{"id":457,"date":"2023-09-25T09:44:43","date_gmt":"2023-09-25T09:44:43","guid":{"rendered":"https:\/\/sweet-mcclintock.194-60-87-163.plesk.page\/inmediasres\/2023\/09\/25\/clanci-in-medias-res-br-23\/"},"modified":"2023-09-25T09:44:43","modified_gmt":"2023-09-25T09:44:43","slug":"clanci-in-medias-res-br-23","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/","title":{"rendered":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23"},"content":{"rendered":"

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\n

\n  12(23)#15 2023<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.12.23.1<\/a>
\nUDK 7:167.5
\nIzvorni \u010dlanak
\nOriginal scientific paper
\nPrimljeno: 14.3.2023.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Predrag Finci<\/span><\/p>\n

Flat 5, Rosa Freedman Ctr.
\n17 Claremont Way, London, England
\npredrag.finci@gmail.com<\/p>\n

Umjetnost i utopija<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (337 KB), Hrvatski, Str. 3787 – 3801
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Odnos prema utopiji odnos je prema stvarnosti. Utopija je tema mnogih umjetni\u010dkih djela, \u010dak se mo\u017ee tvrditi da je umjetnost najpotpuniji opis utopije, a i sama umjetnost radi na ostvarenju utopije. Umjetnost u sebi ima elemente utopijskog i zapravo je jedina potpuno ostvarena utopija. <\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> utopija, distopija, umjetnost, ma\u0161ta, stvarnost.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

1.<\/p>\n

Umjetnost je slika svijeta. Svijeta koji jest i onoga koji bi mogao biti. Ona je opis i iskustvo stvarnog ili slika mogu\u0107eg. Umjetnost je estetsko iskustvo u kojem na nov na\u010din susre\u0107emo svijet.<\/p>\n

Ovo je jedan od mogu\u0107ih opisa umjetnosti. Umjetnost naravno mo\u017ee biti definirana i opisana na mnogo na\u010dina. Opisuje je i njena intencija. Mo\u017eemo tvrditi da svako vrhunsko nastojanje u umjetnosti u sebi sadr\u017ei te\u017enju ka zavr\u0161avanju umjetni\u010dkog iskustva, novom utemeljenju osjetilnosti i ostvarenju savr\u0161enstva u samom djelu. Zato je takvo stvarala\u010dko nastojanje te\u017enja ka neostvarivom, odnosno utopijskom, a kao osobna sloboda odbacivanje prisile i usvojenih zakona i normi, i zato je svako autenti\u010dno djelo\u00a0 buntovno, slobodarsko i anarhi\u010dno \u010dinjenje. Ovdje to spominjem, jer smatram da umjetnost u sebi nu\u017eno sadr\u017ei moment utopijskog. Poku\u0161at \u0107u pokazati u kojem smislu i na kakav je na\u010din stvarala\u0161tvo uvijek utopijsko.<\/p>\n

 <\/p>\n

2.<\/p>\n

Glazba koju slu\u0161am i u sebi oslu\u0161kujem gotovo je uvijek glazba velikih majstora. Mnoga od tih djela me uvijek nanovo ponesu svojom ljepotom. Za svakog od velikih skladatelja, za Mozarta posebno, pomislim da je sve \u0161to je u\u010dinio kao lepr\u0161ava igra, kao da je sve komponirao nekako s lako\u0107om, a savr\u0161eno. Nadi\u0161ao je u svojoj glazbi svaku ozbiljnost, krutost, muku, stvarao kao da se igra. Takvo je svako veliko umjetni\u010dko djelo, svaki matemati\u010dki zakon, svaka baletna izvedba, gimnasti\u010dka virtuoznost, takva i svaka vje\u0161ta pobjeda u veseloj igri. Takva, jer je u njoj dosegnut logos stvari i potpuno oslobo\u0111eno bi\u0107e. U svakoj takvoj performansi logos i bi\u0107e postaju jedno te isto. Iz tog sklada ra\u0111a se veliko djelo. I sklad i nesklad u djelu. Igra kao djelatnost je spontanost, sloboda, rizik, slu\u010dajnost, izbor, vlastita odluka. U svakoj djelatnosti igra nastaje iz njena logosa, a kada osoba njome do kraja ovlada onda se osloba\u0111a iz dubine njena bi\u0107a. <\/p>\n

Umjetnost je u takvom nazoru shva\u0107ana kao igra. \u0160to je svakako jedna od njenih mogu\u0107ih definicija. Tako su je shva\u0107ali neki istaknuti mislioci, poput Schillera ili Finka. Umjetnost nastaje kao igra, ponekad je do\u017eivljavamo kao igru, ona u sebi ima spontanost i slobodu igre. Umjetnost je kozmi\u010dka igra. Ona po\u010diva u sebi samoj, ali tako da u sebi osjeti i ostvari op\u0107i logos stvari. Ne pod\u010dinjava se datim konvencijama i poigrava se sa samom sobom ukoliko postaje konvencija, a bude ono \u0161to uistinu jest kada je slobodna u sebi samoj. Zato je umjetnost tako \u010desto ne\u0161to drugo od ustaljenog, zato je tako \u010desto neuobi\u010dajena, iznena\u0111uju\u0107a, ponekad skandalozna, a uvijek u sebi slobodna. Igra koja traje i kojoj nitko ishod ne zna. <\/p>\n

Kada ka\u017eemo umjetnost je igra tada ka\u017eemo: umjetnost je nepredvidljiva, \u010desto vrlo spontana, a uvijek druk\u010dija; ona je sloboda djelatnost, svoj vlastiti unutarnji zakon; umjetnost je stvaranje u dosluhu sa stvarao\u010devim unutarnjim porivima i vi\u0161im skladom, osloba\u0111anje djela za sebe samo. Sve to \u010dini umjetnosti igrom, koja nadilazi sve znano. Ona s pomo\u0107u svoje stvarala\u010dke intuicije uvijek dolazi do neslu\u0107enog, a bi\u0107u su\u0161tinskog. U takvoj igri njeni u\u010desnici otkrivaju mogu\u0107nosti svijeta i sebe samih, u njoj makar na trenutak dolaze do svojeg najboljeg svijeta i svoje vlastite potpunosti. U takvoj igri igra\u010d nadilazi sebe sama. I upravo zato je umjetnost za nas. Za na\u0161 ljudski osjetilni potencijal. U svakoj igri je sre\u0107a oslobo\u0111enja, ponekad i krajnjeg postignu\u0107e, ali i rizik potpunog gubitka. Kako u kocki, tako i u znanosti, filozofiji i umjetnosti. Umjetnost je opisana kao sloboda (slobodna djelatnost) i ozna\u010dena kao nacrt utopijskog i autenti\u010dna slika na\u0161eg bivanja. To naravno nije jedini mogu\u0107i opis umjetnosti, jo\u0161 manje njen potpuni opis. U takvom shva\u0107anju umjetnost nipo\u0161to nije shva\u0107ena kao neobavezna igrarija, razbibriga, puka zabava. Ali je svakako re\u010deno da je umjetnost sloboda: i kao stvarala\u0161tvo i kao zahtjev za stvarnom slobodom. <\/p>\n

Igra je na\u017ealost potpuno protjerana iz svakodnevnog \u017eivota, iz ozbiljnog djelanja, \u010dak vi\u0161e nije ni tema filozofskih promi\u0161ljanja, pa je na\u0161la svoje skrovi\u0161te jo\u0161 samo kao bezazlena, a ponekad i isprazna zabava u popularnim medijima i u ozbiljnijem obliku u umjetnosti, toj posljednjoj oazi slobode. U stvarala\u010dkoj slobodi i artisti\u010dkoj zamisli slobode. Unutar umjetni\u010dke slobode nastaje vizija stvarne slobode, model oslobo\u0111ene ljudske djelatnosti, zahtjev za druga\u010dijim dru\u0161tvenim ure\u0111enjem, pa i predstava o tome \u0161to bi mogla biti ostvarena utopija. Ove tvrdnje su bliske misliocima frankfurtskog kruga, posebno Adornu i Marcuseu. No, mogu\u0107e je oti\u0107i i korak dalje, jer je umjetnost ljudska djelatnost u kojoj zamisao (ideja, oblik, eidos<\/em>) mo\u017ee postati stvarnost. U tom smislu ona je, odnosno mo\u017ee biti jedina ostvarena, a pritom ipak potpuna utopija. Jednima je to dokaz njene mogu\u0107nosti, a drugima, ba\u0161 suprotno, dokaz njene nemogu\u0107nosti. I jedna i druga tvrdnja svoju argumentaciju imaju u samoj ideji utopije. <\/p>\n

 <\/p>\n

3. <\/p>\n

Postoje mnoge usvojene istine u koje ne vjerujem. Sumnjam da je sve u na\u0161im \u017eivotima politika, a ne vjerujem ni da je potro\u0161ena ideja utopije. Usvojena istina je i da povijest pi\u0161u pobjednici, ali ne vjerujem ni da je takva povijesti uvijek i nu\u017eno istina, prije svega zato \u0161to ona nije cjelovita istina. U svim pobjedama je bilo nasilja, nepravde i sramotnih zlodjela. Svaka pobjeda podlije\u017ee povijesnoj reviziji, kako iz eti\u010dkih razloga, tako i zbog konzekvenci koji odre\u0111eni povijesni doga\u0111aj ima. Nasuprot oportunisti\u010dkog slavljenju pobjednika ili ponekad sramotnog slavljenja pora\u017eenih, smatram da povijest stvaraju graditelji, oni koji povijesti i ljudskoj vrsti doprinose, od znanstvenika preko vrijednih trudbenika do umjetnika, a da je cjelovita povijest ona u kojoj postoji svijest i spomen o pobjedi, ali i o \u017ertvama te povijesne pobjede. Ovako bih dakle mogao sa\u017eeti svoje osnovne teze kada govorim o „dru\u0161tvenoj stvarnosti”: politika nije i ne smije biti bit na\u0161ih \u017eivota, prava povijest je povijest \u017ertava, a utopija je uistinu i zauvijek mogu\u0107a kao unutarnji doga\u0111aj i ideal bi\u0107a. <\/p>\n

Znam da nema mnogo razloga za hvalu ljudskim postignu\u0107ima. Nema nepobitnih dokaza o zna\u010daju i veli\u010dini ljudskog bi\u0107a. Malo su ovom svijetu doprinijeli, puno zla u\u010dinili. Ni ono najbolje nije bilo mnogo. Slabo je, nemo\u0107no, ne \u0161titi nas, ne izbavlja svijet od zlo\u0107e, ne \u010dini ga boljim. Ni\u0161ta je na\u0161a umjetnost u usporedbi sa ogromnim brojem neoprostivih zlo\u010dina, ni\u0161ta je svaki na\u0161 Leonardo i njegovo djelo u odnosu na stravu Auschwitza. A ipak u tim malim postignu\u0107ima, u dobru i ljepoti malobrojnih po\u010diva nada da bi ovaj svijet, ovaj \u017eivot mogao biti bolji. Zato sam sklon utopijskom. \u010cak vjerujem da je tako \u0161to ve\u0107 sada mogu\u0107e.<\/p>\n

Ideja utopije je ideja mogu\u0107e stvarnosti. I umjetnost je mogu\u0107a stvarnost, odnosno jedna posebna stvarnost. I utopija i umjetnost\u00a0 odnose se na stvarnost. Ali, na razli\u010dite na\u010dine. Umjetnost je ono \u0161to se dogodilo ili se doga\u0111a ovdje, a utopija je ono \u0161to je davno i\u0161\u010dezlo ili nije jo\u0161 uop\u0107e bilo, a bila je i ako ikada opet bude bit \u0107e “tamo”. Pri\u010de o utopiji ka\u017eu da se ona dogodila ili \u0107e se dogoditi na udaljenom otoku. Otok je uvijek bio zami\u0161ljan kao mjesto izuzetnog: tamo je bila Platonova Atlantida, tamo je\u00a0 Moreova Utopija, tamo je nastajala rana filozofija, tamo je \u017eivio Robinson Cruso, tamo je skriveno blago, tamo su bile „zabranjene strasti”, tamo je danas ljubav i u\u017eitak u popularnom engleskom televizijskom reality showu. <\/em>Svaka pri\u010da o utopiji je pri\u010da o mogu\u0107oj stvarnosti, ali jo\u0161 vi\u0161e o zami\u0161ljenom idealnom, koje je drugo postoje\u0107e stvarnosti i ve\u0107 mogu\u0107e kao zamisao i produkt imaginacije u liku umjetni\u010dkog djela. Mogu\u0107e je kao po\u017eeljna, sanjana slika stvarnog. I kao sje\u0107anje, i kao projekt budu\u0107nosti.<\/a>[1<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

4.<\/p>\n

Povijest utopije je povijest lijepih, ali i zastra\u0161uju\u0107ih pri\u010da, neostvarenih snova, propalih, neuspjelih i proma\u0161enih, ali ponekad i\u00a0 na surovi na\u010din ostvarenih projekta u zemljama terora i logora i tek ponekog, u svakom pogledu ograni\u010denog ostvarenja „vlastite idealne zemlje”. Mnogobrojne su pri\u010de o utopiji, od drevnih mitova, najprije onog o Raju, preko bajke u kojoj Snje\u017eana nalazi novi dom kod patuljaka, a onda do\u0111e i princ, do sna o komunizmu i mnogobrojnih pri\u010da o dalekim otocima i neznanim, “obe\u0107anim” zemljama.<\/a>[2<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Pod rije\u010dju utopija misli se idealno, a jo\u0161 nepostoje\u0107e, ali i neostvarivo, iluzorno. Neostvarivo idealno i idealno koje je neostvarivo. Pri\u010de o utopiji \u010darobna je rije\u010d demagoga, nada naivnih dobri\u010dina i mrska tema „trezvenih prakti\u010dara“. U njoj je mnogo toga preuzeto iz religije.<\/a>[3<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Politi\u010dari su se slu\u017eili pri\u010dama o utopiji, o „svijetloj budu\u0107nosti”, vrlo sli\u010dnim pri\u010dama o budu\u0107em \u017eivotu u raju, e da bi uspje\u0161nije obmanjivali pu\u010danstvo, pa su od sirotog puka uvijek nanovo tra\u017eili jo\u0161 vi\u0161e odricanja i strpljenja, a ljudi pri\u010dama o boljoj budu\u0107nosti podgrijavali svoje nade (\u010desto iluzorne nade), koje su im u\u010dvr\u0161\u0107ivale vjeru u smisao i vrijednost njihovog postojanja. Do jednom.<\/p>\n

 <\/p>\n

5.<\/p>\n

Utopija je bila tema mnogih umjetni\u010dkih djela. Iz takvih djela sti\u017ee nam poruka o budu\u0107nosti. Poruke o tome kakva \u0107e biti lijepa, ali i kakva bi mogla biti zastra\u0161uju\u0107a budu\u0107nost. Jednom je to slika poput Boschovog Vrta zemaljske naslade<\/em>, drugi put poput njegovih zastra\u0161uju\u0107ih prizora pakla. Povijest bilje\u017ei razli\u010dite pri\u010de i iskustva o dru\u0161tvu kao umjetni\u010dkom djelu. I pri\u010de lijepe nade, i sumorne, depresivne pri\u010de. I jedne i druge u osnovi\u00a0 stoje u izravnoj vezi sa iskustvom stvarnosti \u010dak i kada govore o mogu\u0107oj, zami\u0161ljenoj stvarnosti, o onome \u0161to je sada i \u0161to mo\u017eemo o\u010dekivati. U tome se obnavljaju pri\u010de o po\u010detku i kraju, raju i paklu, spasenju i apokalipsi, procvatu i propasti, nagradi i kazni, nadi i strahu, novom po\u010detku i definitivnom kraju.<\/p>\n

U ljudskom bi\u0107u je \u017eelja za kretanjem i putovanjem. Idemo, \u017eelimo, ho\u0107emo prema tamo… Utopija je mjesto do koga \u0107emo, ono \u0161to bismo. Pri\u010da o utopiji je pri\u010da o snu, koji obe\u0107ava bolji svijet od ovoga u kojem jesmo; pri\u010de o negativnoj utopiji (distopiji ili antiutopiji) pokazuje u \u0161to se san mo\u017ee izvrnuti, pa takve pri\u010de pla\u0161e budu\u0107no\u0161\u0107u i nagovaraju da \u010duvamo ono \u0161to imamo, a kvalifikacija „utopijsko” odavno je postala sinonim za neostvarivo i iluzorno, premda je u djelima utopije i distopije rije\u010d o onome \u0161to bi moglo biti. U djelima, a posebno filmovima „strave i u\u017easa” prepadnemo se od iznenadne opasnosti, a jo\u0161 vi\u0161e od na\u0161ih unutarnjih inhibicija (unutarnjeg), u distopijskim djelima pla\u0161imo se mogu\u0107nost stvarnosti (vanjskog). U projekt utopije ugra\u0111ena je nada da \u0107e se najbolje tek dogoditi i na tome treba raditi; u pri\u010dama distopije strah da najgore tek dolazi, pa je u njima utje\u0161no i dobro da se (jo\u0161 uvijek) nije dogodilo ono \u0161to se moglo i \u0161to \u0107e se mo\u017eda dogoditi. U pri\u010dama o utopiji utkana je ljudska \u017eelja i nada; u pri\u010dama o distopiji depresivnost i malodu\u0161nost, a i strah od mogu\u0107eg (Nije slu\u010dajno da se i takvi filmovi \u010desto prikazuju na kanalima specijaliziranim za filmove „strave i u\u017easa”). U umjetnosti nije nedostajalo ni jednih ni drugih, posebno u knji\u017eevnosti i na filmu. Da navedem samo neka poznata prozna djela: o utopiji su pisali Louis S\u00e9bastian Mercier (L’an 2440, r\u00eave s’il en fut jamais, vrlo popularno <\/em>djelo napisano 1771., prvo djela u kojem je utopija smje\u0161tena u budu\u0107nost), \u0116tienne Cobet (Voyage an Icarie<\/em>), William Morris (News from Nowhere<\/em>), Samuel Butler (Erewhon<\/em>), Edward Bellamy (Looking backward<\/em>) i Paula Mantegezze (L’anno 3000<\/em>). Povijest umjetnosti je zabilje\u017eila jo\u0161 mnogo velikih djela \u010dija je tema bila utopija, a i djela koja su utopijskom bliska, poput projekata Tatlina, slika Magritta, likovnih djela nizozemskog pokreta de Stijla, poput cijelog pokreta „utopijske umjetnosti”, koji je nastao kao reakcija na razo\u010daravaju\u0107a iskustva Prvog svjetskog rata. I danas ima\u00a0 istaknutih umjetnika u u svim umjetnostima kojima je bliska tema utopijskog. Ima ih u filmskoj umjetnosti (kao u filmu Blade Runner, <\/em>koji je ra\u0111en po uspje\u0161nom romanu M. Dickea ili u vrlo „filozofskom filmu” kakav je Matrix), u filmu Battle Royal<\/em>, koji je postao i video igra, u umjetnosti stripa (Jo\u00e3o Ruas), u mnogobrojnim knji\u017eevnim djelima znanstvene fantastike, kojima su se pridru\u017eili i P. D. James i Steven King, u „utopijskoj arhitekturi”, koja nastoji humanizirati na\u0161 habitat, ali i na pomalo zastra\u0161uju\u0107i na\u010din brisati individualno. Postoje \u010dak i cijele grupe kojima je tema utopijsko, poput australijske zajednice „Umjetnici Utopije”, koji \u017eive odvojeno od urbanih sredina i stvaraju svoja djela na osnovu tradicija domoroda\u010dke kulture, a svjedo\u010dimo i djelima u virtualnoj stvarnosti i samoj virtualnoj stvarnosti kao utopiji koja je ve\u0107 tu, stvarna u virtualnom. <\/p>\n

Nasuprot nade u utopiju stoji strah od njenog ostvarenja. O antiutopiji su pisali Jevgenij Zamjatin (Mi, <\/em>roman pisan 1920-21., objavljen 1924.), pod njegovim utjecajem svoj je antiutopijski roman napisao Aldous Huxley (Vrli novi svijet, <\/em>pisan 1931., objavljen 1932.) i George Orwell (1984, <\/em>roman pisan 1949.), od takvih je Paklena naran\u010da<\/em> (djelo Anthony Burgessa, objavljeno 1962., po kojem \u0107e Kubrick napraviti 1971. istoimeni \u010duveni, u mnogim zemljama zabranjivani film), a i kratki roman Midhata Ajanovi\u0107a Kraj sezone<\/em>, objavljen 2019.<\/a>[4<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Mnogo je i takvih filmova, od Metropolisa<\/em> (1927.)<\/a>[5<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> preko\u00a0 Farentheit<\/em> 451 do V for Vendetta<\/em> (2005.) i Djeteta \u010dovjekovog <\/em>(2006.). Svaka od ovih negativnih slika budu\u0107nosti suprotna je „filozofiji nade”. Distopijska djela naj\u010de\u0161\u0107e nastaju kao eho straha od politi\u010dkog totalitarizma, kao plod iskustva pora\u017eavaju\u0107ih zbivanja u XX. stolje\u0107u, od ratova do logora, a i kao strah od mogu\u0107eg negativnog razvoja onoga \u0161to je ve\u0107 sada postoje\u0107e u razvijenom svijetu, posebno straha od dominacije tehnologije i sve manjeg prisustva humanisti\u010dkih ideja u svakodnevnim ljudskim odnosima.<\/a>[6<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Svaka takva slika izlazi iz odre\u0111enog konteksta u kojem je stvorena.<\/a>[7<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>\u00a0 <\/p>\n

Ove slike razboritog pesimizma \u010de\u0161\u0107e ostavljaju sna\u017eniji dojam na svoje receptore nego romanti\u010dne predstave o utopiji,\u00a0 najprije zato \u0161to je distopijsko djelo vi\u0161e kriti\u010dno prema postoje\u0107oj stvarnosti, ne idealizira ljudska postignu\u0107a i ima manje iluzija, a posebno zao \u0161to je tamna slika budu\u0107nosti uvjerljivija od svakog idealiziranja budu\u0107nosti, jer je bli\u017ea ve\u0107 postoje\u0107im slutnjama, strahovima i neveselim mislima; tamne vizije podupiru i ve\u0107 postoje\u0107e spoznaje o tragi\u010dnim povijesnim iskustvima, katastrofalnim u\u010dincima nacizma i rigidnog komunizma, a na ekolo\u0161kom planu pla\u0161e i zabrinjavaju sve primjetnije posljedice „industrijske revolucije” i zaga\u0111enja na\u0161eg okoli\u0161a. Kao da pri\u010de o „lijepoj budu\u0107nosti” serviraju jo\u0161 samo naivne sanjalice, \u010dije snove stvarnost svaki \u010das razbija i iz svojih razloga politi\u010dki demagozi, koji svojim obe\u0107anjima poku\u0161avaju umiriti pu\u010dko nezadovoljstvo stvarnim dru\u0161tvenim stanjem! Zato se uvijek treba pitati \u0161to je „sadr\u017eaj” Utopije o kojoj je rije\u010d, jer iza tog pojma mogu\u00a0 biti najbolje \u017eelje, ali i opake, rasisti\u010dke i fa\u0161isti\u010dke ideje, planovi za stvaranje „\u010distog svijete za \u010distu rasu”, trijumf zlo\u010dina\u010dkog \u0161ovinizma, koji ostvaruje svoje kroz porobljavanje, neravnopravnost, „etni\u010dka \u010di\u0161\u0107enja”, progone i ubojstva. Iz perspektive distopije pak dobro bi bilo ako ovog svijeta ubudu\u0107e uop\u0107e ne bi bilo. Mnoge predod\u017ebe o Utopiji bile su samo parafraza naivnih bajki i drevnih mitova, a Cioran tvrdi da su sve pri\u010de o utopiji samo preformulirana biblijska pri\u010da o obe\u0107anom nebu i novoj zemlji,<\/a>[8<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> \u0161to je, rekao bih, opet pri\u010da o nagradi na kraju vremena. Svim kriti\u010dki nastrojenim ljudima njihova vlastita budu\u0107nost koja im se ve\u0107 desila postala je potvrda njihovih tmurnih predosje\u0107aja: pesimizam je na\u017ealost jo\u0161 uvijek „realizam”, koji upozorava da od \u017eivota ne treba previ\u0161e dobra o\u010dekivati. Nadati se da ne\u0107e tako uvijek biti. No i ljude sklone umjetnosti (“fantazijama”) mnogo vi\u0161e su fascinirale svojim realizmom ili metaforama stra\u0161nog slike D\u00fcrera, Goye i Rouaulta, nego sva sladunjava i raspjevana ljepota rajskih predjela i optimisti\u010dni ki\u010d propagandne umjetnosti totalitarnih re\u017eima (tako \u010desto prisutan u likovnim djelima sovjetskih, a danas sjevernokorejskih umjetnika), koja svojom la\u017enom vedrinom prikriva tmurnu istinu stvarnosti.\u00a0 <\/p>\n

Djela utopije nastala su u pohvalu ljudskoj nadi, djela distopije u strahu od ljudskog i za ljudsko. I jedna i druga su kao stvar imaginacije mogu\u0107a koliko i nemogu\u0107a. Prva djela vjeruju u ljepotu novog po\u010detka, druga strahuju od poraznog kraja; prva obe\u0107avaju bolje prema kojem idemo, druga ukazuju na opasnosti i prijetnje koje nas o\u010dekuju i koje ve\u0107 mo\u017eemo oko sebe nazrijeti. Moglo bi se na\u010delno tvrditi da su sva djela distopije, a i skepti\u010dko stajali\u0161te prema mogu\u0107nosti utopije zapravo eho stvarnosti, uvid u ono \u0161to je u nekim totalitarnim re\u017eimima kao utopija bilo ostvarivano. Ovakvim djelima mogu se pridru\u017eiti satire<\/a>[9<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> i rijetke komedije o budu\u0107nosti i utopiji, koje u sebi gaje stanovit skepticizam i\/ili cinizam u mogu\u0107nost utopijskog, \u0161to je u ranijim djelima, posebno u ameri\u010dkim filmskim komedijama (recimo Laurela i Hardya, Boba Hopea i drugih, manje znanih), bilo proizvod „hladnoratovske” propagandne politike usmjerene na izrugivanje politike „isto\u010dnog bloka” (u kojem je, ne slu\u010dajno, znanstvena fantastika brzo postala cijenjen \u017eanr) i komunisti\u010dkog sna o „svijetloj budu\u0107nosti”. Nasuprot tome, utopija kao nada je jo\u0161 uvijek stvar potpunog idealizma, uvjerenje da se idealno jednom mo\u017ee ostvariti, jedino \u0161to to idealno jo\u0161 nije prisutno u stvarnosti. A mo\u017eda je uistinu istinita pri\u010da o utopiji ona u kojoj utopija nije spomenuta, Becketova tragikomedija U o\u010dekivanju Godoa, <\/em>jer je utopija\u00a0 o\u010dekivanje onoga koji ne\u0107e do\u0107i, \u010dekanje doga\u0111aja koji se nikada ne\u0107e dogoditi. Sva ova razli\u010dita umjetni\u010dka djela objedinjuje njihova utemeljenost u stvarnosti, jer su sve te znanstveno-fantasti\u010dne, kao i metafizi\u010dke ideje ukorijenjene u ideologiji u kojoj su nastale. <\/p>\n

 <\/p>\n

6.<\/p>\n

I utopija i umjetnost su pri\u010da o posebnom, izuzetnom, jo\u0161 ne dostignutom. Svako vrhunsko nastojanje u umjetnosti u sebi sadr\u017ei te\u017enju ka savr\u0161enstvu. Zato je takvo stvarala\u010dko nastojanje te\u017enja ka neostvarivom, odnosno utopijskom, a kao osobna sloboda odbacivanje prisile i usvojenih zakona i normi, i zato buntovno i anarhi\u010dno \u010dinjenje. <\/p>\n

U opisima i slikama negativne utopije, od Kafkine Ka\u017enjeni\u010dke kolonije<\/em> do Huxleyevog Vrlog novog svijeta<\/em>, susre\u0107emo transformirane, a hipertrofirane slike postoje\u0107ih prijetnji, prisutnih strahova i nadolaze\u0107ih\u00a0 strahota. Nasuprot tim sumornim slikama budu\u0107nosti stoje djela ispunjena elementima utopijskog, optimizmom i vjerom u tehnolo\u0161ki napredak, kao u znanstveno-fantasti\u010dnim romanima Julesa Vernea, na srodn na\u010din u nostalgiji za savr\u0161enstvom kojeg vi\u0161e nema, kakvu osje\u0107amo u romanu Sto godina samo\u0107e <\/em>Gabriela Garc\u00eda M\u00e1rqueza ili u himni nadi i ljudskoj moralnoj \u010disto\u0107i, kakvoj svjedo\u010dimo u Malom princu <\/em>Antoine de Saint-Exup\u00e9rya. Savki put je u pitanju vizija mogu\u0107e stvarnosti.<\/p>\n

Ovdje, me\u0111utim, nije rije\u010d samo o pojedina\u010dnim djelima, koja imaju za temu utopijsko ili u sebi imaju elemente utopijskog. Nije, jer je te\u017enja ka utopijskom utkana u cjelokupno stvarala\u0161tvo u vidu stvarala\u010dke te\u017enje ka idealnom, a nemogu\u0107em, ka nedosti\u017enom savr\u0161enstvu, \u0161to potvr\u0111uje da je stvarala\u0161tvo po svojem karakteru utopijsko.<\/a>[10<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Za umjetnost ideja utopije nije samo ideja „raja na zemlji”, nego i ideja stvarala\u010dkog: stvoriti iz ni\u010dega ne\u0161to, do\u0107i do onoga \u0161to nije, stvoriti savr\u0161eno, u\u010diniti nemogu\u0107e\u00a0 u djelu, koje je ve\u0107 svijet po sebi samom, stvoriti jedan svijet, tako da u izuzetno uspjelim umjetni\u010dkim djelima ve\u0107 svjedo\u010dimo stvaranju jedne druk\u010dije, posebne stvarnosti i ostvarenju stvarala\u010dke slobode, koja je naznaka stvarne slobode. A taj stvarala\u010dki potencijal nije samo stvar umjetnosti, nego svakoga koji ho\u0107e doprinijeti ovom svijetu. U takvim tendencijama nada nalazi svoje utemeljenje.<\/p>\n

Zato u ovom kazivanju o odnosu umjetnosti i utopije nije rije\u010d samo o nekoj budu\u0107nosti, o onome \u0161to jo\u0161 nije, nego i o stvarnosti u kojoj \u017eivimo, stvarnosti u kojoj jo\u0161 sanjamo utopiju, a ve\u0107 \u017eivimo distopiju. <\/p>\n

Kada Adorno u svojoj Esteti\u010dkoj teoriji<\/em> govori o utopijskom karakteru umjetnosti on nadasve ima u vidu dru\u0161tveni karakter umjetnosti, umjetnost kao „dru\u0161tvenu antitezu dru\u0161tvu”,<\/a>[11<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> pri \u010demu po ovom teoreti\u010daru umjetnost pokazuje kako bi stvari trebale biti, kako dru\u0161tvo mo\u017ee biti bolje, ali ga ostavlja nepromijenjenim. Odnos umjetnosti prema danoj stvarnosti prisutan je u djelima svih predstavnika Frankfurtske \u0161kole.<\/a>[12<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U razmi\u0161ljanjima o problemu utopije ovim misliocima je blizak i G. Luk\u00e1cs, koji dokazuje da je umjetnosti „imanentna utopija”, a roman obnavljanje odnosa pojedinca i dru\u0161tva, iz \u010dega izlazi da umjetnost i utopija imaju i eti\u010dku dimenziju. U djelima neomarksista umjetnost se shva\u0107a kao oru\u0111e, mogu\u0107i model, slika i uzor autenti\u010dnog. Na toj liniji su bili svi oni umjetnici i mislioci, koji su o\u010dekivali od umjetnosti da mijenja svijet. Takva stajali\u0161ta jesu umjetnost smatrala sredstvom, ali su joj davala i veliki zna\u010daj, jer su vjerovala da je umjetnost utjecajno i mo\u0107no duhovno sredstvo. Bilo je odavno rije\u010di o tome kako je utopija zami\u0161ljena i predo\u010dena u nekim umjetni\u010dkim djelima, ali ta djela nisu ipak trebala biti projekt stvarnog i nacrt mogu\u0107eg dru\u0161tva kao umjetni\u010dkog djela, jer su prije svega bila stvarnost estetskog, a ne politi\u010dki program. Zamisao, a ne manifest.\u00a0 <\/p>\n

 <\/p>\n

7.<\/p>\n

Moment utopijskog u umjetnosti treba razumjeti kao stvarala\u010dko nadila\u017eenje stvarnosti, kao transcendiranje datog i te\u017enju ka transcendenciji. Tako ih treba razumjeti, jer je umjetnost druga i druk\u010dija stvarnost, zaokupljena izgradnjom svojih vlastitih vrijednosti, jer je ba\u0161 to njena primarna funkcija: da bude umjetnost.<\/p>\n

Svako stvarala\u010dko mi\u0161ljenje tmurnim nagovje\u0161tajima katastrofe suprotstavlja nadu. Samo s njom mo\u017eemo do\u010dekati budu\u0107nost. S njom posti\u017eemo rezultate, ostvarujemo djela. S njom te\u017eimo ka ostvarenju najboljeg mogu\u0107eg. U svakom govoru o idealnom uvijek je sadr\u017ean moment utopijskog. \u010cak i kada kritiziramo neko postignu\u0107e, poredimo ga sa zami\u0161ljenim savr\u0161enstvom i onim \u0161to nije postignuto, sa idealnim. Ovdje treba re\u0107i da ono \u0161to je subjektu (pojedincu) savr\u0161eno nije nu\u017eno, ali mo\u017ee biti savr\u0161eno svima, a ono \u0161to je za sviju savr\u0161eno trebalo bi biti i pojedincu, jer iz op\u0107eg (univerzalnog, skupnog, temeljnog, kozmi\u010dkog, Jednog, apsolutnog, iz onoga \u0161to sve uvjetuje i utje\u010de na sudbinu) dolazi fasciniranost subjekta jedinstvenim djelom. Mogu\u0107e je savr\u0161enstvo za subjekt i subjektivno pojmljeno i do\u017eivljeno savr\u0161enstvo, ali nije mogu\u0107e neko objektivno postoje\u0107e savr\u0161enstvo za sviju, osim kao pojam savr\u0161enstva, dakle kao neostvarivo i nedosti\u017eno savr\u0161enstvo. Savr\u0161enstvo se de\u0161ava, ali nikada potpuno ne ostvaruje. \u010cak bi njegovo definitivno ostvarenje bilo poraz i smrt stvarala\u0161tva, jer je stvarala\u0161tvo stalno nastojanje i doga\u0111anje, a ne jednom, zauvijek i za sviju dovr\u0161eno. No, kada je neko od umjetni\u010dkih djela uistinu veliko, onda u sebi ostvari svoje mogu\u0107e<\/em> savr\u0161enstvo, kao savr\u0161enstvo u tom djelu i savr\u0161enstvo tog djela; dodu\u0161e i tada u pojedina\u010dnom djelu, a ne kao djelo za sviju; u velikom, posebnom djelu bude, desi se savr\u0161enstvo za nas. Te\u017enja ka savr\u0161enstvu prisutna je i u svakoj predanoj djelatnosti, a posebno u nastojimo da to novo bude barem malo bolje od onoga \u0161to smo ranije ve\u0107 uradili. Tako zapo\u010dinje svaki put ka utopiji: uraditi bolje, u radu nadma\u0161iti sebe, ostvariti jo\u0161 bolje, dosegnuti, nastojati do\u0107i do najboljeg.<\/p>\n

