirati ili natjerati da manipulira, da la\u017ee, da obmanjuje javnost, da svoj posao podvodi samo pod interesnu dimenziju i ostvarenje profita. No, to je slika dana\u0161njeg novinara ili urednika. Svaki se gaf, gre\u0161ka, la\u017e, obmana, manipulacija, propaganda, senzacionalizam, svaka se blasfemija, tra\u010d, voajerizam opravdava nekim novim interesima za navodno novinara, medij ili urednika. \u010cesto se ti motivi interesa podi\u017eu na jo\u0161 ve\u0107i nivo, poput nacije, dr\u017eave, planete zemlje, opstanka. Naravno, posve neutemeljeno. <\/p>\n

Kako njegovati unutarnji moral u \u010dovjeku dana\u0161njice?<\/p>\n

To je vjerovatno najte\u017ee pitanje moralnog preokreta \u010dovje\u010danstva<\/em> u 21. stolje\u0107u. Jer su moralni zakoni odavno izmakli se, nestali pred interesima poslovanja, postojanja i napredovanja. Tog takozvanog napretka! Interesi kao magle koje \u010cer\u010dil uspje\u0161no definira kao sve je prolazno sem interesa koji su trajni, zamagljuju sve istinski moralno i \u010disto u \u010dovjeku. Jasno je da smo i mi uronjeni u vrijeme u kojemu propada \u010dista religioznost i kada vrijeme i dru\u0161tvo postaje bezbo\u017eno usljed nekih krivih u\u010denja, kako veli Sulejmanpa\u0161i\u0107\u2026Te\u0161ko je i pobrojati tolike sisteme obezbo\u017eavanja<\/em> koje su protekle godine od objavljivanja ove knjige, u posljednjih devedesetak godina. Nepuno stolje\u0107e. On i u socijalizmu i u kapitalizmu, jer \u017eivi njihovo rivalstvo na historijskoj pozornici, tim trajnim suparnicima, vidi sisteme koji bje\u017ee od religioznosti zasnivane na istom moralnom zakonu, dok je on pristalica sistema altruizma iznad egoizma<\/em> i poronalazi ga u nekoj svojoj utopijskoj varijanti socijalizma.<\/p>\n

Sulejmanpa\u0161i\u0107 tra\u017ei potpunu uvjerenost u moralni zakon otjelovljen u istinsku relgioznost. U tom svijetu smo u vezi sa vi\u0161im svijetom koji je sam po sebi besmrtan i beskona\u010dan, nema smrti, sva na\u0161a djela i misli su sa\u010duvani,<\/em> nema prolaznosti, i mi \u010dekamo na nastvak \u017eivota u tom vje\u010dnom postojanju.\u00a0 Naspram ovako visokih misli i hipoteza vra\u0107a se autor ulozi \u017eurnalizma u postoje\u0107im okvirima vremena u kojemu \u017eivi. Jednostavno \u0107e kazati da taj takav \u017eurnalizam uni\u0161tava i moralni zakon i religioznost.<\/p>\n

„On ga odvla\u010di od svakog interesovanja za bezvremene ideje a privezuje sve ja\u010de i ja\u010de za interes \u010dasa i dana. \u017durnalizmu nije potrebno da se bori izrije\u010dno protiv religioznosti jer on ve\u0107 samim svojim postojanjem\u00a0 i obuhvatanjem du\u0161e i duha\u00a0 onesposobljava \u010doveka za religiozna ose\u0107anja. A i onda kad on, tu i tamo pretresa verska pitanja, to je i opet uni\u0161tavanje vere\u2026re\u010di \u017eurnalizma u tom svojem besvetom dru\u0161tvu deluju tako da se pre svakog drugog efekta ukazuje svetinja u blatu“<\/em> (Sulejmanpa\u0161i\u0107; 1936:82). <\/p>\n

Autor kritizira pojednostavljeno tretiranje dubokih i svetih religijskih tema, ali i upotrebu priprostog jezika koji svetinje baca u blato<\/em> i povr\u0161nost u pristupu<\/em>, koji ne mari za ikakvu odgovornost.<\/em> Njegova je opaska i danas vrlo aktualna, kako „\u017eurnalizam pose\u017ee za najvi\u0161im verskim svetinjama\u00a0 kao i za uzbu\u0111ivanjem nogometne utakmice“, ili pak\u00a0 jo\u0161 bolje pore\u0111enje, koje svaki dan mo\u017eemo prona\u0107i u ogromnoj massmedijskoj ma\u0161ineriji svijeta i lokalnosti, da se „\u017eurnalizam nimalo ne ustru\u010dava\u00a0 ni od jednog potvr\u0111ivanja svojeg jednakog merenja kod pitanja vere kao i kod, na primer, pitanja seksualnog \u017eivota jedne manikirke“. (82). \u0160tavi\u0161e, danas se mo\u017ee kazati upravo obrnuto i da se pitanju seksualnog \u017eivota neke manikirke posve\u0107uje mnogo vi\u0161e pa\u017enje od pitanja bilo koje svetosti moralnog zakona ili uzvi\u0161ene religijske ideje na nekom TV-kanalu, na radiju, u \u0161tampi, na portralima ili na dru\u0161tvenim mre\u017eama u umre\u017eenom dru\u0161tvu dana\u0161njice. Svaki se govor o svetom<\/em> smatra dosadnim i suvi\u0161nim.<\/em><\/p>\n

\u0160tavi\u0161e, ukoliko se mo\u017ee izvje\u0161tavati o nekom novom skandalu unutar vjerske zajednice, to je i jedino \u0161to privla\u010di moderne medijske poslenike da se prime posla izvje\u0161tavanja. Onaj znameniti Guj Deborov princip ‘dru\u0161tva spektakla’ neumorno radi, moderne ljude i moderno novinarstvo vapi za spektaklima, bilo koje vrste, religijske kao i nereligijske. I u tom smislu je Sulejmanpa\u0161i\u0107 pravi vizionar sa ovim svojim istra\u017eivanjima, kritikama, i prepoznavanjima biti novinarskog duha koji mi potonji, mi sada\u0161nji, svakodnevno svjedo\u010dimo. Autor kritizira jedan tekst u onovremenoj ‘Politici’ u kojemu se na sam dan Bo\u017ei\u0107a ironizira bit kr\u0161\u0107anske religije, Naime, crte\u017e prikazuje zvijezdu kao simbol Hristove rije\u010di koja stoji iznad glava vjernika simboliziraju\u0107i da ta zvijezda svjesno ne\u0107e da se veli\u010da ve\u0107 stoji iznad povorke siroma\u0161nog naroda koji ne zna kamo bi krenuo. Ista novina u martu 1934. godine donosi putopise francuskih novinara Soervena i \u0160adrena koji ho\u0107e odgovoriti na pitanja od su\u0161tine\u00a0 komplikovanih pitanja za \u010dovje\u010danstvo, gdje 4.4. iste godine pi\u0161u da je „Njujork simbol nove vere, vere \u010doveka u njegovu mo\u0107 nad vasionom“ (84) U tekstu autori pi\u0161u: <\/p>\n

„Oblakoderi\u2026Brojni su. Bolje da shvatimo njihov misti\u010dni smisao. Sagnite se. Pogledajte uglavljene u dubni njihove \u0161ume, si\u010du\u0161ne gotske zvonike sme\u0161ne katedrale koje predstavljaju\u00a0 jedan neuspeli polet. U Njujorku su namanje crkve: one priznaju nemo\u0107 starih vera. Jedna nova vera u sebe samog , u vlastitu snagu u\u010dinila je da se \u010dovek prevazi\u0111e“.<\/em> (85) <\/p>\n

Danas da se koji\u00a0 slu\u010dajem Sulejmanpa\u0161i\u0107 na\u0111e u Dubaiju i sli\u010dnim emiratima koji kopiraju rana ostvarenja korporativnog kapitalizma po otocima blizu Arabijskog poluotoka i Afrike, mo\u017eda se ne bi ni za\u010dudio, tako davno je predvdio i kritizirao graditeljsku megalomaniju, otu\u0111enje \u010dovjeka od svih bitnih duhovnih i idealisti\u010dkih stremljenja, kritizirao prokletstvo profita i njegove nezaja\u017eljivosti dok pravi milionske razlike me\u0111u malobrojnim milijarderima svijeta i milijardama najsiroma\u0161nijih ljudi svijeta. Vjerovatnmo da nije ove goleme igre svijeta<\/em>, koju Tvorac svega postoje\u0107eg Planira, da ne bi prosje\u010dan pragmatski ljudski racio ni mogao pojmiti koliko je nesre\u0107e, zbiljske nesre\u0107e nad glavama materijaliziranih ogluhlih, oslijepjelih i iskori\u0161tenih ljudskih masa, tih rijeka nesretnih egzistencija<\/em> koje su prestale gledati i diviti se nebu, zvijezdama, galaksijama, eonima, trajanju\u2026\u0160kolski je primjer dijaloga modernog oca i sin\u010di\u0107a koji pogledav\u0161i u nebo pita oca: „A tata, \u0161ta reklamiraju zvijezde na nebu?“<\/p>\n

Sulejmanpa\u0161i\u0107 je ogor\u010den \u0161to se omalova\u017eava kr\u0161\u0107anstvo, \u0161to se ta religija odbacuje kao stari kaput i \u0161to se uop\u0107e bogomolje upore\u0111uju sa trgova\u010dkim centrima, \u0161to u dana\u0161njici do\u017eivljava egzaltaciju na skoro svim stranama svijeta i planete zemlje, te pita se: „Mo\u017ee li se izmeriti dubina pada nesre\u0107nog kr\u0161\u0107anskog sveta, koji spokojno slu\u0161a i guta sve te strahovite bogohulne re\u010di, ne samo kod nas nego i u svim civilizovanim zemljama“. (85) On je svjestan da nova materijalna civilizacija ne osjeti vi\u0161e ni trun respekta spram beskrajnih tajni<\/em> i \u010dudima vlastite egzistencije, mogu li se moderni ljudi zapitati barem, otkuda im misao<\/em>? Kako se javi? Odakle poti\u010de? Ko je donosi? Je li to \u010dovjek sam sebe stvara i kreira? A tu je pitanje tajna \u017eivota<\/em> i jedne jedine \u0107elije \u017eivota, koju mi moderni poku\u0161avamo iskopirati, u\u0107i u njenu bit i mijenjati je po svom naho\u0111enju, prave\u0107i nered na Zemlji, tek da bi omalova\u017eili Prvotnog Kreatora<\/em>. I ovdje Sulejmanpa\u0161i\u0107 poantira vrlo sna\u017eno: <\/p>\n

„Zar svet, najzad, ne pretstavlja jednu ludnicu, u kojoj se oni koji\u00a0 imaju jo\u0161 traga normalnog uma i du\u0161e povla\u010de ne\u010dujno uz zidove, dok najlu\u0111i prave\u00a0 najve\u0107u galamu! Jer \u017eurnalizam je i prema drugim velikim konfesijama isti takav beskrajno drzak neznalica!“<\/em> (85)<\/p>\n

Ono \u0161to kao blasfemiju na islam navodi iz lista ‘Novosti’ od 16.11. 1933. tako\u0111er je zanimljivo. „Tjerao je Muhamed da klanja poslije svakog jela. Gimnastika radi bolje probave“. (86) Dana\u0161nja islamofobija, terorizam, pseudoterorizam, na krilima brojnih svjetskih i lokalnih medija samo bi upotpunila ovu generalnu sliku koju slika D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107 u sjajnim kritikama suodnosa \u017eurnalizma spram religija svijeta i religije kao takve op\u0107enito. Nema dana niti sedmice koja bar po neku blasfemiju na moralne zakone unutar religijskih okvira ne donose brojni medijski sadr\u017eaji, i ako smo ih u moderno doba krotili raznim zakonskim okvirima, obavezama prosutim po kodeksima i pravilnicima o profesionaolnom izvje\u0161tavanju, svejedno je, slika novinarskog prikaza istinske religije i religijske svijesti nije na nivou na kojem bi trebala biti. Kritike lo\u0161ih praksi nositelja religijske mo\u0107i i hijerarhije su ne\u0161to drugo, i to bi se trebalo i mogli razdvajati korisnim razdjelnicama. Jedno su univerzalne vrijednosti i njihova vrjednota a drugo su konkretna matrerijalna pona\u0161anja pojedinaca koji i sami gube univerzalne principe iz svojih du\u0161a i praksi. <\/p>\n

Jedno je posigurno, tako i Sulejmanpa\u0161i\u0107 rezonira, istinski \u010dovje\u010diji duh ne mo\u017ee bez duhovnih napitaka i zalogaja, bez duhovne hrane i pi\u0107a. Kad tad do\u0107i \u0107e u fazu preispitivanja samoga sebe. Ko sam, \u0161ta sam, odakle sam, kamo idem i \u0161to mi je \u010diniti u svijetu\u00a0 – meni ta\u010dki maloj koja mi je data da je pro\u017eivim. Bez tih su\u0161tinskih pitanja i jo\u0161 su\u0161tinskijih odgovora na njih, nema pravog cjelovitog \u010dovjeka. Ni nekada u pro\u0161losti ni danas u modernosti.Te plemenite i istinske napoje treba tragati u svim vi\u0161im duhovnim pa i religijskim sferama dnevno i ustrajno i medijatizirati na najbolji mogu\u0107i na\u010din, kako bi se ljudska egzistencija u\u010dinila boljom.<\/em> A ona to uvijek treba i mo\u017ee biti.\u00a0 Najbolje ga je za kraj citirati: <\/p>\n

„A \u017eurnalizam ne samo da ga zaustavlja da dalje ne kora\u010da u smeru dobra, nego je on \u010doveka poterao u protivnom smeru, od svetla prema mraku, i doterao ga u takvu du\u0161evnu tamu\u00a0 da je skoro svuda po\u010delo da bledi i se\u0107anje na to da je nekada na svetu na\u0161em bivalo i takve svetlosti kakvu na\u0161a \u017eurnalizovana du\u0161a ne mo\u017ee vi\u0161e\u00a0 sebi ni pretstaviti, a koja je isticala iz osniva\u010da i nosilaca velikih moralom ispunjenih konfesija, i \u010diji su sjaj mogli da prime i osete njihovi savremenici.“ (Sulejmanpa\u0161i\u0107; 1936:86)<\/em><\/p>\n

Kako pripomo\u0107i modernoj \u017eurnaliziranoj du\u0161i<\/em>? Vi\u0161e svetih na\u010dela i vi\u0161e istinski duhovnih sadr\u017eaja ponuditi dru\u0161tvu mre\u017ee. Kako? Najte\u017ee pitanje. Truditi se i poku\u0161avati svaki dan iznova. Razgovarati sa istinskim vjernicima, \u010ditati i predstavljati istinski\u00a0 vrijedne knjige i stvarala\u0161tvo, oja\u010dati sve moralne zakone u nama samima i svijetu, ukazivati na zloupotrebu svega svetoga, neumorno i trajno svaki dan.\u00a0 Sudbina naime nije napisana umom ljudi.<\/em> Prirodni poredak nije vje\u010dan i nepromjenljiv, jeste samo jedan tren koji simbolizira duhovni \u017eivot. Duhovni \u017eivot se shva\u0107a samo kroz simbolizam. Ponovo Ber\u0111ajev:<\/p>\n

„Bo\u017eanstvo se mo\u017ee shvatiti samo simboli\u010dki, samo se putem simbola mo\u017ee proniknuti u njegovu tajnu. Bo\u017eanstvo je nepojmljivo na racionalan na\u010din, ne mo\u017ee se izraziti logi\u010dkim pojmovima. I nikakva sholasti\u010dka teologija I metafizika ne mo\u017ee da zatamni ovu veliku istinu. Iza religiozne ideje Boga uvijek se krije bezdan, dubina iracionalnog i nadracionalnog\u2026(<\/em>Ber\u0111ajev; 1200:91)<\/p>\n

Jo\u0161 jedanput kazati:<\/p>\n

„Gdje se zavr\u0161ava kompetencija pojma, tamo nastupa sa svojim pravima simbol. Bogospoznanje nikada nije bilo i nije moglo biti apstraktno-intelektualno, racionalno saznanje, ono se uvijek napajalo iz drugog izvora. Svi sistemi racionalne telogije i metafizike su prilago\u0111eni prirodnom svijetu i prirodnom \u010dovjeku i imaju pragmatsko i pravno zna\u010denje\u2026Uvijek preostaje Tajna, ona nikada ne mo\u017ee biti iscrpena do dna. I to se izra\u017eava u simbolu, to ne mo\u017ee biti izra\u017eeno u pojmu, koji uvijek zatvara, uvijek zahtijeva kraj, iza kojeg ve\u0107 nema tajne. Gdje se zavr\u0161ava sfera racionalnog saznanja i logi\u010dkog pojma\u2026tamo po\u010dinje sfera simboli\u010dkog saznanja i simbola koji je primjenjiv na bo\u017eanski svijet\u2026“<\/em> (Ber\u0111ajev; 2007:93)<\/p>\n

Zato je \u017eestoka rasprava Evropske komisije i Crkve oko simbola jaslica<\/em> i brisanja njegova iz javnog diskursa. I nije nimalo slu\u010dajna! Da ne spominjemo ostale brojne religijske simbole koji se protjeruju iz medijskog kao javnog diskursa\u2026<\/p>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

Ber\u0111ajev, N. (2007). Filozofija slobodnog duha, Beograd, Dereta<\/p>\n

Bauman, Z. Obirek, S. (2014), Razgovori o Bogu i \u010dovjeku, Zagreb, Ljevak<\/p>\n

CArr, N. (2011), Plitko, \u0160ta internet \u010dini na\u0161em mozgu, Zagreb, Jesenski I Turk<\/p>\n

Celebi, C. (1997), Hazreti Mevlana, Akil-vuslat-kadin-yunus-gonul-hicret-musiki ve sema, Kultur mudurlugu ve Konya Valiligi, Konya<\/p>\n

Fuller, E. G. (2015), Svijet bez islama, Dobra knjiga, Sarajevo, Globus<\/p>\n

Fejzi\u0107 \u010cengi\u0107, F. (2012), Rije\u010d je temelj dru\u0161tvenog \u017eivota, Sarajevo, Dobra knjiga<\/p>\n

Fejzi\u0107 \u010cengi\u0107, F. (2016), Stvarnost i mediji, Vrijeme istro\u0161enih ideologija, Sarajevo, Dobra knjiga<\/p>\n

Fejzi\u0107 \u010cengi\u0107, (2018), Kao ribe u vodi, Sarajevo, Ka filozofiji medija ili kako opstati s medijima, Dobra knjiga<\/p>\n

Krauss, M. Lawrence (2004), Fizika zvjezdanih staza, Zagreb, Jesenski I Turk<\/p>\n

Ni\u010de, F. (2013), Volja za mo\u0107, Poku\u0161aj procenjivanja vrednosti, odlomci, Aletheia, Podgorica, Beograd<\/p>\n

Sulejmanpa\u0161i\u0107, D\u017e. (1936), \u017durnalizam razara\u010d \u010dove\u010danstva, Zagreb<\/p>\n

Zajani, M. (2005), The AL Jazeera Phenomen, Critical perspectives on new Arab Media, Pluto Press, London<\/p>\n

 <\/p>\n

Journalism and Religion<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

The moral law is a pure existing fact of our mind and it is not conditioned by anything external. That universal law, when it is ordered and applied, is superior to our \u2018happiness\u2019 or \u2018unhappiness\u2019, far from today\u2019s pragmatic form of moralizing and its relativization, as everyone has their own personal, personal, ego-morality that does not refer to any universal principle. To be able to feel such a pure inner moral law as human beings, we must be free beings and beings who believe in their immortality, souls as such. Today\u2019s age has never refuted this pure Kantian foundation of Sulejmanpa\u0161i\u0107\u2019s reasoning more strongly than to be truly surprised to appear from somewhere and see projects in the company of media that advocate and \u2018make\u2019 technical immortality for the existing material man…<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> morality, freedom, media society, journalized soul, immortality, religion.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  11(21)#18 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
This journal is open access and this work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial 4.0 International License.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n

\n
\nDOI 10.46640\/imr.11.21.5<\/a>
\nUDK 070 (049.32)-021.272*D\u017e. Sulejmanpa\u0161i\u0107:B. Zelizer
\nPrethodno priop\u0107enje
\nPreliminary communication
\nPrimljeno: 28.3.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Amela Deli\u0107<\/span><\/p>\n

University of Tuzla, Faculty of Humanities and Social Sciences, Department of Journalism
\nTuzla, Bosnia and Herzegovina
\namela.delic@unitz.ba<\/p>\n

Sulejmanpa\u0161i\u0107 and Zelizer: Returning to the Journalism<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (374 KB), English, Str. 3497 – 3510
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n


\nAlthough the book Journalism \u2013 the Destroyer of Humanity is one of the most sharply intoned critical reviews of journalism we have read, we believe that this book is also some kind of a call for change. It is interesting that back in 1936 Sulejmanpa\u0161i\u0107 accurately dissected journalistic reality, distinguishing sensational journalism from professional journalism. Thus, he leaves us room for a different, purposeful and visionary journalism. The author discusses the impact of journalism on various spheres of human social and his psychological life, and this impact is, from his perspective, mostly negative.
\n<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nAlthough the lessons of Sulejmanpa\u0161i\u0107\u2019s book are profound, and the arguments are so strong that they are difficult to refute, we want to believe that there is still hope for the journalistic profession. This paper will compare the reflections of D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107 and Barbie Zelizer in their different, but somewhat similar, views of the profession. While Sulejmanpa\u0161i\u0107 emphasizes and perfectly recognizes all the shortcomings of the profession, Zelizer gives recommendations and in a different, modern digital or online context, devising journalism that would serve humanity, instead of destroying it.
\n<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> Sulejmanpa\u0161i\u0107, Zelizer, journalism, digital media, profession, credibility.
\n<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

An Introduction: Why Journalism is the destroyer of humanity?<\/strong><\/p>\n

Asking people what is the main reason they don’t read newspapers, watch television news or listen on the radio, during my PhD research, I usually got this answer: “They make me depressed”. Why is that so, I often asked myself. This is the question that bothers me mostly from the beginning of my interest in journalism. I can remember my professors’ words: “You should watch TV news more”. I couldn’t answer properly then, because I didn’t know how to explain what is it that bothers me so profoundly when it comes to news. Then, almost a decade later, same professor gave me a book to read. It was very old, from 1936. The author was man called D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107, and the books’ title was: Journalism: The Destroyer of Humanity. I read the book for few days, and I found answers. I know what is it that makes me feel so bad about journalism, makes me feel ashamed when people ask me on which department at university I work. Sulejmanpa\u0161i\u0107 gave me a lot of reasons for that, and some answers, too. <\/p>\n

As him, I would like to be able to retreat to peace, to forget about news and media, and enjoy simple and peaceful life. I would love to stay quiet, not to answer on phone calls, or read notifications from my phone news media’s applications. Live in peace without anything to bother you, even your own voice which was first media that distracted person from his inner voice, as McLuhan hinted it. On the other side, Aristotle thought that “the moral being of man can be affirmed only in relation to others, live communication and interaction within social or ‘political’ institutions, not outside them in the solitude of privacy, the pure interior of soft ‘morality’ outside these relations as mere ‘feeling’ or ‘voice of conscience’, in the helpless appeal to something that is not exactly what it is, but supposedly’ – should be – there is no place for a ‘bird’s eye view’ “ (Pejovi\u010d 1988:22). Today, there almost is no free space for solitude, as absence from digital media or our “smartphones” can be understood as “suspicious” (Turkle 2013). However, there is not much difference between our understanding and acceptance between different kinds of media. People are usually afraid of new media, especially if they are technologically more advanced. Concerns about losing our nature, usual style of life, communication, are always present. As my supervisor at the University of Utah once pointed out \u2013 The journalism was and always will be bad, mostly. What we can do is to try to educate ourselves and try to understand how media work. Her name is Suhi Choi and she is right, in a way. Her thoughts are similar to Sulejmanpa\u0161i\u0107’s. But, what professor Choi also thinks is that even bad media are good for democracy. That’s not the case with Sulejmanpa\u0161i\u0107 opinion. However, I am more with Barbie Zelizer, the scholar who thinks that there is a space for change and there is a space for hope in media which will be useful for society improvement. She criticizes a lot, but also, she gives a different perspective on what journalism could be. <\/p>\n

 <\/p>\n

Obstacles, characteristics and opportunities in journalism<\/strong><\/p>\n

When D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107 wrote, newspapers were a kind of “new medium”. But his understanding was enough deep that we can relate it to today’s media. So, why would he think that journalism is destroying humanity. First of all, he found the same thoughts in great writer works, for example in Goethe’s, Kierkegaard’s, Balzac’s, Baudelaire’s and others. He quotes Goethe at the very beginning of his book: “Tell me why you are not looking forward to any newspaper? I do not love them, they serve the time” (Sulejmanpa\u0161i\u0107 1936:10). When it comes to the qualitative characteristics of journalism, Sulejmanpa\u0161i\u0107 names the following:<\/p>\n

    \n
  1. Printed word as a means of expression,<\/span><\/li>\n
  2. Publishing in newspapers as a medium,<\/span><\/li>\n
  3. Focus on the novelty,<\/span><\/li>\n
  4. Sensationalism in the news,<\/span><\/li>\n
  5. Cacophony of media content that abounds in a variety of topics very often fragmented and unrelated to each other,<\/span><\/li>\n
  6. Truth seeking. <\/span><\/li>\n<\/ol>\n

    Barbie Zelizer, on the other side, gives us an insight into the core problems, or better to say, challenges for journalism nowadays. There are five most important contextual factors that should be considered if we want to keep journalism as a driving force of society. The author is asking us to reconsider imaginative thinking in journalism to overcome those obstacles. The potential obstacles, but also opportunities for journalism are in following elements:<\/p>\n

      \n
    1. Changing of journalism craft in digital environment \u2013 craft is no longer hidden from “public eye”, <\/span><\/li>\n
    2. Broadening political issues, world is connected, journalists have a lot of different political topics that are important to be covered all around the world, <\/span><\/li>\n
    3. Metamorphosis, connections, fusion between “old” and “new” media, <\/span><\/li>\n
    4. Economic pressures, new ways of media financing, <\/span><\/li>\n
    5. Moral consideration and difficulties to take stands about some controversial events,<\/span><\/li>\n
    6. Elite-oriented, irrelevance of journalism norms (created from Western perspective) and taking audience for granted. <\/span><\/li>\n<\/ol>\n

       <\/p>\n

      Why is the Journalism destroyer of the humanity, or could it be better?<\/strong><\/p>\n

      As we can see, both, Sulejmanpa\u0161i\u0107 and Zelizer have similar ideas about core journalistic elements and functions. They are aware of importance of truth seeking and both are deeply conscious that is difficult to reach the truth ideal. That is the topic that separates them from plenty of others communication scholars who are focused on data and statistics. <\/p>\n

      Both of them discuss about prevalent media for news dissemination, both understand political and economic pressures on media, and both still believe in truth seeking media ideal, although Zelizer is more optimistic when it comes to its realization. Zelizer takes both \u2013 economic and political pressures seriously, Sulejmanpa\u0161i\u0107, and that’s probably normal for the time in which he wrote, believed that economic pressures are worse. Journalism is dominated by the economic and sensationalism interests, he wrote. Economic interests result in a large number of advertisements and advertising content in the media, and on the other hand, sensationalism causes a large number of media stories whose focus is on crime, catastrophes, drama, conflicts. Party press, as Sulejmanpa\u0161i\u0107 wrote has one “principal evil” in itself. That is that “even in the most spiritual times it did not push the best statesmen forward, but parliamentary speakers” (1936:195). However, the non-partisan press gradually squeezed the political debate out of the media, and its columns began to be filled with the most trivial, but also the best-selling content – crime, scandal, sex, he explains. Zelizer is aware of a web of circumstances affecting journalistic work, not just economic and political pressures, but also technological, user-generated content, social context, educational context. Both of them registered “checkbook journalism” as a big problem connected to media’s relation to economy and capitalism. However, perspectives on this journalism practice are different. Sulejmanpa\u0161i\u0107 wrote about blackmailers (“chanters”) who would blackmail rich people that they will publish stories about some of their misbehaviors in media and in that way destroy their reputation. “Many people have various sins on their conscience, small and large. (\u2026) The blackmailer obtains a compromising object, a document, and then asks for a meeting with a rich man. And if he doesn’t give money, the chanter shows him a print of an article ready for the press, which reveals his secrets” (1936:66). Zelizer wrote about other similar practice of paying sources to discover details of some stories which mostly were on the very edge on ethic. She mentioned for example situations such as the one when “New York Times<\/em> famously paid 1000 dollars in 1912 to speak with the surviving wireless operator aboard the Titanic”, or “when TV personality David Fros paid former US President Richard Nixon 600 000 dollars in 1972 for an interview” (according to Peters, cited in Zelizer 2017:90). <\/p>\n

      Sulejmanpa\u0161i\u0107 defines journalism as an “idealless reporting on the ever-changing modifications of the empirical world” (1936: 29). That is why journalism depends on new events every day. In close relationship for both authors are ethic (morality) and novelty as media main value. Asking questions about ethic and morality is usually dangerous, even in everyday life. Fake consensus about different controversial topics is sustainable until “dangerous” questions are asked. Both authors emphasize this. However, Sulejmanpa\u0161i\u0107 sees ethic as morality, including in itself all aspects of human life, from religion to media. Zelizer explains that there are many problems with idea of one umbrella ethic rules for every media in every country. Media differ in many ways, especially today \u2013 there are different ideological framings that they are following, different technical aspects of them, complicated and totally unknown situations that are ethically on slippery way, as does time changes so do ethical codes. So, journalists are forced to make ethical judgments in seconds, almost immediately as the event unfolds. However, there are similarities in Sulejmanpa\u0161i\u0107’s and Zelizer’s thoughts. Both of them see journalism profession as hard to consolidate certain moral or ethical rules, because of its limitations such as time, space, pressures. Timeliness is the imperative in journalism, journalists are constantly under pressure to work fast and search for new events. Morality, as Sulejmanpa\u0161i\u0107 hints, requests time and deep thinking, but, as he puts it \u2013 there is no time in journalism. It has a “shelf life”, but morality has not. “Value requires timelessness, and vice versa: Something has more value if it depends less on time, the less it changes over time” (Sulejmanpa\u0161i\u0107 1936:46). Zelizer has a similar explanation about the link between journalism and ethics. “Drawing from philosophy, ethics tend to work from top down to establish stable codes of action that negotiate universal and particular means and ends; while earlier invocations tended toward universal standards, more recent ones orient toward situated particularity. By contrast, journalism tends to work from the bottom up, its practitioners needing to negotiate and renegotiate around constantly shifting sources of contingency in practice” (Zelizer 2017:85). According to Sulejmanpa\u0161i\u0107, journalism is destroying morality. He mentioned the role of newspapers in the preparation of the First World War as an example. “By what measures could we measure, for example, the murderous power of journalism that made the main moral and enabled material preparations for the World War and led it for a full four years?”, the author asks (1936: 17). Zelizer has a different opinion. She understands that it is difficult to decide what is ethical in such a short time and complicated context, but she also believes that ethic rules should be changed, and are changing all the time. For example, “pictures of people falling from building earned news photographers a Pulitzer Prize in the 1930s and 1940s but similar photos in 2000s and 2010s, labeled ‘distasteful’ and ‘sickening’” (Hardy, 1946; Schwartz, 2005, cited in Zelizer 2017:90).<\/p>\n

      Race with time is one of the main reasons why Sujelmanpa\u0161i\u0107 believes that the media cannot write seriously and deeply about things, and most of all why they cannot follow ethical code consistently. Journalistic focus is on reporting about new events, and the novelty is taken as a supreme news value. “All the demands of morality and spirit are ruthlessly sacrificed to its essential characteristic: when they prevent the development of speed of appearance and success in competition, one passes over them without any reconsideration” (1936:23). Time is measured by news, the author believes, and if one day journalism ceased to exist, time would stop flowing. It would be interesting to see the world without news nowadays. People constantly complain that they don’t have enough time. But, is this really true? Ratko Bo\u017eovi\u0107 pointed out that people had invented a different kind of technologies to have more time, and then they use media to “kill the time” (Bo\u017eovi\u0107 2015). Zelizer also compares novelty with the “shelf life”, explaining that “the news has thus always been associated in some form with a relatively short shelf life” (Zelizer 2017:63). But, today, it’s even worse for journalists to deal with short time for creating and disseminating news. “Not only do new media alter what is meant by topicality, but the involvement of citizen journalists, bystanders, activists and producers of user-generated content decentralizes and speeds up the process of dissemination, complicating the ability to generate agreement about what is news” (Ibid). <\/p>\n

      Besides novelty, Sulejmanpa\u0161i\u0107 resents the media focus on conflict, drama, sensationalism and criminal. “When we want to know how criminal this world is, journalists will tell us most readily, because a criminal event and a report about it is one of the darlings of the journalistic word”, says the author (1936:19). Zalizer, Boczkowvski and Anderson broaden their critique to all news value followed by most mainstream media, explaining that those values or norms are irrelevant in current time (2022). In their opinion, and according to world of Robert Darnton who was former reporter for the New York Times<\/em>, and the Newark Star Ledger<\/em>, “we really wrote for one another”, explaining that news were made for mostly western, wealthy, white men interested in politics, elites and economy (Zelizer et all. 2022:76). They propose “alternative values” that will completely change existing ones, and will include people who are usually excluded and that means most of the world population, especially those from South. “In Jairo Lugo-Ocando’s view, ‘To write its own story, journalism in Global South needs to come to terms with the fact that the normative aspirations it upholds do not belong to it. They belong instead to an age and place where the white men went to conquer, steal, rape and enslave in the name of civilization” (2020, 162, cited in Zelizer et all. 2022:67).<\/p>\n

      The characteristic of journalism is also that it publishes information of various thematic profiles, so within one newspaper we hear about war, earthquakes, murders, robberies, concerts, plays, forecasts, etc. Journalism thus “mixes everything with everything”, and the “the bigger the journal, the less it is capable of ideological truth” (1936: 27). Ultimately, “there is no area of \u200b\u200blife, neither public nor private, that has not drawn journalism into its spheres of interest, nor does it have, and cannot have, any system in the way it treats these areas” (Ibid).<\/p>\n

      The author ultimately acknowledges that truth as an ideal is the key reason for the existence of journalism, its raison d’\u00eatre<\/em>. However, “such information is not one of the essential characteristics of journalism, because almost nothing new is said in the journals with respect for morals and spirit and the true need of the newspaper reader to find out, but the information is brought with primary regard to expansion and circulation of the newspapers”. The truth in journalism comes to the word, says the author, only when it is in line with the interests of economic and sensation, when it does not disrupt agenda of those interests. That is why, even then, before the actualization of the fake news phenomenon, Sulejmanpa\u0161i\u0107 stated that “journalistic information is false in its essence and therefore is not information at all” (1936:25). When it comes to truth in Zelizer (and other 2022) opinion, they understand it similar to Kovach and Rosenstiel (2001) as a functional truth operationalized in ideal of objectivity. They agreed with them and Deuze when he said that “objectivity may not be possible but that doesn’t mean one should not strive for it” (448, cited in Zelizer et all 2022:60). However, the objectivity as a norm that we currently have in journalism profession is unsustainable, its “failings as a concept have been so pointedly debated that the term by now should have been put to bed as an anachronism of earlier times” (Ibid 2022:65). And, here we can find one of the main differences between Zelizer’s and Sulejmanpa\u0161i\u0107’s opinion about journalism role. Sulejmanpa\u0161i\u0107 thought that journalism should not write at all about following topics: morality, spirit, religion, normal mental development, art, civil political and economic freedoms, national spiritual characteristics, private life, political peace in individual communities as well as in the whole world ”(Sulejmanpa\u0161i\u0107 1936:310). The author denies journalism the right to present any interpretations and states that “the publishing of facts should completely exhaust the function and task of the newspaper” (1936:311). Zelizer and collaborators have different opinion. However, we should have on mind that they are writing from perspective in which, technologically, anyone can publish facts. So, for them, “to reform their relationship with audiences”, journalism “has to meet them where they are, rather than where it would like them to be”. This means that “it had to stretch to accommodate audiences that may fit few of the contours most prized in now inert assumption of public engagement. It has to tell stories that appeal to interpretations from the heart as much as from the mind, instead of continuing to provide dispassionate accounts of events because that is what objectivity in the news is supposed to be about” (2022:99). We have to say that our opinion is a lot closer to Zelizer’s. <\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      Whether journalism really contributes to democracy?<\/strong><\/p>\n

      Sulejmanpa\u0161i\u0107 would answer negatively to this question. And for better understanding of his reasons, one should know that this author differ journalism as a profession from journalism as a sensationalism newspapers. The second one, which is prevalent in journalism field, as he thinks, works against democracy. Free press, explains him, is something totally different from what we consider free journalism. In his opinion neither democracy nor journalism as profession, exists in its ideal meanings. Oedipus complex is a metaphor which Sulejmanpa\u0161i\u0107 uses to explain journalist impact on democracy. Although journalism was born from democracy, he believed, it turns out to be a bad child which will kill its parent. “In times when the soul and spirit of the people are ruled by forces that are far from respecting morals and spirit, to give universal suffrage, so to support ‘democracy’, means to let the people rush into failure, which means killing democracy itself” (Sulejmanpa\u0161i\u0107 1936:191). Zelizer is milder in criticism, but she also pointed out that causal relationship between journalism and democracy “has been more presumed than debated and challenged” (Zelizer 2017:64). Journalism as a child who has to be protected is also mentioned in Zelizer’s book. In her explanation, journalists act like parents to their news kids. “Seeing journalism as a child helps legitimate journalists’ need to remain invested in their craft. Without journalism to organize and process the news, the assumption in that current affairs would remain unruly and incomprehensible, much like the action of a child without guidance or care” (2017:21). It happens all the time that scholars, journalist and politicians mix the cause-and-effect relationship between democracy and journalism. Sulejmanpa\u0161i\u0107 supposes that journalism, as its worse form (means sensational journalism) destroys democracy. On the other hand, Lippmann, as mentioned by Zelizer, thought that “critics” (of journalism), “and the apologists expect the press to\u2026 make up for all that was not foreseen in the theory of democracy” (Zelizer 2017:65). However, we are closer to Zelizer’s opinion that there are several different factors which shows that this relationship cannot be taken for granted, and that it depends on various context factors such as economy, capitalism (as McChesney pointed too in his 2013. book Digital Disconnect), social context. She concluded that “different kinds of democracies develop different kinds of journalism, and they in turn produce different kinds of links between two institutions” (Zalizer 2017:68). She sees the problem in this connection in theoretical and practical dimension. First, journalism exists in non-democratic regimes too, at least some form of it, but journalism theory about link between two institutions “rests on circumstances that are not wholly representative of conditions beyond the West” (Ibid). Her associates and she made a conclusion that most scholars assumed wrongly that journalism is there to help citizens to be a part of democratic process. They “had the large democratic hopes for the power of news, ignoring most of journalism’s functioning in non-democratic society”, authors concluded. However, “for the most part, the solution has been to abandon citizen for elites. Under this view, the democratic deficit of citizenry is not all that important because democracy really functions as an elite representative system” (2022:18).\u00a0 And secondly, as a practice, “journalism has taken on many forms which are both more and less connected to democracy: journalism has been more partial, biased and conflicted and unevenly related to different types of governance” (Ibid: 69). Proof of weak connection between journalism and democracy, according to Zelizer is its failure even in countries of its theoretical roofs \u2013 United States and United Kingdom. She sees this failure in reporting on refugee crisis, when the lack of coverage, delayed coverage and prejudicial coverage showed that “equality” in journalism doesn’t mean equality for all<\/a>[45<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. In the end, Zelizer offers great insight in real connection between journalism and democracy and broadens our understanding of this relationship: “But retiring the concept of democracy in the study of journalism might force scholars to recognize that democracies are not as clear-cut as theories would have them bee, that democracies are not as integrated with journalism as has been assumed, that space for other kinds of governing structures needs to be crafted alongside the news, and that, as the power of the national-state wavers, the real nexus between government and journalism may lie elsewhere. We need to think more forcefully about effects of other systems that go beyond government per se, such as religious fundamentalism or capitalism” (2017:83). As an institution, journalism is closely related to other institutions, and one institution’s “dynamic have a domino effect on other institutions” (Zelizer et all 2022:7). <\/p>\n

      But, does the journalism destroy democracy? Professor Suhi Choi, mentioned before, is probably right \u2013 even bad journalism is good for pluralism at least. There are some factual proofs of this statement. The following example given by Zelizer is one of the greatest: “Ironically, Trump’s declaration ‘that he had singlehandedly put immigration at the center of US political debate and media coverage for the first time in years’ was one of his ‘few objectively accurate claims’” (Orme, 2015:102, cited in Zelizer 2017:76). But still, we have to see if journalism did learn something from Trump’s presidency era. If it did, “it will have concluded that it should always be opposed to political elites, regardless of political orientation, and that this oppositional stance also needs to embrace marginalized and oppressed social groups” (Zelier et all 2022:29). <\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      Whether journalism works against religion, “pure” mind, spirituality? <\/strong>\u00a0<\/p>\n

      Arguments that Sulejmanpa\u0161i\u0107 uses to explain how journalism can affect religious and psychological life are similar to those he uses to explain its impact on democracy. He implies that religious life is inseparable from morality and vice versa. For him, to be religious person, to believe, means to be into truth. But, as he already emphasized, he doesn’t see the truth in journalism which is driven by sensationalism and economic capital. To believe also means to be in peace, consistency with your inner thinking, and journalism is all opposite from this. It depends on moments, news and novelty. In his opinion, journalism steals people’s attention from timeless or eternal ideas. So, he claims that for „journalism is not needed to explicitly fight against religiosity, because by its very existence and embracing the soul and spirit of man, it makes him impossible for religious feelings” (1936:82). When it comes to “pure mind”, Sulejmanpa\u0161i\u0107 defines it as a “person’s ability to have a prior mind ideas which would be independent from empirical experiences”. Mind, he thinks, should be “focused on ideas”, and ideas “cannot be proven by experience”, and those are reasons he thinks journalism is guided by different values that religion and pure mind (Ibid). Cacophony of different journalism topics in newspapers disperses people’s attention and so affects negatively their spiritual life, thinks Sulejmanpa\u0161i\u0107. According to him, spirituality is the “ability to find your own original form or viewpoint of world in the countless possible forms in which you already could put your own opinion” (1936:99). This means that spirituality presumes certain level of independence and freedom of mind. But, as Sulejmanpa\u0161i\u0107 pointed it, journalism destroys our ability to think freely because it imposes our mind with ready-made thought patterns. For the same reasons, it works against science and art, too. There he saw the phenomenon that Bourdieu later named as “fast-thinkers” production (Bourdieu). “Therefore, pseudoscientists and pseudoscience meet with journalism easily and gladly, through journalism they come to cheap fame, but still ‘fame’ that can be quantitatively greater than any of valuable scientist who does not want friendships with journals” (1936:120). That’s how journalism destroys art too, thinks the author. But, differently from science and art \u2013 football and movies are journalism’s favorites. Sulejmanpa\u0161i\u0107 calls them “darlings” of journalism profession. In his opinion, broadcasting football on television only corrupts children and youth, and thus “wide fields of uncultivated children’s souls, where they should be sown and sprout flowers of all kinds of ideals, a soccer ball swirls and chases, which does not allow anything else to be sown, and therefore nothing sprouts ” (1936:258). As for the media of the film, he wrote about that “it is an excellent tool for mass formation of human souls in the desired direction that can escape the reach of unwanted criticism” and that it does not belong to art, because art is such that it spoils profits, and leads to morality and spirit, and therefore its connection with film has failed” (1936:263).<\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      How does journalism profit from wars?<\/strong><\/p>\n

      Sulejmanpa\u0161i\u0107 believed that journalism had a great impact in war crimes in First World War. Journalism, as he claims, profited from it. In journalism role during First World War, he recognized agenda theory, not naming it that way, but still explaining that long before war, journalism “was already creating events with its news, by creating all the consequences for them, even when they were not happening, as if they were happening. On the contrary, it destroyed those events that didn’t want to happen, by not reporting on them” (Ibid). Same was noticed by Zelizer when she discusses different portrayal of wars and refugee crisis in world mainstream media. In some cases media declared showing pictures of mass executions were unethical and harmful, but in other cases they showed them (as in case showing killings committed by so called Islamic state). “Responses to the ethical nature of this images wavered with the climate at hand, with decision for and against showing graphicness varying according to moral, political and social considerations: for instance, the visual depictions of the victims of Nazi concentration camps in 1945 were displayed with a graphicness, frequency, primacy and salience that was not repeated in other mass atrocities that followed in Rwanda, Bosnia and Sudan, among others” (Zelizer 1998, cited in Zelizer 2017:92). Several times, Zelizer mentioned biased reporting about refugee crisis, telling that “stories on the refugees crisis reverted to their pre-photo levels, and there was ‘a return to media coverage focused on refugee numbers rather than human interest’ (Bunyan, 2015, 13), and little attention to the complexities of refugees experience (Halabi, 2016)” (cited in Zelizer 2017:74). Good question would be how many media, except Al Jazeera ever problematized the phrase of “migrant crisis”? As Zelizer explained, in August of 2005, Al Jazeera commented that “there is no ‘migrant crisis’. There are a very large number of refugees fleeing unimaginable misery and danger” (Malone, 2015, cited in Zelizer 2017:75). <\/strong><\/p>\n

       <\/p>\n

      Public good or what journalism really could be?<\/strong><\/p>\n

      McChesney named journalism as a public good, saying that “if the market underestimates and corrupts journalism, it will produce uninformed citizenship, and the result will be corruption and misery” (McChesney 2013: 78). About media as a public good wrote Sead Ali\u0107, Ratko Bo\u017eovi\u0107, Fahira Fejzi\u0107 \u010cengi\u0107 and others theorist from our regions. <\/p>\n

      In the very end chapters of his book, Sulejmanpa\u0161i\u0107 shows hope about journalism, to be precise \u2013 real journalism as he named it, to distinguish journalism from sensational journalism. He believes that journalism should change it values. “By the way, it is a general rule that a journalist should, from the abundance of events at his disposal, choose in the first place those in which good people and good deeds are seen” (1936:314), claimed Sulejmanpa\u0161i\u0107. As we saw in previous text Zelizer and her associates also believe that changing values, either in reforming or revolutionary way should be done. Those opinions are in a line with ideas of constructive journalism. That’s the concept deeply explained by Karen McIntyre and Cathrine Gyldensted (2017). This is “an\u00a0 emerging\u00a0 form\u00a0 of\u00a0 journalism\u00a0 that\u00a0 involves\u00a0 applying\u00a0 positive\u00a0 psychology\u00a0 techniques\u00a0 to\u00a0 news\u00a0 processes\u00a0 and production in an effort to create productive and engaging coverage, while holding true to journalism’s core functions” (20).\u00a0 One of its forms is also restorative and peace journalism, to which both Sulejmanpa\u0161i\u0107 and Zelizer strive. McIntyre and Gyldensted explained that peace journalism “requires a journalist to look at conflict not as a two-party battle where the focus is on winning and losing but rather as a challenge and an opportunity for human progress (Galtung & Fischer, 2013, cited in McIntyre & Gyldensted 2017:23). On the other hand, “proponents of restorative narrative avoid instances when journalists ‘parachute’ in and out of a city to cover a disaster or tragedy; rather, they encourage news that covers the deeper roots of such conflicts as well as the recovery effort that follows them” (Ibid 2017:23). <\/p>\n

      Similar, Zelizer, Boczkowsky and Anderson explain the need for changing journalistic news values. One way to change the perspective is to write from human, rather than from elite perspective. If journalist don’t rethink their news values and norms that became canon or even ideology, “the gap between norms and practices will continue to expand, making norms both increasingly abstract and deeply entrenched” (Zelizer et all 2022:108). For example, the recent tragedy in Texas primary school<\/a>[46<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> should not be reduced to political discussion and accusations<\/a>[47<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> as it was, but more on victims, roots of the problem, options and solutions that could end this repeated shootings in United States. Zelizer and collaborators recommend that “conflict reporting, for example, would replace the oft-heralded aims of balance or impartiality in the journalism of wartime with guides to better practice: training in trauma and loss, workarounds for anxiety and depression, guidelines for sustaining physical endurance, the development of detailed insurance arrangements or safety protocols for multiple kind of contingencies” (2022:108). Writing in 1930s, Sulejmanpa\u0161i\u0107 also proposed his ideas for recovering journalism as a profession which should work in best public interest. He also proposed new law for media practice which in brief gives the recommendation about avoiding writing in sensational manner. And in their book The<\/em> Journalism Manifesto<\/em>, Zelizer, Boczkowski and Anderson claimed that journalism have two paths if it wants to save profession \u2013 reformation or revolution. They concluded their manifesto<\/em> with Freud’s thoughts, and so will we. “When Freud bore down on repetition as the tool by which to move out of trauma and toward recovery, he might have been offering a light to journalism’s eventual transformation. Though it is not always the case, the consequences of trauma can be accommodated, mitigated and sometimes controlled. But to get to that point, they require to be recognized, named and understood” (2022:114). That’s actually open call to think about Sulejmanpa\u0161i\u0107’s, McLuhan’s and similar author’s thoughts. We cannot change journalism if we don’t want to admit that it’s in crisis. “Transformation may thus be upon us, if journalism can only recognize, name and understand why it has arrived at its current crisis and what is eventual resolution might involve” (Ibid). But, to find the solution, we first have to see that there is a problem, actually a lot of them, and take off pink glasses of haughtiness and arrogance, so in the end \u2013 the truth can set us free, as holly books pointed out. <\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      Conclusion <\/strong><\/p>\n

      In this paper thoughts of D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107 and Berbie Zelizer were compared. First mentioned theorist wrote back in 1936, and Zelizer is one of the most credible contemporary journalism scholars. Sulejmanpa\u0161i\u0107 is more critically-oriented and Zelizer is more optimistic-oriented towards journalism and its societal role. However, focus in this paper is mostly on similarities in their opinions and perspectives. Although Sulejmanpa\u0161i\u0107 criticizes journalism, or to be more precise sensational journalism so strongly that he named it as a destroyer of humanity, he also gives some positive ideas that can help us to improve journalism profession. In that, he is very similar to his contemporary colleague, Barbie Zelizer, who explains how journalism could be changed to survive and impact society more positively. Sulejmanpa\u0161i\u0107 laments on sensationalism in journalism, but also on novelty as its main value, on cacophony of same news and all kind of different themes mixed in same media; and Zelizer, on the other side, explains that there are obstacles for nowadays journalism, but that they could be overcome. Both authors recognize political and economic pressures on media, although Zelizer is aware of different circumstances that affect media news production. However, we have to bear in mind that Sulejmanpa\u0161i\u0107 wrote in different social context. It is important that both of them emphasize economic pressure on media and its consequences on media content and its quality. That is also the reason why both authors focused their writings on media ethic. Ethic rules are, for Sulejmanpa\u0161i\u0107, always actual and can be applied in every situation and time because ethic has no expiration date. Zelizer explains that media nowadays have to change their ethical codes depending on media type, on social, political and economic context in which they produce content. Still, both of them are very aware of importance of ethical media reporting, and both of them believe that that kind of reporting is condition sine qua non <\/em>of media credibility and credibility of the profession. Suljemanpa\u0161i\u0107 prefers breaking media stories, and explains that media role should be finished with reporting on facts. On the other side, Zelizer explains that reporting “from heart” is one of the ways for journalists to be distinctive comparing to other communicators in digital media environment. From Sulejmanpa\u0161i\u0107’s perspective, journalism destroys freedom of thinking by imposing its own simplified conclusions, and that’s why it destroys democracy too. Zelizer also criticizes media reporting on freedom explaining that “refugee crisis” has shown that freedom doesn’t mean the same concept for all people. Both authors whose thoughts were compared agreed on need for changing media news values. <\/p>\n

       <\/p>\n

      \n
      \n

      <\/a>[45<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nThe refugee „crisis“ is portrayed very differently when it comes to Ukrainian and for example Syrian refugees (not mentioning refugees for Yemen, China, Palestine, Myanmar that almost didn’t get any attention in Western media). Zelizer wrote about this: “Much coverage focused on refugees from Syria, Iraq, Afghanistan \u2013 in that order \u2013 arriving in Europe. The second-largest current humanitarian crisis \u2013 that of Yemen \u2013 received little attention, while crises in South Sudan, Myanmar and Bangladesh were mentioned almost not at all (Egeland, cited in White, 2015, 1-2), to say nothing of invisible ongoing humanitarian disasters elsewhere (Zelizer 2017:74).
      \n There are media stories about this discrepancy in reporting about refugees from different places. An example from The Washington Post:       https:\/\/www.washingtonpost.com\/politics\/2022\/04\/29\/american-opinion-afghan-ukraine-refugees\/<\/a> (24.5.2022). <\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[46<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nAvailable on:       https:\/\/www.cnn.com\/2022\/05\/25\/us\/uvalde-texas-elementary-school-shooting-wednesday\/index.html<\/a> (26.5.2022).<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[47<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nMore available on:       https:\/\/www.cnn.com\/2022\/05\/25\/politics\/supreme-court-second-amendment-guns-new-york-bruen-uvalde\/index.html<\/a> (26.5.2022).
      \n       https:\/\/www.cnn.com\/2022\/05\/26\/politics\/greg-abbott-uvalde-texas-school-shooting\/index.html<\/a> (26.5.2022).
      \n       https:\/\/www.cnn.com\/2022\/05\/25\/politics\/joe-biden-texas-executive-order-police\/index.html<\/a> (26.5.2022).
      \n       https:\/\/www.cnn.com\/2022\/05\/25\/politics\/gun-laws-us-congress\/index.html<\/a> (26.5.2022).
      \n       https:\/\/www.foxnews.com\/politics\/uvalde-texas-residents-react-beto-orourke-abbott-press-conference<\/a> (26.5.2022).
      \n       https:\/\/www.foxnews.com\/media\/jesse-watters-law-enforcement-upfront-texas-school-shooting<\/a> (26.5.2022).<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

       <\/p>\n

      References:<\/strong><\/p>\n

      Bo\u017eovi\u0107, Ratko (2015). Paradoksi medijske slobode<\/em>. In: Medijska kultura VIII. NVO Civilni forum.<\/p>\n

      Burdije, Pjer (2000). Narcisovo ogledalo: Rasprava o televizijskom novinarstvu<\/em>. Beograd: Clio.<\/p>\n

      Kova\u010d, Bil; Rozenstil, Tom (2001): Elementi novinarstva<\/em>. Podgorica: Cid.<\/p>\n

      McChesney, Robert (2013). Digitalna isklju\u010denost: Kako kapitalizam okre\u0107e internet protiv demokracije<\/em>. Multimedijalni institut i Fakultet za medije i komunikaciju.<\/p>\n

      McIntyre, Karen, Gyldensted, Cathrine (2017). Constructive Journalism: Applying Positive Psychology Techniques to News Production. In: The Journal of Media Innovations. <\/em>4(2):20-34. <\/p>\n

      Pejovi\u010d, Danilo (1988). Predgovor. In: Aristotel. Nikomahova etika<\/em>. Zagreb: Globus.<\/p>\n

      Turkle, Sherry (2011). Sami zajedno: Za\u0161to o\u010dekujemo vi\u0161e od tehnologije a manje jedni od drugih<\/em>. Beograd: Clio.<\/p>\n

      Zelizer, Barbie (2017). What Journalism Could be<\/em>. Cambridge: Polity Press. <\/p>\n

      Zelizer, Barbie, Boczkowski, Pablo J., Anderson, C. W. (2022). The Journalism Manifesto<\/em>. Cambridge: Polity Press<\/p>\n

       <\/p>\n

      Sulejmanpa\u0161i\u0107 i Zelizer: O\u017eivljavanje novinarske profesije<\/span><\/strong><\/p>\n

       <\/p>\n

      Sa\u017eetak<\/strong><\/em><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n


      \nIako je Sulejmanpa\u0161i\u0107eva knjiga \u201e\u017durnalizam \u2013 razara\u010d \u010dovje\u010danstva\u201c, jedna od najo\u0161trije intoniranih kritika novinarstva koju smo \u010ditali, vjerujemo da je ona i svojevrsni poziv na promjenu, vapaj za revitalizacijom profesije. <\/em><\/p>\n

            <\/span><\/p>\n


      \nZanimljivo je da je autor jo\u0161 1936. precizno secirao novinarsku stvarnost, te napravio razliku izme\u0111u senzacionalisti\u010dkog novinarstva illi, njegovim rije\u010dima, \u017eurnalizma; i profesionalnog novinarstva, odnosno kako to Sulejmanpa\u0161i\u0107 ka\u017ee, novinarstva. Ovime, osim \u0161to kritikuje \u017eurnalizam kao takav, podlo\u017ean senzacionalizmu i trivijalizaciji, autor nam ostavlja i prostora za druga\u010dije vi\u0111enje novinarstva, za ma\u0161tu i vizionarstvo. Diskutuje o utjecaju \u017eurnalizma na razli\u010dite sfere ljudskog dru\u0161tvenog i psiholo\u0161kog \u017eivota, a taj utjecaj je iz njegove perspektive uglavnom negativan. Iako su lekcije kojima nas u\u010di Sulejmanpa\u0161i\u0107evo djelo duboke, a argumenti tako sna\u017eni da ih je uop\u0161te te\u0161ko osporiti, \u017eelimo vjerovati da za novinarsku profesiju jo\u0161 uvijek ima nade. Zato u ovom radu poredimo razli\u010dita, ali ipak u dijelovima sli\u010dna promi\u0161ljanja o budu\u0107nosti novinarske profesije, koje su ponudili D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107 1936. i Barbie Zelizer, 2017. godine. <\/em><\/p>\n

            <\/span><\/p>\n


      \nI dok Sulejmanpa\u0161i\u0107 nagla\u0161ava i savr\u0161eno prepoznaje sve nedostatke profesije, Zelier daje preporuke i osmi\u0161ljava novinarstvo koje \u0107e u modernom digitalnom ili online kontekstu, slu\u017eiti \u010dovje\u010danstvu umjesto da ga razara. Zajedni\u010dko obome teoreti\u010dara jeste spremnost da osmi\u0161ljavaju nove pravce za razvijanje profesije, umjesto da idu dobro poznatim, posve utabanim i beskorisnim stazama. <\/em><\/p>\n

       <\/p>\n

      Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> Sulejmanpa\u0161i\u0107, Zelizer, novinarstvo, digitalni mediji, profesija, kredibilite.<\/em><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n

      <\/a><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n

      \n\n\n\n
      \"inmediasres\"<\/p>\n

      \n  11(21)#19 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

      		\n

      \n\"Creative<\/a>
      \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom       Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

      		\n


      \nDOI 10.46640\/imr.11.21.6<\/a>
      \nUDK 796.332:070*D\u017e. Sulejmanpa\u0161i\u0107
      \nPregledni \u010dlanak
      \nReview article
      \nPrimljeno: 12.4.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

       <\/p>\n

       <\/p>\n

      Kre\u0161imir Lackovi\u0107<\/span><\/p>\n

      Sveu\u010dili\u0161te Sjever, SC Koprivnica, Odjel za komunikologiju medije i novinarstvo,Hrvatska
      \nklackovic@unin.hr<\/p>\n

      Diskurs D\u017eevada Sulejmanpa\u0161i\u0107a o nogometu
      \nkao mezimcu \u017eurnalizma<\/span><\/strong><\/p>\n


      \nPuni tekst: pdf (366 KB), Hrvatski, Str. 3511 – 3525
      \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

       <\/p>\n

      Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n

      D\u017eevada Sulejmanpa\u0161i\u0107a smatramo jednim od prvih komunikologa na ovim prostorima. Fenomene koje je on prepoznao i teorijski elaborirao jo\u0161 tridesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a, mogu se primjenjivati i danas u suvremenim masovnim medijima. Jedan od fenomena kojeg je Sulejmanpa\u0161i\u0107 stavio u medijski kontekst je i nogomet kojeg je on nazvao \u201emezim\u010detom \u017eurnalizma\u201c. Cilj na\u0161eg rada je prikazati kako su Sulejmanpa\u0161i\u0107eve teze o odnosu novinarstva i nogometa i danas aktualne i primjenjive. Objasnit \u0107emo i politi\u010dki kontekst Sulejmanpa\u0161i\u0107eva djelovanja i tada\u0161nju ulogu medija i nogometa u dru\u0161tvu. Uz kori\u0161tenje svih relevantnih izvora, u radu \u0107emo primijeniti i metodu analize sadr\u017eaja iz dijelova objavljene Sulejmanpa\u0161i\u0107eve knjige \u201e\u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva\u201c. <\/em><\/p>\n

       <\/p>\n

      Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> nogomet, novinarstvo, Sulejmanpa\u0161i\u0107.<\/em><\/p>\n

       <\/p>\n

       <\/p>\n

      1. Uvod<\/strong><\/p>\n

      Komunikologija kao znanost bavi se svim dijelovima ljudske komunikacije. Radi se o interdisciplinarnom podru\u010dju u kojoj prepoznajemo i elemente psihologije, sociologije, politologije pa i samog novinarstva, Njezino znanstveno prou\u010davanje potaknuto je razvojem masovnih medija, a utjecaj razli\u010ditih oblika medija i promjene nastale me\u0111u njima kroz povijesno razdoblje i danas komunikologiju svrstavaju u suvremena podru\u010dja u kojoj svako recentno istra\u017eivanje doprinosi njezinom daljnjem razvoju i obja\u0161njavanju svih fenomena. <\/p>\n

      Jednoga od prvih komunikologa na balkanskim prostorima smatramo D\u017eevada Sulejmanpa\u0161i\u0107a. Nakon godina istra\u017eiva\u010dkog rada Sulejmanpa\u0161i\u0107 je 1936. godine objavio knjigu “\u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva i novinarstvo s najmanjom mjerom \u017eurnalizma”, izdana u \u0160tampariji Gaj u Zagrebu. U njoj je obradio teme koje i danas prepoznajemo u suvremenim medijima, a brojne teze koje je postavio i argumentirao i danas mo\u017eemo prepoznati i aktualizirati. U tom smislu Kurti\u0107 smatra kako je “Sulejmanpa\u0161i\u0107eva knjiga jeste prvo komunikolo\u0161ko djelo na podru\u010dju tada\u0161nje Jugoslavije, ali i Balkana<\/a>[48<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

      Me\u0111u brojnim fenomenima koje je Sulejmanpa\u0161i\u0107 prou\u010davao i stavio u medijski kontekst je i nogomet. U prvom dijelu knjige “\u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva i novinarstvo s najmanjom mjerom \u017eurnalizma”, u 11. glavi navodi naslov “Nogomet i film, dva mezim\u010deta \u017eurnalizma”. Kasnije posebno obra\u0111uje temu nogometa i filma, pa je tako nogometu kao “mezimcu \u017eurnalizma” posvetio \u0161est stranica od 256. do 262. I danas smo svjedoci kako je nogomet postao najprivla\u010dniji medijski proizvod. Za same medije, ali i za goleme mase medijskih konzumenata. Svjetska nogometna prvenstva putem televizijskog prijenosa prati milijarde ljudi. Svaki vikend velik broj ljudi pohodi nogometnim utakmicama, a o njima se izvje\u0161tava u svim danas poznatim medijima od onih tradicionalnih, tiska, radija i televizije pa do novih medija, Internet portala pa do dru\u0161tvenih mre\u017ea koje su jo\u0161 vi\u0161e popularizirale one najbolje i najpoznatije nogometa\u0161e. <\/p>\n

      U na\u0161em radu prikazat \u0107emo i otkriti osobe i prilike koje su utjecale na autorova razmi\u0161ljanja o novinarstvu, a posebice o nogometu, objasnit \u0107emo povijesni, politi\u010dki, ali i sportsko-nogometni kontekst nastanka djela koje tako\u0111er smatramo nezaobilaznim u kreiranju ne\u010dijeg mi\u0161ljenja. Ako \u0107emo govoriti samo o 1936. godini radi se o vremenu kada su po Europi ve\u0107 prisutne fa\u0161isti\u010dka i nacionalisti\u010dka ideologija. Promjene se doga\u0111aju i u Kraljevini Jugoslaviji, a \u0161to se ti\u010de sporta, iste su godine odr\u017eane Olimpijske igre u Berlinu, koje su poslu\u017eile Adolfu Hitleru kojem su te Igre poslu\u017eile za promociju svoga, pokazati \u0107e se to u najgorem svjetlu nekoliko godina kasnije, zlo\u010dina\u010dkog re\u017eima. Olimpijske igre u Berlinu povezujemo i s nekim povijesnim \u010dinjenicama vezanim za razvoj medija pa je zanimljivo tu godinu I natjecanje gledati i kroz taj kontekst. <\/p>\n

      Osim Sulejmanpa\u0161i\u0107eve analize i njegovih zaklju\u010daka zbog \u010dega je nogomet nazvao “mezimcem \u017eurnalizma”, cilj rada biti \u0107e i pokazati koliko su njegove teze vezane za nogomet i danas primjenjive i aktualne. Osnovna na\u0161a hipoteza stoga \u0107e biti kako Sulejmanpa\u0161i\u0107eve teze vezano za nogomet mo\u017eemo primijeniti i u dana\u0161njem suvremenom medijskom kontekstu. Uz kori\u0161tenje svih relevantnih i dostupnih izvora, glavna metoda na\u0161eg rada biti \u0107e analiza sadr\u017eaja dijelova Sulejmanpa\u0161i\u0107eve knjige\u00a0 “\u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva, novinstvo s najmanjom mogu\u0107om mjerom \u017eurnalizma” s naglaskom na dijelove u kojima se fenomenolo\u0161ki obra\u0111uje nogomet. <\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      2. O autoru i utjecajima na njegovo djelovanje i promi\u0161lanje<\/strong><\/p>\n

      U analiziranoj knjizi, zanimljivo, ne postoji bilje\u0161ka o piscu ili bilo kakav \u017eivotopis koji \u0107e nam otkriti detalje \u017eivota i rada D\u017eevada Sulejmanpa\u0161i\u0107a. O njegovom \u017eivotu i radu, iz dostupnih podataka pisao je prof.dr.sc. Najil Kurti\u0107. <\/p>\n

      Ro\u0111en 1893. godine u Bosni i Hercegovini, \u0161kolovao se u Sarajevu, studirao je u Be\u010du gdje prema dostupnim Kurti\u0107evim navo\u0111enjima, nije poznato ni \u0161to je studirao ni je li u Be\u010du stekao neku formalnu naobrazbu. Ono \u0161to se mo\u017ee iz toga zaklju\u010diti kako izbrazba nije bila iz nekih od podru\u010dja ili znanosti koje danas povezujemo s komunikacijskim znanostima ili komunikologijom. Sulejmanpa\u0161i\u0107 je u svom prou\u010davanju koristio izvore svjetskih veli\u010dina filozofa i(li) knji\u017eevnika poput Honore de Balzacea, Johan Wolfgag Goethea, Karl Julius Webera, Charles Baudelairea, Soren Kierkegaarda pa \u010dak i njema\u010dkog vojskovo\u0111e Otta von Bismarcka i na temelju njihovih kriti\u010dkih razmatranja i sam stvorio sli\u010dne stavove prema novinarstvu. Najve\u0107i utjecaj na njega, kako navodi prof.dr.sc. Najil Kurti\u0107, ostavio je Karl Kraus, be\u010dki pisac, kriti\u010dar i satiri\u010dar, s kojim se upoznao u Be\u010du. “Kraus je na njega ostavio sna\u017eam intelektualni utisak i podstakao saopercepciju o sebi kao \u010dovjeku svjetskin nazora. Iz be\u010dkog perioda poti\u0107e I veza s filozofijom Immanuela Kanta”<\/a>[49<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Sulejmanpa\u0161i\u0107 i u “Uvodnoj rije\u010di” knjige citira gore spomenute intelektualce i isti\u010de uglavnom njihovo negativno mi\u0161ljenje prema novinama, novinarima, medijima, vijestima i novinarstvu op\u0107enito. “Sva ona, osim mi\u0161ljenja Karla Krausa”, poti\u010du iz vremena kad se \u017eurnalizam tek ra\u0111ao, ali su ipak toliko vidovita da su ve\u0107 po prvim kretnjama toga dotada nevi\u0111enog djeteta mogla pretskazati u kakvu \u0107e pogibiju na\u0161eg roda ono izrasti”<\/a>[50<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

      Sulejmanpa\u0161i\u0107 nekoliko se puta poziva u svom djelu na misao Karla Krausa kojeg naziva “genijalnim borcem na\u0161e epohe protiv \u017eurnalizma”<\/a>[51<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Ne mo\u017eemo zaklju\u010diti je li Kraus imao isklju\u010dive utjecaje na njega i kod stvaranja slike o nogometu kao “mezimcu \u017eurnalizma”. Jesu li njegovi kriti\u010dki pogledi na nogomet ste\u010deni i pod Krausovim utjecajem? Ono \u0161to je \u010dinjenica da je Sulejmanpa\u0161i\u0107 \u017eivio u sredinama gdje je nogomet ve\u0107 tada, u prvoj polovini 20. stolje\u0107a, itekako bio popularan. \u0160kolovao se u Sarajevu, gdje je i\u0161ao u gimnaziju, a upravo u vrijeme njegovog \u0161kolovanja, u Sarajevu su nastali prvi nogometni klubovi. Osnovali su ih tada\u0161nji sarajevski gimnazijalci pa se kao prvi nogometni klub u Sarajevu navodi Srednjo\u0161kolski sportski klub Osman. “Nogometna pri\u010da Sarajeva po\u010dela je u prolje\u0107e 1908. godine kada su bruco\u0161i Realne gimnazije iz Sarajeva, sasvim slu\u010dajno Tuzlaci Emil Naj\u0161ul, Fedor Luka\u0107 i Stevo Jokanovi\u0107 posjetili Zagreb gdje su prvi put do\u0161li u kontakt s igrom”<\/a>[52<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

      U vrijeme autorovog boravka i studiranja u Be\u010du, grad je imao ve\u0107 dokazane gradske klubove osnovane jo\u0161 krajem 19. stolje\u0107a poput Wienna (1894.), Rapid (1899.) ili ne\u0161to kasnije Austria Be\u010d (1911.). Austrijski nogomet zlatne trenutke do\u017eivljava upravo tridesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a kada njihova reprezentacija nosi nadimak “Wunderteam”. Na Svjetskom prvenstvu 1934. godine osvajaju tre\u0107e mjesto, a 1936. godine, u vrijeme nastanka knjige, na Olimpijskim igrama u Berlinu, osvajaju srebrnu medalju. U to vrijeme Austrija je imala, prema procjeni mnogih, najboljeg nogometa\u0161a svijeta toga vremena. Pri\u010da o Matthiasu Sindelaru i njegovoj smrti nakon Anschlussa<\/a>[53<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> i danas je ostala misterija. Jedna od verzija ka\u017ee da je bio \u017ertva nacista<\/a>[54<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

      Sulejmanpa\u0161i\u0107 je tridesetih godina 20. stolje\u0107a preselio u Zagreb gdje su djelovali ponajbolji klubovi Kraljevine Jugoslavije. Prije svih Gra\u0111anski, zatim HA\u0160K i Concordia, klubovi koji su tada bili relevantni i u europskim okvirima. Stoga, kroz svoj \u017eivot u razli\u010ditim sredinama gdje je nogomet bio ve\u0107 iznimno popularan, nikako ga nije mogao zaobi\u0107i. Zato smatramo da mu je nogomet bio zanimljiv kao medijski fenomen, <\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      3. Povijesni i medijski kontekst Sulejmanpa\u0161i\u0107eva djelovanja<\/strong><\/p>\n

      Smatramo jako va\u017eno prikazati i opisati povijesni i medijski kontekst nastanka Sulejmanpa\u0161i\u0107eva djela, ali i svakako trenutak u kojem je prou\u010davao medije. Sulejmanpa\u0161i\u0107 je djelovao u vrijeme kada su u Europi fa\u0161izam i nacizam, dvije mra\u010dne ideologije, ve\u0107 pustile korijene. U vrijeme izdavanja knjige, fa\u0161isti su u Italiji na vlasti ve\u0107 vi\u0161e od jednog desetlje\u0107a, dok su nacisti u Njema\u010dkoj tek svje\u017ee do\u0161li na vlast (1933.) tako da, u vrijeme njegovog boravka u Austriji, jo\u0161 nije mogao izravno svjedo\u010diti na\u010dinom nacisti\u010dkog vladanja. Anschluss, odnosno pripojenje Austrije nacisti\u010dkoj Njema\u010dkoj dogodilo se 1938. godine, no kako tvrdi austrijski povjesni\u010dar Oliver Ratholb “Austrija je ve\u0107 bila nagrizana podzemnim aktivnostima nacionalsocijalista”<\/a>[55<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

      Sna\u017eenje fa\u0161izma i nacizma imali su utjecaj na politi\u010dke promjene i zbivanja i u ostatku Europe. U tada\u0161njoj Kraljevini Jugoslaviji, nakon ubojstva Kralja Aleksandra 1934. godine, nastupilo je vrijeme tzv. namjesni\u0161tva s obzirom na to da je tada\u0161nji prestolonasljednik Petar bio jo\u0161 maloljetnik. Za glavnog namjesnika izabran je knez Pavle Kara\u0111or\u0111evi\u0107. Kako je prethodno od 1929. godine na snazi bila diktatura Kralja Aleksandra, tako je dolaskom na mjesto namjesnika knez Pavle je odlu\u010dio demokratizirati dru\u0161tvo. “To potvr\u0111uje i pu\u0161tanje Vladka Ma\u010deka uo\u010di Bo\u017ei\u0107a 1934. godine i odluka o raspisivanju izbora u svibnju 1935. godine” <\/a>[56<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Nakon provedenih izbora, knez Pavle\u00a0 je, umjesto dotada\u0161njeg predsjednika Vlade Bogoljuba Jefti\u0107a, na \u010delu Vlade ustrojio je Milana Stojadinovi\u0107a<\/a>[57<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Stojadinovi\u0107 je u nastupnoj sjednici skup\u0161tine izjavio kako \u0107e nova Vlada “stvoriti atmosferu me\u0111usobnog povjerenja u kojoj \u0107e se ipak lak\u0161e mo\u0107i rije\u0161iti hrvatsko pitanje”<\/a>[58<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

      U takvom ozra\u010dju, nakon godina diktature, kada se ipak poku\u0161ava demokratizirati dru\u0161tvo i prije svega rje\u0161avati nacionalna pitanja naroda koji su \u017eivjeli na podru\u010dju tada\u0161nje Kraljevine Jugoslavije, mo\u017eemo re\u0107i kako je idealan trenutak i za otvorene kriti\u010dke misli prema tada\u0161njem funkcioniranju medija. Tada\u0161nja politi\u010dka zbivanja utjecale su i na Sulejmanpa\u0161i\u0107eve teze i jasno izre\u010dene kritike upu\u0107ene prvenstveno novinarstvu, ali i dru\u0161tvu op\u0107enito. Na \u0161to su sigurno utjecale i tada\u0161nje vidljive promjene na medijskoj sceni.<\/p>\n

      Period nastanka djela i Sulejmanpa\u0161i\u0107evog istra\u017eivanja, doga\u0111a se prije negoli je televizija postala rasprostranjeno sredstvo masovne komunikacije i dominantan medij u informiranju stanovni\u0161tva. “BBC je pokusno emitirao televizijski program u razdoblju od 1936. do 1939. godine. U nacisti\u010dkoj Njema\u010dkoj 1936. godine za vrijeme Olimpijskih igara, prenosila se slika sa stadiona preko \u017eice na ure\u0111aje postavljene u drugim dijelovima grada”<\/a>[59<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Olimpijske igre u Berlinu odr\u017eane su 1936., godine kada je u Zagrebu i izdana knjiga “\u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva i novinarstvo s najmanjom mjerom \u017eurnalizma”. Uz Olimpijske igre u Berlinu, osim \u0161to su slu\u017eile za promociju Hitlerovog nacisti\u010dkog re\u017eima, ve\u017eemo i \u010dinjenicu da su to bile prve Igre koje su se prenosile putem televizije. <\/p>\n

      Hrvatsko novinstvo, izme\u0111u dva svjetska rata, karakterizira tzv. strana\u010dko novinstvo koje se karakterizira kao “novine izravno povezane s konkretnim politi\u010dkim opcijama”<\/a>[60<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.\u00a0 Nakon ubojstva Kralja Aleksandra i uspostave namjesni\u0161tva obnovljeno je djelovanje HSS-a. Uz to se ponovno razvija i strana\u010dki tisak vezan uz tu stranku pa tako nastaju Selja\u010dki dom, Gospodarska sloga, Hrvatski radnik, Selja\u010dka sloga, Politi\u010dki vjesnik, Zlatni klas, Selja\u010dki svijet<\/a>[61<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. “U svibnju 1936. Godine pokrenut je I novi Dnevni list: Hrvatski dnevnik. Izlazio je na 34 stranice i stajao je 1 dinar. Ve\u0107 je prvi broj, kako se \u010dini, do\u017eivio veliki uspjeh. U drugom broju se tvrdi da je prvi broj tiskan u 100 tisu\u0107a primjeraka”<\/a>[62<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. S obzirom i na taj broj mo\u017eemo re\u0107i da su tiskani mediji jo\u0161 uvijek najrasprostranjenije sredstvo za informiranje, posebice u urbanim sredinama. <\/p>\n

      Kada govorimo o medijskom kontekstu, odnosno tada\u0161njoj medijskoj sceni u zemlji i inozemstvu, mo\u017eemo re\u0107i kako je to vrijeme kada je radio bio okarakteriziran, dana\u0161njim diskursom, novi medij koji je sve vi\u0161e preuzimao glavnu ulogu informiranja kod stanovni\u0161tva. “U Europi po\u010deci radija se\u017eu u 1922. godinu kada je s radom zapo\u010deo BBC u Velikoj Britaniji. Prvi radio u Hrvatskoj po\u010deo je emitirati 1926. godine. Porast radija kao novog medija posebno je uo\u010dljiv, za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je do izra\u017eaja do\u0161la njegova uloga u propagandi<\/a>[63<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Radio je tada u Zagrebu bio brzorastu\u0107i medij. “Prve godine emitiranja broj pretplatnika popeo se sa 700 na 7,5 tisu\u0107a \u0161to dovoljno govori o munjevitom porastu popularnosti tog novog medija i u Hrvatskoj”<\/a>[64<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      4. Nogomet i sport tridesetih godina 20. stolje\u0107a<\/strong><\/p>\n

      Nogomet je u prvoj polovini 20. stolje\u0107a ve\u0107 bio globalno popularan sport. U tridesetim godinama, do izdavanja Sulejmanpa\u0161i\u0107eve knjige ve\u0107 su odigrana dva Svjetska nogometna prvenstva. Prvo Svjetsko nogometno prvenstvo odigrano je u Urugvaju 1930. godine, a doma\u0107in je bio svjetski prvak. Sudjelovalo je 13 reprezentacija, a od europskih reprezentacija sudjelovali su Francuska, Belgija, Jugoslavija i Rumunjska. Dosta zemalja pobunilo se na tada\u0161nju odluku predsjednika FIFA-e<\/a>[65<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Julesa Rimeta da prvo Svjetsko prvenstvo dodijeli ju\u017enoameri\u010dkoj zemlji. Uz to, bilo je to vrijeme velike ekonomske krize. „Tada\u0161nje velike reprezentacije poput Ma\u0111arske, Italije, \u010cehoslova\u010dke, Austrije, \u0160vedske i Njema\u010dke, nisu popu\u0161tale na Rimetova nagovaranja i moljakanja te su odlu\u010dile bojkotirati prvu svjetsku nogometnu smotru. Englezi i ostali Oto\u010dani nisu ni pomi\u0161ljali na nastup na Rimetovom turniru“<\/a>[66<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

      Drugo Svjetsko nogometno prvenstvo odr\u017eano je u Italiji 1934. godine. Sudjelovalo je 16 mom\u010dadi. „Za SP u Italiji prvi put su se igrale kvalifikacije. Prijavilo se \u010dak 99 mom\u010dadi, ali su brojne vrste otpadale zbog raznih prigovora, od nezadovoljstva \u017edrijebom do nemogu\u0107nosti da sastave kvalitetne reprezentacije“<\/a>[67<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Bilo je to prvenstvo koje je poslu\u017eilo fa\u0161isti\u010dkom re\u017eimu za promociju na me\u0111unarodnoj sceni. Za doma\u0107instvo Svjetskog prvenstva 1934. godine kandidirali su se Italija i \u0160vedska. „Italija je za doma\u0107ina izabrana na kongresu FIFA-e odr\u017eanom u listopadu 1932. upravo na tlu jedinog konkurenta, u \u0160vedskoj, jer je fa\u0161isti\u010dki re\u017eim dao sva mogu\u0107a jamstva. Taj je izbor bio pomalo kontroverzan, jer su \u0160ve\u0111ani bez obja\u0161njenja, povukli svoju kandidaturu. Da je Italija dobila organizaciju prvenstva, osobno je zaslu\u017ean poliglot Mauro, koji je govorio osam jezika, a govorio je \u0161to mnogi tada nisu znali i u Mussolinijevo ime od kojeg je dobio jasnu naredbu da se izaslanstvo u Italiju mora vratiti s odlukom o talijanskom doma\u0107instvu<\/a>[68<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

      Talijansko doma\u0107instvo donijelo je i protivljenje u nekim zemljama. Austrijanci su bili protiv talijanske kandidature, no ipak su igrali na drugom Svjetskom prvenstvu. Za razliku od Engleske i reprezentacija s Otoka koje su se i dalje protivile \u010dlanstvu u FIFA-e. U Italiji nije nastupio ni branitelj naslova Urugvaj. „Urugvajci su sve umotali u politi\u010dki kontekst, opravdavaju\u0107i se da odbijaju sudjelovanje na prvenstvu zbog politi\u010dke uporabe doga\u0111aja. No, bolji pratitelji nogometa zaklju\u010dili su da svjetski prvaci zapravo ni\u0161e nisu raspolagali jakom mom\u010dadi jer ve\u0107ina igra\u010da koji su osvojili prvo Svjetsko prvenstvo vi\u0161e nije igrala za reprezentaciju“<\/a>[69<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

      Mo\u017eemo na primjerima Svjetskog nogometnog prvenstva 1934. godine u Italiji i Olimpijskih igara u Berlinu dvije godine kasnije, zaklju\u010diti kako je velikom dijelu zemalja politi\u010dka situacija i re\u017eimi u tim zemljama poslu\u017eio samo kao dobar izgovor za neodaziv. Ve\u0107ina najja\u010dih europskih zemalja sudjelovala su ili su \u017eeljela sudjelovati na tim natjecanjima, a glavni razlog nesudjelovanja nije bila politi\u010dka situacija u zemljama doma\u0107inima. <\/p>\n

      Politi\u010dke i ekonomske okolnosti u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji reflektirali su se i na tada\u0161nji sport, posebice nogomet koji je ve\u0107 tada bio me\u0111u popularnijim sportovima u dr\u017eavi, odnosno sport koji je najvi\u0161e privla\u010dio mase. “Me\u0111uratnim sportom dominirala je \u0161a\u010dica “bur\u017eoaskih” klubova iz industrijskih i politi\u010dkih centara”<\/a>[70<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Zanimljivo je da su naslove prvaka Jugoslavije osvajali samo klubovi iz Beograda, Zagreba i Splita. “Uspjesi ekipa iz politi\u010dkih i kulturnih metropola hrvatskog i srpskog naroda, uz hrvatski Split, dobra su ilustracija u kojoj su mjeri te dvije nacionalne skupine dominirale \u017eivotom u me\u0111ura\u0107u. Za sportsku publiku velike pobjede u nogometnim susretima bile su i pobjede naroda kojima su pripadali.”<\/a>[71<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

      U travnju 1919. godine u zagreba\u010dkoj Kavani Meduli\u0107 osnovan je Jugoslavenski nogometni savez<\/a>[72<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Sjedi\u0161te JNS-a godinama je bio razlog prijepora izme\u0111u hrvatskih i srpskih klubova, posebice nakon \u0161to su beogradski klubovi kvalitetom se pribli\u017eili zagreba\u010dkim nogometa\u0161ima. Srpski su nogometni klubovi, osokoljeni i centraliziranom politikom koju je tada vodio Kralj Aleksandar, \u017eeljeli su prebaciti sjedi\u0161te upravljanja Jugoslavenskim nogometnim savezom iz Zagreba u Beograd. Prva inicijativa dogodila se na godi\u0161njoj skup\u0161tini u studenom 1929. godine na prijedlog dva vode\u0107a beogradska kluba BSK i Jugoslavije. Iznena\u0111enje za hrvatske predstavnike je bilo kada je slovenski delegat svojih deset glasova dao u korist preseljenja za Beograd. “Na inzistiranje Ministarstva unutarnjih poslova JNS je odr\u017eao ponovljenu skup\u0161tinu, \u010detiri mjeseca poslije. Skup\u0161tinu su napustila ve\u0107ina delegate iz zagreba\u010dkog, splitskog i osje\u010dkog saveza. “U njihovoj odsutnosti Skup\u0161tina je izglasala selidbu sredi\u0161njice organizacije u Beograd (213 naprama 12 uz sedam suzdr\u017eanih)<\/a>[73<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

      Preseljenje sredi\u0161ta Saveza pogor\u0161alo je odnose izme\u0111u zagreba\u010dkih i srpskih klubova. “Zbog klime koja je prevladavala u JNS-u talentirani hrvatski igra\u010di od 1928. bojkotirali su dr\u017eavnu reprezentaciju. Kad se Jugoslavija natjecala na prvom Svjetskom prvenstvu 1930. U reprezentaciji nije bilo ni jedne hrvatske zvijezde”<\/a>[74<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

      Ono \u0161to karakterizira nogomet u Bosni i Hercegovini je nastanak klubova s etni\u010dkim identitetom. Tako su u Sarajevu nastajali klubovi Srba, Hrvata, Muslimana i \u017didova.<\/a>[75<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Sarajevski klubovi participirali su u Prvenstvu Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, ali njihovi klubovi nisu osvajali naslove prvaka dr\u017eave. Najbli\u017ei tome bili su SA\u0160K i Slavija iz Sarajeva koji su u sezoni 1923. odnosno sezoni 1935.\/36. osvajali druga mjesta. <\/p>\n

      Kada govorimo o funkcioniranju nogometnih klubova na podru\u010dju Kraljevine onda mo\u017eemo re\u0107i da su gradske elite itekako bile involvirane u klubove i u vodstvo klubova. “Niz uglednih visokoobrazovanih i uspje\u0161nih pojedinaca bio je na funkciji predsjednika Hajduka, a me\u0111u njima bili su kirurzi arheolozi, lije\u010dnici, zubari, financijski stru\u010dnjaci, arhitekti i in\u017eenjeri obrazovani u Pragu, Grazu, Be\u010du i Parizu”<\/a>[76<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Nogomet je formalno imao amaterski status, ali je te\u017eio profesionalizmu. Nogometa\u0161i su uglavnom bili srednjo\u0161kolci, studenti ili radnici od kojih su rijetki od njih mogli uskladiti svoje radne i nogometne obveze pa su zbog toga znale propadati i nogometne karijere. Nogometa\u0161i su i tada bili pla\u0107eni na razli\u010dite na\u010dine pa i oni koji su imali stalni posao. “Neformalni sustav bonusa, kompenzacija, zbog gubitka zarade i putnih tro\u0161kova, koji se razvio 1920-ih i 1930-ih bilo je ruganje formalnom amaterskom statusu nogometa”<\/a>[77<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Igra\u010di su tako mogli pristojno \u017eivjeti od nogometa. “Kona\u010dno, JNS je odobrio pla\u0107anje 1935., kad je tako\u0111er omogu\u0107io klubovima da ugovorima osiguraju da ugovorima osiguraju usluge igra\u010da. Zna\u010dajni iznosi novca koji su “podmazivali” nogomet omogu\u0107avali su da najbolji klubovi izgrade impresivne stadione, ali su i poticali na na korupciju i namje\u0161tanje utakmica”<\/a>[78<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

      Iz razloga ulaska novca u nogometne klubove dio tada\u0161njih medija kritizirali su takav “nemoralni \u010din”. Posebno kriti\u010dki bili su mediji “naslonjeni” na pokret Sokol, koja je bila “masovna panslavenska organizacija za tjelovje\u017ebu, privla\u010dila je kraljevsku potporu. Sokol u dr\u017eavnoj organizaciji postao je jedan od klju\u010dnih na\u010dina za usa\u0111ivanje jugoslavenskog identiteta i patriotskog \u017eara”<\/a>[79<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Mo\u017eemo stoga zaklju\u010diti, parafraziraju\u0107i Sulejmanpa\u0161i\u0107a, kako nogomet za Kralja odnosno vlast nije bio njihov “mezimac”. Osim u slu\u010dajevima kada je nogomet i politika JNS-a korespondirala s politikom koju je vodio Kralj. Primjeri toga je ve\u0107 spomenuto prebacivanje sjedi\u0161ta Saveza iz Zagreba u Beograd u \u010demu primje\u0107ujemo te\u017enje za centralisti\u010dkim vo\u0111enjem dr\u017eave u svim sferama \u017eivota te potpora Kralja Aleksandra za sudjelovanjem Jugoslavije na prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju \u0161to je bilo va\u017eno za vlastitu promociju, ali i promociju Kraljevine. Kako nogomet ipak nije bio do kraja “Kraljev mezimac” pokazuje da su nogomet kritizirali sportski novinari koji su bili povezani sa sokolskim pokretom. “Za dio me\u0111uratnog dru\u0161tva taj problemati\u010dni sport postao je “zna\u010dajka neslovenstva”. On je bio antiteza “plemenitog, zdravog, amaterskog i moralno nepogre\u0161ivog” Sokola”<\/a>[80<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      5. Nogomet kao mezimac \u017eurnalizma<\/strong><\/p>\n

      „Nogomet je mezim\u010de \u017eurnalizma“. Kategori\u010dki tvrdi D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107 na po\u010detku 11. glave svoje knjige “\u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva i novinarstvo s najmanjom mjerom \u017eurnalizma”. Poglavlje je podijelio na dva dijela Nogomet i Film. Oba fenomena za njega su „mezimci \u017eurnalizma“. U ovom radu zadr\u017eat \u0107emo se na analizi i diskursu Sulejmanpa\u0161i\u0107a o nogometu kao mezimcu \u017eurnalizma. S nekoliko aspekta mo\u017eemo analizirati njegovu argumentaciju. On se kriti\u010dki odnosi prema nogometu i odnosu medija i nogometa. Te\u0161ko pronalazi pozitivne vrijednosti nogometa pa tako tvrdi „dok se te\u0161ko mo\u017ee izna\u0107i koja korisna strana nogometa, dotle je sasvim izvjesno da se u njemu nalazi gomila svakakvih minusa“ <\/a>[81<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

      Na po\u010detku se Sulejmanpa\u0161i\u0107 kriti\u010dki odnosi prema nogometu zbog nedostatka njegovog utjecaja na zdravlje. Po njegovom mi\u0161ljenju nogomet izaziva puno vi\u0161e o\u0161te\u0107enja negoli \u0161to donosi organizmu. „Po svojoj vrijednosti kao tjelesna vje\u017eba, nogomet ide valjda na zadnje mjesto me\u0111u svim sportovima koji se obavljaju vani u prirodi. Najraznovrsniji prijelomi kosti, svakojake unutarnje ozljede uslijed udarca nogomet, sudara, pada, ga\u017eenja, spadaju u svakida\u0161nje pojave toga sporta\u2026Ne vjerujem da bi se u nogometu na\u0161la ikakva op\u0107e fizi\u010dko-zdravstvena korist. A van svake sumnje je, da na primjer, laka atletika, kombiniraju s turistikom, plivanjem, zimskim sportom, nadma\u0161ila daleko nogomet u tom pogledu<\/a>[82<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Treba objasniti kako pojam laka atletika danas ima isto zna\u010denje kao i moderne atletske discipline, dok bi turistika bio pojam kojeg danas prepoznajemo kao sportsku rekreaciju u prirodi poput planinarenja ili logorovanja. U tom pogledu prepoznajemo sli\u010dnost Sulejmanpa\u0161i\u0107evih stavova i stavova osoba i dijela tada\u0161njih medija koji su bili povezani sa sokolskim pokretom. Kao \u0161to smo naveli, Sokol je bila masovna organizacija za tjelovje\u017ebu, njeguju\u0107i u svom sastavu neke druge u to vrijeme tradicionalne sportove. Tako mo\u017eemo zaklju\u010diti kako se Sulejmanpa\u0161i\u0107 nije kriti\u010dki odnosio prema svim sportovima, nego je samo njegov negativan odnos bio\u00a0 nogometu. Prepoznavao je zdravstvenu svrhu bavljenja sportovima, ali ne i kod nogometa. O negativnom u\u010dinku nogometa na zdravlje Sulejmanpa\u0161i\u0107 je spominjao jo\u0161 nekoliko puta u poglavlju citiraju\u0107i pri tome tekstove objavljene u tada\u0161njim novinama „Pravda“ i „Novosti“ u kojima se opisuju te\u0161ke ozljede, \u010dak i me\u0111usobne tu\u010dnjave, nogometa\u0161a. <\/p>\n

      Negativni aspekt nogometa prepoznaje i kod njegovog utjecaja i na psihi\u010dka djelovanja. Ne samo kod igra\u010da nego i kod navija\u010da i gledatelja, ali i izvjestitelja i \u010ditatelja. Nogomet je ve\u0107 tada kod mladih izazivao ogromno zanimanje. Zbog nogometa su i tada\u0161nja djeca napu\u0161tala \u0161kolu ili bila slabija u \u0161koli, a \u017eelja mnogih dje\u010daka bila je, kao i danas, postati nogometa\u0161. Sulejmanpa\u0161i\u0107 tako citira tekst iz Politike iz 28. sije\u010dnja 1934. godine u kojem upravo obja\u0161njava nogometni fenomen kojeg i danas prepoznajemo. „Gimnazisti napu\u0161taju \u0161kolu da bi se posvetili rentabilnijem nogometu. \u0160iparice sanjaju svoje vjen\u010danje s najslavnijim golgeterom dr\u017eavne reprezentacije, a udate \u017eene i majke bje\u017ee s lijevim polutkama“<\/a>[83<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Nogometnu popularnost i toga vremena Sulejmanpa\u0161i\u0107 prepoznaje i isti\u010de da su 22 \u010dlana nogometne reprezentacije „22 najslavnija \u010dovjeka svoje zemlje“. Puno slavnija od najpoznatijih knji\u017eevnika ili znanstvenika svoje zemlje. <\/p>\n

      U poglavlju posebno Sulejmanpa\u0161i\u0107 nagla\u0161ava negativnu dru\u0161tvenu ulogu nogometa. Kako „nijedan drugi sport ne razvija toliko divlja\u0161tva kao nogomet“. Pa tako navodi da se na selu, tijekom nogometnih utakmica, znaju \u010dak i potegnuti no\u017eevi pa se doga\u0111aju i ubojstva. Nogomet je po njemu krivac \u0161to ljudi manje obilaze izlo\u017ebe, mise, predavanja, koncerte, izlo\u017ebe, konferencije. Zato predla\u017ee vrlo radikalnu ideju da se nogomet jednostavno zabrani. „Kad propovijedi u bogomoljama, kad nikakva predavanja, ni znanstvena ni umjetni\u010dka, koncerti, izlo\u017ebe, konferencije, kad sve to skupa nije u stanju dovesti do sebe toliki broj ljudi kao sam nogomet, trebalo bi nogomet zabraniti, ve\u0107 stoga da se vidi ne bili ti milijuni ljudi, makar nevoljno i iz dosade, kad ne bi imali nogometa, onda ipak pri\u0161li vi\u0161e umjetnosti i svjesnom dodiru s prirodom i religijom“<\/a>[84<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Na taj na\u010din argumentira svoj stav o zabrani nogometa, smatraju\u0107i kako bi zaljubljenici u nogomet prona\u0161li zabavu i razonodu u izletima u prirodu i drugim sportovima. <\/p>\n

      Isti\u010de i druge negativne pojave koje je donio nogomet, a koje prema Sulejmanpa\u0161i\u0107u utje\u010du na dru\u0161tvenu moralnost. Prije svega na manjak morala u dru\u0161tvu utje\u010de po njemu \u0161to nogomet vi\u0161e nije samo sport nego izvor profita. Ve\u0107 tada su igra\u010di za ve\u0107e iznose odlazili iz jednoga u drugi klub. Krize u vo\u0111enju klubova i nogometnih saveza postali su ve\u0107 uobi\u010dajene pojave. Osim ve\u0107 spomenutog u prethodnom poglavlju preseljenja sjedi\u0161ta nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd, \u0161to je izazvalo bojkot reprezentacije Jugoslavije od strane hrvatskih nogometa\u0161a, Sulejmanpa\u0161i\u0107 spominje i krizu iz jeseni 1934. godine kada je do\u0161lo do raspu\u0161tanja samouprave Nogometnog saveza i do imenovanja vladinog komesara. O nogometnim aferama pisali su i tada\u0161nji tisak pa je u ovom poglavlju autor citirao dijelove teksta iz „Politike“ u kojem je pisano o konkretnom slu\u010daju. „Posljednjih godina na\u0161 nogometni sport je prolazio kroz te\u0161ku krizu. Odsustvo discipline i jednog objektivnijeg rada u sportskim vrhovima iz temelja je ru\u0161ilo osnovne sportske ideje i smetalo njegovom pravilnom i po narod korisnom razvoju. Ve\u0107 nekoliko godina u sportskim redovima i to ba\u0161 u onim koji su pozvani upravljati jugoslavenskim nogometnim sportom vlada velika nesloga. I umjesto da se rad na\u0161ih najvi\u0161ih organizacija usredoto\u010di na sti\u0161avanje pretjeranih strasti i uklanjanje nesloge, ovi najpozvaniji radili su ba\u0161 onako kao da ho\u0107e namjerno potpirivati tu neslogu“<\/a>[85<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

      Zaklju\u010dno, na\u0161 autor prikazuje neraskidivu vezu nogometa i \u017eurnalizma. Nogomet ne samo da je kako je navedeno u naslovu poglavlja, mezimac \u017eurnalizma, ve\u0107 autor poja\u010dava narativ i naziva ga „razma\u017eenim mezim\u010detom“.\u00a0 Primje\u0107uje, kako iz medija prema nogometu nema kriti\u010dkih stavova niti se pita postoje li uop\u0107e pozitivne vrijednosti pa da se na osnovu takvih teza iz medija zasnuje odnos prema tom sportu. Suprotno, u novinarstvu je najbitnije da nogomet prate ogromne koli\u010dine ljudi i zbog toga se razvio taj odnos. Nogomet je u novinarstvu dobio vjernog pratitelja, kako autor naziva, „pomaga\u010da“. Pisanje o nogometu na novinskim stupcima naziva „tri\u010davost i bezna\u010dajnost koja se ne daje ni izmjeriti“<\/a>[86<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Jedini razlog zbog takvog odnosa spominje kako novine takve stvari ne donose posve bez ra\u010duna. Najva\u017enija u svemu je \u010ditanost i privla\u010denje \u010ditatelja pa se pra\u0107enje nogometa uklapa u kona\u010dnu op\u0107u kritiku \u017eurnalizma od strane D\u017eevada Sulejmanpa\u0161i\u0107a. <\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      6. Zaklju\u010dak<\/strong><\/p>\n

      Analizom sadr\u017eaja 11. poglavlja Sulejmanpa\u0161i\u0107eve knjige u kojem nogomet naziva mezimcom \u017eurnalizma mo\u017eemo zaklju\u010diti kako su njegove teze itekako i danas primjenjive. Od niza fenomena koje je autor u svojoj knjizi obja\u0161njavao, nogomet je u dana\u0161njem suvremenom medijskom prostoru eskalirao, upravo onako kako je to Najil Kurti\u0107 naveo na primjeru ostalih fenomena koje je Sulejmanpa\u0161i\u0107 opisivao. Me\u0111uodnos nogometa i medija nastao je daleko prije pojave dana\u0161njih brzorastu\u0107ih online medija, koji su samo doprinijeli da nogomet kao globalno najpopularniji sport bude jo\u0161 popularniji i medijski pra\u0107eniji, a na \u0161tetu ostalih sportova. Danas \u0107e svaki ljubitelj sporta, pasionirani ili samo povremeni pratitelj, prepoznati najbolje svjetske nogometa\u0161e, znati \u0107e i sastave klubova koji igraju u elitnim ligama svojih zemalja, a ne\u0107e znati olimpijske prvake u pojedinim sportovima, \u010dak i poneke koji predstavljaju i tvoju dr\u017eavu.\u00a0 <\/p>\n

      Ako primijetimo vremenski kontekst nastanka Sulejmanpa\u0161i\u0107eva djela, kao i vremena u kojem je prou\u010davao medijske fenomene o kojima je kasnije pisao, nogomet je postao „mezimac medija“ \u010dak i prije pojave televizije, \u010diji su prijenosi postali gotovo sinonim za nogometnu igru. Ve\u0107 tiskani mediji po\u010deli su „maziti“ nogomet i davati mu sve ve\u0107i prostor na svojim stranicama, a radijski prijenosi bili su prvi koji su u\u017eivo mogli prenijeti medijskim konzumentima doga\u0111aje na terenu. Razlog zbog kojeg su tada\u0161nji urednici novina prepoznali nogomet kojim \u0107e privla\u010diti \u010ditatelje je \u0161to su njega od po\u010detka pratile velike koli\u010dine gledatelja. Tisu\u0107e gledatelja dolazilo je na nogometne utakmice u gradu. Na selu, u nedostatku drugih aktivnosti i zanimacija, a treba naglasiti kako jo\u0161 nije bilo masovnog kori\u0161tenja dana\u0161njih elektronskih medija, nogomet je bio jedina zanimacija. Danas, putem televizije susrete na svjetskim i europskim nogometnim prvenstvima prate milijarde ljudi. Ve\u0107 je postalo uobi\u010dajeno da najzna\u010dajniji susreti nacionalne reprezentacije budu najgledaniji doga\u0111aji tijekom godine. <\/p>\n

      Te\u0161ko mo\u017eemo iz Sulejmanpa\u0161i\u0107evog diskursa uop\u0107e do\u0107i do zaklju\u010dka jesu li zanimanje za nogomet proizveli mediji ili su se mediji pojavili tek kada su nogometne utakmice po\u010dele privla\u010diti velik\u00a0 broj gledatelja. Dojma smo kako su se te dvije pojave istovremeno doga\u0111ale. Zato ono \u0161to je sigurno da su upravo mediji utjecali na jo\u0161 ve\u0107u popularnost nogometa i nogometa\u0161a. I danas kao i u vrijeme nastanka Sulejmanpa\u0161i\u0107eva djela, nogometa\u0161i su poznatiji od knji\u017eevnika ili znanstvenika. Danas ve\u0107ina djece sanjaju prvo postati nogometa\u0161i, a onda in\u017eenjeri, lije\u010dnici, policajci, odvjetnici, ugostitelji, u novije vrijeme i informati\u010dari. Takvoj percepciji nogometa i nogometa\u0161a upravo su doprinijeli mediji. Ono \u0161to Sulejmanpa\u0161i\u0107 tako\u0111er primje\u0107uje kao pojavu o odnosu medija i nogometa, a \u0161to mo\u017eemo primijetiti i danas, je nedostatak bilo kakve kritike. Ne prema pojavama u nogometu nego o samom fenomenu nogometa, o njegovim negativnim utjecajima. U medijskom prostoru kao da prema nogometu zavlada tzv. spirala \u0161utnje, pojam kojeg je prva definirala\u00a0 Noelle Neumann. Radi se o „teoriji medijskih u\u010dinaka koja tvrdi da \u0107e ljudi gotovo uvijek poku\u0161ati biti dio ve\u0107ine i u skladu s tim se poku\u0161ati pona\u0161ati“<\/a>[87<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. U nogometu kao da ne postoji ili se javno ne izri\u010de negativan stav u medijima odnosno. Vrlo rijetki \u0107e pojedinci iznijeti negativno mi\u0161ljenje o nogometu bez obzira \u0161to za to ne treba neka posebna vrsta hrabrosti, ve\u0107 samo „hrabrost“ iskazati jasan stav suprotan prevladavaju\u0107em. <\/p>\n

      Sulejmanpa\u0161i\u0107evu kritiku prema nogometnoj igri mo\u017eemo ra\u0161\u010dlaniti na nekoliko podru\u010dja, a ono \u0161to mo\u017eemo primijetiti da u ni jednom dijelu ne spominje prednosti nogometa \u0161to ipak smatramo nedostatkom autorovog istra\u017eivanja i analize. Sulejmanpa\u0161i\u0107 ne negira postojanje nekih prednosti bavljenja i pra\u0107enja nogometa, ali smatra kako su negativne pojave puno ve\u0107e da bi se uop\u0107e spominjali pozitivni utjecaji. Stoga mo\u017eemo ra\u0161\u010dlaniti kritiku prema nogometu zbog njegovog negativnog zdravstvenog i psihi\u010dkog utjecaja, zatim na negativne utjecaje na moralnost i op\u0107u dru\u0161tvenu duhovnost te na pojavu prevare i korupcije u nogometu. <\/p>\n