U tome mo\u017eemo razabrati poku\u0161aj ostvarenja utopijskog. U svakoj pjesmi, u svakom djelu, u svemu stvorenom ima nade. U svakom je malom postignu\u0107u, u svakoj ostvarenoj \u017eelji, u svakom sretnom trenutku dodirnuto je idealno, u svakom je makar malo ostvareno i ono utopijsko. Element utopijskog postoji u svakom stvarala\u010dkom nastojanju i djelatnom naporu, u svakom “ho\u0107u jo\u0161 bolje”. Dakako, nije svako ostvarivanje po\u017eeljno. Zbilja koja bi ostvarila sve \u0161to je sadr\u017eaj na\u0161ih htijenja i \u017eelja i koja bi postala potpuno ostvarenje na\u0161e osjetilnosti i duhovnosti, postala bi zastra\u0161uju\u0107a, jer bi bila\u00a0 ostvarenje konzumentskih ideala i kao zadovoljenje svih potreba postala bi vjerojatno ispunjenje i negiranje svih tih na\u0161ih \u017eelja i htijenja. Bila bi to jeziva stvarnost u kojoj bismo bili sretni i zadovoljni zbog na\u0161eg ljudskog poraza. Utopija je mnogo puta bila ostvarene kao monstruozna stvarnost logora i terora, ali je ostajala i tome suprotni san, lijepa zamisao i potencijalna zadatost. A tada je bila \u017eelja koja nikada ne\u0107e biti do kraja ispunjena, savr\u0161enstvo, koje nikada ne\u0107e biti potpuno ostvareno. U tome je vitalnost i snaga trajne otvorenosti na\u0161eg bivanja i stalne \u017eelje za njegovim pobolj\u0161anjem. I kada bi se utopija desila, opet bi nam predstojala. U tom smislu, ideja utopije je ideja stvaranja boljeg, rad na nedosegnutom, stalno unapre\u0111ivanje postoje\u0107eg, stvaranje novog, put ka idealnom. I zato je srodna umjetni\u010dkom i svakom drugom stvarala\u0161tvu.<\/p>\n

 <\/p>\n

8. <\/p>\n

Ako intuicija, kao \u0161to pokazuje Bergson, vodi od stvari ka pojmovima i na taj na\u010din spoznaje bit problema, onda iskustvo umjetnosti mijenja pojam umjetnosti, poznavanje osobe sliku njene unutarnjosti, a uvid u dru\u0161tvenu stvarnost vodi ka pojmu stvarnosti koji nadma\u0161uje trenutno dru\u0161tveno stanje. Ovaj „realisti\u010dki intuicionizam” mo\u017ee i\u0107i i u drugom pravcu, jer sam pojam umjetnosti mo\u017ee nadma\u0161ivati postoje\u0107e stanje umjetni\u010dke produkcije (\u0161to se o\u010dituje ve\u0107 u \u010destom kritiziranju ostvarenih djela, a i u autorovom ili receptorovom nezadovoljstvu postignutim), a uvid u djelatnost osobe ili dru\u0161tvenu stvarnost mo\u017ee formirati ideju i predstavu o njihovim daljim mogu\u0107nostima. Tada intuicija i kao neposredni uvid i kao slutnja ukazuje na mogu\u0107u bit postoje\u0107eg i nedostatnost ostvarenog. I pokazuje da se mo\u017ee uvijek jo\u0161 ne\u0161to. A to “jo\u0161 ne\u0161to” kazuje da utopija nije uvid, \u010dak ni samo nada u ne\u0161to konkretno, nego pri\u017eeljkivanje i te\u017enja ka boljem, pravednijem, po\u0161tenijem. Zato je ona uvijek dalje od onoga \u0161to je postignuto. Beskrajna zadanost. Otvoreni projekt. <\/p>\n

 <\/p>\n

9.<\/p>\n

Duhovne\u00a0 vrijednosti se usvajaju. Shva\u0107amo ih prije svega kroz obrazovanje, a kada je umjetnost u pitanju kroz estetsko iskustvo. A \u0161to je estetsko iskustvo bogatije, to su stro\u017ei, kriti\u010dniji sudovi i vi\u0161i zahtjevi tog receptora umjetni\u010dkog djela. Duhovne vrijednosti postaju dio bi\u0107a kroz navike, pam\u0107enje, ponavljanje, u \u010demu ima potrebe za u\u010denjem, ima i udovoljavanja osobnim prohtjevima, ali i prisile, koja je naro\u010dito prisutna u totalitarnim re\u017eimima i svakom nametanju jedne i jedine istine. Taj pritisak, ali i podr\u0161ka ideologije vidljiva je upravo u dru\u0161tvenom karakteru umjetnosti. Ona je bila duhovna vrijednost kao promotor religije, a postala upotrebna vrijednost i zabava kao proizvod kapitala. Kao „slobodna” umjetnost je ili marginalizirana ili postaje prodajna vrijednost. U tome je muka njene dru\u0161tvene uloge u demokratskim zemljama. Oni koji su vjerovali da umjetnost mo\u017ee biti oru\u0111e dru\u0161tvene promjene vjerovali su u mo\u0107 umjetnosti. No, dana\u0161nja umjetnost, sre\u0107om, vi\u0161e ne pripada ni hramu ni dvoru, ne pripada vladaju\u0107oj ideologiji i izvr\u0161noj politi\u010dkoj mo\u0107i, posebno ne onoj diktatorskoj, naredbodavnoj politici koja u umjetnosti vidi mogu\u0107nost promoviranje ideologije koju zastupa i pohvalu sebi samoj. Umjetnost od XIX. stolje\u0107a postaje samostalna, odvojena od dvora i svetili\u0161ta, slobodna, ali prestaje biti hvaljenje vladaju\u0107eg, a postaje prodavana dekoracija, zabava i u manjoj mjeri gerilska aktivnost intelektualne manjine.<\/p>\n

U svakom kazivanju o utopiji ima vjere, u svakoj vjeri utopijskog.\u00a0 Subjekt je mogu\u0107e otjelovljenje ideje, umjetni\u010dko djelo mogu\u0107i svijet, svijet mogu\u0107a realnost. Sve mo\u017ee biti i ne\u0161to drugo, jo\u0161 ne\u0161to, sve je nazna\u010deno i predano beskraju pogleda, koji dovr\u0161ava stvarala\u0161tvo kao stalno realiziranje mogu\u0107nosti osjetilnog i njemu pripadaju\u0107e refleksije. Sve \u0161to jest \u010duva i izgra\u0111uje sebe u stvaranju vlastitog, u stalnom izgra\u0111ivanju svoga, u ljubavi prema onome \u0161to jest i \u0161to mo\u017ee biti. Zato u svakoj umjetni\u010dkoj i filozofskoj djelatnosti ima i elemenata projekta, slike onoga \u0161to ne\u0161to uistinu jest i\u00a0 nade u ono \u0161to tek nastaje. <\/p>\n

Umjetnost smo zavolili jer je u \u017eivotu uvijek ne\u0161to nedostajalo ili moglo biti ljep\u0161e i bolje. Ona jest vrsta kompenzacije, kao \u0161to nam i ma\u0161ta kompenzira i daruje ono \u0161to nemamo. Ali, umjetnost nikako nije samo zamjena i nadoknada za ono \u0161to nemamo, \u0161to nismo dosegli ili \u0161to smo izgubili, nego je \u010desto ono \u0161to nismo ni slutili, jedan potpuno novi svijet, neslu\u0107ena mogu\u0107nost, otvaranje horizonta.<\/p>\n

Ovdje i drugdje tvrdim da je filozofija postavila svoj najvi\u0161i zadatak u Platonovom mi\u0161ljenju ideja, a stvarala\u0161tvo u Plotinovoj ideji isijavanja Jednog. U oba slu\u010daja rije\u010d je o te\u017enji ka savr\u0161enstvu. A ono je na politi\u010dkom smislu iskazano u ideji Atlantide i Utopije, od strane dvojice mislilaca, Platona i Morea, koji su iskusili mo\u0107 i goleme osobne nevolje u susretu sa politi\u010dkom praksom svoga doba. Politi\u010dko i estetsko izjedna\u010davaju se u domenu imaginarnog u “politici osjetilnog”. Zato je Platonova Dr\u017eava<\/em> umjetni\u010dko djelo, prvi „roman” u povijesti, a Moreova ideja „realna fantazija”, u koju su neki povjerovali i \u010dak pone\u0161to poduzeli e da bi je ostvarili. Ideja Utopije je, kao i ideja velikog umjetni\u010dkog djela, te\u017enja ka savr\u0161enstvu, put ka apsolutnom, napredovanje ka neostvarenom, san o idealnom. Te\u017enja ka onome \u0161to mo\u017ee biti privremeno ostvareno, a barem na trenutak i dosegnuto. Tome je srodna ideja dobrog, najboljeg mjesta, kojeg nema. Ideja utopije proizvod je stvarala\u010dkog uma i \u017eudnje za lijepim, dobrim i moralno po\u017eeljnim, a sumnja u utopiju proizvod svakodnevnog pragmatizma i nevjerice u mogu\u0107nost boljeg. <\/p>\n

Politi\u010dka praksa je dokazivala nemogu\u0107nost ostvarenja po\u017eeljnog dru\u0161tvenog ure\u0111enja, savr\u0161eno ure\u0111ene dr\u017eave odnosno komunizma. Potvr\u0111ivao je to i svaki misaoni koncept koji se zalagao za ostvarenja utopijskog dru\u0161tva, od Platona do Marxa. Upravo je to mnogima bio dokaz neutemeljenosti ideje utopije (Mnogo je lak\u0161e dokazivati da savr\u0161enstva ne mo\u017ee biti, nego pokazati kako bi jednom moglo nastati ili nastojati ve\u0107 sada ne\u0161to savr\u0161eno stvoriti). Ali ta ista manjkava praksa poti\u010de misao o idealnom, u kojem se ukazuje bolje i po\u017eeljno, u kojem se ra\u0111a te\u017enja ka stvaranju novog svijeta, pa je u tome iskazan i teleolo\u0161ki karakter filozofskog idealizma, koji je uvijek drugo lice stvarnog stanja. Njegov ispravak i Razlika. Tako\u0111er politika, ali ne ba\u0161 svakodnevna politi\u010dka rutina, jer je to praksa koja se zala\u017ee za potpuno razli\u010dit svijet od onoga koji jest. <\/p>\n

Iskustvo nam potvr\u0111uje da se utopija ostvarila ili kao zastra\u0161uju\u0107i svijet u totalitarnim sistemima, pa otuda dolazi strah od svake budu\u0107e utopije, ili je u “dru\u0161tvu obilja” ponu\u0111ena kao turisti\u010dki ki\u010d, gdje uz dobru naknadu mo\u017eete biti neko vrijeme „u raju”. I u umjetnosti imamo dvije srodne tendencije: zastra\u0161uju\u0107u sliku distopije ili sentimentalne, melodramati\u010dne slike o nekom idealnom \u017eivotu. No, ostvaren je sigurno veliko politi\u010dki napredak, pa suvremene demokratske zemlje izgledaju kao dosegnuta utopija kada se usporede sa barbarskim i despotskim vlastima davnih vremena, a ostvarena je i utopija u velikim djelima umjetnosti i filozofije, kao i u ideje i postignu\u0107u svake, pa i dru\u0161tvene harmonije. <\/p>\n

Svaka pri\u010da, kao i svako mogu\u0107e ostvarenje utopije, i ona sanjana, idealna, i ona zastra\u0161uju\u0107a, ostvarena ili samo zami\u0161ljana, potvr\u0111uje da je uvijek u pitanju pri\u010da o na\u0161oj stvarnosti, o onome \u0161to stvarnost mo\u017ee biti. Iako je bilo i jo\u0161 uvijek ima poku\u0161aja da se ostvari zamisao idealne utopije, ona je najpotpunije predo\u010dena u artisti\u010dkom obliku, u umjetni\u010dkim djelima i imaginaciji mislilaca. Ona se u njima ve\u0107 doga\u0111a. Nikakvo \u010dudo, jer u projektu utopije i stvarala\u010dkim nastojanjima postoji mnogo srodnosti, od povjerenja u ljudske mogu\u0107nosti preko tra\u017eenja boljeg do poku\u0161aja stvaranja i ostvarenja idealnog. Ponekad im je zajedni\u010dko i razo\u010daranje, ali i uvijek novi elan u zapo\u010dinjanju: svijet \u0107e se doga\u0111ati, nastajati i stvarati. Umjetnost i utopija su okrenuti horizontu, koji nije samo stvar budu\u0107nosti i nade, nego onog najboljeg \u0161to nam se ve\u0107 de\u0161ava, onoga \u0161to ve\u0107 sada stvaramo i ostvarujemo. Nije dakle u pitanju samo nada, nego postignu\u0107e. Nije u pitanju budu\u0107nost, nego na\u0161e Sada. Na\u0161 svijet, stvarnost u kojoj smo.<\/p>\n

Ovdje nije rije\u010d o svijetu kao estetskom fenomenu. Svijet je ve\u0107 dovoljno lijep. Radi se o tome da on bude bolji. Na tome su radili mnogi, pa\u00a0 se dogodilo ve\u0107 mnogo toga \u0161to je blisko idealima utopije. Dogodila se, ostvarilo neostvarivo u osobnim zamislima i ostvarenju najboljeg vlastitog; utopija se mnogima dogodila njima, u njima. Na kratko, ponekad, mo\u017eda vrlo rijetko, ali se dogodila; dogodilo se sretnima idealno i snivano u nekom lijepom trenutku, u ljubavi i stvaranju, u vlastitom djelovanju i postignu\u0107u, u mi\u0161ljenju i umjetnosti, u snu i nadi o boljem svijetu; dogodila se, ostvarilo u velikim i lijepim djelima, a stalno se doga\u0111a kao stvarala\u010dka te\u017enja ka boljem, napokon kao te\u017enja ka savr\u0161enom, potpunom, idealnom. U umjetnosti je uvijek otvoreno pitanje \u0161to ona mo\u017ee biti kao neka budu\u0107a, utopijska umjetnost, umjetnost koja uvijek ide ka nedosti\u017enom savr\u0161enstvu. Moto tave umjetnosti glasi: „U\u010dinite to boljim”. U takvim stvarala\u010dkim nastojanjima njeni protagonisti ve\u0107 naziru, slute savr\u0161enstvo, koje jo\u0161 nije, na kojem \u0107e oni najbolji i najuporniji raditi, ostvarivati ga koliko je u njihovoj mo\u0107i i kojem \u0107e te\u017eiti sve i kada bi znali da ga nikada ne\u0107e biti. U umjetnosti unutarnje zami\u0161ljeno i slu\u0107eno savr\u0161enstvo postaje ostvareno. U takvim djelima ono utopijsko je ve\u0107 ovdje, pred nama i s nama. Dodu\u0161e, ne kao \u017eivotna, nego kao mogu\u0107a stvarnost. A i to je mnogo.<\/p>\n

Kada govorimo o odnosu umjetnosti i utopije najprije govorimo o djelima koja imaju za temu utopijsko, ali nadasve o jednom na\u010delnom, i rekao bih presudnom aspektu umjetni\u010dkog stvarala\u0161tva, jer je rije\u010d o nastojanju umjetnosti da izmakne teroru stvarnosti i stvori svoju stvarnost. Takva umjetnost je nastajala i u najte\u017eim okolnostima i svojim postojanjem dokazivala neuni\u0161tivost ljudskog duha i samim svojim postojanjem dokazivala nemo\u0107 terora, jer je svojom djelatno\u0161\u0107u dokazivala snagu umjetnikove unutarnje vjere i mogu\u0107nost stvarala\u010dke imaginacije koja je u stanju nadrasti svoje okolnosti. A tome uslijedi i \u017eelja da se stvori novo i bolje, \u010dime se potvr\u0111uje permanentna otvorenost umjetnosti. U tim stvarala\u010dkim nastojanjima i ostvarenim djelima ve\u0107 se ostvaruje ono utopijsko, jer je svako djelo osvajanje i nastajanje nove duhovne teritorije, u sebi samom estetska istina i ve\u0107 postoje\u0107a stvarnost djela, a i slika mogu\u0107e stvarnosti. Znak mogu\u0107e stvarnosti i ve\u0107 postoje\u0107a stvarnost po sebi. Utopijsko, a postoje\u0107e.<\/p>\n

Neizvjesna budu\u0107nost obe\u0107ava ispunjenje lijepe nade, ali i ostvarenje nadi suprotnih strahova. Napredak mo\u017ee voditi dobru, ali i propasti.\u00a0 Ima ljudi koji vjeruju da su svoje idealno ostvarili, a pogotovo onih koji gaje permanentni osje\u0107aj nezadovoljstva sada\u0161njo\u0161\u0107u i uz to provode svoje dane bez mnogo povjerenja u budu\u0107nost. Takvih je bilo svuda, u svako doba. S nadom je ipak lak\u0161e \u017eivjeti. Dok mislimo o budu\u0107nosti, dok jo\u0161 ne\u0161to o\u010dekujemo – \u017eivi smo. U takvim razmi\u0161ljanjima nije na djelu neki manihejski princip, koji svu sada\u0161njost i sve \u0161to se de\u0161ava u njoj vidi samo kao ne\u0161to lo\u0161e, a naspram toga zami\u0161lja neku idealnu dr\u017eavu budu\u0107nosti kao isklju\u010divo dobro, nego je na djelu nadasve davanje prednosti mogu\u0107nosti nad stvarno\u0161\u0107u, projektu nad postoje\u0107im, mi\u0161ljenom i zami\u0161ljenom nad ostvarenim, dakle davanje prednosti onome \u0161to mo\u017eemo ostvariti i posti\u0107i nad onim \u0161to je ve\u0107 ostvareno i postignuto. U takvom nazoru u osnovi je na djelu povjerenje u ljudske stvarala\u010dke i eti\u010dke potencijale.<\/p>\n

Od po\u010detka tvrdim da umjetnost ima utopijski karakter. Na vi\u0161e na\u010dina: prizemni „realisti” umjetnost odbacuju kao besmislicu, kao ne\u0161to nestvarno, nekorisno, utopijsko, kao ne\u0161to \u0161to u najboljem slu\u010daju mo\u017ee biti zabava. Filozofi frankfurtskog kruga umjetnost vide kao model autenti\u010dnog, kao projektivno mi\u0161ljenje i sliku po\u017eeljne budu\u0107nosti. Tome i sam dodajem da je uvijek utopijski zadatak stvarati svijet djela i s njim dogra\u0111ivati kulu svijeta umjetnosti: na\u0161e vrijeme je uvijek i nikad, mjesto svugdje i nigdje, poku\u0161aj ograni\u010denja umjetnosti posvuda a granica stvarala\u0161tva nigdje i zato je umjetnost bezgrani\u010dna i vje\u010dna. <\/p>\n

Ovdje je osnovna teza da umjetnost u samoj sebi gaji utopijsko, jer je stvarala\u0161tvo te\u017enja ka nemogu\u0107em i nikad do kraja ostvarenom savr\u0161enstvu. Jedna od velikih ambicija filozofije bila je pretvoriti ideje (filozofski koncept) u stvarnost (djelo), a to je postizano u potpunosti samo u umjetnosti, u \u010dijim djelima je ostvarivana idealna stvarnost, pa je umjetni\u010dko stvarala\u0161tvo bilo slika autenti\u010dne ljudske djelatnosti, a neka umjetni\u010dka djela postala prototip utopijskog. Sama umjetnost u svojim djelima stvara „mjesto kojeg nema”; u djelima ve\u0107 postoji mogu\u0107a stvarnost utopijskog, a i slika pro\u0161le ili budu\u0107e utopije; njena utopija je s njom, u njoj, ovdje i sada. Umjetni\u010dko djelo je posebna stvarnost. U njoj se doga\u0111a mogu\u0107e. Zato treba naglasiti: iza i izme\u0111u stvarnog i nestvarnog (ovdje: utopijskog) je mogu\u0107e. To mogu\u0107e nalazimo u mnogim umjetni\u010dkim djelima. Umjetnost je mogu\u0107nost nemogu\u0107eg. Upravo zato umjetnost mo\u017ee reprezentirati neiskazivo i apsolutno, mo\u017ee naslutiti i ukazati na ne\u0161to \u0161to je vi\u0161e od umjetnosti, na ne\u0161to \u0161to je vi\u0161e od na\u0161eg \u017eivota, na mogu\u0107nost transcendentnog i idealnog, na ono \u0161to je na\u0161a snivana mogu\u0107nost i najvi\u0161a zadanost. Ali tada vi\u0161e nije rije\u010d o umjetnosti, nego o tom drugom.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[1<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIako se o utopiji misli naj\u010de\u0161\u0107e kao o onome \u0161to jo\u0161 nije, u sje\u0107anjima nostalgi\u010dara i sanjara ona je ponekad pri\u010da o pro\u0161lom, a izgubljenom. Tada nastaju \u017ealopojke i idealiziranje vremena u kojima je tim ranjenim du\u0161ama bilo ljep\u0161e, u kojima su svakako bili mla\u0111i, \u010desto i privilegirani, pa idealiziraju ono gdje je njima bilo bolje, a zaboravljaju \u0161ta je sve u tom „idealnom” bilo gore od onoga \u0161to mu je uslijedilo. Nije smetao rasizam posjednicima ran\u010da u Prohujalu s vihorom<\/em>, nedostatak slobode, nerad i pretjerana zadu\u017eivanja u socijalizmu, pa svoje pri\u010de pretvaraju u bajke, ba\u0161 kao \u0161to se idealiziraju dragi pokojnici. Na suprotnoj strani su oni koji, jednako neopravdano, pamte samo negativno, jer dokazuju da je njima (a rado tvrde: svima!) bilo lo\u0161e.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[2<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n Lijep, zanimljivo pisan pregled „utopijskih sadr\u017eaja” nudi knjiga A Word Elsewhere<\/em> (London 1994) koju je gotovo dvadeset godina pripremao jedan od najpopularnijih engleskih novinara Bernard Levin. Autor pi\u0161e da je, uz nirvanu, utopija bila naj\u010de\u0161\u0107e spominjana rije\u010d (str. 21.), a ta pri\u010da o utopiji „zapo\u010dinje s nebom” (str. 71.). U knjizi \u010ditatelj mo\u017ee na\u0107i pravu antologiju djela i doga\u0111aja, pri\u010da o politi\u010dkim i religijskim pokretima i poku\u0161ajima izgradnje utopije, mnoge zanimljive podatke o istaknutim misliocima, zanesenjacima i borcima za novo dru\u0161tvo, mo\u017ee na\u0107i i mnogo toga \u0161to je u povijesti bilo u vezi sa idejom utopije, od djela Homera i Shakespearea preko djela anarhista i revolucionara, od bajki i mitologije do djela suvremene arhitekture, filma i glazbe, do svega u \u010demu ovaj autor nalazi sliku utopije ili raspoznaje znake utopijskog. Iako nastoji ukazati i na pozitivne i negativne strane te\u017enje ka utopiji, ipak \u0107e Levinova ukupna ocjena o utopiji biti negativna. Ovaj autor na\u010delo tvrdi da\u00a0 nema razlike izme\u0111u fanatika i utopiste (str. 122.), a pokazuje izrazitu odbojnost prema Marxu i njegovoj filozofiji (str. 102. i d.), kao i politici Sovjetskog Saveza, pa u politi\u010dkom smislu knjiga ima dosta „hladnoratovski” intoniranih pasa\u017ea i pri\u010da o gorkim iskustvima onih koji su htjeli ostvariti utopijsko dru\u0161tvo. Zato je i za Levina utopizam \u0161tetan i opasan. Pritom i ovaj autor, svjesno ili ne, izjedna\u010dava ideju utopije i politi\u010dku praksu totalitarizma, a ujedno uzima jednu ideju i Marxov filozofsko-politi\u010dki koncept kao da je u njemu prisutna neporecivost, neka nu\u017eda kako mora biti \u010ditan i u\u010dinjen djelatnim, kao da iz odre\u0111ene filozofije vodi jasan put ka odre\u0111enom rezultatu. Ali nije i nikada nije bilo tako: ideja je uvijek onakva kako je interpretirana (shva\u0107ena i tuma\u010dena) i primijenjena (u praksu provedena). Zato iz iste ideje razli\u010diti ljudi mogu izvesti razli\u010dite zaklju\u010dke i potpuno razli\u010dito djelovati, a ipak se svi pozivati na istu ideju. O tome nam svjedo\u010de iste religije, filozofije i politi\u010dke teorije, koje su mogle biti i dobre i zle, i efikasne i jalove, i eti\u010dne i monstruozne, sve ovisno o onima koji su se na njih pozivali, njima slu\u017eili, njih primjenjivali, pretvarali ih u svoje “politi\u010dke programe” ili njima me\u0161etarili.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[3<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nO utjecaju religije na formiranje utopijskih ideja i stvaranje komunisti\u010dkog i nacisti\u010dkog pokreta pi\u0161e John Gray u svojoj knjizi Black Mass. Apocalyptic Religion and the End of Utopia (London, 2007.). Autor zastupa tezu, uveliko u dosluhu sa gledi\u0161tima Carla Schmitta (premda ga u ovoj knjizi ne hvali), da je „moderna politika poglavlje u povijesti religije” i da su „moderni revolucionarni pokreti nastavak religije drugim sredstvima” (str. 1-2.), dakle sekularizirana, politi\u010dka religija, koja je najprije bila ugra\u0111ena u filozofiju prosvjetiteljstva, a potom u konkretne politi\u010dke programe i djelatnost totalitarnih politi\u010dkih sistema. Ova postavka izgleda prihvatljiva utoliko \u0161to politika spada u isti ideolo\u0161ki sklop kao i religija i jo\u0161 starija mitologija, pa je ovo crpljenje ideja iz starije, formativne duhovne oblasti zapravo poticanje vjere i njeno transformiranje u „ovozemaljsku religioznost”. Pritom ipak ne treba zaboraviti da su ovdje u pitanju razli\u010dite metode, a i postavljeni ciljevi: ne mo\u017ee se izjedna\u010davati religijska duhovnost i praksa ovozemaljske vlasti, a ako su neke ideje usvojene, onda su one usvojene u svojem pervertiranom obliku, \u0161to dokazuje politi\u010dka praksa koja iz takvih iskrivljavanja proisti\u010de.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[4<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nM. Ajanovi\u0107 je i autor instruktivne pregledne studije o distopiji u knji\u017eevnosti i stripu (Distopija, \u017eanr na\u0161eg vremena<\/em>, “Kvadrat”, Br. 40-41, Bizovac, 2019.)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[5<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nFriz Lang je snimio svoj kolosalni film 1927. Film je sasvim suprotan optimirzmu sovjetskih filmova, Krstarici Potemkin (1925.) ili \u010covjeku s kino kamerom (1929.), genijalnim propagandnim filmovima Sergeja Eisensteina i Dzige Vertova, u kojima dominira povjerenje u dru\u0161tveni napredak (socijalizma) i suvremenu tehnologiju. Metropolis je zastra\u0161uju\u0107i, i zato jo\u0161 uvijek vrlo aktualan film. Film je do\u017eivio financijski neuspjeh, a nacisti su ga poku\u0161ali potpuno uni\u0161titi kada su u Njema\u010dkoj do\u0161li na vlast. Izgleda da su oni prvi shvatili ili barem naslutili \u0161to je ovaj film, ova opomena o svakom totalitarnom sistemu i dru\u0161tvu bezdu\u0161nog tehnolo\u0161kog napretka, film o prijete\u0107em svijetu „mehani\u010dkih odnosa” i potpune dru\u0161tvene kontrole.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[6<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nF. Jameson ukazuje da roman uvijek reflektira odnos prema povijesnom i svom vlastitom vremenu, jer je svako djelo rekonstruirana sada\u0161njost i kada je odno\u0161enje prema pro\u0161lom i kada je nedov\u0161ivo vrijeme znanstvene fantastike, koja nastaje kao povjerenje u tehni\u010dki progres (Progres Versus Utopia, <\/em>1982, str. 4.). Bilo bi jo\u0161 uvjerljivije tvrditi da se u odno\u0161enju na ove razli\u010dite \u017eanrove iskazuje stajali\u0161te autora i receptorovo odno\u0161enje prema samom sebi, \u0161to je svakako stvar njihovih svjetonazora, u kojima zna\u010dajnu ulogu igraju i njihova politi\u010dka stajali\u0161ta. Pritom nikada ne treba zaboraviti da svaki, a i ovaj \u017eanr, ima antropolo\u0161ku osnovu (\u0161to je mnogo \u0161ire od politi\u010dkog), pa je i ovdje u pitanju reprezentiranje bivanja bi\u0107a.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[7<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nU doba pandemije virusa korone bilo je dosta\u00a0 pesimizma. Ponovo su bile aktualne dvije sumorne slike budu\u0107nosti: Huxleyjev Vrli novi svijet<\/em> i Orwellova 1984.<\/em> Ta budu\u0107nost se u pone\u010dem ve\u0107 dogodila. Ova dva autora dugovala su mnogo svom prethodniku, ruskom piscu Zamjatinu i njegovom romanu Mi<\/em>. Romanu koji je izrastao iz straha od onoga \u0161to se doga\u0111alo u doba njegova nastanka, a \u010dije nam slike totalitarnog dru\u0161tva u druga\u010dijem obliku tek predstoje. U doba pandemije izgledalo je da situacija „dru\u0161tvenog distanciranja” mo\u017ee voditi u svijet poput Zamjatinove distopije, u svijet u kojem \u0107emo svi \u017eivjeti po zadanim pravilima, biti odijeljeni staklenim zidovima, biti bez neposrednog kontakta, biti s drugima a bez njih, iza staklenih pregrada biti vi\u0111eni i vidjeti druge, biti kontrolirani i kontrolori. Ve\u0107 i male naznake takvog mogu\u0107eg svijeta dovoljno su prijete\u0107e i pozivaju na oprez i budnost e da bismo za\u0161titili svoja prava i svoju slobodu.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[8<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nE. M. Cioran, Povijest i utopija<\/em>, str. 81. (Histoire et Utopie<\/em>, Paris 1960)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[9<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nVjerojatno je prva moderna satira na ra\u010dun utopije tre\u0107e poglavlje u Swiftovom slavnom djelu Gulliverova putovanja <\/em>(1726.). U tom poglavlju je opisan Gulliverov boravak na jednom lete\u0107em, udaljenom otoku. Swift izvrgava ruglu tamo\u0161nju birokraciju i njeno organiziranje, kao i beskorisna znanstvena istra\u017eivanja i eksperimente koji nemaju nikakve prakti\u010dne primjene, a zapravo ima u vidu Novu Atlantidu <\/em>(1620.), tu religijsku, pedago\u0161ku, znanstvenu i tehnolo\u0161ku viziju budu\u0107nosti u nedovr\u0161enom djelu Francisa Bacona.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[10<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nTreba li uop\u0107e napominjati da je ta te\u017enja ka savr\u0161enstvu prisutna u djelima najboljih. Oni kojima je umjetnost „posao” i „zabava” brinu o prakti\u010dnim koristima od svoje umjetni\u010dke djelatnosti, o uspjehu i profitu, a ne o „stvaranju idealnog”, \u0161to je te\u017enja autenti\u010dnih, istinskih umjetnika.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[11<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nTheodor Adorno, Esteti\u010dka teorija, str. 132.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[12<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nO stajali\u0161tima ove \u0161kole u: Martin Jay, The Dialectical Imagination, Boston and Toronto, 1973; Vidjeti tako\u0111er: Aesthetics and Politics (Adorno, Benjamin, Bloch, Brecht, Luk\u00e1cs), Verso, London 2007.\u00a0 O zna\u010daju utopije u filozofiji „frankfurtske \u0161kole” diskutira i Joel Whitebook. Ovaj autor najprije konstatira da je u modernom svijetu „demokracija postojala samo u svezi s tr\u017ei\u0161tem”, a u njemu i produktivna utopijska imaginacija, <\/em>pa „osje\u0107aj katastrofe i utopijski topos<\/em>” idu zajedno. Stajali\u0161ta unutar ove \u0161kole nisu jednozna\u010dna: dok Marcuse govori o logici dominacije, Adorno zagovara utopijsko nepovijesno „izmirenje” \u010dovjeka i prirode, \u0161to Habermas smatra „teolo\u0161kim ostatkom” u njegovoj esteti\u010dkoj teoriji (a i Negativnoj dijalektici<\/em>), pa\u00a0 Habermas zato tvrdi da je komunikacija zapravo jedina mogu\u0107a, uistinu ostvariva osnova dru\u0161tvene sinteze (Usporediti: Joel Whitebook, Perversion and Utopia. A Study in Psychoanalysis and Critical Theory, Cambridge 1995, str. 75-91.). Sva ova neosporno razli\u010dita, a prema dru\u0161tvenoj zbilji kriti\u010dki orijentirana stajali\u0161ta svakako imaju i svoju psiholo\u0161ku dimenziju, ali ih ne bi trebalo tretirati kao osobna pitanja, \u010dak ni samo kao psiholo\u0161ka pitanja subjekta kao takvog, nego prije svega kao dru\u0161tvena i povijesna pitanja. Tako ih uostalom i shva\u0107aju spomenuti filozofi, za koje pitanje utopije nikada nije samo stvar neke pojedina\u010dne svijesti, nego dru\u0161tvenosti (dru\u0161tvenog bi\u0107a). Zato je za mislioce “frankfurtske \u0161kole” pitanje utopije zbiljsko pitanje zbilje same, a u tome krupnu ulogu igra i umjetnost kao fait social<\/em>. „Kriti\u010dka teorija” ove \u0161kole ima takav odnos prema dru\u0161tvenoj stvarnosti u kojoj je stalno na djelu zahtjev za izmjenom i unapre\u0111enjem te stvarnosti, \u0161to je po sebi put ka boljoj budu\u0107nosti i u krajnjoj konzekvenci put ka utopijskoj, idealnoj stvarnosti.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

The Arts and Utopia<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

The position on utopia is the position on reality. Utopia is the theme of many works of art, one can even claim that the arts are the ultimate description of utopia, and the arts strive to achieve utopia. The arts contain utopian elements, and actually, the arts are the completely accomplished version of utopia.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> utopia, distopia, the arts, imagination, reality.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  12(23)#16 2023<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.12.23.2<\/a>
\nUDK 2-144.5
\nIzvorni \u010dlanak
\nOriginal scientific paper
\nPrimljeno: 10.1.2023.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Sead Ali\u0107<\/span><\/p>\n

Sveu\u010dili\u0161te Sjever
\nCentar za filozofiju medija, Zagreb, Hrvatska
\nwww.centar-fm.org
\nwww.seadalic.com
\nsealic@unin.hr<\/p>\n

Bog<\/span><\/strong><\/a>[13<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (299 KB), Hrvatski, Str. 3803 – 3813
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n


\nOvaj tekst i ovaj pristup \u017eele skrenuti pozornost na oblike ljudskog posredovanja ideje Boga; na smrt medija u kojima se Bog objavio, a koja koincidira sa gubitkom povjerenjem u ideju Boga, koja je previ\u0161e ljudskom.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nU tom smislu govori se o \u2018zemaljskom Bogu\u2019 koji razli\u010ditim interesnim grupama slu\u017ei kao izgovor za djelovanje ili nedjelovanje.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nIdeja Boga vratila se njegovoj barbarskoj nazo\u010dnosti u \u017eivotima na\u0161ih naroda. Nebo je podijeljeno. Bog je postao izgovor za idole i njihove institucije, bogove me\u0111u ljudima.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n

<\/p>\n

Na pravim vjernicima je poku\u0161ati ujediniti nebo i poku\u0161ati \u010duti nebo nekim novim medijem.
\n<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> Bog, mediji, vjernici, nebo, idol, institucija.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