      \u0160to se ti\u010de utjecaja nogometa na zdravlje ni danas ne treba zanemarivati \u010deste ozljede i o\u0161te\u0107enja organizma, ali koje ne zaobilaze ni ostale sportove. Vrhunski sport op\u0107enito se smatra nezdravim, ali u dana\u0161nje vrijeme Sulejmanpa\u0161i\u0107 bi sigurni smo, prona\u0161ao sportove koji su izlo\u017eeniji tjelesnima ozljedama i negativnim utjecajima na zdravlje. S druge strane svaki \u0107e lije\u010dnik u svojoj ordinaciji preporu\u010diti bavljenje sportom. Mo\u017eda u kasnijoj \u017eivotnoj fazi ne nogometom, ve\u0107 sportovima kojima je i Sulejmanpa\u0161i\u0107 bio privr\u017een \u0161to mu ipak djelomi\u010dno poja\u010dava argumentaciju. \u0160to se ti\u010de psihi\u010dkog utjecaja nogometa ponovno se vra\u0107amo na usporedbu s ostalim sportovima. Natjecanja na najvi\u0161im razinama izazivaju stresnu situaciju kod svakog sporta\u0161a. Ulazak u ring, raspucavanje penala, pucanje slobodnog udarca, ali i zadnji skok ili hitac u atletici, izba\u010daj u dizanju utega koji mo\u017ee donijeti naslov prvaka, servis za me\u010d u tenisu, zadnji zaveslaji\u2026Mo\u017eemo nabrajati sli\u010dne primjere koji izazivaju odre\u0111ene promjene kod trenutnog pona\u0161anja u \u010demu ne mo\u017eemo samo izuzeti nogomet kao posebno utjecajan na ljudsku psihu. Promjene pona\u0161anja definitivno prepoznajemo kod publike uo\u010di, za vrijeme, ali i poslije utakmice. Nagle promjene raspolo\u017eenja, nervoza, pove\u0107anje krvnog tlaka, br\u017ei otkucaji srca, ali isto tako i nagla eksplozija emocija sre\u0107e samo su nuspojave koje se doga\u0111aju zbog jedne nogometne utakmice samo kod obi\u010dnog pratitelja. <\/p>\n

      \u0160to se ti\u010de Sulejmanpa\u0161i\u0107eve kritike na dru\u0161tvenu ulogu nogometa, ovdje ipak mo\u017eemo zaklju\u010diti kako se ne mo\u017eemo slo\u017eiti s njegovom argumentacijom. Dana\u0161nji suvremeni \u010dovjek ima sve manje vremena za slobodne aktivnosti, premda usporedivo vi\u0161e je slobodnog vremena danas, negoli je imao suvremenik tridesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a. Stoga ne mo\u017eemo povezati odlazak na nogometnu utakmicu s njegovim utjecajem na slabiji odlazak ljudi u crkvu, izlo\u017ebe, koncerte, \u010dak i na stru\u010dna predavanja. Iz toga razloga prili\u010dno je radikalna ideja o zabrani nogometa. \u010cak i ako hipotetski postavimo pitanje „\u0161to bi se dogodilo kada nogomet ne bi postojao“, te\u0161ko bi se masovna nogometna publika „prelila“ na koncerte, izlo\u017ebe, crkve\u2026<\/p>\n

      Kao problem nogometa kojeg je Sulejmanpa\u0161i\u0107 prepoznao, a prisutan je i danas, je utjecaj profita, pojavu korupcije i prijevara, zaobila\u017eenje zakonskih akata \u0161to donosi do sudskih postupaka povezanih s nogometom i poslovima vezanim uz nogometne transfere. Korupcija prati nogomet od ulaska kapitala odnosno otkad je nogomet postao profitabilan posao, a takve po\u0161asti zakonodavci i vlast nisu se uspjele rije\u0161iti ni do dana dana\u0161njeg. \u0160tovi\u0161e, svjedoci smo kako se koruptivne radnje u nogometu pove\u0107avaju. S vremenom se one nisu samo zaustavile na poku\u0161aje podmi\u0107ivanja sudaca ili namje\u0161tanja utakmica, ve\u0107 sve vi\u0161e i na razne oblike prijevara prilikom transfera jednoga igra\u010da u drugi klub. <\/p>\n

      O krizama unutar nogometnih organizacija, politi\u010dkim utjecajima Sulejmanpa\u0161i\u0107eve primjedbe tako\u0111er mo\u017eemo vrednovati, samo je mo\u017eda danas druk\u010diji kontekst. I danas politika \u017eeli imati utjecaj na nogomet. Bez obzira \u0161to je danas od strane krovne europske i svjetske nogometne federacija (UEFA i FIFA) regulirano kako je zabranjen bilo kakav utjecaj politike na nogomet, a posebice prilikom izbora \u010delnih osoba nacionalnih saveza pa je danas nezamislivo u bilo kojoj \u010dlanici UEFA i FIFA-e da vlada ili vode\u0107i dr\u017eavnici sami imenuju svoje „nogometne komesare“. Bez obzira \u0161to u brojnim zemljama vode\u0107i ljudi nacionalnih nogometnih saveza i klubova itekako su povezani s vla\u0161\u0107u. Zato danas politi\u010dari \u010de\u0161\u0107e koriste nogomet, nogometa\u0161e, klubove i velika nogometna natjecanja i sportske utakmice radi vlastite promocije. Mediji \u0107e prikazati u sve\u010danoj lo\u017ei svakog svjetskog politi\u010dara, a \u0161to \u0107e biti vidljivo u globalnom sportskom auditoriju. <\/p>\n

      Smatramo stoga logi\u010dnim \u0161to je Sulejmanpa\u0161i\u0107 obradio i nogomet kao medijski fenomen. Sve ono \u0161to je prepoznao kao probleme u \u017eurnalizmu poput povr\u0161nosti, senzacionalizma, utjecaj profita i isklju\u010divi cilj privla\u010denja publike gdje je sve manje eti\u010dnosti uz stalna kr\u0161enja svih standarda novinarstva, prepoznajemo i u medijskom pra\u0107enju nogometa. Vjerujemo da \u0107e i ovaj rad potaknuti na daljnje izu\u010davanje Sulejmanpa\u0161i\u0107eva djelovanja, kojima bi kona\u010dno dobio zaslu\u017eeno mjesto u izu\u010davanju komunikacijskih znanosti.\n<\/p>\n

       <\/p>\n

      \n
      \n

      <\/a>[48<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \n      https:\/\/www.oslobodjenje.ba\/dosjei\/uznemirujuca-aktuelnost-sulejmanpasiceve-kritike-novinarstva-718952<\/a>, pristup 1. lipnja 2022.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[49<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \n      https:\/\/www.oslobodjenje.ba\/dosjei\/uznemirujuca-aktuelnost-sulejmanpasiceve-kritike-novinarstva-718952<\/a>, pristup 1. lipnja 2022.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[50<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nD\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107, \u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva i novinarstvo s najmanjom mjerom \u017eurnalizma, \u0160tamparija Gaj, Zagreb 1936.\u00a0 str. 9.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[51<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid, str. 9.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[52<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nTin Mudra\u017eija, „Uvodno poglavlje u povijest nogometa u Bosni i Hercegovini“, HUM: \u010dasopis Filozofskog fakulteta u Mostaru VOL 20 (17-18, 2017.), str. 171. <\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[53<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nNaziv za pripojenje Austrije Tre\u0107em Reichu<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[54<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \n      https:\/\/gol.dnevnik.hr\/clanak\/rubrika\/nogomet\/austrijski-nogomet-svojevremeno-je-imao-najboljeg-igraca-svijeta-a-njegova-smrt-i-danas-je-misterij—726830.html<\/a>, 1. lipnja 2022.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[55<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \n      https:\/\/www.welt.de\/geschichte\/zweiter-weltkrieg\/article174289053\/Oliver-Rathkolb-ueber-den-Maerz-1938-Die-Oesterreicher-wollten-die-besseren-Deutschen-sein.html,<\/a> datum pristupa 14. Lipnja 2022.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[56<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nDragutin Pavli\u010devi\u0107, \u201cPovijest Hrvatske\u201d, Naklada Pavi\u010di\u0107, Zagreb, 2002., str. 373. <\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[57<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nD. Pavli\u010devi\u0107, \u201cPovijest Hrvatske\u201d, Naklada Pavi\u010di\u0107, Zagreb, 2002., str. 374. <\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[58<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nHrvoje Matkovi\u0107. Povijest Jugoslavije: (1918-1991): Hrvatski pogled, Naklada Pavi\u010di\u0107, Zagreb 1998., str. 187.\u00a0<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[59<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nH. Matkovi\u0107. Povijest Jugoslavije: (1918-1991): Hrvatski pogled, Naklada Pavi\u010di\u0107, Zagreb 1998., str. 209. <\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[60<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nMagdalena Najbar-Agi\u010di\u0107, Povijest novinarstva, kratki pregled, Sveu\u010dili\u0161te Sjever, Zagreb 2015., str 114. <\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[61<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid str. 145.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[62<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid str. 145.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[63<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid, str. 195. <\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[64<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nM. Najbar-Agi\u010di\u0107, Povijest novinarstva, kratki pregled, Sveu\u010dili\u0161te Sjever, Zagreb, str. 199. <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[65<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nFIFA \u2013 skra\u0107enica Svjetska nogometna federacija
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[66<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIvica Buljan, Vlado Vuru\u0161i\u0107, Nogomet. Povijest svjetskih prvenstava, \u0160kolska knjiga, Zagreb 2012., str. 14.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[67<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid str. 32-33.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[68<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid str. 32.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[69<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid str 32-33.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[70<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nRichard Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i dr\u017eava, za hrv. Izdanje Profil, Zagreb, 2018., str 13.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[71<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nR. Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i dr\u017eava, za hrv. Izdanje Profil, Zagreb, 2018., str. 13.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[72<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid 12.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[73<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid str.19-20.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[74<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid 20. <\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[75<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid, str. 16. <\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[76<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nR. Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i dr\u017eava, str. 14. prema Jure Gizdi\u0107, Svi Hajdukovi predsjednici, Hajduk, Split 2007. str. 14 do 41.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[77<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nR. Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i dr\u017eava, str.\u00a017.\u00a0<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[78<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nR: Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i dr\u017eava, str.\u00a017., Zec, \u201eThe Origins of soccer in Serbia\u201c, str. 155-156.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[79<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid str. 14.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[80<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid 17.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[81<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nD\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107, \u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva I novinarstvo s najmanjom mjerom \u017eurnalizma, \u0160tamparija Gaj, Zagreb 1936., str 260.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[82<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nD\u017e. Sulejmanpa\u0161i\u0107, \u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva I novinarstvo s najmanjom mjerom \u017eurnalizma, \u0160tamparija Gaj, Zagreb 1936., str 256.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[83<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid str 257.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[84<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nD\u017e. Sulejmanpa\u0161i\u0107, \u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva I novinarstvo s najmanjom mjerom \u017eurnalizma, \u0160tamparija Gaj, Zagreb 1936. str. 258.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[85<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nD\u017e. Sulejmanpa\u0161i\u0107, \u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva I novinarstvo s najmanjom mjerom \u017eurnalizma, \u0160tamparija Gaj, Zagreb 1936., str 260., citat iz neimenovanog broja Politike iz 1934.\u00a0
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[86<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbid str 261.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[87<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nDarijo \u010cerepinko, Komunikologija, kratki pregled najva\u017enijih teorija, pojmova i principa, Veleu\u010dili\u0161te u Vara\u017edinu, Vara\u017edin 2011., str. 163.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

       <\/p>\n

      Literatura:<\/strong><\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      Knjige:<\/strong><\/p>\n

      D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107, \u017durnalizam razara\u010d \u010dovje\u010danstva i novinarstvo s najmanjom mjerom \u017eurnalizma, \u0160tamparija Gaj, Zagreb 1936.<\/p>\n

      Dragutin Pavli\u010devi\u0107, Povijest Hrvatske, Naklada Pavi\u010di\u0107, Zagreb, 2002.,<\/p>\n

      Hrvoje Matkovi\u0107. Povijest Jugoslavije: (1918-1991): Hrvatski pogled, Naklada Pavi\u010di\u0107, Zagreb 1998. <\/p>\n

      Magdalena Najbar-Agi\u010di\u0107, Povijest novinarstva, kratki pregled, Sveu\u010dili\u0161te Sjever, Zagreb 2015.<\/p>\n

      Ivica Buljan, Vlado Vuru\u0161i\u0107, Nogomet. Povijest svjetskih prvenstava, \u0160kolska knjiga, Zagreb 2012.<\/p>\n

      Richard Mills, Nogomet i politika u Jugoslaviji. Sport nacionalizam i dr\u017eava, za hrv. Izdanje Profil, Zagreb, 2018.<\/p>\n

      Darijo \u010cerepinko, Komunikologija, kratki pregled najva\u017enijih teorija, pojmova i principa, Veleu\u010dili\u0161te u Vara\u017edinu, Vara\u017edin 2011.<\/p>\n

      \u010clanci u \u010dasopisima:<\/strong><\/p>\n

      Tin Mudra\u017eija, Uvodno poglavlje u povijest nogometa u Bosni i Hercegovini, HUM: \u010dasopis Filozofskog fakulteta u Mostaru VOL 20, 17-18, 2017.<\/p>\n

      Internetski izvori: <\/strong><\/p>\n

      https:\/\/www.oslobodjenje.ba\/dosjei\/uznemirujuca-aktuelnost-sulejmanpasiceve-kritike-novinarstva-718952<\/a><\/p>\n

      https:\/\/gol.dnevnik.hr\/clanak\/rubrika\/nogomet\/austrijski-nogomet-svojevremeno-je-imao-najboljeg-igraca-svijeta-a-njegova-smrt-i-danas-je-misterij—726830.html<\/a><\/p>\n

      https:\/\/www.welt.de\/geschichte\/zweiter-weltkrieg\/article174289053\/Oliver-Rathkolb-ueber-den-Maerz-1938-Die-Oesterreicher-wollten-die-besseren-Deutschen-sein.html<\/a><\/p>\n

       <\/p>\n

      D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107\u2019s Discourse on Football
      \nas the Darling of Journalism<\/span><\/strong><\/p>\n

       <\/p>\n

      Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n

      D\u017eevad Sulejmanpa\u0161i\u0107 is considered as one of the first communication experts in this region. The phenomena that he recognized and theoretically elaborated back in the thirties of the last century can still be applied today in modern mass media. One of the phenomena that Sulejmanpa\u0161i\u0107 put in the media context is football, which he called \u201cthe darling of journalism\u201d. The aim of our work is to show how Sulejmanpa\u0161i\u0107\u2019s theses on the relationship between journalism and football are still relevant and applicable today. We will also explain the political context of Sulejmanpa\u0161i\u0107\u2019s activity and the then role of media and football in society. In addition to using all relevant sources, we will also apply the method of content analysis from parts of Sulejmanpa\u0161i\u0107\u2019s published book \u201cJournalism the Destroyer of Humanity\u201d. <\/em><\/p>\n

       <\/p>\n

      Key words:<\/em><\/strong> football, journalism, Sulejmanpasic.<\/em><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n

      <\/a><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n

      \n\n\n\n
      \"inmediasres\"<\/p>\n

      \n  11(21)#20 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

      		\n

      \n\"Creative<\/a>
      \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom       Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

      		\n


      \nDOI 10.46640\/imr.11.21.7<\/a>
      \nUDK 304.3-028.22
      \nPrethodno priop\u0107enje
      \nPreliminary communication
      \nPrimljeno: 17.2.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

       <\/p>\n

       <\/p>\n

      Dario Vuger<\/span><\/p>\n

      Filozofski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Ljubljani, Odjel za filozofiju
      \n Ivani\u0107 Grad, Hrvatska
      \n dvuger@gmail.com\n<\/p>\n

      Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?<\/span><\/strong><\/p>\n


      \nPuni tekst: pdf (439 KB), Hrvatski, Str. 3527 – 3543
      \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

       <\/p>\n

      Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n

      U naslovljenom radu autor \u0107e sagledati odnos izme\u0111u popularne znanosti, suvremene kulture i novih oblika svakodnevnog \u017eivota na razme\u0111i povijesnog razvoja i odgovora na globalnu zdravstvenu krizu koja je cjelokupni dru\u0161tveni \u017eivot pogurnula u ono \u0161to \u0107emo u ovom radu postaviti kao tezu \u2013 kulturu vizualizacija. No i ona je sama djelom tehno-znanstvenog razvoja dvadesetog stolje\u0107a iz tehnika promatranja ka znanosti slike i tzv. cyber-kulture. Da bi se kriti\u010dki pristupilo razumijevanju suvremenog stanja stvari, medijska teorija razvijena na osnovama kriti\u010dke teorije dru\u0161tva i tehnologije postaje radikalno neadekvatna upravo zato \u0161to i veza izme\u0111u stvarnog \u017eivota i njegove vizualizacije, izme\u0111u slike i svijeta efektivno ne postoji u op\u0107oj sve-jednosti integralnog prikaza zbilje kao \u010distog u-\u017eivljavanja. <\/em><\/p>\n

       <\/p>\n

      Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> spektakl, prikaz, vizualna kultura, kultura vizualizacija, kritika medija.<\/em><\/p>\n

       <\/p>\n

       <\/p>\n

      Uvod<\/strong><\/p>\n

      Suvremena kultura u doba globalnih ekonomskih i zdravstvenih kriza posljednjih se godina pojavljuje kao kultura naizgled paradoksalnih fenomena: (virtualne) integracije i (stvarnog) otu\u0111enja, odnosno, integracije u virtualna okru\u017eenja koja postaju novim prostorom dru\u0161tvenog postojanja te ujedno udaljavanja od svakodnevnog \u017eivota u stvarnom prostoru kao po-stojanju ovdje-i-sada. Tranzicija ka potpuno udaljenim i posve integriranim, sinteti\u010dkim oblicima postmoderne dru\u0161tvenosti teorijski je zasnovana na vi\u0161e desetlje\u0107a dugo razvijanoj premisi cyber kulture i njenom stvarnom utjecaju na oblikovanje suvremenog na\u010dina \u017eivota i mi\u0161ljenja kroz medije, umjetnost, film i knji\u017eevnost; od popularizacije znanosti do znanstvene fantastike, dokumentarnih i igranih filmova te razvitka cyber punk \u017eanra, transhumanisti\u010dkih i posthumanisti\u010dkih pozicija i smjerova u vizualnim umjetnostima<\/a>[88<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Tjelesnost tokom eksplozije cyber kulturnih fenomena postaje ono \u017eivotinjsko, feti\u0161ko, te na kraju prazno, teorijsko tijelo, tijelo bez organa unutar kojeg i na povr\u0161ini kojeg se odigrava bitka za vlast nad \u017eivotom u uvjetima kapitalisti\u010dkog prevladavanja svih aspekata svakodnevnog \u017eivota; sve postaje modom, a \u017eivot sam postaje \u017eivotnim stilom u kojemu korporealnost postaje mjestom upisivanja identiteta kao reklame za (izgubljenu) individualnost. Ujedno, svijet postaje slikom, a na\u0161 udio u svijetu svugdje se razumije sada kao svjetonazor; u svijetu se vi\u0161e ne \u017eivi ve\u0107 se svijet samo pogledava i ogledava u na\u0161im potro\u0161a\u010dkim odnosima.<\/p>\n

      S pravom se vrijedi upitati je li sam pojam kritike \u2013 u vremenu relativiziranih i mnogostrukih spoznajnih struktura \u2013 adekvatan za adresiranje suvremenih fenomena vizualizacije, odnosno konkretne virtualizacije svijeta? Studija fenomena dru\u0161tvenog spektakla francuskog sineasta i teoreti\u010dara Guya Deborda ve\u0107 je 1967. godine ukazala na radikalnu nemo\u0107 filozofije da iza\u0111e iz okova Prikaza kao simboli\u010dkog sredi\u0161ta novog doba, takozvanog Doba slike svijeta<\/em> kako ga ispravno identificira Martin Heidegger godinama ranije (1938[1950]) u svom predavanju o ‘’utemeljenju novovjeke slike svijeta metafizikom’’<\/a>[89<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Izvornu hipotezu ovog istra\u017eivanja sa\u017eeti \u0107emo stoga ovako: Uzimaju\u0107i u obzir idiomatsku strukturu Debordova teksta Dru\u0161tva spektakla<\/em> otkrivamo jedan filozofijski i za radikalno mi\u0161ljenje neadekvatan prijevod temeljnog pojma kritike i analize koju u navedenom djelu provodi autor. Naime, pojam spektakla nu\u017eno je zamijeniti sa pojmom Prikaza<\/a>[90<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> (eng. Show[ing]) ne samo zbog pojmovne neadekvatnosti oportunog prevo\u0111enja temeljnog pojma popularne kulture druge polovine pro\u0161log stolje\u0107a ve\u0107 i zbog filozofijske i fenomenolo\u0161ke neadekvatnosti pojma Spektakla za intencije Debordova djela kao i mogu\u0107nosti radikalne kritike koja iz njega proizlaze. <\/p>\n

      Sa tog polazi\u0161ta mogu\u0107e je kritizirati mnoge Debordove nastavlja\u010de, komentatore i rekuperatore, poput Jeana Baudrillarda koji je svoju intelektualnu karijeru izgradio upravo na kritici i pogre\u0161noj recepciji pojma Spektakla s jedne strane te pojma simulakruma s druge strane, a koji tako\u0111er obra\u0111uje njegov suvremenik Gilles Deleuze u svojoj Razlici i ponavljanju<\/em>. Sa tog novog polazi\u0161ta pru\u017ea se \u2013 jednako tako – prilika sagledavanja suvremenog stanja stvari ne kao novog i diskretnog fenomena suvremene kulture ve\u0107 kao intenziteta Prikaza koji odgovara prijelazu sa vizualne kulture ka kulturi vizualizacija. U vremenu mno\u0161tvenosti i relativnosti istine i njenih pojava filozofiji onkraj proizvo\u0111enja pojmova ostaje zadatak prevladavanja prikaza koji bi doveo do nove afektivne situacije koja ne bi bila zarobljena u domeni vizualizacije. Mi\u0161ljenje novog stoga ne nastupa ru\u0161ila\u010dki ve\u0107 ikonoklasti\u010dki spram suvremenog poretka te promjenu zasniva u potpunom i trenuta\u010dnom napu\u0161tanju spektakla kao zbivanja svijeta u i kroz intenzivnu razmjenu svih sadr\u017eaja kao slika. Upravo je pojam spektakla – nekriti\u010dki prihva\u0107en u mnogim jezicima na koje je Dru\u0161tvo spektakla<\/em> prevedeno u pola stolje\u0107a recepcije Deborda i situacionista \u2013 postao spektakularnom odmazdom sve dru\u0161tvene kritike posljednjih tri desetlje\u0107a, kriti\u010dkim komoditetom i kompletnom frazeologijom koja se provla\u010di kroz sve sfere kulturnog djelovanja, od likovne kritike do politi\u010dkih rasprava i teorijskih tekstova. Svugdje se ukazuje i govori o spektaklu, a ipak se ne poga\u0111a ni\u0161ta bitno. Upravo na\u0161 „kriti\u010dki govor” o spektaklu posljednjih pola stolje\u0107a stoji kao glavni dokaz o bitnoj nedostatnosti pojma da adekvatno obuhvati ono bitno u suvremenom iskustvu svijeta. Tome je tako jer bit spektakla nije ni\u0161ta bitno spektakularno, kako bismo pojednostavljeno izrazili na\u0161u tezu kroz parafrazu Heideggerove izjave o biti tehnologije u svom Pitanju o tehnici<\/em>.<\/p>\n

       <\/p>\n

      1.<\/p>\n

      U zapadnom svijetu vizualna je kultura usko povezana s reprezentacijom vlasti te dru\u0161tvenom i politi\u010dkom kontrolom<\/a>[91<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Pa iako s pravom mo\u017eemo govoriti o vizualnoj kulturi u razdoblju antike, ili vizualnim kulturama ne-zapadnih naroda, pojmom Vizualne kulture ovdje ozna\u010davamo doba u kojem vizualna reprezentacija postaje na\u010dinom izvr\u0161enja kontrole i proizvodnje po\u017eeljnih pona\u0161anja te provociranja emocija i stavova u promatra\u010du. Za razliku od doba antike, gdje cjelokupan epistemi\u010dki i metafizi\u010dki sustav po\u010diva na \u017eivoj prisutnosti bogova i cikli\u010dnom vremenu kao stanovitoj imanenciji transcendencije, po\u010detkom Vizualne kulture kao posebnog doba u povijesti zapadne civilizacije smatramo visoki srednji vijek, odnosno doba apsolutnog ustoli\u010denja politi\u010dke, dru\u0161tvene i ekonomske dominacije katoli\u010dke crkve nad svakodnevnim \u017eivotom najve\u0107eg broja stanovni\u0161tva. Sredi\u0161njim alatom kontrole stanovni\u0161tva na svim razinama postaje slika kao simboli\u010dko pro\u0161irenje (i jasno razgrani\u010denje imanentnog i transcendentnog) svijeta usmjereno prema unutra\u0161njosti – ljudskoj ma\u0161ti koja postaje sredi\u0161tem manifestacije simboli\u010dke mo\u0107i crkve i dr\u017eave. Od toga vremena pratimo intenzitet promjene svijeta putem slika do njegova potpuna i\u0161\u010deznu\u0107a prema slici svijeta, svijetu slika, odnosno svijetu kao slici. S renesansom i dolaskom novoga vijeka epitomiziranog u kartezijanskim meditacijama doga\u0111a se zaokret koji je utemeljen u razlikovanju subjekta i objekta spoznajnog procesa od Descartesa do Kanta, a koji je po sebi oslikan u povijesti umjetnosti, odnosno invenciji umjetnosti kao discipline te njenim reprezentacijskim principima koji su od renesanse naovamo blisko povezani s razvojem znanosti o osjetilima; slika otkriva vlastiti prostor i svoju simboli\u010dku dubinu gradi usporedno s izgradnjom vlastitog svijeta koji vi\u0161e nije svijet koji dijeli s ljudskom ma\u0161tom kao unutarnjim prostorom spoznaje. Linearna perspektiva otvorila je \u2013 ne samo osjetilu vida ve\u0107 i konceptualni \u2013 prostor iza granica fizi\u010dkog prostora koji vi\u0161e nije prostor individualne uobrazilje ve\u0107 objektivni virtualni svijet kao metaforu slike novog doba te pro\u0161irenja mogu\u0107nosti mi\u0161ljenja onkraj granica odre\u0111enih teolo\u0161kim doktrinama srednjeg vijeka.<\/p>\n

      Vizualna kultura renesanse kre\u0107e se prema otkri\u0107u fenomena koji opisuje Martin Heidegger kao jednim od utemeljuju\u0107ih doga\u0111aja novoga vijeka. To je, dakako, ro\u0111enje „slike svijeta”<\/a>[92<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> kao nove okoline u kojoj se doga\u0111a bitan razvitak ljudskog duha, pojava humanizma, antropologije i op\u0107eg antropocentrizma koji vlada ovom intenzivnom promjenom sve do kraja dvadesetog stolje\u0107a kada se realizira u paradoksalnom obliku post-humanizma. U smislu u kojem nam govori Heidegger, da svijet postaje slikom zna\u010di kako cjelokupno bi\u0107e \u2013 njegova priroda, bitak i povijest \u2013 postaju predmetom reprezentacije, odnosno da stoje nasuprot, a ne vi\u0161e unutar bi\u0107a. Taj je pomak ostvaren ve\u0107 invencijom linearne perspektive u reprezentacijskom slikarstvu renesanse, a dodatno je oja\u010dan iluzionisti\u010dkim slikarstvom baroka te poni\u0161ten u prvim umjetno stvorenim digitalnim okolinama koje ukidaju razliku apstraktnog i konkretnog, stvarnog i iluzije, virtualnog i aktualnog. Slika stoji kao vlastiti svijet, neovisan od ljudske ma\u0161te te kao sustav zakonitosti na\u0161eg svijeta. U susretu s renesansnom slikom na zidu crkve um ostaje pasivan i otvoren prevari i iluziji koja sama postaje trivijalnom metodom vizualnog izra\u017eavanja. Materijalni svijet postaje simboli\u010dki svijet. To nam je jasno pogledamo li kanonsku sliku Svetog Trojstva<\/em><\/a>[93<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Masaccia, konstruiranu na zidu bo\u010dnog broda firentinske crkve Santa Maria Novella<\/em> iz prve polovine 15. stolje\u0107a. Iako znamo kako je slika izvedena u fresci na zidu crkve, on se \u010dini produbljenim, rastvorenim i kao prolazom u religijski, transcendentalni prostor svetaca i vje\u010dnog vra\u0107anja istog. Karakteristike tog iluzioniranog prostora prenose se na sam zid crkve kao njegova simboli\u010dka vrijednost: crkva je materijalni nositelj stvarno uprizorenog spasenja.<\/p>\n

      S novim vremenom dolazi nov pomak, na mjestu ula\u017eenja-unutar (ispred slike u um promatra\u010da) i izla\u017eenja-van (iza slike u kolektivno imaginarno), nove okoline ljudskog postojanja o\u010dituju se fenomenima izme\u0111u, medijalnosti i razmjene, interaktivnosti i interpasivnosti. Umjesto primatelja ili gledatelja sadr\u017eaja nastupaju najprije proizvo\u0111a\u010d i potro\u0161a\u010d, a kasnije pak prozumer<\/em> kao temeljni korisnik novih dru\u0161tveno komunikacijskih fenomena, proizvo\u0111a\u010d-potro\u0161a\u010d, kreator vlastitih sadr\u017eaja, potro\u0161a\u010d vlastitih aktivnosti. Njegova pasivnost je svugdje o\u010dita, ali ona ipak predstavlja bitan odmak od fenomenske pasivnosti pukog promatra\u010da koji svakako ostaje sredi\u0161njim ‘akterom’ Vizualne kulture. U jednako paradoksalnom smislu kao i kod slu\u010daja imanencije transcendencije ovdje govorimo o aktivnoj pasivnosti unutar dinami\u010dne razmjene slika. Ovaj pomak o\u010dituje se intenzivnim pro\u0161irivanjem svog djelovanja onkraj fizi\u010dkog svijeta te pomicanjem odre\u0111enih temeljnih ljudskih djelatnosti u virtualni svijet kiberneti\u010dke razmjene informacija, poput komunikacije i kreativnog rada. Utemeljena u ovom razlikovanju nalazi se na\u0161a teza o nastupanju novog intenzivnog razdoblja globalizirane i potpuno naturalizirane vizualne kulture kao kulture uop\u0107e ili kao op\u0107e kulture. Tamo gdje se vizualna kultura realizira kao totalna dominacija slike nad svim aspektima stvarnog \u017eivota, nalazimo se u intenzivnom razdoblju kulture vizualizacija. To zna\u010di da se kulturni fenomeni sada vi\u0161e ne pojavljuju izvan vizualne kulture, ve\u0107 da je vizualna kultura utemeljuju\u0107i kulturni fenomen uop\u0107e te se na njenoj podlozi odvijaju svi oblici suvremene kulture. Film i pokretne slike zauzimaju posebno mjesto u zapadnoj vizualnoj kulturi upravo stoga \u0161to anticipiraju i jo\u0161 uvijek vladaju velikim dijelom vizualizacije svijeta, a \u0161to je vjerno kriti\u010dki demonstrirao Jonathan Beller u svojoj knjizi Kinemati\u010dki na\u010din proizvodnje<\/em><\/a>[94<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> gdje je ukupnu ekonomsku proizvodnju i potro\u0161nju kulture podredio jedinstvenom na\u010dinu djelovanja koje je odre\u0111eno premisama Debordove analize u Dru\u0161tvu spektakla<\/em>.<\/p>\n

      Osnovne karatkeristike kulture vizualizacija kao intenzivnog razdoblja vizualne kulture u doba prikaza mogu se sa\u017eeti u nekoliko bitnih me\u0111uzavisnih crtica:\u00a0<\/p>\n

       <\/p>\n

      \n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n\n
      \n
      \n\u2013<\/span>\n<\/td>\n      		proizvodnja slika je decentralizirana i dematerijalizirana; svi proizvode slike i to \u010dine stalno<\/td>\n<\/tr>\n
      \n
      \n<\/div>\n<\/td>\n
      		\n
      \n<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
      \n
      \n\u2013<\/span>\n<\/td>\n      		\n
      \nkiberneti\u010dka revolucija druge polovine dvadesetog stolje\u0107a omogu\u0107uje nastupanje kulture vizualizacija; dru\u0161tvo prikaza je kulturni oblik koji posebno odgovara tehnoznanstvenoj reorganizaciji svijeta
      \n<\/span>\n<\/td>\n<\/tr>\n
      \n
      \n<\/div>\n<\/td>\n
      		\n
      \n<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n
      \n
      \n\u2013<\/span>\n<\/td>\n      		\n
      \nslika postaje krajnji proizvod svih djelatnosti jer je svugdje postala temeljnim oblikom razmjene.
      \n<\/span>\n<\/td>\n<\/tr>\n
      \n
      \n<\/div>\n<\/td>\n
      		\n
      \n<\/div>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n<\/div>\n

       <\/p>\n

      2.<\/p>\n

      Kod fenomena suvremenih medija ne radi se o pukom preno\u0161enju slika, o transmisiji, i transferu informacija nego radije o stvaranju integralne stvarnosti u kojoj nema vi\u0161e bitne razlike izme\u0111u doga\u0111aja i virtualizacije, odnosno simulacije. Kako su mediji integralnim dijelom vizualne kulture, a vizualna kultura temeljnim oblikom dru\u0161tvene kontrole, problem medija u spektaklu kod Deborda je prikazan zato kao unutarnji problem zapadnog projekta mi\u0161ljenja uop\u0107e, a svoje reperkusije on ima na samorazumljivost na\u0161ih politi\u010dkih pozicija, esteti\u010dkih teorija, znanstvenih i ekonomskih nazora na svijet u njegovoj povijesnoj cjelini. Na tom tragu razmi\u0161lja i Deleuze kada u svojoj Razlici i ponavljanju<\/em> (1968) govori o pojmu zdravog razuma (zdravorazumskom, samorazumljivom i ‘o\u010ditom’, prikazanom): „Svaki put kada se susretnu znanost, zdrav razum i filozofija, neizbje\u017eno je da se sam zdrav razum smatra znano\u0161\u0107u i filozofijom.”<\/a>[95<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

      “Spektakl[Prikaz, op.a.] je nasljednik svih slabosti zapadnog filozofskog projekta koji se bavi razumijevanjem djelatnosti, shva\u0107ene kategorijama vida; nadalje, temelji se na neprekidnoj primjeni tehni\u010dke <\/strong>racionalnosti, koja je i sama posljedica njegove misli. On ne ostvaruje filozofiju nego pofilozofljuje stvarnost.<\/em>”<\/a>[96<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

      Ne treba zaboraviti da Debord sam spektakl odre\u0111uje i kao „nazor na svijet koji se objektivirao”<\/a>[97<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> \u2013 odnosno postao slikom. Doba slike svijeta nas upu\u0107uje kao fenomen na bitnu prevlast reprezentacijskih modela ponad stvarnog do\u017eivljaja, odnosno jednog simboli\u010dkog na\u010dina djelovanja u kojemu „sve \u0161to se stvarno pro\u017eivljavalo (…) povla\u010di u predstavu”<\/a>[98<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Ta inverzija svijeta nastupa u zaokretu od vizualne kulture ka kulturi vizualizacija koju sa jednakom kriti\u010dkom o\u0161trinom opisuje i Heidegger: <\/p>\n

      “…svijet stoji ovdje kao naziv za bi\u0107a u cjelini…svijetu pripada i povijest\u2026prema tome bi slika svijeta bila ne\u0161to nalik slikariji bi\u0107a u cjelini…time mislimo svijet sam, njega, bi\u0107e u cjelini, takvo kakvo je za nas mjerodavno i obavezno\u2026 (…) Slika svijeta, bitno pojmljena, ne misli stoga neku sliku o svijetu, ve\u0107 svijet poima kao sliku. (…) Nije slika svijeta od neko\u0107 srednjovjekovne postala novovjekom, ve\u0107 to da je svijet uop\u0107e postao slikom ozna\u010duje bit novoga vijeka.<\/em>”<\/a>[99<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

      Kod Deborda izjava je radikalno sa\u017eeta: “Spektakl op\u0107enito, kao konkretna inverzija svijeta, jest autonoman pokret ne-\u017eivog.”<\/a>[100<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Izme\u0111u Heideggera i Deborda postoji samo razlika u temporalizaciji fenomena koje opisuju, no ne radi se toliko o razlici koliko o intenzitetu promjene, jer za ono \u0161to opisuje Debord Heideggerova je fenomenolo\u0161ka analiza vrsta filozofijske povijesti Spektakla, odnosno Prikaza koji kre\u0107e od kritike pojma slike ka metodi\u010dkoj primjeni pojma slike na fenomene suvremenog dru\u0161tva. No upravo kako je bit novog vijeka postajanje svijeta slikom i to kroz bit novovjekovne znanosti, tako je i Prikaz djelom totalnog projekta koji proizlazi iz biti moderne tehnike, onako kako je opisuje Heidegger u zaklju\u010dku svoga rada te kasnije u svojoj raspravi o Kraju filozofije i zadatku mi\u0161ljenja:<\/p>\n

      “U planetarnom imperijalizmu tehni\u010dki organiziranog \u010dovjeka dosi\u017ee subjektivizam \u010dovjeka svoj najvi\u0161i vrh, s kojeg \u0107e se spustiti u dolinu organizirane jednoobraznosti i tamo se smjestiti. Ova jednobraznost postaje najsigurniji instrument potpune, naime tehni\u010dke vladavine nad zemljom.<\/em>”<\/a>[101<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

      Ta organizacija proizlazi iz tehnoznanstvene tendencije vizualizacije, informatizacije i eksperimentalnog preustroja ciljeva znanosti s modela istine ka teorijskim modelima. Tehni\u010dka vladavina nad zemljom \u010dovjeka kao subjectuma upravo i jest samo ‘tehni\u010dka’, jer ono \u0161to je stvarno u igri jest spektakularna organizacija svijeta kao vizualizacije \u017eivota. Ta se tehni\u010dka vladavina kod Heideggera stoga poklapa u bitnom smislu s tehni\u010dkom racionalnosti zapadnog filozofskog projekta kako ga opisuje Debord u ranije spomenutom citatu. Jednobraznost kao instrument vladavine ustvari je samo jo\u0161 jedan na\u010din isticanja stvarnog manjka dubine suvremenog \u017eivota koja je danas oja\u010dana potpunim gubitkom prostora u kojem bi se ikakva dubina mogla ostvarivati. U skladu s na\u0161im ranijim razmi\u0161ljanjem o simboli\u010dkom kao virtualnom prostoru iza materijalne granice crkvenog zida ovdje pretpostavljamo da materijalni pojam i dojam prostora imaju ulogu stvaranja mogu\u0107nosti dubine mi\u0161ljenja koja je ozbiljno naru\u0161ena u digitalnom prijenosu stvarnog svijeta u virtualni prostor gdje smo uvijek svjesni da se nalazimo s jedne strane slike koja nema nikakvu dubinu i u stalnom je uspore\u0111ivanju sa stvarnim prostorom oko nas, pa iako ta slika predstavlja neki stvaran prostor, kao \u0161to je to slu\u010daj kod video konferencija, televizijskih emisija u\u017eivo i sl. Prostor bez stvarne dubine, kao i vrijeme stalne aktualnosti aktivno suspre\u017eu mi\u0161ljenje i poti\u010du tzv. „iracionalni poriv”<\/a>[102<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> koji se svugdje pokazuje kao racionalnim (tehni\u010dkim) na\u010dinom kontrole potro\u0161a\u010dkog pona\u0161anja koje postaje svo mogu\u0107e i dopu\u0161teno pona\u0161anje u dru\u0161tvu.<\/p>\n

      K tome, i Deleuze nastavlja u svojoj studiji simulakruma i vremena (nota bene, sinkronoj s Debordovim djelom i francuskom recepcijom Heideggerovih kriti\u010dkih eseja) ovu kopulaciju zdravog razuma i znanosti kao „tehni\u010dke racionalnosti” razmatrati u terminima tada dominantne teorije kibernetike, a koja se sama nalazi u konceptualnom sredi\u0161tu svih triju ovdje spomenutih mislioca. „On [zdrav razum], dakle, manje sanja o djelovanju nego o predvi\u0111anju, o tome da dopusti djelovanje koje ide od nepredvidivog ka predvidivom, on je termodinami\u010dan…”<\/a>[103<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. To zna\u010di da tendira prema pasivnom principu koji kroz kiberneti\u010dko sagledavanje novih medija ozna\u010dava tendenciju prema totalnom ‘hladnom’ mediju koji je svugdje ispunjen potencijalnim (‘vru\u0107im’) aktivnostima. \u010cesto je previ\u0111ena i \u010dinjenica da Debordova teorija spektakla kriti\u010dki obra\u0111uje i prve zna\u010dajne teorije medija pod nazivom „kulturne politike” u zna\u010dajnom djelu svoje rasprave o Dru\u0161tvu spektakla<\/em>. Zato ne treba previdjeti jasno nazna\u010dene granice McLuhanovske medijske teorije kao i kritike novih medija Gunthera Andersa koje ostaju zaklju\u010dane u sistematiziranom, ali i dalje samo pukom intelektualnom nezadovoljstvu sa fenomenima poput televizije, kina i satelitskog prijenosa audio-vizualnih sadr\u017eaja i pojavom popularne kulture kao prevladavaju\u0107eg kulturnog fenomena dvadesetog stolje\u0107a.<\/a>[104<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

      U ovom duljem izvodu citata nastojali smo pokazati izvjesna preklapanja, konceptualna i temporalna, izme\u0111u ideja naizgled udaljenih promi\u0161ljanja suvremenog svijeta koji ipak svjedo\u010di tome da u razdoblju druge polovine dvadesetog stolje\u0107a nastupa fenomen koji je jedinstven u biti, ali raznorodan u pojavi, pa se takvim i obra\u0111uje. Iako je fenomenski svodiv na pojam Prikaza, razli\u010diti pristupi odslikavaju individualne filozofske intencije pojedinih mislioca, a koji odgovaraju njihovim filozofskim (ili politi\u010dkim) programima, a ne razlike u bitnom razumijevanju Prikaza kao utemeljuju\u0107eg fenomena suvremenog doba, a kako je ovaj predstavljen u Debordovoj knjizi. Nemojmo zaboraviti pritom da Heideggerov esej tra\u017ei bit novovjekovne znanosti na putu ka fenomenskom odre\u0111enju modernog doba kao doba slike svijeta. U tom smislu njegovo promi\u0161ljanje novovjekovne znanosti u bitnom smislu jest povezano s filozofskim tematiziranjem pojma spektakla kao tehnoznanstvenog ovladavanja i prevladavanja utemeljuju\u0107eg smisla pojma svijeta, a ne samo slike. K tome pak, iz Debordova citata vidimo da inverziju svijeta, kao i pojam svijeta uop\u0107e uvijek u bitnom smislu prati pojam \u017eivota. Za Heideggera kao i Deborda, jedini svijet jest svijet \u017eivota, odnosno svakodnevice, u kojoj se utemeljuje i njegovo kapitalno istra\u017eivanje o fenomenologiji vremena<\/a>[105<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

       <\/p>\n

      3. <\/p>\n

      Kontekst \u0161ezdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a ostaje za sve re\u010deno ipak presudnim jer ukazuje na relevantnost misaonog poduhvata spomenutih intelektualaca i danas, u doba nove duhovne, kulturne i humanitarne krize u globalnim razmjerima. U spomenutim godinama radi se jo\u0161 uvijek o poratnom razdoblju s obzirom na magnitudu ratnog razaranja u stvarnom, kulturnom, intelektualnom i ekonomskom smislu, a sile Europe bilje\u017ee progresivno kulturalno opadanje paralelno sa uzletom novih globalnih ekonomskih sila dalekog istoka i Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava. Javljaju se i novi oblici mo\u0107i i silnica u stvaranju globalnog poretka. Osim hladnoratovske podjele – koja se osniva na tzv. hard power<\/em> politici naoru\u017eanja (armament), odvra\u0107anja (deterrance) i zastra\u0161ivanja (intimidation) te stvaranja sna\u017enih multinacionalnih saveza u svrhu ostvarivanja globalnog mira \u2013 postupno nastupa i doba meke mo\u0107i (soft power<\/em>) koja je usmjerena na kulturnu i intelektualnu dominaciju upravo pomo\u0107u ‘sekulariziranih’ tehnologija informati\u010dkog ‘ratovanja’. Na mjestu sakrivanja, tajni i kodova tvrde mo\u0107i nastupa doba meke mo\u0107i koja se svugdje pokazuje (sic!), u \u010dijoj je bitnoj osnovi Prikaz kao prevladavanje ideologije i propagande upravo u svrhu suptilne reorganizacije cjelokupnog osjetilnog momenta koji bi ih razumio kao ideologiju ili propagandu.<\/a>[106<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Teorija meke mo\u0107i kako je elaborira Joseph Nye u potpunosti stoga odgovara povijesnoj pojavi Spektakla kao Prikaza, kako ga ovdje razumijemo u okviru intelektualnih rasprava o suvremenom dru\u0161tvu od Deborda nadalje<\/a>[107<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

      Dakako, realizacija meke mo\u0107i ne bi bila mogu\u0107a bez goleme infrastrukturne potpore koja je ostvarena za vrijeme hladnoratovske geopoliti\u010dke napetosti koja je gotovo samostalno pogonila sav tehno-znanstveni napredak slijede\u0107ih dvadesetak godina s dva va\u017ena ideolo\u0161ka sredi\u0161ta – zapadnja\u010dkoj demokraciji i socijalisti\u010dkoj utopistici. Ono je istinsko razdoblje ‘info-demije’ – ro\u0111enja svih koncepata novih medija i informacijskog kapitalizma suvremenog dru\u0161tva – a okulocentrizam postaje i intelektualnim jezikom novog doba u kojem se ni\u0161ta se ne doga\u0111a bez slike; slikama se prodaje, uvjerava, politizira, ratuje; na posljetku, posredstvom slika se \u017eivi. S obzirom da se svijet \u017eivota pomo\u0107u slike sa\u017eima u informacijske oblike koje danas poznajemo kao uobi\u010dajene oblike komunikacije, ulazimo u vrijeme „brzine osloba\u0111anja”<\/a>[108<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, odnosno osloba\u0111anja od ‘zakonitosti’ svakodnevnog \u017eivota koje su prevladavale do polovine pro\u0161loga stolje\u0107a: ne samo da planet Zemlja vi\u0161e ne predstavlja granicu mogu\u0107eg putovanja (svemirska utrka) ve\u0107 su i stvarne geografije prevladane pojavom razmjene slika u globalnim razmjerima (satelitska televizija).<\/p>\n

      U \u0161ezdesetim godinama pro\u0161log stolje\u0107a realiziraju se i uspostavljaju kao norme fenomeni koji su prije svega nekoliko godina bili apsolutni noviteti: nuklearno naoru\u017eanje, tranzistori, televizija u boji, 3D kino, mali ku\u0107anski aparati, laseri i kiberneti\u010dka znanost, i to tako da do po\u010detka sedamdesetih godina ve\u0107 \u017eivimo u prvom razdoblju cyberkulture<\/em> posebno vidljivom u entuzijazmu pokreta Novih Tendencija<\/em> i tzv. Bit International <\/em>u kojima sudjeluje filozof Max Bense kao jedan od glavnih intelektualnih uzora pokreta. Upravo on \u0107e svojom Estetikom<\/em> kompletirati i obrazlo\u017eiti entuzijazam estetike informati\u010dkog doba u nastajanju. Slijedi mu medijska pojava fenomena prijenosa „u\u017eivo” (live<\/em>) i doga\u0111anja „u stvarnom vremenu” (real time<\/em>) koji bitno mijenja na\u0161 svakodnevni pojam simulatnosti i istovremenosti, sinkronizacije i situiranosti \u017eivota. Duhovna je kriza vremena prevladana agresivnim umre\u017eavanjem i ubrzanjem \u017eivota. Dana\u0161nje doba o\u010dituje jednake oblike prevladavanja krize koja je po svemu sude\u0107i uzrokovana istim tim metodama. Sve se svugdje ve\u0107 uvijek doga\u0111a, trajanje je postalo trenuta\u010dnost, a vrijeme samo svedeno na neuta\u017eivu sada\u0161njost koja kao glavne nusproizvode ima prevladavaju\u0107u estetiku ‘la\u017ene nostalgije’ u suvremenim kulturnim obrascima. Dru\u0161tvo koje je tehni\u010dki li\u0161eno vlastite pro\u0161losti i budu\u0107nosti po\u010dinje i samu pro\u0161lost tuma\u010diti kao \u017eivotni stil.<\/a>[109<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

      Iz danog konteksta dru\u0161tvenih promjena polovinom pro\u0161log stolje\u0107a vidimo da u svojim tvrdnjama Debord i Heidegger nisu sami, odnosno da njihovi tekstovi predstavljaju vrhunac onoga „\u0161to je svima ve\u0107 na umu” i na taj na\u010din objedinjuju u mi\u0161ljenju ono \u0161to doista \u2013 da bi odr\u017ealo svoju radikalnu potenciju i transformativni potencijal – mora ostati u mi\u0161ljenju koje ne bi podleglo vizualizaciji ili prevo\u0111enju u sliku, odnosno spektakularizaciji koja propisuje odre\u0111ene uporabe tehnologije kao \u0161to im pripisuje odre\u0111ena zna\u010denja i na taj na\u010din suspre\u017ee njihovu slobodnu uporabu u smjeru kreativnog i afektivnog ‘osloba\u0111anja’. Spomenimo samo filozofiju simulacije Jeana Baudrillarda i informacijsku filozofiju Paula Virilia. Njihovi vrijedni doprinosi kriti\u010dkoj filozofiji kontinentalnog kruga sedamdesetih i osamdesetih godina posebno se isti\u010du transdisciplinarnim i postdisciplinarnim\u00a0 pristupima ne samo u intenciji nego i u recepciji odakle nam je jasno kako \u010ditateljska publika koja prima njihova djela vi\u0161e ne pripada dominantno filozofima i radikalnim akterima na sceni dru\u0161tvene promjene ve\u0107 radije srednjoj klasi potro\u0161a\u010da jednog od mnogih oblika popularne kulture, bez obzira je li ona predstavljena kao visoka, niska ili kultura u ni\u0161i. Upravo je Baudrillard paradigmati\u010dni lik javnog intelektualca na\u0161eg vremena. Njegova djela utje\u010du neposredno na oblikovanje obrazaca popularne kulture iako je originalnost njegovih teza \u2013 kao i valjanost Viriliove uporabe jezika fizi\u010dkih znanosti \u2013 u najmanju ruku upitna.<\/p>\n

      Debordov Spektakl kao Prikaz tematizira nadolaze\u0107e u svojim mogu\u0107nostima onkraj svake budu\u0107e filozofije i metafizike transcendencije. Pa ipak, kada govorimo o prevladavanju i destrukciji metafizike, mi\u0161ljenju novog, mi se nalazimo na podru\u010dju koje se u svakom smislu gura iznad povr\u0161ine trenuta\u010dno stvarnog i prezentira sada\u0161nju transcendenciju sutra\u0161njom imanencijom iako ona bila samo tehni\u010dka iluzija ili vizualizacija. Stoga, kada Debord kritizira dru\u0161tvo spektakla on ne ‘kritizira’ sliku (toga dru\u0161tva) ve\u0107 fenomenolo\u0161ki obra\u0111uje pojam spektakla u visokorazvijenim dru\u0161tvima svoga vremena kao totalnog zbivanja koje nije ograni\u010deno na umjetni\u010dku izvedbu, popularnu kulturu i sl. Radi se o sravnjivanju svih pozicija, a \u0161to je posebno vidljivo u dana\u0161njem online<\/em> \u017eivotu koji je sve uklopio u ekran. Vrijeme na ekranu, odnosno vrijeme u mre\u017ei pokazuje se svugdje ne vi\u0161e kao neprekidna sada\u0161njost<\/em> ve\u0107 kao beskrajna aktualnost<\/em>. Razlika je bitna za razumijevanje vizualne kulture i kulture vizualizacija. Naime, dok se neprekidna sada\u0161njost mo\u017ee razumjeti s polazi\u0161ta filozofije vremena, a njeni mehanizmi \u2013 poput kinemati\u010dkog na\u010dina proizvodnje \u2013 djelom temeljnog opisa djelovanja \u010dovjekove svijesti o vremenu, beskrajna aktualnost je vi\u0161estruko ozna\u010dena ne samo kao filozofijski, ve\u0107 kao i kulturni, dru\u0161tveno-politi\u010dki i ekonomski fenomen. Na mjestu kompliciranog (tehni\u010dkog) nastupa kompleksno (emergentno), odnosno fenomensko podru\u010dje koje nije svodivo na zbroj svojih dijelova. Vizualna kultura je \u2013 jednako tako \u2013 kompliciran sustav znakova, slika i simbola koji privilegiraju kategoriju vida kao temeljnu spoznajnu kategoriju u svakodnevnom \u017eivotu. Kultura vizualizacija je s druge strane kompleksan sustav \u010dije osobine idu iznad pukog zbroja svih slika, znakova i simbola nekog dru\u0161tva. Dapa\u010de, ona je kompleksni sustav koji se prepoznaje samo u svojim emergentnim osobinama, poput povijesne pojave Dru\u0161tva spektakla, odnosno dru\u0161tva prikaza gdje je sve ono \u0161to je mi\u0161ljeno\u00a0 ujedno i prikazano, a jedino ono \u0161to je prikazano jest uop\u0107e mislivo.<\/a>[110<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

       <\/p>\n

      4.<\/p>\n

      Razvoj spektakla kao dru\u0161tvene \u010dinjenice u bitnom je odnosu sa razvojem suvremene znanosti i njenim je sredi\u0161njim proizvodom kao intenzitetom tehnoznanosti (za razliku od ranije znanosti kao teologije, prirodne filozofije i novovjekovne njutnovske znanosti apsolutnih zakona prirode). Danas ovaj odnos postaje presudnim za razumijevanje post-medijske kulture vizualizacija, jer tamo gdje prestaju mogu\u0107nosti slikovne reprezentacije svijeta nastupa posve novi model ovladavanja svijetom i njegovim fenomenima. Kultura vizualizacija kao postvizualna kultura jest stupanj vizualne kulture u kojoj vi\u0161e ne postoje kultura ili dru\u0161tvo uop\u0107e onkraj op\u0107eg pokreta oslikavanja svega. Kultura vizualizacija je popularna kultura Prikaza u kojoj sve \u0161to se pro\u017eivljavalo pomi\u010de jo\u0161 vi\u0161e prema singularnosti digitalnog medija i njegovih simulacijskih mogu\u0107nosti. Nastaju nove virtualne okoline, nadomjesni svjetovi, augmentacija doga\u0111aja i preklapanje izme\u0111u umjetno stvorenog svijeta i stvarnog \u017eivota, odnosno umjetnog \u017eivota i stvarnog svijeta. Preneseno, moglo bi se re\u0107i da je u kulturi vizualizacija \u010ditav svijet na „life supportu”, pukom odr\u017eavanju \u017eivota pomo\u0107u sustava simulacije. Razvoj augmentiranih okolina poput nedavne transformacije korporacije Facebook u korporaciju Meta gdje se pomo\u0107u virtualne stvarnosti sve dru\u0161tvene, kreativne i druge usluge jednog konglomerata pojavljuju nadomjesnim horizontom zbivanja i odvijanja osobne svakodnevice \u010dinjenice su koje potvr\u0111uju ovaj prijelaz. Dinami\u010dka me\u0111uzavisnost<\/a>[111<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> odre\u0111uje kulturu vizualizacija u onoj mjeri u kojoj nam danas postaje jasno kako se suvremeno dru\u0161tvo ne pokazuje kao organizam samo u morfolo\u0161ko esteti\u010dkom smislu oblika dru\u0161tvenosti ve\u0107 u epistemi\u010dkom i metafizi\u010dkom smislu koji sugerira potpunu nemogu\u0107nost napu\u0161tanja konkretnog dru\u0161tvenog fenomena, odnosno gdje se trenuta\u010dna dru\u0161tvena organizacija pojavljuje kao nadomjestak individualne inteligencije ili, dapa\u010de, stupanj, intenzitet individuacije, tehnoindividuacije kako je opisuje primjerice Gilbert Simondon u svojim pionirskim tekstovima o kibernetici kao elementu dekonstrukcije filozofijske slike svijeta utemeljene u klasi\u010dnim metafizi\u010dkim pozicijama.<\/p>\n

      Postvizualna kultura zna\u010di trenutak u povijesti kada Spektaklu samom slika vi\u0161e nije potrebna kao sredstvo kontrole po\u0161to \u010dovjek sam postaje izli\u0161nim sredi\u0161tem spektakla, kao jedna od njegovih okolnosti, ali ne i pokreta\u010da ili bitnog dionika njegovih unutarnjih procesa po\u0161to na\u0161i vlastiti kapaciteti (intelektualni, kulturni, stvarni kapital) postaju kapaciteti odnosno mogu\u0107nosti Prikaza. Ne radi se, dakle, o nadre\u0111enoj ili kolektivnoj inteligenciji ve\u0107 intenzitetu kulture koji je kvalitativno druga\u010diji i nesvodiv na pojmove inteligencije ili kulture uop\u0107e, jednako kao \u0161to je pojam i fenomen umjetne inteligencije nesvodiv i neusporediv sa pojmom ljudske inteligencije. U budu\u0107nosti spektakl vi\u0161e ne\u0107e \u0161tititi \u010dovjeka od besmisla koji se krije onkraj vela kulture i ure\u0111enog dru\u0161tva. Rasipanjem stanovni\u0161tva i decentralizacijom uslijed pandemijskih kriza sada\u0161njosti i budu\u0107nosti Prikaz \u0107e se nametnuti kao sredi\u0161nje sredstvo odr\u017eanja privida \u017eivota koji \u0107e se odvijati u potpunosti putem mre\u017enih sredstava u totalnom sustavu vizualizacije i virtualizacije \u017eivota putem simboli\u010dkih mre\u017enih doga\u0111aja. To je bit postvizualne kulture i konceptualno polazi\u0161te kritike posthumanizma po\u0161to potonji jo\u0161 uvijek promatra svu kulturu kao implicitno i bitno vizualnu kulturu.<\/p>\n

      Razlika izme\u0111u stvarnog \u017eivota i njegove vizualizacije, izme\u0111u slike i svijeta efektivno ne postoji u op\u0107oj integralnosti prikaza zbilje kao \u010distog u-\u017eivljavanja. Tome je tako jer \u010dovjek danas doista \u017eivi u stanju “izme\u0111u” svjetova, a mediji vi\u0161e nisu posrednici ve\u0107 apsolutne okoline \u017eivota. Problem je taj \u0161to sa pozicije “izme\u0111u” – onoga “izme\u0111u” koje ima oblik veze \u017eivota i njegove vizualizacije ili slike i svijeta – ne mo\u017eemo to\u010dno utvrditi postojanje niti slike, niti svijeta, subjekta niti reprezentacije, niti pokreta, itd. Nalazimo se u metastabilnom stanju koje u potpunosti odgovara definiciji tehnosfere<\/em> kako je iznosi \u017darko Pai\u0107 u svojoj studiji suvremene umjetnosti u Tre\u0107oj zemlji<\/em> kada ka\u017ee da je ova „samoorganiziranje \u017eivota u formi umjetnog uma”<\/a>[112<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, a njoj odgovara nova estetika kao implicitna filozofija novih medija i dru\u0161tvenih mre\u017ea u kojoj stvaranje ima odlike dizajna; planiranja i konstrukcije<\/a>[113<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> pomo\u0107u umjetne inteligencije i neuralnih mre\u017ea koje stvaraju sve ne-vjerojatnije vizaulne sklopove i slike mi\u0161ljenja. Mogu\u0107nosti tre\u0107e zemlje, odnosno izlaska iz stanja “izme\u0111u” zna\u010di realizaciju takve prakse koja mora poprimiti oblik metodi\u010dkog ikonoklazma i apstinencije od onoga \u0161to vizualni mediji promi\u010du kao komunikaciju ili kao oblik stvarne \u017eivotnosti, odnosno pokreta i trajanja. Svi fenomeni vizualizacije putem dru\u0161tvenih mre\u017ea „komuniciraju” na taj na\u010din da zaobilaze ono \u0161to se doista govori tako \u0161to poti\u010du uzimanje stava i u-\u017eivljavanje u sliku onoga \u0161to je, kako je, kada je i za\u0161to re\u010deno ili prikazano; mi ne vjerujemo u to \u0161to se govori jer mi \u017eelimo \u017eivjeti to \u0161to se govori, \u017eelimo se u\u017eivjeti u to \u0161to se prikazuje i na taj na\u010din sudjelovati u odnosu slika, a ne vi\u0161e u ikakvom stvarnom \u017eivotu. Sav pokret zamijenjen je dru\u0161tvenim pokretima putem mre\u017ee, a stvarno kretanje zamjenjuje se dru\u0161tvenim anga\u017emanom, dijeljenjem dru\u0161tveno relevantnih sadr\u017eaja i op\u0107im oblikovanjem svijeta koji putem virtualnih platforma vjerno odslikava idealni individualni svijet kao sliku okoli\u0161a \u017eivota. Stvarnost zbivanja \u017eivota koja se udaljila u infrastrukturni moment globalne mre\u017ee slika postaje efektivno nevidljiva po\u0161to konkretna dru\u0161tvena organizacija svugdje govori da je za na\u0161 osoban osje\u0107aj moralne opravdanosti dovoljno osvije\u0161teno konzumirati, reciklirati i donirati, voditi zdrave \u017eivote unutar propisanih trendova i nutricionisti\u010dkih savjeta. Pa ipak, ve\u0107ina svjetskog stanovni\u0161tva ne mo\u017ee si priu\u0161titi nikakav oblik sudjelovanja u ovoj kulturi. U\u010dinak otu\u0111enja je posebno izra\u017een na mjestima gdje su isti oni koji su potpuno deprivirani od kulture vizualizacija svugdje suo\u010deni sa njenim u\u010dincima. To je slu\u010daj dru\u0161tvene i digitalne isklju\u010denosti ljudi koji \u017eive u zapadnom svijetu, a ispod ekonomske i\/ili dru\u0161tvene granice siroma\u0161tva. <\/p>\n

       <\/p>\n

      5.<\/p>\n

      Ono \u0161to je zanimljivo upravo je \u010dinjenica da u doba vizualizacije, za razliku od doba tradicionalno shva\u0107ene vizualne kulture vi\u0161e nije naglasak na dijeljenu slika proizvoda i doga\u0111aja ve\u0107 radije na slikama vlastitih tijela i simboli\u010dkoj povratnoj vizualizaciji \u017eivota kao \u017eivotnog stila, odnosno stila \u017eivota gdje se sam taj \u017eivot vi\u0161e ne razumije kao u pojmovnoj mre\u017ei svijeta kao povijesti, prirode i bitka ve\u0107 radije kao skup potro\u0161a\u010dkih izbora koji uve\u0107avaju i unapre\u0111uju na\u0161u sliku te sliku vlastitog svijeta. Naime, ovdje se ne radi tek o narcizmu ve\u0107 o op\u0107oj razmjeni slika na \u010diju priliku drugi \u017eele voditi vlastiti \u017eivot koji je i sam onda usmjeren jo\u0161 samo na oda\u0161iljanje po\u017eeljne slike o sebi. Slike nas samih, ali i na\u0161e rije\u010di i misli kao slike, to je princip razmjene u intenzivnom stanju spektakla kao kulture vizualizacije. Sve je podre\u0111eno \u010distoj estetici u\u017eivljavanja koja prati vlastitu logiku; sve \u0161to je slika mi smatramo slikom nekoga tko mo\u017eemo i sami biti. Eksplozija \u017eivotnih stilova koji poprimaju oblike politi\u010dkog anga\u017emana i dru\u0161tveno anga\u017eiranog poduzetni\u0161tva samo su neki od primjera. Cinizmu ovog vremena svojevrsno je to da ovakvu vrstu djelovanja ono kriti\u010dki prihva\u0107a pod opasno\u0161\u0107u tabua tzv. cancel<\/em> kulture koja ukazuje na jo\u0161 jedan unutarnji paradoks spektakla, a to je da totalitarizmi novog doba ne\u0107e biti ni totalni niti izvanjski demokratskom poretku ve\u0107 samo jedna od mutacija vizualizacije u kojoj je naglasak stavljen na maksimalnoj zastupljenosti razlike koja prati samo vlastitu unutarnju logiku u\u017eivljavanja u odre\u0111enu sliku svijeta.<\/p>\n

      Posebno je upozoravaju\u0107e da sva „progresivna” i „kriti\u010dka” misao jo\u0161 uvijek ne uspijeva radikalno raskinuti sa paradigmom Prikaza te granice svoga anga\u017emana odre\u0111uje unutar granica svijeta virtualiziranog unutar kulture vizualizacija. Unutar tog svijeta presudnim se pokazuje razra\u010dunavanje sa unutarnjim nedosljednostima sustava spektakla, poput rodne ravnopravnosti, rasne zastupljenosti, seksualnih manjina, informacijskog kapitalizma i politike informacija i sl. koji u bitnom smislu samo razrje\u0161avaju probleme koji su nastali i koji se ti\u010du fenomena unutar-sustava. Javni intelektualac postaje na taj na\u010din in\u017eenjerom kulture vizualizacija, on isti\u010de, konstruira, ra\u010duna i prilago\u0111ava sliku svijeta prema infinitezimalnom predlo\u0161ku idealne simulacije \u017eivota „okru\u017eenog o\u010dajem i strahom u mirnom sredi\u0161tu sre\u0107e”<\/a>[114<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Jedan od najva\u017enijih tuma\u010da dru\u0161tvenog spektakla, ameri\u010dki filozof Mark Fisher potvr\u0111uje ovu tezu pod nazivom ‘kapitalisti\u010dkog realizma’: „\u010duvstva koja prevladavaju u kasnom kapitalizmu jesu strah i cinizam…one ra\u0111aju konformizam i kult minimalne varijacije…”<\/a>[115<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Situacija je obavijena dvozna\u010dno\u0161\u0107u: dok s jedne strane i dalje neprestano radimo na stvaranju posebne, jasne i odjelite slike o sebi utemeljene na referencama vlastitih uspjeha, suradnji i dostignu\u0107a, time se u izri\u010ditom smislu svrstavamo unutar sustava vrijednosti koji poti\u010de stvaranje slike o sebi te ujedno tu sliku isporu\u010duje ne kao posebnu ve\u0107 kao jedinu vrijednost individualnog \u017eivota, vrijednost koja se svugdje i neovisno o nama name\u0107e kao obaveza unutar kulture vizualizacija, odnosno kompleksnom sustavu Prikaza. Po\u0161to se radi o kompleksnom sustavu, s dinami\u010dkim povratnim vezama, vidimo odakle dolazi motivacija i ispravna kriti\u010dka intencija W.J.T. Mitchella da upita \u2013 u jednom od utemeljuju\u0107ih tekstova suvremenih vizualnih studija \u2013 \u0160to slike \u017eele?<\/a>[116<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

      \u017deljeli smo pokazati da Debordova teorija spektakla \u2013 kriti\u010dki pro\u010di\u0161\u0107ena i filozofski obra\u0111ena \u2013 doista predstavlja humanisti\u010dku nadopunu teoriji kompleksnosti, posebice u slu\u010daju dru\u0161tvene kompleksnosti i kriti\u010dke evaluacije digitalne revolucije te informati\u010dkog kapitalizma suvremenog doba. Parafraziraju\u0107i Heideggera, koji je godinama ranije jednakomjernu revoluciju izvr\u0161io svojim fenomenolo\u0161kim obra\u0111ivanjem pojma i fenomena tehnike, mo\u017eemo re\u0107i da bit spektakla nije ni\u0161ta bitno spektakularno. To jest, da biti spektakla u bitnom smislu ne odgovara ne\u0161to poput pojma spektakla. Radije, radi se o Prikazu. Upravo pojam Prikaza pomiruje u sebi tendencije zapadne kulture kao progresivnom okulocentrizmu koji u svojim krajnjim konsekvencama nadilazi i sva materijalna ograni\u010denja pogleda da bi postao temeljnim metafizi\u010dkim, odnosno kiberneti\u010dkim principom. Za obrazlaganje ove teze uveli smo dva bitna razlikovanja koja odre\u0111uju mogu\u0107nosti kritike suvremenog dru\u0161tva s polazi\u0161ta kriti\u010dke analize njegove kulture. Prvo je dakako intenzivno ponavljanje i realizacija vizualne kulture kao kulture vizualizacija u razlici spram svakog dosada\u0161njeg kulturnog oblika. Drugo je kriti\u010dko reevaluiranje pojma Spektakla kako se ovaj pojavljuje kod Guya Deborda. Tuma\u010dimo ga kao Prikaz, a njegovo djelo samo kao radikalnu kritiku cjelokupne zapadne kulture koja svojim okulocentrizmom dovodi do intenzivnog stanja vizualne zasi\u0107enosti koja u kona\u010dnici rezultira epistemi\u010dkim slijepilom, a u doba pandemijske krize onime \u0161to nerijetko nazivamo „infodemijom”.<\/p>\n

      U pet poglavlja ovog rada pokazali smo sljede\u0107e:<\/p>\n

      1. Vizualna kultura predstavlja intenzitet dru\u0161tvene kontrole putem slika. S pojavom dru\u0161tvenog spektakla (kao la societe du specacle, society of the show, dru\u0161tvo prikaza) dru\u0161tvena kontrola je intenzivirana do trenutka kada slika efektivno ovladava svim mogu\u0107nostima dru\u0161tvenih odnosa (rapport social, social relation)<\/p>\n

      2. Kao novovjekovna kultura, dru\u0161tveni spektakl nastupa sa povijesnom pojavom estetskih teorija, tendencija suvremene filozofije, pojave popularne znanosti i op\u0107eg tehnoznanstvenog razvitka odakle kritika suvremenog dru\u0161tva mora po\u0107i od cjelovite kritike „zapadnja\u010dkog filozofijskog projekta”.<\/p>\n

      3. Upravo zato tokom \u0161ezdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a kritiku dru\u0161tva prati i kritika filozofije kao metafizike koja se pokazuje radikalno neadekvatnom da adresira suvremene fenomene slike-svijeta, svijeta slika u nastajanju i anticipacije novih oblika kontrole putem informacijske razmjene na globalnoj razini.<\/p>\n

      4. Kultura vizualizacija kao stupanj razvoja dru\u0161tva u kojem efikasno stvaranje i razmjena slika dominiraju svim mogu\u0107nostima i perspektivama toga dru\u0161tva predstavlja vrhunski izraz onoga \u0161to vi\u0161e nije Dru\u0161tvo spektakla ali u bitnom smislu jest Dru\u0161tvo Prikaza, upravo u smislu u kojem taj pojam predstavlja jedini ispravan prijevod temeljnog Debordova termina. Sam Debord nije mogao adresirati taj problem prevo\u0111enja po\u0161to nije do\u017eivio vidjeti odlu\u010dni utjecaj vlastite teorije u zemljama u kojima je La Societe du Spectacle prevedeno kao Dru\u0161tvo spektakla odnosno Society of the Spectacle. Dapa\u010de, upravo filozofijsko tematiziranje Deborda u skladu s izvornim djelom u\u010dinilo bi mnoge komentatorske i poku\u0161aje nadgradnje i prevazila\u017eenja Debordove teorije u anglosaksonskom filozofskom krugu gotovo izli\u0161nima, odnosno samo jednim od mnogih proizvoda kulture vizualizacija koja po\u010diva na stvaranju slika-svijeta kao i onih vlastitih, diskretnih slika \u010dije veze nas stavljaju negdje unutar poretka prikaza.<\/p>\n

      5. Pojedine posebne znanosti \u2013 poput vizualnih studija \u2013 dolaze do svojih temeljnih premisa upravo kroz odre\u0111eno poimanje vizualne kulture koje se zauzima za integralno promatranje vizualnih fenomena kao temeljnih za razumijevanje velikog djela suvremene kulture. Ipak, za vizualne studije sredi\u0161njim ostaje pojam i fenomen slike i slikovne reprezentacije odakle postoji nepremostiv jaz koji bi nas doveo nazad ka premisama teorije spektakla u \u010dijem sredi\u0161tu stoji fenomen Prikaza (show, pokazivanja) koji nas upu\u0107uje ka kriti\u010dkom sagledavanju uvjeta mogu\u0107nosti pojave ne\u010dega poput vizualne kulture uop\u0107e, a kako bi se moglo autenti\u010dno pristupiti aspektima suvremene i radikalne kritike onoga \u0161to smatramo posljedicom „zapadnja\u010dkog filozofskog projekta koji sve promatra u kategorijama vida.”<\/p>\n

      Jedan od simptoma kulture vizualizacija \u2013 utemeljuju\u0107e uloge Prikaza<\/a>[117<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> u suvremenom dru\u0161tvu – je i globalni cinizam po\u0161to se spektakl svugdje prezentira kroz kriti\u010dki dijalog o samome sebi otvaraju\u0107i mogu\u0107nosti za prevrat unutar sustava koji je u bitnom smislu samo prilagodba kapitala u stalnom pregovaranju pozicija; umjesto stvarne promjene, svi su uklju\u010deni u igru pa i sam kriti\u010dki govor postaje jedna od slika koje se razmjenjuju na globalnom tr\u017ei\u0161tu \u017eivotnih stilova. Dapa\u010de, revolucionarni potencijalni unutar dru\u0161tva Prikaza u stalnom pregovaranju pozicija isporu\u010duju se neposredno u nove oblike kulturnog, intelektualnog, odnosno kognitivnog kapitala<\/a>[118<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Ukoliko se u kulturi vizualizacija radi \u2013 kao \u0161to smo pokazali \u2013 o beskrajnoj aktualnosti i apsolutnoj povr\u0161nosti svih fenomena i mogu\u0107nosti djelovanja, onda i oblici radikalne kritike ove dru\u0161tvene organizacije moraju biti uzeti kao post-medijski, odnosno ne baviti se kriti\u010dkom analizom medija sa polazi\u0161ta njihovog noviteta, ve\u0107 s polazi\u0161ta medija kao naturaliziranog okoli\u0161a bitka te kao bitnog okvira \u017eivota uop\u0107e koji je ve\u0107 svugdje uklopljen u svakodnevno mi\u0161ljenje. \u010cini se da je to jedna od iskrenih intencija va\u017enih kriti\u010dkih filozofija polovine pro\u0161log stolje\u0107a, iako one do danas ostaju skrivene poradi (ne)namjernih oma\u0161ki i pogre\u0161aka u prevo\u0111enju temeljnih termina, a koji povratno ista djela \u010dine podobnim za odre\u0111ene uporabe dok odre\u0111ena \u010ditanja u potpunosti suspre\u017eu.<\/p>\n

       <\/p>\n

      \n
      \n

      <\/a>[88<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nUsp. Toffs, Darren; Jonson, Annemarie i Cavallaro, Alessio (uredili), Prefiguring cyberculture: an intellectual history.<\/em> The MIT Press, Cambridge Massachusetts, 2002.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[89<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nHeidegger, Martin, Doba slike svijeta.<\/em> Studentski centar Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Zagreb,1969., str. 34.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[90<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nOma\u0161ka u prijevodu trebala bi biti posve jasna, kao \u0161to nam je jasna i kulturno-povijesna opravdanost prihva\u0107anja pogre\u0161nog prijevoda termina koji proizlazi iz dvije sporne pretpostavke: 1) pojam spektakla u francuskom izvorniku jednakozna\u010dan je sa engleskim pojmom spectacle 2) pojam spektakla nije filozofski pojam ve\u0107 je funkcionalna metafora u teoriji medija. Pa ipak, dva pojma nisu sinonimi ve\u0107 samo homonimi po\u0161to pojam spektakla u engleskom jeziku predstavlja ponajprije vizualno dojmljivu teatralnu ili kakvu drugu igranu ili vizualnu izvedbu. Pojam spektakla u francuskom je jeziku neposredno vezan za fenomen vida, aktu gledanja kao onome \u0161to dolazi prije i poslije govora o predmetu pogleda, kao sve \u0161to se isporu\u010duje vidu, odnosno \u0161to se Prikazuje. Uz drugu to\u010dku dovoljno je re\u0107i samo da u vremenu Debordova pisanja teorija medija ne postoji u kontinentalnom krugu izvan filozofije i estetike pa se i njegov teorijski doprinos ne mo\u017ee promatrati naknadnim dodatkom teorije koja se razvija efektivno nakon (i pod utjecajem) njegova djela ve\u0107 kriti\u010dkim spisom koji polemizira sa svim aktualnim filozofskim temama svoga vremena, od popularne kulture (teorije svakodnevnog \u017eivota) do kiberneti\u010dke znanosti (tehno-znanstvenog prevladavanja filozofije).
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[91<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nUsp. Jenks, Chris, „Sredi\u0161nja uloga oka u zapadnoj kulturi: uvod” i Smith, John A., „Tri slike vizualnoga: empirijska, formalna i normativna”, u: Jenks, Chris (uredio), Vizualna kultura.<\/em> Jesenski i Turk, Hrvatsko sociolo\u0161ko dru\u0161tvo, Zagreb, 2002.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[92<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nHeidegger, Martin, Doba slike svijeta.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[93<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nReprodukcija slike je javno dostupna putem Wikimedia platforme na url:       https:\/\/upload.wikimedia.org\/wikipedia\/commons\/d\/d2\/Masaccio_trinity.jpg<\/a> (pristup 10.10.2021.)
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[94<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nBeller, Jonathan, Kinemati\u010dki na\u010din proizvodnje<\/em>. Jesenski i Turk, Zagreb, 2016.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[95<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nDeleuze, Gilles, Razlika i ponavljanje<\/em>. Fedon, Beograd, 2009., str. 363.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[96<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nDebord, Guy, Dru\u0161tvo spektakla i Komentari uz Dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Arkzin, Zagreb, 1999., str. 41.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[97<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbidem, str. 36.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[98<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIbidem, str. 35.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[99<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nHeidegger, Martin, Doba slike svijeta<\/em>. Str. 21<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[100<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nDebord, Guy, Dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Str. 26.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[101<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nHeidegger, Martin, Doba slike svijeta<\/em>. Str. 26
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[102<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nTermin pripada teoreti\u010daru Robertu E. Laneu, a citira ga Robert W. McChesney u kontekstu ogla\u0161avanja i propagande u razvijenim zapadnim dru\u0161tvima \u010dija je funkcija „pove\u0107ati nezadovoljstvo ljudi bilo kakvim trenutnim stanjem. Klju\u010d je da se dobije ‘iracionalni poriv’. Ohrabruje nas da djelujemo potaknuti impulsom i fantazijom umjesto razumom…”, McChesney, Robert, Digitalna isklju\u010denost. Kako kapitalizam okre\u0107e internet protiv demokracije.<\/em> Multimedijalni institut, Zagreb, 2013., str. 67.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[103<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nDeleuze, Gilles, Razlika i ponavljanje<\/em>. Str. 364.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[104<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nNa jednak na\u010din, primjerice, Theodor Adorno obra\u0111uje kulturalni fenomen jazz glazbe.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[105<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nUsp. primjerice: Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme<\/em>. Naprijed, Zagreb, 1985., str. 120-121. i Heidegger, Martin, Prolegomena za povijest pojma vremena<\/em>. Demetra, Zagreb, 2000., str. 282-290.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[106<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nJoseph S. Nye, „Soft power”, u: Foreign policy<\/em>, Br.80\/1990, 153-171.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[107<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nDebord ovu tezu dodatno radikalizira u svojim Komentarima uz Dru\u0161tvo spektakla gdje pojam kontrole i dominacije putem kulturnih obrazaca kritizira metaforom policije: „Otkad je umjetnost mrtva, zna se da je postalo vrlo lako maskirati policajce u umjetnike.” Debord, Guy, Dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Str. 238.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[108<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nPojam pripada Paolu Viriliu, a preuzet je iz fizi\u010dke znanosti kao metafora za razdvajanje stvarnog iskustva od zakonitosti ili ‘gravitacije’ svakodnevnog \u017eivota prema stanovitoj ‘gravitaciji podataka’. Usp. Virilio, Paolo, Brzina osloba\u0111anja<\/em>, Naklada Dru\u0161tva arhitekata, Karlovac, 1999. i moj tekst Vuger, Dario, „Digital landscapes of the internet”, u: Purgar, Kre\u0161imir (uredio), The Iconology of Abstraction<\/em>. Routlege, London, 2020.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[109<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIznimno poticajna studija mladog ameri\u010dkog teoreti\u010dara ve\u0107im se dijelom bavi upravo tim fenomenom upravo kroz tematiziranje Prikaza u kontekstu popularne kulture, filma i post-digitalne umjetnosti: Tanner, Grafton, Babbling corpse: vaporwave and the commodification of ghosts<\/em>. Zero Publishing, New York, 2018. Kra\u0107i pregled ovog tematskog podru\u010dja daje Foust, Joshua, Artificial nostalgia and the decline of a culture, url:       https:\/\/joshuafoust.com\/artificial-nostalgia-and-the-decline-of-a-culture\/<\/a> (pristup: 4.10.2021.)
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[110<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nIdeja dru\u0161tvene kompleksnosti razvija se usporedno sa Debordovom kritikom Spektakla da bi unutar „zaokreta ka kompleksnosti” bila \u0161iroko prihva\u0107ena tek devedesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a od kada se unutar dru\u0161tveno-humanisti\u010dkih znanosti razvija pod utjecajem i u dijalogu sa epistemologijom i fenomenologijom odakle smatramo ovu vezu posebno valjanom i prikazanom ovdje na konsekventan na\u010din po\u0161to kritika kibernetike kao najranijeg oblika analize kompleksnih sustava pripada u bitnom smislu djelu Deborda kao i Heideggera, te posebno Deleuzea. Vidi: Urry, John. “The Complexity Turn.”, u: Theory, Culture & Society<\/em> 22, br. 5 (2005): 1\u201314. https:\/\/doi.org\/10.1177\/0263276405057188.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[111<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nDanziger, M.M., Bonamassa, I., Boccaletti, S. et al. „Dynamic interdependence and competition in multilayer network”, u: Nature Phys<\/em> 15, 178\u2013185 (2019).       https:\/\/doi.org\/10.1038\/s41567-018-0343-1<\/a>
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[112<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nPai\u0107, \u017darko, Tre\u0107a zemlja: tehnosfera i umjetnost<\/em>. Litteris, Zagreb, 2015., str. 5.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[113<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nUsp. i Pai\u0107, \u017darko, „Technosphere \u2013 a new digital aesthetics?”, u: Tvr\u0111a. Theory, culture and art.<\/em>, url :       https:\/\/tvrdja.hr\/technosphere-a-new-digital-aesthetics\/<\/a> (pristup: 7.11.2021.)
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[114<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nDebord, Guy, Dru\u0161tvo spektakla.<\/em> Str. 65<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[115<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nFisher, Mark, Kapitalisti\u010dki realizam<\/em>. Ljevak, Zagreb, 2011., str. 130.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[116<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nMitchell, W.J.T., What do pictures want?<\/em>. The university of Chicago press, Chicago, 2004.
      \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[117<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nU cjelokupnosti njegova fenomenskog nalaza, jezi\u010dkog i asocijativnog zna\u010denja, od Prikazivanja do Prikaza (duhova). U tom pogledu posebno se isti\u010de va\u017enost Debodova odabira termina le spectacle za svoj sredi\u0161nji pojam po\u0161to su njegovi pojavni oblici u francuskom jeziku, svakodnevnoj, vernakularnoj i idiomatskoj uporabi veoma \u0161iroki. Njegov odabir toga pojma trebao bi se razumjeti sa polazi\u0161ta Heideggerove uporabe vernakularnog termina dasein (tu-bitak, pri-sutnost) za uvo\u0111enje novog filozofskog koncepta \u010dija veza sa svakodnevnim \u017eivotom i idiomatskom uporabom unutar jezika ostaje presudna.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

      \n

      <\/a>[118<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
      \nGroz, Andr\u00e9, Nematerijalni rad. Spoznaja, vrijednost i kapital<\/em>. TIM press, Zagreb, 2015., str. 69. i dalje.<\/p>\n

      <\/span><\/p>\n<\/div>\n

       <\/p>\n

      Literatura:<\/strong><\/p>\n

      Beller, Jonathan, Kinemati\u010dki na\u010din proizvodnje<\/em>. Jesenski i Turk, Zagreb, 2016.<\/p>\n

      Danziger, M.M., Bonamassa, I., Boccaletti, S. et al. „Dynamic interdependence and competition in multilayer network”, u: Nature Phys<\/em> 15, 178\u2013185 (2019). https:\/\/doi.org\/10.1038\/s41567-018-0343-1<\/a>. <\/p>\n

      Deleuze, Gilles, Razlika i ponavljanje<\/em>. Fedon, Beograd, 2009.<\/p>\n

      Debord, Guy, Dru\u0161tvo spektakla i Komentari uz Dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Arkzin, Zagreb, 1999.<\/p>\n

      Fisher, Mark, Kapitalisti\u010dki realizam<\/em>. Ljevak, Zagreb, 2011.<\/p>\n

      Foust, Joshua, Artificial nostalgia and the decline of a culture, url: https:\/\/joshuafoust.com\/artificial-nostalgia-and-the-decline-of-a-culture\/<\/a> (pristup: 4.10.2021.)<\/p>\n

      Groz, Andr\u00e9, Nematerijalni rad. Spoznaja, vrijednost i kapital<\/em>. TIM press, Zagreb, 2015.<\/p>\n

      Heidegger, Martin, Doba slike svijeta.<\/em> Studentski centar Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, Zagreb,1969.<\/p>\n

      Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme<\/em>. Naprijed, Zagreb, 1985.<\/p>\n

      Heidegger, Martin, Prolegomena za povijest pojma vremena<\/em>. Demetra, Zagreb, 2000.<\/p>\n

      Jenks, Chris (uredio), Vizualna kultura.<\/em> Jesenski i Turk, Hrvatsko sociolo\u0161ko dru\u0161tvo, Zagreb, 2002.<\/p>\n

      Joseph S. Nye, „Soft power”, u: Foreign policy<\/em>, Br.80\/1990, 153-171.<\/p>\n

      McChesney, Robert, Digitalna isklju\u010denost. Kako kapitalizam okre\u0107e internet protiv demokracije.<\/em> Multimedijalni institut, Zagreb, 2013.<\/p>\n

      Mitchell, W.J.T., What do pictures want?<\/em>. The university of Chicago press, Chicago, 2004.<\/p>\n

      Pai\u0107, \u017darko, „Technosphere \u2013 a new digital aesthetics?”, u: Tvr\u0111a. Theory, culture and art.<\/em>, url: https:\/\/tvrdja.hr\/technosphere-a-new-digital-aesthetics\/<\/a> (pristup: 7.11.2021.)<\/p>\n

      Pai\u0107, \u017darko, Tre\u0107a zemlja: tehnosfera i umjetnost<\/em>. Litteris, Zagreb, 2015.<\/p>\n

      Tanner, Grafton, Babbling corpse: vaporwave and the commodification of ghosts<\/em>. Zero Publishing, New York, 2018.<\/p>\n

      Toffs, Darren; Jonson, Annemarie i Cavallaro, Alessio (uredili), Prefiguring cyberculture: an intellectual history.<\/em> The MIT Press, Cambridge Massachusetts, 2002.<\/p>\n

      Urry, John. “The Complexity Turn.”, u: Theory, Culture & Society<\/em> 22, br. 5 (2005): 1\u201314. https:\/\/doi.org\/10.1177\/0263276405057188<\/a>.<\/p>\n

      Virilio, Paolo, Brzina osloba\u0111anja.<\/em> Naklada Dru\u0161tva arhitekata, Karlovac, 1999. <\/p>\n

      Vuger, Dario, „Digital landscapes of the internet”, u: Purgar, Kre\u0161imir (uredio), The Iconology of Abstraction<\/em>. Routlege, London, 2020.<\/p>\n

       <\/p>\n

      From Visual Culture to Culture of Visualizations \u2013 Post-media Critique?<\/span><\/strong><\/p>\n

       <\/p>\n

      Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n

      In the proposed presentation we will concern ourselves with the relationship between popular science, contemporary culture and the new forms of daily life on the crossroads of historical development and the answer to the global health crisis that has pushed the social life into something that we will theme as our main thesis \u2013 the culture of visualizations. This culture itself is a part of techno-scientific development of the twentieth century from the so called technics of the observer and image science to the cyber-culture and so on. The contemporary state of affairs can not be critically understood on the basis of media theory that has been developed on the grounds of social theory and its critique of technology because the notion of existing relations between the real and the virtual, image and the world effectively disappears in the integral show of visualization.<\/em><\/p>\n

       <\/p>\n

      Key words:<\/em><\/strong> spectacle, show, visual culture, culture of visualizations, critique of media.<\/em><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n

      <\/a><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n

      \n\n\n\n
      \"inmediasres\"<\/p>\n

      \n  11(21)#21 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

      		\n

      \n\"Creative<\/a>
      \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom       Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

      		\n


      \nDOI 10.46640\/imr.11.21.8<\/a>
      \nUDK 004.738.5-021.475
      \nPregledni \u010dlanak
      \nReview article
      \nPrimljeno: 21.1.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

       <\/p>\n

       <\/p>\n

      Daniela Bla\u017eevska<\/span><\/p>\n

      izvanredna profesorica znanstvenoj oblasti Mediji i komunikacije
      \nUniverzitet \u201eSv. Kiril i Metodij\u201c u Skoplju
      \nPravni fakultet \u201eJustinijan Prvi\u201c u Skoplju
      \nSkoplje, Sjeverna Makedonija
      \ndanielablazevska@gmail.com,
      \nd.blazevska@pf.ukim.edu.mk\n<\/p>\n

      INTERNET- mre\u017ea me\u0111u prednosti i slabosti<\/span><\/strong><\/p>\n


      \nPuni tekst: pdf (366 KB), Hrvatski, Str. 3545 – 3559
      \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

       <\/p>\n

      Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

       <\/span><\/p>\n


      \nInternet je \u201eme\u0111unarodni sistem kompjutera koji vam omogu\u0107ava da vidite informacije iz cijeloga svijeta na va\u0161em kompjuteru i da po\u0161aljete informacije drugim kompjuterima\u201d (Oxford English-Serbian Student\u2019s Dictionary, 2006:447).<\/em><\/p>\n

            <\/span><\/p>\n


      \nCilj ovog rada je istra\u017eiti prednosti i slabosti interneta. Internet je mre\u017ea izme\u0111u slobode i zloupotrebe, prava i zakona, znanja i ograni\u010denja. Internet je me\u0111u granicama. <\/em><\/p>\n

       <\/p>\n

      Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> internet, informacije, mre\u017ea, kompjuter, prednosti i slabosti interneta.
      \n<\/em><\/p>\n

       <\/p>\n

       <\/p>\n

      1. Uvod<\/strong><\/p>\n

      U 2006. godini jedna novinarka iz Banje Luke mi je poslala e-mail sljede\u0107eg sadr\u017eaja:<\/p>\n

      Zna\u0161 da \u017eivi\u0161 u 2006. godini kad:<\/p>\n

      1. Poku\u0161ava\u0161 unijeti password u mikrovalnu pe\u0107.<\/p>\n

      2. Godinama nisi odigrao pasijans pravim kartama.<\/p>\n

      3. Ima\u0161 listu od 15 telefonskih brojeva trojice tvojih ro\u0111aka.<\/p>\n

      4. \u0160alje\u0161 e-mail kolegi koji radi do tebe.<\/p>\n

      5. Razlog zbog kojeg nisi u kontaktu s nekim prijateljima je to \u0161to nemaju e-mail.<\/p>\n

      6. Kad se vrati\u0161 ku\u0107i s posla odgovara\u0161 na telefon kao da si na poslu.<\/p>\n

      7. Kada telefonira\u0161 od ku\u0107e uporno okre\u0107es nulu da bi dobio izlaznu liniju.<\/p>\n

      8. Sjedi\u0161 na istom birou \u010detiri godine i u tom periodu si radio za tri razli\u010dite firme.<\/p>\n

      9. U drugom Dnevniku saznaje\u0161 da si otpu\u0161ten..<\/p>\n

      10. Tvoj \u0161ef ne mo\u017ee obavljati tvoj posao.<\/p>\n

      11. Privremeno zaposlenih ima vi\u0161e nego stalno zaposlenih.<\/p>\n

      A sad dolazi ono najbolje…<\/p>\n

      12. Pro\u010ditao si cijeli spisak klimaju\u0107i glavom i smje\u0161kaju\u0107i se.<\/p>\n

      13. Dok \u010dita\u0161, razmi\u0161lja\u0161 kako \u0107e\u0161 ga forvardirari<\/em> svojim prijateljima.<\/p>\n

      14. Prezauzet si da bi primjetio da na spisku nedostaje to\u010dka devet.<\/p>\n

      15. Upravo si skrolao<\/em> stranicu da bi provjerio nedostaje li zaista to\u010dka devet. <\/p>\n

      Ove duhovite primjedbe koje skeniraju suvremeno \u017eivljenje otkrivaju dobre i lo\u0161e stvari koje je donijela tehnologija. Dok se bri\u0161u jedne daljine, stvaraju se druge. Dok se prevazilaze slabosti pro\u0161lih vrijemena, istodobno se iscrtavaju nove klopke koje tra\u017ee nova rje\u0161enja.<\/p>\n

      Internet je revolucionarno otkri\u0107e, dokaz o brilijantnosti ljudskog uma no i o kvarljivosti ljudskog srca. U Oxfordskom rje\u010dniku<\/em> definira se kao „me\u0111unarodni sistem kompjutera koji vam omogu\u0107ava da vidite informacije iz cijeloga svijeta na va\u0161em kompjuteru i da po\u0161aljete informacije drugim kompjuterima” (Oxford English-Serbian Student’s Dictionary, 2006: 447<\/em>) U na\u010delu nudi nehijerarhijski, nekontrolirani, relativno jeftin komunikacijski kanal „od jednog prema jednom” kao i „od jednog prema mnogima” (Castells, 2003: 174).<\/p>\n

      Denis McQuail (2000:118) analizira da se internet ne bavi samo ili \u010dak uglavnom proizvodnjom i distribucijom poruka ve\u0107 se jednako tako bavi preradom, razmjenom i skladi\u0161tenjem. On smatra da su novi mediji institucija privatne kao i javne komunikacije i da su u skladu s tim regulirani (ili ne), kao i da njihov rad nije tipi\u010dno profesionalno ili birokratski organiziran na istom nivou kao i masovni mediji. <\/p>\n

      Porijeklo interneta je povezano s radom jedne od najinovativnijih istra\u017eiva\u010dkih institucija u svijetu – Agencijom za progresivne istra\u017eiva\u010dke projekte (ARPA) Ministarstva obrane SAD. „Kada je u kasnim 1950-tim godinama lansiranje prvog Sputnika alarmiralo ameri\u010dki visokotehnolo\u0161ki establi\u0161ment”, obja\u0161njava Manuel Castells (Castells, 2005), „ARPA je preuzela brojne hrabre inicijative”.<\/p>\n

      Mre\u017ea nezavisna od komande i kontrolnih centara bila je stvorena kao rezultat strategije dizajniranja komunikacijskog sistema otvorenog nuklearnom napadu. Prva kompjuterska mre\u017ea nazvana ARPANET zapo\u010dela je funkcionirati online<\/em> prvog rujna 1969. godine, s prve \u010detiri mre\u017ee: Univerzitetima u Los Angelesu i Santa Barbari, Stanfordskom istra\u017eiva\u010dkom institutu i Univerzitetu u Utahu. Osnovnu arhitekturu interneta dizajnirali su Vinton Cerf i Robert Kahn godine 1973. (Castells, 2005:50-52). Mre\u017ea ARPA-Internet koja je kasnije bila preimenovana u internet, bila je podr\u017eana od Ministarstva obrane SAD, a rukovo\u0111ena od strane Nacionalne znanstvene fondacije.<\/p>\n

      Pronalazak sustava www<\/em> (World Wide Web) se dogodio 1990. u \u017denevi u „Europskom centru za nuklearno istra\u017eivanje” i bio je distribuiran besplatno. Prve internet stranice su bile osnovane od strane glavnih znanstvenoistra\u017eiva\u010dkih centara svijeta, dok se prvi ozbiljni internet pretra\u017eiva\u010d „Netscape Navigator” po\u010deo upotrebljavati u listopadu 1994. godine. Od tada se vrtoglavo pojavljuju novi, a cijeli je svijet postao globalni polis. Danas je svijet mediapolis. <\/p>\n

      O povijesti interneta Castells zaklju\u010duje da je „Internet stvoren u akademskim krugovima i u njihovim pomo\u0107nim istra\u017eiva\u010dkim jedinicama, podjednako u profesorskim visinama kao i u rovovima poslijediplomskih radova, a odatle su se i u hakerskoj kulturi pro\u0161irili vrijednosti, navike i znanja (Castells, 2003: 51).<\/p>\n

      Cilj ovog rada je istra\u017eiti prednosti i slabosti interneta. Internet je mre\u017ea izme\u0111u slobode i zloupotrebe, prava i zakona, znanja i ograni\u010denja. Internet je me\u0111u granicama.<\/p>\n

       <\/p>\n

      2. Osnovne prednosti interneta<\/strong><\/p>\n

      Osnovne prednost interneta su: organizacija znanja, mogu\u0107nost za istra\u017eivanje, stvaranje virtualnih zajednica, novi oblik dru\u0161tveno-politi\u010dke aktivnosti, nova ekonomija, lak\u0161a svakodnevica. <\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      2.1. Organizacija znanja<\/strong><\/p>\n

      Castells smatra da je zbog svoje sposobnosti mo\u0107i \u0161irenja informacije u sve oblasti ljudske aktivnosti i zato \u0161to predstavlja „tehnolo\u0161ki temelj organizacijskog oblika doba informacija – mre\u017eu” internet „tkivo na\u0161ih \u017eivota” (Castells, 2003:11). Uspore\u0111uje ga s elektri\u010dnom mre\u017eom i elektromotorom, a Novi poredak stvoren pod utjecajem interneta definira kao Internet galaksiju (Castells, 2003:12). <\/p>\n

      Danas ve\u0107 postoji nova Internet galaksija u kojoj neki \u017eele izbrisati granicu izme\u0111u fakti\u010dkog i fiktivnog, realnog i irealnog, istine i la\u017ei. Internet je velika riznica znanja i pritom se tamo ne mo\u017ee prona\u0107i sve \u0161to nam je potrebno, ali se izuzetno brzo mo\u017ee privjeriti sve \u0161to je dostupno online<\/em>. Korisnik mo\u017ee stupiti u kontakt sa stru\u010dnjacima iz razli\u010ditih oblasti i iz svih zemalja svijeta. Osim tro\u0161kova za internet pristup najve\u0107em broju informacija je dostupan besplatno. Zbog ogromnog bogatstva znanja koje sadr\u017ei internet mo\u017ee da poslu\u017eiti kao izuzetan obrazovni instrument.<\/p>\n

      Chris West (2004) u knjizi Istra\u017eivanje tr\u017ei\u0161ta<\/em> obja\u0161njava kako se internet mo\u017ee koristiti za sekundarna istra\u017eivanja. Na internetu se mogu na\u0107i:<\/p>\n

      1. Informacije o zemljama (od Godi\u0161njaka CIA-e do stranica koje su postavile razli\u010dite nacionalne i me\u0111unarodne organizacije);<\/p>\n

      2. Informacije o oblastima poslovanja (obuhva\u0107aju i sljede\u0107e: dr\u017eavne statistike, nevladine organizacije, trgovinska udru\u017eenja, nacionalni i poslovni tisak, poslovne biltene, univerzitetske sajtove, akademske i sajtove poslovnih biblioteka);<\/p>\n

      3. Podaci o kompanijama (financijske baze podataka, registri kompanija, \u010dlanci iz nacionalnog i poslovnog tiska, bilteni, kompanijski web-sajtovi, adresari);<\/p>\n

      4. Informacije o tehnologiji i proizvodima;<\/p>\n

      5. Informacije o tr\u017ei\u0161tu;<\/p>\n

      6. Bilteni. (West, 2004:170-173)<\/p>\n

      Internet se mo\u017ee da koristiti i za prikupljanje poslovnih podataka i anketna istra\u017eivanja (West, 2004:168-169).<\/p>\n

       <\/p>\n

      2.2. Sredstvo za istra\u017eivanje<\/strong><\/p>\n

      „Internet je, zapravo, odgovor na molitve tr\u017ei\u0161nih analiti\u010dara”, zaklju\u010duje Chris West (West, 2004:156). <\/p>\n

      Jedna od najve\u0107ih prednosti interneta je to \u0161to vi\u0161e nema potrebe za stvaranjem osobnih arhiva s neophodnim povijesnim i drugim potrebnim podacima zato \u0161to se samo treba priklju\u010diti online da bi ih saznali. Pritom su mogu\u0107e manipulacije i pogre\u0161ne informacije, ali se upravo u toj slobodnoj konkurenciji ideja mo\u017ee provjeriti svaki iskaz. <\/p>\n

      Efikasnost interneta kao sredstva za istra\u017eivanje je neusporediva sa bilo kojom bibliotekom. On je izvanredan izvor podatak za bilo koje mjesto na planeti. West smatra da su najvrijednije istra\u017eiva\u010dke karakteristike interneta: elektroni\u010dka po\u0161ta (e-mail), diskusioni forumi, protokol za prijenos fajlova, bilteni, provajderi online usluga, svijetska mre\u017ea World Wide Web (West, 2004:157)<\/p>\n

      U vrijeme prije interneta novinarski posao je bio znatno te\u017ei. Novinari su te\u017ee pisali svoje tekstove, morali su dugo putovati, susretati suvremenike osoba koje su bile predmet njihovog interesa.<\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      2.3. Virtualne zajednice<\/strong><\/p>\n

      Istra\u017eiva\u010di interneta postavljaju pitanje: poti\u010de li internet stvaranje virtualnih zajednica, objedinjuje li ljude oko zajedni\u010dkih interesa, ciljeva i tema za razgovor ili pak kod svojih korisnika izaziva izolaciju i otu\u0111enje? <\/p>\n

      Howard Rheingold je u knjizi Virtualne zajednice<\/em> bio najglasniji branitelj ideje da internet stvara novi oblik zajednice koja povezuje ljude online<\/em> oko podijeljenih vrijednosti i interesa (Rheingold, 1993, citiran u Castells, 2000:386). Pod pojmom virtualne zajednice podrazumijeva se: „samodefinirana elektroni\u010dka mre\u017ea interaktivne komunikacije organizirana oko zajedni\u010dkog interesa ili cilja, mada ponekad komunikacija postaje cilj sama za sebe” (Castells, 2005:427). Korisnici interneta se priklju\u010duju forumima na kojima dijele zajedni\u010dke interese i vrijednosti, razgovaraju o istim temama, tra\u017ee odgovore na odre\u0111ena pitanja ili samo razmjenjuju razmi\u0161ljanja o onome \u0161to ih zanima. Pritom se prevadavaju fizi\u010dke barijere tako da se mo\u017ee dodr\u017eavati kontakt s ljudima iz najudaljenijih krajeva svijeta. Korisnik interneta iz Skoplja mo\u017ee komentirati stanje u Iraku s korisnikom interneta iz Francuske ili Australije.<\/p>\n

       <\/strong><\/p>\n

      2.4.<\/strong> Dru\u0161tveno-politi\u010dka aktivnost<\/strong><\/p>\n

      Politi\u010dari na vlasti upravljaju dru\u0161tvom, a da bi se u suvremenosti stiglo do te pozicije neophodno je intenzivno eksploatiranje interneta koji se koristi u dru\u0161tvenim pokretima i politi\u010dkim procesima. <\/p>\n

      Prema Castellsu, interakcija izme\u0111u interneta i procesa dru\u0161tvenopoliti\u010dkih sudara, zastupanja i upravljanja odvija se na \u010detiri nivoa:<\/p>\n

        \n
      1. Nova dinamika dru\u0161tvenih pokreta<\/span><\/li>\n
      2. Kompjutersko umre\u017eavanje lokalnih zajednica i njihova relevantnost za gra\u0111ansku anga\u017eiranost<\/span><\/li>\n
      3. Primjena interneta u prakti\u010dnoj informati\u010dkoj politici<\/span><\/li>\n
      4. Pojava „noopolitike” i cyber ratova na geopoliti\u010dkoj sceni. (Castells, 2003:153) <\/span><\/li>\n<\/ol>\n

        Politi\u010dke partije masovno koriste internet za politi\u010dke kampanje. Izra\u0111uju web-stranice na kojima postavljaju najnovije informacije vizualnog ili audiovizualnog formata, koriste dru\u0161tvene mre\u017ee, plasiraju i reklame na postoje\u0107im web-stranicama. Ipak, u malim zemljama kao \u0161to je Sjeverna Makedonija interpersonalna komunikacija me\u0111u politi\u010darima i gra\u0111anima ima ve\u0107i efekt na ishod izbora od kompjuterski posredovane komunikacije. Od interneta se o\u010dekivalo i jo\u0161 uvijek se o\u010dekuje da bude „idealni instrument demokratizacije“, smatra Castells (2003:171). „Do politi\u010dkih informacija je lako do\u0107i, pa gra\u0111ani mogu biti informirani gotovo jednako dobro kao i njihove vo\u0111e“ (Castells, 2003:171). Sva politi\u010dka de\u0161avanja su lako dostupna svakom gra\u0111aninu planete. Jedna od prednosti je i to <\/strong>\u0161to „u doba Interneta nema politi\u010dkih tajni“ (Castells, 2003: 174). Ipak, \u010dinjenica je i da se \u0161ire brojne neprovjerene la\u017ene informacije, kao i da se namjerno plasiraju la\u017ene i poluistinite informacije, dezinformacije sa ciljem da se omalova\u017ei, uvrijedi i okleveta neka osoba, da se umanji ili sru\u0161i ne\u010diji ugled i \u010dast ili samo da se nekome na\u0161teti i naudi na bilo koji na\u010din.\u00a0 <\/p>\n