1. Pisanje o neopisivom<\/strong><\/p>\n

Svako je razmi\u0161ljanje o Bogu poku\u0161aj ograni\u010denih mogu\u0107nosti<\/strong> da se progovori o ne\u010demu nemjerljivom i neiskazivom. Pojam Boga ima i svoju povijest.<\/a>[14<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Moglo bi se re\u0107i da je odre\u0111ivanje pojma Boga samo bilo odre\u0111eno vremenom, oblicima organiziranja dru\u0161tva, rasporedom snaga u dru\u0161tvenom organizmu, medijem preno\u0161enja poruka za koje se tvrdi da dolaze od Boga, uspje\u0161no\u0161\u0107u organiziranja institucija koje pronose odre\u0111enu ideju Boga, oblicima imperijalizma kojima su se ideje odre\u0111ene interpretacije Boga \u0161irile, mitovima i legendama koje su prethodile jednobo\u017ea\u010dkim religijama\u2026<\/p>\n

Svako razmi\u0161ljanje o Bogu ima svoj poseban kut gledanja i poku\u0161ava fenomen Boga osvijetliti na\u010dinom koji omogu\u0107uje odabrani kut promatranja. O Bogu mo\u017eemo misliti kao o sredstvu skretanja pozornosti od realnih problema na zemlji. Mo\u017eemo ga interpretirati kao izgovore \u010dlanovima svih religijskih hijerarhija za njihovo preuzimanje uloge Boga na zemlji i pretvaranja bo\u017eanskih uputa u svjetovne zahtjeve (uglavnom) materijalnog tipa.<\/p>\n

Bog mo\u017ee biti izvan \u010dovjeka ali i ideja koju osoba nosi kao najsna\u017eniju ideju unutar vlastitog organizma. Bog mo\u017ee biti toplokrvan i hladan, prepun ljubavi i okrutan. Kona\u010dno, na ideju Boga mo\u017eemo gledati kao na onostranost kojoj smo kao ljudi dali pri\u010du, oblike, smisao, ali i kao Ono \u0161to pro\u017eima cjelokupni Univerzum pa i svakog pojedinca. Bog dakle mo\u017ee biti Logos ali u zna\u010denju mnogo \u0161irem od zna\u010denja onoga \u0161to bija\u0161e u po\u010detku a to je \u2013 Rije\u010d.<\/p>\n

Ovaj je tekst nastao na temelju vlastitog, meditativnog, uvjetno re\u010deno – putovanja svemirom.<\/a>[15<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

No\u0107u bih putovao. Dan je bilo vrijeme blochovskih ‘dnevnih snova’.<\/p>\n

Da bih donekle do\u010darao ta svoja putovanja uz moje meditiranje rije\u010dima koje ne\u0107e biti ni filozofijsko ni knji\u017eevno ni teologijsko \u2013 nudim kadrove oblikovane na temelju Hubblea – najsna\u017enijeg teleskopa koji je \u010dovjek do sada napravio.<\/a>[16<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Moj cilj je u\u0107i u rije\u010d Bog, onoliko koliko mi moje putovanje dopusti.<\/p>\n

 <\/p>\n

2. Bog sve vi\u0161e sli\u010di na donositelja njegove poruke<\/strong><\/p>\n

Moramo pobje\u0107i sa zemlje. Na ovom prelijepom kamen\u010di\u0107u u svemiru Boga smo odredili tehni\u010dkim napravama<\/strong> kojim smo mu se poku\u0161ali pribli\u017eiti.<\/p>\n

Bog usmenosti, rukopisa i knjige<\/strong> za \u010dovjeka koji je postao rob svojih tehni\u010dkih izuma – mrtav je.<\/p>\n

To\u010dnije, \u010dovjek vi\u0161e nije fasciniran idejom prenosivog Boga<\/em><\/strong>(kako bi rekao Debray) da bi u njega vjerovao. Previ\u0161e smo u njega ugradili sebe pa sebi <\/strong>nimalo ne vjeruju\u0107i ne mo\u017eemo vjerovati niti u Njega.<\/p>\n

Zemaljski Bog je mrtav jer je kompromitirana ljudska rije\u010d<\/strong> koja je\u00a0 trebala posredovati Bo\u017eju;<\/p>\n

Jer su ljudi poku\u0161avaju\u0107i racionalizirati u\u010denje o Bogu samog Boga u\u010dinili nesno\u0161ljivo racionalno proturje\u010dnim;<\/p>\n

Jer su ljudi u ime svog Boga poku\u0161ali istrijebiti sve one koji se ne sla\u017eu s njihovom ljudskom interpretacijom Boga.<\/p>\n

Bog je danas zatvorenik u masmedijskom zatvoru bez zidova.<\/p>\n

 <\/p>\n

3. Nije nedokazivo samo postojanje Boga<\/strong><\/p>\n

Onaj koji misli, ne mo\u017ee se oteti dojmu da gotovo sve (kada je rije\u010d o Bogu) treba preformulirati. Tako bi umjesto pitanja Postoji li Bog<\/em> realnije bilo postaviti pitanje Postojimo li mi u svijetu koji mo\u017eda postoji<\/em>. Evidentnost na\u0161eg postojanja logi\u010dki je nedokaziva, jednako kako je nedokazivo postojanje ne\u010dega \u0161to se kroz ljudsko mi\u0161ljenje, vjerovanje i povijest provla\u010di s imenom Bog. Na staro Wittgensteinovo upozorenje \/pitanje Kako to da svijet uop\u0107e jest<\/em><\/strong> (odnosno da je to jedini pravi misterij) odgovor nemaju ni filozofija, ni znanost.<\/p>\n

Suprotstavljanje Atene i Jeruzalema pokazalo se produktivnim samo za proizvodnju isklju\u010divosti. Vjerovanju u Boga objave<\/em> suprotstavljeno je vjerovanje u objave znanosti i znanstvenika, sekularne bogove koji na sajmove razuma iznose \u010duda znanstvenih dokaza. Da su to \u010duda dokazuje smjenjivost znanstvenih paradigmi, a i duhovno siroma\u0161enje tehno-znanstvenog svijeta znanstvenih bogova. Da li nam je potrebna antropokozmi\u010dka<\/em><\/strong> vizija\u00a0 Tu Weiminga koja u svemu vidi ch’i i kojoj je potpuno strana ideja Boga kao stvoritelja koji ex nichilo stvara svijet?<\/p>\n

 <\/p>\n

4. Zemaljski Bog<\/strong><\/p>\n

Rije\u010d Bog je naslije\u0111ena ali i moja, ljudska rije\u010d. Granice mojih rije\u010di sam ja sam. Logika i gramatika me vode putovima gramatike i logike. Kroz prste mi mo\u017ee pro\u0107i ono supstancijalno.<\/p>\n

Stojim dakle pred rije\u010dju koja je ili najve\u0107a istina ili najve\u0107a ljudska zabluda. Poku\u0161avam se osloboditi dogmi, navika, povr\u0161nosti, preno\u0161enog i tako prihva\u0107enoga znanja. Poku\u0161avam u sebi sabrati i logiku i logiku srca, i kozmos i srce, i razum i intuiciju, i znanja i inteligenciju\u2026<\/p>\n

Cjelina svijeta nije vi\u0161e cjelina zemaljskoga svijeta. Niti nebo vi\u0161e nije adekvatna metafora za beskraj nevidljivog i nespoznatljivog. Od\u0161krinuli smo vrata svemira i nova vrsta \u010duda zasipa na\u0161u du\u0161u. Putuju\u0107i beskrajem svemira postavljamo sami sebi pitanje o karakteru ljudske du\u0161e i staromodnosti Boga starih medija.<\/p>\n

Gledaju\u0107i odnekuda odozgo, izme\u0111u javne i sna, proku\u0161avam intuiciju dovesti od rije\u010di oslobo\u0111ene i rastere\u0107ene:<\/p>\n

Zemaljski bog<\/strong> kroz re\u0161etke piksela za\u010du\u0111eno gleda u \u010dovjeka, ‘kojeg je stvorio’, jerto \u0161to je stvorio – zagledalo se u ono<\/strong> \u0161to je ono stvorilo.<\/p>\n

Bog, kako ga danas do\u017eivljavaju Zemljani dijeli nas geostrate\u0161ki. Ono univerzalno postalo je Zemljomjer koji kafkijanski za\u010du\u0111eno gleda u lice izgubljenog \u010dovjeka.<\/p>\n

Mi Zemljani ponovno smo kao u antici postali ratnici koji se nadaju da \u0107e na\u0161i bogovi<\/strong> i na\u0161i sveci<\/strong> i na\u0161i an\u0111eli<\/strong> pomo\u0107i da – pokoljemo nevjernike.<\/p>\n

Takvog Boga Zemljani ustinu \u010desto spominju, ali u njega ne vjeruju. Licemjerno sudjeluju u ritualima paskalovski se kockaju\u0107i. <\/p>\n

Odlu\u010dujem putovati dalje. Do predjela u kojima nema hazarda. Samo \u010dista, beskona\u010dna, ispunjuju\u0107a vjera. U obliku ljubavi. Koja daje smisao. I omogu\u0107uje zemaljsko raslinje.<\/p>\n

 <\/p>\n

5. Tek daljina nam mo\u017ee pribli\u017eiti ono \u0161to nam je blizu<\/strong><\/p>\n

Rije\u010d je, dolje na zemlji, izgubila snagu. Obe\u0107anja nisu realizirana, a \u010duda danas omogu\u0107uju samo najbogatiji (takozvani vlasnici nekretnina i pokretnina) u suradnji s vlasnicima medijskih oltara i mimbera. Mo\u0107, koja ne zna da je prah, koristi elektroni\u010dke oluje da industrijalizira svijest. U tako elektroni\u010dki industrijaliziranoj svijesti nema mjesta za univerzalni beskrajni svijet putovanja prema sebi.<\/p>\n

Nije bio ishitren Nietzsche kada je rekao da postoji samo jedan kr\u0161\u0107anin – Isus Krist. Nije pogrije\u0161io niti kada je nagovijestio da \u0107e za stotinjak godina, zahvaljuju\u0107i novinama – sve smrdjeti.<\/p>\n

U proizvodnji licemjernih poslu\u0161nika naslutio je smrad rati\u0161ta u ime ove ili one interpretacije Boga. Olovo tiska nu\u017eno se pretvara u olovo oru\u017eja. <\/p>\n

Industrija proizvodnje oru\u017eja koristi istu matricu kao i industrija proizvodnje svijesti.<\/p>\n

Isus, koji bi nas kao \u017didov koji je ljubav <\/strong>unio u strogu o\u010dinsku religiju<\/strong> i koji je priznat i od Islama trebao ujediniti – postao je dodatnom preprekom jer se na\u0161 razum ne sla\u017ee sa sobom. Ne mo\u017eemo slo\u017eiti o trojnom ili monolitnom karakteru Boga. Razum nam je brana do najljep\u0161e poruke Isusa, o ljubavi kao beskona\u010dnosti koja u na\u0161im tijelima simbolizira beskona\u010dnost onoga izvan na\u0161ih tijela.<\/p>\n

Tragaju\u0107i za odgovorom o Bogu moramo napustiti zemlju. Zemaljski Bog postao je toplokrvan i na\u017ealost krvav. Njegovi posrednici blagosiljaju oru\u017eje kojim \u0107e se ubijati i protjerivati one koji Boga do\u017eivljavaju druk\u010dije.<\/p>\n

Bog je postao predsjednik partije jednoumnih poslu\u0161nika spremnih na ubijanje, silovanje skrivanje le\u0161eva u masovne grobnice, prekapanje masovnih grobnica i njihova razbacivanja po nepristupa\u010dnim lokacijama.<\/p>\n

Zemaljski je Bog postao proizvod utilitarnog konzumeristi\u010dkog interesa \u010dovjeka kao hipnotiziranog potro\u0161a\u010da.<\/p>\n

Bog je postao prototip novih manjih zemaljskih, svjetovnih bogova koji uzurpiraju vlast, povezuju vjersko i politi\u010dko, kvantificiraju du\u0161e, tra\u017ee dokaze za ljepotu i dobrotu, koji uni\u0161tavaju supstancu ljudskoga.<\/p>\n

Zato se, ako istinski tra\u017eimo odgovore na pitanja o Bogu, moramo zagledati u du\u0161e one nekolicine pustinjaka koji ga \u010duvaju u svojim du\u0161ama ili\u00a0 moramo pobje\u0107i sa zemlje.<\/p>\n

Odlaze\u0107i u svemir sve nam dalje i jadnije, tu\u017enije, pa i smje\u0161nije postaje ljudsko egoisti\u010dno rabljenje Boga.<\/p>\n

Raznolikosti interpretacija postaju neva\u017ene. Gore u svemiru Bog postaje o\u010diglednost. O\u010dima svojim vidim ono \u0161to je ve\u0107e od Boga. Ve\u0107e od zemaljskoga Boga. Ve\u0107e od ljudske sposobnosti razumijevanje. Ve\u0107e od svake rije\u010di. Tamo, svjetlosnim godinama daleko, \u010dovjek mo\u017eda ponovno shvati kako i koliko bi morao biti – skroman.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

6. Svako je vrijeme imalo svoje medije koji su gradili svoje oblike svetosti<\/strong><\/p>\n

\u010covjeku neshvatljive dimenzije univerzuma<\/strong> vjerojatno se na neki svoj na\u010din – smije\u0161e ‘veli\u010danstvenom’ ljudskom razumu koji je napravio letjelicu s kojom je doplutao do na kraj sun\u010devog sistema. Iz perspektive svemirskih dimenzija \u010dovjek se pomaknuo od jednog do drugog zrna pra\u0161ine. Ali to je dodatni razlog da industrija proizvodnje svijesti u njemu proizvede prijem\u010divost za osje\u0107aj mo\u0107i, neophodan za uspostavljanje hijerarhija na na\u0161em zrnu u svemiru.<\/p>\n

Bogom smo nazvali sve ono \u0161to nam je nedohvatljivo i \u0161to zasad nismo u mogu\u0107nosti ni zamisliti a kamoli percipirati ili interpretirati.\u00a0 <\/p>\n

Bog je termin strahopo\u0161tovanja prema nemislivom i nespoznatljivom. Iz straha smo s njim sklopili ugovor, premda nam je on nudio sve. Mi smo vidjeli Nebo, a nudio nam se Univerzum. Granica na\u0161ih \u017eelja bila je sposobnost na\u0161ega oka. Srce je nudilo vi\u0161e ali je tra\u017eilo pogled okrenut unutra.<\/p>\n

Lutaju\u0107i svemirom, uz dora\u0111ene kadrove Habblea, ne mo\u017eemo se ne sjetiti rije\u010di svetih knjiga koje danas djeluju poput slikovnica za djecu. Djetinjstvo \u010dovje\u010danstva i zaslu\u017euje slikovnicu. Pri\u010de i legende kroz tisu\u0107u godina stvarale su ideju Boga pri\u010da i legendi, Boga ugovornih odnosa, Boga koji \u0107e se u na\u0161e ime \u017ertvovati, odnosno Boga kojemu nema ni\u010dega ravnog.<\/p>\n

Medij knjige slikovnice jasno je davao do znanja kolike su na\u0161e sposobnosti. Za nas je svaka Biblija zapravo biblija pauperum<\/em>, jer su na\u0161e sposobnosti sve manje. Zagledani u slike Objave, pronalazimo Boga koji je ‘na na\u0161oj strani’, Boga navija\u010da, Boga kojemu je na\u0161a \u017ertva milija od bratovljeve. Volimo kainovski sposobni dokazivati vlastitu ljubav prema Bogu.<\/p>\n

Budu\u0107i da opslu\u017eujemo strojeve koji rigaju vatru po naseljima bratskih ‘neprijatelja’, moramo mijenjati kut gledanja. Mo\u017eda na sebe uistinu moramo gledati iz svemira, jer \u0107emo tako prema sebi biti dovoljno kriti\u010dki orijentirani i sami sebi jadni dok pokre\u0107emo ratove u ime Boga.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

7. Samo \u010dovjek koji je vjerovao u Boga mogao je \u010diniti zlo\u010dine poput onih u BiH<\/strong><\/p>\n

Tu\u017ena je i te\u0161ka, osu\u0111uju\u0107a istina: Samo vjeruju\u0107i da je Bog na njegovoj strani \u010dovjek je mogao po\u010diniti zlo\u010dine kakvi su po\u010dinjeni u Bosni i Hercegovini.<\/strong><\/p>\n

Na neki \u010dudan na\u010din vjera u Boga izrodila se u spremnost na najstra\u0161nije zlo\u010dine.<\/p>\n

Apsurdno je i naizgled proturje\u010dno, ali bez neke pomisli o slu\u017eenju Bogu \u010dovjek ne bi postao takva zvijer. Bog je postao opravdanje za bezbo\u017eno pona\u0161anje. <\/strong>Snaga zlo\u010dina dolazila je od vjere u Boga. Bog i njegove zemaljske hijerarhije odgovorne su za tu nadljudsku sposobnost klanja, ubijanja, mu\u010denja, masovnog uni\u0161tavanja\u2026Bog je odgovoran.<\/p>\n

Na\u0161 osnovni problem pojavljuje se kao ne\u0161to ve\u0107e od nacionalne mr\u017enje<\/strong>. Mi imamo problem s Bogom<\/strong>. Odnosno On s nama.<\/p>\n

To je sigurno, no koji Bog. \u010ciji Bog. Koja interpretacija Boga?<\/strong><\/p>\n

Jesmo li sigurni da ne vjerujemo u Boga kojeg smo skrojili prema svojim egoisti\u010dnim potrebama? Je li mo\u017eda na\u0161 ateizam prikriveni oblik navija\u010dkog vjerovanja u vlastite interpretacije Boga? Je li na\u0161 razum samo sredstvo industrijaliziranja svijesti<\/strong> otkriveno prije prvih strojeva. \u0160to ako je razum – medij zavo\u0111enja, odnosno odvo\u0111enja od osje\u0107aja punine, osje\u0107aja Univerzalnoga u vlastitom tijelu?<\/p>\n

Zemaljskim rije\u010dima re\u010deno: Mo\u017ee li i ho\u0107e li ikada do\u0107i do ponovnog mira i razumijevanja ako ne ostavimo jedni drugima mogu\u0107nost izmirenja na\u0161eg zajedni\u010dkog neba<\/strong>?<\/p>\n

Iskustvo Bosne i Hercegovine, a sve vi\u0161e i Ukrajine tjera na postavljanje otvorenog pitanja o karakteru Boga kojega interpretiramo. Na\u017ealost, mi\u0161ljenju koje nije navija\u010dko ne ostaje ni\u0161ta drugo nego re\u0107i: Za zlo\u010dine kakvi su se radili u Bosni i Hercegovini i kakvi se sada otkrivaju u Ukrajini, i kakvi se skrivaju u Jemenu, Somaliji i drugdje \u2013 potreban je Bog. Bez Boga \u010dovjek ne bi bio sposoban za takve zlo\u010dine.<\/p>\n

Sve je ve\u0107a provalija izme\u0111u prava \u010dovjeka na vlastiti do\u017eivljaj Boga i politi\u010dki instrumentaliziranoga Boga koji je postao institucija vrhovnog suda. Boga instrumentaliziramo tako da \u0107e nam On poni\u0161titi sve kazne i sve oprostiti jer mu se klanjamo. Na Boga se pozivamo da bismo mogli biti nemoralni, sebi\u010dni, sna\u017eni poput stroja i neosjetljivi poput dobro reklamiranog proizvoda.<\/p>\n

\u0160to nam zna\u010de velikosvjetski posrednici ako su u tako mnogo slu\u010dajeva zakazali bo\u017eji posrednici? Ako su politi\u010dki posrednici na\u0161e volje u religijskim posrednicima prepoznali volju za politi\u010dkom mo\u0107i \u2013 mi smo izgubljeni. Ideja mo\u0107i<\/strong> la\u017e je sredstava pomo\u0107u kojih politi\u010dki posrednici volje zavode svoja stada. Ideja mo\u0107i ideja je bo\u017eje mo\u0107i ukradena i instrumentalizirana. Politiziranja religija samo su oblici priznanja novih efikasnijih oblika mo\u0107i. Nadahnutost politike stavovima religijskih hijerarhija zavr\u0161ava s kobnim posljedicama ako je hijerarhija postala mo\u0107nija od samoga Boga.<\/p>\n

Putuju\u0107i gore osloba\u0111ao sam se. Imao sam osje\u0107aj da se prostor pretvara u ne\u0161to poput du\u0161e same. Prostor je kao takav nestajao. Plutao sam prostorima duha upojedinjenoga u oblik moje du\u0161e.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

8. La\u017eni bogovi omogu\u0107uju licemjerje i nemoral<\/strong><\/p>\n

Nietzsceova kritika la\u017enog morala dobila je u Bosni i Hercegovini svoj izlo\u017ebeni paviljon. <\/strong>Nigdje toliko vjernika, a tako malo morala. Nigdje toliko pozivanja na Boga, a toliko bezbo\u017enog ubijanja onoga \u0161to je Bog stvorio. Toliko poku\u0161aja ubijanja \u017divota. Ubijanja rije\u010di biti <\/strong>iz koje sve nastaje i u koju sve uvire.<\/p>\n

Ljudski \u017eivot, \u017eivot op\u0107enito, dobro i zlo… postali su politi\u010dki argument. Bog je postao rezervni igra\u010d u politi\u010dkom timu. As iz rukava.<\/p>\n

Gledano odnekud odozgo to bi zna\u010dilo da smo u ime Boga ubijali, jer je Bog bio na strani ove ili one politike. <\/p>\n

Naizgled ozbiljni ljudi sa zadignutim obrvama i sa sudbinski ozbiljnim licima zagovaraju takve gluposti. ‘Bog je na na\u0161oj strani\u2026’<\/p>\n

Zemaljski bog se danas koristi kao opravdanje za nemoralnu \u0161utnju o zlo\u010dinima. Nije problem iseliti Posavinu. Nije problem ubiti Srebrenicu. Nije problem koristiti nacisti\u010dke metode u Prijedoru. Nije problem bombama istjerati milijune ljudi iz Ukrajine.<\/p>\n

Nije nam problem da ubijamo jedni druge jer smo mi valjda sveti izvr\u0161itelji Boga koji je na\u0161 vlastit proizvod, a koji nam ka\u017ee da moramo istrijebiti sve one koji se druk\u010dije zovu ili Boga zovu nekim \u010dudnim imenom.<\/p>\n

I sve to prikriveno. U odorama politike, zakona, brige za demokraciju, za sudbinu naroda koji je sa svojim Bogom potpisao Ugovor.<\/p>\n

Svemirska je glupost bosanskohercegova\u010dke politike i ona se najbolje vidi iz svemira. Zato Vam preporu\u010dam svoju provjerenu metodu.<\/p>\n

Svaku ve\u010der prije spavanja vratite se u svoj svemirski brod kojim ste i pro\u0161lu no\u0107 pred san putovali svemirom. Putujte i gledajte. Boga \u0107ete mo\u017eda osjetiti ali, o njemu ne\u0107ete ni\u0161ta mo\u0107i re\u0107i. Mo\u017eda \u010dak ne\u0107ete niti imati potrebu govoriti.<\/p>\n

Tek osvr\u0107u\u0107i se povremeno natrag, u smjeru gdje bi trebalo biti zrno pra\u0161ine koje zovemo Zemljom \u2013 mo\u017eemo osjetiti ljepotu slobode da ono univerzalno u \u010demu jesmo nazovemo ve\u0107im od zemaljskog, toplokrvnog, ratni\u010dkog boga. U nadi da \u0107e se tek negdje gore u svemiru ra\u0111ati istinski odnos prema Veli\u010danstvenom Nespoznatljivom, onom \u0161to je \u010dovjek u nedostatku rije\u010di i neprecizno oslu\u0161kuju\u0107i signale iz svemira nazvao – Bogom.<\/p>\n

Na vjerskim je velikodostojnicima velika odgovornost. U BiH ne mo\u017ee biti toliko vjernika i toliko zlo\u010dina. Ne mo\u017eemo svi vjerovati u Isusa, a toliko se mrziti. Ne mo\u017eemo kona\u010dno svi tvrditi kako je Bog jedan, a ubijati u ime vlastite interpretacije tog Jednog. Ne smijemo lagati da u tom ubijanju nije bilo moralne potpore religijskih posrednika.<\/p>\n

Nebo treba ujediniti da bi se du\u0161e smirile i oslobodile za svemirski let.<\/p>\n

Nebo pak mogu ujediniti samo oni koji u ime Boga vode svoja stada. U smrt ili u raj na zemlji. Na njima je.<\/p>\n

Svaki poku\u0161aj da se u bahatosti politike na\u0111e izgovor za nedjelovanje znak je podani\u0161tva la\u017enim bogovima,\u00a0 znak je pristajanja na smrt.<\/p>\n

Putovanje svemirom daje jo\u0161 jednu nadu. Oslobo\u0111eni putnik \u010dut \u0107e mo\u017eda i objavu novoga doba. Objavu iskazanu medijem novoga doba.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

9. Zaklju\u010dak<\/strong><\/p>\n

Strahotna iskustva agresije na Bosnu i Hercegovinu u kojoj su u ime Boga sljedbenici politi\u010dkog programa zarobljavali, mu\u010dili, silovali, ubijali, zakapali u zajedni\u010dke grobnice, prekapali grobnice i skrivali le\u0161eve u sekundarne, tercijalne i ine grobnice \u2013 svjedo\u010de me\u0111u ostalim o problemati\u010dnosti ljudske interpretacije Boga.<\/p>\n

Bog se pokazuje kao sredstvo instrumentaliziranja naivne ljudske svijesti i pretvaranja morala u nemoral, ljudskoga u zvjersko.<\/p>\n

Potrebno je ponovno promi\u0161ljanje\/shva\u0107anje\/dohva\u0107anje ideje Boga.<\/p>\n

Ako je \u010dovjek (prema Hegelu) medij djelatnosti duha, a apsolutni duh se samospoznaje kroz umjetnost, religiju i filozofiju \u2013 onda je na ozbiljnim misliocima te\u017eak zadatak shva\u0107anja i razumijevanja ljudskog odnosa spram Univerzuma. Pred ljudskim je mi\u0161ljenjem propitivanje je li mi\u0161ljenje pravi medij ‘dohva\u0107anja’ Boga. Naime politiziranje mi\u0161ljenja nu\u017eno je dovelo i do politiziranja religijskih hijerarhija koje su postale samodostatne piramide mo\u0107i koje najmanje od svega brinu o ljudskoj du\u0161i.<\/p>\n

Ako \u010dovjek ne mo\u017ee spoznati ‘nepokretnog pokreta\u010da’ (Aristotel) onda mo\u017ee raditi na vlastitom propitivanju, otvaranju i na novoj medijalnosti posredovanja onog univerzalnoga.<\/p>\n

Ako je sve vi\u0161e dokaza o pro\u017eimanju mikrokozmosa i makrokozmosa, onda je na mi\u0161ljenju usmjerenom razumijevanju onoga biti \u2013 poku\u0161aj pronala\u017eenja takvog odnosa prema Univerzalnome koji ne\u0107e biti zarobljen politikom, hijerarhijama, instrumentaliziranjem\u2026<\/p>\n

Za sve je to potrebno stanje distance. U svemu pa \u010dak i u diskursu. Putovati daleko bje\u017ee\u0107i od privida znanja nerijetko instrumentalizirane znanosti \u2013 sudbina je mi\u0161ljenja koje se \u017eeli samospoznati u samospoznaji Boga koja nadilazi filozofijske sisteme \u010dovjeka nastanjenoga na zrnu pra\u0161ine u svemiru.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[13<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n(Tekst je prvi put izgovoren na simpoziju VJERA U BOGA \u2013 SPAJA ILI DIJELI Banja Luka 25\/26 3. 2022.)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[14<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nO tome na iznimno zanimljiv na\u010din pi\u0161e Karen Armstrong u knjizi:\u00a0 Karen Armstrong, Povijest Boga, <\/em><\/strong>Prosvjeta, Zagreb, 1998.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[15<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nRije\u010d je o osobnom obliku meditacije koju sam prakticirao niz godina. Sastojala se u tome da bih prije spavanja, u pripremama za sna ‘sjedao’ u svemirski brod za jednog putnika i nastavljao svoje putovanjem svemirom. To udaljavanje od Zemlje stvaralo je poseban osje\u0107aj rastere\u0107enja i omogu\u0107ilo na\u010din razmi\u0161ljanja prisutan u ovom tekstu.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[16<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNa predavanju koje je odr\u017eano u Banjoj Luci paralelno je na platnu emitiran dio video materijala sa jedne od niza stranica koje su animirale fotografije Hubble teleskopa i dora\u0111ivale animaciju relaksiraju\u0107om glazbom. Ovaj tekst slijedi tekst izgovoren na tom skupu a podrazumijeva paralelno promatranje i do\u017eivljaJ predo\u010denog videa.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

Karen Armstrong, Povijest Boga<\/em>,<\/strong>Prosvjeta, Zagreb, 1998.<\/p>\n

Sead Ali\u0107: Bog u nacionalnom dresu<\/em>, Sveu\u010dili\u0161te Sjever, 2020<\/p>\n

Sead Ali\u0107: Masovna proizvodnja narcizma<\/em>, Sveu\u010dili\u0161te Sjever, 2020.<\/p>\n

Sead Ali\u0107: McLuhan, najava filozofije medija<\/em>, Centar za filozofiju medija, Zagreb, 2010.<\/p>\n

Rene Guenon: The Reign of Quantity and the Si\u00adgns of the Times<\/em>, trans. Lord Northbourne (Hillsdale, NY: Sophia Perennis, 2001.).<\/p>\n

Marshall McLuhan: Understanding Media. The extensions of man<\/em>, Lon\u00addon and New York.\u00a0 <\/p>\n

David Lemont: The Empathy of God. A biblical and theological study of the christological implications of John 11 :35<\/em>, Mcmaster University Ha\u00admilton, Ontario, 2001.\u00a0 <\/p>\n

Regis Debray, Civilizacija. Kako smo postali Amerikanci<\/em>. TIMpress, Za\u00adgreb, 2019.<\/p>\n

Fritjof Schuon, Preobra\u017eenje \u010doveka<\/em>, Ukronija, 2020.,\u00a0 <\/p>\n

Martin Lings: \u0160ta je sufizam? Analecta islamica<\/em>, Sebil Zagreb, Ku\u0107a bosan\u00adska Sarajevo, 1994.\u00a0 <\/p>\n

William C. Chittick: Nauka o kosmosu. Nauka o du\u0161i. Punova\u017enost islamske kosmo\u00adlogije u modernom svijetu<\/em>, EL-KALEM – izdava\u010dki centar Rijaseta Islam\u00adske zajednice u Bosni i Hercegovini \u00a0<\/p>\n

William C. Chittick: Sufijski put spoznaje : Ibn al-Arabijeva metafizika imaginacije<\/em>, Sarajevo, “Ibn Sina”, 2021.\u00a0 <\/p>\n

Oldus Haksli, Ve\u010dna filozofija Philosophia perennis<\/em>, Metaphisica, Beo\u00adgrad, 2006.,\u00a0 <\/p>\n

Lou Agosta: Empathy in the Context of Philosophy<\/em>, Palgrave Ma\u00adcmillan, 2010.<\/p>\n

Erich Frommm: The Sane Society<\/em>, Holt, Rinehart and Winston, New York, 1955\u00a0 <\/p>\n

Erich Fromm: <\/em><\/strong>Imati ili biti<\/em>, Naprijed, Nolit, August Cesarec, Zagreb 1984. Str. 153.<\/p>\n

Erich Fromm: Umije\u0107e ljubavi<\/em>, Naprijed, Nolit, August Cesarec, Zagreb, 1984.<\/p>\n

Marshall McLuhan: <\/em><\/strong>Razumijevanje medija<\/em>,<\/em><\/strong> Golden marketing \u2013 Teh\u00adni\u010dka knjiga, Zagreb, 2008. <\/p>\n

Seyyed Hossein Nasr: \u017divi sufizam. Ogledi o sufizmu<\/em>, Ibn Sina, Sarajevo, 2004.\u00a0 <\/p>\n

Seyyed Hossein Nasr, Srce islama. Trajne vrijednosti za \u010dovje\u010danstvo, el-ka\u00adlem<\/em>, Sarajevo 2002.\u00a0 <\/p>\n

Seyyed Hossein Nasr: Islamska filozofija od postanka do danas<\/em>, Logos, Tuzla, 2018.\u00a0 <\/p>\n

Hans K\u00fcng: Kr\u0161\u0107anstvo i svjetske religije. Uvod u dijalog s islamom hinduizmom i budizmom<\/em>, Naprijed, Zagreb, 1994.\u00a0 <\/p>\n

Viktor E. Frankl: Bog kojega nismo svjesni, Psihoterapija i religija<\/em>, Za\u00adgreb, 2017.<\/p>\n

Karl Marx, Friedrich Engels, Rani radovi<\/em>, Naprijed, Zagreb, 1989\u00a0 <\/p>\n

Susan Sontag, : O fotografiji<\/em>, Eos, Osijek, 2007.<\/p>\n

Vilem Flusser: Filozofija fotografije<\/em>, Scarabeus naklada , Zagreb, 2007.<\/p>\n

Klasici politi\u010dkog mi\u0161ljenja<\/em> (Maier, Hans, Rausch, Heinz, Denzer, Horst (ur), Golden marketing 1998.)\u00a0 <\/p>\n

Nadine Strossen: HATE Why We Should Resist It with Free Speech, Not Censorship<\/em>,<\/strong>Oxford University Press, 2018.\u00a0 <\/p>\n

Re\u0161id Hafizovi\u0107: Ljudsko lice u ogledalu sufijske literature<\/em>, Ibn Sina, Sara\u00adjevo, 2005.\u00a0 <\/p>\n

Giuseppe di Pellegrino Understanding Motor Events, a Neurophysiological Study <\/strong><\/em>https:\/\/www.ncbi.nlm.nih.gov\/pmc\/articles\/PMC5033436\/ <\/p>\n

Katarzyna Bojarska, The dynamics of Hate speech and Counter speech in the Social media <\/em>https:\/\/cihr.eu\/wp-content\/uploads\/2018\/10\/The-dyna\u00admics-of-hate-speech-and-counter-speech-in-the-social-media_English-1.pdf<\/a>.<\/p>\n

Priru\u010dnik jevrejske misli<\/em>, prire\u00addio rabin Arije Kaplan, Knji\u017eevno dru\u0161tvo Pismo, Zemun, 2002.\u00a0 <\/p>\n

 <\/p>\n

God<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n


\nThis text and this approach seek to draw attention to the forms of human mediation of the idea of God; to the death of the media in which God has revealed himself, which coincides with the loss of confidence in the idea of God, which is too human.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nIn this sense, there is talk of an \u2018earthly God\u2019 who serves various interest groups as an excuse to act or not act.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nThe idea of God returned to his barbaric presence in the lives of our peoples. The sky is divided. God has become an excuse for idols and their institutions, gods among men.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n

<\/p>\n

It is up to the true believers to try to unite heaven and try to hear heaven with some new medium.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> God, media, believers, heaven, idol, institution.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  12(23)#17 2023<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.12.23.3<\/a>
\nUDK 2-184.4:801.73*P. Ricoeur
\nPregledni \u010dlanak
\nReview article
\nPrimljeno: 22.4.2023.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Darko Kova\u010di\u0107<\/span><\/p>\n

Sveu\u010dili\u0161te u Zagrebu, Filozofski fakultet,
\nIvana Lu\u010di\u0107a 3, Zagreb, Hrvatska
\ndarko.kovacic1969@gmail.com<\/p>\n

Prilog interpretaciji Feuerbachove sumnjive odsutnosti<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (432 KB), Hrvatski, Str. 3815 – 3826
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Ricoeurov koncept \u201eGospodara sumnje\u201c temelji se na propoziciji da su Marx, Nietzsche i Freud iznijeli radikalnu interpretaciju ljudske svijesti, povijesti i kulture zalaze\u0107i u skrivene motive i latentna zna\u010denja koja \u010desto izmi\u010du povr\u0161nom promatranju. Svaki je od njih i na svoj na\u010din, primijenio metodologiju koju Ricoeur naziva \u201ehermeneutika sumnjom\u201c, razotkrivaju\u0107i temeljne strukture, \u017eelje i sukobe koji oblikuju op\u0107enito ljudsko, a posebno religijsko iskustvo. Njihove su kritike religije ponudile jednu dublju analizu u kona\u010dnici razotkrivaju\u0107i zamr\u0161ene odnose izme\u0111u dru\u0161tvene strukture (Marx), dinamike mo\u0107i (Nietzsche) i ideologije (Freud). U ovom radu postavljamo pitanje: zbog \u010dega, prema Ricoeurovom kanonu najpredaniji od svih paraktikanata hermeneutike sumnjom \u2013 Ludwig Feuerbach \u2013 ne dijeli ovu cijenjenu titulu s ostalima iz Ricoeurove \u2018ku\u0107e slavnih\u2019?<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> Paul Ricoeur, hermeneutika, rekolekcija, sumnja, Ludwig Feuerbach.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

PRELUDIUM<\/strong><\/p>\n

I re\u010de \u010covjek: „Na\u010dinimo bogove na svoju sliku, sebi sli\u010dne, da budu gospodari svoj zemlji.“ Na svoju sliku stvori \u010covjek bogove, na sliku \u010covjekovu on ih stvori. […] I \u010covjek blagoslovi bogove i re\u010de im : „Plodite se, i mno\u017eite, i napunite zemlju, i sebi je podlo\u017eite! Vladajte svim \u0161to \u017eivi!“ I bi ve\u010der [i spusti se mrak. Zato] \u010covjek vi\u0161e nije vidio da ono \u0161to je u\u010dinio nije bilo dobro.<\/em><\/a>[17<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Od onog vremena kad je u namjeri da ostatak vlastite vrste upokori i tako pomo\u0107u ideologije nadosjetilnog odr\u017ei opresivni dru\u0161tveni status quo<\/em>, jedna opskurna skupina hominoida zapo\u010dela svoj udru\u017eeni zakulisni pothvat<\/em><\/a>[18<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> i ostatak ljudskih bi\u0107a uvjerila da u njima inherentno nema ni\u010dega dobrog \u2013 ista su se ‘\u00f4stala’ bi\u0107a na\u0161la u dilemi i pred pitanjem – odakle je onda i \u010dije je onda ono ‘dobro’ koje neprestano otkrivaju u sebi samima i u onima s kojima \u017eive.<\/p>\n

Vjeruju\u0107i na\u017ealost tobo\u017enjim emisarima jo\u0161 tobo\u017enijeg onostranog, glasnogovornicima onakvog transcendentnog kojemu neprestano trebaju ljudske i pokora i pokornost (kao da bi ne\u010demu \u0161to je apsolutno moglo i\u010dega nedostajati), a i da barem donekle umire vlastitu kognitivnu disonancu (‘prihva\u0107en sam \u2013 zna\u010di da sam dobar’, ‘odba\u010den sam \u2013 zna\u010di da sam zao’, ‘prihva\u0107en sam \u2013 zna\u010di da sam dobar’…itd.), svaku su i pojedina\u010dnu i zajedni\u010dku vrijednost, nesvjesno, ta bi\u0107a samima sebi oduzela i od sebe odmaknula, samima sebi otu\u0111ila i od samih sebe odaslala.<\/p>\n

Kako to \u0161to je bilo otu\u0111eno nije moglo ostati u nekakvom metafizi\u010dkom vakumu, ljudska su bi\u0107a prvo ono od sebe oduzeto projicirali na onda\u0161nje verzije ‘globalnog ekrana’ (na ‘carevo novo ruho platno’), da bi naposljetku kreature vlastitog uma opredmetili i objektivirali u vlastitim sjenama nadzemaljskog panteona. Ljudska su bi\u0107a tako zaboravila bezazlenost zajedni\u010dkog im evolucijskog djetinjstva, te su ozbiljuju\u0107i iluziju \u2013 postala ‘ozbiljna’ (jer ‘s vrazima se s bozima se nije \u0161aliti’). <\/p>\n

A ozbiljnim ljudima kakvi su ve\u0107 postali nije prili\u010dilo biti predmetom nekakvog nesta\u0161luka, ozbiljnima dolikuje \u2013 ozbiljna prijevara: djetinja(sta) iluzija tako je prerasla u deluziju, ‘tati’ ljudskih du\u0161a postali su ‘tate’, a ona kognitivna disonanca je iz afektivnog pre\u0161la u kroni\u010dno stanje i odonda neprestano interferira sa svim \u0161to ovaj (i jedini) \u017eivot kojega imamo \u010dini vrijednim \u017eivljenja. <\/p>\n

Nara\u0161taji koji su slijedili zaboravili su da nijedno ljudsko bi\u0107e ne dolazi na svijet u ovakvom stanju, te je telosa<\/em> li\u0161enim teolo\u0161kim akrobacijama analognim cirkuskoj areni, Homo Sapiens postao \u2013 Religiosus. Za one koji \u0107e pitati gdje se izgubio Homo<\/em> bit \u0107e dovoljno re\u0107i da se\u00a0 \u2013 „izgubio u prijevodu“ (usp. Hoffman, 1998). <\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

I.<\/strong><\/p>\n

Francuski filozof Jean Paul Ricoeur (1913. \u2013 2005.), vjerojatno najpoznatiji po kombinatorici studija strukture svjesnog do\u017eivljaja s hermeneutikom, govore\u0107i po\u010detkom 60-tih pro\u0161log stolje\u0107a o Freudovom djelu kao „spomeniku na\u0161e kulture kroz kojega se na\u0161a kultura izrazila i kroz kojega se na\u0161a kultura razumijeva“ (Ricoeur, 1970:XI), a pritom namjerno zanemaruju\u0107i psihoanalizu, prema vlastitim je rije\u010dima \u2013 bacio kocku<\/em> jer se upustio u razgovor<\/em> s Freudom a da s\u00e2m „niti je bio psihoanaliti\u010dar, niti je bio psihoanaliziran“ (Ibid<\/em>.)<\/a>[19<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. On je naime smatrao da, bilo da se radi o psihoanalizi ili filozofiji, o Freudu ili Wittgensteinu, Husserlovoj fenomenologiji ili britanskim ‘lingvisti\u010dkim obrta\u010dima’, sva se ta razli\u010dita istra\u017eivanja kri\u017eaju u polju jezika. Posebno mjesto izme\u0111u tih istra\u017eivanja za Ricoeura su zauzimala, a u kontekstu ovog rada nama najzanimljivija, ona istra\u017eivanja i ona „djela komparativne povijesti religije i antropologije koja istra\u017euju [religijski] mit, ritual i vjerovanja“ (Ricoeur, 1970:3-4).<\/a>[20<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> A gdje se bolje, ako ne upravo u tom polju, vidi da su sve ljudske podjele u osnovi samo \u2013 semantika?<\/p>\n

Charles Sanders Peirce (1839. \u2013 1914.), op\u0107enito smatran „ocem pragmatizma“ (Bernstein, 2010:82), definiraju\u0107i pojam znaka<\/em> u tekstu What Is a Sign?<\/em> ka\u017ee kako „onog \u010dasa kad po\u010dnemo misliti […] mi mislimo u znakovima“ (Peirce, 1894:9), a sastavni dio Peirceove ‘trijade’ pojedina\u010dnog znaka \u2013 interpretaciju, Ricoeur (1970:28-36) dijeli na „hermeneutiku rekolekcijom zna\u010denja“ i „hermeneutiku dvojbom“<\/a>[21<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Ovi koncepti isti\u010du razli\u010dite aspekte interpretativnog procesa i doprinose njegovom cjelokupnom hermeneuti\u010dkom okviru.<\/p>\n

Schwartz (1983) i Ostoji\u0107 (2021) jednako dr\u017ee da je upravo rekolekcija ili prisje\u0107anje sredi\u0161nji aspekt Ricoeurove hermeneutike. Uklju\u010duje ideju da tuma\u010denje podrazumijeva aktivno bavljenje pro\u0161lo\u0161\u0107u, gdje tuma\u010d nastoji razumjeti i rekonstruirati izvorno zna\u010denje ili namjeru koja stoji iza teksta ili doga\u0111aja. Ricoeur je vjerovao da prisje\u0107anje nije jednostavno vra\u0107anje povijesnih \u010dinjenica, ve\u0107 kreativni \u010din koji uklju\u010duje reimaginaciju<\/em> pro\u0161losti u svjetlu sada\u0161njosti. U kontekstu interpretacije, prisje\u0107anje podrazumijeva spajanje autorove namjere s povijesnim i \u010ditateljevim kontekstima. Tuma\u010d tako otpo\u010dinje dijalog s tekstom, dopu\u0161taju\u0107i tekstu, a po\u0161tuju\u0107i izvorni kontekst, da odjekne u tuma\u010devim vlastitim do\u017eivljajima,. Ova dinami\u010dna interakcija izme\u0111u pro\u0161losti i sada\u0161njosti doprinosi dubljem razumijevanju zna\u010denja teksta.<\/p>\n

Na drugu stranu, autorica Rita Felski (2011a i 2011b) govore\u0107i o drugom va\u017enom elementu Ricoeurovog hermeneuti\u010dkog pristupa, sumnji, ka\u017ee da Ricoeur uvi\u0111a da tuma\u010denje nije jednostavan proces i da tekstovi mogu biti vi\u0161ezna\u010dni, vi\u0161eslojni i otvoreni za vi\u0161e tuma\u010denja. Navedeni se element sumnje<\/em>, u ovom kontekstu, odnosi na prepoznavanje da postoje ograni\u010denja u na\u0161em razumijevanju i da na\u0161a tuma\u010denja mogu biti privremena i podlo\u017ena reviziji. Umjesto da sumnju vidi kao prepreku, Ricoeur je dr\u017ei prilikom za dublje bavljenje tekstom. Sumnja, smatra Felski, poti\u010de hermeneuti\u010dare da kriti\u010dki preispituju svoje pretpostavke i predrasude, \u0161to dovodi do nijansiranijeg i profinjenijeg razumijevanja zna\u010denja teksta. Ovaj stalni proces propitivanja i ponovnog vrednovanja sastavni je dio hermeneuti\u010dkog kruga<\/em><\/a>[22<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, gdje se tuma\u010denja razvijaju i produbljuju tijekom vremena. <\/p>\n

Razlika ovih dviju hermeneutika dijametralno je suprotna pa time i najvidljivija u prostoru interpretacije religijskog. Ova prva, hermeneutika rekolekcijom, u odnosu na religiju je „simpateti\u010dna“, […] \u010dak i milosrdna“ (Harvey, 1995:16) jer vjeruje da religiozna svijest, a zato jer je u doticaju s ne\u010dim zbiljskim<\/em>, sadr\u017ei poruku<\/em> koja mo\u017ee biti predmet rekolekcije (u najsvakida\u0161njijoj formi \u2013 (pod)sje\u0107anja; eng<\/em>. ‘to<\/em> recollect’<\/em>: spasiti, povratiti). Ricoeur za hermeneutiku rekolekcijom zna\u010denja ka\u017ee da je prakticiraju fenomenolozi religije koji dr\u017ee da ako ho\u0107emo razumjeti religiju onda trebamo „zauzdati“ ili „staviti sa strane“ na\u0161e vlastite pretpostavke i trebamo „u\u0107i unutra“ u religiozno iskustvo i promotriti ga iz ne\u010dega \u0161to bi bilo „neovisno“ gledi\u0161te (Ricoeur,1970). Na ovaj bi na\u010din, onaj koji tuma\u010di religiju, ne samo pristao na ideju da tamo ima ne\u0161to<\/em>, da u simbolima religije postoji stvarna, zbiljska poruka, nego da i ta zbiljska poruka zbiljskog<\/em> ima zna\u010denje i za njega samoga, tuma\u010da religije. Tuma\u010d bi, prema ovom predlo\u0161ku, trebao pristupiti religijskom fenomenu, pona\u0161anju, simbolima, „kao \u0161to protestanti pristupaju Bibliji: tekst je uvijek isti, ali on se svaki put otkriva na druga\u010diji na\u010din […] taj druga\u010diji, novi na\u010din<\/em> rezultirao bi sada\u0161njom istinom<\/em> (tzv. „now word“, ital<\/em>. i op.DK<\/em>) […] tako, tuma\u010d bi trebao biti u svojevrsnom raspolo\u017eenju, otvoren za potpuno novo tuma\u010denje, objavu, istinu\u2026 itd. (Harvey,1995)“<\/p>\n

Druga vrsta interpretacije religije, hermeneutika dvojbom, dr\u017ei da religiozni objekt ne postoji i da je zato religija zavedena iluzijom. Prakti\u010dare sumnje bli\u017ee bi bilo, umjesto hermeneuti\u010darima, prispodobiti s hermenauti\u010darima<\/em>, jer ovi u odnosu na religiju imaju stav prekaljenih pomoraca koji jo\u0161 uvijek u ustima \u0107ute gor\u010dinu ‘hostije<\/em> sa sedam kora’ i zato ‘hvale more’ ali se ‘dr\u017ee kraja’. Premda, u na\u010delu, po\u0161tuju mno\u0161tvo razli\u010ditih izri\u010daja religije, u pozadini svega su podozrivi prema i\u010demu \u0161to ‘miri\u0161e na nju’. Oni religioznu svijest dr\u017ee iluzijom pa prema tome smatraju da nema nekakve poruke koja treba ‘povratiti’ nego treba otkriti latentno (uspavano, neaktivno) i sakriveno zna\u010denje iza ‘svjesnih’ izri\u010daja. „Namjera je zamr\u0161eno \u2013 razmrsiti“, ka\u017ee Harvey (Ibid.<\/em>) i ciljem Ricoeurove hermeneutike sumnjom smatra „demistifikaciju misti\u010dnog“ jer, ponovimo jo\u0161 jednom, cilj interpretacije medijem dvojbe nije prisje\u0107anje nego obja\u0161njavanje, nije rekolekcija<\/em> (jer se nema \u0161to rekolektirati) nego demistifikacija. <\/p>\n

Da bi dvobojnim (‘ili je crno ili je bijelo’) medijem dvojbe ono religijsko objasnili i demistificirali, najutjecajniji sumnji\u010davci<\/em> su razvili ne\u0161to \u0161to Riceour naziva „mediate science of meaning“: neizravnu, posredovanu znanost o zna\u010denju gdje se u osnovi radi o razli\u010ditim vrstama psiholo\u0161kih ili sociolo\u0161kih teorija koje obja\u0161njavaju na\u010dine na koji je manifestirano, ispoljeno, naj\u010de\u0161\u0107e izre\u010deno zna\u010denje, u funkciji sakrivenog, nesvjesnog (podsvjesnog) zna\u010denja (usp. Ricoeur, 1991). Te teorije prilaze religioznim sustavima simbola kao da su kodovi, \u0161ifre, koje treba razbiti<\/em>, dekodirati, de\u0161ifrirati i upravo teorije ovih prakti\u010dara sumnje, za ovo de\u0161ifriranje, dekodiranje, pribavljaju klju\u010deve<\/em> (usp. Ricoeur, 1974).<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

II.<\/strong><\/p>\n

U mno\u0161tvu onih koji bi se u misli Zapada mogli nazvati „podozrivi interpretatori religije“, onih koji su vjeri pristupali na na\u010din da su prakticirali dvojbu, Ricoeur izdvaja trojicu koji su ovom vje\u0161tinom toliko ovladali da ih titulira masterima suspicije<\/em>, „gospodarima dvojbe“ i „vode\u0107im sumnji\u010davcima“, a to su Marx, Nietzsche i Freud<\/a>[23<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Prema Ricoeuru, svaki je od njih dr\u017eao da religioznu svijest ne treba uzimati zdravo za gotovo<\/em> i da izri\u010daje religije ne treba tuma\u010diti doslovno, a sve jer je religiozna svijest pod utjecajem ne-voljnog<\/em> i tako determinirana i nadasve uvjetovana „mo\u0107nim silama kojih ni vjernici sami nisu svjesni (Harvey, 1995)“. Zato je, elaborira Ricoeur, svaki od mastera<\/em> razvio jednu vrstu konceptualno razra\u0111ene mediate science<\/em>, znanosti medijacije tj. posredovanja ili teoriju koja je u stvari trebala odgonetnuti te znakove i \u010ditaju\u0107i peirceinijanske<\/em> ikone, indekse i simbole, de\u0161ifrirati \u0161ifre, dekodirati kodove na na\u010din da ono religijsko \u2013 ‘re-legerira<\/em>’, ponovno pove\u017ee, s tim mo\u0107nim ne-svjesnim<\/em>.<\/p>\n

U osnovi ovih sumnji\u010davih<\/em> teorija je stanovi\u0161te da je religija tj. ono sveukupno religijsko pona\u0161anje koje se temelji na religijskoj misli, zna\u010denju, zna\u010daju i emociji \u2013 u stvari projekcija<\/em>. Bogovi su tako eksternalizacije<\/em>, entiteti primordijalne kreativne industrije<\/em>, koji nastaju tako \u0161to vjernik pojave koje zamje\u0107uje unutar sebe \u2013 od samoga sebe otu\u0111uje, samoga sebe tih pojava razvla\u0161\u0107uje i iste po\u010dinje pripisivati ne\u010demu izvanjskom, nekomu ne-ja<\/em>, te, na ovaj na\u010din, bogovi postaju objektivacije<\/em>, postvarivanja, opredme\u0107enja i, na koncu, reifikacije<\/em> tj. reprezentacije apstraktnog kao ne\u010dega zbiljskog i ne samo zbiljskog nego i uzro\u010dno djelatnog. Bogovi koji su posljedice projekcije su u stvari interne, subjektivne crte li\u010dnosti, atribucije, karakteristike koje se, nakon \u0161to su projekcijom postale ono izvla\u0161\u0107eno \u2013 potpuno pogre\u0161no obi\u0107uju<\/em> i po\u010dinju dr\u017eati zbiljskima. Bogovi su, prema ovome, generirani, proizvedeni nadljudski drugi<\/em> („superhuman others“, Harvey, 1995:16) a religija, \u010diji su pokreta\u010di emocije bespomo\u0107nosti i straha, na\u010din je da se tim drugima<\/em> dodvori, da im se laskavo\u0161\u0107u podilazi, da ih se na ne\u0161to nagovori, da ih se na ne\u0161to privoli. Religija ubla\u017eava zlovolju tih drugih<\/em> i ona zlovolju tih drugih<\/em> odobrovoljuje i te tzv. druge raznje\u017euje, omek\u0161ava<\/em>, tako da im nudi, poklanja specifi\u010dno nepodijeljeni oblik pa\u017enje koji se, radi uobi\u010dajenog stava tijela naziva klanjanje, a radi stava psihe \u2013 \u0161tovanje tj. proskuneo<\/em><\/a>[24<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Samo ovo bilo bi vi\u0161e nego dovoljni pokazatelj koliko je ono \u0161to se op\u0107enito smatra religijom u potpunosti proma\u0161ilo metu<\/em> i paradoksalno, umjesto da, prema samoj sebi danom poslanju posreduje izbavljenje od hamartie <\/em>(Cooper, 1973), postalo hamartijskog<\/em> najo\u010ditija manifestacija. Umjesto da bude ‘u sredinu (sredi\u0161te) \u2013 uticanje’ religija je postala ni\u0161ta drugo nego ‘na sredinu (okolinu) \u2013 utjecaj’ ili to\u010dnije, karikatura tog utjecaja.<\/p>\n

Odgovoru na pitanje o tome zbog \u010dega su Ricoeurovi interpretatori religije tako uporno podozrivi i zbog \u010dega nepopustljivo prakticiraju dvojbu, preduvjet je razumijevanje koncepta projekcije<\/em>, njegovog zna\u010denja i njegovog kori\u0161tenja: gore navedena definicija projekcije naime, sama po sebi name\u0107e, zadaje i diktira\u00a0 upravo takvo pona\u0161anje, ono koje prevr\u0107e svaki kamen,<\/em> a da bi se ispod njega zorilo<\/em>. Radi ovoga se\u00a0 mnogolikost religioznih ekspresija i bogatstvo varijacija na temu svetog ne mogu uzeti zdravo za gotovo,<\/em> a posljedi\u010dno tomu, religijski objekti se ne smiju dr\u017eati ne\u010dim objektivnim, onim \u0161to je zaista takvo, kao da bogovi zbilja postoje i kao da je uistinu mogu\u0107e s njima komunicirati. Upravo je projekcija, promatrana u kontekstu religijskog, generator dvojbe koji zapovijeda nepovjerenje i upravo nam projekcija zabranjuje ono nekriti\u010dko. Ona prije\u010di da se, a bez podrobnog i razmi\u0161ljanja i\u00a0 istra\u017eivanja, ne\u0161to prihvati onakvim kakvim se predstavlja i onakvim kakvo se pojavljuje.<\/p>\n

Premda su i Marx i Nietzsche i Freud imali vlastiti koncept projekcije i premda je svaki od gospodara dvojbe<\/em> projekciju zami\u0161ljao na sebi svojstven na\u010din, sam pojam projekcije bio im je svima klju\u010dni interpretacijski alat, ne\u0161to kao konferencijska kabina za simultano prevo\u0111enje na kojoj je vidljivo ozna\u010den ne jezik na kojemu se poruka prima, ovdje lingua religionis<\/em>, nego jezik na koji se poruka prevodi, ovdje lingua proiecturae<\/em>.<\/p>\n

Na jeziku projekcije svi theosi<\/em> i deosi<\/em>, svi bogovi i ‘rogovi’<\/em>, nadljudski su antropomorfizmi, prvo lakovjerno zami\u0161ljene pa onda tvrdovjerno umi\u0161ljene sile, bezazlene iluzije koje su negdje po\u0161le krivo i postale deluzijama \u0161tetnima po pojedina\u010dno i kolektivno, mentalno i svako drugo zdravlje. U kona\u010dnici, projekcija je, kao hermeneuti\u010dki alat, bila „most“ koji je povezivao „simbole koji su se pojavljivali u svijesti s onim psiholo\u0161kim i dru\u0161tvenim silama iz nesvjesnog, a koje su te simbole determinirale“.<\/p>\n

Prema Marxu, „bogovi su najdublja \u010de\u017enja ljudskog bi\u0107a“ (Luchte, 2009). Ljudsko bi\u0107e je li\u0161eno svojih autenti\u010dnih mo\u0107i, a sve radi opresivnog ekonomskog sustava. Bogovi su tako invertirana svijest o svijetu i izokrenuta slika stvarnosti. Oni su „fantazijska realizacija ljudske su\u0161tine“ (Ibid<\/em>.). Za Nietzschea, bogovi su generirani kroz ono \u0161to naziva „psihologija pogre\u0161ke“. To je tvrdoglava, uporna, kroni\u010dna tendencija ljudskog uma da iza svega u prirodi vidi svjesnog djelatnika (tzv. „conscious agent“) i da onda reificira<\/em>, opredmeti, posljedice te tendencije (Richardson, 2012). Freud govori o „obiteljskoj romansi“ koja je „jedna turbulentna i incestuozna drama“ i koja na razini podsvjesti, nesvjesnog, oblikuje \u017eelje i motivacije, pokreta\u010de (Freud, 1909). I tako dalje i tako dalje.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

III.<\/strong><\/p>\n

Nakon ovih nekoliko misli djelomi\u010dno navedenih iz opusa sumnji\u010davih interpretatora,<\/em> name\u0107e nam se samo jedno pitanje: kako je to jedan Ricoeur, kojega su ugledni filozofi Istoka ovjen\u010dali priznanjima za „revolucionarne hermeneuti\u010dke metode […] koje interpretaciju teksta pomi\u010du na \u0161iroka, ali konkretna podru\u010dja mitologije, biblijske egzegeze , psihoanalize, teorije metafore i teorije pripovijedanja“<\/a>[25<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, u Hall of Fame<\/em> „Gospodara Sumnje“ propustio uvrstiti onoga \u010dije je ime sinonim za ‘religiozno’ ravno predanju religijskom \u2013 Ludwiga Feuerbacha? Naime, to \u0161to kod Ricoeura, Feuerbacha me\u0111u ‘gospodarima sumnje’ \u2013 nema i to gdje [!] (redovito na marginama, u naknadno prona\u0111enim zabilje\u0161kama te naj\u010de\u0161\u0107e u sasvim drugom kontekstu) kod samih vode\u0107ih velikana dvojbe, Feuerbacha \u2013 ima, to je, u najmanju ruku \u2013 sumnjivo<\/em>. Nikad, naime, ni prije ni poslije njega, nije bilo ni tako duboko kontinentalnog<\/em> ni tako \u0161iroko analiti\u010dkog<\/em> filozofa koji je vi\u0161e od njega bio preokupiran i posve\u0107en kritici religije, nikoga tko bi bio toliko posve\u0107en prokazivanju<\/em> svetog, \u0161to god, gdje god i na koji na\u010din god \u2013 sve to sveto bilo.<\/p>\n

Van Austin Harvey u Feuerbach and the Interpretation of Religion<\/em> (1995) detektira tri mo\u017eebitna razloga za Ricoeurovo ignoriranje Feuerbacha u kontekstu ‘gospodara sumnje’, a kao prvi navodi taj da Feuerbachu, a u poredbi s Marxom, Nietzscheom i Freudom, nedostaje masovni utjecaj<\/em> na Zapadnu kulturu. Za razliku od Feuerbacha, iza kojega nije ostala niti feuerbachovska<\/em> \u0161kola niti pravac u filozofiji koji bi nam pomogao da adekvatno (o)\u010ditamo brojke na seizmografu tektonskih pomaka zapadnja\u010dkog dru\u0161tva, za navedeno se „sveto trojstvo hermeneutike sumnjom“, Marxa, Freuda i u, dodu\u0161e manjoj, ali ni\u0161ta manje zna\u010dajnijoj mjeri Nietzschea, mo\u017ee re\u0107i da je suvremena kultura bez njih nezamisliva: bez njihovih bi promi\u0161ljanja tijek povijesti, skroz tamo od 1848. pa na dalje i posebno, kako nabraja Harvey, „uzdizanje fa\u0161izma i komunizma, Hladni rat i pojava odre\u0111enih institucija poput psihoterapije“ (Harvey, 1995:6) \u2013 ostali u ricoeurovski<\/em> kodiranom<\/em> stanju.<\/p>\n

Drugi bi razlog, smatra Harvey, mogao biti taj \u0161to za razliku od religijskih kritika Marxa ili Freuda, Feuerbachova kritika nije bila dio \u0161ireg teorijskog okvira koji je bio \u0161iroko prihva\u0107en od strane sekularnih intelektualaca i integriran u ono \u0161to danas nazivamo bihevioralnim znanostima. Marxova teorija religije, primjerice, bila je tek manji element sveobuhvatne sociolo\u0161ke i ekonomske teorije, ba\u0161 kao \u0161to je Freudova bila samo mali dio \u0161ire psiholo\u0161ke teorije. A ove sveobuhvatnije teorije ne samo da su rezultirale revolucionarnim praksama, ve\u0107 su potaknule i brojne istra\u017eiva\u010dke programe u uobi\u010dajenom intelektualnom smislu. Feuerbach je, na drugu stranu, prije svega bio zainteresiran za religiju, a ako bi njegove ideje mogli smjestiti u neki \u0161iri intelektualni sustav onda bi to bio hegelijanizam koji je imao utjecaja na dru\u0161tvenom i politi\u010dkom planu, ali teorija samosvijesti koja je bila njegova jezgra i s kojom je Feuerbachova teorija projekcije bila povezana, \u010dinila se onodobnim (a i suvremenijim) promatra\u010dima zastarjelom i arhai\u010dnom.<\/a>[26<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U svakom slu\u010daju, nije rezultirala istra\u017eiva\u010dkim programom ili terapijskim intervencijama poput psihoanalize.<\/p>\n

Za Feuerbachovu Su\u0161tinu kr\u0161\u0107anstva<\/em> dr\u017ealo se da je djelo genija i da ne pokazuje samo kapacitet za kritiku, nego da ima kapacitet da nadvisi i ‘skine s prijestolja’ Hegela i da postavi temelje jednog novog filozofskog programa koji \u0107e biti utemeljen na naturalizmu (Ameriks, 2006:231-254). No unato\u010d tome, on nije razvio svoj vlastiti filozofski sustav i premda je ulo\u017eio zna\u010dajnu energiju u pisanje male knjige s vrlo pretencioznim naslovom „Principles of the Philosophy of the Future“ (Na\u010dela filozofije budu\u0107nosti<\/em>), nije konstruirao pro\u0161ireni intelektualni sistem sa svojim vlastitim jezikom i praksom. Spomenuta Na\u010dela<\/em>, smatra Harvey (1995), „o\u010dito su trebala biti glasnik ve\u0107eg projekta koji bi predstavljao revolucionarni prodor u novo filozofsko doba, ali ve\u0107i dio knjige, na\u017ealost, samo je analiza neuspjeha stare idealisti\u010dke filozofije“.<\/p>\n

Simon Rawidowitz (1964) dr\u017ei da je Feuerbach tragi\u010dna figura<\/em> jer nije dosegnuo intelektualne visine koje su se od njega o\u010dekivale, a koje je lako mogao posti\u0107i.<\/a>[27<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> On primje\u0107uje da „ba\u0161 kada je Feuerbach bio na vrhuncu svoje mo\u0107i, uskra\u0107ena mu je akademska pozicija koja bi mu mogla pru\u017eiti institucionalnu strukturu i poticaje potrebne za filozofski razvoj“, te zaklju\u010duje da je Feuerbachovo povla\u010denje na selo (gdje ga je uzdr\u017eavala dobit od tvornice porculana u vlasni\u0161tvu njegove supruge) \u2013 Feuerbacha udaljilo od filozofije. Rawidowitz \u017eali<\/em> za izgubljenim talentom i intelektualnom energijom raspr\u0161enom u prirodnim znanostima u kojima je Feuerbach, kako ka\u017ee, „u najboljem slu\u010daju \u2013 talentirani amater“(Ibid.<\/em>). Ali Rawidowitz spominje jednu zanimljivu \u010dinjenicu: Feuerbach ‘na selu’ nije ba\u0161 sasvim sam. Tamo se dru\u017ei s Ernstom Christianom Kappom i ovoga Rawidowitz smatra krivcem za Feuerbachovo napu\u0161tanje filozofije. \u0160teta je \u0161to Rawidowitz zaboravlja spomenuti da \u0107e Kapp 1877., kad bude sastavljao Elements of a Philosophy of Technology<\/em>, djelo u kojemu \u0107e postaviti temelje filozofije tehnologije, tako \u0161to \u0107e alate koje \u010dovjek koristi nazvati njegovim ekstenzijama, produ\u017eecima \u010dovjekovih tjelesnih organa (\u0161to \u0107e u drugoj polovici 20. st. popularizirati Marshall McLuhan), svoje ideje ekstrahirati upravo iz Feuerbachove teorije percepcije.<\/p>\n

Feuerbach, na drugu stranu, sebe uop\u0107e nije smatrao nekakvim tragi\u010darem niti \u017ertvom povijesnih okolnosti, jer premda svjestan da mu „nedostaju sinteti\u010dke i konstruktivne filozofske sposobnosti poput Hegelovih“ […] svojim ‘pozivom’ ionako ne smatra ‘sistematiziranje’ ve\u0107 ‘razja\u0161njavanje’“ (nav. u Harvey, 1995). Andrew Dole u svom radu Reframing the Masters of Suspicion<\/em> (2018) upravo ovo navodi kao razlog Feuerbachove marginalizacije i ka\u017ee da je jedini problem taj \u0161to ljudi ne razlikuju metodologiju interpretacije tj. tuma\u010denja od eksplikacije tj. obja\u0161njenja.<\/p>\n

No mo\u017eda najve\u0107a prepreka u pristupanju Feuerbachu kao majstoru sumnji\u010davcu<\/em> tuma\u010denja religije su, ve\u0107 nara\u0161tajima i bez propitivanja prihva\u0107ene, konvencionalne prosudbe o tome kako je Feuerbach jednako<\/em> „Su\u0161tina kr\u0161\u0107anstva“ i ‘teorija projekcije’. Kao rezultat toga, njegove kasnije knjige o religiji, posebno „Su\u0161tina vjere prema Lutheru“\u00a0 (The Essence of Faith According to Luther<\/em>), „Su\u0161tina religije“ (Das Wesen der Religion<\/em>) i tre\u0107a, smatramo najva\u017enija, „Predavanja o su\u0161tini religije“, gotovo su ignorirane jer se pretpostavljalo da su samo manje revizije Su\u0161tine kr\u0161\u0107anstva<\/em> i da nemaju trajnu va\u017enost same po sebi. <\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

CODA<\/strong><\/p>\n

Unato\u010d tome \u0161to Feuerbachova misao i danas, u ve\u0107ini slu\u010dajeva, ostaje na marginama kanoniziranih filozofskih sustava, onda kad se Feuerbach, sasvim opravdano, podijeli na (kao \u0161to je to u\u010dinjeno s mnogima i prije i poslije njega) ‘ranog’ i ‘kasnog’ Feuerbacha, slika o ovom velikom misliocu postaje posve druga\u010dija, jer ‘kasni’ Feuerbach u odnosu na ‘ranog’ ne samo da u svojim poznijim radovima ne usavr\u0161ava svoje prvotne stavove, nego predla\u017ee jednu sasvim originalnu teoriju religije kojoj vrijeme tek treba do\u0107i i to, ni manje ni vi\u0161e nego u sada\u0161njem vremenu.<\/p>\n

Religija je projekcija \u010dovjekovih ideala. Stvarni sadr\u017eaj religijskih dogmi su u stvari najve\u0107e nade i aspiracije ljudske vrste, a zaklju\u010dak koji se mo\u017ee donijeti nakon njihove analize je sljede\u0107i: ljudski Bog je \u010covjek. <\/p>\n

Sve ovo, na\u017ealost, ostaje sakriveno, jer osnovna je karakteristika religiozne svijesti da ove aspiracije hipostazira, osamostaljuje i pridaje im objektivno postojanje negdje onkraj ljudske dimenzije. <\/p>\n

Ali ovo ne treba ostati skriveno: Feuerbach predla\u017ee budu\u0107nost u kojoj \u0107e postati razvidno da, umjesto da „Boga“ dr\u017ei jedinim izvorom ljudske izvrsnosti i ispunjenja, ljudska vrsta treba, dapa\u010de \u2013 mora, shvatiti da se njezin jedini ostvarivi cilj sastoji u idealima usavr\u0161avanja ljudskosti, u sve ve\u0107em o\u010dovje\u010divanju<\/em>, u evoluciji onoga „Homo Homini Lupus“ u „Homo Homini \u2013 Deus“. <\/p>\n

U teoriji, ovo ne zna\u010di samo poricanje „Boga“, nego i poricanje apstrakcija idealisti\u010dke filozofske tradicije, a sve u korist smislene i konkretne, tvarne i stvarne humanosti. <\/p>\n