        Manuel Castells smatra da „umjesto ja\u010danja demokracije, kori\u0161tenje Interneta produbljuje krizu politi\u010dke legitimnosti osiguravaju\u0107i \u0161iroku platformu za politiku skandala (Castells, 2003:174). <\/p>\n

        Istra\u017eivanje o regulaciji i samoregulaciji novih medija s aspekta za\u0161tite od uvrede i klevete (Bla\u017eevska, 2016:71) sprovedeno 2016. godine potvrdilo je hipotezu da u Republici Makedoniji Zakon za gra\u0111ansku odgovornost za uvredu i klevetu, Zakon za medije i Zakon za audio i audiovizuelne medijske usluge ne omogu\u0107uju potpunu za\u0161titu gra\u0111ana od uvreda i kleveta u elektroni\u010dkim publikacijama. <\/strong>Rezultati istra\u017eivanja otkrili su da \u017ertve uvrede i klevete naj\u010de\u0161\u0107e ne tu\u017ee medije, vrijeme trajanja postupaka je razli\u010dito i naj\u010de\u0161\u0107e se kre\u0107e od godinu do tri godine, epilog je razli\u010dit, a o\u0161te\u0107enima koji tu\u017ee neugodno je pojavljivati se na sudu. Ve\u0107ina ispitanika smatra da treba postojati tijelo za regulaciju novih medija, kao i da treba postojati poseban zakon za nove medije. Imaju\u0107i u vidu veliki utjecaj novih medija, na osnovu istra\u017eivanja se mo\u017ee zaklju\u010diti da je potrebno formirati posebno udru\u017eenje medijskih radnika u elektronskim publikacijama, koje bi se brinulo o samoregulaciji u ovoj sferi. <\/p>\n

        Internet je stvorio novu politiku \u2013 „noopolitiku“. Ovaj naziv se odnosi na:<\/p>\n

        „Politi\u010dka pitanja povezana uz formiranje “noosfere”, odnosno “globalnog informacijskog okru\u017eja koje uklju\u010duje kiberprostor i sve druge informacijske sustave – primjerice medije. Noopolitika se mo\u017ee suprotstaviti “realpolitici”, tradicionalnom pristupu u smislu pove\u0107anja mo\u0107i na me\u0111unarodnom planu pregovaranjem, silom ili potencijalnom upotrebom sile.“ (Castells, 2003:176-177) <\/p>\n

        Manuel Castells kao nadogradnju na tvrdnju Marshalla McLuhana (1964) da je medij poruka (McLuhan, 1971:41) uvodi koncept da je mre\u017ea poruka (Castells, 2014:394). Castells smatra da mre\u017ea koja je zasnovana na internetu od „presudne je va\u017enosti na tri razli\u010dita nivoa: strate\u0161kom, organizacijskom i normativnom (Castells, 2014:399). Prema njemu, umre\u017eavanje pokreta prevladava prakti\u010dnu korist koordiniranja aktivnosti i kori\u0161tenja fleksibilnosti u distribuiranim mre\u017eama aktivizma (ibid.). <\/p>\n

         <\/strong><\/p>\n

        2.5. Nova ekonomija<\/strong><\/p>\n

        Internet je promijenio i odnose prema ekonomskim tokovima. Izrodila se nova ekonomija koja se definira kao „ekonomija internet industrije” (Castells, 2003:16). Prema Castellsu (2003:15), elektronski rad predstavlja komercijalizaciju interneta, ali istovremeno to je i interesno, inovativno, profitabilno poslovanje s prili\u010dno ograni\u010denim ekonomskim utjecajem .Ono na \u010demu se temelji nova ekonomija je „Ne\u010duveni potencijal rasta produktivnosti, koji je rezultat kori\u0161tenja interneta uz sve vrste poslova” (Castells, 2003:15). Klju\u010dnu ulogu u novoj ekonomiji imaju radne snage sposobne za samoprogramiranje, tehni\u010dke inovacije te financijska tr\u017ei\u0161ta kao pokreta\u010dka snaga (Castells, 2003:116). Za one \u010dije moto je novac, nova ekonomija stvara uvjete za novi radni svijet u kome dominiraju pove\u0107ani obrat kapitala i efekti mre\u017ee (Castells, 2003:15). <\/p>\n

         <\/strong><\/p>\n

        2.6. Lak\u0161a svakodnevica<\/strong><\/p>\n

        Primjena kompjuterski posredovane komunikacije se pro\u0161irila gotovo u svim oblastima svakodnevnog \u017eivota. Tehni\u010dke i administrativne obaveze koje iziskuju puno izgubljenog vremena po \u0161alterima i trgovinama sad se mogu zavr\u0161iti iz dnevne sobe klikanjem po kompjuteru. Telebankarstvo, eksplozija online \u0161opinga (naru\u010divanja knjiga, muzi\u010dkih albuma, automobila, odje\u0107e…), prijavljivanje ispita na univerzitetima, provjera osvojenih bodova, studiranje online.<\/em><\/p>\n

        Neke od ovih obrazovnih novina funkcioniraju i u Sjevernoj Makedoniji. Studenti Pravnog fakulteta „Justinijan Prvi” Univerziteta „Sv. Kirila i Metodija” u Skoplju jo\u0161 od akademske 2005\/2006. godine pored knji\u017enog imaju elektronski indeks i elektronski dosije na internetu do kojeg imaju pristup nakon \u0161to upi\u0161u lozinku. U elektronskom dosjeu se nalaze informacije o studentu, polo\u017eeni ispiti, bodovi za aktivnost na satu, prisustvo na predavanjima, osvojeni bodove za eseje. Pandemija virusa Covid-19 pove\u0107ala je kori\u0161tenje interneta za obrazovanje, pa su u\u010denici osnovnih i srednjih \u0161kola godinu i pol imali online nastavu, a studenti su jo\u0161 uvjek na svojim studijima online. <\/em><\/p>\n

        Internet tra\u017ei osobnu uklju\u010denost, aktivno razmi\u0161ljanje, izabiranje prema vlastitim preferencijama. Omogu\u0107ava putovanje po svijetu, pristup do najrazli\u010ditijih informacija. <\/p>\n

         <\/strong><\/p>\n

        3. Glavni nedostaci interneta<\/strong><\/p>\n

        „Svaka tehnologija nosi sa sobom i negativnost, koja se otkriva istovremeno kad i tehni\u010dki razvoj”, konstatira Paul Virilio, filozof, esejist, urbanist, kriti\u010dar interneta i cyber svijeta kao politike najgoreg (Virilio, 2003:90).<\/p>\n

        On upozorava: „Mi smo stvorili mogu\u0107nost za jednu sveop\u0107u nesre\u0107u preko interaktivnosti, mre\u017ee i globalizacije koje izazivaju revoluciju prijenosa. Priprema se jedna nesre\u0107a koja bi se dogodila istovremeno svugda!” (Virilio, 2003:91)<\/p>\n

        Jedan inostrani profesor koji je prije nekoliko godina gostovao na Pravnom fakultetu „Justinijan Prvi“ u Skoplju u svom je predavanju rekao da je mo\u017eda internet virtualan, ali da je \u0161teta koju \u010dini realna.<\/p>\n

        Glavni nedostaci interneta su: otu\u0111enje, ovisnost, cyber kriminal, novi ratovi i nejednaka pokrivenost. Pretjerano kori\u0161tenja interneta i rad na kompjuteru ili telefonu mo\u017ee izazvati uko\u010denost zglobova, spazm mi\u0161i\u0107a, deformitete ki\u010dmenog stuba, o\u0161te\u0107enje vida. <\/p>\n

         <\/strong><\/p>\n

        3.1. Otu\u0111enje <\/strong><\/p>\n

        Mnogi prou\u010davatelji interneta nagla\u0161avaju njegov negativni utjecaj na psihi\u010dko zdravlje i dru\u0161tveno pona\u0161anje korisnika. Internet se kritizira da vodi do dehumanizacije dru\u0161tvenih odnosa, bijega od realnosti, usamljenosti, otu\u0111enja, depresije. Brojni primjeri svjedo\u010de o nemogu\u0107nosti razlikovanja virtualnog od realnog \u017eivota. Pogotovo djeca ne mogu jasno vidjeti tu granicu: „Pas mog sina, Bagl, bio je udaren kamionom i on mi je rekao: Mama, mama, gdje je dugme za resetiranje? Djeca danas misle da je \u017eivot igra”, na internetu dijeli svoje iskustvo jedna Amerikanka. <\/p>\n

        Francuski sociolog Dominique Wolton uputio je apel intelektualcima „da se suprotstave dominantnoj, tehnokratskoj ideologiji, otjelovljenoj na Internetu” (Wolton, 1998, citiran u Castells, 2005:428).<\/p>\n

        Istra\u017eivanja tima psihologa sa Carnegie Mellon Univerziteta o pona\u0161anju i stavovima internet korisnika sprovedena 1995. i 1996. godine, pokazala su da je “ve\u0107a upotreba interneta bila povezana sa opadanjem komunikacije u\u010desnika sa \u010dlanovima obitelji u ku\u0107anstvu, opadanjem veli\u010dine njihovog dru\u0161tvenog kruga i pove\u0107anjem njihove depresije i usamljenosti” (Kraut i dr., citiran u Castells, 2005:428-429).<\/p>\n

        Ipak, Castells navodi i pozitivne primjere koji su izuzetak od pretpostavenih odnosa koje stvara Internet:<\/p>\n

        “Me\u0111utim, tokom vrijemena mnogo mre\u017ea koje po\u010dinju kao instrumentalne i specijalizirane, zavr\u0161avaju\u00a0 obezbe\u0111ivanjem osobnom podr\u0161kom, materijalnom i emocionalnom, kao \u0161to je bio, na primjer, slu\u010daj sa SeniorNet-om, za starije ljude, ili slu\u010daj “Sestre”, mre\u017ee \u017eenskih kompjuterskih nau\u010dnika. (Castells, 2005: 429)\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 <\/p>\n

         <\/strong><\/p>\n

        3.2. Ovisnost <\/strong><\/p>\n

        U svijetu su registrirani ozbiljni oblici ovisnosti o internetu, posebno o kompjuterskim igarama. Mladi na internetu provode i po dvadeset sati skra\u0107uju\u0107i vrijeme za spavanje i dru\u017eenje s ljudima iz realnog svijeta. Studenti kasne na predavanjia zato \u0161to su 12 sati bili na dru\u0161tvenim mre\u017eama. U Japanu je primje\u0107ena pojava specifi\u010dnog vida autizma kod djece koja su zatvorena u svojim sobama i stalno su u kontaktu sa kompjuterima. Ako im roditelji ne bi donijeli hranu, oni ne bi iza\u0161li van jesti. (Dvojno oko<\/em>, TV Telma, 25.3.2006).<\/p>\n

        Neuropsihijatar Slavica Gajdadzis Knje\u017eevi\u0107 ovisnost o internetu definira kao stanje kada „Internet postaje \u017eivotna preokupacija, neodoljiva \u017eelja, situacija kada svako odlaganje priklju\u010divanja na internet stvara unutra\u0161nju tenziju nemira, nezadovoljstva, anksioznosti, \u0161to prosto tjera mlade da se vrate na internet” (Dvojno oko<\/em>, TV Telma, 6.5.2006)<\/p>\n

        Klju\u010d kori\u0161tenja pogodnosti interneta bez da se stvori ovisnost je u kontroli. „Ako se detetu razvije osobna odgovornost, ako nau\u010di da se snalazi i da procjenjuje kada je dosta (a u tome u\u010destvovuju roditelji), nema od \u010dega da se pla\u0161imo”, smatra psiholog Miroslav Pendarovski (Dvojno oko<\/em>, TV Telma, 21.1.2006). <\/p>\n

         <\/strong><\/p>\n

        3.3. Cyber kriminal<\/strong><\/p>\n

        Nakon \u0161to je internet prihva\u0107en s ushi\u0107enjem, svojim je korisnicima otkrio svoju mra\u010dnu stranu. Mnogi su se upleli u mre\u017eu cyber kriminala. <\/p>\n

        U Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama prijevare preko interneta su \u0161iroko rasprostranjene. Na primjer, policijske su vlasti 2005. godine upozorile gra\u0111ane na opasnu lutriju sa privla\u010dnim naslovom: „Milijun dolara”. „Vlasnici su na kompjuteru dobijali poruku da su na lutriji dobili milijun dolara, ali da prvo trebaju uplatiti na odre\u0111eni \u017eiro ra\u010dun \u010detiri hiljade dolara da bi pokrili tro\u0161kove organizacije i manipulativne tro\u0161kove ‘vlasnika’ lutrije”(Internet ogledalo<\/em>, april 2006, str. 114). Povrh toga, „dobitnik ove nagrade” trebalo je poslati \u010dek na dvije tisu\u0107e dolara na adresu Britanska Kolumbija. Nije poznato je li netko nastradao u ovoj la\u017enoj lutriji, niti je li otkriven njen „vlasnik”.<\/p>\n

        “U jednoj drugoj prevari, prodajom fantomskih karata, oplja\u010dkan je 41 Internet korisnik, a dvadesetogodi\u0161nji Michael Depe iz Hudsona, mozak cijele ove kriminalne akcije, zaradio je 225 hiljada dolara” (Internet ogledalo<\/em>, april 2006, str. 114). Jedan \u010dovjek je platio 4.200 dolara za dvije karte za utakmicu svog omiljenog tima New England Patriots, ali karte nikad nije dobio. I pored toga \u0161to je Michael Depe bio osu\u0111en za prijevaru po 12 to\u010daka, prevareni gra\u0111ani nikad nisu dobili svoj novac natrag.<\/p>\n

        \u00abMnogi Amerikanci su nastradali i od tzv. „\u0160panske lutrije”. Misle\u0107i da su jedni od 11 dobitnika nagrade ovog fonda vednog 25.000.000 dolara, jedan stariji bra\u010dni par iz Klintona prevarantima je dao informacije o svojim ra\u010dunima, kreditnim karticama i brojevima socijalnog osiguranja, \u010dime je omogu\u0107io da bude oplja\u010dkan (Internet ogledalo<\/em>, april 2006, str. 114)<\/strong><\/p>\n

        Naslov „Novi oblici primjene interneta u Kolumbiji” u novinama El Tiempo<\/em> u aprilu 1999. godine otkriva da su ucjenjiva\u010di i otmi\u010dari slali prijetnje putem elektronskih mailing lista pripadnicima srednje klase koji su se u Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama iz Bogote preselili u prigradske ogra\u0111ene zajednice, a poslije su prijetnje pretvarali u djelo (Castells, 2003:16).<\/p>\n

        Ovi primjeri su dokaz o naivnosti korisnika interneta i o bezrezervnom povjerenju u ono \u0161to dobivaju putem e mail-a. Ovakva iskustva prave dvostruku \u0161tetu. Sumnja u prijevare i viruse je toliko velika da najve\u0107i dio internetskih korisnika bri\u0161e poruke od nepoznatih prije nego \u0161to ih pro\u010dita. Time i bezuvjetno slobodna i neograni\u010dena komunikacija gubi smisao. Ili, kao \u0161to zaklju\u010duje Castells: „Internet nije ni utopija ni distopija ve\u0107 izraz nas samih” (Castells, 2003:16). <\/p>\n

        Mnogi maloljetnici su postali \u017ertve pedofila koje su upoznale na internetu. U borbi za spas mladih od perverznih korisnika interneta uklju\u010dene su mnoge organizacije i pojedinci u svijetu. <\/p>\n

        „Misija organizacije ‘Akcija za nevinost \u2013 Francuska’ je da djeci osigura pristup internetu koji \u0107e korespondirati njihovom uzrastu i da sura\u0111uje sa slu\u017ebenim osobama i profesionalnim informati\u010darima u provjeri sadr\u017eaja dostupnih na internetu” (La Nova<\/em>, 10.6.2005, str. 27). Sa ciljem izbjegavanja klopki pedofila za roditelje su pripremili vodi\u010d sa obja\u0161njenjima psihologa i komparativne eseje. Protiv u\u017easa u vezi djece kriknuli su i filmski radnici po svijetu. Nakon \u0161to je gledala jedan ameri\u010dki dokumentarac o djeci koja su postala \u017ertvama pedofila, francuska glumica Laetitia Casta, pridru\u017euju\u0107i se organizaciji „Akcija za nevinost \u2013 Francuska”, odlu\u010dila je di\u0107i svoj glas protiv pedofilije na internetu.<\/p>\n

        Njene rije\u010di svedo\u010de o najgorem izvitoperivanju Interneta.<\/p>\n

        „Mnogi roditelji ne znaju da njihova djeca mogu da zapadnu u ove najgore stvari, praktikuju\u0107i njihove divne aktivnosti \u2013 komuniciraju\u0107i sa svijetom ako to \u017eele, tra\u017ee\u0107i informacije na svojim kompjuterima. Isto tako, skloni su da misle da je Internet virtualan, da je ekran, kao televizija. Ali nije. On je realan.” (La Nova,<\/em> 10.6.2005, str. 27)<\/p>\n

        Privatna organizacija Action Innocence<\/em><\/a>[119<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> osnovana je u \u017denevi. Njen cilj je da se uperi prstom u negativne posljedice interneta, kao i borba protiv pedokriminaliteta.<\/a>[120<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

        Objavljuju knjige, diskove, flajere i animirane video snimke za roditelje, profesionalce u obrazovanju, zdravstvo, socijalne slu\u017ebe, kao i za znanstvena istra\u017eivanja.<\/a>[121<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Objavili su vodi\u010d za roditelje „Kako da se raste sa ekranima” za zdravo kori\u0161tenje za mla\u0111e od pet godina<\/a>[122<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

        Informiranost i obrazovanje djece, roditelja i u\u010ditelja mogu pomo\u0107i da djeca uvide realne opasnosti virtualnog svijeta. Lo\u0161i efekti interneta su jo\u0161 jedan dokaz da ljudi ne shva\u0107aju da njihovo pravo na slobodu ne smije biti na \u0161tetu drugih. <\/p>\n

         <\/strong><\/p>\n

        3.4. Novi ratovi<\/strong><\/p>\n

        Internet mre\u017ea je promijenila i na\u010din ratovanja, i u tehnolo\u0161kom: elektronska komunikacija, mre\u017ee za nadzor, bespilotna ljetala i satelitski kontrolirani projektili, i u strate\u0161kom smislu: „male autonomne jedinice koje posjeduju veliku vatrenu mo\u0107“(Castells, 2003:178). <\/p>\n

        Mada su ratovi i do sada bili surovi i izazivali su mnogo \u017ertava, novi na\u010din ratovanja doprinosi masovnijem uni\u0161tenju. Nove tehnologije omogu\u0107avaju da velike sile, vojno superiorne, imaju manje ljudskih \u017ertava, ali su zato napadnute strane nemo\u0107ne da se brane, opusto\u0161ene su i ljudski i materijalno. \u010cinjenica da supersile mogu iz ratova izi\u0107i gotovo nepovrije\u0111ene pove\u0107eva njihovo sudjelovanje u iniciranju novih ratova. <\/p>\n

         <\/strong><\/p>\n

        3.5. Nejednaka pokrivenost <\/strong><\/p>\n

        I Manuel Castells i Kofi Annan smatraju da je internet „temeljno sredstvo za razvoj Tre\u0107eg svijeta (Castells, 2003:16). Singapur, na primjer, u potpunosti je usvojio tehnolo\u0161ku modernizaciju kao sredstvo za razvoj (Castells, 2003:181). Ipak, pozitivne karakteristike mre\u017ee ne mogu iskoristiti nerazvijene zemlje koliko im je potrebno. Podaci o nejednakoj rasprostranjenosti interneta svijedo\u010de da su financije glavni diskriminator. U svijetu je prisutna socijalna, spolna, obrazovna, rasna, starosna i prostorna nejednakost. <\/p>\n

        U periodu od 1998. do 2000. godine, bogati korisnici s univerzitetskim obrazovanjem su najbrojniji korisnici interneta. Po brojnosti na internetu mu\u0161karci su ispred \u017eena. Rasne razlike koje su bile dominantne 1994. godine (bijeli Amerikanci zna\u010dajno vi\u0161e koriste internet od Amerikanaca \u0161panjolskog porijekla i Afroamerikanaca) i\u0161\u010dezavaju pred naletom prihoda i obrazovanja kao determiniraju\u0107ih faktora za upotrebu interneta. U Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama 1998. godine gradski stanovnici su bili dvaputa brojniji online od stanovni\u0161tva u ruralnim podru\u010djima (Castells, 2005:417). Istra\u017eivanja iz 2000. godine pokazuju da 95% ameri\u010dkih \u0161kola koristi internet, kao i da nestaju spolne i rasne razlike (Castells, 2005:422).<\/p>\n

        Internet se \u0161iri planetarno i jako brzo, industrijska razvijenost zemalja i financijska mo\u0107 pojedinaca je presudna za njihov online<\/em> \u017eivot. Za siroma\u0161ne po svijetu koji stradaju zbog hrane internet predstavlja igra\u010dku za bogatu djecu.<\/p>\n

        Statisti\u010dki podaci pokazuju da u Republici Sjevernoj Makedoniji veliki postotak stanovni\u0161tva koristi internet. U prvom tromjese\u010dju 2021 godine, od sije\u010dnja do o\u017eujka, u Republici Sjevernoj Makedoniji 83,7% ku\u0107anstva je imalo pristup internetu \u0161to predstavlja rast od 3,8% u odnosu na isti period pro\u0161le godine (79,9%).<\/a>[123<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

        U istom periodu, od ukupnog stanovni\u0161tva uzrasta od 15 do 74 godina, internet je koristilo 86,4%, a 80,5% ljudi je koristilo svaki dan ili skoro svaki dan.<\/a>[124<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

        Prema podacima Statisti\u010dkog zavoda Sjeverne Makedonije, postotak korisnika interneta prema uzrastu je sljede\u0107i: 99,5% gra\u0111ana od 15 do 24 godine; 96,6% gra\u0111ana od 25-54 godine i 67,1% gra\u0111ana od 55 do 74 godine koristi Internet.<\/a>[125<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Posljednjih 12 mjeseci, 46,3 % osoba je naru\u010dilo\/kupilo robe ili usluge putem interneta.<\/a>[126<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

        Castells novonastalu konstelaciju online odnosa sumira sljede\u0107im rje\u010dima: „Ne zna\u010di da mo\u017eemo da popravimo momentalnu situaciju u kojoj pola \u010dovje\u010danstva pre\u017eivljava sa manje od dva dolara dnevno samo sa daljim \u0161irenjem Interneta, bez promijene konteksta njegovog usvajanja” (Castells, 2003:16)\u00a0 <\/p>\n

        Internet je besplatan, otvoren, me\u0111unarodni i anoniman \u2013 savr\u0161eno mjesto za zapo\u010dinjanje pokreta i uni\u0161tavanje ugleda organizacije, smatra Fraser Seitel (2011:376), ekspert za odnose s javno\u0161\u0107u. On smatra da je to razlog da ljudi koji se bave odnosima s javno\u0161\u0107u prate internet, imaju\u0107i na umu sljede\u0107e stvari:<\/p>\n

          \n
        1. Grupe za diskusiju i stranice za razgovore su legla nezadovoljnih zainteresiranih strana, beskrupoloznih manipulatora s kapitalom i nezadovoljnih potro\u0161a\u010da.<\/span><\/li>\n
        2. Mora da se nadgledavaju i neprijateljske internetske stranice i od strane napadnutih organizacija. <\/span><\/li>\n
        3. Urbane legende su jo\u0161 ne\u0161to \u0161to se treba stalno nadgledati. Postoji rastu\u0107i broj korporacijskih horor pri\u010da s la\u017enih internetskih glasi\u0161ta,koje su dobile legendarne proporcije. (Seitel, 2011:76-377) <\/span><\/li>\n<\/ol>\n

          Richard Edelman, predsjednik i izvr\u0161ni direktor organizacije „Edelman”, najve\u0107e svijetske nezavisne firme za odnose s javno\u0161\u0107u s 3.000 zaposlenih u 50 kancelarija po cijelom svijetu, smatra da je internet promijenio biznis odnosa s javno\u0161\u0107u omogu\u0107iv\u0161i svakom pristup do bud\u017eeta koji ranije nikad nije gledao i dozvoljavaju\u0107i mu da svakog od svojih klijenata pretvori u vlastitu medijsku kompaniju, pro\u0161iruju\u0107i polje pristupnih medija i na blogere, \u0161to je nas prinudilo da gradimo veze sa kompletno novom mno\u017einom utjecajnih osoba koji mo\u017eda nisu u vrhunskim \u010dasopisima, ali \u010desto objavljuju sadr\u017eaje (Seitel, 2011:380).<\/p>\n

           <\/strong><\/p>\n

          4. Izme\u0111u prednosti i slabosti<\/strong><\/p>\n

          Izme\u0111u prednosti i slabosti nalaze se sloboda interneta i za\u0161tita privatnosti. Pojava interneta je neraskidivo povezana s idejom slobode, s neograni\u010davanjem i necenzuriranjem materijala koji se postavljaju na mre\u017ei, s izbegavanjem kontrole. Na po\u010detku svog postojanja internet slavi slobodu. Kasnije zapo\u010dinje borbu s razli\u010ditim ograni\u010denjima, pri \u010demu ponekad gubi a ponekad dobiva. Na\u017ealost, dobiva pogre\u0161ne bitke a bitne gubi. <\/p>\n

          Tako na primjer, godine 1997., Vrhovni sud je u ime prvog amandmana Ustava SAD podr\u017eao „ustavno pravo na haos” poni\u0161tavaju\u0107i zakon za pristojnost komunikacije s kojim su se trebala za\u0161tititi djeca od seksualnog zla koje luta po netu. Godine 2000. poni\u0161ten je i zakon o za\u0161titi djece online(Castells, 2003:188). I pored toga \u0161to se radilo o ograni\u010davanju slobode i \u0161to je to bilo u ime dobroh ciljeva, nije bilo mogu\u0107e ne\u0161to u\u010diniti. Apsolutna sloboda je ipak pala pred naletom komercijalizacije. <\/p>\n

          Internet se ne mo\u017ee boriti s pravnom za\u0161titom privatnosti elektronske po\u0161te. Za vreme ameri\u010dkih izbora 2000. godine jedna je tvrtka pomo\u0107u podataka iz najrazli\u010ditijih izvora napravila politi\u010dke profile \u010dak 150 milijuna gra\u0111ana i ponudila ih je onima koji su bili spremni najvi\u0161e platiti (Castells, 2003:195). Internet se vjerojatno zloupotrebljava i za industrijsku i za politi\u010dku \u0161pijuna\u017eu. Stalni nadzor zaposlenika na radnom mjestu koji pretra\u017euju na internetu, pribiranje podataka o ljudima koji trguju preko interneta, registriranje korisni\u010dkih navika na pretra\u017eiva\u010dima mre\u017ea (prema knjigama, magazinima, muzici i filmovima koje snimaju na hard diskove) sa ciljem da se targetiraju kupci i da se maksimizira profit, stavio je privatnost na internetu na kraj. Uz razvoj sve suvremenijih tehnologija koje vas mogu locirati dok \u010ditate omiljene novine online mo\u017eete se zapitati je li rezultat va\u0161ih pretraga na internetu to da vam netko drugi poku\u0161ava pro\u010ditati misli. <\/p>\n

          Denis Mc Quail analizira da \u0107e novi mediji kad dostignu zrelost u svakom slu\u010daju imati bogato naslije\u0111e, ali pitanje je ho\u0107e li im biti pripisana visoka vrijednost ili \u0107e ostati suvi\u0161e vezani za stare realnosti i stoga malo upotrebljivi u bliskoj budu\u0107nosti (Mc Quail, 1994:7).<\/p>\n

          Kevin Robins i Frank Webster (Robins and Webster, 1999:221) smatraju da je virtualno dru\u0161tvo pacifiziran i menad\u017eeriran prostor. <\/p>\n

          Robins (2001:79) je mi\u0161ljenja da je pitanje o vlastitom identitetu pro\u017eimaju\u0107e u svim diskursima o cyberprostoru i virtualnoj realnosti. On navodi da je od nekih autora sugerirano da \u0107e u novu tehnorealnost identitet biti pitanje slobode i izbora. <\/p>\n

           <\/strong><\/p>\n

          5. Zaklju\u010dak<\/strong><\/p>\n

          Internet je revolucionarno otkri\u0107e, dokaz o brilijantnosti ljudskog uma, ali i kvarljivosti ljudskog srca. Kao i svaki medij ima svoje pozitivne i negativne strane. \u010covjek treba razvijati i koristiti pozitivne strane ovog nevjerovatnog otkri\u0107a,a izbjegavati i smanjivati slabosti. Pritom se na www<\/em> mo\u017ee nesmetano u\u017eivati u virtualno – realnom svijetu, ali va\u017eno je ne izgubiti kontakt s pravom realno\u0161\u0107u \u2013 na primjer, imati na umu da se jagode moraju prodati! To mo\u017ee poslu\u017eiti kao metafora za ono \u0161to njegovo viso\u010danstvo mre\u017ea mo\u017ee a \u0161to ne mo\u017ee. U jednakoj mjeri kao \u0161to ne\u0161to povezuje, ona mo\u017ee i udaljiti.<\/p>\n

          Internet je stvoren od strane \u010dovjeka. Zahvaljuju\u0107i ljudskom umu, mogu se jednostavnije obavljati poslovi i iskori\u0161tavati i druge blagodati mre\u017enog povezivanja, ali upravo zbog izopa\u010denosti ljudskog uma internet se pretvara u ozbiljnu opasnost za naivne, lakovjerne i slabije osobe.<\/p>\n

          Svatko treba znati rizike kori\u0161tenja novih tehnologija i prona\u0107i na\u010din kako ih upotrijebiti. Zna\u010di, ne trebamo se bojati ulaska u vodu nego trebamo znati plivati, a u svijetu neograni\u010denog znanja moramo nau\u010diti i surfati.<\/p>\n

           <\/p>\n

          \n
          \n

          <\/a>[119<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \n„Akcija za nevinost”
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[120<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nDostupno na:           https:\/\/www.actioninnocence.org\/qui-sommes-nous\/<\/a> [28.12.2021]
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[121<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nDostupno na:           https:\/\/www.actioninnocence.org<\/a> [28.12.2021]
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[122<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nDostupno na:           https:\/\/www.actioninnocence.org\/publication\/comment-grandir-avec-les-ecrans-parents<\/a> [28.12.2021]
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[123<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nDr\u017eavni zavod za statistiku RSM. Priop\u0107enje za medije , od: press@stat.gov.mk (19.11.2021) poslano na e-mail: danielablazevska@gmail.com.
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[124<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nDostupno na:           http:\/\/www.stat.gov.mk\/PrikaziSoopstenie.aspx?rbrtxt=77<\/a> [11.1.2022]
          \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[125<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nDr\u017eavni zavod za statistiku RSM. Priop\u0107enje za medije, od: press@stat.gov.mk (19.11.2021) poslano na e-mail: danielablazevska@gmail.com.<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

          \n

          <\/a>[126<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
          \nDostupno na:           http:\/\/www.stat.gov.mk\/PrikaziSoopstenie.aspx?rbrtxt=77<\/a> [11.1.2022]<\/p>\n

          <\/span><\/p>\n<\/div>\n

           <\/p>\n

          Literatura:<\/strong><\/p>\n

          Bla\u017eevska, Daniela (2016) Regulacija i samoregulacija novih medija s aspekta za\u0161tite od klevete u Republici Makedoniji<\/em>. Media and Communication \/ Mediji i komunikacije. Br. 5. Bijelo Polje: Akademija dru\u0161tvenih nauka. Str. 51-72.\u00a0 <\/p>\n

          Castells, Manuel (2000) The Rise of the Network Society.<\/em> Second Edition. Malden (USA), Oxford (UK), Victoria (Australia): Blackwell Publishing. <\/p>\n

          Castells, Manuel (2005) Podemot na mre\u017enoto op\u0161testvo.<\/em> Skopje: Alef. <\/p>\n

          Castells, Manuel (2003) Internet galaksija.<\/em> Zagreb: Naklada Jasenski i Turk.<\/p>\n

          Castells, Manuel (2001) The Internet Galaxy<\/em>. Oxford and New York: Oxford University Press.\u00a0 <\/p>\n

          Castells, Manuel (2014) Mo\u0107 komunikacija<\/em>. Beograd: Clio i RTS. <\/p>\n

          Makluan, Mar\u0161al (1971) Poznavanje op\u0161tila: \u010dovekovih produ\u017eetaka.<\/em> Beograd: Prosveta. <\/p>\n

          McLuhan, Marshal (1964) Understanding Media: The Extensions of Man.<\/em>\u00a0 <\/p>\n

          Mek Kvejl, Denis (1994) Stari continent – Novi mediji.<\/em> Beograd: Prosveta. <\/p>\n

          McQuail, Denis (2000) Mass Communication Theory.<\/em> 4th ed. London, Thousand Oaks and New Delhi: Sage Publications. <\/p>\n

          Oxford University Press (2006) Oxford English-Serbian Student’s Dictionary.<\/em> China: Oxford University Press.<\/p>\n

          Robins, Kevin and Webster, Kevin (1999) Times of the Technoculture (From the information society to the virtual life)<\/em>. London and New York: Routledge. <\/p>\n

          Robins, Kevin (2000) “Cyberspace and the World We Live in”, in: David Bell and Barbara M. Kennedy, Eds. The Cybercultures Reader.<\/em> London and New York: Routledge. Pp. 77-95.<\/p>\n

          Seitel, Fraser P. (2011) Praktikata na odnosite so javnosta (Praksa odnosa s javno<\/em>\u0161\u0107u).<\/em> Skopje: Ars Lamina DOO. <\/p>\n

          Vest, Kris (2004) Istra\u017eivanja tr\u017eista<\/em>. Beograd: Clio. <\/p>\n

          Virilio, Paul (2003). Sajbersvet, politika na najlo\u0161oto (Sajbersvijet, politika najgoreg)<\/em>. Skopje: Alef. <\/p>\n

          Internet ogledalo<\/em>. Br. 74, april 2006. Beograd.<\/p>\n

          La Nova.<\/em> Br. 7, 10.6.2005. Skopje.<\/p>\n

          Televizija:<\/strong><\/p>\n

          TV Telma. Dvojno oko<\/em>. Novinar: Daniela Bla\u017eevska. Emitirano na: 21.1.2006. <\/p>\n

          TV Telma. Dvojno oko.<\/em> Novinar: Daniela Bla\u017eevska. Emitirano na: 25.3.2006. <\/p>\n

          TV Telma. Dvojno oko.<\/em> Novinar: Daniela Bla\u017eevska. Emitirano na: 6.5.2006. <\/p>\n

          Internet: <\/strong><\/p>\n

          Action innocence. Qui-sommes-nous. Dostupno na: https:\/\/www.actioninnocence.org\/qui-sommes-nous\/<\/a> [28.12.2021] <\/p>\n

          Action innocence. Dostupno na: https:\/\/www.actioninnocence.org\/publication\/comment-grandir-avec-les-ecrans-parents<\/a> [28.12.2021]<\/p>\n

          Action innocence. Dostupno na: https:\/\/www.actioninnocence.org<\/a> [28.12.2021] <\/p>\n

          Dr\u017eavni zavod za statistiku Republike Sjeverne Makedonije. Priop\u0107enja. Dostupno na: http:\/\/www.stat.gov.mk\/PrikaziSoopstenie.asph?rbrtxt=77<\/a> [11.1.2022]<\/p>\n

          Dr\u017eavni zavod za statistiku Republike Sjeverne Makedonije (press@stat.gov.mk) (19.11.2021). Priop\u0107enje za medije: Informacijsko-komunikacijske tehnologije. E-mail do: Daniela Bla\u017eevska (danielablazevska@gmail.com). <\/p>\n

           <\/p>\n

          INTERNET- Network between Advantages and Weaknesses<\/span><\/strong><\/p>\n

           <\/p>\n

          Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n


          \nThe Internet is the \u201einternational system of computers that makes it possible for you to see information from all around the world on your computer and to send information to other computers\u201d (Oxford English- Serbian Student\u2019s Dictionary, 2006: 447)<\/em><\/p>\n

                <\/span><\/p>\n


          \nThe aim of this paper is to research the advantages and weaknesses of the Internet. Internet- network between freedom and misuse, right and law, knowledge and limit. Internet between borders. <\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Key words:<\/em><\/strong> internet, information, network, computer, advantages and weaknesses of the internet.<\/em><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          <\/a><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          \n\n\n\n
          \"inmediasres\"<\/p>\n

          \n  11(21)#22 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

          		\n

          \n\"Creative<\/a>
          \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom           Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

          		\n


          \nDOI 10.46640\/imr.11.21.9<\/a>
          \nUDK 32:339.138
          \nPregledni \u010dlanak
          \nReview article
          \nPrimljeno: 10.4.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

           <\/p>\n

           <\/p>\n

          Ivana Babi\u0107<\/span><\/p>\n

          Alma Mater Europaea
          \nbivana0109@gmail.com<\/p>\n

          Persuazivna komunikacija u politi\u010dkom marketingu<\/span><\/strong><\/p>\n


          \nPuni tekst: pdf (422 KB), Hrvatski, Str. 3561 – 3581
          \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

           <\/p>\n

          Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

           <\/span><\/p>\n

          Politika je aktivnost kroz koju se definiraju pravila \u017eivljenja unutar jedne zajednice. U demokratskim dru\u0161tvima, kroz izborne politi\u010dke kampanje gra\u0111anima se daje mogu\u0107nost odlu\u010divanja tko \u0107e obna\u0161ati funkcije vlasti i donositi odluke o njihovim op\u0107im potrebama. Kako bi gra\u0111ani napravili \u0161to bolji izbor, u prvom redu je potrebno upoznati gra\u0111ane s politi\u010dkim strankama i politi\u010dkim kandidatima koji se nude na politi\u010dkom \u2018\u2019tr\u017ei\u0161tu\u2019\u2019. U modernoj povijesti politi\u010dkih kampanja to se posti\u017ee primjenom marketinga. U ovom slu\u010daju politi\u010dkog marketinga. Marketing i u politici predstavlja sveobuhvatan i kompleksan proces istra\u017eivanja tr\u017ei\u0161ta, kreiranje vlastitog politi\u010dkog proizvoda, njegovo prilago\u0111avanje tr\u017ei\u0161tu i sustavni proces djelovanja na tr\u017ei\u0161te. S obzirom na to da je marketing danas bitan faktor u svim aktivnostima ljudskoga \u017eivota, kako komercijalni tako i politi\u010dki, on u prvom redu mora po\u010divati na dobroj persuaziji, odnosno mo\u0107i uvjeravanja. Uzmemo li u obzir da je glavna motivacija svakog \u010dovjeka ostvariti, odnosno odabrati ono najbolje za sebe i svoje najbli\u017ee, potrebno je u mno\u0161tvu ponuda znati odabrati ono najbolje. Upravo u tom dijelu do izra\u017eaja dolazi persuazija, kao specifi\u010dna i vrlo \u010desta tehnika koja se koristi u komuniciranju. Na\u010din komuniciranja koji bi trebao uvjeriti, odnosno stvoriti povjerenje i sigurnost da ono \u0161to se nudi stvarno i vrijedi, jer je i za uspje\u0161nu \u2018\u2019prodaju\u2019\u2019 politike i politi\u010dkog kandidata potrebno biti bolji od konkurencije, biti druga\u010diji i ostati upam\u0107en.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

          Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> persuazija, komunikacija, politika, politi\u010dka komunikacija, marketing, politi\u010dki marketing.<\/em><\/p>\n

           <\/p>\n

           <\/p>\n

          1. UVOD<\/strong><\/p>\n

          Globalizacija i sve br\u017ei razvoj tehnologija, politi\u010dke stranke i njihove kandidate, prisiljava na sve ve\u0107u profesionalizaciju komunikacije koja se odvija kroz politi\u010dki marketing. Tako politi\u010dki marketing, iako \u010desto kritiziran zbog svog tr\u017ei\u0161nog pristupa politici kao proizvodu, posljednjih dva desetlje\u0107a dobiva sve ve\u0107i zna\u010daj i postaje predmet istra\u017eivanja brojnih politologa, komunikologa, psihologa socijologa i ekonomista. Iako je puno razli\u010ditih poku\u0161aja definiranja politi\u010dkog marketinga, ve\u0107ina autora se sla\u017ee da se u politi\u010dkom marketingu, u prvom redu, radi o politi\u010dkoj organizaciji i njihovom odnosu s tr\u017ei\u0161tem ili prema tr\u017ei\u0161tu. Bez obzira \u0161to ga se \u010desto poistovje\u0107uje s politi\u010dkom komunikacijom, odnosima s javno\u0161\u0107u i vo\u0111enjem kampanja, politi\u010dki marketing je vi\u0161e od toga. Promatrali ga kao op\u0107u metodu komunikacije ili posebnu granu marketin\u0161kog komunikacijskog djelovanja koja ne pribavlja novac, cilj politi\u010dkog marketinga je prodati politi\u010dku robu, a kako bi to ostvario, politi\u010dki marketing u svom djelovanju mora imati izrazito jak persuazivni karakterter. Znati povezati politi\u010dkog kandidata s emocijama ciljane publike kroz prepoznavanje i zadovoljenje njihovih \u017eelja i potreba te racionalnim sredstvima (argumentima, informacijama) nastojati utjecati na njihovu spoznaju, percepciju, formiranje stavova i mi\u0161ljenja, a sve s ciljem da odaberu ono najbolje za sebe.<\/p>\n

          ‘’Zna\u010dajna revolucija modernog doba nije ni industrijska ni ekonomska ni politi\u010dka, nego revolucija koja se zbiva u umije\u0107u stvaranja pristanka kod onih nad kojima se vlada\u2026 Jo\u0161 za \u017eivota nove generacije koja sada upravlja zbivanjima, uvjeravanje je postalo zasebno umije\u0107e i redovan organ vladavine naroda. Nitko od nas jo\u0161 ne po\u010dinje razumijevati posljedice, no nije presmiono proro\u010danstvo ako se ka\u017ee da \u0107e znanje o tome kako se stvara pristanak izmijeniti svaku politi\u010dku premisu’’ (Walter Lippmann, Public Opinion u McNair 2003). <\/p>\n

           <\/p>\n

          2. PERSUAZIJA<\/em> \u2013 LEGITIMAN OBLIK FORMIRANJA TU\u0110IH STAVOVA <\/strong><\/p>\n

          Komunikacija kojom se utje\u010de na stavove ili postupke ljudi javlja se jo\u0161 u najranijim civilizacijama. Po\u010deci se\u017eu jo\u0161 u povijesno doba ‘’anti\u010dke retorike, tj. u djela Platona (Georgija, Fedar, Sofist), Aristotela (Retorika), Demetrija (O stilu), Cicerona (De oratore, Orator, Brut), Horacija (Pjesni\u010dko umje\u0107e), Kvintilijana (Obrazovanje govornika), Tacita (Dijalog o govornicima), Hermogena ( O vrstama stila) i dr.’’ (Tomi\u0107 2014, 39).<\/p>\n

          Persuaziju, kao jedan od oblika komunikacije, susre\u0107emo u gotovo svim aktivnostima od kojih se sastoji svakodnevni \u017eivot. S obzirom da se ljudi me\u0111usobno uvjeravaju i dok rade i dok u\u010de i dok se dru\u017ee, persuazija se mo\u017ee smatrati bitnim djelom obrazovanja, odgoja, u\u010denja, rekreacije i relaksacije. Iako takva spoznaja mo\u017ee dovesti do zablude da su svi stru\u010dnjaci za persuaziju, istina je da su persuazija i njezino djelovanje jo\u0161 uvijek predmet prou\u010davanja mnogih znanstvenika iz raznih podru\u0107ja (komunikacija, politologija, marketing) (Benoit i Benoit 2013, 3-5).<\/p>\n

          Iako je prisutna u gotovo svim dru\u0161tvenim aktivnostima, persuaziju se vrlo \u010desto, krivo,\u00a0 poistovje\u0107uje s propagandom, manipulacijom i verbalnim varanjem. Prema Gass-u i Seiter-u (The World Bank 2020) propaganda i persuazija jednako poku\u0161avaju djelovati na kognicije, stavove i pona\u0161anja, ipak izme\u0111u njihovog djelovanja uo\u010dena je velika razlika. Dok propagandu karakterizira sna\u017ena tendencija prema ugra\u0111ivanju ideolo\u0161kih koncepata, institucionalne je prirode, uklju\u010duje masovno uvjeravanje te \u010desto koristi i eti\u010dki upitne metode, krajnji cilj persuazije je postupno do\u0107i do zaklju\u010daka koji \u0107e rije\u0161iti problem (Pratkanis i Turner 1996, navedeno prema Pavi\u0107 2011, 9). Sli\u010dno je i s odnosom izme\u0111u persuazije i manipulacije. Za razliku od persuazije koja se temelji na realnosti potreba, razboritosti i uvjerenosti, za manipulaciju se smatra da svoj utjecaj posti\u017ee temeljem iluzije i zastra\u0161ivanja (Nichols, 1987, 15). <\/p>\n

          Odvojimo li ju u prvom redu od propagande i manipulacije, a zatim i od apatije i prisile<\/em><\/strong> <\/a>, kao osnovnih mogu\u0107nosti pridobivanja suradnje s drugima, persuazija je uvjerljivo najbolji na\u010din za postizanje suradnje s drugima i ostvarivanje ciljeva te jedino legitimno sredstvo za postizanje ne\u010dega \u0161to osoba koja uvjerava \u017eeli. (Benoit i Benoit 2013, 6-7).\u00a0 <\/p>\n

          Persuazija je vrsta komunikacije u kojem se s racionalnim sredstvima (argumentima, informacijama) nastoji utjecati na djelovanje, prosudbe, stavove i vjerovanja onoga kome je komunikacija upu\u0107ena. To je proces nagovaranja i davanja sugestija. \u010cesto se definira i kao uvjeravanje i mo\u0107 uvjeravanja, odnosno kao dobro osmi\u0161ljen na\u010din utjecanja na ne\u010diju spoznaju, percepciju, formiranje stava i mi\u0161ljenja. Tako\u0111er, definira se i kao razvojna komunikacijska aktivnost u kojoj jedan komunikator nastoji uvjeriti drugoga da oblikuje, potvrdi ili promijeni svoje reakcije i mi\u0161ljenje te podupre njegove ili stvori nove navike pri \u010demu se slu\u017ei dobro uvje\u017ebanim i planiranim, verbalnim i neverbalnim pona\u0161anjem. Upravo zbog tih osobina s persuazijom se jako \u010desto susre\u0107emo u marketingu. Posebno je prisutna kroz politi\u010dke govore u politici i politi\u010dkim predizbornim kampanjama (Reardon 1998, 114-116), a danas \u010dak i profesionalno implementirana u politiku kroz politi\u010dki marketing. (Tomi\u0107 2014, 21). <\/p>\n

          Iako se mi\u0161ljenja, nazori i stajali\u0161ta te\u0161ko mijenjaju, ipak su mnogi aspekti ljudskog \u017eivota skloni uvjeravanju s ciljem da se ste\u010dena mi\u0161ljenja i stavovi promijene. Kako bi se to uspje\u0161no postiglo, potrebno je razumijeti kako djeluje persuazija (Gardner 2006, 13 \u2013 17). <\/p>\n

          S obzirom da je persuazivna komunikacija, komunikacija s namjerom te joj je cilj uvjeravanje i poticanje slu\u0161atelja na djelovanje, postoje i odre\u0111ena pravila kojih se pridr\u017eava. Tako prema autoru Kurt Mortensenu (2004) postoji \u010dak dvanaest zakona persuazije. Tih dvanaest zakona persuazije djeluje dublje od svjesnih \u010dovjekovih misli. Ukoliko se pravilno primjenjuju publika ne primje\u0107uje njihovu primjenu, a njihovom spoznajom govornik uspje\u0161no ovladava vje\u0161tinom uvjeravanja i preno\u0161enja persuazivnih poruka. Iako ih ve\u0107ina ljudi nije svjesna, mnoge od njih i sami primjenjuju u svakodnevnom \u017eivotu (Tafra-Vlahovi\u0107 2013, 158\u2212159).<\/p>\n

          Zakon disonance<\/em> bavi se neskladom koji nastaje izme\u0111u pona\u0161anja pojedinca i vrijednostima kojih se ne pridr\u017eava. Kori\u0161tenje toga zakona od strane govornika inzistira na pra\u0107enju tri faze procesa uvjeravanja \u2013 pridobivanje publike, kreiranje disonance (ukazivanje publici da se ne pona\u0161a u skladu s obavezama) i dono\u0161enje rje\u0161enja koje publika pod ‘’pritiskom’’ prihva\u0107a kao vlastiti stav.\u00a0 (Tafra-Vlahovi\u0107 2013, 158\u2212179).<\/p>\n

          Zakon obveze<\/em> smatra da ne postoji situacija u kojoj dvije ili vi\u0161e osoba ne mogu komunicirati. Ukoliko publici ‘’poklonimo’’ osmijeh, neku gestu ili uputimo kompliment, automatski smo ih obvezali da uzvrate svoju pa\u017enju, pa \u010dak i promjene svoj stav. Naravno, dobro odabrati ‘’poklon’’ za publiku ovisi o vje\u0161tini govornika, odnosno njegovoj procjeni \u0161to bi sugovornika i\/ili publiku moglo motivirati (Tafra-Vlahovi\u0107 2013, 158\u2212179). <\/p>\n

          Zakon povezivanja<\/em> nadovezuje se na prethodni zakon obveze, jer podrazumijeva osje\u0107aj povezanosti koji je zapo\u010deo prethodnim zakonom. Postoje \u010detiri faktora u tom procesu: 1. Privla\u010dnost; 2. Sli\u010dnost; 3. Ljudske vje\u0161tine i 4. Rapport. Prva dva faktora vezana su uz fizi\u010dki izgled govornika, dok su ljudske vje\u0161tine i uspostavljanje odnosa vezane uz govornikove vje\u0161tine opho\u0111enja s ljudima (Tafra-Vlahovi\u0107 2013, 158\u2212179). U faktor ljudskih vje\u0161tina spada vi\u0161e tehnika poput: humora, osmijeha, dobre volje, povezivanja s imenom, govor tijela (o\u010di, ruke, glava, noge) i jo\u0161 mnoge druge (Pletikos i Vla\u0161i\u0107 Dui\u0107 2007, 104\u2212105). <\/p>\n

          Zakon dru\u0161tvene validacije<\/em> vezan je uz prirodu \u010dovjeka i brzinu njegove prilagodbe na situaciju u kojoj se na\u0161ao, odnosno sposobnost grupe da svojim pona\u0161anjem utje\u010de na pojedinca i njegovo prilago\u0111avanje pona\u0161anja i stava grupi. S obzirom da je to izuzetno va\u017eno pri uvjeravanju, govornik kroz svoj govor mora ra\u010dunati i na taj efekt grupnog pona\u0161anja (Tafra-Vlahovi\u0107 2013, 158\u2212179). <\/p>\n

          Zakon oskudice<\/em> tako\u0111er podrazumijeva ljudsku prirodu. Kada pojedinca postavimo u situaciju da bira, uvijek \u0107e izabrati ono \u0161to mu je predstavljeno kao oskudno. Tako se \u010desto u marketingu, ali i politi\u010dkim govorima, mo\u017ee primjetiti da se koriste iskazi poput ‘’U ograni\u010denim koli\u010dinama’’, ‘’Samo jo\u0161 danas’’, ‘’Ovo je posljednja prilika’’ i sli\u010dno. Ljudi kre\u0107u od pretpostavke da oskudnost zna\u010di da je ne\u0161to ili luksuzno ili toliko dobro da je najprodavanije (Tafra-Vlahovi\u0107 2013, 158\u2212179).\u00a0\u00a0 <\/p>\n