U praksi, ovo zna\u010di odreknu\u0107e od religijske vjere u transcendenciju, a sve u korist poku\u0161aja ostvarenja ideala \u010dovjekove ljubavi \u2013 za \u010dovjeka. Ili, kako bi to jo\u0161 na po\u010detku novog brojanja godina u Pismu Efe\u017eanima<\/em> rekao Rabbi Shaul iz Tarza, „[…] da prestanemo biti neja\u010dad kojom se poigravaju valovi i koju, u ovoj prijevarnoj igri, tjera svaki ‘u\u010deni’ vjetar \u2013 nego da, postaju\u0107i sve umje\u0161niji u ljubavi<\/em>, do\u0111emo do cilja \u2013 cjelovitog \u010dovjeka“. [ital. DK<\/em>] Thelos <\/em>Kozmosa\u00a0je Anthropos Teleios<\/em>.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[17<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nLouis Althusser ka\u017ee da je Feuerbach „za Hegelovo [filozofsko] potomstvo uveo i posvetio pojmove ‘otu\u0111enja’, ‘bi\u0107a kao vrste’, ‘cjelovitog bi\u0107a’ te \u010duvenu ‘metodu inverzije’ subjekta i predikata“ (usp. Althusser, 1969:27-34). U tom kontekstu ovdje se u inverziji ide jedan korak dalje, naime, ovdje mjesta u re\u010denici mijenjaju subjekt i objekt, a inverzija se primjenjuje na engleski prijevod biblijskog teksta iz starozavjetne Knjige postanka [https:\/\/www.esv.org\/Genesis+1\/]. Napomena<\/em>: Inverzija subjekta sasvim je uobi\u010dajena pojava u jeziku kojim su pisane najstarije biblijske knjige (usp. Melnik, 2015 i Shlonsky, 1990) a ovdje je smatramo primjenjivom i \u0161ire od onih tekstova koji su od strane ‘slu\u017ebene egzegeze’ odobreni<\/em> za\u00a0 tzv. ‘inversion reading’. Dr\u017ee\u0107i tako i istovremeno namjerno<\/em> zaobilaze\u0107i ostale gramati\u010dke uzuse, inverzija se ovdje koristi isklju\u010divo kao hipotetska inverzija<\/em>. <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[18<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nSvaka sli\u010dnost sa sudobnim skra\u0107enicama („U.Z.P.“) je namjerna,<\/em> a ovdje je izri\u010daj duboke indignacije prema svakom obliku ‘pokore i pokoravanja’ kao sredstava kontrole. Ovome dijametralno suprotan nalazimo kod, napr., Dalai Lame XIV. koji ka\u017ee: „Svrha religije je u tome da ovladamo samima sobom [a ne drugima]. (Dalai Lama XIV., 1998: 135)<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[19<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nOvo ‘zanemaruju\u0107i psihoanalizu’ u smislu da s\u0101m, niti je bio psihoanaliti\u010dar niti je bio ‘analiziran’ i u smislu da je sasvim promi\u0161ljeno izbjegao ‘konceptualna nadmudrivanja’ s Freudovim ‘u\u010denicima koji su postali disidenti’ (Erich Fromm, Karen Horney, Harry Stack Sullivan), ‘disidentima koji su postali oponenti’ (Alfred Adler i Carl Gustav Jung) i ‘inovativnim u\u010denicima’ (Melanie Klein, Jacques Lacan). Ricoeur, koji pi\u0161e ‘iz filozofske a ne psiholo\u0161ke perspektive’ i koji istra\u017euje ‘teksturu Freudovog diskursa’ u sredi\u0161te svog zanimanja stavlja ‘novo razmijevanje \u010dovjeka’ koje uvodi za\u010detnik psihoanalize.(Ricoeur, 1970). Procjenu dobitka ili gubitka ‘bacanja kocke’ Ricoeur je ostavio nama te ovdje, procjenjuju\u0107i Ricoeura kao ‘dobitnika’, na sli\u010dan na\u010din pristupamo Ludwigu Feuerbachu za kojega se odva\u017eujemo postulirati da bez njega nije mogu\u0107e izraditi filozofijsko rodoslovlje ni modernog ni postmodernog radikalnog humanizma.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[20<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nOvaj Ricoeurov rad je pisana verzija njegovih predavanja na sveu\u010dili\u0161tu Yale, a u okviru Zaklade Dwight Harrington Terry<\/em> i njezinog projekta Lectures on Religion in the Light of Science and Philosophy<\/em>. U „Deed of gifts“ Zaklade stoji da cilj iste „nije promoviranje znanstvenog istra\u017eivanja i otkri\u0107a, ve\u0107 asimilacija i interpretacija onoga \u0161to je otkriveno<\/strong> ili \u0107e biti otkriveno u budu\u0107nosti, te primjena istog na dobrobit ljudi, posebno ugradnjom znanstvenih i filozofijskih istina u strukturu inkluzivne i pro\u010di\u0161\u0107ene<\/em> religije<\/strong>“. Za ovakvu religiju osniva\u010d Zaklade dr\u017ei da \u0107e „sna\u017eno potaknuti inteligentne napore za pobolj\u0161anje uvjeta ljudskog \u017eivljenja i napredak vrste u snazi i izvrsnosti karaktera<\/strong>“ te u tom smislu organizira „predavanja eminentnih ljudi u njihovim respektivnim podru\u010djima, o etici, povijesti civilizacije i religije, biblijskim istra\u017eivanjima te svim znanostima i granama znanja koje imaju va\u017ean utjecaj na temu, o svim velikim zakonima prirode, posebno o evoluciji“ s ciljem da „\u010dovje\u010danstvo bude potpomognuto<\/strong> u ostvarenju najve\u0107e mogu\u0107e dobrobiti<\/strong> na ovoj Zemlji“ (bld<\/em><\/strong>. D.K<\/em>.). Razlog ovolikom navodu je \u0161to isti na koncizan na\u010din prezentira i namjeru ovoga rada, a ta je da gore ‘poboldanom’<\/em> bude skroman doprinos.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[21<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nImenice ‘rekolekcija’ i ‘dvojba’ za razliku od uobi\u010dajenog ali, po nama, zbunjuju\u0107eg genitiva (kao napr. kod Kordi\u0107, 1965; ili Brn\u010di\u0107, 2015) stavljamo u instrumental jer tako je odmah jasno da su ‘rekolekcija’ (a jer je utemeljena na vjerovanju onda u stvari \u2013 ‘vjera’) i ‘sumnja’ \u2013 interpretativni alati i medijske ekstenzije. Ovo \u0107e najvi\u0161e do\u0107i do izri\u010daja kad budemo govorili o na\u010dinu interpretacije koji je obilje\u017eio Feuerbachovu hermenautiku<\/em>.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[22<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nRic\u0153ur je razvio pojam „hermeneuti\u010dkog kruga“ kako bi opisao iterativnu i rekurzivnu prirodu tuma\u010denja. Prema toj zamisli, razumijevanje dijela teksta doprinosi razumijevanju cjeline, a razumijevanje cjeline doprinosi razumijevanju dijelova. U kona\u010dnici, ovaj kru\u017eni proces poma\u017ee tuma\u010dima da steknu nijansiranije i sveobuhvatnije razumijevanje teksta (usp. Fiske, 2011a)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[23<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMarxa, Nietzschea i Freuda kao „gospodare sumnje“ prvi je grupirao Michel Foucault u svom eseju “Nietzsche, Freud, Marx” (1964). Godinu dana kasnije, isti konstrukt i ista imena pojavljuju kod Ricoeura. Pod „gospodarima sumnje“ Foucault i Ricoeur podrazumijevaju da sva trojica sumnji\u010davo pristupaju kulturi, diskursu i tekstu, kao „iskrivljenoj komunikaciji iz skrivenog motiva“, bilo da se radi o volji za mo\u0107 (Nietzsche), seksualnoj \u017eelji (Freud) ili klasnom interesu (Marx).<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[24<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nProtestantski teolog Floyd Nolen Jones propituje novozavjetne tekstove u kojima je Isus iz Nazareta na nekim mjestima objekt \u0161tovanja, a na nekim mjestima subjekt koji \u0161tuje i govori o vi\u0161estrukoj upotrebi ove rije\u010di, ali njezina „unutarnja“ dimenzija, dimenzija psihe, ostaje nepromijenjena. O zna\u010denju same rije\u010di ka\u017ee: „Many of the newer versions render the Greek verb ‘’\u03c0\u03c1\u03bf\u03c3\u03ba\u03c5\u03bd\u03b5\u03bf’’ as “bowed down”, “paid homage”, “knelt”, “made obeisance”. The Hebrew equivalent of the Greek “proskuneo” is “shachah”, the same word that is used with reference to the worship of God, idols, images, demons, etc.“ (Jones, 1989:69)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[25<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n„While firmly in the tradition of reflexive philosophy, Professor Ricoeur has revolutionized the methods of hermeneutic phenomenology, expanding the study of textual interpretation to include the broad yet concrete domains of mythology, biblical exegesis, psychoanalysis, theory of metaphor, and narrative theory. He has had an enormous impact on the philosophical world not only in France but also in Britain and the United States.“ U „Achievement Digest“ Zaklade Inamori (Inamori Foundation), dostupno na https:\/\/www.kyotoprize.org\/en\/laureates\/paul_ricoeur\/ <\/a><\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[26<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nCharles M. Taylor, kanadski filozof i profesor emeritus na McGill University, poznat po doprinosima na polju povijesti filozofije, ka\u017ee da Hegelova politi\u010dka filozofija ostaje relevantna do dana\u0161njeg dana premda je njegova ontologija Duha \u2013 „close to incredible“. (Taylor, 1979:69)<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[27<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nRawidowitz za Feuerbacha ka\u017ee da je bio \u010dovjek „podijeljenog uma koji inkad nije uspio svoje misli dogurati do njihovog logi\u010dkog zavr\u0161etka“.\u00a0 („A divided mind, he could never push his thoughts to their logical completion“, Rawidowitz, 1964:307)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

Althusser, L. (1969) For Marx<\/em> [prev. Ben Brewster; izv. Pour Marx<\/em>, Fran\u00e7ois Maspero, S.A., Paris, 1965.]. Allen Lane: The Penguin Press<\/p>\n

Ameriks, K. (2006) „The Legacy of Idealism in the Philosophy of Feuerbach, Marx, and Kierkegaard“. Kant and the Historical Turn: Philosophy as Critical Interpretation<\/em>. Oxford: Oxford Academic, pp. 231-254<\/p>\n

Bernstein, R. J. (2010) The Pragmatic Turn<\/em>. Malden, MA: Polity Press<\/p>\n

Cooper, E. J. (1973) “Sarx and Sin in Pauline Theology”. Laval th\u00e9ologique et philosophique<\/em>. 29 (3): 243\u2013255<\/p>\n

Dalai Lama XIV. (1998) Path To Tranquility<\/em>, New Dehli: India Penguin Books<\/p>\n

Felski, R. (2011a) „Critique and the Hermeneutics of Suspicion“. M\/C Journal<\/em>, 15 (1)<\/p>\n

Felski, R. (2011b) „Suspicious Minds“. Poetics Today<\/em> 32.2 (2011): 215\u201334<\/p>\n

Freud, S. (1909). „Family Romances“. The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud<\/em>, Volume IX (1906-1908): 235-242<\/p>\n

Harvey, V.A. (1995) Feuerbach and the Interpretation of Religion<\/em>. Cambridge: University Press<\/p>\n

Hoffman, E. (1998) Lost in Translation<\/em>. London: Vintage<\/p>\n

Jones, F.N. (1989) The Septuagint: A Critical Analysis<\/em>. Humbolt, TN: KingsWord Press<\/p>\n

Luchte, J. (2009) „Marx and the Sacred“. Journal of Church and State<\/em>. Oxford University Press, Vol. 51, No. 3 (Summer 2009), pp. 413-437<\/p>\n

Melnik , N. (2015) „Raising, inversion and agreement in modern Hebrew“. Journal of Linguistics<\/em>. 1(1):1-33 <\/p>\n

Ostoji\u0107, A. (2021) “Hermeneutics of Recollection: Gadamer and Ricoeur”.\u00a0 Philosophy and Society<\/em> 32 (4): 714\u2013725<\/p>\n

Peirce, C.S. (1894) „What Is a Sign?“. The Essential Peirce: Selected Philosophical Writings (1893-1913)<\/em>, Bloomington: Indiana University Press<\/p>\n

Rawidowitz, S. (1964) Ludwig Feuerbachs Philosophie: Ursprung und Schicksal<\/em>. 2nd ed. Berlin: Walter de Gruyter & Co.<\/p>\n

Richardson, J. (2012). „Nietzsche’s Psychology“. H. Heit, G. Abel & M. Brusotti (Ed.), Nietzsches Wissenschaftsphilosophie: Hintergr\u00fcnde, Wirkungen und Aktualit\u00e4t<\/em> (pp. 315-332). Berlin, Boston: De Gruyter<\/p>\n

Ricoeur, P. (1970) Freud and Philosophy. An Essay on Interpretation<\/em>. New Haven: Yale University Press<\/p>\n

Ricoeur, P. (1974) The Con\ufb02ict of Interpretations: Essays in Hermeneutics<\/em>. Evanston, IL: Northwestern University Press<\/p>\n

Ricoeur, P. (1991) From Text to Action: Essays in Hermeneutics<\/em>, II. Translated by K. Blamey and J. B.Thompson. Evanston, IL: Northwestern University Press<\/p>\n

Shlonsky, U. (1990) „Hebrew Subject Inversion”, Linguistic Inquiry<\/em> 21, no. 2: 263\u201375<\/p>\n

Taylor, C. (1979) Hegel and Modern Society<\/em>. Cambridge: Cambridge University Press<\/p>\n

 <\/p>\n

A Contribution to Interpretation of Feuerbach\u2019s Suspicious Absence<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Ricoeur\u2019s conceptual framework of the \u201cMasters of Suspicion\u201d is rooted in the proposition that Marx, Nietzsche, and Freud advanced a profound reinterpretation of human consciousness, history, and culture by delving into concealed motives and latent meanings that often elude superficial observation. Each of them, in their unique manner, employed a methodology Ricoeur terms \u201chermeneutics of suspicion,\u201d exposing foundational structures, desires, and conflicts that shape human experience in general and religious experience in particular. Their critiques of religion offered a deeper analysis, ultimately unveiling the intricate relation between societal structure (Marx), power dynamic (Nietzsche), and ideology (Freud). In this paper, we pose the question: Why does Ludwig Feuerbach, ostensibly one of the most committed practitioners of the hermeneutics of suspicion according to Ricoeur\u2019s canon, not share this esteemed title with the others in Ricoeur\u2019s \u2018hall of fame\u2019?<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> Paul Ricoeur, hermeneutics, recolection, suspicion, Ludwig Feuerbach.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  12(23)#18 2023<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.12.23.4<\/a>
\nUDK 7.033.3-042.3:72
\nIzvorni \u010dlanak
\nOriginal scientific paper
\nPrimljeno: 23.4.2023.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Senad Nani\u0107<\/span><\/p>\n

AS PROJEKTIRANJE d.o.o., Zagreb, Hrvatska
\nsenad.nanic@zg.t-com.hr<\/p>\n

Kontroverze u tuma\u010denjima islamske
\narhitekture i geometrijskog ornamenta<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (480 KB), Hrvatski, Str. 3827 – 3846
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

(izvod iz doktorskog rada Geometrijska harmonizacija u islamskoj arhitekturi, mentori prof. dr. sc. Zlatko Kara\u010d i doc. dr. sc. Marija \u0160imi\u0107 Horvath, obranjen na Sveu\u010dili\u0161tu u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, 7. o\u017eujka 2022.)<\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n


\nKontroverze o utjecaju islamske na zapadnu arhitekturu razvile su se u nedostatku dokumentarnog dokaza. Literatura nazna\u010dava mogu\u0107e utjecaje u kontekstu izvora goti\u010dkog \u0161iljastog luka i rebrastih svodova, renesansnih dvostrukih kupola i \u010detverodjelnih vrtova te isti\u010de, s druge strane, konstrukcijske razlike. Islamski znanstveni i prakti\u010dni goemetrijski rukopisi 10. i 11. stolje\u0107a, u latinskom prijevodu, smatraju se vjerojatno utjecajnim na kasnija srodna fundamentalna djela u Europi. Izvor rebrastih svodova i vi\u0161estrukih kupolnih konstrukcija u islamskoj arhitekturi literatura te\u017ei pripisati velikim privremenim lakim \u0161atorskim konstrukcijama.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nKontroverze o zna\u010denju islamkog geometrijskog uzorka razvile su se nasuprot uvrije\u017eenom stavu orijentalista s kraja 19. stolje\u0107a o islamskoj geometrijskoj dekoraciji kao isklju\u010divo dekorativnoj. Literatura smje\u0161ta njegovo zna\u010denje u esencijalisti\u010dki simbolizam, koriste\u0107i platonsko geometrijsko razumijevanje izvo\u0111enja mno\u0161tva iz jedinstva, te u islamsku teolo\u0161ku tradiciju Bo\u017eje apsolutne transcedencije nad ikakvim antropomorfnim i figurativnim predstavljanjem, uklju\u010duju\u0107i i poziciju matemati\u010dkog i logi\u010dkog dokaza u dosizanju nedvojbenosti. <\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nBulatov (1988) i Necipo\u011flu (1995) smatraju o\u010dekivanom odsutnost neovisne teorije arhitekture u Islamu, isti\u010du\u0107i da arhitektura u Islamu nije dosegla razinu slobodne umjetnosti kao u renesansi, jer se razvila u svojim teoretskim i goemetrijskim aspektima, uklju\u010duju\u0107i i pojam ljepote i njene percepcije, kao umjetnost konstrukcije koja je dio prakti\u010dnih znanosti u filozofskim i znanstvenim djelima, analogno silogizmu u logici, strofi u poeziji i metri\u010dkoj stopi. <\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> islamska arhitektura, islamski geometrijski uzorak, rebrasti svodovi, mukarnes.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

UTJECAJ ILI SVIJEST O PRISUTNOSTI: ISLAMSKA I ZAPADNA ARHITEKTURA<\/p>\n

Zbog nedostatka dokumentarnog dokaza mogu\u0107eg utjecaja konstrukcijskih inovacija islamske arhitekture na razvoj goti\u010dkih, renesansnih i modernih konstrukcija na Zapadu, autori se ne upu\u0161taju u vi\u0161e od naznake indicija. Hillenbrand upozorava da se “1930-tih razvila kontroverza o izvoru \u0161iljastog luka i rebrastog svoda te mogu\u0107nosti da europski razvoji tih tehnika ne\u0161to duguje muslimanskoj \u0160panjolskoj, Egiptu ili \u010dak Iranu, no to je pitanje od rubne va\u017enosti za istra\u017eivanje islamske arhitekture, jer insinuira da je ona zanimljivija za mogu\u0107e rasvjetljavanje zapadne arhitekture nego sama po sebi”.<\/a>[28<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U Tad\u017eu-l-Mulkovoj kupoli D\u017euma d\u017eamije u Isfahanu, Ettinghausen, Grabar i Jenkins-Madina vide “zna\u010dajnu \u010dinjenicu dovo\u0111enja svakog elementa konstrukcije tranzicijske zone do baze stuba, na na\u010din koji podsje\u0107a na kasnije goti\u010dke stubove, manje va\u017enom za potragu mogu\u0107ih veza sa stolje\u0107e kasnijim zapadnim oblicima nego za potragu za razlogom za\u0161to se taj izum vi\u0161e nikada nije ponovio u muslimanskoj arhitekturi”.<\/a>[29<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Predla\u017eu da se “prisutnost nesumnjivo islamskih motiva u mnogim spomenicima srednjovjekovne isto\u010dne i zapadne kr\u0161\u0107anske umjetnosti, umjesto terminom utjecaj<\/em>, kojeg su koristile starije generacije znanstvenika, promi\u0161lja kao prisutnost svijesti<\/em> u drugim kulturama o tehnologijama, idejama i motivima izumljenim i razvijenim u islamskom svijetu. Materijalnu kulturu i tehnologiju dijelili su svi u muslimanskom svijetu, pa su je mogli dijeliti i stranci.”<\/a>[30<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Creswell isti\u010de “\u0161iljaste lukove s dva sredi\u0161ta me\u0111usobno udaljena tre\u0107inu raspona na Nilometru u Kairu obnovljenom 861.\/2. kao tri stolje\u0107a raniji primjer goti\u010dkog dvocentri\u010dnog luka tiers-point<\/em>”.<\/a>[31<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Burckhardt nagla\u0161ava da “iako je mogu\u0107 utjecaj islamskih rebrastih kupola i svodova na goti\u010dki svod, oni su i vrlo razli\u010diti, jer rebra iranskog svoda se ne skupljaju u kruni svoda, ve\u0107 se isprepli\u0107u kao ko\u0161ara ostavljaju\u0107i sredi\u0161nju krunu svoda ili kupole slobodnom”,<\/a>[32<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> pri \u010demu su “kordopske kupole prethodnica”.<\/a>[33<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> No, isti\u010de Fern\u00e1ndez-Puertas, “tehnika svodova oblikovanih transverzalnim lukovima, koji ostavljaju sredi\u0161nji dio slobodnim, jest prihva\u0107ena u arhitekturi romanike, mudehara, gotike, renesanse i baroka”.<\/a>[34<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Kuban prepoznaje izvori\u0161te “renesansne kupole u romani\u010dkim primjerima i, mogu\u0107e, u dvostrukim kupolama srednjovjekovnog islama”<\/a>[35<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Kairske kapije utvr\u0111ene dvijema kulama iz 11. stolje\u0107a, isti\u010de Zuki\u0107, “masovno \u0107e biti prihva\u0107ene u romani\u010dkoj i gotskoj arhitekturi Evrope u idu\u0107im stolje\u0107ima”.<\/a>[36<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Necipo\u011flu ustanovljava “paralelizam proliferacije arhitektonskih nacrta u islamskim zemljama nakon 14. stolje\u0107a, koja kulminira najranijim poznatim svicima uzoraka s kraja 15. i iz 16. stolje\u0107a, s velikim brojem sa\u010duvanih radioni\u010dkih nacrta kasne njema\u010dke gotike od 14. do 16. stolje\u0107a.”<\/a>[37<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> I u timurskim (alter.: timuridskim<\/em>) i kasnogoti\u010dkim nacrtima, razla\u017ee Necipo\u011flu paralelu, “izostaju vertikalni presjeci, pa se oni deduciraju geometrijskim procedurama iz vi\u0161eslojnog tlocrta koji sadr\u017ei nekoliko preklopljenih horizontalnih presjeka.”<\/a>[38<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Tvrdi da su “otkri\u0107a matemati\u010dkih znanosti u srednjovjekovnoj Europi doprinijela sredinom 13. stolje\u0107a razvoju dinami\u010dkih sustava geometrijskog dizajna zasnovanog na vrsti racionalne geometrije ne razli\u010dite od one razvijene u islamskom svijetu oko 10. i 11. stolje\u0107a”, te da su “prijevodi arapskih znanstvenih i filozofskih djela, zapo\u010deti na normanskoj Siciliji u 10. stolje\u0107u, a procvjetali tokom 12. stolje\u0107a u \u0160panjolskoj, naro\u010dito oko Toleda nakon njegovog pada 1085., postali fenomen \u0161irom Europe koji je potakao veliku kulturnu promjenu kakvu je ranije potakao prevodila\u010dki pokret u abasijskom (alter.: abasidskom<\/em>) Bagdadu”.<\/a>[39<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Necipo\u011flu uvi\u0111a da su Keplera u “drugom tomu djela Harmonices Mundi<\/em> o sukladnosti harmonijskih figura zaokupljali sli\u010dni problemi kao i El-Buzd\u017eanija”<\/a>[40<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> u 10. stolje\u0107u i navodi izvore koji tvrde da je “izum perspektive morao biti nadahnut prakti\u010dnom mjernom geometrijom zbog sli\u010dnosti procedura posrednog mjerenja na daljinu koju su koristili tradicionalni mjernici”.<\/a>[41<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Isti\u010de da je “Bruneleschijevu cameru obscuru<\/em> koristio u eksperimentima u 11. stolje\u0107u El-Hejsem (lat.: Alhazen<\/em>), \u010dije je revolucionarno djelo Knjiga o vidu<\/em><\/a>[42<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, opisav\u0161i vid geometrijskim zrakama svjetlosti koje zra\u010de od vidljivog predmeta na zjenicu oka, prevedeno na latinski kao Perspectiva<\/em> ili De aspectibus<\/em>, utjecalo na Leonarda da Vincija u pisanjima o psihologiji vida” te zaklju\u010duje, “renesansni umjetnici su napustiv\u0161i transcedentni svijet apstrakcije po\u010deli promatrati prirodni svijet kao kona\u010dni izvor ljepote i proporcije\u2026 gdje su slikarstvo i optika ujedinjeni u perspektivi doveli do njenog razumijevanja kao savr\u0161ene umjetnosti potpuno prilago\u0111ene ljudskom vidu i percepciji”.<\/a>[43<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Vi\u0161e autora razmatra razvoj lakih \u0161atorskih konstrukcija i njihov mogu\u0107i utjecaj na razvoj rebrastih konstrukcija u islamskoj arhitekturi. Necipo\u011flu isti\u010de “zna\u010dajnu abbasijsku tradiciju privremene arhitekture… drvenih paviljona prekrivenih tkaninama u pala\u010dama halifa.”<\/a>[44<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Blair nagla\u0161ava kako su “mnoge iranske dinastije svake godine selile od ljetnog do zimskog tabora, gdje je kraljevska pratnja oblikovala ogromne \u0161atorske gradove, od kojih ni\u0161ta nije sa\u010duvano osim spomena u povijesnim tekstovima”.<\/a>[45<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> O’Kane tuma\u010di izvore o “mongolskim i kasnijim carskim taborima urdu<\/em> (perz.: urd\u016b<\/em> \u0627\u0631\u062f\u0648, od turk.: ordu<\/em>) koji su bili pokretni gradovi s d\u017eamijama i bazarima”<\/a>[46<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, “re\u0161etkastim \u0161atorima, kao pokretnim pala\u010dama, najve\u0107ima visine i do 10 metara, kvadratnog tlocrta stranice do 100 stopa\u2026 te promjerom kupole do 13 metara\u2026 mogli su primiti do tisu\u0107u ljudi”.<\/a>[47<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Hillenbrand isti\u010de da su ve\u0107 “seld\u017eu\u010dki monarsi koristili jurt<\/em> \u0161atore gra\u0111ene i do mjesec dana, kapaciteta vi\u0161e tisu\u0107a ljudi, monumentalnog oblika samostoje\u0107ih paviljona labavo grupiranih u obzidane zone sa sultanskim sadr\u017eajima”.<\/a>[48<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Pope smatra “o\u010ditim doprinos \u0161atora arhitektonskom dizajnu u obliku sto\u017easte ili \u0161atoraste kupole na grobnim tornjevima od 10. stolje\u0107a nadalje”<\/a>[49<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> u kojima Hillenbrand prepoznaje “reprodukciju monumentalnog \u0161atora turkijskih naroda s ponekad izvanrednom precizno\u0161\u0107u u detalju”.<\/a>[50<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> “Sama konstrukcija ovih grobnica”, nastavlja Hillenbrand: “\u010dini se da reproducira u opeci oblike poznate u privremenim materijalima kori\u0161tenim u \u0161atorima: pleter od vrbina \u0161iblja koji tvori re\u0161etkasti uzorak, drvena rebra koja oblikuju okvir krova od pusta\u2026 sto\u017easti krov, sve\u017enjevi letvi postavljeni u pravilnim intervalima tvore\u0107i kostur cijele konstrukcije i ope\u010dna dekoracija reproducirana po onoj vezenoj na jurtima”.<\/a>[51<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Hillenbrand prepoznaje “kompoziciju dva osmerokuta ilhanijske (alter.: ilkanidske<\/em>) pala\u010de Taht-i Sulejman prijevodom u trajne materijale oblika dugo poznatih u mongolskim taborima”.<\/a>[52<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Ettinghausen, Grabar, Jenkins-Madina smatraju “izum dvostruke ope\u010dne kupole s ope\u010dnim rebrima koja ih ve\u017eu, s najranijim sa\u010duvanim primjerom u Harrakanu, vjerojatnim derivatom drvene arhitekture, ili nomadskih \u0161atora sredi\u0161nje Azije”.<\/a>[53<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Sims prepoznaje u anadolskim hanovima “portal sa \u0161iljastim otvorom s mukarnes (ar.: mukarnes <\/em>\u0645\u0642\u0631\u0646\u0633; stalaktitni) <\/em>svodom koji sugestivno o\u017eivljava oblik \u0161atora”.<\/a>[54<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Iako opisivane i vidljive na brojnim minijaturama kao bitan dio \u0161atorske konstrukcije, zatege i njihov mogu\u0107i prijenos u trajnu konstrukciju, me\u0111utim, nigdje se ne spominju. <\/p>\n

Nazna\u010den je i mogu\u0107i utjecaj islamske vrtne arhitekture na parkovnu arhitekturu renesanse. Necipo\u011flu smatra da su “europski formalisti\u010dki vrtovi mogli ne\u0161to inicijalne inspiracije crpsti iz srednjovjekovnih islamskih (\u010deharbag , perz.: \u010deh\u0101r b\u0101g <\/em>\u0628\u0627\u063a <\/em>\u0686\u0647\u0627\u0631; \u010detverodjelni vrt<\/em>) prototipova dostupnih u \u0160panjolskoj, Siciliji, sjevernoj Africi i Iranu”.<\/a>[55<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

SIMBOL ILI KONSTRUKCIJA: ISLAMSKI GEOMETRIJSKI UZORAK<\/p>\n

Nasuprot uvrije\u017eenom stavu orijentalista s kraja 19. stolje\u0107a o islamskoj geometrijskoj dekoraciji kao isklju\u010divo dekorativnoj, razmatrane su mogu\u0107e interpretacije zna\u010denja slo\u017eene islamske geometrijske dekoracije. Orijentalisti\u010dkom vi\u0111enju islamske umjetnosti kao „dezintegracije<\/em> ornamentalnih motiva antike i kasne antike“ Franz suprotstavlja ideju njihove „reintegracije<\/em> u islamskom novom ukupnom obrascu (njem.: Gesamtmuster<\/em>), ukupnog ukrasa (njem.: Gesamtdekor<\/em>) i strukture ve\u0107 u vrijeme dinastije Umejja (alter.: Umejadi<\/em>) koji za vrijeme dinastije Abbasi postaje dinami\u010dno umre\u017een (njem.: vernetzt<\/em>) i u\u010dvoren (njem.: verknotet<\/em>)“.<\/a>[56<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> S obzirom na izostanak povijesnih esteti\u010dkih izvora posve\u0107enih “gra\u0111enom okoli\u0161u”, Al-Asad kategorizira raspon pretpostavki “zna\u010denja geometrizma u islamskoj arhitekturi” autora 20. stolje\u0107a od straha od praznine<\/em> (lat.: horror vacui<\/em>), preko “simboli\u010dkog neutralizma” do “misti\u010dkih (tesavvufskih, ar.: tesavvuf<\/em> \u062a\u0635\u0648\u0641, sufizam<\/em>) interpretacija”.<\/a>[57<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Kozmolo\u0161ka tuma\u010denja su uglavnom u kontekstu tradicionalnog univerzalnog simboli\u010dkog naslje\u0111a. Critchlow razmatra “prvenstveno vezu geometrijskih oblika s krugom, simbolom izvora i kraja geometrijskog i biomorfnog oblika”<\/a>[58<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Nasr nalazi “dimenziju duhovnog svemira islama koja se mo\u017ee nazvati abrahamski pitagoranizam<\/em> u smislu razumijevanja brojeva i oblika klju\u010devima konstrukcije svemira i simbolima svijeta arhetipova vi\u0111enog kao Bo\u017eje stvaranje u tradiciji abrahamskog monoteizma”<\/a>[59<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, a ne tek mentalnim apstrakcijama. Ardalan i Bakhtiar razmatraju transkulturni kontinuitet kozmolo\u0161ke tradicije geometrije Platonovih tijela kao “simbola prijelaza od Nedjeljivog Jedinstva u Jedinstvo u mno\u0161tvu” i u kontekstu kozmolo\u0161kih navoda El-Birunija<\/a>[60<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, a Critchlow u kontekstu El-Kindijevih (lat.: Alkindus<\/em>) i Keplerovih geometrijskih i kozmolo\u0161kih istra\u017eivanja<\/a>[61<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Saltzman smatra “nedvojbeno zamislivim da je D\u00fcrer razvio svoj interes, \u010dak i svoj uzorak peterokutnog sparivanja<\/em>, iz islamskih tekstova”.<\/a>[62<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Isti\u010de da je “veli\u010danstveni astronom Nasiruddin Et-Tusi (1201.-74.), \u010diji je klju\u010dni teorem koristio Kopernik, nadzirao izvedbu ospervatorija u Meragi, jednom od vrhunskih centara islamskih znanosti, gdje se nalazi Kabudova grobnica (perz.: gunbed <\/em>\u06af\u0646\u0628\u062f; <\/em>doslovno: kupola<\/em>)”.<\/a>[63<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Critchlow smatra da je “islamska umjetnost ta koja je sa\u010duvala Platonove modele lutanja<\/em> planeta, koje nam komuniciraju geometrijom u vremenu, jer je posve nevjerojatno da se taj koncept pou\u010davao na Platonovoj akademiji bez modela”.<\/a>[64<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Koliji isti\u010de da su “izme\u0111u 10. i 14. stolje\u0107a \u0161iroko dostupni traktati o prakti\u010dnoj geometriji s prakti\u010dnim uputama za izradu geometrijskih girih<\/em> (tr.: girih<\/em>, od perz.: gereh<\/em> \u06af\u0631\u0647; zvjezdasti dvodimenzionalni uzorak<\/em>; doslovno: \u010dvor<\/em>) uzoraka koje su pripremali dvorski matemati\u010dari, astronomi i geometri\u010dari za primjenjene umjetnike i arhitekte”.<\/a>[65<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Nagla\u0161ava da je “El-Buzd\u017eani u 10. stolje\u0107u opisao razne metode konstrukcije mnogokuta u kru\u017enici”<\/a>[66<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, ali, isti\u010de Necipo\u011flu, “i na sferi te pet Platonovih pravilnih tijela i dva od dvanaest Arhimedovih polupravilnih tijela generiranih kru\u017enicom”.<\/a>[67<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Anonimni tekst O umre\u017eenim (me\u0111usobno) sli\u010dnim ili sukladnim oblicima<\/em> prilo\u017een El-Buzd\u017eanijevom rukopisu Bulatov smatra „u su\u0161tini izlaganjem teorije arhitektonskog ornamenta“<\/a>[68<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Bulatov dokazuje „veze konstrukcija arhitektonskog ornamenta 10.-15. stolje\u0107a sredi\u0161nje Azije s primjerima iz El-Farabijeve (lat.: Alpharabius<\/em>) Knjige duhovnih vje\u0161tih naprava i prirodnih tajni o potankostima geometrijskih oblika<\/em> i anonimnog traktata“,<\/a>[69<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> kojega je vjerojatni autor Kubnani<\/a>[70<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Necipo\u011flu isti\u010de da je „izgubljeno El-Hejsemovo djelo” iz ranog 11. stolje\u0107a “\u010cvorovi<\/em> (ar.: ‘Uk\u016bd<\/em> \u0639\u0642\u0648\u062f, jed.: ‘akd<\/em> \u0639\u0642\u062f) uklju\u010divalo sve geometrijske figure”.<\/a>[71<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> \u00d6gel je demonstrirala sukladnost slo\u017eenog deseterostrukog uzorka s kozmolo\u0161kim krugovima iz Ibn Arebijevog djela Mekkanska otkri\u0107a<\/em>.<\/a>[72<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> “Inspiraciju za inovativni smje\u0161taj grobnice Tad\u017e Mahal na kraj osi \u010deharbaga umjesto tradicionalne sredi\u0161nje pozicije” Begley, Desai pripisuju “tada \u0161iroko prisutnom islamskom kozmolo\u0161kom dijagramu raja na sudnji dan”<\/a>[73<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

“Geometrijske sheme kao osnovu kompozicije” Burckhardt “u islamskoj umjetnosti” tuma\u010di “svetom geometrijom<\/em> razvijenom s najve\u0107om unutra\u0161njom logikom i amplitudom, \u0161to zna\u010di da je islamska umjetnost mnogo manje izraz emocija, nego li znanosti te umjetnik musliman svoju individualnost svjesno podre\u0111uje objektivnoj i neosobnoj ljepoti svoga djela”.<\/a>[74<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Tvrdi da “ljepota nije stvar tradicionalnog ukusa, jer iako ima neograni\u010dene mogu\u0107nosti, ima i zakone, ona je objektivno istinita”<\/a>[75<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Smatra da je “deriviranje svih vitalnih proporcija zgrade iz skladne podjele kruga ni\u0161ta drugo do simboli\u010dki izraz tevhida<\/em> (ar.: tevh\u012bd<\/em> \u062a\u0648\u062d\u064a\u062f), metafizi\u010dke doktrine o Bo\u017ejoj jednosti kao izvoru i kulminaciji sve raznolikosti, a omogu\u0107avalo je, u nedostatku preciznih jedinica mjere, transponiranje plana iz jednog mjerila u drugo referiraju\u0107i se na geometrijski uzorak upisan u kru\u017enicu voditeljicu<\/em> promjenjive veli\u010dine”<\/a>[76<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

Necipo\u011flu zagovara “analizu giriha<\/em> kao povijesno zaokru\u017eenog fenomena ograni\u010denog odredivim regionalnim i kronolo\u0161kim parametrima”<\/a>[77<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Necipo\u011flu isti\u010de koincidenciju “radikalne inovacije u Samerrau apstrakcijom biljnog i geometrijskog dizajna transformiraju\u0107i klasi\u010dne prototipove u me\u0111usobno prodiru\u0107e ponavljaju\u0107e oblike koji poni\u0161tavaju tradicionalni odnos figure i podloge s teolo\u0161kim raspravama o Bo\u017ejoj transcedentnosti i netjelesnosti du\u0161e, \u0161to je\u00a0 kulminiralo u prihva\u0107anju abbasijskih halifa (alter.: kalif<\/em>) 813.-848. za slu\u017ebenu doktrinu mu’tezilizam <\/em>(alter.: mutazilizam<\/em>) kao koncept Bo\u017eje apsolutne transedencije potpuno iznad antropomorfnih atributa i fizi\u010dkog svijeta”<\/a>[78<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Navodi “dokaz Bo\u017ejeg postojanja po savr\u0161enosti stvorenog univerzuma El-Belhija iz 10. i El-Gazzalija (lat.: Algazel<\/em>) iz 11. stolje\u0107a”<\/a>[79<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> te “El-Gazzalijevo vezanje logike i matematike uz nedvojbenost dokaza, \u0161to je moralo geometrijsku apstrakciju u\u010diniti posebno privla\u010dnim likovnim idiomom u doba sunnijskog (alter.: sunitskog<\/em>) preporoda kada se logi\u010dkom argumentacijom branila ortodoksija”<\/a>[80<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Necipo\u011flu navodi da je skripturalni izvor esteti\u010dkog nadahnu\u0107a „potvr\u0111en u Alhambri u mukarnes svodu Dvorane ambasadora komponiranom u sedam slojeva gdje je pridru\u017een natpis s kur’anskim navodom stvaranja nebesa u sedam slojeva s pozivom ljudima da uo\u010de kakvu pukotinu”<\/a>[81<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, te “kur’anskom ajetu svjetlosti citiranom u pomno izra\u0111enom mukarnes svodu portala Sultan Hasanove medrese u Kairu”<\/a>[82<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Smatra da “sa\u010duvani bagdadski primjerak Kur’ana<\/em> iz 1000.\/1. s girihom na naslovnici sugerira da se girih mogao najprije pojaviti u iluminaciji rukopisa”<\/a>[83<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. “Pojavu ira\u010dkih mukarnes kupola” Tabbaa predla\u017ee razumijevati “arhitektonskom manifestacijom atomisti\u010dko-okazionalisti\u010dke teorije svemira, koju je u okviru teolo\u0161ke \u0161kole e\u0161’arizma<\/em> (alter.: a\u0161arizma<\/em>), uz halifsku podr\u0161ku, u Bagdadu razvio El-Bakilani (u. 1013.)”<\/a>[84<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Necipo\u011flu smatra da je “uz filozofske spekulacije (i debate oblikovane u slu\u017ebene doktrine), primjenu geometrije u dizajnu omogu\u0107ila popularizacija matemati\u010dkih znanosti”<\/a>[85<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

Ettinghausen isti\u010de esteti\u010dku dimenziju El-Gazzalijevih teolo\u0161kih zamisli navodima:\u00a0 “Bog je lijep i voli ljepotu stoga Boga nu\u017eno voli onaj kojemu su Njegova ljepota i veli\u010danstvenost objavljeni”, “Ljepota neke stvari le\u017ei u pojavi savr\u0161enstva koje je ostvarivo i u skladu s njenom naravi”; “Lijepo djelo autora, lijepa pjesma pjesnika, lijepa slika slikara ili zgrada arhitekta, otkriva i unutarnju ljepotu tih ljudi”; “\u010cuda Bo\u017ejeg stvaranja su klju\u010d znanja Bo\u017ejeg veli\u010danstva”; “Percepcija ljepote je zadovoljstvo po sebi i ona je voljena zbog sebe same, a ne zbog \u010dega drugog”<\/a>[86<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> i, tuma\u010di El-Gazzalija Necipo\u011flu, “mo\u017ee pota\u0107i intuiciju vi\u0161ih oblika transcedentalne ljepote”.<\/a>[87<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Necipo\u011flu cijeni da “istra\u017eivanja islamske umjetnosti i arhitekture previ\u0111aju te\u017ee uhvatljiva pitanja estetske filozofije”<\/a>[88<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Napominje da “Traktati<\/em> Bratstva \u010disto\u0107e<\/a>[89<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> s kraja 10. stolje\u0107a imaju va\u017enu ulogu u popularizaciji estetskih koncepata filozofa El-Kindija i El-Farabija”, po kojima je “svemir komponiran matemati\u010dki i emanira iz Svjetlosti”<\/a>[90<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Ibn Hazm (994.-1064.) smatra, navodi Necipo\u011flu, “o\u010ditim da je du\u0161a, po\u0161to je i sama lijepa, sklona svim lijepim stvarima i \u010dezne za savr\u0161enim simetri\u010dnim slikama”<\/a>[91<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Bratstvo \u010disto\u0107e pojmi “narav supstance du\u0161e istom onoj harmoni\u010dnih brojeva”, pa “geometrija osigurava zajedni\u010dku osnovu svim umjetnostima i nema umjetnosti koja mo\u017ee dosti\u0107i savr\u0161enstvo svojih sposobnosti bez oslonca u znanosti o omjerima (ar.: nisbet<\/em> \u0646\u0633\u0628\u0629) i proporcijama (ar.: ten\u0101sub<\/em> \u062a\u0646\u0627\u0633\u0628)”, navodi Necipo\u011flu<\/a>[92<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Sa\u017eima El-Hejsemovo “odre\u0111enje ljepote (ar.: husn<\/em> \u062d\u0633\u0646), ne kao apsolutnog svojstva, ve\u0107 slo\u017eene interakcije 22 svojstva, me\u0111u kojima su samo svjetlost i boja sposobni sami proizvesti ljepotu” te ga navodi: “osim u dva spomenuta svojstva, ljepota mo\u017ee biti sadr\u017eana i u proporcionalnosti i harmoniji (itilaf<\/em>, ar.: i’til\u0101f<\/em> \u0627\u0626\u062a\u0644\u0627\u0641)”<\/a>[93<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Necipo\u011flu zaklju\u010duje da “sunnijski preporod napu\u0161ta emanacionisti\u010dku kozmologiju, ali proporcije i svjetlost nastavljaju \u017eivjeti modificirani tako da odra\u017eavaju svemo\u0107 Bo\u017eju”<\/a>[94<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

El-Hejsem tvrdi da “nije sve \u0161to percipiramo vidom percipirano \u010distim osjetom, ve\u0107 je mnogo vidljivih svojstava percipirano sudom i zaklju\u010divanjem\u2026 Svjetlosti i boje se, kao takve, percipiraju \u010distim osjetom, ali ona svojstva, ili njima sli\u010dna, koja su prethodno percipirana i ona, ili njima sli\u010dna, \u010dije se percepcije sje\u0107amo, odmah percipiramo prepoznavanjem znakova u obliku, a potom sud razlu\u010duje taj oblik te sva svojstva u njemu”<\/a>[95<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Necipo\u011flu u tome vidi “umetanje subjektivnosti u proces vida nagla\u0161eno razdvajanjem unutarnjeg i vanjskog vida, estetski stav koji \u0107e se preokrenuti u renesansnoj Europi gdje su ove dvije vrste vida koordinirane perspektivizmom i svojim neutralnim<\/em> zurenjem koje je odvojilo subjekt i objekt, pa se, u tom smislu, subjektivna barokna vizija<\/em> (vizualno ludilo<\/em> koje je te\u017eilo predstavljanju nepredstavljivog<\/em>) pribli\u017eila estetskim senzibilitetima utjelovljenima u girihu”<\/a>[96<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Tako i “naglasak moderne umjetnosti na (apstrahiraju\u0107u mo\u0107) sje\u0107anja, kao spoznajnu sposobnost koja omogu\u0107uje pristup vi\u0161im oblicima razumijevanja onoga \u0161to je nedostupno vanjskim osjetilima, daje sna\u017enu paralelu ulozi unutarnjih osjetila u srednjovjekovnim islamskim i latinskim skolasti\u010dkim tekstovima o psihologiji vida”<\/a>[97<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Necipo\u011flu isti\u010de \u010dinjenicu da je “pojam umjetnosti (lat.: ars<\/em>, ar.: san‘at<\/em> \u0635\u0646\u0639\u0629) u srednjovjekovnoj i Europi i muslimanskim zemljama zauzimao \u0161irok horizont; u islamskom svijetu se odnosio na sva polja stru\u010dnosti ili vje\u0161tine, kako u zanatima, tako i u znanostima”<\/a>[98<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

Necipo\u011flu isti\u010de “Al-Faruqijevo tuma\u010denje apstraktnih uzoraka vi\u0161e kao likovnog izraza Bo\u017eje nepredstavljivosti nego li materijalnih manifestacija duhovnih istina dostupnih kontemplativnom mistiku (ar.: s\u016bfi<\/em> \u0635\u0648\u0641\u0649)”<\/a>[99<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, gdje se potonje “\u010dak mo\u017ee smatrati anatemom iz muslimanske ortodoksne perspektive”<\/a>[100<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Necipo\u011flu zaklju\u010duje da “sufijski spiritualizam jo\u0161 nije bio prominentna kulturna snaga u vladaju\u0107im elitama pokroviteljima umjetnosti i arhitekture u vrijeme prve pojave giriha, ve\u0107 je to puno vi\u0161e bio \u0161erijatski (ar.: \u0161eri‘a<\/em> \u0634\u0631\u0639\u0629, islamsko kanonsko pravo) promi\u0161ljen skripturalizam sunnijskog preporoda”<\/a>[101<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Sufijskom simbolisti\u010dkim esencijalisti\u010dkom diskursu Necipo\u011flu zamjera “naglasak na stati\u010dnu tradiciju suprotstavljenu dinami\u010dnim povijesnim mjenama koja o\u017eivljava sredi\u0161nji topos orijentalisti\u010dkog diskursa s tipi\u010dnim razlikovanjem povijesnih od tradicionalnih kultura, sada preokrenut da privilegira nepromjenjivu tradiciju nad modernitetom\u2026 previ\u0111aju\u0107i nagomilano znanje o regionalnim i kronolo\u0161kim slo\u017eenostima islamske likovne kulture”<\/a>[102<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Bozdo\u011fan, Necipo\u011flu, \u0161tovi\u0161e, tvrde da su se “orijentalisti\u010dki diskursi, oblikuju\u0107i samo osnivanje zapadnoeuropskog znanstvenog polja islamske umjetnosti i arhitekture<\/em>, \u010desto zrcalili i upetljavali u nacionalisti\u010dke narative lokalnih znanstvenika zajedno \u010dine\u0107i nepravdu stvarnoj slo\u017eenosti povijesti prije nastupa modernih nacionalizama”<\/a>[103<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.\u00a0\u00a0 <\/p>\n

Necipo\u011flu prepoznaje “dinastijske identitete oznakovljene arhitektonskim poplo\u010denjima”.<\/a>[104<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Trasira “estetsku granicu ostvarenu novim osmanlijskim stilom prema suparni\u010dkoj safevijskoj (alter.: safevidskoj<\/em>) Perziji”.<\/a>[105<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Nalazi “girih geografski tada ograni\u010denim na teritorije kasnijih abbasijskih halifa, dok su ornamentalni idiomi svakog hilafeta (preostala dva tada su fatimijski alter.: fatimidski<\/em> i umevijski alter.: umejadski<\/em> u \u0160panjolskoj) suptilno diferencirani”.<\/a>[106<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Necipo\u011flu nagla\u0161ava da je “geometrijski uzorak primat sa\u010duvao samo u uzbe\u010dkoj sredi\u0161njoj Aziji, Magribu i kad\u017earskom Iranu, ali i u cijelom muslimanskom svijetu od kasnog 19. stolje\u0107a pod utjecajem orijentalisti\u010dkih izdanja koja su arabesku identificirali tipi\u010dnim sastojkom islamskog arhitektonskog ornamenta, kao i u revivalisti\u010dkoj suvremenoj arhitekturi Maroka i postrevolucionarnog Irana”.<\/a>[107<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Zaklju\u010duje da su “hegemonijski znakovni sustavi oblikovani u glavnim urbanim centrima koji su \u010desto koincidirali dinastijskim prijestolnicama po\u0161to je glavna pokreta\u010dka snaga paradigmatskih promjena u islamskoj arhitekturi i dekorativnim oplo\u010denjima bila halifski ili kraljevski patronat”.<\/a>[108<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

UMJETNOST ILI IN\u017dENJERSTVO: O TEORIJI ARHITEKTURE U ISLAMU<\/p>\n

Hillenbrand, s jedne strane, tvrdi da “je te\u0161ko odgovoriti na pitanje kako je srednjovjekovni islamski arhitekt planirao do\u017eivljaj svoje gra\u0111evine, jer srednjovjekovni Islam nije proizveo Vitruvija ili Albertija, a sa\u010duvana se prakti\u010dna uputstva arhitektima s tlocrtima i zbirkama uzoraka arhitektonske dekoracije, modela za podizanje mukarnesa i dijagrama za konstrukciju lukova ne smiju smatrati rukopisima arhitektonske teorije”.<\/a>[109<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> S druge strane, Necipo\u011flu smatra da zasebna teorija arhitekture poput renesansne nije postojala, jer je “islamski svijet ostao lojalan definiciji arhitekture kao grane prakti\u010dne mehanike, dakle mentalnog svijeta obojenog prakti\u010dnom geometrijom, a renesansni teoreti\u010dari su poku\u0161ali ustanoviti njenu neovisnost i vi\u0161i status slobodne umjetnosti” pa etimolo\u0161ki ve\u017ee arapsku rije\u010d muhendis<\/em> \u0645\u0647\u0646\u062f\u0633 (geometri\u010dar<\/em>, in\u017eenjer<\/em>, arhitekt<\/em>) uz gr\u010dku rije\u010d m\u0113khanik\u00f3s<\/em> (mehani\u010dki<\/em>, lat. mechanicus<\/em>)”.<\/a>[110<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Tezu o nepostojanju teorije arhitekture u povijesti Islama Bulatov obara analizom djela filozofa i matemati\u010dara El-Farabija (880.-950.) Klasifikacija znanosti<\/em><\/a>[111<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, gdje “El-Farabi pro\u0161iruje discipline matematike iz Aristotelove klasifikacije optikom, zano\u0161\u0107u o predmetima koji imaju te\u017einu, to jest, statikom, i znano\u0161\u0107u (vje\u0161tih) naprava (ar.: ‘ilmu-l-hijel<\/em> \u0627\u0644\u062d\u064a\u0644 \u0639\u0644\u0645) ”<\/a>[112<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Bulatov isti\u010de da se “ovaj termin prevodi u znanstvenom diskursu kao mehanika<\/em>, jer predstavlja doslovan prijevod (u arapski jezik) gr\u010dkog termina mehane<\/em> (gr.: m\u0113khan\u00e9<\/em>), no, ona uklju\u010duje mnoge prakti\u010dne umjetnosti, pa i arhitekturu, odre\u0111enu kao umjetnost upravljanja konstrukcijom<\/em>, sastavljanja projekata arhitektonskih konstrukcija<\/em> (ar.: rij\u0101setu-l-bin\u0101’ <\/em>\u0627\u0644\u0628\u0646\u0627\u0621 \u0631\u064a\u0627\u0633\u0629)”<\/a>[113<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Isti\u010de da “Euklidova geometrija ne uklju\u010duje te\u017einu, teksturu, boju, svjetlost ni promatra\u010devu perspektivu, a to je sve, po El-Farabiju, predmet prakti\u010dne geometrije<\/em>”<\/a>[114<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. El-Farabi tvrdi da se “zahvaljuju\u0107i znanju o brojevima proizvode znanja o veli\u010dinama, figurama, polo\u017eajima, usporedivostima, harmonijama i konstrukcijama” gdje se “mjere arhitekture pojavljuju analognima silogizmima u logici, strofama u pjesni\u0161tvu i stopama u metrici”.<\/a>[115<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> El-Farabi odre\u0111uje “dobro\u010dinstvo umjerenim djelovanjem izme\u0111u dviju krajnosti, one prekomjerne i druge nedostatne, i to dvojako, kao srednje po sebi<\/em> i srednje u odnosu s \u010dim drugim<\/em>”, pa je, tuma\u010di Bulatov, “u prvom slu\u010daju sredina aritmeti\u010dka, to jest, a-b=b-c, a u drugom geometrijska, to jest, a\/b=b\/c”<\/a>[116<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Bulatov smatra da se “zna\u010daj ove genijalne zamisli o analogiji zakona mi\u0161ljenja, teorije pjesni\u0161tva, glazbe i konstrukcije arhitektonskih formi te\u0161ko mo\u017ee precijeniti za povijest i teoriju umjetnosti i arhitekture muslimanskog srednjovjekovlja”<\/a>[117<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Bulatov isti\u010de da se u naslovu El-Farabijeve Knjige o duhovnim napravama i tajnama prirode u potankostima geometrijskih oblika<\/em><\/a>[118<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> jezi\u010dna konstrukcija duhovne naprave <\/em>(ar.: el-hijelu-r-r\u016bh\u0101nije<\/em> \u0627\u0644\u0631\u0648\u062d\u0627\u0646\u064a\u0629 \u0627\u0644\u062d\u064a\u0644) pogre\u0161no razumijeva srednjovjekovnim misticizmom<\/em>, jer ona “odra\u017eava El-Farabijeva esteti\u010dka razmatranja”.<\/a>[119<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Isti\u010de i da El-Farabijeva Knjiga po\u017eeljnih operacija u umjetnosti mjerila i uspostavljanja oblika<\/em><\/a>[120<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> “nije privukla pa\u017enju istra\u017eiva\u010da, jer se rije\u010d mjerilo<\/em> (ar.: remel<\/em> \u0631\u0645\u0644) u suvremenim rje\u010dnicima prevodi gatanjem pijeskom<\/em> (ar.: reml<\/em> \u0631\u0645\u0644, doslovno: pijesak<\/em>), no ona se koristila u znanstvenim traktatima o glazbi i poeziji kao termin koji ozna\u010dava odre\u0111eni ritmi\u010dki oblik u kompoziciji”<\/a>[121<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Navodi El-Farabija: “I grad i dom nu\u017eno sravniti s tijelom \u010dovjeka”<\/a>[122<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Bulatov isti\u010de da je “El-Farabi izlagao o konstrukciji pravilnih i polupravilnih mnogokuta na sfere, ne otkrivaju\u0107i ih”<\/a>[123<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Cijeni da “El-Farabijeve esteti\u010dke ideje razvijaju znanstvenici enciklopedisti El-Biruni, Ibn Sina (lat.: Avicenna<\/em>), Omer Hajjam”<\/a>[124<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Usmjerava pa\u017enju na \u010dinjenicu da se renesansni teoreti\u010dar Daniele Barbaro poziva na El-Kindijevu harmoniju odre\u0111enu kao “<\/em>suglasje odnosa u svemu \u0161to je svemu su\u0161tina”<\/a>[125<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

Za matemati\u010dara El-Hvarizmija (~780.-~850.), u djelu O izra\u010dunu uravnote\u017eenja i sustavljanja<\/em><\/a>[126<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> (lat.: Algebra<\/em>) “korijen je svaka stvar koja je, pomno\u017eena sa sobom, ako je broj, jednaka ili ve\u0107a jedinica, a ako je razlomak, manja, dok je kvadrat ono \u0161to se lu\u010di iz korijena koji je u njemu umno\u017een sa sobom, a prosti je broj svaki broj bez odnosa na korijen ili kvadrat i naziva se slovima”, \u0161to Bulatov tuma\u010di, “prevev\u0161i navedeno na jezik geometrije, El-Hvarizmijevim razmatranjem korijena kao stranice kvadrata, a kvadrata jedinicom izmjerene povr\u0161ine”<\/a>[127<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Isti\u010de djelo (Ebu Mensura) El-Bagdadija (980.-1037.), koji u Traktatu o sumjerljivim i nesumjerljivim veli\u010dinama<\/em>, “prate\u0107i Platona koji korijene odre\u0111uje kao srednje vrijednosti me\u0111u cijelim brojevima (1\/\u221a2=\u221a2\/2, 1\/\u221a3=\u221a3\/3, 1\/2=2\/4, 1\/\u221a5=\u221a5\/5 \u2192 a\/b=b\/c), a \u0161to je proporcija koja po gr\u010dkim filozofima ustanovljava surazmjernost izme\u0111u krajnjih \u010dlanova, odre\u0111uje korijen kao srednji izme\u0111u danog broja i jedinice ili izme\u0111u jedini\u010dne i iracionalne veli\u010dine<\/em>”<\/a>[128<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Taj traktat Bulatov smatra “izrazom teorije arhitektonskih proporcija epohe”<\/a>[129<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> i tvrdi da se “drevna gr\u010dka teorija arhitektonskih proporcija nije trajno ugasila, ve\u0107 se preporodila, razvila i usavr\u0161ila kao vje\u0161tina geometrijskih konstrukcija i polu\u010dila teoretsko osmi\u0161ljanje trudom niza srednjovjekovnih isto\u010dnih autora”<\/a>[130<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Rempel smatra da “ulogu koju zlatni rez ima u renesansi na Zapadu, na srednjovjekovnom istoku igraju dinami\u010dki pravokutnici po \u221a2, \u221a3 i \u221a5”<\/a>[131<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Bulatov isti\u010de da “odre\u0111enje izvoda kvadrata i jednakostrani\u010dnih trokuta, to jest, iracionalnih veli\u010dina, nije predstavljalo osobitu slo\u017eenost, jer ih se nije ishodilo aritmeti\u010dkom analiti\u010dkom metodom, ve\u0107 prirodnim geometrijskim konstrukcijama”<\/a>[132<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Cerasi smatra da „D\u017eaferefendijino poglavlje o proporciji (tr.: oran<\/em>) u djelu Traktat o arhitekturi<\/em><\/a>[133<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> iz 17. stolje\u0107a nadomje\u0161ta izostanak rafiniranosti osmanlijske arhitektonske teorije”.<\/a>[134<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

\n

\"\"<\/p>\n

Slika:Konstrukcija srednje proporcije izme\u0111u jedinice i broja prema El-Bagdadiju
\n [Bulatov, (1988.): 91 (39)]<\/em><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

U Hajjamovom pravokutnom trokutu<\/a>[135<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> kojemu je hipotenuza jednaka zbroju katete i visine, \u00d6zdural prepoznaje geometrijsku klasi\u010dnu glazbenu proporciju poznatu u jednostavnijoj numeri\u010dkoj varijanti kao 12:9::8:6.<\/a>[136<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Necipo\u011flu detektira “teoretska djela o poeziji, glazbi i kaligrafiji, koja su puna reference na likovne umjetnosti i arhitekturu, odra\u017eavaju\u0107i zajedni\u010dko zna\u010denjsko polje svih umjetnosti”<\/a>[137<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. <\/p>\n

Uz spomenuta djela matemati\u010dkih priru\u010dnika za prakti\u010dnu primjenu El-Buzd\u017eanija s anonimnim ili Kubnanijevim privitkom i El-Ka\u0161ija, za ista\u0107i je i djela koja populariziraju konusne presjeke. Vi\u0161e je traktata o konusnim presjecima namijenjenih znanstvenicima i zanatlijama u 10. i 11. stolje\u0107u. Matemati\u010dar Sabit Ibn Kurra (lat.: Thebit<\/em>) (826.-901.) je napisao Knjigu o mjerenju paraboli\u010dnih tijela<\/em><\/a>[138<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Es-Sid\u017ezi (~945.-~1020.) je napisao rad “isklju\u010divo o mjerenju kupola” pod imenom Traktat o posebnostima hiperboli\u010dnih i paraboli\u010dnih kupola<\/em>.<\/a>[139<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>\u00a0 <\/p>\n

Anonimno ili Kubnanijevo djelo O umre\u017eenim (me\u0111usobno) sli\u010dnim ili sukladnim oblicima<\/em>, “sukladno geometrijskim uzorcima zabilje\u017eenima na ope\u010dnim zgradama isto\u010dnog islamskog svijeta izme\u0111u 11. i ranog 13. stolje\u0107a, prije kona\u010dne subordinacije dikataturi<\/em> radijalne mre\u017ee dominantne u kasnom timursko-turkmenskom razdoblju, ne sadr\u017ei projekcije svodova radijalnih lu\u010dnih mre\u017ea ili mukarnesa, tako tipi\u010dnih za Topkapi<\/em> i Ta\u0161kent<\/em> svitke”<\/a>[140<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. El-Ka\u0161ijevo djelo Klju\u010d aritmetike<\/em><\/a>[141<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, iz 1427., posve\u0107eno muhendisima, odre\u0111uje elemente potrebne za izvedbu i izra\u010dun mukarnes svodova na osnovi \u0161iljastih lukova.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[28<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHillenbrand, (1994.): 10<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[29<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nEttinghausen, Grabar, Jenkins-Madina, (2001.): 157, 158
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[30<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nEttinghausen, Grabar, Jenkins-Madina, (2001.): 291<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[31<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nCreswell, (bez godine): 292, 294, 295<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[32<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBurckhardt, (2009.): 75-76<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[33<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBurckhardt, (2009.): 136
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[34<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nFern\u00e1ndez-Puertas, (1994.): 109<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[35<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nKuban, (1987.): 96<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[36<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nZuki\u0107, (2001.): 123
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[37<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 41<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[38<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 43<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[39<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 161<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[40<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 163<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[41<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 165
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[42<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u0627\u0644\u0647\u064a\u062b\u0645 (EL-HEJSEM), \u0627\u0644\u0645\u0646\u0627\u0638\u0631 \u0643\u062a\u0627\u0628 (Kit\u0101bu-l-men\u0101zir<\/em> [Knjiga o vidu<\/em> ili Optika<\/em>]) u IBN AL-HAYTHAM, (1989.), The Optics of Ibn al-Haytham: Books I-III, On Direct Vision<\/em>, 1, 2, preveo s komentarom SABRA, A. I., Warburg Institute, London, navod izvora u Necipo\u011flu, (1995.): 370<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[43<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 166<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[44<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1993.): 10<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[45<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBlair, (1993.): 239 <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[46<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nO\u2019Kane, (1993.): 249<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[47<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nO\u2019Kane, (1993.): 250<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[48<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHillenbrand, (1994.): 415-416<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[49<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPope, (1981.), III: 1412
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[50<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHillenbrand, (1994.): 268<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[51<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHillenbrand, (1994.): 277<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[52<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHillenbrand, (1994.): 421
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[53<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nEttinghausen, Grabar, Jenkins-Madina, (2001.): 158<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[54<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nSims, (1991.): 80<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[55<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1997.): 45<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[56<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nFranz, (1984.): 6, 7, parafrazira orijentalisti\u010dki diskurs Adolfa Goldschmidta.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[57<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nAl-Asad, (1994.): 66, 67, 274 (17)<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[58<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nCritchlow, (2011.): 8<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[59<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNasr, (2011.): 6<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[60<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nArdalan, Bakhtiar, (1973.): 22, 23<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[61<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nCritchlow, (2011.): 60<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[62<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nSaltzman, (2015.): 590<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[63<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nSaltzman, (2015.): 596<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[64<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nCritchlow, (1988.): 51, 54<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[65<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nKoliji, (2012.): 296
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[66<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nKoliji, (2012.): 296, bez specifikaciija navodi El-Buzd\u017eanijevu knjigu: \u0627\u0644\u0628\u0648\u0632\u062c\u0627\u0646\u0649 (EL-BUZD\u017d\u0100NI), \u0627\u0644\u0648\u0641\u0627\u0621 \u0627\u0628\u0648 (Eb\u016b-l-Vef\u0101’), \u0627\u0644\u0647\u0646\u062f\u0633\u0629 \u0627\u0639\u0645\u0627\u0644 \u0645\u0646 \u0627\u0644\u0635\u0627\u0646\u0639 \u0627\u0644\u064a\u0647 \u064a\u062d\u062a\u0627\u062c \u0645\u0627 \u0641\u064a \u0643\u062a\u0627\u0628 (Kit\u0101b<\/em> f\u012b m\u0101 jeht\u0101d\u017eu illejhi es-s\u0101ni’ min \u0101‘m\u0101li-l-hendesa<\/em> [Knjiga o tome \u0161to je potrebno zanatliji od geometrijskih konstrukcija<\/em>]), rukopisni prijepis iz 15. stolje\u0107a izvornika iz 997\/8.-998.\/9. \u0130stanbul: Ayasofya ms 2653, navod izvora HOLOD, Renata, (1988.), Text, Plan and Building: On the Transmission of Architectural Knowledge<\/em>, u ur. BENTLEY \u0160EV\u010cENKO, Margaret, (1988.), Theories and Principles of Design in the Architecture of Islamic Societies, <\/em>The Aga Khan Program for Islamic Architecture at Harvard University and MIT, Cambridge, MA: 4, ili: 2753, S\u00fcleymaniye K\u00fct\u00fcphanesi, mikrofilm arhiv br. 375, navod izvora \u00d6zdural, (1995.): 55;
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[67<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 133
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[68<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 266, 89; \u00d6zdural, (1995.): 64, pak, kritizira pridavanje velike vrijednosti anonimnom djelu, jer cijeni da je \u201canonimni autor bio manjkav u osnovnim znanjima i vje\u0161tinama geometrije\u201d; \u00d6zdural, (1996.): 191, nakon \u201ekona\u010dne mogu\u0107nosti prou\u010davanja originala rukopisa\u201c anonimnog traktata, osje\u0107a se \u201eobveznim revidirati tu ocjenu i ispraviti prethodne stavove\u201c
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[69<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 266, naslov El-Farabijevog djela \u041a\u043d\u0438\u0433\u0430 \u0434\u0443\u0445\u043e\u0432\u043d\u044b\u0445 \u0438\u0441\u043a\u0443\u0441\u043d\u044b\u0445 \u043f\u0440\u0438\u0435\u043c\u043e\u0432 \u0438 \u043f\u0440\u0438\u0440\u043e\u0434\u043d\u044b\u0445 \u0442\u0430\u0439\u043d \u043e \u0442\u0430\u043d\u043a\u043e\u0441\u0442\u044f\u0445 \u0433\u0435\u043e\u043c\u0435\u0442\u0440\u0438\u0447\u0435\u0441\u043a\u0438\u0445 \u0444\u0438\u0433\u0443\u0440 (Knjiga duhovnih vje\u0161tih naprava i prirodnih tajni o potankostima geometrijskih oblika) ne navodi na arapskom; 73, 74, predstavlja sadr\u017eaj El-Farabijevog navedenog djela
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[70<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nSarhangi, (2012.): 348, navod imena “identificiranog autora traktata Uvoda u (me\u0111usobno) sli\u010dne i skladne figure<\/em>\u00a0 \u0643\u0648\u0628\u0646\u0627\u0646\u0649 \u0627\u0644\u0627\u0633\u062d\u0627\u0642 \u0627\u0628\u0648 Ebu-l-Ishak KUBNANI, perzijskog matemati\u010dara iz 15. stolje\u0107a”, preuzeo iz Abul-Wafa Muhammad Buzjani: Applied Geometry<\/em>, (1997.), preveo i uredio JAZBI, S. A., Soroush Publications, Tehran
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[71<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 145
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[72<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u00d6gel, (1986.): 102-103; 102, bilje\u0161ka 126, navodi izvorni rukopis \u0639\u0631\u0628\u0649 \u0627\u0628\u0646 (IBN ‘AREBI), \u0627\u0644\u0645\u0643\u064a\u0629 \u0641\u062a\u0648\u062d\u0627\u062a (Fut\u016bh\u0101tu-l-Mekkije<\/em> [Mekkanska otkri\u0107a<\/em>]), T\u00fcrk ve \u0130sl\u00e2m M\u00fczesi, \u0130stanbul:\u00a0 inv. br. 1848, I-IV
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[73<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBegley, Desai, (1989.): xiii
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[74<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBurckhardt, (1976.): ix<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[75<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBurckhardt, (1976.): x <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[76<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBurckhardt, (1976.): ix, x
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[77<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 83<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[78<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 93, 95
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[79<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 4
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[80<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 104; za \u0161iri uvid u El-Gazzalijevu kritiku metafizi\u010dkih i teolo\u0161kih koncepata te njegovo revolucionarno filozofsko djelo vidi NANI\u0106, S., (1998.), El-Gazzalijeva prirodna filozofija<\/em>.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[81<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 118; Kur\u2019an, 67: 3-4
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[82<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 119; Kur\u2019an, 24: 35
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[83<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 106-107
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[84<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nTabbaa, (1985.): 68, 69
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[85<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 123
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[86<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nEttinghausen, (1947.): 162-165, analizira djelo iz ~1106. \u0627\u0644\u063a\u0632\u0627\u0644\u0649 (EL-GAZZ\u0100LI), \u0633\u0639\u0627\u062f\u062a \u0643\u064a\u0645\u064a\u0627\u0621 (K\u012bmij\u0101’-i se‘\u0101det <\/em>[Kemija sre\u0107e<\/em>]) u AL-GHAZ\u0100L\u012a, M., (1873.), The Alchemy of Happiness<\/em>, pr. HOMES, H. A., Munsell, Albany NY; navod izvora i u Necipo\u011flu, (1995.): 368
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[87<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 193; 194, upu\u0107uje na sukladnost Augustinovog (354.-430.) promi\u0161ljanja: “Iskustvo ljepote nema cilj u sebi, ve\u0107 nas sklad lijepih predmeta mo\u017ee dovesti do kontemplacije bo\u017eanske ljepote”
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[88<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 186
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[89<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u0627\u0644\u0635\u0641\u0627\u0621 \u0627\u062e\u0648\u0627\u0646 (IHV\u0100NU-S-SAF\u0100’), (1928.), \u0631\u0633\u0627\u0626\u0644 (Res\u0101’il<\/em> [Traktati<\/em>]), 1-4, \u0627\u0644\u062f\u064a\u0646 \u062e\u064a\u0631 (Hajru-d-din), Zirikli; navod izvora Necipo\u011flu, (1995.): 371<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[90<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 186, 187, ukazuje na izvor teorije emanacije u djelu Plotina
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[91<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 187 (12), navodi izvor \u00a0\u062d\u0632\u0645 \u0627\u0628\u0646 (IBN HAZM), \u0627\u0644\u062d\u0645\u0627\u0645\u0629 \u0637\u0648\u0642 (Tavku-l-ham\u0101me<\/em> [Golubova ogrlica (prsten)<\/em>] u IBN H<\/u>AZM, a. M. A. b. A, (1953.), The Ring of the Dove: A Treatise on the Art and Practice of Arab Love<\/em>, (pr.) ARBERRY, A. J., Luzac, London: 28\u00a0
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[92<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 188<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[93<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 189, navodi izvor El-Hejsem, (1989.)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[94<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 192<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[95<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 201, 203, navodi izvor El-Hejsem, (1989.)<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[96<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 210<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[97<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 210<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[98<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 185<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[99<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 79, prenosi koncept Ismaila R. Faruqija, bez navoda izvora<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[100<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 79
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[101<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 108
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[102<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 77, 91
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[103<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBozdo\u011fan, Necipo\u011flu, (2007.): 1
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[104<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 217
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[105<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 219
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[106<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 221, 222
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[107<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 115, 116
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[108<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 221
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[109<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHillenbrand, (1994.): 12
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[110<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 161
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[111<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 73; \u0627\u0644\u0641\u0627\u0631\u0627\u0628\u0649 (EL-F\u0100R\u0100BI), \u0627\u0644\u0639\u0644\u0648\u0645 \u0627\u062d\u0635\u0627\u0621 (Ihs\u0101’u-l-‘ul\u016bm<\/em> [Klasifikacija znanosti<\/em>], ur. AMIN, ‘U., (1949., 1931.), Kairo, navod izdanja Necipo\u011flu, (1995.): 367
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[112<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 73, pojam znanosti <\/em>(vje\u0161tih<\/em>) naprava<\/em> (‘ilmu-l-hijel<\/em> \u0627\u0644\u062d\u064a\u0644 \u0639\u0644\u0645) prevodi\u00a0 konstrukcijom \u043d\u0430\u0443\u043a\u0430 \u0438\u0441\u043a\u0443\u0441\u043d\u044b\u0445 \u043f\u0440\u0438\u0435\u043c\u043e\u0432<\/em>
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[113<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 73
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[114<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 73<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[115<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 73<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[116<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 76
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[117<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 73<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[118<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u0627\u0644\u0641\u0627\u0631\u0627\u0628\u0649 (EL-F\u0100R\u0100BI), \u00a0\u0627\u0644\u0647\u0646\u062f\u0633\u064a\u0629 \u0627\u0644\u0627\u0634\u0643\u0627\u0644 \u062f\u0642\u0627\u0626\u0642 \u0641\u0649 \u0627\u0644\u0637\u0628\u064a\u0639\u064a\u0629 \u0627\u0644\u0627\u0633\u0631\u0627\u0631 \u0648 \u0627\u0644\u0631\u0648\u062d\u0627\u0646\u064a\u0629 \u0627\u0644\u062d\u064a\u0644 \u0643\u062a\u0627\u0628 (Kit\u0101bu-l-hijeli-r-r\u016bh\u0101nije ve-l-esr\u0101ri-t-tab\u012b‘ije f\u012b dek\u0101’iki-l-e\u0161k\u0101li-l-hendesije<\/em> [Knjiga o duhovnim napravama i tajnama prirode u potankostima geometrijskih oblika<\/em>]), Uppsala University Library, MS Tornberg 324; navod rukopisa Necipo\u011flu, (1995.): 176 (9)<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[119<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 73
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[120<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u0627\u0644\u0641\u0627\u0631\u0627\u0628\u0649 (EL-F\u0100R\u0100BI), \u00a0\u0627\u0644\u0627\u0634\u0643\u0627\u0644 \u062a\u0642\u0648\u064a\u0645 \u0648 \u0627\u0644\u0631\u0645\u0644 \u0635\u0646\u0627\u0639\u0627\u062a \u0641\u0649 \u0627\u0644\u0627\u0639\u0645\u0627\u0644 \u0628\u063a\u064a\u0629 \u0643\u062a\u0627\u0628 (Kit\u0101bu-l-bugjeti-l-a‘m\u0101l fi sin\u0101‘\u0101ti-r-reml ve takv\u012bmi-l-e\u0161k\u0101l<\/em> [Knjiga po\u017eeljnih operacija u umjetnosti mjerila i uspostavljanja oblika<\/em>]), Bodleian Library, Oxford, MS Marsh 216 (Uri. I, 956); navod rukopisa Necipo\u011flu, (1995.): 176 (9)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[121<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 84
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[122<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 76
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[123<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 74<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[124<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 77
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[125<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 76<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[126<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u0627\u0644\u062e\u0648\u0627\u0631\u0632\u0645\u0649 (EL-HVARIZMI) \u00a0\u0627\u0644\u0645\u0642\u0627\u0628\u0644\u0629 \u0648 \u0627\u0644\u062c\u0628\u0631 \u062d\u0633\u0627\u0628 \u0641\u0649 (Fi his\u0101bi-l-d\u017eebri ve-l-muk\u0101bele<\/em> [O izra\u010dunu uravnote\u017eenja i sustavljanja<\/em>], prev. ur. ROSEN, F., (1831.), The Algebra of Mohammed ben Musa<\/em>, Oriental Translation Fund, London, navod izvora Necipo\u011flu, (1995.): 372<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[127<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 83-84
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[128<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 91, te isti\u010de da je djelo izdano na arapskom u Hajdarabadu 1948. bez naslova na arapskom i bez naziva nakladnika
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[129<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 91
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[130<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 92<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[131<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nAhrarov, Rempel, (1971.): 69, citat i navod izvora Bulatov, (1988.): 70<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[132<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBulatov, (1988.): 301 Necipo\u011flu, (1992.): 61, u poglavlju koje naslovljava dilemom Praxis of the Timurid Builder: Mathematics or Constructive Geometry?<\/em> tvrdi da su “graditelji trebali ovladati modularnim geometrijskim sistemom na kojem je zasnovan cijeli srednjovjekovni proces projektiranja bez nu\u017eno posjedovanja stru\u010dnosti matemati\u010dara”. <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[133<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u0627\u0641\u0646\u062f\u0649 \u062c\u0639\u0641\u0631 (D\u017dA‘FER EFENDI), \u0645\u0639\u0645\u0627\u0631\u064a\u0629 \u0631\u0633\u0627\u0644\u0629 (Ris\u0101le-i mi‘m\u0101rije<\/em> [Traktat o arhitekturi<\/em>]) u: CA‘FER EFEND\u0130, “Ris\u0101le-i Mi‘m\u0101riyye”:<\/em> An Early Seventeenth-Century Ottoman Treatise on Architecture<\/em>, faksimil, pr. i bilj. CRANE, H., (1987.), E. J. Brill, Leiden, navod izvora Necipo\u011flu, (1995.): 365
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[134<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nCerasi, (1988.): 92<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[135<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n– \u062e\u064a\u0627\u0645 (HAJJ\u0100M) \u0639\u0645\u0631 (‘Umer), neimenovani traktat<\/em>, faksimil izvornog rukopisa na arapskom u prijevodu na perzijski u MUS\u0100HIB, G. H., (1960.), Hakim Omare Khayyam as an Algebraist<\/em>, Tehran, navod izvora – \u00d6zdural, (1995.): 69 (11);<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[136<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u00d6zdural, (2015.): 478
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[137<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 185<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[138<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u0642\u0631\u0629 \u0627\u0628\u0646 (IBN KURRA), \u00a0\u0627\u0644\u0645\u0643\u0627\u0641\u064a\u0629 \u0627\u0644\u0645\u062c\u0633\u0645\u0627\u062a \u0645\u0633\u0627\u062d\u0627\u062a \u0641\u0649 \u0643\u062a\u0627\u0628 (Kit\u0101b f\u012b mis\u0101h\u0101ti-l-mud\u017eessem\u0101ti-l-muk\u0101fije<\/em> [Knjiga o mjerenjima paraboli\u010dnih tijela<\/em>]), Biblioth\u00e8que Nationale, Paris: MS Arabe 2457, sec. 24., fols. 95-122, navod izvora Necipo\u011flu, (1995.): 177 (33)\u00a0 <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[139<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 141; 177 (33) navodi rukopis \u0627\u0644\u0633\u062c\u0632\u0649 (ES-SID\u017dZI), \u00a0\u0627\u0644\u0645\u0643\u0627\u0641\u064a\u0629 \u0648 \u0627\u0644\u0632\u0627\u0626\u062f\u0629 \u0627\u0644\u0642\u0628\u0629 \u062e\u0648\u0627\u0635 \u0641\u0649 \u0631\u0633\u0627\u0644\u0629 (Ris\u0101le fi hav\u0101ssi-l-kubbeti-l-z\u0101’ide ve-l-muk\u0101fije<\/em> [Traktat o posebnostima hiperboli\u010dnih i paraboli\u010dnih kupola<\/em>]), S\u00fcleymaniye K\u00fct\u00fcphanesi, \u0130stanbul: MS Re\u015fit Efendi 1191, sec. 4, fols. 66-68<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[140<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNecipo\u011flu, (1995.): 171, 172<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[141<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u0627\u0644\u0643\u0627\u0634\u0649 (EL-K\u0100\u0160I), (1427.), \u0627\u0644\u062d\u0633\u0627\u0628 \u0645\u0641\u062a\u0627\u062d (Mift\u0101hu-l-his\u0101b [Klju\u010d aritmetike]), Malek Library, Tehran:\u00a0 ms 3180\/1, navod rukopisnog izvora Dold-Samplonius, Harmsen, (2005.): 86
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