          Zakon verbalnog pakiranja<\/em> isto podrazumijeva ljudsku prirodu te s prethodnim zakonom predstavlja temeljna pravila persuazije. Zakon verbalnog pakiranja pretpostavlja da osoba koja bolje vlada jezikom (intonacija, brzina govora, stanke i dr.) bolje uvjerava. U persuazivnom se govoru zbog bolje interpretacije preporu\u010duje uporaba jasnoga i jednostavnoga jezika. Verbalno pakiranje prepoznaje se po upotrebi eufemizama, zamjenica poput mi, nas, na\u0161e te raznim drugim retori\u010dkim figurama koje pridonose persuaziji poput: dihotomije, paradoksa, primjera, dileme, podatka, zaklju\u010dka, retori\u010dkoga pitanja, poslovica, anegdote, retori\u010dke skromnosti, oksimorona, antiteze i ponavljanja (Tafta-Vlahovi\u0107 2013, 168\u2212171). \u0160kari\u0107 (2000, 199, 19,) ih tako\u0111er naziva retori\u010dkim figurama te ih smatra \u010destima u politici i politi\u010dkim govorima, dok je jednostavni stil uobi\u010dajen za znanstvene govorie. Neki od naj\u010de\u0161\u0107h pakiranja u persuaziji su modalni izrazi. Oni omogu\u0107avaju: kontrolu komunikacije (obratite pozornost), sugestiju (svima nam je poznato), povezivanje (u vezi s tim), isticanje i ubla\u017eavanje (sigurno\/ usudim se re\u0107i), rastavljanje (s jedne strane), impliciranje (jasno je vidljivo) te subjektivnost (osobno cijenim) (Tafta-Vlahovi\u0107 2013, 168\u2212171). Ovakvi modalni iskazi i u govoru koji ima manje retori\u010dkih figura omogu\u0107avaju govorniku da ostavi dojam na\u010ditanosti i ovladanosti govorni\u010dkim sposobnostima, dok govor pretvaraju u persuazivni.\u00a0 <\/p>\n

          Zakon kontrasta<\/em> u persuazivnom govoru funkcionira po principu davanja usporedbe dvaju razli\u010ditih ideja, rje\u0161enja, proizvoda ili samo dvije razli\u010dite vrste informacije o istom (dobre i lo\u0161e), na na\u010din da ono\u00a0 u \u0161to govornik uvjerava bude bolje od onoga \u0161to je uzeo za usporedbu. S obzirom da ljudski mozak pohranjuje informacije od dobrih prema lo\u0161im, od prvih prema zadnjim te od velikih prema malim, za dobru persuaziju treba voditi briga da na\u0161a ideja, vizija, proizvod, budu uspore\u0111ene s ne\u010dim \u0161to je u tom trenutku ‘’lo\u0161ije’’ ili samo manje dobro od onoga \u0161to \u017eelimo da na\u0161a publika odabere (Mortensen 2004).<\/p>\n

          Prema Zakonu o\u010dekivanja<\/em>, govornik mo\u017ee promijeniti stav publike samo izgovoriv\u0161i svoja o\u010dekivanja koja ima od nje. I u pozitivnom i u negativnom kontekstu. Komentarima poput ‘’Vi to mo\u017eete’’ ili ‘’Radili ste za to i to vam pripada’’ govornik poti\u010de publiku na djelovanje. O\u010dekivanja drugih utje\u010du na na\u0161e pona\u0161anje isto kao \u0161to o\u010dekivanja koja imamo za druge zaista postaju stvarnost (Mortensen 2004). <\/p>\n

          Zakon o uklju\u010divanju<\/em> sugerira ve\u0107i anga\u017eman publike. Slu\u0161anje govora je izuzetno pasivno, no uklju\u010di li se publiku mentalno i fizi\u010dki (sa svih pet osjetila) u govor, stvara se idealna atmosfera za uvjeravanje. Cilj govornika je smanjiti udaljenost izme\u0111u njega i publike, \u010dime smanjuje udaljenost koju publika mora prije\u0107i kako bi postigla govornikov cilj. Zakonom o uklju\u010divanju govornik pomo\u0107u stvaranja atmosfere, dodjelom malih zadataka tijekom prezentacije govora i sli\u010dnog, poma\u017ee publici da bude korak bli\u017ee poduzimanju akcije (Mortensen 2004). <\/p>\n

          Prema Zakonu vrednovanja<\/em>, odnosno po\u0161tovanja svi ljudi trebaju i \u017eele pohvalu, priznanje i prihva\u0107anje. Prihva\u0107anje i pohvala dvije su najdublje \u017eudnje \u010dovjeka. Komplimenti imaju mo\u0107 promjene pona\u0161anja, jer \u010dine da se primatelj osje\u0107a potrebnim i cijenjenim. Ako govornik svoj zahtjev u procesu nagovaranja iznese na na\u010din da upu\u0107uje komplimente i hrabri, slu\u0161atelji \u0107e biti puno motiviraniji da ga ispune (Mortensen 2004). <\/p>\n

          Zakon asocijacije<\/em> tuma\u010di kako ljudski mozak povezuje objekte, geste i simbole s na\u0161im osje\u0107ajima, sje\u0107anjima i \u017eivotnim iskustvima te tako utje\u0107e na oblikovanje stavova i mi\u0161ljenja pojedinca. Zakon asocijacije mo\u0107an je alat koji poma\u017ee utjecati i uvjeravati. Ako se koristi ispravno, poma\u017ee stvoriti \u017eeljene osje\u0107aje, emocije i pona\u0161anje kod publike. Upravo zbog toga, pri pripremanju govora, \u010desto smo svjedoci pa\u017eljivog odabira slika, mirisa, zvukova, boja, glazbe i simbola koji \u0107e ‘’pratiti’’ odre\u0111enu prezentaciju i time pridonijeti atmosferi prihva\u0107anja sugestija (Mortensen 2004).<\/p>\n

          Zakon ravnote\u017ee<\/em> smatra da se u uvjeravanju poruka mora usredoto\u010diti na emocije, no pritom se mora odr\u017eati i ravnote\u017ea izme\u0111u logike i osje\u0107aja. Za savr\u0161eno uvjeravanje potrebna su uvijek oba elementa \u2013 i emocije i logika. Iako se mo\u017ee biti uvjerljiv i koriste\u0107i samo logiku ili samo emocije, u\u010dinak \u0107e zbog neuravnote\u017eenosti biti kratkotrajan. Emocije stvaraju pokret i djelovanje, no logika igra ulogu stvaranja njihovih temelja (Mortensen 2004).<\/p>\n

          Osim Mortensenovih zakona, svaki, pa tako i persuazivni govor trebao bi po Aristotelovoj podijeli (1989, 201) imati uvod, izlaganje predmeta, metodu uvjeravanja i epilog te po uzoru na\u00a0 Aristotelove uvjete pravilnog govora i pet retori\u010dkih razina – verbalnu, govornu, neverbalnu, tehni\u010dku i dijalekti\u010dku razina. Svaka od ovih retori\u010dkih razina podjednako je bitna i neizostavna. Od pravilne uporabe rije\u010di i jezika, kori\u0161tenja obi\u010dnih i nedvosmislenih izraza, glasa, intonacije i drugih paralingvisti\u010dkih sredstava, govornikovog tijela, mimike i gesta, pa sve do pomagala koja govornik koristi u komunikaciji (laser, poster i sl.) te interakciju koju ostvaruje s publikom. Uz to, \u0160kari\u0107 (2000, 69) dodaje i da bi svaki govor trebao biti sastavljan u pet faza koje obuhva\u0107aju izbor teme, raspore\u0111ivanje, sastavljanje, pam\u0107enje i izvedba. <\/p>\n

          Prema TafraVlahovi\u0107 (2013, 57) postoje tri vrste persuazivnih govora:\u00a0 <\/p>\n

            \n
          1. Govor o \u010dinjenicama \u2013 iako se o \u010dinjenicama nema kako, a niti za\u0161to uvjeravati, postoje \u010dinjenice o kojima se la\u017ee te se time otvara prostor uvjeravanju.<\/span><\/li>\n
          2. Govor o pitanju vrijednosti \u2013 odnosi se na ono \u0161to je ispravno i moralno. Govornik iznosi vlastiti vrijednosni sud i iznosi stav na temu kojom se bavi. Vode\u0107i se onime \u0161to \u017eeli od publike, govornik shodno s tim odabire i informacije koje \u0107e im predstaviti.<\/span><\/li>\n
          3. Govor o pitanju politika – sadr\u017ei u sebi i prethodne dvije vrste govora. U politi\u010dkim govorima govornik uvjerava publiku o postojanju potrebe, odre\u0111enog problema i na kraju rje\u0161avanja toga problema. Cilj govornika je motivirati publiku i pridobiti suglasnost te biti razumljiv i eksplicitan. Tako npr. vo\u0111a koji otvoreno poziva na izlazak na izbore i davanje ‘’glasa’’ njegovoj politici i njemu kao kandidatu, dobit \u0107e ve\u0107u ‘’suglasnost’’ od onoga koji se op\u0107enito obra\u0107a narodu rije\u010dima ‘’Vrijeme je da progledamo’’ ili ‘’Vrijeme je da ne\u0161to poduzmemo’’ (Tafra-Vlahovi\u0107, 2013: 57\u221260). Na po\u010detku govora o pitanju politika, publiku je potrebno motivirati. Jedna od metoda je kori\u0161tenje dramati\u010dne pri\u010de. Zatim je potrebno analizom problema (izravno povezanog s publikom) probuditi kod publike potrebu za promjenom, pri \u0107emu govornik nudi rije\u0161enje i plan, a zatim poziva na djelovanje, odnosno glasanje. (Tafra-Vlahovi\u0107, 2013: 57\u221260).<\/span><\/li>\n<\/ol>\n

            Kao \u0161to vidimo, za svaku vrstu persuazivnog govora postoje posebne metode i pravila strukturiranja, no kako god ih strukturirali ne smiju se izostaviti niti tri osnovna persuazivna cilja. Informiranje, zabavljanje i pokretanje publike. Kako \u0107e se kombinirati i na kojem od ciljeva \u0107e biti naglasak, najvi\u0161e \u0107e ovisiti o publici (\u0160panjol Markovi\u0107 2008, 86\u221291), jer \u017eelimo li vidjeti pravi u\u010dinak persuazije najbitnije je znati kome i kako se obra\u0107amo. <\/p>\n

             <\/strong><\/p>\n

            2. POLITI\u010cKI MARKETING<\/em>, NOVO ORU\u0110E POLITI\u010cKE KOMUNIKACIJE<\/strong><\/p>\n

            Razvoj tiskarstva u svijetu dovodi do prve pojave i masovnog ja\u010danja politi\u010dkog komuniciranja. U 17.st. (osobito drugoj polovici) razvojem novinarstva, pamflete i druge vrste letaka zamjenjuju novinski \u010dlanci. Nakon razvitka novinstva na povijest politi\u010dkog marketinga utje\u010de i nastanak politi\u010dke propagande. Iako se kao po\u010detak ove djelatnosti navodi Congregatio de Propaganda Fide, poseban crkveni ured Urbana VIII (1622.g.) zapravo prva suvremeno organizirana propagandna slu\u017eba uspostavljena je u doba Napoleona (Press slu\u017eba), a punu snagu dobiva se po\u010detkom 20. st. paralelno s razvojem tr\u017ei\u0161ne privrede i potro\u0161nje (Tomi\u0107 2014, 41-42).\u00a0 <\/p>\n

            Paralelno, u SAD-u, dok pojedini autori smatraju da se politi\u010dke kampanje sve vi\u0161e razvijaju u smjeru natjecanja u prosta\u0161tvu, 1824.g. pojavljuju se rezultati prvog predizbornog istra\u017eivanja javnog mi\u0161ljenja. 1859.g. nastaje i prvi novinski intervju s nekom javnom osobom. 1888.godine po\u010dinje se polako stvarati i industrija odnosa s javno\u0161\u0107u, a 1907.g. izdano je i prvo ameri\u010dko priop\u0107enje za novinare. 1936.g. zapo\u010dinje polako i tradicija straw votes \u2013 neslu\u017ebenog glasovanja. Ameri\u010dke politi\u010dke kampanje pomo\u0107u pamfleta, plakata i javnih doga\u0111aja (parade i skupovi) ve\u0107 u 19.st. uvjeravaju Amerikance da podupru odre\u0111ene kandidate. Tako u kampanji Bryan \u2013 McKinley (1896.g.) strana\u010dki sto\u017eeri smje\u0161teni u Chicagu neprestano \u0161alju pamflete, plakate, priop\u0107enja, i druge propagandne materijale koji nalikuju dana\u0161njim politi\u010dkim kampanjama. Iako se ve\u0107 tada pojavljuju brojni elementi koji su danas dio politi\u010dkog marketinga, ipak jo\u0161 dugo vremena nakon ne\u0107e biti niti rije\u010di o realizaciji politi\u010dkog marketinga kao cjelovite koncepcije politi\u010dke promid\u017ebe. 20. st. (Tomi\u0107 2014, 41-42).\u00a0 <\/p>\n

            Tijekom 20.st. svoj razvoj, paralelno s komercijalnim marketingom (naro\u010dito u Americi i Europi), kona\u010dno do\u017eivljava i politi\u010dki marketing. Porast sveop\u0107eg izbornog prava, razvoj radija i televizije, razvoj znanstvenih metoda procjene tr\u017ei\u0161ta i javnog mnijenja, nastaje plodno tlo za razvoj politi\u010dkog marketinga, odnosno politi\u010dkih kampanja kakve se vode danas (Tomi\u0107 2014, 21). Osim prethodno ste\u010denih uvjeta, tome doprinosi i parlamentarna demokracija, odnosno vi\u0161estrana\u010dki sustav koji dovodi do odre\u0111ene kompeticije pojedinih stranaka, programa i kandidata na svojevrsnome “politi\u010dkom tr\u017ei\u0161tu” koje vo\u0111ene marketin\u0161kim pristupom, na tragu poznatih postupaka iz podru\u010dja ekonomije, odnosno tr\u017ei\u0161ne privrede, poku\u0161avaju \u0161to bolje ‘’prodati’’ odre\u0111ene ideje i pojedince (\u0160iber 2000, 149). <\/p>\n

            S obzirom da je po \u0160iberu za razvoj politi\u010dkog marketinga bitan preduvjet i demokratski politi\u010dki poredak, postavlja se pitanje mo\u017ee li on djelovati i u okviru totalitarnih poredaka? Odgovor je, smatra \u0160iber, i na teorijskoj i na empirijskoj ravni, nije\u010dan. ‘’\u2026Na teorijskoj, marketing podrazumijeva konkurenciju, i on zahva\u0107a znatno \u0161ira podru\u010dja i procese nego \u0161to su to procesi politi\u010dkog djelovanja, prije svega procesi politi\u010dke propagande i indoktrinacije, u totalitarnim dru\u0161tvima’’ (\u0160iber 2000, 149). <\/p>\n

            Ipak, ve\u0107ina znanstvenika zate\u010deni novim dru\u0161tvenim odnosima, politi\u010dki marketing u osnovi poistovje\u0107uju s politi\u010dkom propagandom. F. Muhi\u0107 (Slavujevi\u0107 1990, 56) tako ka\u017ee “\u2026taj proces plasiranja politi\u010dkih programa i ideja, na \u0161to se svodi osnovna konotacija sintagme ‘politi\u010dki marketing’…”, ne uvi\u0111aju\u0107i svu kompleksnost politi\u010dkog marketinga i \u010dinjenicu da je politi\u010dka propaganda samo jedan njegov dio.<\/p>\n

            Sli\u010dan pristup ima i T. \u0110or\u0111evi\u0107 (1990.) koji navodi da se politi\u010dki marketing sastoji od marketin\u0161kih aktivnosti isprepletenih informativno-propagandnim procesima radi javne promocije klju\u010dnih politi\u010dkih ideja i vrijednosti pojedine stranke. Cilj im je dobiti legitimnost i takvom aktivno\u0161\u0107u osigurati nadmo\u0107 nad drugim programskim orijentacijama kako bi se nakon dolaska na vlast pomo\u0107u marketin\u0161ke aktivnosti dobila podr\u0161ka za odre\u0111ene postupke (\u0110or\u0111evi\u0107 T. u \u0160iber 2000, 150). <\/p>\n

            Ipak, pojavljuju se i autori koji slo\u017eenije pristupaju toj problematici. Spahi\u0107 politi\u010dki marketing odre\u0111uje znatno kompleksnije te ukazuje i na nu\u017enost stvaranja materijalne osnove za promoviranje politi\u010dkih ideja, kao i suradnje s razli\u010ditim institucijama. Po njemu, politi\u010dki je marketing “skup analiti\u010dkih, kreativnih i planskih akcija kojima politi\u010dki subjekt nastoji osigurati \u0161to ve\u0107u podr\u0161ku sljedbenika i naj\u0161ire javnosti u \u0161to efikasnijoj realizaciji politi\u010dkih ciljeva, konkretnog politi\u010dkog programa ili pak u osvajanju politi\u010dke vlasti u parlamentarnim izborima, uz istovremeno osiguravanje materijalne osnove svoga djelovanja” (Spahi\u0107 1990, 65).\u00a0 <\/p>\n

            Iako postoji puno razli\u010ditih tuma\u010denja politi\u010dkog marketinga, ve\u0107ina autora sla\u017ee se da se u politi\u010dkom marketingu, u osnovi, radi o politi\u010dkoj organizaciji (bilo da se radi, politi\u010daru kandidatu, vladi) i njihovom odnosu s tr\u017ei\u0161tem ili prema tr\u017ei\u0161tu (bilo da se radi o javnosti op\u0107enito, gra\u0111anima ili na odre\u0111eniji na\u010din \u010dlanstvom) (Tomi\u0107 2014, 28).\u00a0 <\/p>\n

            Kako bi se pojam politi\u010dkog marketinga lak\u0161e razumio, u njegovo definiranje brojni autori kre\u0107u bez politi\u010dkog predznaka. Naj\u010de\u0161\u0107e kori\u0161tena definicija marketinga je definicija Ameri\u010dkog marketin\u0161kog udru\u017eenja (AMA) koja ka\u017ee da je marketing ‘’proces kojim se planira i provodi stvaranje ideja, roba i usluga, odre\u0111ivanje njihovih cijena, promocija i distribucija kako bi se ostvarila razmjena koja \u0107e zadovoljiti ciljeve pojedinaca i organizacija’’ (AMA 1960, 15). Charteret Institute of Marketing UK tuma\u010di marketing kao proces upravljanja koji identificira, predvi\u0111a i zadovoljava zahtjeve potro\u0161a\u010da s ciljem ostvarenja profita (Dibb idr. 1995, 4), dok P.Kotler definira kao ‘’skup tehnika kojima je cilj da odre\u0111eni proizvod prilagode njegovom tr\u017ei\u0161tu, da s njim upoznaju potro\u0161a\u010da, istaknu razlike u odnosu na konkurenciju te da s minimumom sredstava optimaliziraju profit od prodaje’’ (Kotler u Bongrand 1998, 15-16). I S.Dibb i sur. smatraju prethodne definicije prihvatljivima, no definiraju ga jo\u0161 puno \u0161ire. Po njima je marketing ‘’sastavljen od aktivnosti pojedinca i organizacija koje omogu\u0107uju i ubrzavaju razmjenu u dinami\u010dnom okru\u017eju pomo\u0107u stvaranja, distribucije, promocije i odre\u0111ivanja cijena robe usluge i ideja’’ (Dibb idr. 1995, 5).\u00a0 <\/p>\n

            Kako bi politi\u010dki marketing mogao funkcionirati u praksi, osim porasta sveop\u0107eg izbornog prava, razvoja radija i televizije, razvoja znanstvenih metoda procjene tr\u017ei\u0161ta, javnog mnijenja i postojanje demokratskog poretka, \u0160iber (2000, 150) smatra da postoji jo\u0161 uvjeta koji moraju biti zadovoljeni. Jedan od njih je da politi\u010dari trebaju biti svjesni metoda “prodaje” i postojanju veze izme\u0111u politike i biznisa, ali i biti spremni prilagoditi svoje stavove prema rezultatima istra\u017eivanja. Tako\u0111er, osim postojanja komercijalnih medija i reklamnih agencija za dobar politi\u010dki marketing potreban je i znatan novac koji se mo\u017ee upotrijebiti u kampanji. I jo\u0161 bitnije, potrebna je i svjesnost o opadanju udjela populacije u politici i javljanju potrebe za ‘’ja\u010dim’’ apelima te svjesnost da dru\u0161tvo, koje je zemljopisno i socijalno pokretljivo, stvara vrijednosni “vakuum” uz istovremeno sve manje lojalnosti na politi\u010dkom ‘’teritoriju’’ (\u0160iber 2000, 150). <\/p>\n

            Brzi napredak i \u0161irenje napredne komunikacijske (ameri\u010dke) prakse diljem svijeta, koja koristi sve ve\u0107i broj raznih instrumenata i taktika, dolazi do sve ve\u0107eg mije\u0161anja pojmova politi\u010dkog marketinga i politi\u010dke komunikacije (Blumer i Kavanagh 1999, 212-215). No bez obzira na sli\u010dnosti, politi\u010dki marketing ipak je puno \u0161iri pojam od politi\u010dke komunikacije, odnosa s javno\u0161\u0107u, pa i vo\u0111enja kampanja. Politi\u010dki marketing stranke ‘’pretvara’’ u\u00a0 poduze\u0107a, koriste\u0107i tr\u017ei\u0161ne informacije za dizajniranje politi\u010dkog proizvoda kojeg nude, postaju\u0107i orijentirane prema tr\u017ei\u0161tu (ili glasa\u010du) radije nego fokusirane na prodaju (Tomi\u0107 2014, 28).\u00a0 <\/p>\n

            Isto smatra i francuski teoreti\u010dar Bongrand koji ka\u017ee da iako je politi\u010dki marketing u prvom redu komunikacijsko djelovanje, va\u017eno je razlikovati politi\u010dki marketing od politi\u010dke komunikacije. Politi\u010dka komunikacija postoji oduvijek i cilj joj je udovoljiti svim potrebama i svim oblicima vlasti. Tako\u0111er, da bi se na vlast dospjelo i da bi uspje\u0161no ispunjavala svoju svrhu, politika mora biti komunikacija. To je i razlog postojanja razli\u010ditih programa, platformi i ostalih politi\u010dkih dokumenata. Bongrand nadalje smatra da je politi\u010dki marketing novo oru\u0111e politi\u010dke komunikacije koje je nastalo iz me\u0111usobnog spoja op\u0107eg prava glasa, demokracije i razvitka sredstava informiranja (Bongard u Lock i Phil 1996, 7). S tom teorijom sla\u017ee se i P. J. Maarek, profesor informacijskih i komunikacijskih znanosti iz Pariza, isti\u010du\u0107i da je politi\u010dki marketing op\u0107a metoda politi\u010dke komunikacije (Maarek 1995, 28). <\/p>\n

            Iako se i odnosi s javno\u0161\u0107u \u010desto mije\u0161aju s pojmom politi\u010dkog marketinga, sa stajali\u0161ta marketinga, prema Tomi\u0107u, oni su (poput prethodno spomenutih politi\u010dkih komunikacija) ipak\u00a0 samo jedan njegov dio (Tomi\u0107 u Zipfel 2008, 677). S time se ne sla\u017ee u potpunosti Jantol. U svojoj knjizi Politi\u010dka javnost (2004) Jantol ne podre\u0111uje odnose s javno\u0161\u0107u politi\u010dkom marketingu ve\u0107 ih smatra jednako bitnima te primje\u0107uje da se \u010desto istodobno i koordinirano izvode u ostvarivanju istog cilja. Ipak, razlikuje ih prema na\u010dinima i podru\u010dju njihovog djelovanja. I dok se politi\u010dki marketing kao grana marketin\u0161kog komunikacijskog djelovanja bavi prodajom politi\u010dke robe (kandidata, politi\u010dke stranke i njezinih ideja) informiraju\u0107i potencijalnog kupca o tome \u0161to mu se nudi i uvjeravaju\u0107i ga da mu je to\u010dno ‘’to’’ potrebno, odnosi s javno\u0161\u0107u bave se izgradnjom i o\u010duvanjem odgovaraju\u0107e reputacije, povoljnog raspolo\u017eenja i dobre volje (Jantol 2004, 191-194).\u00a0\u00a0 <\/p>\n

            Iz prethodnih definicija autora vidljivo je kako je politi\u010dki marketing interdisciplinarno podru\u010dje koje u sebi sadr\u017ei znanja iz ekonomije, socijalne psihologije, komunikologije i politologije (Mirosavljevi\u0107 2010, 97). Iako je op\u0107a metoda politi\u010dke komunikacije, ujedno je i posebna grana marketin\u0161kog komunikacijskog djelovanja koja ne pribavlja novac ve\u0107 prodaje politi\u010dku robu: politi\u010dkog kandidata s politi\u010dkom strankom i idejama koje predstavlja, a sve s ciljem dobivanja vlasti (Jantol 2004, 191-192). Kako bi to ostvario, politi\u010dki marketing mora ne samo informirati potencijalnog kupca o tome \u0161to mu se nudi ve\u0107 ga i uvjeriti da mu je upravo to i potrebno te da je istovremeno puno bolje od svega ostalog \u0161to mu nude drugi. Kako bi se to moglo ostvariti, politi\u010dki marketing u svom djelovanju mora imati izrazito jak persuazivni karakterter (T. Jantol. 2004. str 191-192). <\/p>\n

             <\/strong><\/p>\n

            3. PERSUAZIJA<\/em> U INSTRUMENTIMA POLITI\u010cKOG MARKETINGA<\/em><\/strong><\/p>\n

            Kako bi se marketingom privukla pa\u017enja potencijalnih kupaca te ispunile njihove potrebe i \u017eelje, pa \u010dak stvorile i nove (Kotler idr. 2006, 5-10, 36) izuzetno je bitna persuazija. Uspje\u0161an marketing uvijek sadr\u017ei persuaziju, jer u svakoj situaciji gdje postoji brojna konkurencija oni koji najbolje uvjeravaju posti\u017eu i najve\u0107i uspjeh (O’Shaughnessy i O’Shaughnessy 2004, IX). Persuazijom u marketin\u0161kim kampanjama koriste se sve marke\/brendovi s ciljem stvaranja svog identiteta, imid\u017ea i reputacije, kao i povezivanja marke s kulturom i emocijama. Uzme li se u obzir da je glavna motivacija svakog \u010dovjeka u mno\u0161tvu ponuda znati odabrati ono najbolje (za sebe i svoje najbli\u017ee), marketin\u0161ka persuazija igra veliku ulogu u stvaranju povjerenja i sigurnosti da ono \u0161to se nudi stvarno i vrijedi (Sladi\u0107 2015, 6). <\/p>\n

            I u politici, marketin\u0161ki oblik komuniciranja obra\u0111uje (uvjerava) publiku politi\u010dke javnosti na iste na\u010dine koji se koriste na klasi\u010dnom ekonomskom tr\u017ei\u0161tu. Komunikatori iz politi\u010dkog marketinga metodama i postupcima promid\u017ebenog publiciteta nastoje zadobiti povjerenje i potporu gra\u0111ana za sebe i svoje ciljeve, ideje i namjere. Tako\u0111er, njihov nastup pred publikom sadr\u017eava jake komponente promid\u017ebenog djelovanja, jer uz informacije o svojim aktivnostima publici nude i svoje uljep\u0161ano lice s ciljem zadobivanja potpore, simpatije i naklonosti (Jantol 2004, 199-200). <\/p>\n

            S obzirom na komunikaciju i ciljeve koje \u017eeli posti\u0107i, politi\u010dki marketing dijeli se u vi\u0161e vrsta: izborni marketing<\/em> (vrijeme izbora), trajni marketing<\/em> (op\u0107i) nepoliti\u010dki izborni marketing<\/em> (izbori u sindikatima i sl.), institucionalni marketing<\/em> (kojim se vr\u0161i pritisak na vlast u korist odre\u0111enog javnog interesa), ekolo\u0161ki marketing, marketing imid\u017ea, marketing nespominjanih ideja <\/em>(ekstremnih ili teroristi\u010dkih) te se kao posebna vrsta izdvaja izborni marketing<\/em> (Mirosavljevi\u0107 2010, 101-102). <\/p>\n

            Kako bi politi\u010dki marketing (s obzirom na sve svoje vrste) ispunio svoje ciljeve potrebno je uspostaviti dobru politi\u010dku komunikaciju bilo da se radi o javnosti op\u0107enito, gra\u0111anima ili na odre\u0111eniji na\u010din \u010dlanstvom (Tomi\u0107 2014, 28). Iako politi\u010dku komunikaciju brojni autori smatraju te\u0161kom za definiranje, mo\u017eemo ju definirati kao ‘’javnu raspravu o alokaciji javnih resursa (prihoda), slu\u017ebene vlasti (kome je dana ovlast donositi pravne, zakonodavne i izvr\u0161ne odluke) i slu\u017ebenih sankcija (ono \u0161to dr\u017eava nagra\u0111uje ili ka\u017enjava)’’ (Denton i Woodward 1990, 14). McNair tu je definiciju zna\u010dajno pojednostavio pa ka\u017ee da se politi\u010dko komuniciranje odnosi na ‘’svrhovitu komunikaciju u politici’’. Prema njemu to uklju\u010duje: ‘’1. sve oblike komunikacije kojima se slu\u017ee politi\u010dari i drugi politi\u010dki akteri u svrhu ostvarivanja specifi\u010dnih ciljeva; 2. komunikaciju koju prema tim akterima usmjeravaju nepoliti\u010dari kao \u0161to su bira\u010di i novinski kolumnisti te; 3. komunikaciju o tim akterima i njihovim aktivnostima kakva se pronalazi u izvje\u0161\u0107ima, uvodnicima i drugim oblicima medijske rasprave o politici’’ (McNair 2003, 12). Ovom McNairovom definicijom obuhva\u0107en je sav politi\u010dki diskurs, jer osim verbalnih i pisanih iskaza, politi\u010dka komunikacija prema njemu su i vizualna sredstva ozna\u010davanja poput odje\u0107e, frizure, \u0161minke, loga, ali i svi ostali elementi komunikacije za koje se mo\u017ee re\u0107i da tvore jedan politi\u010dki ‘’imid\u017e’’ ili identitet.<\/p>\n

            Z. Slavujevi\u0107 dodaje da osim \u0161to ‘’politi\u010dko komuniciranje \u010dine procesi razmjene razli\u010ditih politi\u010dkih sadr\u017eaja u trokutu : vlast \u2013 mediji \u2013 javno mi\u0161ljenje, politi\u010dara, novinara i gra\u0111ana’’, politi\u010dko komuniciranje ima i najmanje tri funkcije. Prva<\/em> funkcija<\/em> se odnosi na razmjenu informacija izme\u0111u razli\u010ditih politi\u010dkih subjekata i predstavlja izvje\u0161\u0107a o aktualnim politi\u010dkim doga\u0111ajima aktivnostima i osobama, izra\u017eavanje politi\u010dkih stavova i uvjerenja razli\u010ditih aktera politi\u010dkog \u017eivota. Druga funkcija<\/em> je politi\u010dka edukacija i socijalizacija, odnosno podu\u010davanje ljudi raznim politi\u010dkim znanjima koja su im potrebna kako bi mogli sudjelovati u politi\u010dkom \u017eivotu, odnosno u\u010de ih pravilima ‘’politi\u010dke igre’’. Tre\u0107a<\/em>, no i najva\u017enija funkcija politi\u010dkog komuniciranja je politi\u010dko uvjeravanje, odnosno politi\u010dka persuazivna djelatnost \u2013 formiranje, u\u010dvr\u0161\u0107ivanje, promjena stavova ljudi o politici i njezinim akterima te slu\u017ei poticanju ljudi da sudjeluju u politi\u010dkom \u017eivotu. Upravo ova posljednja funkcija ukazuje na potrebu za politi\u010dkim marketingom kao alatom za postizanjem ciljeva poput formiranja, promjene, u\u010dvr\u0161\u0107ivana stavova vezanih uz politiku (Slavujevi\u0107 1999, 9-10). <\/p>\n

            Kao i sve ostalo, i politi\u010dka komunikacija, odnosno politi\u010dke kampanje, pod pritiskom sve br\u017eeg razvoja medija, razvijaju\u0107i se kroz vrijeme, prolaze kroz faze od predmoderne (prije televizije), preko moderne (pojava elektroni\u010dkih medija), do postmoderne, onoga \u0161to zovemo ‘’danas’’. U ovom tre\u0107em razdoblju, postmodernom, za koje se smatra da je jo\u0161 uvijek u nastajanju, dolazi do sve izra\u017eenije potrebe za profesionalizacijom politi\u010dkih komunikacija, odnosno za \u0161to boljom prilagodbom politi\u010dkih poruka novim kanalima i formatima s ciljem \u0161to boljeg privla\u010denja pozornost i suglasnost medija, ali i javnosti, publike (Tomi\u0107 2014, 42-64).\u00a0\u00a0 <\/p>\n

            Kako bi se bilo kakvo politi\u010dko djelovanje moglo ostvariti, osim politi\u010dkih organizacija, medija i gra\u0111ana kao glavnih aktera (Mc Nair 2003, 13), potrebno je pravilno oblikovati komunikaciju. <\/p>\n

            U kreiranju poruka, politi\u010dki marketing slu\u017ei se brojnim instrumentima. Prema Lali\u0107u i Grbe\u0161i (2003, 37) ti instrumenti uglavnom su nastali i razvijali se na temelju dosada\u0161njih dostignu\u0107a u psihologiji, komunikologiji, sociologiji, ekonomiji i drugim znanostima. Ta se dostignu\u0107a odnose na sadr\u017eaje<\/em> politi\u010dkog komuniciranja (npr. tema kampanje ili tehnike uvjeravanja) i na forme<\/em>, odnosno metode koje se u njemu koriste (istra\u017eivanje javnog mnijenja, policy analize i sl.). Lali\u0107 i Grbe\u0161a temeljem toga definiraju 13 instrumenata suvremenog politi\u010dkog komuniciranja u demokratskim dru\u0161tvima: <\/p>\n

              \n
            1. agenda setting<\/em> (odre\u0111ivanje i strukturiranje tema u javnosti); <\/span><\/li>\n
            2. istra\u017eivanje javnog mi\u0161ljenja<\/em> (saznati kako razmi\u0161ljaju bira\u010di); <\/span><\/li>\n
            3. uokvirivanje \u2013 framing<\/em> (politi\u010dki savjetnici postavljaju okvire za sadr\u017eaj koji guraju medijima); <\/span><\/li>\n
            4. konstruiranje spektakla;<\/em><\/span><\/li>\n
            5. ‘’pakiranje’’ politike<\/em> (kreiranje imid\u017ea, intervjui, Sound \u2013 bites \u2013 zvu\u010dni isje\u010dak); <\/span><\/li>\n
            6. kreiranje i uporaba imid\u017ea<\/em> (oblikovati i stimulirati pozitivne asocijacije kreirju\u0107i sliku o kandidatu); <\/span><\/li>\n
            7. spin-doctori<\/em> (politi\u010darev osobni savjetnik; osoba vje\u0161ta u manipuliranju medija s ciljem stvaranja povoljnije percepcije javnosti o politi\u010darima ili politi\u010dkoj stranci); <\/span><\/li>\n
            8. stvaranje pseudodoiga\u0111aja<\/em> (kreirani doga\u0111aji koji imaju medijsku atraktivnost kako bi osigurali publicitet); <\/span><\/li>\n
            9. politi\u010dki odnosi s javno\u0161\u0107u<\/em> (njegovanje odnosa s bira\u010dima s ciljem pridobivanja potpore te izgradnje povjerenja i ugleda (reputacije) politi\u010dara ili stranke \u2013 potporna funkcija politi\u010dkom marketingu); <\/span><\/li>\n
            10. dr\u017eavna kontrola nad medijima<\/em>; <\/span><\/li>\n
            11. politi\u010dka retorika<\/em> (detaljno isplanirana \u2013 cilj uvjeriti). <\/span><\/li>\n<\/ol>\n

               <\/p>\n

              Na ovaj popis naknadno su dodana jo\u0161 dva instrumenta: 12. politi\u010dko ogla\u0161avanje<\/em> i 13. politi\u010dke kampanje<\/em> (Lali\u0107 i Grbe\u0161a 2003, 37). Svi ovi instrumenti, svaki na svoj na\u010din, imaju za zadatak ili informirati ili uvjeriti ili mobilizirati javnost. Oblikovati povoljnu percepciju javnosti o politi\u010darima ili politi\u010dkoj stranci te poslati poruku kojom \u0107e ih uvjeriti kako su najbolji izbor za njih. <\/p>\n

              Jedna od bitnih podjela politi\u010dkog marketinga iz perspektive kome se obra\u0107a – obra\u0107a li se politika svojim \u010dlanovima i volonterima ili bira\u010dima, je podjela na: 1. marketing unutar organizacije <\/em>(za \u010dlanove, volontere); 2. marketing za\u00a0 ‘’tr\u017ei\u0161te’’, glasa\u010de<\/em> (Tomi\u0107 2014, 101). Iako bi uspje\u0161an program komunikacije trebao po\u010deti ve\u0107 ‘’od ku\u0107e’’, \u0161to zna\u010di u stranci, politi\u010dke stranke \u010desto imaju slabu internu komunikaciju (Mirosavljevi\u0107 2010, 82\u201383). S obzirom da je i to jedan od razloga zbog kojeg u novije doba \u010dlanstvo u politi\u010dkim strankama opada, i u brojkama i u aktivnostima, interni politi\u010dki marketing ima funkciju pove\u0107avati motivaciju predanosti, suradnju i trud od strane \u010dlanova, volontera i\u00a0 simpatizera, privla\u010denje mladih, ali i pomo\u0107i u prikupljanju nov\u010danih sredstava (\u010dlanarine, donacije) (Tomi\u0107 2014, 101107). Iako se i u ovoj vrsti komunikacije (interne) za poticanje sudjelovanja, suradnje i truda koristi uvjeravanje, ono nije dovoljno. Najve\u0107i problem dana\u0161njih politi\u010dkih stranaka nedostatak je jasne unutra\u0161nje upravlja\u010dke i komunikacijske strukture koja bi bila poznata i lako razumljiva svim \u010dlanovima (Mirosavljevi\u0107 2010, 82-83).<\/p>\n

              I dok se politi\u010dki marketing unutar organizacije bavi motiviranjem i pove\u0107anjem \u010dlanstva, volontera i simpatizera, ‘’tr\u017ei\u0161ni’’ politi\u010dki marketing bavi se prilago\u0111avanjem i ‘’prodajom’’ politi\u010dkog kandidata, odnosno ‘’prodajom’’ politi\u010dke ideje bira\u010dima. Ovakav ‘’tr\u017ei\u0161ni’’ marketin\u0161ki pristup u politici slu\u017ei za isticanje osobnosti politi\u010dkog, odnosno izbornog marketinga (Tomi\u0107 2014, 28-101). <\/p>\n

              Jedan od prethodno spomenutih 13 instrumenata suvremenog politi\u010dkog komuniciranja, a na neki na\u010din politici i najva\u017eniji, je izborni marketing. Ako se uzme u obzir da je cilj svake politi\u010dke stranke sudjelovanje u vlasti, a da bi to i postigli moraju sudjelovati na izborima, izborni marketing smatra se, ako ne najva\u017enijim, onda zasigurno najdinami\u010dnijim i najvi\u0161e ‘’tr\u017ei\u0161nim’’ dijelom politi\u010dkog marketinga. Izborni marketing vremenski je odre\u0111en, jer prati samo izborni proces, kampanju kandidata ili stranaka, a njegovim zavr\u0161etkom ponovo nastupa razdoblje redovnog marketinga, \u010de\u0161\u0107e nazivanog ‘’politi\u010dki marketing’’ (Mirosavljevi\u0107 2010, 101-102). Izborni marketing primjenjuje se prilikom svih vrsta izbora (op\u0107inski, gradski, \u017eupanijski, parlamentarni, predsjedni\u010dki), pa i referenduma te podrazumijeva aktivan pristup u kampanji. Analiziranjem pojma izborna kampanja, definiraju se dva op\u0107a tipa kampanje. U prvom ameri\u010dki politolog Vermeer u knjizi Campaigns in the News (1987.) definira predizborne kampanje kao ‘’vje\u017ebe u komuniciranju’’, odnosno ‘’poku\u0161aji kandidata da dopru do publike, bira\u010dkog tijela, sa svojim imenima, porukama, temama kampanje, stavovima o problemima i drugim sli\u010dnim pitanjima’’ (Vermeer u Tomi\u0107 idr. 2008, 42). Drugi pristup, odre\u0111en kao utilitaristi\u010dko-promid\u017ebeni, Percy H. Tannenbaum i Leslie J. Kostrich u knjizi Turned \u2013 on TV\/Turned \u2013 off Voters: Policy Options for Election Projections (1983.) pi\u0161u da predizborne kampanje obilje\u017eava ‘’uvjeravanje glasa\u010da da glasuju za odre\u0111enog kandidata’’ (Tannenbaum i Kostrich u Tomic idr. 2008, 42). <\/p>\n

              William H. Flanigan, pi\u0161u\u0107i o predizbornoj kampanji, u svom definiranju osnovnih ciljeva koje takva kampanja \u017eeli posti\u0107i, navodi sljede\u0107a tri; 1. objavljivanje atraktivnih kvaliteta kandidata, njihovih programa i realiziranje programa; 2. prikupljanje novca; 3.regrutiranje aktivista kampanje (Flanigan i Zingale 1972, 105). <\/p>\n

              Tomi\u0107 se pak odlu\u010duje za sljede\u0107i teorijski pristup pojmu izborna kampanja. On smatra da su to sve aktivnosti politi\u010dkih stranaka i kandidata u vrijeme (pred)izbornih kampanja koje uz primjenu integrirane marketin\u0161ke komunikacije imaju za cilj predstaviti kandidate i programe, izgraditi pozitivan strana\u010dki i osobni imid\u017e te pridobiti bira\u010de za postizanje planiranog izbornog cilja (Tomi\u0107 idr. 2008, 43). <\/p>\n

              Kao \u0161to se vidi i iz prethodnih definicija i tuma\u010denja pojma izborne kampanje, funkcija svake izborne kampanje je osigurati uvjete za predstavljanje i promid\u017ebu politi\u010dkih kandidata, programa, ideja, a sve s ciljem kako bi se osigurala \u0161to ve\u0107a potpora bira\u010da na dan izbora (Tomi\u0107 idr. 2008, 42-44).\u00a0 <\/p>\n

              R. Denton i G. Woodward smatraju da kampanje mo\u017eemo razlikovati i po njihovim funkcijama – instrumentalna i potro\u0161a\u010dka<\/em>. Instrumentalna funkcija<\/em> kampanje obuhva\u0107a funkciju aktivacije pona\u0161anja (poja\u010dava ne samo stavove bira\u010da i promjenu njihovih sklonosti, ve\u0107 i motivira bira\u010de da glasuju ili pomognu u kampanji), zatim funkciju kognitivne prilagodbe (stimuliranje svijesti o nekom pitanju \u0161to odra\u017eava gledi\u0161te kandidata ili rezultira modifikacijom stajali\u0161ta bira\u010da)\u00a0 te funkciju legitimiziranja novog vodstva i kasnijih pravila, zakona i propisa. Potro\u0161a\u010dke funkcije<\/em> utjelovljene su u komunikacijskim procesima koji idu dalje od odabira kandidata i dono\u0161enja zakona. One poma\u017eu i u stvaranju spona koje povezuju na\u0161 politi\u010dki sustav u jednu cjelinu. Obuhvatimo li sve prethodno navedene funkcije izbornih kampanja (instrumentalnu i potro\u0161a\u010dku) mo\u017eemo zaklju\u010diti da kampanje i poru\u010duju, i utje\u010du, i poja\u010davaju, i preobra\u0107uju, i informiraju, i bude entuzijazam, i motiviraju, pa \u010dak i obrazuju. Tako\u0111er, one ne samo da omogu\u0107avaju izabrati novog vo\u0111u, one definiraju identitet nekog naroda, pa smjeru u kojem se ide i iz kojeg se do\u0161lo (Denton i Woodward 1990, 77). <\/p>\n

              Kako bi poruke politi\u010dkih izbornih kampanja mogle ostvariti sve svoje prethodne funkcije (poru\u010diti, utjecati, poja\u010davati, preobratiti, informirati\u2026) suvremena profesionalna politi\u010dka komunikacija prisiljena je koristi sve vi\u0161e razli\u010ditih kanala (medija) za komunikaciju – televizijske i radijske reklame, debate, predizborne skupove, tiskane bro\u0161ure, internetske stranice, nastupe u emisijama, bed\u017eeve, plakate, automobilske naljepnice i sli\u010dno. Va\u017eno je znati da niti jedan od ovih medija ne dose\u017ee istu publiku, razlikuju se po tro\u0161kovima, imaju razli\u010dito vremensko trajanje i u\u010destalost pojavljivanja te da ih je izuzetno bitno znati dobro kombinirati. Iako su tri uvjerljivo najva\u017enije vrste persuazivnih poruka TV reklame (\u010desto emitirane), debate (veliki auditorij, mo\u017ee se saznati puno o kandidatima) te obra\u0107anje javnosti (veliki auditorij i dulje trajanje), izbor persuazivne poruke ovisit \u0107e uvijek o mediju, cilju koji se \u017eeli posti\u0107i i ciljanoj publici (Benoit i Benoit 2013, 237-249).\u00a0 <\/p>\n

              Kako bi poruke dobile svoj prostor u medijima i stigle do ciljane publike, politi\u010dki akteri uz pomo\u0107 profesionalaca kreiranjem doga\u0111aja i oblikovanjem svojih poruka trude se privu\u0107i pa\u017enju medija. S obzirom da je medijima interesantan samo onaj sadr\u017eaj koji privla\u010di publiku, a medijski prostor (televizija, radio, novine) ima ograni\u010deni kapacitet, osim \u0161to je izuzetno va\u017eno kreirati uvjerljivu poruku u skladu s ciljevima politi\u010dke organizacije, potrebno ju je u\u010diniti i dovoljno interesantnom, ali i prilagoditi mediju za kojeg se \u017eeli da ju plasira publici (Tomi\u0107 2014, 64).\u00a0 <\/p>\n

               <\/strong><\/p>\n

              4. PERSUAZIJA<\/em> KAO DIO STRATEGIJE POLITI\u010cKOG KOMUNICIRANJA <\/strong><\/p>\n

              Proces kreiranja poruka u skladu s ciljevima politi\u010dke organizacije, njihovo prezentiranje javnosti, ali i brojne tehnike, metode, instrumenti i alati, dovode do potrebe za izradom strategija komuniciranja. Svaka bi izborna kampanja trebala imati svoju (op\u0107u) strategiju. Takvu strategiju kreiraju politi\u010dki konzultanti u suradnji s kandidatima i strankama, a oblikovana je prema potrebama i \u017eeljama, odnosno u skladu s ciljevima prema kojima je potrebno komunicirati, to\u010dnije strate\u0161ki komunicirati. Prema Tomi\u0107u ‘’strate\u0161ka komunikacija je komunikacija osoba ili organizacija namijenjena uvjeravanju javnosti s osnovnim ciljem pove\u0107anja znanja, promjene stavova ili izazivanja \u017eeljenog pona\u0161anja’’ (Tomi\u0107 2014, 403). Samo dobra komunikacijska strategija dovodi do dobrih rezultata. Ona obuhva\u0107a niz analiti\u010dkih zadataka koji su jednaki kod svih tipova komunikacije, a mo\u017ee ih se koristiti i u usmenoj i u pismenoj komunikaciji. Kako bi komunikacijska strategija bila uspje\u0161na nije dovoljno samo obuhvatiti ciljeve, analizu, strategiju i primjenu ve\u0107 te elemente i primijeniti na komunikacijske zadatke (Rouse i Rouse 2005, 87-88). <\/p>\n

              Prema Lali\u0107u, strate\u0161ki komunicirati zna\u010dilo bi uz isticanje svojih posebnost predstaviti svoju stranku i kandidate, ukazati na razloge zbog kojih treba glasati za stranku i njezine kandidate, iznijeti svoj odnos prema dosada\u0161njoj vlasti i izraziti svoje mi\u0161ljenje prema suparni\u010dkim strankama te predstaviti politiku kakvu bi vodila i \u0161to bi ostvarila ukoliko bi do\u0161la na vlast ili kakav bi utjecaj imala na vlast (Tomi\u0107 idr. 2008, 48-51). <\/p>\n

              Komunikacijska strategija, ukoliko ju promatramo kao skupinu integriranih strategija, mo\u017eemo ra\u0161\u010dlaniti na \u010detiri strategije koje je nu\u017eno uskladiti i povezati da bi se ostvarili ciljevi: strategiju komunikatora;<\/em> strategiju publike; strategiju kanala i strategiju poruke.<\/em> Strategija komunikatora<\/em>, odnosno po\u0161iljatelja poruke, daje strukturu za prou\u010davanje i oblikovanje ciljeva komunikatora te procjenu i stvaranje njegove vjerodostojnosti. U strategiji publike<\/em> analizira se publika (kako joj pristupiti, privu\u0107i ju i motivirati), njihovo poznavanje teme te poznavanje komunikatora. Strategija poruke<\/em> bavi se sadr\u017eajem, strukturom i stilom poruke. Koji je stupanj formalnosti potreban te je li cilj uvjeriti, informirati ili savjetovati. Strategija kanala<\/em> definira sredstvo preno\u0161enja poruke u \u010demu va\u017enu ulogu ima vrijeme i novac te postojanje potrebe za trajnim zapisom. Dobro strukturirana komunikacijska strategija u marketingu, slu\u017ei za osna\u017eivanje poruka kako bi ‘’natjerali’’ primatelja poruke na kupovinu proizvoda (Rouse i Rouse 2005, 87-107). <\/p>\n

              Analiziraju\u0107i i ovako ra\u0161\u010dlaniv\u0161i komunikacijsku strategiju te ju usporediv\u0161i s tuma\u010denjem\u00a0 persuazije, kao procesa koji po\u010dinje osobom (uvjeravateljem\/komunikatorom) koja ima za cilj stvoriti poruku koja \u0107e potaknuti na postizanje ciljeva stvaranjem, mijenjanjem ili ja\u010danjem stavova drugih (primatelja poruke) (Benoit i Benoit 2013, str 9), i pri tome znaju\u0107i da su politi\u010dke kampanje organizirani napori koji nastoje utjecati na proces dono\u0161enja odluka unutar neke zemlje, mo\u017ee se re\u0107i da je strate\u0161ko komuniciranje u okviru politi\u010dkog marketinga u potpunosti persuazivnog karaktera. To je vidljivo i u osnovnom cilju svake politi\u010dke kampanje, koje se vode metodama uvjeravanja glasa\u010da da je jedan kandidat, jedna politi\u010dka stranka, bolja od drugog kandidata i njegove politi\u010dke opcije. Pri tome kandidat A ne treba biti savr\u0161en. Potrebno je samo da uvjeri ve\u0107inu onih koji glasaju da je bolji od kandidata B. Bez obzira na vizualna sredstva ozna\u010davanja poput odje\u0107e, frizure, \u0161minke, loga (McNair 2003, 12), razinu politike pa i na karakter (osobne karakteristike kandidata), u verbalnim i pisanim iskazima im u tom uvjeravanju poma\u017eu i tri univerzalne persuazivne opcije za privla\u010denje glasova: 1. samohvala<\/em> \u2013 hvalisanje vlastitim pozitivnim osobinama; 2. napad (kritiziranje protivnika)<\/em> \u2013 uvjeravanje glasa\u010da u navodne slabosti ili nedostatke protivnika; 3.\u00a0 obrana ( reakcija na napade)<\/em> \u2013 poku\u0161aj pobijanja ili odbacivanja kao odgovor na napade (Benoit i Benoit 2013, 239-241). Ovakve, pomalo ‘’ratni\u010dke’’ opcije privla\u010denja glasa\u010da ne \u010dude s obzirom da su za politi\u010dare izbori prijelomni trenutak karijere, odnosno njihovo politi\u010dko ‘’biti ili ne biti’’. \u017dele li zaista osvojiti vlast, politi\u010dari moraju biti spremni u\u010diniti sve \u0161to im pravni, obi\u010dajni, moralni normativni okviri dru\u0161tvenog \u017eivota dopu\u0161taju, a ponekad i puno vi\u0161e od toga (Jantol 2004, 205). <\/p>\n