\u0410\u0425\u0420\u0410\u0420\u041e\u0412 (AHRAROV), \u0418. \u0410. (I. A.), \u0420\u0415\u041c\u041f\u0415\u041b\u042c (REMPEL), \u041b. \u0418. (L. I.), (1971.), \u0420\u0435\u0437\u043d\u043e\u0439 \u0448\u0442\u0443\u043a \u0410\u0444\u0440\u043e\u0441\u0438\u0430\u0431\u0430<\/em> (Rezbarena \u0161tukatura Afrosiaba<\/em>), \u0422\u0430\u0448\u043a\u0435\u043d\u0442 (Ta\u0161kent), navod izvora Bulatov, (1988.): 70;<\/p>\n

AL-ASAD, Mohammad, (1994.), Applications of Geometry<\/em>, u ur. FRISHMAN, Martin, KHAN, Hasan Uddin, (1994.), The Mosque<\/em>, Thames and Hudson ltd., London;<\/p>\n

ARDALAN, Nader, BAKHTIAR, Laleh, (1973.), The Sense of Unity: <\/strong>The Sufi Tradition in Persian Architecture<\/em>, University of Chicago Press, Chicago, London;<\/p>\n

BEGLEY, W. E., DESAI, Z. A., ur., (1989.), Taj Mahal, The Illumined Tomb: An Anthology of Seventeenth-Century Mughal and European Documentary Sources<\/em>, The Aga Khan Program for Islamic Architecture, Harvard University and Massachusetts Institute of Technology, Cambridge;<\/p>\n

BLAIR, Sheila S., (1993.), The Ilkhanid Palace<\/em>, Ars Orientalis, 23;<\/p>\n

BOZDO\u011eAN, Sibel, NEC\u0130PO\u011eLU, G\u00fclru, (2007.), Entangled Discourses: Scrutinizing Orientalist and Nationalist Legacies in the Architectural Historiography of the “Lands of Rum”<\/em>, Muqarnas, 24;<\/p>\n

\u0411\u0423\u041b\u0410\u0422\u041e\u0412 (BULATOV), \u041c. \u0421. (Mahmud S.), (1988., 1. izdanje 1978.), \u0413\u0435\u043e\u043c\u0435\u0442\u0440\u0438\u0447\u0435\u0441\u043a\u0430\u044f \u0433\u0430\u0440\u043c\u043e\u043d\u0438\u0437\u0430\u0446\u0438\u044f \u0432 \u0430\u0440\u0445\u0438\u0442\u0435\u043a\u0442\u0443\u0440\u0435 \u0421\u0440\u0435\u0434\u043d\u0435\u0439 \u0410\u0437\u0438\u0438 9 – 15 \u0432\u0432. – \u0418\u0441\u0442\u043e\u0440\u0438\u043a\u043e-\u0442\u0435\u043e\u0440\u0435\u0442\u0438\u0447\u0435\u0441\u043a\u043e\u0435 \u0438\u0441\u0441\u043b\u0435\u0434\u043e\u0432\u0430\u043d\u0438\u0435<\/em> [Geometrijska harmonizacija u arhitekturi sredi\u0161nje Azije 9.-15. st. \u2013 Povijesno-teoretsko istra\u017eivanje<\/em>], \u0418\u0437\u0434\u0430\u0442\u0435\u043b\u044a\u0441\u0442\u0432\u043e “\u041d\u0430\u0443\u043a\u0430”, \u0413\u043b\u0430\u0432\u043d\u0430\u044f \u0440\u0435\u0434\u0430\u043a\u0446\u0438\u044f \u0432\u043e\u0441\u0442\u043e\u0447\u043d\u043e\u0438 \u043b\u0438\u0442\u0435\u0440\u0430\u0442\u0443\u0440\u044c\u03b9 [Naklada „Nauka“, Glavna redakcija isto\u010dne literature], \u041c\u043e\u0441\u043a\u0432\u0430 [Moskva];<\/p>\n

BURCKHARDT, Titus, (1976.), Foreword<\/em>, u EL-SAID, Issam, PARMAN, Ay\u015fe, (1976.), Geometric Concepts in Islamic Art<\/em>, World of Islam Festival Publishing Company Ltd., London; <\/p>\n

BURCKHARDT, Titus, Art of Islam: Language and Meaning<\/em>, (2009., 1. izdanje 1976.), World Wisdom, Inc., Bloomington;<\/p>\n

CERASI, Maurice, (1988.), Late-Ottoman Architects and Master Builders<\/em>, Muqarnas, 5;<\/p>\n

CRESWELL, K. A. C., (bez godine, 1. izdanje 1958.), A Short Account of Early Muslim Architecture<\/em>, Penguin Books Ltd., Harmondsworth, Middlesex;<\/p>\n

CRITCHLOW, Keith, (2011., 1. izdanje 1976.), Islamic Patterns: An Analytical and Cosmological Approach<\/em>, Thames & Hudson, London;<\/p>\n

CRITCHLOW, Keith, (1988.), <\/strong>Astronomical and Cosmological Symbolism in Islamic Patterns: The Objectivity of Sacred Geometry<\/em>, u Theories and Principles of Design in the Architecture of Islamic Societies<\/em>;<\/p>\n

\u0627\u0641\u0646\u062f\u0649 \u062c\u0639\u0641\u0631 (D\u017dA‘FER EFENDI), \u0645\u0639\u0645\u0627\u0631\u064a\u0629 \u0631\u0633\u0627\u0644\u0629\u00a0 (Ris\u0101le-i mi‘m\u0101rije<\/em> [Traktat o arhitekturi<\/em>]) u CA‘FER EFEND\u0130, (1987.), “Ris\u0101le-i Mi‘m\u0101riyye”:<\/em> An Early Seventeenth-Century Ottoman Treatise on Architecture<\/em>, faksimil, CRANE, Howard, pr. i bilj., E. J. Brill, Leiden, navod izvora Necipo\u011flu, (1995): 365;<\/p>\n

\u0627\u0644\u0628\u0648\u0632\u062c\u0627\u0646\u0649 (EL-BUZD\u017d\u0100NI), \u0627\u0644\u0648\u0641\u0627\u0621 \u0627\u0628\u0648 (Eb\u016b-l-Vef\u0101’), \u0627\u0644\u0647\u0646\u062f\u0633\u0629 \u0627\u0639\u0645\u0627\u0644 \u0645\u0646 \u0627\u0644\u0635\u0627\u0646\u0639 \u0627\u0644\u064a\u0647 \u064a\u062d\u062a\u0627\u062c \u0645\u0627 \u0641\u064a \u0643\u062a\u0627\u0628 (Kit\u0101b<\/em> f\u012b m\u0101 jeht\u0101d\u017eu illejhi es-s\u0101ni’ min \u0101‘m\u0101li-l-hendesa<\/em> [Knjiga o tome \u0161to je potrebno zanatliji od geometrijskih konstrukcija<\/em>]), rukopisni prijepis iz 15. stolje\u0107a izvornika iz 997\/8.-998.\/9. \u0130stanbul: Ayasofya ms 2653, navod izvora HOLOD, Renata, (1988.), Text, Plan and Building: On the Transmission of Architectural Knowledge<\/em>, u ur. BENTLEY \u0160EV\u010cENKO, Margaret, (1988.), Theories and Principles of Design in the Architecture of Islamic Societies, <\/em>The Aga Khan Program for Islamic Architecture at Harvard University and MIT, Cambridge, MA: 4, ili: 2753, S\u00fcleymaniye K\u00fct\u00fcphanesi, mikrofilm arhiv br. 375, navod izvora \u00d6zdural, (1995.): 55;<\/p>\n

\u0627\u0644\u0641\u0627\u0631\u0627\u0628\u0649 (EL-F\u0100R\u0100BI), (1949., 1. izdanje 1931.), \u0627\u0644\u0639\u0644\u0648\u0645 \u0627\u062d\u0635\u0627\u0621 (Ihs\u0101’u-l-‘ul\u016bm<\/em> [Klasifikacija znanosti<\/em>], ur. AMIN, ‘Uthman, Kairo, navod izvora Necipo\u011flu, (1995.): 367; <\/p>\n

\u0627\u0644\u0641\u0627\u0631\u0627\u0628\u0649 (EL-F\u0100R\u0100BI), \u0627\u0644\u0647\u0646\u062f\u0633\u064a\u0629 \u0627\u0644\u0627\u0634\u0643\u0627\u0644 \u062f\u0642\u0627\u0626\u0642 \u0641\u0649 \u0627\u0644\u0637\u0628\u064a\u0639\u064a\u0629 \u0627\u0644\u0627\u0633\u0631\u0627\u0631 \u0648 \u0627\u0644\u0631\u0648\u062d\u0627\u0646\u064a\u0629 \u0627\u0644\u062d\u064a\u0644 \u0643\u062a\u0627\u0628 (Kit\u0101bu-l-hijeli-r-r\u016bh\u0101nije ve-l-esr\u0101ri-t-tab\u012b‘ije f\u012b dek\u0101’iki-l-e\u0161k\u0101li-l-hendesije<\/em> [Knjiga o duhovnim napravama i tajnama prirode u potankostima geometrijskih oblika<\/em>]), University Library, Uppsala: MS Tornberg 324, navod rukopisnog izvora Necipo\u011flu, (1995.): 176 (9);<\/p>\n

\u0627\u0644\u0641\u0627\u0631\u0627\u0628\u0649 (EL-F\u0100R\u0100BI), \u0627\u0644\u0627\u0634\u0643\u0627\u0644 \u062a\u0642\u0648\u064a\u0645 \u0648 \u0627\u0644\u0631\u0645\u0644 \u0635\u0646\u0627\u0639\u0627\u062a \u0641\u0649 \u0627\u0644\u0627\u0639\u0645\u0627\u0644 \u0628\u063a\u064a\u0629 \u0643\u062a\u0627\u0628 (Kit\u0101bu-l-bugjeti-l-a‘m\u0101l fi sin\u0101‘\u0101ti-r-reml ve takvimi-l-e\u0161k\u0101l<\/em> [Knjiga po\u017eeljnih operacija u umjetnosti mjerila i uspostavljanja oblika<\/em>]), Bodleian Library, Oxford: MS Marsh 216 (Uri. I, 956), navod rukopisnog izvora Necipo\u011flu, (1995.): 176 (9);<\/p>\n

\u0627\u0644\u063a\u0632\u0627\u0644\u0649 (EL-GAZZ\u0100LI), \u0633\u0639\u0627\u062f\u062a \u0643\u064a\u0645\u064a\u0627\u0621 (K\u012bmij\u0101’-i se‘\u0101det<\/em> [Kemija sre\u0107e<\/em>]) u AL-GHAZ\u0100L\u012a, M., (1873.), The Alchemy of Happiness<\/em>, pr. HOMES, Henry A., Munsell, Albany NY,\u00a0 navod izvora Necipo\u011flu, (1995.): 368;<\/p>\n

\u0627\u0644\u0647\u064a\u062b\u0645 (EL-HEJSEM), \u0627\u0644\u0645\u0646\u0627\u0638\u0631 \u0643\u062a\u0627\u0628 (Kit\u0101bu-l-men\u0101zir<\/em> [Knjiga o vidu<\/em> ili Optika<\/em>]) u IBN AL-HAYTHAM, (1989.), The Optics of Ibn al-Haytham: Books I-III, On Direct Vision<\/em>, preveo s komentarom SABRA, Abdelhamid I., 2, Warburg Institute, London, navod izvora Necipo\u011flu, (1995.): 370;<\/p>\n

\u0627\u0644\u062e\u0648\u0627\u0631\u0632\u0645\u0649 (EL-HV\u0100RIZMI) \u0627\u0644\u0645\u0642\u0627\u0628\u0644\u0629 \u0648 \u0627\u0644\u062c\u0628\u0631 \u062d\u0633\u0627\u0628 \u0641\u0649 (Fi his\u0101bi-l-d\u017eebri ve-l-muk\u0101bele<\/em> [O izra\u010dunu uravnote\u017eenja i sustavljanja<\/em>] u ROSEN, Frederic, prev. i ur., (1831.), The Algebra of Mohammed ben Musa<\/em>, Oriental Translation Fund, London,\u00a0 navod izvora Necipo\u011flu, (1995.): 372;<\/p>\n

\u0627\u0644\u0643\u0627\u0634\u0649 (EL-K\u0100\u0160I), (1427.), \u0627\u0644\u062d\u0633\u0627\u0628 \u0645\u0641\u062a\u0627\u062d (Mift\u0101hu-l-his\u0101b<\/em> [Klju\u010d aritmetike<\/em>]), Malek Library, Tehran:\u00a0 ms 3180\/1, navod rukopisnog izvora DOLD-SAMPLONIUS, Yvonne, HARMSEN, Silvia L., (2005.), The Muqarnas Plate Found at Takht-i Sulayman: A New Interpretation<\/em>, Muqarnas, <\/em>22: 86;<\/p>\n

\u0627\u0644\u0633\u062c\u0632\u0649 (ES-SID\u017dZI), \u0627\u0644\u0645\u0643\u0627\u0641\u064a\u0629 \u0648 \u0627\u0644\u0632\u0627\u0626\u062f\u0629 \u0627\u0644\u0642\u0628\u0629 \u062e\u0648\u0627\u0635 \u0641\u0649 \u0631\u0633\u0627\u0644\u0629 (Ris\u0101le fi hav\u0101ssi-l-kubbeti-l-z\u0101’ide ve-l-muk\u0101fije<\/em> [Traktat o posebnostima hiperboli\u010dnih i paraboli\u010dnih kupola<\/em>]), S\u00fcleymaniye K\u00fct\u00fcphanesi, \u0130stanbul: MS Re\u015fit Efendi 1191, sec. 4, fols. 66-68, navod rukopisnog izvora Necipo\u011flu, (1995.): 177 (33);<\/p>\n

ETTINGHAUSEN, Richard, (1947.), Al-Ghazz\u0101l\u012b on Beauty<\/em>, u Art and Thought issued in honour of Dr. Ananda K. Coomerswamy on the Occasion of His 70th Birthday<\/em>;<\/p>\n

ETTINGHAUSEN, Richard, GRABAR, Oleg, JENKINS-MADINA, Marylin, (2001., 1. izdanje 1987.), Islamic Art and Architecture 650-1250<\/em>,<\/strong> Yale University Press, Pelican History of Art, New Haven, London;<\/p>\n

FERN\u00c1NDEZ-PUERTAS, Antonio,(1994.), Spain and North Africa<\/em>, u ur. FRISHMAN, Martin, KHAN, Hasan Uddin, (1994.), The Mosque<\/em>, Thames and Hudson ltd., London;<\/p>\n

FRANZ, Heinrich Gerhard, (1984.), Von Baghdad bis C\u00f3rdoba<\/em>, Akademische Druck-u. Verlagsanstalt, Graz;<\/p>\n

\u062e\u064a\u0627\u0645 (HAJJ\u0100M) \u0639\u0645\u0631 (‘Umer), neimenovani traktat<\/em>, faksimil izvornog rukopisa na arapskom u prijevodu na perzijski u MUS\u0100HIB, G. H., (1960.), Hakim Omare Khayyam as an Algebraist<\/em>, Tehran, navod izvora – \u00d6ZDURAL, Alpay, (1995.): 69 (11);<\/p>\n

HILLENBRAND, Robert, (1994.), Islamic Architecture<\/em>, Columbia University Press, New York;<\/p>\n

\u0639\u0631\u0628\u0649 \u0627\u0628\u0646 (IBN ‘AREBI), \u0627\u0644\u0645\u0643\u064a\u0629 \u0641\u062a\u0648\u062d\u0627\u062a (Fut\u016bh\u0101tu-l-Mekkije<\/em> [Mekkanska otkri\u0107a<\/em>]), T\u00fcrk ve \u0130sl\u00e2m M\u00fczesi, \u0130stanbul: inv. br. 1848, 1-4, navod rukopisnog izvora \u00d6gel, (1986.): 102 (126);<\/p>\n

\u062d\u0632\u0645 \u0627\u0628\u0646 (IBN HAZM), \u0627\u0644\u062d\u0645\u0627\u0645\u0629 \u0637\u0648\u0642 (Tavku-l-ham\u0101me<\/em> [Golubova ogrlica<\/em>] u IBN H<\/u>AZM, a. M. A. b. A, (1953.), The Ring of the Dove: A Treatise on the Art and Practice of Arab Love<\/em>, pr. ARBERRY, A. J., Luzac, London; navod izvora Necipo\u011flu, (1995.): 187 (12)<\/p>\n

\u0642\u0631\u0629 \u0627\u0628\u0646 (IBN KURRA), \u0627\u0644\u0645\u0643\u0627\u0641\u064a\u0629 \u0627\u0644\u0645\u062c\u0633\u0645\u0627\u062a \u0645\u0633\u0627\u062d\u0627\u062a \u0641\u0649 \u0643\u062a\u0627\u0628 (Kit\u0101b f\u012b mis\u0101h\u0101ti-l-mud\u017eessem\u0101ti-l-muk\u0101fije<\/em> [Knjiga o mjerenjima paraboli\u010dnih tijela<\/em>]), Biblioth\u00e8que Nationale, Paris:\u00a0 MS Arabe 2457, sec. 24., fols. 95-122, navod rukopisnog izvora Necipo\u011flu, (1995.): 177 (33);<\/p>\n

\u0627\u0644\u0635\u0641\u0627\u0621 \u0627\u062e\u0648\u0627\u0646 (IHV\u0100NU-S-SAF\u0100’), (1928.), \u0631\u0633\u0627\u0626\u0644 (Res\u0101’il<\/em> [Traktati<\/em>]), 1-4, \u0627\u0644\u062f\u064a\u0646 \u062e\u064a\u0631 (Hajru-d-din), Zirikli, navod izvora Necipo\u011flu, (1995.): 371;<\/p>\n

KOLIJI, Hooman, (2012.), Revisiting the Squinch: From Squaring the Circle to Circling the Square<\/em>, Nexus Network Journal, 14 (2);<\/p>\n

KUBAN, Do\u011fan, (1987.), The Style of Sinan’s Domed Structures<\/em>, Muqarnas, 4;<\/p>\n

\u0643\u0648\u0628\u0646\u0627\u0646\u0649 (KUBN\u0100NI) \u0627\u0644\u0627\u0633\u062d\u0627\u0642 \u0627\u0628\u0648 (Eb\u016b-l-Ish\u0101k) ili anoniman, (vjerojatno 15. st.), \u0627\u0644\u0645\u062a\u0648\u0627\u0641\u0642\u0629 \u0627\u0648 \u0627\u0644\u0645\u062a\u0634\u0627\u0628\u0647\u0629 \u0627\u0644\u0627\u0634\u0643\u0627\u0644 \u062a\u062f\u0627\u062e\u0644 \u0641\u0649 (F\u012b ted\u0101huli-l-e\u0161k\u0101li-l-mute\u0161\u0101biha eu-l-mutev\u0101fika<\/em> [O umre\u017eenim (me\u0111usobno) sli\u010dnim ili sukladnim oblicima<\/em>]), Biblioth\u00e8que National, Paris: ancien fond Persan Ms# 169, folio 180a, navod izvora CHORBACHI, Wasma’a K., LOEB, Arthur L., (1992.), An Islamic Pentagonal Seal, From Scientific Manuscripsts of the Geometry of Design<\/em>, u ur. HARGITTAI, Istv\u00e1n, (1992.), Fivefold Symmetry<\/em>, World Scientific Publishing Co. Ptc. Ltd., Singapore: 283-305; navod\u00a0 identifikacije autora SARHANGI, Reza, (2012.), Interlocking Star Polygons in Persian Architecture: The Special Case of the Decagram in Mosaic Designs<\/em>, Nexus Network Journal, 14 (2): 348;<\/p>\n

NANI\u0106, Senad, (1998.), El-Gazzalijeva prirodna filozofija<\/em>, Me\u0161ihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Zagreb;<\/p>\n

NASR, Seyyed Hossein, (2011., 1. izdanje 1976.), Foreword, u Critchlow, (2011.);<\/p>\n

NEC\u0130PO\u011eLU, G\u00fclru, (1997.), The Suburban Landscape of Sixteenth-Century Istanbul as a Mirror of Classical Ottoman Garden Culture<\/em>, u ur. PETRUCCIOLI, Attilio, (1997.), Gardens in the Time of the Great Muslim Empires: Theory and Design<\/em>, Brill, Leiden;<\/p>\n

NEC\u0130PO\u011eLU, G\u00fclru, (1995.), <\/strong>The Topkapi Scroll: Geometry and Ornament in Islamic Architecture,<\/em> The Getty Center for the History of Art and the Humanities, Santa Monica;<\/p>\n

NEC\u0130PO\u011eLU, G\u00fclru, (1993.), An Outline of Shifting Paradigms in the Palatial Architecture of the Pre-Modern Islamic World<\/em>, Ars Orientalis, 23;<\/p>\n

NECIPO\u011eLU, G\u00fclru, (1992.), Geometric Design in Timurid\/Turkmen Architectural Practice: Thoughts on a Recently Discovered Scroll and Its Late Gothic Parallels<\/em>, u ur. GOLOMBEK, Lisa, SUBTELNY, Maria, (1992.), Timurid Art and Culture: Iran and Central Asia in the Fifteenth Century<\/em>, E. J. Brill, Leiden;<\/p>\n

O’KANE, Bernard, (1993.), From Tents to Pavilions: Royal Mobility and Persian Palace Design<\/em>, Ars Orientalis, 23;<\/p>\n

\u00d6GEL, Semra, (1986.), Anadolu T\u00fcrk sanat\u0131 \u00fczerine g\u00f6r\u00fc\u015fler<\/em> [Pogledi na anadolsku tursku umjetnost<\/em>], Matbaa Teknisyenleri Bas\u0131mevi, \u0130stanbul;<\/p>\n

\u00d6ZDURAL, Alpay, (2015.), The Use of Cubic Equations in Islamic Art and Architecture, <\/em>uur. WILLIAMS, Kim, OSTWALD, Michael J., (2015.), Architecture and Mathematics from Antiquity to the Future<\/em>, Volume I: Antiquity to the 1500s<\/em>, Springer International Publishing, Switzerland;<\/p>\n

\u00d6ZDURAL, Alpay, (1996.), On Interlocking Similar or Corresponding Figures and Ornamental Patterns of Cubic Equations<\/em>, Muqarnas, 13;<\/p>\n

\u00d6ZDURAL, Alpay, (1995.), Omar Khayyam, Mathematicians, and Conversazioni with Artisans<\/em>, Journal of the Society of Architectural Historians, 54 (1);<\/p>\n

POPE, Arthur Upham, (1981., 1. izdanje 1938.-1939.), Tents and Pavilions<\/em>, u ur. POPE, Arthur Upham, (1981., 1. izdanje Oxford University Press, 1938.-1939.), A Survey of Persian Art<\/em>, III, SOPA (A Survey of Persian Art), Japan, III;<\/p>\n

SALTZMAN, Peter, (2015.), Quasi-Periodicity in Islamic Geometric Design<\/em>, u ur. WILLIAMS, Kim, OSTWALD, Michael J., (2015.), Architecture and Mathematics from Antiquity to the Future<\/em>, Volume I: Antiquity to the 1500s<\/em>, Springer International Publishing, Switzerland; <\/p>\n

SARHANGI, Reza, (2012.), Interlocking Star Polygons in Persian Architecture: The Special Case of the Decagram in Mosaic Designs<\/em>, Nexus Network Journal, 14 (2);<\/p>\n

SIMS, Eleanor, (1991.), Trade and Travel<\/em>, u ur. MICHELL, George, (1991., 1. izdanje 1978.), Architecture of the Islamic World<\/em>, Thames and Hudson ltd., London;<\/p>\n

TABBAA, Yasser, (1985.), The Muqarnas Dome: Its Origin and Meaning<\/em>, Muqarnas, 3;<\/p>\n

ZUKI\u0106, Kemal, (2001.), Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjene umjetnosti,<\/em> Bo\u0161nja\u010dki institut, Fondacija Adil Zulfikarpa\u0161i\u0107, Sarajevo;<\/p>\n

 <\/p>\n

Controversies in the Interpretations of Islamic
\nArchitecture and Geometric Ornament<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n


\nControversies over the influence of Islamic on Western architecture arose in the absence of documentary proof. The literature indicates possible influences, referring to the source of the gothic pointed arch and ribbed vaults, Renaissance double domes and formalist quadruple gardens, and pointing, on the other hand, to structural differences. Islamic scientific geometric and practical manuscripts of the 10th and 11th centuries, as translated into Latin, have been considered likely influential on respective later fundamental works in Europe. The literature tends to attribute the origin of the ribbed vault and multiple dome structures in Islamic architecture to light temporary large tent structures.
\n<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nControversies over the meaning of geometric patterns arose in opposition to the 19th century orientalist view of Islamic geometric ornamentation as merely decorative. The literature locates its meaning in essentialist symbolism, using the Platonic geometric understanding of generating multiplicity from one, and in the Islamic theological tradition of God\u2019s absolute transcendence above any anthropomorphic and figurative presentation, including the position of mathematical and logical proofs in arriving at certainty.<\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nBulatov (1988) and Necipo\u011flu (1995) regard the absence of an independent theory of architecture in Islam as expected, pointing out that architecture in Islam has never risen to a level of a liberal art as in the Renaissance, but was developed in theoretical and geometric aspects as the art of construction, including the concept of beauty and its perception, as a component of the practical sciences in philosophical and scientific works, analogous to the syllogism in logic, the stanza in poetry and the rate in metrics.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> Islamic architecture, Islamic geometric pattern, ribbed vaults, muqarnas.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  12(23)#19 2023<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.12.23.5<\/a>
\nUDK 62:165.62
\nPrethodno priop\u0107enje
\nPreliminary communication
\nPrimljeno: 9.3.2023.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Dario Vuger<\/span><\/p>\n

(doktorand) Sveu\u010dili\u0161te u Ljubljani, Filozofski fakultet, Odsjek za filozofiju
\nIvani\u0107-Grad, Hrvatska
\ndvuger@gmail.com<\/p>\n

Tehnologija kao kultura \u2013
\ntehnika kao gesta:
\nkritika kiberneti\u010dkog projekta kod Simondona i Heideggera<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (323 KB), Hrvatski, Str. 3847 – 3860
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

U naslovljenom radu autor \u0107e predlo\u017eiti novo \u010ditanje Heideggerova promi\u0161ljanja tehnike utemeljenog na kritici kibernetike Gilberta Simondona kao glavnog oponenta filozofiji Norberta Wienera, \u010diji je misaoni projekt gotovo samostalno uspostavio znanost upravljanja informacijskim sustavima kao krovnu disciplinu moderne znanosti uop\u0107e. Simondon predla\u017ee zasnivanje tehno-kulture otvorenih ma\u0161ina u kojem se \u010dovjek pronalazi kao tehni\u010dar i mehanolog novog dru\u0161tvenog sklopa. No za takav projekt potrebno je ponajprije razviti radikalno disruptivan odnos prema svakodnevnom jeziku koji u sebi krije sredstva za novo osmi\u0161ljavanje na\u0161eg odnosa prema svakodnevnim izazovima tehno-znanstvenog ovladavanja svijetom.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> tehnologija, kultura, filozofija, kritika, kibernetika, tehno-kultura, Simondon, Heidegger.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