               <\/strong><\/p>\n

              5. ZAKLJU\u010cAK<\/strong><\/p>\n

              Svrha ovog preglednog \u010dlanka bila je prikazati tuma\u010denje pojmova persuazija<\/em> i politi\u010dki marketing<\/em> te njihov uzajamni odnos. S obzirom da su i jedan i drugi pojam \u010desto raspravljani, tuma\u010denju se pristupilo kroz pregled literature naj\u010de\u0161\u0107e spominjanih i citiranih autora u temama politike, politi\u010dkog marketinga, politi\u010dkih komunikacija i persuazije. Pregledom dostupne literature uo\u010davamo da se o pojmovima politi\u010dkog marketinga<\/em> i persuazije<\/em> te o njihovom uzajamnom odnosu, zbog mije\u0161anja s drugim pojmovima, me\u0111u autorima \u010desto vodila rasprava. Poku\u0161avaju\u0107i definirati persuaziju vidimo da ju pojedini autori, iako to nije, poistovje\u0107uju s propagandom, dok pojam politi\u010dki marketing stavljaju u podre\u0111eni ili ravnopravan odnos s politi\u010dkom komunikacijom, pa i odnosima s javno\u0161\u0107u, nazivaju\u0107i ga samo jednim od njihovih metoda djelovanja. Iako prema nekim autorima djelomi\u010dno kritiziran, zbog svog tr\u017ei\u0161nog i profitnog pristupa, politi\u010dki marketing ipak dobiva sve ve\u0107i zna\u010daj u politici, a da bi izvr\u0161io svoju funkciju, potrebno mu je koristiti komunikaciju jakog persuazivnog karaktera. Upravo zbog toga profesija politi\u010dara u dana\u0161nje vrijeme vi\u0161e nije prepu\u0161tena slu\u010daju, ve\u0107 se zasniva na ozbiljnoj pripremi i stru\u010dnosti, jer ukoliko se ne poznaju pravila persuazije uvijek postoji opasnost od ‘’skretanja’’ u smjeru propagande i manipulacije. Uz globalizaciju i sve br\u017ei razvoj tehnologija, politi\u010dke stranke i njihovi kandidati kroz proces politi\u010dkog marketinga sve vi\u0161e profesionaliziraju svoju komunikaciju. I politolozi, i komunikolozi, i psiholozi, i ekonomisti, pa i sociolozi posljednjih dva desetlje\u0107a sve vi\u0161e skre\u0107u pozornost na njegovo sustavno prou\u010davanje time daju\u0107i marketingu u politici sve ve\u0107i zna\u010daj. Promatrali ga kao op\u0107u metodu komunikacije ili posebnu granu marketin\u0161kog komunikacijskog djelovanja koja ne pribavlja novac, cilj politi\u010dkog marketinga je prodati politi\u010dku robu, a kako bi to ostvario, kao i svaki drugi, i politi\u010dki marketing u svom djelovanju mora imati izrazito jak persuazivni karakter. Iako se taj persuazivni karakter u politi\u010dkom marketingu najvi\u0161e koristi u svrhu pridobivanja bira\u010da, zna\u010dajna je spoznaja da se jako rijetko koristi u svrhu pove\u0107anja politi\u010dke participacije.<\/p>\n

              Veliki pad zainteresiranosti gra\u0111ana za politiku i politi\u010dke stranke i kandidate, odnosno njihovo okretanje ‘’od’’ politike, vidljivo je ne samo u sve manjem broju \u010dlanova i volontera ve\u0107 i u sve ve\u0107em padu izlaznosti bira\u010da na izbore. S takvim trendom koji je u porastu, od izbora do izbora, susre\u0107e se sve vi\u0161e zemalja u EU (Izbori u Francuskoj, 2022), ali i Republika Hrvatska. <\/p>\n

              Analizira li se situacija u Republici Hrvatskoj od prvih izbora odr\u017eanih 1992.g., vidljivo je da je na vi\u0161estrana\u010dke parlamentarne izbore koji su odr\u017eani u kolovozu 1992.g. iza\u0161lo 75,61% bira\u010da, dok je na posljednje parlamentarne izbore odr\u017eane 2020.g. iza\u0161lo samo 46,90% bira\u010da. Ista situacija je i s predsjedni\u010dkim izborima. Na prvim predsjedni\u010dkim izborima odr\u017eanima 1992.g. broj bira\u010da koji su izi\u0161li na izbore bio je 74,90%, dok se 2020.g. za izlazak na izbore aktiviralo samo 51,19% bira\u010da (DIP RH, 2022).<\/p>\n

              Sli\u010dan trend pada izlaznosti bira\u010da do\u017eivljavaju i referendumi. Od prvog referenduma 1991.g. u Hrvatskoj koji je pokazao veliku zainteresiranost bira\u010da od 83,56%, referendum iz 2013.g. sa svojih 37,90% pokazuje razo\u010daravaju\u0107e rezultate izlaznosti. No, iako je do sada, prema dostupnim podacima, izlaznosti hrvatskih bira\u010da na referendume, parlamentarne i predsjedni\u0107ke izbore sve ni\u017ea, istovremeno je primije\u0107en uzlazni trend na izborima za Europski parlament. I dok je izlaznost na europske izbore od 1979.g. do danas u EU pala s 61,99% na 50,66%, Hrvatska je jedna od zemalja u kojoj se ipak bilje\u017ei blagi porast zainteresiranih bira\u010da za tu vrstu izbora. Tako je na prvim izborima za europski parlament na izbore u RH 2013.g. iza\u0161lo samo 20,84% bira\u010da, dok ve\u0107 2014.g. taj postotak raste na 25,24%, a 2019.g. na 29,85% (European Parliament, 2022). <\/p>\n

              Promatraju\u0107i evidentan pad zainteresiranosti hrvatskih bira\u010da za izbore u Republici Hrvatskoj, mo\u017eemo zaklju\u010diti da je nezainteresiranost za nacionalne politi\u010dke opcije i politi\u010dke kandidate zaista sve ve\u0107a. Upravo takva situacija danas otvara, u velikom dijelu, premalo istra\u017een prostor u kojem jo\u0161 uvijek nemamo odgovor na pitanje koliko su i jesu li za takvu situaciju krivi politi\u010dari (politike i\/ili kandidati), jer su lo\u0161 proizvod koji je sve te\u017ee ‘’upakirati’’ i dobro ‘’prodati’’ ili okretanju gra\u0111ana ‘’od’’ politike doprinosi i politi\u010dki marketing svojim instrumentima i metodama komuniciranja, koje bez obzira \u0161to predstavljaju novi i sve ve\u0107i trend u profesionalizaciji politi\u010dke komunikacije, zbog sve br\u017eeg razvoja nekih novih potreba gra\u0111ana, javnosti i medija, ve\u0107 danas mo\u017eemo smatrati zastarjelima, nefunkcionalnima ili samo nedovoljno prilago\u0111enima dr\u017eavnom ure\u0111enju i politici koja ih koristi.<\/p>\n

              Ukoliko se osvrnemo na Republiku Hrvatsku i podatke dobivene u istra\u017eivanju provedenom 2017.g. kojim se potvrdila potreba za uvo\u0111enjem eti\u010dkog kodeksa koji bi regulirao neeti\u010dno i nemoralno djelovanje dr\u017eavnih du\u017enosnika u Republici Hrvatskoj, mo\u017eda ipak imamo dio odgovora na prethodno postavljeno pitanje. Tako je prema anketi iz 2017.g. ustanovljeno da \u010dak 93,5% gra\u0111ana Republike Hrvatske smatra kao dr\u017eavni du\u017enosnici nisu moralni i eti\u010dni u svom pona\u0161anju i djelovanju. Upravo takvo pona\u0161anje dr\u017eavnih du\u017enosnika, prema istra\u017eivanju, utjecalo je i na gubitak povjerenja u politiku i institucije kod 96,3% gra\u0111ana, dok njih 82,1% nemoralnu i neeti\u010dnu politiku i politi\u010dke kandidate navodi i kao glavni razlog ne izlaska na izbore (Anketni upitnik, 2017).\u00a0 <\/p>\n

              Sude\u0107i prema ovim podacima, moglo bi se zaklju\u010diti da su hrvatska politika i politi\u010dki kandidati zaista proizvod koji je sve te\u017ee ‘’upakirati i prodati’’ te bitan razlog okretanja gra\u0111ana ‘’od’’ politike, \u010dime politi\u010dki marketing postaje i vi\u0161e nego potreban. No, znaju\u0107i da se i hrvatska politi\u010dka komunikacija u posljenjih dva desetlje\u0107a profesionalizirala, a zainteresiranost gra\u0111ana za nju i dalje pada, ostaje jo\u0161 uvijek ne odgovoreno kolika je odgovornost i na instrumentima politi\u010dkog marketinga koji, unato\u0107 primjeni svih persuazivnih pravila i metoda,\u00a0 o\u010dito sve manje odra\u0111uju svoju funkciju. Mo\u017ee li ih se u kona\u010dnici zaista smatrati zastarjelima i nefunkcionalnima ili ih se samo jo\u0161 uvijek ne zna prilagoditi dana\u0161njem dru\u0161tvu (bira\u0107ima) i sve lo\u0161ijoj ponudi na na\u0161em politi\u010dkom ‘’tra\u017ei\u0161tu’’. <\/p>\n

               <\/p>\n

              \n
              \n

              <\/a>[127<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
              \nZauzeti stav apatije \u2013 ignorirati svoja htjenja i \u017eelje i nadati se da \u0107e netko potajno vidjeti \u0161to \u017eelimo;
              \n Koristiti prisilu \u2013 prijetnje, agresivno pona\u0161anje i izazivanje straha s ciljem da postignemo \u0161to \u017eelimo. (Benoit i Benoit 2013, 6-7)
              \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

               <\/p>\n

              Literatura:<\/strong><\/p>\n

              Antolovi\u0107, Kamilo i Svili\u010di\u0107, Nik\u0161a. 2020. Komunikacijske vje\u0161tine. <\/em>Zagreb: K&K Promocija.<\/p>\n

              American Marketing Association (AMA). 1960. Marketing Definition<\/em>. Chicago: American Marketing Association. <\/p>\n

              Aristotel. [prev. Marko Vi\u0161i\u0107]. 1989. Retorika<\/em>. Zagreb: Naprijed.<\/p>\n

              Benoit, Pamela J. i Benoit William L. 2013. Persuazivne poruke \u2013 Proces utjecanja. <\/em>Jastrebarsko: Naklada Slap.<\/p>\n

              Blumer, Jay. G, i Kavanagh, Dennis. 1999. The Third Age of Political.\u00a0 Communication: Influences and Features. Political Communication Vol. 16 (3).\u00a0\u00a0 Dostupno na: https:\/\/doi.org\/10.1080\/105846099198596<\/a> (2. sije\u010dnja 2022). <\/p>\n

              Bongrand, Michel. 1998. Politi\u010dki marketing.<\/em> Beograd: Plato \u2013 XX.vek. <\/p>\n

              Bo\u0161njak, Amalija. 2018. Persuazija u javnoj komunikaciji. <\/em>Osijek: Sveu\u010dili\u0161te Josipa Juraja Strossmayera. Dostupno na: https:\/\/urn.nsk.hr\/urn:nbn:hr:251:812912<\/a> (14.srpnja 2022).<\/p>\n

              Denton, Robert E. i Woodward Gary C. 1990. Political Communication in America. <\/em>New York: Praeger. <\/p>\n

              Dibb, Sally, Simkin Lyndon, Pride William M. i Ferrell O.C. 1995. Marketing – Europsko izdanje<\/em>. Zagreb: Mate. <\/p>\n

              DIP. Dr\u017eavno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske. 2022. Dostupno na: https:\/\/www.izbori.hr\/site\/ <\/a>\u00a0(25. travnja 2022).<\/p>\n

              European Parliament. 2022. Dostupno na: https:\/\/www.europarl.europa.eu\/portal\/en<\/a> (25. travnja 2022).<\/p>\n

              Flanigan, William H. i Zingale Nancy H. 1972. Political Behaviour of the American Electorate.<\/em> Boston: Allyn and Bacon. <\/p>\n

              Gardner, Howard. 2006. Promijeniti mi\u0161ljenje.<\/em> Zagreb: Algoritam. <\/p>\n

              Grbe\u0161a, Marijana i Lali\u0107 Dra\u017een. 2003. Osnove politi\u010dke komunikacije \u2013 radna verzija priru\u010dnika za studente.<\/em> Zagreb: Fakultet politi\u010dkih znanosti. <\/p>\n

              Jantol, Tomo. 2004. Politi\u010dka javnost.<\/em> Zagreb: Birotisak. <\/p>\n

              Ki\u0161i\u010dek, Gabrijela i Stankovi\u0107 Davor. 2014. Retorika i dru\u0161tvo<\/em>. Jastrebarsko: Naklada Slap. <\/p>\n

              Kotler, Philip. 2006. Kotler o marketingu: kako stvoriti, osvojiti i gospodariti tr\u017ei\u0161tima<\/em>. Zagreb: Masmedia d.o.o. <\/p>\n

              Kotler, Philip, Wong Veronica, Saunders John i Armstrong Gary. 2006. Osnove Marketinga, 4. europsko izdanje. <\/em>Zagreb: MATE i Zagreba\u010dka \u0161kola ekonomije i managementa. <\/p>\n

              Lek\u0161i\u0107, Ivana. 2017. Pravilnik o eti\u010dkom pona\u0161anju i djelovanju dr\u017eavnih du\u017enosnika Republike Hrvatske. <\/em>Maribor: Alma Mater Europaea.<\/p>\n

              Lock, Andrew i Harris Phil. 1996. Political marketing \u2013 Viva la difference! European Journal of Marketing,<\/em> 30, (7). <\/p>\n

              Maarek, Philippe. J. 1995. Political Marketing and Communication.<\/em> London: John Libbey & Company. <\/p>\n

              McNair, Brian. 2003. Uvod u politi\u010dku komunikaciju<\/em>. Zagreb: Fakultet politi\u010dkih znanosti Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu. <\/p>\n

              Michaelsen, Abigail. 2015 Brand Obama: How Barack Obama Revolutionized Political Campaign Marketing in the 2008 Presidential Election.<\/em> CMC Senior Theses. 990. Claremont CA: Claremont McKenna College. Dostupno na: https:\/\/scholarship.claremont.edu\/cmc_theses\/990<\/a> (13. sije\u010dnja 2022).<\/p>\n

              Mirosavljevi\u0107, Mladen. 2010. Politi\u010dko komuniciranje – Friedrich-Ebert-Stiftung.<\/em> Sarajevo: Amosgraf. <\/p>\n

              Mortensen, Kurt W. 2004. Maximum Influence: The 12 Universal Laws of Power Persuasion. <\/em>New York: American Management Association.<\/p>\n

              Muhi\u0107, Ferid. 1990. Eti\u010dke kontroverze suvremenog novinarstva, u Slavujevi\u0107 Z. (ur.), Politi\u010dki marketing.<\/em> Beograd: Radni\u010dka \u0161tampa.<\/p>\n

              Newman, Bruce I. 1994. The Marketing of the President \u2013 Political Marketing as Campaign Strategy<\/em>. London: Sage Pub. <\/p>\n

              Nichols, Ralph G. 1987. Manipulation versus Persuasion.<\/em> The International Journal of Listening Vol. 1. Dostupno na: https:\/\/doi.org\/10.1080\/10904018.1987.10499005<\/a> (14. srpnja 2022).<\/p>\n

              O’Shaughnessy, John\u00a0 i O’Shaughnessy Nicholas J. 2004. Persuazion in Advertising.<\/em> London: Routledge – Taylor & Francis Group.<\/p>\n

              Pavi\u0107, Ivana. 2011. Persuazija i propaganda<\/em>. Osijek: Sveu\u010dili\u0161te Josipa Jurja Strossmayera. Dostupno na: https:\/\/urn.nsk.hr\/urn:nbn:hr:142:083983<\/a> (14. srpnja 2022.)<\/p>\n

              Poter, Lester R. 2001. Komunikacijski plan \u2013 sr\u017e strate\u0161kih komunikacija. Zagreb: Hrvatska udruga za odnose s javno\u0161\u0107u. <\/p>\n

              Paro, Jasna. 2022. Izbori u Francuskoj: Izlaznost znatno manja nego prije pet godina. <\/em>Dnevnik\/HRT\/Hina. Dostupno na: https:\/\/vijesti.hrt.hr\/eu\/izbori-u-francuskoj-macron-ili-le-pen-6945258<\/a> (29. travnja 2022).<\/p>\n

              Pletikos, E., Vla\u0161i\u0107 Dui\u0107 J. 2006. „Uvodni dio govora: kako privu\u0107i pozornost i stvoriti naklonost pubike? Analiza percepcije.<\/em> Dostupno na: https:\/\/hrcak.srce.hr\/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=36197<\/a> (19. srpnja 2022).<\/p>\n

              Pupovac, Milorad. 1990. Politi\u010dka komunikacija – Prolegomena teoriji politi\u010dke komunikacije<\/em>. Zagreb: August Cesarec. <\/p>\n

              Reardon, Kathleen K. 1998. Interpersonalna komunikacija<\/em>. Zagreb: Alineja. <\/p>\n

              Rouse, Sandra i Rouse Michael J. 2005 Poslovne komunikacije. <\/em>Zagreb: Masmedia. <\/p>\n

              Sladi\u0107, Vedran. Persuazija u marketin\u0161koj komunikaciji. <\/em>2015. Nacionalni repozitorij zavr\u0161nih i diplomskih radova ZIR. Zagreb: Nacionalna i sveu\u010dili\u0161na knji\u017enica u Zagrebu. Dostupno na: https:\/\/urn.nsk.hr\/urn:nbn:hr:111:781868<\/a> (20. prosinca 2021). <\/p>\n

              Slavujevi\u0107, Zoran \u0110. 1999. Politi\u010dki marketing<\/em>. Beograd: Fakultet politi\u010dkih nauka. <\/p>\n

              Spahi\u0107, Besim, ur. 1990. Izazovi politi\u010dkog marketinga.<\/em> Zbornik: Politi\u010dki marketing. Beograd: Radni\u010dka \u0161tampa. <\/p>\n

              \u0160kari\u0107, Ivo. 2000. Temeljci suvremenoga govorni\u0161tva<\/em>. Zagreb: \u0160kolska knjiga.<\/p>\n

              \u0160iber, Ivan. 1992. Politi\u010dka propaganda i politi\u010dki marketing.<\/em> Zagreb: Alineja. <\/p>\n

              \u0160iber, Ivan. 2000.\u00a0 Politi\u010dki marketing i politi\u010dki sustav. Politi\u010dka misao: \u010dasopis za politologiju<\/em> Vol. 37 No. 2.\u00a0 <\/p>\n

              \u0160iber, Ivan. 2003. Politi\u010dki marketing. <\/em>Zagreb: Politi\u010dka kultura nakladno-istra\u017eiva\u010dki zavod. <\/p>\n

              \u0160panjol Markovi\u0107, Mirela. 2008. Mo\u0107 uvjeravanja.<\/em> Zagreb: Profil International d.o.o.<\/p>\n

              Tafra \u2013 Vlahovi\u0107, Majda. 2012. Komunikacijski menad\u017ement \u2013 strategija, modeli, planiranje.<\/em> Zapre\u0161i\u0107: Visoka \u0161kola za poslovanje i upravljanje s pravom javnosti\u00a0 „Baltazar Adam Kr\u010deli\u0107“. <\/p>\n

              Tafra \u2013 Vlahovi\u0107, Majda. 2013. Javni govor: priprema, nastup, utjecaj.<\/em> Zapre\u0161i\u0107: Visoka \u0161kola za poslovanje i upravljanje s pravom javnosti „Baltazar Adam Kr\u010deli\u0107“.<\/p>\n

              Tannenbaum, Percy H. i Kostrich, Leslie J. 1983. Turned-on. TV\/Turned-off Voters: Policy Options for Election Projections. <\/em>Beverly Hills CA: Sage Publications.<\/p>\n

              The World Bank (2020). Persuasion.<\/em> UK: Communication for Governance & Accountability Program. Dostupno na: https:\/\/assets.publishing.service.gov.uk\/media\/57a08b6d40f0b64974000b44\/Persuasionweb.pdf<\/a> (14. srpnja 2022).<\/p>\n

              Tomi\u0107, Zoran. 2014. Politi\u010dki marketing \u2013 na\u010dela i primjena.<\/em> Mostar\/Zagreb\/Sarajevo: Sveu\u010dili\u0161te u Mostaru \u2013 Synopsis. <\/p>\n

              Tomi\u0107, Zoran, Spahi\u0107 Besim i Grani\u0107 Ivica. 2008. Strategija izbornih kampanja. <\/em>Zagreb \u2013 Sarajevo: Synopsis. <\/p>\n

              Vermeer, Jan Pons. 1987. Campaigns in the News: Mass Media and Congressional Elections.<\/em> New York: Praeger. <\/p>\n

              Zipfel, Astrid. 2008. Public Relations, Political, in: Encyclopedia of Political Communication<\/em>. Los Angeles: Sage Publications.<\/p>\n

               <\/p>\n

              Persuasion Communication in Political Marketing<\/span><\/strong><\/p>\n

               <\/p>\n

              Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n

              Politics is a very important activity which defines rules of living within a community. Today, in democratic societies, citizens are given an opportunity to decide, through electoral political campaign, who will lead and make decisions about their general needs. In order to make a better decision, citizens need to connect with political parties. In other words, political parties have a task to introduce their work and candidates offered on the political \u2018market\u2019. In the modern history of political campaigns, that can be accomplished through marketing, in this case, political marketing. Marketing in politics is a comprehensive and complex process of market research, creating your own political product, adapting to the market and systematic process of influencing the market. All in order for a political process to be accepted and the application of basic marketing concepts to become relevant in electoral victory. Marketing has become a crucial factor in all aspects of life, both in commercial and political terms, and it has to be based on good persuasion. If we take into consideration that the main motivation of every person is to accomplish or to choose what is best for them and their families, it is important to know how to choose between multiple options. In that part, marketing persuasion comes to first place as a specific and very common form of communication. A way of communication that should convince others to choose or to build trust and bond to what is offered, because for successful sales, you need to be better than the competition, to be different and memorable. <\/em>\n<\/p>\n

               <\/p>\n

              Key words:<\/em><\/strong> persuasion, communication, politics, political communication, marketing, political marketing.<\/em><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n

              <\/a><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n

              \n\n\n\n
              \"inmediasres\"<\/p>\n

              \n  11(21)#23 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

              		\n

              \n\"Creative<\/a>
              \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom               Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

              		\n


              \nDOI 10.46640\/imr.11.21.10<\/a>
              \nUDK 794.9:328.34
              \nPregledni \u010dlanak
              \nReview article
              \nPrimljeno: 18.4.2022.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

               <\/p>\n

               <\/p>\n

              Lucija Dujmovi\u0107<\/span><\/p>\n

              Alma Mater Europaea<\/p>\n

              Kruha i igara: odnos igre, sre\u0107e, kocke i dr\u017eave<\/span><\/strong><\/p>\n


              \nPuni tekst: pdf (390 KB), Hrvatski, Str. 3583 – 3595
              \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

               <\/p>\n

              Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

               <\/span><\/p>\n

              U ovom preglednom \u010dlanku se analizira odnos izme\u0111u igre i sre\u0107e, kocke, dr\u017eave i zakona. U prvom dijelu rada se predstavlja igra i igre na sre\u0107u te njen zna\u010daj za \u010dovjeka i tranzicija u podru\u010dje ovisnosti. U drugom dijelu se govori o kocki, hazardnim igrama, dr\u017eavi i zakonima. Spominju se pravni akti i uplitanje etike i morala u prire\u0111ivanje igara na sre\u0107u i njihovo ogla\u0161avanje. Zaklju\u010dak objedinjuje sve navedeno te iznosi neka pitanja na koje se tek trebaju dati cjeloviti odgovori.<\/em><\/p>\n

               <\/p>\n

              Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> igra, sre\u0107a, igre na sre\u0107u, kockanje, mediji, zakoni, dr\u017eava.<\/em><\/p>\n

               <\/p>\n

               <\/p>\n

              1. Uvod<\/strong><\/p>\n

              Kada se govori o igrama na sre\u0107u, govori se o vrstama igre u kojima rezultat nije unaprijed poznat i prete\u017eno ovise o slu\u010daju i sre\u0107i, a manje o spretnosti i razumu (Igra na sre\u0107u, 2022.). Igre na sre\u0107u se klasificiraju na razli\u010dite na\u010dine, a uklju\u010duju vrste igara poput lutrijskih igara, igre kla\u0111enje, casino igre (igre u casinima i igre na automatima \u2013 takozvani slotovi, te igre na stolovima) i sre\u0107ke (instant, ekspres i esre\u0107ke) (Zakon o igrama na sre\u0107u, 2022.). Iako igre na sre\u0107u asociraju na zabavu i pobu\u0111uju sanjarenje o velikim dobicima novaca, nerijetko se uz njih ve\u017ee i negativan kontekst kla\u0111enja iliti kockanja, riskiranja gubitka novca i razvijanje ovisnosti o kockanju. Kako bi se umanjilo razvijanje ovisnosti i socijalne patologije, tu stupaju razli\u010dite udruge i me\u0111unarodna udru\u017eenja sa standardima o dru\u0161tveno odgovornom prire\u0111ivanju igara na sre\u0107u, ali i dr\u017eava donose\u0107i zakone, uredbe i pravilnike kojim definira poslovanje i ogla\u0161avanje igara na sre\u0107u.<\/p>\n

              Ovaj rad \u0107e prikazati odnos izme\u0111u igra\u010da, sre\u0107e, igre i novca, te odnos kocke i dr\u017eave u vidu zakonske regulacije za industriju koju nerijetko prati diskutabilni i negativni imid\u017e.<\/p>\n

               <\/strong><\/p>\n

              1.1 Svrha i cilj preglednog \u010dlanka<\/strong><\/p>\n

              Svrha ovog \u010dlanka je predstaviti igru i povezanost hazardne igre, sre\u0107e i bogatstva. U radu \u0107e se predstaviti i uzro\u010dno-posljedi\u010dnu paralelu izme\u0111u odnosa ovisnosti o kockanju i va\u017enosti regulative i postojanja pravnog okvira u Republici Hrvatskoj. Cilj \u010dlanka je ponuditi pregled zakonske regulative u Republici Hrvatskoj, predstaviti diskutabilna podru\u010dja oko restrikcija, kako igre, tako i prire\u0111ivanja igara na sre\u0107u, te potaknuti na daljnju razradu teme.<\/p>\n

               <\/strong><\/p>\n

              1.2 Metoda istra\u017eivanja<\/strong><\/p>\n

              Ovo je kvantitativno istra\u017eivanje koje koristi metodu analize sadr\u017eaja prethodno provedenih istra\u017eivanja i napisanih preglednih \u010dlanaka i povezane literature.<\/p>\n

               <\/strong><\/p>\n

              2. Igra, igre na sre\u0107u i kocka<\/strong><\/p>\n

              Pojam igre mo\u017ee se tuma\u010diti razli\u010dito ovisno svrsi i cilju igre kao i o podru\u010dju znanosti koja ju prou\u010dava. Caillois u knjizi „Igre i ljudi“ pi\u0161e kako je igra cjelovita pojava. „Ona interesira sve ljudske aktivnosti i ambicije, tako da je malo nauka \u2013 od pedagogije do matematike, prelaze\u0107i preko povijesti i sociologije \u2013 koje se ne bi mogle, iz razli\u010ditih kutova, uspje\u0161no prou\u010davati“ (Caillois 1979, 200). U pedagogiji se na igru gleda kao odgojno i obrazovno sredstvo, a u psihologiji kao opu\u0161taju\u0107a i vesela aktivnost koja dovodi do posebnog uzbu\u0111enja (Lovren\u010di\u0107 idr. 2018, 3). Nadalje, igra se mo\u017ee definirati kao aktivnost koja je: slobodna, izdvojena, neizvjesna, neproduktivna, propisana pravilima i fiktivna (Caillois 1979, 37 \u2013 38). Francuski pjesnik i esejist Paul Val\u00e9ry definira igru kao aktivnost „gdje dosada mo\u017ee da odve\u017ee ono \u0161to je zanos vezao“ (Val\u00e9ryja u Caillois 1979, 34).<\/p>\n

              Igra ima svoje karakteristike i forme. Primjer forme igre donosi nizozemski sociolog i povjesni\u010dar Johan Huizinga \u010dije se djelo „Homo ludens“ smatra po\u010detnom to\u010dkom suvremenih studija o igrama (Gizycki i Gorni 1973, 7). Naime, Huizinga definira igru daju\u0107i joj formu poput „slobodna akcija koju prihva\u0107amo kao fiktivnu i izdvojenu od svakodnevnog \u017eivota, sposobnu, me\u0111utim da potpuno obuzme igra\u010da; aktivnost bez ikakvog materijalnog interesa i koristi; koja se odvija u namjerno ograni\u010denom vremenu i prostoru, po redu predvi\u0111enom datim pravilima, poti\u010du\u0107i u \u017eivotu odnose izme\u0111u grupa koje se namjerno okru\u017euju misterijom ili preru\u0161avanjem nagla\u0161avaju svoju izuzetnost u odnosu na ostali svijet“ (Huizinga u Caillois 1979, 32). Govore\u0107i o igrama na sre\u0107u, Caillois primje\u0107uje da Huizingova definicija odbacuje materijalni interes \u0161to isklju\u010duje oklade i igre na sre\u0107u iz definicije igre. Karakteristika igre jest da ne stvara ni bogatstvo ni djelo, ali je prilika za \u010disto tro\u0161enje: „vremena, energije, domi\u0161ljatosti, vje\u0161tine i, \u010desto, novaca za kupnju rekvizita ili za eventualno pla\u0107anje zakupa za lokal“ (Caillois 1979, 33). Ovdje se susre\u0107e odnos izme\u0111u igre i novca. Potrebno je ulo\u017eiti ili potro\u0161iti kako bi se zauzvrat dobila vrijednost koja zadovoljava igra\u010da.<\/p>\n

              Igre na sre\u0107u su igre koje su zakonski regulirane te se igraju pod odre\u0111enim pravilima. Tijekom takve igre, igra\u010d se trudi ostati „slobodan u granicama pravila„ (Caillois 1979, 36).<\/p>\n

              Karakteristike igara na sre\u0107u, iliti aleae (lat. alea <\/em>\u2013 kocka) je neizvjesnost ishoda. To su igre \u010diji ishod i rezultat odre\u0111uje naklonost sudbine ili faktor sre\u0107e. Kocka ne zahtjeva rad, trening ili posebne odlike i sposobnosti nego igra\u010d pasivno ula\u017ee nov\u010dani ili materijalni ulog u igru i kocka se sa sudbinom (Caillois 1979, 45). Upli\u0107u se moralne i eti\u010dke dvojbe koje pronalazimo u igrama na sre\u0107u jer se ti\u010du usporedbe po\u0161tenog i marljivog rada koji donosi zaradu i nerada koji tako\u0111er putem igranja igara na sre\u0107u mo\u017ee dovesti do iznenadnog nov\u010danog prihoda. O tome govori Ivan Koprek napisav\u0161i pritom kako je „\u010dinjenica da je privla\u010dnost „boga\u0107enja na brzinu“ prejaka ku\u0161nja da bi joj se ljudi mogli oduprijeti, naro\u010dito oni koji su o\u010dajni. Valja ipak shva\u0107ati da igre na sre\u0107u ne samo na duge staze, kao svojevrsna patologija nade, donose nesre\u0107u nego da su i eti\u010dki dvojbene \u2013 opasne“ (Koprek, 2013, 376).<\/p>\n

              No, kada se igra pretvara u kocku i ovisnost?<\/p>\n

              Problem nastaje kada se u igru umije\u0161a realni \u017eivot; kada igra probije granice fiktivnosti i propisanih pravila, vremena i mjesta (Caillois 1979, 77). Va\u017eno je znati kada stati. Hobson je govorio o su\u0161tini kockanja koja se sastoji od napu\u0161tanja razuma \u2013 inhibicijom ljudske kontrole nad situacijom i ishodom koje igre na sre\u0107u nose, \u0161to dovodi do emocionalnog uzbu\u0111enja, \u0161to u kona\u010dnici stvara emocionalnu vezu izme\u0111u igranja igara na sre\u0107u i ljudskog osje\u0107aja (Hobson, 1905, 135-148). Tome i dr\u017eava i zakoni pribjegavaju kako bi definirali prire\u0111ivanje igara na sre\u0107u i ogla\u0161avanje istih i time sprije\u010dili razvoj ovisnosti i socijalne patologije.<\/p>\n

              Ekonomski interes u igrama na sre\u0107u je neizostavan dio, karakteristika i forma igara na sre\u0107u. Prst sudbine, sre\u0107a, fortuna, kairos ili casus, dobra ili lo\u0161a karma, test, izazov i uzbu\u0111enje za povoljnim rezultatom koji mo\u017ee biti nasumi\u010dan i temeljen na pukoj sre\u0107i. Igre na sre\u0107u potenciraju san o velikom dobitku, izlasku iz financijskih pote\u0161ko\u0107a pa i stjecanju odre\u0111ene mo\u0107i i ugleda koji mo\u017ee biti ekvivalentan koli\u010dini osvojenog novca. Me\u0111utim, igra\u010d \u010de\u0161\u0107e gubi, nego \u0161to pobje\u0111uje. \u010cesto vrijedi uzre\u010dica; „Ku\u0107a uvijek pobje\u0111uje“! Dolazi do ekonomskog gubitka, igra\u010d iscrpljuje svoj bud\u017eet, a nerijetko u zanosu igre mo\u017ee i kockati na dug ili s gubitkom. Caillois pi\u0161e o tome kako je kocka „prijenos svojine, a ne proizvodnja dobara“ na koju igra\u010di pristaju vlastitom voljom (Caillois 1979, 33).<\/p>\n

              Na kockanje se gleda kao na zabavu, dokolicu, bijeg od stvarnosti i stiske realnog \u017eivota, a uzbu\u0111enje i ugoda koje igra\u010d osjeti tijekom igre mogu stvoriti ovisnost. „Budu\u0107i da je neophodna, igra mo\u017ee dovesti do zloporabe i adikcije, kao sva ljudska pona\u0161anja koja su izvor ugode i bijega\u2026“ (Valleur i Matysiak 2008, 74). Igra je prostor slobode li\u0161en dru\u0161tvenih prisila ili obiteljskih obaveza, bijeg od zbilje, odgovornosti i obaveza. To je prostor u kojem pokoravanje pravilima igre donosi igra\u010du osje\u0107aj slobode (Valleur i Matysiak 2008, 76). Me\u0111utim, nastaje problem kada igra postane pretjerana i izlazi iz okvira zdrave zabave. To je tranzicija od dokolice do bolesti. Tada nastupa ovisnost ili jo\u0161 gore \u2013 socijalna patologija. Za patolo\u0161kog je igra\u010da poreme\u0107ena upravo mogu\u0107nost ulaska i izlaska iz svijeta igre, gdje prostor slobode postaje prostor zatvorenosti (Valleur i Matysiak 2008, 76).<\/p>\n

              Boris Kozjak u svojoj knjizi „Kockanje: Od dokolice do socijalne patologije“ citira \u0160eparovi\u0107a koji definira socijalnu patologiju kao „ukupnost socijalno-patolo\u0161kih odnosno negativnih dru\u0161tvenih pojava, koje se o\u010dituju u raznim oblicima devijantnih pona\u0161anja i dru\u0161tvenih dezorganizacija na koje dru\u0161tvo reagira adekvatnim preventivnim ili represivnim mjerama“ (\u0160eparovi\u0107 u Kozjak 2016, 275). Caillois govore\u0107i i modernim dru\u0161tvima navodi sljede\u0107e: „Po svojim principima, i sve vi\u0161e po svojim institucijama, moderna dru\u0161tva te\u017ee da pro\u0161ire domenu reguliranog natjecanja, to jest zasluge, nau\u0161trb porijekla ili naslije\u0111a, to jest slu\u010daja“ (Caillois 1979, 138). Dr\u017eava svoje mjere provodi zakonima i drugim pravnim aktima kako bi pomogla svojim gra\u0111anima i dru\u0161tvu te za\u0161titila ranjive skupine.<\/p>\n

               <\/p>\n

              3. Kocka, zakoni i dr\u017eava<\/strong><\/p>\n

              Zbog \u010dega je va\u017ena regulacija prire\u0111ivanja, a posljedi\u010dno i ogla\u0161avanja igara na sre\u0107u? Povijest nas u\u010di o kulturolo\u0161kom razvoju i utjecaju igara na sre\u0107u, ali i ozbiljnosti kockanja u smislu dru\u0161tvenog problema. Dokaz tome je slu\u010daj iz Portorika, 1957. godine kad je napravljena procjena kako se ulo\u017ei sedamdeset pet milijuna dolara godi\u0161nje na legalne igre (dr\u017eavna lutrija, borba pijetlova, konjske utrke, rulet i tako dalje). U izvje\u0161taju Planning Boarda za Portoriko je doslovno pisalo; „Kad igra dostigne ovakve razmjere, ona bez sumnje predstavlja ozbiljan dru\u0161tveni problem\u2026 Ona uni\u0161tava privatnu \u0161tednju, paralizira poslove i poti\u010de stanovni\u0161tvo da se vi\u0161e oslanja na kocku nego na produktivni rad“ (Caillois 1979, 176; Kozjak 2016, 16). Sukladno tom izvje\u0161taju, tada\u0161nji guverner Jos\u00e9 Luis Alberto Mu\u00f1oz Mar\u00edn je odlu\u010dio poo\u0161triti zakone o igrama kako bi umanjio dr\u017eavnu ekonomsku \u0161tetu. Fokus dr\u017eave je ekonomija, a pad produktivnosti i prihoda se progla\u0161ava dru\u0161tvenim problemom.<\/p>\n

              Alea je „ismijavanje rada, strpljivog i upornog truda, \u0161tednje, li\u0161avanja u ime neke budu\u0107nosti; jednom rije\u010dju, svih neophodnih osobina u svijetu sklonom uve\u0107avanju dobara. Tako da napor zakonodavca te\u017ei, prirodno, su\u017eavanju njenog djelokruga i utjecaja“ (Caillois 1979, 182). Pribjegava se zakonima kako bi se reducirao ekonomski gubitak. Boris Kozjak u svojoj knjizi detaljno opisuje ulogu dr\u017eave i igre, to jest kocke; po\u010dev\u0161i s time kako je dr\u017eava imala glavnu ulogu u licenciraju aktivnosti tipi\u010dne za slobodno vrijeme (kafi\u0107i, barovi, casina, kladionice\u2026) te kako je neko\u0107 kockanje bila ilegalna aktivnost u ve\u0107ini Europe sve do kasnih 1960-ih godina kad je ve\u0107ina oblika kockanja postala legalna, ali strogo regulirana zakonima (Kozjak 2016, 10 \u2013 12). Danas zakonska regulacija nije toliko stroga, ali je zapa\u017eeno kako se u ovom odnosu izme\u0111u igre i dr\u017eave, dr\u017eava sve vi\u0161e udaljava od regulacije kockanja, a odgovornost delegira korporacijama (prire\u0111iva\u010dima igara na sre\u0107u) i igra\u010dima kao individualcima (Kozjak 2016, 19).<\/p>\n

              Korporativna odgovornost se provodi tako da se pridaje pa\u017enja educiranju javnosti i igra\u010da o odgovornom igranju u svrhu prevencije razvoja ovisnosti i prekovremenog igranja, prate\u0107i pritom standarde dru\u0161tveno odgovornog prire\u0111ivanja igara na sre\u0107u. Poslovna etika, eti\u010dki kodeks i korporacijska dru\u0161tvena odgovornost su va\u017ena nit vodilja u poslovanju bilo koje tvrtke ili poduze\u0107a nevezano kojoj industriji pripadaju, a iste vodilje mogu pomo\u0107i i u ogla\u0161avanju. „Ukoliko nisu eti\u010dne, tvrtke nisu niti dru\u0161tveno odgovorne, zato se smatra da je implementacija upravljanja poslovnom etikom u poslovanje tvrtki glavni preduvjet za izgradnju poslovne sredine koja \u0107e biti dru\u0161tveno odgovorna“ (Krka\u010d, 2007, 410).<\/p>\n

              Individualna odgovornost igra\u010da po\u010diva na tome da se igra\u010di sami informiraju o potencijalnim opasnostima prekomjerne igre, kontroliraju svoje pona\u0161anje, visinu uloga, potro\u0161nju bud\u017eeta i vrijeme igranja (Ricija\u0161 idr, 2019, 339 \u2013 240; Kozjak 2016, 17 \u2013 18). Igra\u010di bi trebali biti svjesni i znati kako je mala vjerojatnost da \u0107e se obogatiti ili rije\u0161iti financijske probleme igraju\u0107i igre na sre\u0107u. Egzistenciju osigurava rad koji je „svjesno organizirana, svrsishodna djelatnost ljudi radi postizanja nekoga korisnog u\u010dinka koja zadovoljava odre\u0111enu pojedina\u010dnu ili dru\u0161tvenu potrebu. Osnovni je uvjet opstanka i razvoja dru\u0161tva“ (Rad, 2022). Boga\u0107enje na lutriji bi se trebao gledati kao luksuz, dodatak na pla\u0107u i redovni prihod, a ne kao pre\u017eivljavanje i odr\u017eavanje \u017eivota isklju\u010divo na ra\u010dun kocke i dobitaka od igara na sre\u0107u. Takvo \u017eivljenje skoro svi smatraju sumnjivim i nemoralnim pa i nepo\u0161tenim (Caillois 1979, 183).<\/p>\n

              Ali jednom kad nastupi ovisnost, odnosno bolest, te\u0161ko se mo\u017ee racionalnim argumentima utjecati na osobu. Za sve oblike ovisnosti je potrebno lije\u010denje. Zdrava osoba snosi odgovornost za svoju igru, a bolesna? Mo\u017ee li ona odgovarati? Kozjak prepri\u010dava Rosea, koji tvrdi kako „gubitak i razuma i samokontrole uslijed bolesti implicira i oslobo\u0111enje od odgovornosti, \u0161to zna\u010di da moralno \u2013 a ponekad i pravno \u2013 patolo\u0161ke kockare ne treba smatrati odgovornima za njihove postupke“ (Rose u Kozjak 2016, 16).<\/p>\n

              Neke od poveznica izme\u0111u igre, odnosno kocke i dr\u017eave (zakonodavne funkcije ili osobe koja ima mo\u0107) i dojma o me\u0111usobnom odnosu pronalazimo u povijesnim izrazima, poput Cezarovih rije\u010di kada je prelazio rje\u010dicu Rubikon i rekao: „Kocka je ba\u010dena“ (lat. alea iacta est!<\/em>) (alea iacta est!, 2022); ili po izrazu „kruha i igara“ (lat. panem et circenses<\/em>) – rije\u010dima kojima je Juvenal okarakterizirao mentalitet puka u rimskom carstvu (panem et circenses 2022). \u017delje naroda bi u ve\u0107ini bile iste kao i prije, ali se danas one ograni\u010davaju zakonima te korporativnom i individualnom odgovorno\u0161\u0107u. Od zakonodavstva, mogu se nabrojati aktualni pravni akti i uvidjeti koliko su oni strogi prema prire\u0111iva\u010dima i igrama na sre\u0107u kao obliku zabave.<\/p>\n

              Relevantan zakon sukladno temi ovog preglednog \u010dlanka je Zakon o igrama na sre\u0107u (NN 87\/09, 35\/13, 158\/13, 41\/14, 143\/14) koji regulira prire\u0111ivanje igara na sre\u0107u, a dodatni pomo\u0107ni pravilnici i uredbe su: Uredba o kriterijima za utvr\u0111ivanje korisnika i na\u010dinu raspodjele dijela prihoda od igara na sre\u0107u za 2021. godinu (NN 148\/2020); Pravilnik o tehni\u010dkoj ispravnosti automata i stolova za igre na sre\u0107u (NN 38\/10, 130\/10, 49\/13, 12\/14); Pravilnik o dobivanju odobrenja (licencije) za rad u casinu (NN 78\/10); Pravilnik o obveznim evidencijama za obra\u010dun naknade od prire\u0111ivanja igara na sre\u0107u (NN 8\/15); Pravilnik o prire\u0111ivanju igara na sre\u0107u u casinima putem interaktivnih prodajnih kanala on line igranja (NN 78\/210); Pravilnik o prire\u0111ivanju igre kla\u0111enja na daljinu (NN 8\/10, 63\/10, 22\/15); Pravilnik o prire\u0111ivanju lutrijskih igara (NN 78\/10, 69\/11, 22\/15, 45\/16, 101\/18); Pravilnik o prire\u0111ivanju nagradnih igara (NN 8\/10) te Pravilnik o prostornim i tehni\u010dkim uvjetima za prire\u0111ivanje igara na sre\u0107u u casinima, na automatima i uplatnim mjestima kladionica (NN 38\/10, 130\/10, 69\/11, 15\/12, 151\/14, 36\/20).<\/p>\n

              Na igra\u010de i javnost mogu utjecati reklame i oglasi. U kontekstu ogla\u0161avanja, va\u017eno je razumjeti \u0161to zna\u010di ogla\u0161avanje. Ogla\u0161avanje je glagolska imenica tvorena od imenice oglas <\/em>koja zna\u010di:<\/p>\n

                \n
              1. „Obavje\u0161tavanje javnosti o razli\u010ditim odredbama vlasti ili izlaganje odre\u0111enih podataka o pojedincima, sve\u010danim \u010dinima ili op\u0107enito doga\u0111ajima od javnog interesa (oglas kao potjernica, oglas o presudama, crkveni oglas, oglasi dra\u017ebe, ogla\u0161avanje pred vjen\u010danje i sl.).<\/span><\/li>\n
              2. Reklamiranje nekog proizvoda ili usluge u novinama, te na radiju i televiziji (u posljednje doba i na internetu)\u2026 „(Oglas, 2022).<\/span><\/li>\n<\/ol>\n

                 <\/p>\n

                Govore\u0107i o ogla\u0161avanju igara na sre\u0107u u medijskom prostoru u Republici Hrvatskoj, ovdje je va\u017eno spomenuti zakone koji se ti\u010du teme medija i ogla\u0161avanja. To su: Zakon o nedopu\u0161tenom ogla\u0161avanju (NN 43\/09); Zakon o elektroni\u010dkim medijima (NN 111\/21), Zakon o medijima (NN 59\/04, 84\/11, 81\/13); Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (NN 137\/10, 76\/12, 78\/16, 46\/17, 73\/17, 94\/18); Zakon o za\u0161titi potro\u0161a\u010da (NN 41\/14, 110\/15, 14\/19); Zakon o odre\u0111enim aspektima ugovora o isporuci digitalnog sadr\u017eaja i digitalnih usluga (NN 110\/21); Zakon o elektroni\u010dkim komunikacijama (NN 73\/08, 90\/11, 133\/12, 80\/13, 71\/14, 72\/17); te Pravilnik o za\u0161titi maloljetnika u elektroni\u010dkim medijima (NN 28\/15).<\/p>\n

                O utjecaju reklamiranja igara na sre\u0107u na javnost, pisali su Racija\u0161 i njegovi suradnici pa tako ka\u017eu u svom radu da „marketing i ogla\u0161avanje igraju zna\u010dajnu ulogu u usvajanju stavova i dru\u0161tvenih normi, koje posljedi\u010dno utje\u010du na na\u0161e namjere i pona\u0161anja (Luo i sur., 2011.; Parke i sur., 2014.), pa tako i razvoj problemati\u010dnog i\/ili ovisni\u010dkog pona\u0161anja (Martin i sur., 2013.), \u0161to je naj\u010de\u0161\u0107e vezano uz proizvode industrije poroka“ (Ricija\u0161 i drugi, 2019, 345). Nadalje, u njihovom preglednom radu „Regulativa igara na sre\u0107u u hrvatskoj kao socijalni rizik“, Ricija\u0161 i suradnici isti\u010du na nedostatak jasne regulative te manjak legislative u ogla\u0161avanju koje dovode do toga da organizatori kockanja imaju uistinu veliku slobodu u kori\u0161tenju suvremenih medija za komuniciranje s javno\u0161\u0107u (Ricija\u0161 i drugi, 2019, 346-347). Tvrde kako je hrvatska regulativa po pitanju igara na sre\u0107u vrlo liberalna za razliku od alkohola i duhanskih proizvoda za koje postoje zna\u010dajne restrikcije. „Za razliku od ogla\u0161avanja alkohola i duhanskih proizvoda kod kojih postoje zna\u010dajne restrikcije, Zakon je ogla\u0161avanje igara na sre\u0107u zabranio samo u medijskim sadr\u017eajima isklju\u010divo namijenjenim djeci i mladima“ (Ricija\u0161 i drugi, 2019, 348). Uistinu je i tako kad se prou\u010de Zakoni navedeni na po\u010detku rada. Hrvatski gra\u0111ani dolaze svakodnevno u doticaj s oglasima igara na sre\u0107u od razli\u010ditih prire\u0111iva\u010da na klasi\u010dnim i novim medijskim platformama o \u010demu pi\u0161u i N. Ricija\u0161, T. Maglica i D. Dodig Hundri\u0107 (Ricija\u0161 i drugi, 2019, 349). O zakonodavnoj liberalizaciji i posljedi\u010dnom pove\u0107anju broja ovisnika o igrama na sre\u0107u govore i Robert Torre, Zoran Zori\u010di\u0107, Boris \u0160kifi\u0107 u \u010dlanku „Pojavnost i zakonodavna regulacija kockanja“, koji ka\u017eu kako je u „posljednjih petnaestak godina, po zakonodavnoj liberalizaciji od dr\u017eavno monopolne ka tr\u017ei\u0161noj regulaciji prire\u0111ivanja igara na sre\u0107u, u Hrvatskoj je vidno eskalirala ponuda, promid\u017ebeni marketing, a time i potra\u017enja igara na sre\u0107u (napose sportskih kladionica), sukladno \u010demu je zna\u010dajno porastao i broj ovisnika o igrama na sre\u0107u (napose o kockanju i kla\u0111enju)“ (Torre i drugi, 2010, 29).<\/p>\n

                Budu\u0107i da prihodi od igranja igara na sre\u0107u u Republici Hrvatskoj slijevaju u dr\u017eavni prora\u010dun koji se zatim temeljem Zakona o igrama na sre\u0107u po \u010dlanku 8. raspodjeljuje za financiranje razli\u010ditih organizacija (na primjer: promicanje sporta, borba protiv zlouporabe droga i svih drugih ovisnosti, socijalne i humanitarne djelatnosti i tako dalje), zakonodavna liberalizacija je dodatno doprinijela tome da prihodi od igranja igara na sre\u0107u rastu iz godine i godinu te da je razlog tome sigurno i ogla\u0161avanje koje prire\u0111iva\u010di ula\u017eu u marketin\u0161ke i prodajne aktivnosti i pove\u0107ane dostupnosti proizvoda na tr\u017ei\u0161tu (Cven\u010dek, 2020, 656). Osim marketin\u0161kim aktivnostima, potro\u0161a\u010de se dodatno mo\u017ee potaknuti na igranje igara na sre\u0107u dijele\u0107i recimo sre\u0107ke kao nagradu za sudjelovanje u nekoj aktivnosti. „Natjecanje, tombole, lutrije i igre daju potro\u0161a\u010dima mogu\u0107nost da igrom sre\u0107e ili nekim dodatnim trudom ne\u0161to osvoje, recimo novac, putovanje ili neki proizvod“ (Kotler i drugi, 2006, 788). Takav na\u010din nagra\u0111ivanja nije zakonski zabranjen, ali mora biti u skladu s Pravilnikom o prire\u0111ivanju nagradnih igara.<\/p>\n

                Osim regulacija poslovanja i ogla\u0161avanja igara na sre\u0107u, postoji i jedna koja igra\u010da ograni\u010dava u 100 %-tnom u\u017eivanju u sre\u0107i i ushi\u0107enju oko osvojene nagrade. Naime, kad gra\u0111anin odlu\u010di izazvati sudbinu i zaigrati igru na sre\u0107u, postoje dva scenarija koja se mogu dogoditi \u2013 mo\u017ee ili pobijediti ili izgubiti. Ovisno o visini dobitka koju igra\u010d osvoji, dr\u017eava tako\u0111er \u017eeli proslaviti name\u0107u\u0107i porez na osvojeni dobitak od lutrijskih igara i kla\u0111enja. Igra\u010d ne mo\u017ee u\u017eivati 100 % u osvojenom iznosu koje mu je fortuna dala, nego je ono umanjeno za 10, 15, 20 ili 30 % poreznu stopu na osvojeni iznos (Gra\u0111anin koji stje\u010de dobitak od lutrijskih igara, 2022).<\/p>\n

                Dru\u0161tveno odgovorno poslovanje je tako\u0111er va\u017ena komponentna za dru\u0161tveno odgovorno prire\u0111ivanje igara na sre\u0107u. Ono se definira u zajednici i okru\u017eenju u kojoj su ljudi informirani i samostalno donose racionalne odluke o sudjelovanju u kockanju. Dru\u0161tveno odgovorno prire\u0111ivanje igara je rezultat zajedni\u010dke odgovornosti pojedinaca i industrije prire\u0111ivanja igara na sre\u0107u te Vladinih odluka za postizanje odluka i rezultata koji koriste zajednici (Hing, i drugi, 2016.).<\/p>\n

                Iako su zakoni i pravilnici u Republici Hrvatskoj liberalni po pitanju ogla\u0161avanja igara na sre\u0107u, (za razliku od duhanske industrije, farmaceutske i industrije alkoholnih pi\u0107a koje su puno striktnije), hrvatski zakoni striktnije ograni\u010davaju ogla\u0161avanje sadr\u017eaja prema maloljetnicima. Kao \u0161to je ranije pisano o Zakonu o elektroni\u010dkim medijima, Zakonu o igrama na sre\u0107u i Pravilniku o za\u0161titi maloljetnika u elektroni\u010dkim medijima djeci i maloljetnicima se ne smije prikazivati sadr\u017eaj koji bi mogao naru\u0161iti njihov fizi\u010dki, mentalni ili moralni razvoj. U praksi je gotovo nemogu\u0107e suzbiti doticaj maloljetnika s oglasima koji promi\u010du kockarnice, kladionice i igre na sre\u0107u s obzirom na to da se koriste masovni mediji za reklamiranje proizvoda koji dopiru do masovne publike. Masovni mediji podrazumijevaju \u010detiri dru\u0161tveno najutjecajnija osnovna medija – tisak, film, radio i televizija (Tomi\u0107, 2016, 696), a masovna komunikacija je obja\u0161njena kao „organizirano i institucionalizirano komuniciranje s komunikacijskim organizacijama i uz pomo\u0107 suvremenih tehni\u010dkih ure\u0111aja smatra F. Vreg“ (Vreg, 1975, 8) (Tomi\u0107, 2016, 695). Ovdje se mo\u017ee postaviti pitanje je li mediji uistinu prate i po\u0161tuju zakone i regulative ili ipak popuste pritiscima ogla\u0161iva\u010da. Sini\u0161a Kova\u010di\u0107 je proveo intervju s urednicima razli\u010ditih medija s kojima je do\u0161ao do rezultata kako je interes ogla\u0161iva\u010da ispred javnog interesa (Kova\u010di\u0107, 2021, 231). U interpretaciji rezultata je napomenuo kako su rezultati dubinskog intervjua alarmantni te vapaj u pomo\u0107 regulatorima medijskog sadr\u017eaja da se zakoni prate kako bi mediji zadr\u017eali svoju vrijednost i utjecaj, a ne popustili odre\u0111enim tr\u017ei\u0161nim i komercijalnim igra\u010dima koji bi u budu\u0107nosti mogli diktirati sadr\u017eaj u medijima (Kova\u010di\u0107, 2021, 231).<\/p>\n

                Zbog svega navedenog, postavlja se pitanje \u0161to se konkretno treba izbjegavati u ogla\u0161avanju igara na sre\u0107u kako bi se za\u0161titili maloljetnici. Neki od sugestija koje predla\u017eu Monaghan, Derevensky i Sklarsu su: izbjegavanje kori\u0161tenja vizuala s likovima iz igre jer mogu biti primamljivi djeci (na primjer, likovi iz automat igara \u2013 casino igre), predstavljanje glamura, zabave i bogatstva koje donosi svijet kockanja, poznate osobe koje reklamiraju igre na sre\u0107u i time postaju „lice“ koje se povezuju s nekom markom igara na sre\u0107u, prikaz velike koli\u010dine nov\u010danica na vizualima ili u reklamama pa tako i izbjegavanje audio elemenata u reklamama, poput zvuka kovanica koje padaju po podu (Monaghan i drugi, 2008).<\/p>\n

                 <\/strong><\/p>\n

                4. Zaklju\u010dak<\/strong><\/p>\n

                Igra je dio nas. Ona je klju\u010dna za na\u0161 razvojni put od djeteta do odrasle osobe. Bitna je u odgoju i generiranju dru\u0161tvenog i osobnog zadovoljstva i potreba. Igre na sre\u0107u su oblik zabave koje mogu igrati samo punoljetne osobe. Takve igre podrazumijevaju nov\u010dani ulog, to jest prijenos novca. Prire\u0111iva\u010di igara na sre\u0107u u poslovanju gledaju ekonomski interes, a igra\u010di, osim materijalnog interesa i brzog boga\u0107enja, igraju igre i zbog uzbu\u0111enja i emocija te kako bi isku\u0161ali svoju sre\u0107u i izazvali fortunu. Sre\u0107a se u ovim igrama ne mjeri samo po subjektivnim osje\u0107ajima pojedinca tijekom igre, nego i broj\u010dano \u2013 po visini dobitka u igri. Osje\u0107aji koji se pove\u017eu s igrom mogu izazvati ovisnost prema toj vrsti zabave. Javlja se devijantno pona\u0161anje koje zahtjeva poduzimanje odre\u0111enih akcija u vidu lije\u010denja. Igra\u010dima koji imaju sklonost prekomjernom igranju, pomo\u0107i mogu apstinencija, ili ako je igra probila sve normalne, zdrave granice, onda mogu zatra\u017eiti lije\u010dni\u010dku pomo\u0107. Dr\u017eava zakonima poku\u0161ava regulirati prire\u0111ivanje igara na sre\u0107u, njihovu dostupnost i rizi\u010dnost kako ne bi do\u0161lo do razvoja ovisnosti.<\/p>\n

                U Hrvatskoj Republici u uspostavljeni zakoni, pravilnici i uredbe koje reguliraju prire\u0111ivanje igara na sre\u0107u i rad medija kojima se djelomi\u010dno ograni\u010dava ili potpuno zabranjuje ogla\u0161avanje odre\u0111enih industrija koje mogu potencijalno na\u0161tetiti maloljetnicima, ali i odrasloj publici. Cilj zakonske regulacije je rje\u0161enje dru\u0161tvenih problema i smanjenje ekonomske \u0161tete, pada produktivnosti i prihoda. U Hrvatskoj nema puno istra\u017eivanja koja se bave regulativom ogla\u0161avanja igara na sre\u0107u na tr\u017ei\u0161tu, ali ima dovoljno zakona i osvrta od strane pravnih stru\u010dnjaka, kao i sociologa, psihologa i psihijatara koji se bave temama ovisnosti o kockanju i igrama na sre\u0107u. U ovom radu se spomenulo samo nekoliko preglednih \u010dlanaka iz Hrvatske znanstvene bibliografije koji se izri\u010dito bave regulativom prire\u0111ivanja igara na sre\u0107u unutar kojih se spominje i problematika s ogla\u0161avanjem te industrije. Podosta je zanimljiv aspekt liberaliziranih zakona u ogla\u0161avanju igara na sre\u0107u. Naime, prire\u0111iva\u010di igara na sre\u0107u nemaju posebnih ograni\u010denja u ogla\u0161avanju svojih proizvoda. Preporuka stru\u010dnjaka je da se izbjegavaju audio i vizualni elementi koji privla\u010de pa\u017enju djece, poput prikazivanja likova iz igara, zvuka kovanica koji padaju, isticanje glamura te brzog i lakog, „instant“ boga\u0107enja. Na to se mo\u017ee nadovezati pitanje koliko ustvari te preporuke imaju smisla po\u0161to igre na sre\u0107u uistinu mogu materijalno obogatiti i usre\u0107iti osobu koja pogodi ishod ili rezultat neke igre. Kockarska industrija je \u0161arena, blije\u0161te\u0107a, poziva na pozornost i zabavu, asocira na sre\u0107u, a ne na ovisnost o njoj. Sre\u0107a je ve\u0107a kada se dijeli. Naravno, granice se trebaju znati i potrebno je upozoravati na njih \u0161to je i izre\u010deno u Zakonu o elektroni\u010dkim medijima koji nala\u017ee da audiovizualne komercijalne komunikacije vezane uz igre na sre\u0107u moraju sadr\u017eavati poruku o postojanju rizika razvijanja ovisnosti o igrama na sre\u0107u. Ukoliko se poprate sve preporuke stru\u010dnjaka kako bi se smanjilo stvaranje ovisnosti o igrama na sre\u0107u, utoliko se mogu postaviti pitanja zadiru li te restrikcije u kreativnu slobodu i autorska prava marketing stru\u010dnjaka koji kreiraju i plasiraju takav sadr\u017eaj na tr\u017ei\u0161te. Reklame i oglasi se plasiraju s ciljem informiranja, educiranja i stvaranja potreba i \u017eelja (persuazija). Olakotna okolnost ogla\u0161iva\u010dima je svakako i ta da mediji i urednici nerijetko popuste pritiscima ogla\u0161iva\u010da nau\u0161trb svojih vrijednosti i utjecaja koji imaju u informiranju javnosti, s \u010dime lak\u0161e mogu ogla\u0161avati svoje proizvode. Dodu\u0161e, neovisno o kojoj industriji je rije\u010d, za svako poslovanje je va\u017eno da posluje na dru\u0161tveno odgovoran na\u010din kako se ne bi pre\u0161le neprimjerene eti\u010dke i moralne granice. Dr\u017eava zajedno s institucijama radi na prevenciji stvaranja ovisnosti o kockanju, a odgovornost je i na svakoj punoljetnoj osobi da bude svjesno opasnosti koju ta vrsta igre (i sre\u0107e) mo\u017ee izazvati.<\/p>\n

                 <\/p>\n

                Literatura:<\/strong><\/p>\n

                Alea\u00a0\u00a0 iacta est<\/em>!. 2022. Dostupno na: https:\/\/www.enciklopedija.hr\/natuknica.aspx?id=1503<\/a> (28. srpnja 2022).<\/p>\n

                Caillois, Roger. 1979. Igre i ljudi<\/em>. Beograd: Nolit.<\/p>\n

                Cven\u010dek, Matteo. 2020. Zabrana online igara na sre\u0107u kao posljedica poreznoga zakonodavstva: (ne)opravdana ograni\u010denja. <\/em>Zbornik Pravnog fakulteta Sveu\u010dili\u0161ta u Rijeci 41, (2): 653-664. Dostupno na: https:\/\/doi.org\/10.30925\/zpfsr.41.2.11<\/a> (9. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Etika<\/em>. 2022. Dostupno na: https:\/\/www.enciklopedija.hr\/Natuknica.aspx?ID=18496<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Gizycki, Jerzy i Gorny Alfred. 1973. \u010covjek i hazard<\/em>. Zagreb: Prosvjeta.<\/p>\n

                Gra\u0111anin koji stje\u010de dobita kod lutrijskih\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 igara<\/em>.\u00a0\u00a0 2022.\u00a0\u00a0 Dostupno na: https:\/\/www.porezna-uprava.hr\/Gradani\/Stranice\/Igre%20na%20srecu\/Dobitnik-(lutrijske-igre).aspx<\/a> (25. kolovoz 2022).<\/p>\n

                Hing, Nerilee, A. M. T. Russell, and Anastasia Hronis. 2016. Behavioural indicators of responsible gambling consumption<\/em>. Melbourne: Victorian Responsible Gambling Foundation. Dostupno na: https:\/\/www.researchgate.net\/publication\/311455720_Behavioural_indicators_of_responsible_gambling_consumption<\/a> (9. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Hobson, John A. 1905. The ethics of gambling<\/em>. The International Journal of Ethics 15, (2): 135-148. Dostupno na: https:\/\/jgi.camh.net\/index.php\/jgi\/article\/view\/3802\/3808<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Igra\u00a0\u00a0 na sre\u0107u. <\/em>2022. Dostupno na: https:\/\/www.enciklopedija.hr\/natuknica.aspx?ID=26981<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Koprek, Ivan. 2013. Eti\u010dki okvir za razumijevanje jednoga fenomena dana\u0161njice<\/em>. Nova prisutnost: \u010dasopis za intelektualna i duhovna pitanja (3): 367-379. Dostupno na: https:\/\/www.bib.irb.hr\/661340<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Kotler, Philip, Wong, Veronica, Saunders, John, Amstrong, Gary. 2006. Osnove marketinga<\/em>. Zagreb: Mate d. o. o. Zagreb.<\/p>\n

                Kova\u010di\u0107, Sini\u0161a. 2021. Online novinarstvo: Slu\u017eenje javnosti ili podila\u017eenje publici<\/em>. Zagreb: Hrvatska sveu\u010dili\u0161na naklada i Sveu\u010dili\u0161te u Mostaru.<\/p>\n

                Kozjak, Boris. 2016. Kockanje: od dokolice do socijalne patologije<\/em>. Zagreb: Tim press.<\/p>\n

                Krka\u010d. Kristijan. 2007. Uvod u poslovnu etiku i korporacijsku dru\u0161tvenu odgovornost<\/em>. Zagreb: Mate d. o. o.<\/p>\n

                Lovren\u010di\u0107, Sandra, Plantak Vukovac, Dijana, \u0160libar, Barbara, Nahod, Bruno, Andro\u010dec, Darko, \u0160estak, Martina, i Stapi\u0107, Zlatko. 2018. Igrifikacija: prema sistematizaciji termina na hrvatskom jeziku. Ra\u010dunalne igre<\/em>, 1-12.<\/p>\n

                Luo, M. M., Chen, J., Ching, R. K. H. i Liu, C. 2011. An examination of the effects of virtual experiential marketing on online customer intentions and loyalty<\/em>. The Service Industries\u00a0 Journal,\u00a0\u00a0 31\u00a0 (13):\u00a0 2163-2191. Dostupno na: https:\/\/doi.org\/10.1080\/02642069.2010.503885<\/a> (9. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Martin, I. M., Kamins, M. A., Pirouz, D. M., Davis, S. W., Haws, K. L., Mirabito, A. M., Mukherjee, S., Rapp, J. M. i Grover, A. 2013. On the road to addiction: The facilitative and preventive roles of marketing cues<\/em>. Journal of Business Research, 66 (8): 1219-1226. Dostupno na: https:\/\/doi.org\/10.1016\/j.jbusres.2012.08.015<\/a> (9. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Monaghan, Sally, Derevensky, Jeffrey i Sklar, Alyssa. 2008. Impact of gambling advertisements and marketing on children and adolescents: Policy recommendations to minimise harm<\/em>. Journal of Gambling (22): 252-274. Dostupno na: https:\/\/jgi.camh.net\/index.php\/jgi\/article\/view\/3802\/3808<\/a> (10. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Moral. <\/em>2022. Dostupno na: https:\/\/www.enciklopedija.hr\/Natuknica.aspx?ID=41862<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Oglas<\/em>. 2022. Dostupno na: https:\/\/www.enciklopedija.hr\/natuknica.aspx?id=44829<\/a> (7. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Panem\u00a0 et circenses<\/em>. 2022. Dostupno na: https:\/\/www.enciklopedija.hr\/natuknica.aspx?id=46415<\/a> (28. srpnja 2022).<\/p>\n

                Parke, A., Harris, A, Parke, J. & Rigbye, J. i Blaszczynski, A. 2014. Responsible marketing and advertising in gambling: A critical review<\/em>. The Journal of Gambling Business and Economics, 8 (3), 21-35. https:\/\/doi.org\/10.5750\/jgbe.v8i3.972<\/a><\/p>\n

                Pravilnik o dobivanju odobrenja (licencije) za rad u casinu. <\/em>NN 78\/10. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2010_06_78_2246.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Pravilnik o izmjeni Pravilnika o prire\u0111ivanju lutrijskih igara<\/em>. NN 101\/2018. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2018_11_101_1972.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Pravilnik o obveznim evidencijama za obra\u010dun naknade od prire\u0111ivanja igara na sre\u0107u. <\/em>NN 8\/2015. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2015_01_8_185.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Pravilnik o prire\u0111ivanju igara kla\u0111enja na daljinu. <\/em>NN 8\/2010. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2010_01_8_176.html<\/a> 8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Pravilnik o prire\u0111ivanju igara na sre\u0107u u casinima putem interaktivnih prodajnih kanala on line igranja. <\/em>NN 78\/2010. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2010_06_78_2247.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Pravilnik o prire\u0111ivanju lutrijskih igara<\/em>. NN 78\/2010. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2010_06_78_2245.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Pravilnik o prostornim i tehni\u010dkim uvjetima za prire\u0111ivanje igara na sre\u0107u u casinima, na automatima i uplatnim mjestima kladionica. <\/em>NN 38\/2010. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2010_03_38_992.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Pravilnik o tehni\u010dkoj ispravnosti automata i stolova za igre na sre\u0107u. <\/em>NN 12\/2014. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2014_01_12_225.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Pravilnik o za\u0161titi maloljetnika u elektroni\u010dkim medijima. <\/em>NN 28\/15. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2015_03_28_597.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Rad<\/em>. 2022. Dostupno na: https:\/\/www.enciklopedija.hr\/natuknica.aspx?id=51402<\/a> (28. srpanj 2022).<\/p>\n

                Ricija\u0161, Maglica i Dodig Hundri\u0107. 2019. Regulativa igara na sre\u0107u u Hrvatskoj kao socijalni rizik. Ljetopis socijalnog rada <\/em>26, br. 3 (2019): 335-361. doi:10.3935\/ljsr.v26i3.297.<\/p>\n

                Tomi\u0107, Zoran. 2016. Odnosi s javno\u0161\u0107u: Teorija i praksa<\/em>. Zagreb \u2013 Sarajevo: Synopsis.<\/p>\n

                Torre, Robert, Zoran Zori\u010di\u0107 i Boris \u0160kifi\u0107. 2010. Pojavnost i zakonodavna regulacija kockanja<\/em>. Medica Jadertina 40, (1-2): 27-31. Dostupno na: https:\/\/hrcak.srce.hr\/57609<\/a> (9. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Uredba o kriterijima za utvr\u0111ivanje korisnika i na\u010dinu raspodjele dijela prihoda od igara na sre\u0107u za 2021. godinu<\/em>. NN 148\/2020. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2020_12_148_2891.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Velleur, Marc i Matysiak Jea-Claude. 2008. Patologije ekscesa: doga, alkohol, igre, seks\u2026 <\/em>Zagreb: Oko tri ujutro.<\/p>\n

                Vreg, Franc. 1975. Dru\u0161tveno komuniciranje<\/em>. Zagreb: CIP.<\/p>\n

                Zakon o elektroni\u010dkim komunikacijama. <\/em>NN 73\/2008. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2008_06_73_2420.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Zakon o elektroni\u010dkim medijima<\/em>. NN 111\/2021. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2021_10_111_1942.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji<\/em>. NN 28\/1990. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/1990_06_28_533.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Zakon o igrama na sre\u0107u<\/em>. NN 87\/2009. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2009_07_87_2128.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o za\u0161titi potro\u0161a\u010da<\/em>. NN 14\/2019. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2019_02_14_279.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Zakon o medijima. <\/em>NN 59\/2004. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2004_05_59_1324.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Zakon o nedopu\u0161tenom ogla\u0161avanju<\/em>. NN 43\/2009. Dostupno na: https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2009_04_43_984.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                Zakon o odre\u0111enim aspektima ugovora o isporuci digitalnog sadr\u017eaja i digitalnih usluga<\/em>.\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 NN\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 110\/2021.\u00a0 Dostupno\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 na:\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 https:\/\/narodne-novine.nn.hr\/clanci\/sluzbeni\/2021_10_110_1925.html<\/a> (8. velja\u010de 2022).<\/p>\n

                 <\/p>\n

                Bread and Games: the Relationship between
                \nGames, Luck, Dice and the State<\/span><\/strong><\/p>\n

                 <\/p>\n

                Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

                 <\/span><\/p>\n

                This review article analyzes the relationship between play and luck, gambling, the state and the law. The first part of the paper is about the games and the games of chance.; its impact on man and the transition into the field of addiction.
                \n The second part is about gambling, high risk games, the state and state\u2019s law, legal acts and the interference of ethics and morality in the organization of games of chance and their advertising. The conclusion brings together all of the above and presents some questions that need to be answered. <\/em>\n<\/p>\n

                 <\/p>\n

                Key words:<\/em><\/strong> game, luck, games of chance, gambling, media, laws, state.<\/em><\/p>\n

                 <\/span><\/p>\n

                <\/a><\/p>\n

                 <\/span><\/p>\n

                \n

                II PRIKAZI KNJIGE<\/p>\n\n\n\n
                \"inmediasres\"<\/p>\n

                \n  11(21)#24 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

                		\n

                \n\"Creative<\/a>
                \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom                 Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

                		\n

                \n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

                 <\/p>\n

                 <\/p>\n

                Romana Lebar<\/span><\/p>\n

                Alma Mater Europaea\n<\/p>\n

                Recenzija knjige
                \nNaslov knjige: Uspostavljanje internog
                \ncoachinga u tvrtki
                \nAutori: Sabina \u0110uvalek i Jaka Lindi\u010d<\/span><\/strong><\/p>\n


                \nPuni tekst: pdf (257 KB), Hrvatski, Str. 3597 – 3599
                \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

                 <\/p>\n

                 <\/p>\n

                Izdava\u010d : Sveu\u010dili\u0161te u Ljubljani, Ekonomski fakultet u Ljubljani. Ljubljana 2021., 131 str.<\/p>\n

                (ISBN 978-961-240-337-7)<\/p>\n

                Dr. Sabina \u00d0uvelek javnosti je poznata kao organizacijska psihologinja i specijalistica za coaching, odnosno interno vodstvo. U svom radu fokusira se na strate\u0161ki razvoj zaposlenika i stvaranje poslovnog okru\u017eenja koje pojedincu omogu\u0107uje profesionalni i osobni rast. Njezina doktorska disertacija iz 2019., koja se ubraja u doprinos psiholo\u0161koj znanosti, usredoto\u010duje se na istra\u017eivanje veze izme\u0111u emocionalne inteligencije, kompetencija orijentiranih na ciljeve i radne predanosti s u\u010dinkovito\u0161\u0107u internog voditelja. Ova knjiga, koja je predmet ove recenzije, znanstveni je nastavak njezine doktorske disertacije. <\/p>\n

                Dr. Jaka Lindi\u010d, koautor knjige, javnosti je poznat kao poduzetnik, poslovni “an\u0111eo”, profesor i docent za poduzetni\u0161tvo i inovacije na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani te specijalist za vitke pristupe inoviranju i inoviranje poslovnih modela. <\/p>\n

                U konceptu u\u010dinkovitosti djelovanja organizacija sve se \u010de\u0161\u0107e susre\u0107emo i s relativno novim pojmom coaching.<\/em> Autori Grant i Cavanagh (2007, 239\u02d7254) obja\u0161njavaju pojam coaching kao sustavnog, potkrijepljenog teorijom, ciljano orijentiranog procesa koji je namijenjen trajnim promjenama i promicanju osobnog rasta pojedinca koji je dio coaching procesa kako bi se pobolj\u0161ali njegova u\u010dinkovitost i napredak. Koncept ove definicije sa\u017eet je i u knjizi koja je predmet ove recenzije.<\/p>\n

                Znanstvena knjiga autora S. \u00d0uvaleka i J. Lindi\u010da pod naslovom “Uspostavljanje internog coachinga u tvrtki”,<\/strong> u izdanju Ekonomskog fakulteta u Ljubljani, podijeljena je na teorijski i empirijski dio te preporuke za praksu koje se sadr\u017eajno nadopunjuju. U jednoj re\u010denici knjiga se mo\u017ee opisati kao priru\u010dnik sa sustavnim sa\u017eetkom teorijskih polaznih to\u010daka pojma interni coaching, potkrijepljenih rezultatima istra\u017eivanja i konkretnim alatima, namijenjen organizacijama koje \u017eele uvesti metodu internog coachinga za razvoj zaposlenika. <\/p>\n

                Knjiga ima prikladan naziv i kroz cijeli zapis ne gubi fokus na sredi\u0161njoj temi internog coachinga<\/em>. Napisana je u znanstvenom stilu i nema prethodno objavljenih recenzija.<\/p>\n

                Teorijski dio (poglavlja od 1. do 7.)<\/em> uz pomo\u0107 raznih autora, na koje se rad odgovaraju\u0107e referira i prati njihove teze, u prvi plan stavlja internog coacha i razlikuje ga od vanjskog. Kako bi se olak\u0161alo razumijevanje metode internog coachinga, uvodno je prikazano i razlikovanje metode od srodnih aktivnosti kojima se dodaju savjetovanje, terapija, mentorstvo, trening i osposobljavanje. Prikazani su modeli internog coachinga, proces izgradnje organizacijskog okvira, kultura coachinga i glavni izazovi koji se mogu pojaviti pri implementaciji metode u organizaciji. Istaknuta je uloga internog coacha, s posebnim naglaskom na njegove kompetencije, karakteristike, osposobljavanje, standarde i eti\u010dke izazove s kojima se interni coachevi mogu suo\u010diti u organizaciji i samom procesu coachinga. Autori tako\u0111er prikazuju razli\u010dite modele i svrhe mjerenja u\u010dinkovitosti predmetne metode, te prezentiranjem rezultata razli\u010ditih studija daju odgovaraju\u0107i pregled razine u\u010dinkovitosti internog coachinga u organizacijama. Procjenjujemo da ovakav pristup prikaza dobro potkrepljuje zadana teorijska polazi\u0161ta. U radu se tako\u0111er govori o procjeni povrata ulaganja kori\u0161tenjem ROI koncepta, prema kojem isti\u010du i kriti\u010dnost nekih autora. <\/p>\n

                Uz pomo\u0107 pregleda literature otkrivamo kako je velika ve\u0107ina svih istra\u017eivanja usmjerena na primatelja coachinga i u\u010dinke koje metoda donosi u njegov radni proces i osobni rast. Ovaj rad, u biti, fokusiran je na unutarnjeg coacha i njegovu u\u010dinkovitost, \u0161to kao sredi\u0161nja misao strukturirano i komplementarno prati kroz sva tri dijela i isti\u010de metodu kao klju\u010dni dio koji mo\u017ee pridonijeti razvoju zaposlenika. Sredi\u0161nji dio teorijskih polazi\u0161ta namijenjen je prikazu istra\u017eiva\u010dkih konstrukata, emocionalnoj inteligenciji, kompetencijama orijentiranim na ciljeve, predanosti poslu i osobnim kvalitetama coacheva<\/em>. Prikazane su zanimljive veze izme\u0111u emocionalne inteligencije i u\u010dinkovitosti na poslu i u\u010dinkovitosti u coachingu, veza izme\u0111u kompetencija orijentiranih na ciljeve i emocionalne inteligencije te veze izme\u0111u predanosti poslu i u\u010dinkovitosti na poslu i u coachingu. <\/p>\n

                Teorijske aspekte ovih konstrukata prate istra\u017eivanja koja u prvi plan stavljaju coacha sa svim njegovim iskazanim kompetencijama i povezuju ih s njegovom u\u010dinkovito\u0161\u0107u u smislu percepcije primatelja coachinga, pri \u010demu istra\u017eivanje uklju\u010duje i usporednu skupinu. <\/p>\n

                Empirijski dio (poglavlja od 8. do 11.)<\/em> uklju\u010duje definiciju problema, svrhe i ciljeva istra\u017eivanja. Slijede istra\u017eiva\u010dka pitanja i hipoteze koje su podijeljene u tri osnovna skupa i koje se usredoto\u010duju na internog coacha. Prvi skup usredoto\u010duje se na istaknutost pojedina\u010dnih konstrukata kod coacha i tu istaknutost uspore\u0111uje s usporednom skupinom, tj. onima koji nisu coachevi ni primatelji coachinga, unutar iste istra\u017eiva\u010dke organizacije. Ovu uklju\u010denost smatramo va\u017enim aspektom istra\u017eivanja, jer omogu\u0107uje usporedbu internih coacheva s onim zaposlenicima koji nisu uklju\u010deni u proces coachinga. Drugi skup usredoto\u010duje se na u\u010dinkovitost internih coacheva u odnosu na njihovu istaknutost istra\u017eiva\u010dkih konstrukata. Tre\u0107i skup usredoto\u010duje se na predvi\u0111anje u\u010dinkovitosti internih coacheva, u smislu demografskih karakteristika ili drugih istra\u017eiva\u010dkih konstrukata. Slijedi opis istra\u017eiva\u010dke metode, postupka, iznimno sustavan i jasan pregled rezultata i njihova logi\u010dna interpretacija, potkrijepljena rezultatima postoje\u0107ih istra\u017eivanja koji zna\u010dajno nadopunjuju rezultate ovog istra\u017eivanja. Kako sami autori napominju, radi se o relativno malom uzorku koji je uklju\u010den u istra\u017eivanje i ne uklju\u010duje hijerarhijske modele, \u0161to bi imalo smisla. Tako\u0111er se sla\u017eemo s autorima da bi istra\u017eivanje trebalo pro\u0161iriti i provesti u nekoliko slovenskih organizacija koje ve\u0107 imaju razvijen sustav internog coachinga, \u0161to bi nedvojbeno dalo ve\u0107u snagu statisti\u010dkoj analizi koja je u ovom istra\u017eivanju relativno mala. U poglavlju Ograni\u010denja i prijedlozi za daljnja istra\u017eivanja<\/em> postoji mnogo dobrih prijedloga za istra\u017eivanje podru\u010dja i u okviru me\u0111unarodnih dimenzija. Smatramo kako je ovo dobar “akcijski” plan za jo\u0161 dublja i nadogra\u0111ena istra\u017eivanja u podru\u010dju internog coachinga, \u0161to bi moglo biti va\u017ean me\u0111unarodni znanstveni doprinos u ovom podru\u010dju. <\/p>\n

                U aplikacijskom dijelu, odnosno preporukama za praksu (poglavlje 12.) <\/em>autori daju sustavni skup preporuka koje su obuhva\u0107ene u \u0161est faza. Preporuke su dobar obrazovni materijal za sve one organizacije koje \u017eele implementirati sustav internog coachinga u svoj rad. Dati su konkretni alati u obliku upitnika, smjernica, obrazaca i modela koji vode organizacije kroz svih \u0161est faza od prve, gdje se ocjenjuje zrelost tvrtke za uvo\u0111enje internog coachinga do \u0161este, koja govori o stvaranju potpore i komunikacije s ciljanom publikom. To su konkretni alati koji ukratko prikazuju teorijska polazi\u0161ta i primjenjuju ih u praksi. <\/p>\n

                U posljednja tri poglavlja (poglavlja od 13. do 15.)<\/em> sa\u017eeti su zaklju\u010dci, navedena je kori\u0161tena literatura i prilo\u017eeni su prilozi. <\/p>\n

                Tema coachinga postaje sve zanimljivija u tvrtkama i svakako je predmet rasprava vode\u0107ih kolegija. Tome su nedvojbeno doprinijeli i razli\u010diti pozitivni rezultati istra\u017eivanja koji su ovu metodu ocijenili kao jedan od najuspje\u0161nijih alata za razvoj zaposlenika. <\/p>\n

                Zavr\u0161avamo s tri jake to\u010dke knjige. (1) Rije\u010d je o znanstvenom radu s iznimno bogatim skupom teorijskih polazi\u0161ta koja su me\u0111usobno uskla\u0111ena i sadr\u017eajno se dobro nadopunjuju. Isti\u010du ulogu internog coacha u organizaciji i daju va\u017ean doprinos validaciji funkcije coachinga te profesionalizaciji i formalnom priznavanju njegove uloge u organizaciji. (2) U empirijskom dijelu doti\u010de se istra\u017eiva\u010dkog podru\u010dja koje jo\u0161 nije istra\u017eeno, logi\u010dno prikazuje rezultate, prepoznaje ograni\u010denja vlastitog istra\u017eivanja i daje jasna polazi\u0161ta za daljnja i dublja istra\u017eivanja koja mogu biti predmet nove istra\u017eiva\u010dke studije. (3) Aplikacijski dio sa svim obuhva\u0107enim alatima predstavlja skup postupaka strukturiranih prema fazama, kao smjernica za uvo\u0111enje internog coachinga u tvrtkama. <\/p>\n

                 <\/p>\n

                Izvor:<\/strong><\/p>\n

                Grant, M. Anthony i Michael Canavagh. 2007. Evidence-based coaching: Flourishing or languishing? Australian Psychologist, 42(4).<\/p>\n

                 <\/span><\/p>\n

                <\/a><\/p>\n

                 <\/span><\/p>\n

                \n

                II PRIKAZI KNJIGE<\/p>\n\n\n\n
                \"inmediasres\"<\/p>\n

                \n  11(21)#25 2022<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

                		\n

                \n\"Creative<\/a>
                \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom                 Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

                		\n

                \n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

                 <\/p>\n

                 <\/p>\n

                Jovana Bokan<\/span><\/p>\n

                Fakultet politi\u010dkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci
                \njovana.bokan@fpn.unibl.org<\/p>\n

                Strategije i savjeti uspje\u0161nog predstavljanja
                \ni promocije na dru\u0161tvenim mre\u017eama<\/span><\/strong><\/p>\n

                Pregled knjige
                \nBrittany Hennessy (2018). Influencer: Building Your
                \nPersonal Brand in the Age of Social Media.
                \nNew York: Citadel Press Books<\/span><\/strong><\/p>\n


                \nPuni tekst: pdf (179 KB), Hrvatski, Str. 3601 – 3603
                \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

                 <\/p>\n

                 <\/p>\n

                Britani Henesi je suosniva\u010d i \u0161ef slu\u017ebe za odnose s javno\u0161\u0107u u kompaniji Karbon Ogast, platformi sa koje su potekli brojni \u010duveni influenseri, preduzetnici i kreatori. Svoje influensersko iskustvo u oblasti marketinga uobli\u010dila je i preto\u010dila u ovu knjigu od \u010detiri dijela tj. osam poglavlja koja govori o umre\u017eavanju, umje\u0107u pri\u010danja pri\u010de i samopromocije, mobilizatorskoj sposobnosti mre\u017ee i monetizovanju uticaja kreiraju\u0107i osnovnu formulu za influensere \u010diji su sastavni dijelovi umre\u017eenost i ubjedljivost. Inspiracija za pisanje knjige bili su joj karijerni putevi pojedinih influenserskih ikona sa kojima je radila, te je svoju saradnju sa njima opisala u knjizi do detalja. Ova knjiga je prije svega kako autorka isti\u010de prakti\u010dni vodi\u010d u vidu savjeta svima onima koji jo\u0161 uvijek grade virtuelnu zajednicu, onima koji u\u010de da praktikuju brend ali i onima koji \u017eele da monetizuju svoj uticaj. Knjiga predstavlja prakti\u010dan vodi\u010d za sve one koji u influenserskom svijetu prave gre\u0161ke i u\u010de iz njih trude\u0107i se da postanu bolji i autenti\u010dniji u lovu na zadobijanje pa\u017enje, a potom i nau\u010dni vodi\u010d za svijet dru\u0161tvenih mre\u017ea i njegovo bolje razumijevanje iz ugla onih koji izu\u010davaju nove medije. Knjiga je vodi\u010d i za sve marketin\u0161ke stru\u010dnjake koje sprovode reklamne kampanje na dru\u0161tvenim mre\u017eama daju\u0107i savjete kako se fokusirati na specifi\u010dne grupe. <\/p>\n

                Britani nam u uvodu obja\u0161njava da je influenser neko ko posjeduje dru\u0161tvenu valutu. To je neko koga publika slu\u0161a, kome publika poklanja svoju pa\u017enju i \u0161to je najva\u017enije to je neko prema kome publika gaji povjerenje. Posljedi\u010dno tome, brendovi za saradnju biraju one li\u010dnosti kojima publika vjeruje \u010dak i kada je o\u010digledna sponzorisanost objave. Ono \u0161to publika najvi\u0161e voli jesu prirodne, neobra\u0111ene objave, neobra\u0111ene i iskrene ljudske pri\u010de kako bi identifikacija sa idolima sa mre\u017ee bila potpunija i mogu\u0107nija. Naravno, da bi influenseru odre\u0111eni brend ponudio saradnju i da bi influenseru promocija na dru\u0161tvenim mre\u017eama obezbjedila novac nu\u017eno je da influenser pro\u0111e kroz pet faza. Upravo na osnovu tih pet faza (ovisno o broju pratilaca kojeg influenseri posjeduju od nulte do pete faze) influenseri odlu\u010duju da li\u00a0 su dovoljno zainteresovani i u kojoj mjeri \u0107e se posvetiti redovnom kreiranju sadr\u017eaja te kakvu \u0107e strategiju nastupa\u00a0 na mre\u017ei osmisliti. Ve\u0107 prva faza slu\u017ei za definisanje izraza i rasporeda objavljivanja (do 5 000 pratilaca), druga faza se sastoji od pra\u0107enja ljudi za koje postoji \u0161ansa da \u0107e i oni vas pratiti (do 10 000 pratilaca),\u00a0 tre\u0107a faza (do 25 000\u00a0 pratilaca) slu\u017ei za umre\u017eavanje s drugim influenserima, dok ve\u0107 od 25 000 pratilaca influenser mo\u017ee te\u017eiti da prika\u017ee svoju ljudsku stranu \u017eivota, a u fazi od 50 000 pratilaca influenseri mogu organizvati poklanjanja i takmi\u010denja i baviti se tim poslom uz sve benefite koje on pru\u017ea.<\/p>\n

                Autorka pravi iskorak u odnosu na druge stru\u010dne knjige na ovu temu poku\u0161avaju\u0107i otkloniti va\u017ee\u0107e nedoumice koje se \u010desto javljaju i pri prvom pomenu na influenserski marketing jer stru\u010dna i\u00a0 lai\u010dka javnost gaje predrasude prema tom poslu. Influenseri moraju da posjeduju veliko marketin\u0161ko znanje (ili li\u010dno ili unajmljenih ljudi) kako bi pove\u0107ali brojnost publike i dr\u017eali je uklju\u010denom. Ona tako\u0111e, pravi razliku izme\u0111u poznatih li\u010dnosti koje reklamiraju proizvode koje ne koriste i influensera koji prvo budu i sami korisnici proizvoda pa ga onda reklamiraju, u idealnim slu\u010dajevima.<\/p>\n

                Knjiga nudi jasnu klasifikaciju influensera: bloger, vloger, ekspert, influenseri koji se bave \u017eivotinjama i bebama i stati\u010dnim objektima i mimovima, influenseri specifi\u010dnih talenta, preduzetnici, modeli visoke mode, poznate li\u010dnosti, ugledne li\u010dnosti i obi\u010dne li\u010dnosti. Za svaku od pomenutih vrsta mnogo su va\u017eniji broj pratilaca i samoprezentacija od samog talenta. Neki od savjeta su da influenser mora posjedovati lako i dosljedno ime na svim platformama kako bi bio prepoznatljiv \u0161irokim masama, dodu\u0161e, ime mo\u017ee biti i komplikovano samo mora biti lako za promociju. Influenser mora biti prisutan i imati nalog na svim ve\u0107im mre\u017eama- ,,Fejsbuk”, ,,Tviter”, ,,Instagram” i ,,Jutjub”, jer kreirani sadr\u017eaj se naj\u010de\u0161\u0107e dijeli na ,,Fejsbuku”, i ,,Tviteru”, bitno je imati i vlastiti blog jer su profili nesigurni i mogu se izbrisati bez ikakvog upozorenja, influenser mora imati i jedinstvenu perspektivu kako bi se izdvojio od konkurencije i pobjedio u lovu na zadobijanje pa\u017enje, mora tako\u0111e imati interesantan i koristan sadr\u017eaj koji donekle ispunjava neke vrijednosti vijesti-autenti\u010dan, blagovremen, ta\u010dan-to se najvi\u0161e cijeni kod pratilaca, influenseri moraju biti vidljivi u svojoj ni\u0161i kako bi se dalje razvijali. ,,Instagram” Henesi naziva koka-kolom influenserskog marketinga za koji ujedno daje i najvi\u0161e savjeta-od li\u010dnih podataka za kontakt u biografiji do savjeta kako umjereno hvaliti proizvode kako se ne bismo zamjerili konkurentnim proizvo\u0111a\u010dima koji nam mo\u017eda ponude jo\u0161 vi\u0161e novca, preko savjeta o tome koliko \u010desto je potrebno objavljivati sadr\u017eaj da se bude inkluzivan i umjereno pozitivan, kao i da se mora napraviti omjer od 70 naprema 30\u00a0 odsto\u00a0 ili 80 naprema 20 odsto izme\u0111u influenserskog orginalnog sadr\u017eaja i sponzorisanog sadr\u017eaja\u00a0 kako influenser ne bi postao\u00a0 dosadan i izgubio pratioce.\u00a0 Tako\u0111e, sa obradama slika nikada ne bi trebalo da se pretjera jer to dovodi do suprotnog efekta sterilnosti i neprepoznatljivosti. Objave gube ljudski lik.<\/p>\n

                Neki od najva\u017enijih savjeta budu\u0107im i sada\u0161njim influenserima su da vode ra\u010duna o interakciji sa svojim pratiocima kao i ,,hejterima” u okviru tih pratilaca jer \u0161to je publika ve\u0107a-influenseri su i ve\u0107a meta napada i takve napade potrebno je ili ignorisati ili pokoriti ljubazno\u0161\u0107u jer su i oni dobar dio publike, tako\u0111e, lajkovi ne bi trebalo da se kupuju nego je potrebna kreacija interesantnog sadr\u017eaja, dobar savjet ti\u010de se i toga da je prvo potrebno ponuditi pa tek onda naplatiti usluge, dozvole za slikanje i osvjetljenje uvijek bi trebalo da budu pripremljene, pra\u0107enje trendova nije najva\u017enije, influenseri bi potom trebalo da nau\u010de da funkcioni\u0161u proizvodom ne samo da ga pohvale. No, najbitniji od svih savjeta ti\u010de se uklju\u010denosti i interakcije sa publikom, a formula koja\u00a0 procjenjuje uklju\u010denost publike glasi: (lajkovi +komentari) \u00f7 s brojem pratilaca na osnovu koje se dobija rezultat po kome pristojna uklju\u010denost publike iznosi od 1,5 % do 2 %. Nakon saznanja procjene uklju\u010denosti sljede\u0107e brojke o kojima je potrebno voditi ra\u010duna ti\u010du se demografije publike-godine, pol, lokacija. Autorka savjetuje influensere da ne bje\u017ee od obra\u0107anja putem platformi ,,Digiday.com” i ,,adge.com” za pronalazak saradnika koji bi mogli unov\u010diti influenserski talenat. Ali honorar se ne pla\u0107a samo za talenat nego i za potrebnu distribuciju sadr\u017eaja tokom \u010dijeg promovisanja je potrebno imati na umu da se svakom kampanjom pomalo su\u017eava izbor budu\u0107ih prihoda. Pa\u017enja se skre\u0107e i na obavezno detaljno \u010ditanje ugovora koji gotovo uvijek sadr\u017ei i dio o ekskluzivnosti koji kazuje s kim influenser ne smije sara\u0111ivati.<\/p>\n

                Britani navodi \u017eene kao nova lica digitalnog marketinga govore\u0107i o stvaranju influenserskog brenda iz ugla agenta pri tome ne zanemaruju\u0107i pomo\u0107no osoblje: asistente, menad\u017eere dru\u0161tvenih mre\u017ea, fotografe itd. pru\u017eaju\u0107i \u0161iru sliku o ma\u0161ineriji koja \u010desto stoji iza samo jedne sponzorisane objave na nekoj od dru\u0161tvenih mre\u017ea.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

                     11(21)#13 2022 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.             UVOD   Predrag Finci Flat 5, Rosa Freedman Ctr. 17 Claremont Way, London, England predrag.finci@gmail.com O negativnoj osobi Puni tekst: pdf (223 KB), Hrvatski, Str. 3419 – […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":410,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[102],"tags":[774,664,772,407,591,779,586,773,781,755,786,768,778,783,708,753,775,771,780,782,441,785,784,767,787,777,625,776],"class_list":["post-422","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-in-medias-res-broj-21","tag-afektivna-kultura-kao-posljedica-medijatizacije-emocija","tag-amela-delic","tag-creativity-and-higher-states-of-consciousness","tag-daniela-blazevska","tag-dario-vuger","tag-diskurs-dzevada-sulejmanpasica-o-nogometu-kao-mezimcu-zurnalizma","tag-fahira-fejzic-cengic","tag-goran-bulatovic-i-ljiljana-lj-bulatovic","tag-internet-mreza-medu-prednosti-i-slabosti","tag-ivana-babic","tag-jovana-bokan","tag-kocke-i-drzave","tag-kresimir-lackovic","tag-kruha-i-igara-odnos-igre","tag-ljiljana-lj-bulatovic-i-goran-bulatovic","tag-lucija-dujmovic","tag-mapiranje-izazova-novinarske-profesije-u-suvremenom-medijskom-ekosistemu","tag-o-negativnoj-osobi","tag-od-vizualne-kulture-do-kulture-vizualizacija-post-medijska-kritika","tag-persuazivna-komunikacija-u-politickom-marketingu","tag-predrag-finci","tag-recenzija-knjige-naslov-knjige-uspostavljanje-internog-coachinga-u-tvrtki","tag-romana-lebar","tag-srece","tag-strategije-i-savjeti-uspjesnog-predstavljanja-i-promocije-na-drustvenim-mrezama","tag-sulejmanpasic-and-zelizer-returning-to-the-journalism","tag-tihoni-brcic","tag-zurnalizam-i-religija","et-has-post-format-content","et_post_format-et-post-format-standard"],"acf":[],"yoast_head":"\n\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija<\/title>\n<meta name=\"robots\" content=\"index, follow, max-snippet:-1, max-image-preview:large, max-video-preview:-1\" \/>\n<link rel=\"canonical\" href=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/\" \/>\n<meta property=\"og:locale\" content=\"en_US\" \/>\n<meta property=\"og:type\" content=\"article\" \/>\n<meta property=\"og:title\" content=\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"og:description\" content=\"     11(21)#13 2022 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.             UVOD   Predrag Finci Flat 5, Rosa Freedman Ctr. 17 Claremont Way, London, England predrag.finci@gmail.com O negativnoj osobi Puni tekst: pdf (223 KB), Hrvatski, Str. 3419 – […]\" \/>\n<meta property=\"og:url\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/\" \/>\n<meta property=\"og:site_name\" content=\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"article:published_time\" content=\"2022-09-10T21:14:46+00:00\" \/>\n<meta property=\"og:image\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:width\" content=\"70\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:height\" content=\"103\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:type\" content=\"image\/png\" \/>\n<meta name=\"author\" content=\"Super User\" \/>\n<meta name=\"twitter:card\" content=\"summary_large_image\" \/>\n<meta name=\"twitter:label1\" content=\"Written by\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data1\" content=\"Super User\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:label2\" content=\"Est. reading time\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data2\" content=\"403 minutes\" \/>\n<script type=\"application\/ld+json\" class=\"yoast-schema-graph\">{\"@context\":\"https:\\\/\\\/schema.org\",\"@graph\":[{\"@type\":\"Article\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/#article\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/\"},\"author\":{\"name\":\"Super User\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"headline\":\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21\",\"datePublished\":\"2022-09-10T21:14:46+00:00\",\"mainEntityOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/\"},\"wordCount\":80583,\"commentCount\":0,\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2022\\\/09\\\/inmediasresno1malo21.png\",\"keywords\":[\"Afektivna kultura kao posljedica medijatizacije emocija\",\"Amela Deli\u0107\",\"Creativity and Higher States of Consciousness\",\"Daniela Bla\u017eevska\",\"Dario Vuger\",\"Diskurs D\u017eevada Sulejmanpa\u0161i\u0107a o nogometu kao mezimcu \u017eurnalizma\",\"Fahira Fejzi\u0107-\u010cengi\u0107\",\"Goran Bulatovi\u0107 i Ljiljana Lj. Bulatovi\u0107\",\"INTERNET- mre\u017ea me\u0111u prednosti i slabosti\",\"Ivana Babi\u0107\",\"Jovana Bokan\",\"kocke i dr\u017eave\",\"Kre\u0161imir Lackovi\u0107\",\"Kruha i igara: odnos igre\",\"Ljiljana Lj. Bulatovi\u0107 i Goran Bulatovi\u0107\",\"Lucija Dujmovi\u0107\",\"Mapiranje izazova novinarske profesije u suvremenom medijskom ekosistemu\",\"O negativnoj osobi\",\"Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?\",\"Persuazivna komunikacija u politi\u010dkom marketingu\",\"Predrag Finci\",\"Recenzija knjige Naslov knjige: Uspostavljanje internog coachinga u tvrtki\",\"Romana Lebar\",\"sre\u0107e\",\"Strategije i savjeti uspje\u0161nog predstavljanja i promocije na dru\u0161tvenim mre\u017eama\",\"Sulejmanpa\u0161i\u0107 and Zelizer: Returning to the Journalism\",\"Tihoni Br\u010di\u0107\",\"\u017durnalizam i religija\"],\"articleSection\":[\"In Medias Res broj 21\"],\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"CommentAction\",\"name\":\"Comment\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/#respond\"]}]},{\"@type\":\"WebPage\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/\",\"name\":\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\"},\"primaryImageOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/#primaryimage\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2022\\\/09\\\/inmediasresno1malo21.png\",\"datePublished\":\"2022-09-10T21:14:46+00:00\",\"author\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"breadcrumb\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/#breadcrumb\"},\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"ReadAction\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/\"]}]},{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/#primaryimage\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2022\\\/09\\\/inmediasresno1malo21.png\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2022\\\/09\\\/inmediasresno1malo21.png\",\"width\":70,\"height\":103,\"caption\":\"inmediasres\"},{\"@type\":\"BreadcrumbList\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-21\\\/#breadcrumb\",\"itemListElement\":[{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":1,\"name\":\"Po\u010detna stranica\",\"item\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\"},{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":2,\"name\":\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21\"}]},{\"@type\":\"WebSite\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\",\"name\":\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"description\":\"\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"SearchAction\",\"target\":{\"@type\":\"EntryPoint\",\"urlTemplate\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/?s={search_term_string}\"},\"query-input\":{\"@type\":\"PropertyValueSpecification\",\"valueRequired\":true,\"valueName\":\"search_term_string\"}}],\"inLanguage\":\"en-US\"},{\"@type\":\"Person\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\",\"name\":\"Super User\",\"image\":{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"url\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"caption\":\"Super User\"},\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/author\\\/amynovcfmweb\\\/\"}]}<\/script>\n<!-- \/ Yoast SEO plugin. -->","yoast_head_json":{"title":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","robots":{"index":"index","follow":"follow","max-snippet":"max-snippet:-1","max-image-preview":"max-image-preview:large","max-video-preview":"max-video-preview:-1"},"canonical":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/","og_locale":"en_US","og_type":"article","og_title":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","og_description":"     11(21)#13 2022 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.             UVOD   Predrag Finci Flat 5, Rosa Freedman Ctr. 17 Claremont Way, London, England predrag.finci@gmail.com O negativnoj osobi Puni tekst: pdf (223 KB), Hrvatski, Str. 3419 – […]","og_url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/","og_site_name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","article_published_time":"2022-09-10T21:14:46+00:00","og_image":[{"width":70,"height":103,"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png","type":"image\/png"}],"author":"Super User","twitter_card":"summary_large_image","twitter_misc":{"Written by":"Super User","Est. reading time":"403 minutes"},"schema":{"@context":"https:\/\/schema.org","@graph":[{"@type":"Article","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/#article","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/"},"author":{"name":"Super User","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"headline":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21","datePublished":"2022-09-10T21:14:46+00:00","mainEntityOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/"},"wordCount":80583,"commentCount":0,"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png","keywords":["Afektivna kultura kao posljedica medijatizacije emocija","Amela Deli\u0107","Creativity and Higher States of Consciousness","Daniela Bla\u017eevska","Dario Vuger","Diskurs D\u017eevada Sulejmanpa\u0161i\u0107a o nogometu kao mezimcu \u017eurnalizma","Fahira Fejzi\u0107-\u010cengi\u0107","Goran Bulatovi\u0107 i Ljiljana Lj. Bulatovi\u0107","INTERNET- mre\u017ea me\u0111u prednosti i slabosti","Ivana Babi\u0107","Jovana Bokan","kocke i dr\u017eave","Kre\u0161imir Lackovi\u0107","Kruha i igara: odnos igre","Ljiljana Lj. Bulatovi\u0107 i Goran Bulatovi\u0107","Lucija Dujmovi\u0107","Mapiranje izazova novinarske profesije u suvremenom medijskom ekosistemu","O negativnoj osobi","Od vizualne kulture do kulture vizualizacija \u2013 post-medijska kritika?","Persuazivna komunikacija u politi\u010dkom marketingu","Predrag Finci","Recenzija knjige Naslov knjige: Uspostavljanje internog coachinga u tvrtki","Romana Lebar","sre\u0107e","Strategije i savjeti uspje\u0161nog predstavljanja i promocije na dru\u0161tvenim mre\u017eama","Sulejmanpa\u0161i\u0107 and Zelizer: Returning to the Journalism","Tihoni Br\u010di\u0107","\u017durnalizam i religija"],"articleSection":["In Medias Res broj 21"],"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"CommentAction","name":"Comment","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/#respond"]}]},{"@type":"WebPage","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/","name":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website"},"primaryImageOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/#primaryimage"},"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png","datePublished":"2022-09-10T21:14:46+00:00","author":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"breadcrumb":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/#breadcrumb"},"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"ReadAction","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/"]}]},{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/#primaryimage","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png","contentUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2022\/09\/inmediasresno1malo21.png","width":70,"height":103,"caption":"inmediasres"},{"@type":"BreadcrumbList","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-21\/#breadcrumb","itemListElement":[{"@type":"ListItem","position":1,"name":"Po\u010detna stranica","item":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/"},{"@type":"ListItem","position":2,"name":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 21"}]},{"@type":"WebSite","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/","name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","description":"","potentialAction":[{"@type":"SearchAction","target":{"@type":"EntryPoint","urlTemplate":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/?s={search_term_string}"},"query-input":{"@type":"PropertyValueSpecification","valueRequired":true,"valueName":"search_term_string"}}],"inLanguage":"en-US"},{"@type":"Person","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4","name":"Super User","image":{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","url":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","contentUrl":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","caption":"Super User"},"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/author\/amynovcfmweb\/"}]}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/422","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=422"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/422\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/410"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=422"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=422"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=422"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}