1. Uvod<\/strong><\/p>\n

Fenomen tehnologije u suvremenoj se filozofiji pojavljuje s inauguracijom kibernetike kao nove paradigme suvremene znanosti polovinom dvadesetog stolje\u0107a, a koja svoje utemeljenje pronalazi u novom ontolo\u0161kom pojmu informacije. Kibernetiku kao znanost upravljanja informacijama uspostavlja ameri\u010dki matemati\u010dar i filozof Norbert Wiener sa svojom knjigom Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine<\/em> objavljenom 1948. godine. Upravo je ova knjiga – kao i niz drugih Wienerovih intervencija – implicitno oblikovala suvremenu kulturu kao tehno-znanstveni sklop u kojem se moderna znanost i suvremena tehnologija naizgled isprepli\u0107u gotovo do poistovje\u0107enja. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe kako bi se jednozna\u010dno uvidjela i odredila presudnom za svo djelovanje na\u0161a svakodnevna ovisnost o raznim tehnolo\u0161kim aparatima \u010dija je bitna zajedni\u010dka osnova upravo informacijsko-komunikacijski, odnosno kiberneti\u010dki sklop s njegovim klju\u010dnim operacijama ra\u010dunanja, programiranja i vizualiziranja. Tehno-kultura, odnosno totalna prevlast kiberneti\u010dke paradigme nad svim aktivnostima suvremenog dru\u0161tva u okolnostima normalizacije virtualnih i umjetnih do\u017eivljaja opisana je u suvremenoj filozofiji pojavom tehnosfere kao procesa kojeg \u017darko Pai\u0107 opisuje samoorganizacijom – a valja dodati i re-organizacijom – \u017eivota u formi umjetnog uma<\/a>[142<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Kiberneti\u010dkoj znanosti prethodi nekoliko klju\u010dnih pojava kojima zapo\u010dinje suvremeno tehno-znanstveno doba koncem devetnaestog, odnosno po\u010detkom dvadesetog stolje\u0107a. Dakako, ovdje se prije svega radi o uspostavljanju moderne fizike, a iz koje \u0107e proiza\u0107i sve paradigme suvremene znanosti; od zakona termodinamike i atomske fizike do teorije relativnosti i kvantne mehanike, moderna fizi\u010dka teorija unijela je temeljit razdor u samorazumljivost bitnih pozicija s kojih su se formirali pogledi na svijet jo\u0161 uvijek utemeljeni u metafizici i figuri natur-filozofa<\/a>[143<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Nakon \u0161to je fizika oti\u0161la onkraj fenomena vidljivih prostim okom te uz pomo\u0107 statistike i prora\u010duna unijela neo\u010dekivanu (pred)vidljivost u sustav znanja o najsitnijim \u010desticama, pro\u0161losti svemira i budu\u0107nosti \u017eivota bjelodanom je postala \u010dinjenica kako fizika i meta-fizika predstavljaju lice i nali\u010dje fenomenskog sklopa u kojemu vi\u0161e nema mjesta za filozofa kao mislioca. Njemu nasuprot – u izostanku predmeta mi\u0161ljenja, odnosno \u010du\u0111enja koje nije vo\u0111eno prora\u010dunom i fizi\u010dkom teorijom – nastupa istra\u017eiva\u010d<\/a>[144<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, znanstvenik koji svoja opa\u017eanja komunicira putem univerzalno primjenjivih znanstvenih na\u010dela: vizualizacije i misaonog eksperimenta. Naime, osim \u0161to svoje mjesto imaju u stvarnom znanstvenom radu, vizualizacija i misaoni eksperiment temelji su popularizacije znanosti i novih ‘filozofijskih figura’, popularnih znanstvenika \u010diji im istra\u017eiva\u010dki status daje legitimitet za ulazak u svijet kulture ve\u0107 predisponirane za upijanje informacija koje imaju ponajprije komunikacijsku, odnosno razmjensku vrijednost prije nego li tradicionalno shva\u0107enu enciklopedijsku ili humanisti\u010dku va\u017enost u obrazovanju duha \u017eeljnog znanja.<\/p>\n

Kako bi se nove znanstvene teorije i podru\u010dja istra\u017eivanja koja nadilaze mogu\u0107nosti ljudskih osjeta u\u010dinile naizgled bliskima na\u0161em do\u017eivljaju svijeta, misaoni eksperiment u modernu fiziku uvodi Ernst Mach, a do presudne va\u017enosti u transformaciji suvremene znanosti dovodi ga Albert Eintstein u svom radikalnom postavljanju teorije relativnosti kao nove fizi\u010dke paradigme po\u010detkom dvadesetog stolje\u0107a. Problem misaonog eksperimenta uvidio je tako u ranim danima razvoja suvremene znanosti i filozof Henri Bergson, koji je u svom djelu Dur\u00e9e et simultan\u00e9it\u00e9<\/em> iz 1922. izravno osporio mnoge pretpostavke nove teorije koje su do toga trenutka uvelike ovisile o pretpostavkama iznesenim upravo kroz misaoni eksperiment kao vizualizaciju<\/a>[145<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> prora\u010duna koji nisu imali eksperimentalnu potvrdu znanstvene zajednice, ali su zato mogli presudno utjecati na popularnu percepciju znanstvenog i filozofijskog svjetonazora. Upravo ovu temu kao presudnu za razumijevanje biti suvremenog doba preuzeti \u0107e petnaestak godina kasnije Martin Heidegger u svom glasovitom predavanju o Dobu slike svijeta<\/em> iz 1938., a koje \u0107e po objavi i neospornom preina\u010denju s obzirom na njegove druge tekstove iz toga vremena, 1950. godine postati ponajva\u017enijim kriti\u010dkim tekstom suvremene filozofije u kojemu pojam slike, a kasnije i pojam tehnike ima bitne karakteristike informacije, odnosno elemenata kritike kiberneti\u010dkog projekta. Taj je projekt kod Heideggera, ali i nekih drugih komentatora promotren sa polazi\u0161ta egzistencijalne fenomenologije kao svojevrsne filozofske prakse, odnosno puta i zadatka mi\u0161ljenja kao odgovora na op\u0107u tendenciju dru\u0161tvene, kulturne i politi\u010dke mobilizacije tehnologije s ciljem maksimiziranja u\u010dinkovitosti svih aparata ekonomske i politi\u010dke mo\u0107i. <\/p>\n

Da bismo u potpunosti razumjeli radikalnost Heideggerova odgovora, razumijevanja koje izlazi izvan okvira ustaljenih obrazaca akademske interpretacije Heideggera kao filozofijskog larpurlartizma, potrebno je u ovdje nazna\u010den kontekst izrazito dinami\u010dnih zbivanja u zapadnom svijetu tijekom prve polovine dvadesetog stolje\u0107a pobli\u017ee objasniti i uvesti dva filozofska poimanja informacije. Izme\u0111u Norberta Wienera i njegova presudna utjecaja na modernu tehnologiju i Heideggera stoji tako filozofski izazovan i jo\u0161 nedovoljno tematiziran doprinos francuskog filozofa Gilberta Simondona, koji \u0107e otvoriti vrata ove rasprave cijelom nizu suvremenih autora po\u010dev\u0161i sa Gillesom Deleuzeom te s vrhuncem u poticajnim djelima filozofa tehnike Bernarda Stieglera.<\/p>\n

 <\/p>\n

2.Wienerova pozicija<\/strong><\/p>\n

U ne\u0161to vi\u0161e od petnaest godina, Norbert Wiener (1894-1964) je objavio tri utjecajne knjige o kibernetici ne samo kao novoj znanstvenoj disciplini, ve\u0107 prije svega kao novoj dru\u0161tvenoj \u010dinjenici, a \u010demu svjedo\u010de i sami naslovi knjiga poredani kronolo\u0161kim redoslijedom: Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine<\/em> (1948), The human use of human beings<\/em> (1950) i God & Golem Inc.: A comment on certain points where cybernetics impinges on religion<\/em> (1964). Wienerova filozofija – kao \u0161to sugeriraju spomenuti naslovi – bavi se dru\u0161tvenom primjenom kibernetike na na\u010din koji je svojstven razvoju znanosti oko polovine pro\u0161log stolje\u0107a. To nije samo doba velikih tehnolo\u0161kih proboja, ve\u0107 i otkri\u0107a u mikro- i makro- podru\u010djima fizike i njene teorije, a odakle u popularnu svijest – posredstvom novih znanstvenika-filozofa i znanstvenika-esejista kao paradigme popularne publicistike toga vremena – dolazi ideja o entropi\u010dnosti svemira, planete, dru\u0161tva i \u017eivota uop\u0107e, a odakle suvremena fizika postaje ona koja kroz populaciju sije strah i egzistencijalnu nelagodu koju je stolje\u0107ima ranije sijala crkva sa svojim pripadaju\u0107im eshatologijama, da bi se uspostavila upravo kao okvir svog kulturnog i intelektualnog zbivanja uop\u0107e.<\/p>\n

Wienerova filozofija rastvara spoznaje moderne fizike i \u010dini ih funkcionalnim u pogledu odr\u017eanja dru\u0161tvenog poretka i smisla kroz informati\u010dku obradu \u017eivota kao informacijsko-komunikacijskog sistema<\/a>[146<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Temelj tog promi\u0161ljanja nije samo pojam informacije, ali jednako tako nisu niti pojam mre\u017ee, povratne sprege (feedback), niti drugi mehanizmi unutarnje kontrole entropije. Na taj na\u010din tehnologija zadobiva naizglednu humanost i postaje nali\u010djem \u010dovjekove kulture u obliku crne kutije – jo\u0161 jednog religijskog-tehnolo\u0161kog-esteti\u010dkog motiva – onkraj koje, u dubini svemira kao i dubini teorijske fizike stoji samo \u010disti kaoti\u010dni besmisao svejednosti i istovremenosti (ne)postojanja. Wiener borbu protiv entropije predstavlja kao novi horizont smisla u kojem fenomen i znanost informacija ima odlike utemeljuju\u0107e dru\u0161tvene znanosti i kulturne \u010dinjenice<\/a>[147<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. U tom smislu, Wienerovu filozofiju mo\u017eemo opravdano smatrati i prvom post-humanisti\u010dkom teorijom. Organizam, vi\u0111en kao informacija, odnosno sistem uzoraka koji se suprotstavlja kaosu (bez-smislu i sve-jednosti)<\/a>[148<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> utemeljuje ovaj program koji odre\u0111ene svoje osnove preuzima ve\u0107 od mehanicisti\u010dke i racionalisti\u010dke filozofije Descartesa i tako se pojavljuje vrhuncem moderne filozofije, odnosno njenim krajnjim proizvodom, a odakle se naziru jasne granice ‘zapadnja\u010dkog intelektualnog projekta’ kako \u0107e ga godinama kasnije kritizirati radikalna struja francuske post-marksisti\u010dke filozofije u provenijenciji Guya Deborda<\/a>[149<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

 <\/p>\n

3. Simondonova tehnolo\u0161ka filozofija<\/strong><\/p>\n

Nasuprot Wieneru, u doba kada njegova filozofija i znanost kibernetike postaju utemeljuju\u0107om dru\u0161tvenom i prirodnom znanosti novog doba, a usporedno sa Heideggerovom fenomenologijom, Gilbert Simondon (1924-1989) razvija filozofiju informacije u posve druga\u010dijem fenomenolo\u0161kom i tehnolo\u0161kom ozra\u010dju. To se ozra\u010dje direktno nadopunjuje i pro\u017eima s Heideggerovom filozofijom kao fundamentalnom ontologijom svakodnevnog \u017eivota, a kako je Heidegger sam opisuje u Bitku i vremenu<\/em>, odnosno Prolegomeni za povijest pojma vremena<\/em> godinama ranije. Pa iako su suvremenici, Simondonova filozofija ostaje najve\u0107im dijelom ograni\u010dena na recepciju unutar uskog kruga suvremene francuske filozofije. Njegova ispitivanja psiho-biolo\u0161ke geneze individue, odnosno psiholo\u0161kih i kolektivnih procesa individuacije izvedeni su u totalnom ozra\u010dju morfologije i ontologije tehnike koju sam pak izvodi kao humanisti\u010dku mehaniku – tehnologiju. Ne treba pritom zaboraviti da Simondon svoju filozofiju izvodi iz neposredne prakse; on nosi kutu, rastavlja i sastavlja strojeve, prou\u010dava njihovo funkcioniranje i kriti\u010dki pristupa njihovoj organizaciji i uporabi, njegov je kabinet tehni\u010dko-in\u017eenjerska radionica<\/a>[150<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Simondonovo najzna\u010dajnije djelo objavljeno u cijelosti za njegova \u017eivota je Du mode d’existence des objets techniques<\/em> iz 1958. godine, a koje je godinama po izlasku popularizirano ponajprije u Gillesa Deleuzea koji se u formiranju svoje filozofije obilato koristio Simondonovim nalazima. Ondje Simondon radikalno preispituje adekvatnost suvremene kulture, a na taj na\u010din i filozofije same da na autenti\u010dan na\u010din adresira fenomen tehnologije, tehni\u010dkog unapre\u0111enja \u017eivota na svim razinama, zagovaraju\u0107i odre\u0111enu tehni\u010dku kulturu nasuprot idiomatskoj tehni\u010dkoj racionalnosti tehnokratskog projekta Norberta Wienera: “Najzna\u010dajniji uzrok otu\u0111enja u suvremenom svijetu le\u017ei u [tome] krivom razumijevanju stroja, a to otu\u0111enje nije uzrokovano strojem ve\u0107 ne-poznavanjem njegove prirode i biti kroz njegov izostanak iz svijeta zna\u010denja i zatiranja sa liste vrijednosti i ideja koje \u010dine kulturu.”<\/a>[151<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U potrazi za novim kulturnim oblikom koji \u0107e u \u010dovjekov okoli\u0161 uvesti nove forme iskustva Simondon je osmislio projekt koji ima osobine fundamentalno-fenomenolo\u0161kog istra\u017eivanja, ali i one manifesta nove tehnolo\u0161ke kulture. Tehni\u010dki mentalitet, tehni\u010dka realnost i tehni\u010dka kultura tri su aspekta<\/a>[152<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> ove preobrazbe u \u010dijem razlaganju Simondon u suvremenu filozofiju uvodi \u010ditav niz terminolo\u0161kih noviteta, ponajprije uvo\u0111enja tehnolo\u0161ke terminologije u filozofski diskurs, te dodjeljuju\u0107i nova zna\u010denja ve\u0107 postoje\u0107im pojmovima preuzetim iz tehni\u010dkih znanosti, a upravo s ciljem humaniziranja i harmoniziranja \u010dovjekova odnosa s onim ma\u0161inskim i tehni\u010dkim. Tu funkciju Simondon vidi u ulozi “psihologa, odnosno sociologa ma\u0161ina, kojeg bismo mogli nazvati i mehanologom”<\/a>[153<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Glavnina Simondonova filozofskog djela pojavljuje se usporedno s objavom Heideggerovih (1889-1976) glasovitih predavanja, Pitanju o tehnici<\/em> (predavanje odr\u017eano 1949. objavljeno prvi puta 1954. godine) i Dobu slike svijeta<\/em> (predavanje odr\u017eano 1938. objavljeno prvi puta 1950. godine). U njima se u posve sa\u017eetom, ali stoga i na istaknutom mjestu ogleda osobitost njegove fenomenolo\u0161ke metode. Upravo u \u010dinjenici da se Hiedegger pri objavi svojih predavanja vra\u0107a tekstovima, revidira ih i ponovno poentira u skladu sa zahtjevima koje pred mi\u0161ljenje postavlja vrijeme kojem filozof svakodnevno nazo\u010di, daje nam znak kako se fenomenolo\u0161ka obrada teme ponajprije bavi stalnim pro-mi\u0161ljanjem i pre-mi\u0161ljanjem oko fenomenskog obuhvata u kojem filozof djeluje prakticiraju\u0107i sukladno nalazima iz svakodnevnog \u017eivota. To se premi\u0161ljanje, osim okoli\u0161anja naziva i stilskom figurom cirkumlokucije, odnosno perifraze. Stalno vra\u0107anje, preina\u010denje i propedeuti\u010dka narav Heideggerovih tekstova svjedo\u010di o tome kako se krajnji izraz fenomenologije nalazi onkraj svakog filozofskog nastojanja, odnosno da je i sama fenomenologija prolegomena za odre\u0111enu filozofsku praksu: <\/p>\n

“U [toj, fundamentalno ontolo\u0161koj i svakodnevnoj, op.a.] eksplikaciji tubivanja nai\u0107i \u0107emo na \u010ditav niz formulacija koje u prvi mah imaju karakter \u010dudnovatog, i prije svega mo\u017eda ba\u0161 u formulaciji imaju karakter okoli\u0161anja. No taj nesklad u formulaciji i odredbi le\u017ei u samoj temi i na\u010dinu istra\u017eivanja. Naime, jedno je izvje\u0161tavati pripovjedno o bivstvuju\u0107em, a ne\u0161to posve drugo shvatiti bivstvuju\u0107e u njegovu bitku. Za ovaj posljednji zadatak (…) \u010desto ne manjkaju samo rije\u010di ve\u0107 uop\u0107e i gramatika\u2026”<\/a>[154<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Tome, dakako, posebno prilazi kasni Heideggerov tekst o Kraju filozofije i zadatku mi\u0161ljenja<\/em> u kojemu govorimo prije svega o potrazi za novim mjestom odre\u0111ene prakse koju je predstavljala filozofija do trenutka njene realizacije u kibernetici kao utemeljuju\u0107oj znanosti novoga vremena, a iz koje proizlazi i nova intelektualna praksa koja vi\u0161e nije svodiva niti usporediva sa filozofijom, iako se tim imenom i dalje mo\u017ee slobodno koristiti. Napu\u0161tanje filozofije u Heideggera je deklarativno upravo zbog poku\u0161aja o\u010duvanja mi\u0161ljenja koje u suvremeno doba stoji nasuprot vizualizacije, odnosno in-formacije, a \u0161to je implicitna tematika Pitanja o tehnici<\/em>.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

4. Heideggerovo poimanje informacije<\/strong><\/p>\n

Namjera je ovog istra\u017eivanja ukazati na novo i cjelovito \u010ditanje Heideggerova odnosa prema fenomenu tehnike koji po\u010diva na promi\u0161ljanju njegova djela s polazi\u0161ta analize historijski i kulturno relevantnih motivacija koje pogone Heideggerove interese u filozofiji, ali jednako tako i analize stila koji ima obilje\u017eja upravo filozofske prakse mi\u0161ljenja nesvodive na zahtjeve tzv. znanstvene analize. Promi\u0161ljaju\u0107i Heideggerovu filozofiju tehnike, odnosno fenomenologiju tehnologije, na taj na\u010din dolazimo do sljede\u0107eg otkri\u0107a: Sredi\u0161nji pojam za Heideggerovu filozofiju u cjelini \u2013 nakon teksta Pitanje o tehnici<\/em>, odnosno revizije predavanja o Dobu slike svijeta<\/em> \u2013 postaje pojam informacije<\/em>, a o kojem se progovara posredstvom ekstenzivne i intenzivne uporabe perifraze, odnosno okoli\u0161anja kao metodolo\u0161kog aparata u fenomenolo\u0161koj eksplikaciji fenomena. To \u0107emo dokazati i obraniti ne kao prijedlog, ve\u0107 kao jedino mogu\u0107e \u010ditanje Heideggera u kontekstu suvremene filozofije i zahtjeva koje novi tehnolo\u0161ki fenomeni stavljaju pred mi\u0161ljenje i djelovanje u i o svijetu. Jednako tako, radi se o jedinom mogu\u0107em \u010ditanju koje u potpunosti po\u0161tuje implicitne zadatke koji proizlaze iz Heideggerove filozofije shva\u0107ene kao projekt prevladavanja metafizike, ostaju\u0107i tako vjerni duhu i kontekstu Heideggerova filozofiranja.<\/p>\n

Utemeljenje za sljede\u0107e razmatranje je trojako:<\/p>\n

1. Povijesno-kulturno; s obzirom na evidentan manjak – koji ne treba niti posebno isticati – razmatranja intelektualnog i kulturnog konteksta u kojem se Heideggerovo filozofiranje pojavljuje. Heidegger nije larpurlartisti\u010dki filozof, a njegov rad odgovara na dru\u0161tvene i kulturne promjene bez kojih eseji poput Pitanja o tehnici<\/em>, Doba slike svijeta<\/em>, ali i njegovo sredi\u0161nje djelo Bitak i vrijeme<\/em> ostaju neshvatljivi za suvremenog \u010ditatelja. To je, dakako, najvidljivije u razabiranju Heideggerove motivacije da se bavi fenomenom vremena u ve\u0107em djelu svojih radova. Intelektualna klima devetnaestog i po\u010detak dvadesetog stolje\u0107a u svakom je pogledu klima suo\u010davanja sa temeljitim promjenama pogleda na vrijeme, a time i bitnom izmjenom kulturne dinamike koja \u0107e u kona\u010dnici rezultirati velikim politi\u010dkim i ekonomskim prekretnicama prve polovine dvadesetog stolje\u0107a<\/a>[155<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Heidegger se u tom smislu bavi pitanjima od sredi\u0161njeg zna\u010daja za svakodnevni \u017eivot svoga vremena.<\/p>\n

2. Etimolo\u0161ko-stilsko; jednako je neosporna Heideggerova vezanost za jezik kao elementarni izraz duha, odnosno mi\u0161ljenja kao otvorenosti<\/a>[156<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Etimologije – \u010desto eksperimentalne u naravi – za njega imaju zna\u010daj ukazivanja na na\u010din na koji jezik samo-izra\u017eava mi\u0161ljenje koje u suvremeno doba dolazi u nesrazmjer s onim \u0161to \u010dovjek kroz jezik ustvari izra\u017eava. Onkraj pukog informiranja i komuniciranja, rije\u010di koje koristimo da bismo opisali svijet u kojem se nalazimo kao i na\u010din na koji ih upotrebljavamo, treba uzeti holisti\u010dki i opisiva\u010dki, kao ekstenzivna svojstva mi\u0161ljenja. Uporaba etimolo\u0161ke analize u fundamentalnom ontolo\u0161kom istra\u017eivanju upravo je opisiva\u010dka i ekstenzivna u naravi, a cilj joj je raspisivanje – okoli\u0161-anje – fenomenskog teritorija i na taj na\u010din odre\u0111eno psihogeografiranje koje ne \u017eeli definirati-zatvoriti podru\u010dje, ve\u0107 ga upravo rastvoriti novim uporabama i razumijevanju koje grani\u010di sa poetskim, iako na njega nije svodivo. Taj se pristup ogleda posebno u Heideggerovoj radikalnoj uporabi pojma Dasein kao sredi\u0161njeg pojma svoje zrele filozofije, a koji je svakodnevni – vernakularni izraz – u njema\u010dkom jeziku najbli\u017ei zna\u010denjem na\u0161em izrazu i svakodnevnoj uporabi (u izvedenicama) pojma prisutnosti. Kroz ekstenzivno okoli\u0161anje pojmom Dasein, njema\u010dki \u0107e \u010ditatelj zasigurno iz iskustva \u010ditanja Bitka i vremena<\/em> iza\u0107i sa produbljenim razumijevanjem i savjesnijim, odnosno pa\u017eljivijem odnosu prema naizgled trivijalnom elementu svakodnevnog govora, a koji sada ima egzistencijalnu te\u017einu i stoji u sredi\u0161tu do\u017eivljaja svijeta (kao Prisutnosti).<\/p>\n

3. Filozofsko-kiberneti\u010dko; \u010dinjenica da Heidegger prvi u povijesti suvremene filozofije razumije i eksponira – odnosno u svojoj opse\u017enoj bibliografiji bilje\u017ei – na\u010din na koji su fundamentalna otkri\u0107a moderne fizi\u010dke teorije i radikalne promjene na\u010dina \u017eivota od po\u010detka dvadesetog stolje\u0107a povezane sa i presudne za razumijevanje suvremene kulture, znanosti i politike. Tome je tako iz o\u010ditovanja njegove primarne preokupacije s pojmom i fenomenom vremena, a koje samo kao problem proizlazi iz otkri\u0107a moderne fizike koja je zauzvrat zadu\u017eila razvoj suvremene tehnologije koja nije ograni\u010dena razvoj super-preciznih satnih mehanizama, ve\u0107 i posrednim putem utjecala presudno na globalizaciju i op\u0107u mobilizaciju kapitala (kulturnog, ljudskog i ekonomskog) na podru\u010dju \u010ditavog planeta upravo kroz sinkronizaciju i komodifikaciju vremena. Moderni pojam vremena, kako je tuma\u010den u modernoj fizici, slika je i sinonim za suvremenu tehnologiju koja je bitno odre\u0111ena kiberneti\u010dkom znano\u0161\u0107u.<\/p>\n

Opravdanje za ovako utemeljeno promi\u0161ljanje Heideggerova djela uvelike proizlazi iz ve\u0107 spomenute \u010dinjenice kako filozofija nije larpurlartisti\u010dka disciplina, a da se misao u vremenu oblikuje kroz okoli\u0161 ideja koje \u010dine suvremenu kulturu na odre\u0111enom mjestu i u odre\u0111enom vremenu, pa tako i filozofiji pripada mjesto kompleksnog rezultata misaone aktivnosti koja nije naprosto svodiva na zbroj svojih dijelova, ve\u0107 s njome \u010dini nadre\u0111enu cjelinu. To \u0107emo opisati i oprimjeriti na slu\u010daju trojakog razmatranja jo\u0161 jednog termina sredi\u0161njeg za Heideggerovu filozofiju, a ujedno termina na kojem se jasno o\u010dituje jalovost suvremenog akademskog pristupa razumijevanju Heideggerove filozofije.<\/p>\n

Upravo je krivi prijevod Heideggerova klju\u010dnog termina u pogledu njegove filozofije koja se mo\u017ee nazvati i fenomenologijom tehnologije – Gestell <\/em>kao en-framing<\/em> u engleskom i postav <\/em>u hrvatskom jeziku – ponajbolji pokazatelj spektakularnog stanja dru\u0161tva u trenutku kada neprobojne granice suvremene znanosti po\u010dinju poprimati oblike novog spekulativnog zamaha u kojem se teoreti\u010dari fizike otkrivaju kao novi filozofi i mistici suvremenog doba. Tu je pojavu ve\u0107 \u0161ezdesetih godina, usporedno sa recepcijom znakovitog Heideggerovog eseja o Kraju filozofije i zada\u0107i mi\u0161ljenja<\/em> (1964) opisao francuski teoreti\u010dar Guy Debord u svojoj knjizi Dru\u0161tvo spektakla<\/em> (1967) u kojoj isti\u010de kako je spektakl upravo ‘nasljednik svih slabosti zapadnja\u010dkog filozofskog projekta’, a koji je ‘stvaran \u017eivot pogurao u spekulativni univerzum’<\/a>[157<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Povijesno-kulturni nalaz pokazat \u0107e nam kako u vremenu u kojem Heidegger objavljuje svoj esej o tehnici rasprava o novim pojmovima i fenomenima suvremenog dru\u0161tva zadatak koji proizlazi iz op\u0107e dru\u0161tvene mobilizacije suvremene tehnologije kao primijenjene znanosti. Max Bense, primjerice, svoju informati\u010dku estetiku zavr\u0161ava ve\u0107 1954., a koja \u0107e do 1960 i njenog petog toma obuhvatiti sve tehnolo\u0161ke fenomene koji \u0107e ozna\u010diti prvi proboj tzv. cyber-kulture u suvremenu umjetnost posredstvom pokreta BIT internacionale<\/em>. Pojam informacije u tom trenutku vi\u0161e nije dru\u0161tveni novitet, ve\u0107 \u010dinjenica i nova elementarna \u010destica dru\u0161tvene razmjene. Heidegger – izme\u0111u ostalog i kao obrazovani matemati\u010dar – nije ostao slijep za tu \u010dinjenicu i jasno nam je kako na\u0161 zaklju\u010dak oko temeljne motivacije za raspirivanjem jednog eseja o suvremenoj tehnici i modernoj znanosti mora u svom sredi\u0161tu imati upravo pojam informacije, a ne tehno-pesimisti\u010dke i reakcionarne tonove koji mu se ina\u010de predbacuju. U suprotnom ne bismo uop\u0107e mogli pristupiti tuma\u010denju Heideggera kao istinskog filozofa svoga vremena. Ako Heidegger s Gestell <\/em>jasno \u017eeli ukazati na i tematizirati \u010dovjekov odnos s fenomenom tehnike (informacije) koja se kao na\u010din otkrivanja ipak svugdje bitno ograni\u010duje na ‘tehni\u010dku’ uporabnost, onda je sam termin Gestell <\/em>trebao biti preveden sa in-forming<\/em>, po\u0161to je Gestell <\/em>pojam u svakodnevnoj uporabi, odnosno pripada vernakularnom jeziku i spletu pojmova Gestell (okvir), stellen (smjestiti), ge-stellen (sa-staviti, sabrati). Ovdje se, dakle, radi o pitanju prijevoda u duhu jezika kao i u duhu Heideggerovog filozofskog projekta. Ne postoji niti jedno opravdanje koje bi dopu\u0161talo da se vernakularni termin u prijevodu zamjeni neologizmom. To je posebno neopravdivo u slu\u010daju Heideggerova sredi\u0161njeg pojma Dasein <\/em>koji je u nas naj\u010de\u0161\u0107e prevo\u0111en sa pojmom Tu-Bitak<\/em> koji izvan filozofijske rasprave nema nikakvoga zna\u010denja.<\/p>\n

Na taj na\u010din, znamo li da Heideggeru pojam informacije nije bio stran i, dapa\u010de, kako je upravo pojam informacije kao neologizam klju\u010d razumijevanja naizgled neobi\u010dne i hermeti\u010dne uporabe pojma Gestell <\/em>u tekstu koji se neposredno bavi fenomenologijom tehnologije, etimolo\u0161ko-stilsko razumijevanje njegova glasovita teksta mora pote\u0107i upravo od poistovje\u0107enja dvaju pojmova. \u0160to time Heidegger \u017eeli kazati? Prije svega to, da pojam informacije ne ukazuje ni na \u0161ta \u0161to ve\u0107 nije posve jasno unutar jezika kojim svakodnevno opisujemo fenomene iz neposrednog iskustva. Koriste\u0107i, dapa\u010de, pojam informacije bez jasnog razumijevanja onog bitnog u samom pojmu, ostajemo slijepi za \u010ditav niz posljedica koje proizlaze iz svo\u0111enja mi\u0161ljenja na komuniciranje. Mi\u0161ljenje u Heideggerovom projektu ima, dakako, karakteristike okoli\u0161anja<\/a>[158<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, a i to okoli\u0161anje ne susre\u0107emo samo u praksi, ve\u0107 kroz Heideggerov na\u010din raspisivanja problema svakodnevnog \u017eivota kao fenomenolo\u0161ke propedeutike koja priprema i opisuje podru\u010dje, gradi mapu motiva, etimolo\u0161kih i ontolo\u0161kih stranputica koje valja imati na umu kada se spremamo staviti uko\u0161tac s razumijevanjem fenomena suvremene svakodnevice. Ono ne vodi puko ka razumijevanju i dekonstrukcijskoj analitici na\u0161ega stanja, ve\u0107 prije svega pa\u017eljivom i savjesnom obliku mi\u0161ljenja koje svoj izraz ima u jeziku kao filozofskoj praksi. A odatle nas ponovo vra\u0107a ka temeljnom obratu svoje filozofije tehnike: Gestell <\/em>je kao oblik sakrivanja\/otkrivanja bitka pojam nesvodiv na po-stavlje, ve\u0107 ima svu procesualnost tehni\u010dke konstrukcije i tendencioznost znanstvene vizualizacije kroz koje bitak nije samo uklopljen u neki okvir ili naprosto postavljen tako da se ono bitno razumije samo kao izvor energije<\/a>[159<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Gestell in-formira bitak, tehnologija u svojoj epohalnoj otvorenosti pre-oblikuje bitak prema slici moderne znanosti, zaokru\u017euje ga oblikom pripadnom ograni\u010denjima njene tehnologije i na taj na\u010din tek po-stavlja u bitno ograni\u010denje. To bitno ograni\u010denje je ni\u0161ta drugo nego odvajanje bitka od njemu vlastita vremena, odnosno Prisutnosti<\/em>. Tamo gdje vlada informacija, stalno preoblikovanje i vizualizacija, vi\u0161e nema govora o stvarnoj prisutnosti, pa tako i govor o ‘stvarnom \u017eivotu’ kao izrazu bitka postaje jalov, a na\u0161 jezik sve vi\u0161e stran i naizgled neadekvatan da obuhvati razmjere suvremenog do\u017eivljaja svijeta.<\/p>\n

Taj nas nalaz dovodi, na kraju i do filozofsko-kiberneti\u010dke \u010dinjenice da je ovaj oblik razumijevanja Heideggerova teksta o tehnici konsekventan upravo s obzirom na premise i fenomenolo\u0161ka utemeljenja uspostavljena ve\u0107 u Prolegomeni <\/em>i Bitku i vremenu,<\/em> te da na taj na\u010din nema govora o ‘kasnim’, ‘ranim’ ili ikakvim drugim fazama Heideggerova mi\u0161ljenja, ve\u0107 singularnoj liniji razvoja. Ono bitno pripada jedinstvenom projektu prevladavanja filozofije koje nije samo dio Heideggerova zadatka mi\u0161ljenja ve\u0107 je va\u017enim dijelom mnogih drugih filozofija koje su na sli\u010dan na\u010din tematizirale posljedice novog poimanja vremena, te novih znanstvenih paradigmi uspostavljenih po\u010detkom dvadesetog stolje\u0107a, a koje \u0107e nas do danas zadu\u017eiti posve novim dru\u0161tvenim i spoznajnim oblikom – tehnosferom<\/em>. Jedan od takvih mislioca zasigurno je bio i Henri Bergson, dugo nakon njega Guy Debord, ali jednako tako i Gilbert Simondon \u010dija filozofija tehnologije stoji upravo kao dokaz da razvojna linija fenomenolo\u0161ke misli koja je do sada pripisivana Heideggerovoj filozofiji nije izoliran projekt, te da se upravo u Simondonovu slu\u010daju ona – neovisno od Heideggera – pribli\u017eava u najve\u0107oj mjeri vrsti djelovanja koje je u jednakoj mjeri i mi\u0161ljenje i praksa. U oba slu\u010daja, dodu\u0161e, jasno je kako bez kiberneti\u010dkog prevladavanja filozofije kao kulturnog fenomena i pogleda na svijet ovako radikalni odgovori na pitanje o tehnologiji zasigurno ne bi bili formulirani. S jedne strane zahtjeva se prevladavanje filozofije praksom mi\u0161ljenja (Heidegger) kao fenomenologijom svakodnevnog \u017eivota, te s druge strane prevladavanje kulture mehanologijom i novom tehni\u010dkom kulturom (Simondon) kao nu\u017enom nadogradnjom jezika (kulturne infrastrukture) onkraj informacijsko-komunikacijskog sklopa dru\u0161tvenog spektakla.<\/p>\n

Time se, dakako, \u017eeli skrenuti pa\u017enja na \u010dinjenicu da Heidegger ne izabire Dasein <\/em>i Gestell <\/em>kao sredi\u0161nje pojmove svoje fenomenologije zbog filozofijske vrijednosti i inovacije pojmovnog aparata filozofije na uzmaku. Potpuno suprotno, ono \u0161to je od sredi\u0161njeg zna\u010daja ovdje jest svakodnevnost i svjetovnost (mundane<\/em>) pojmovnog aparata koji njegovu filozofiju \u010dini prije svega radikalno jednostavnom<\/em> i to upravo u njegovanju stava kako je jezik nositelj misli, a ne suprotno. Naknadno po-filozofljenje Heideggerove terminologije u prevo\u0111enju s njema\u010dkog na druge jezike nije stoga samo krivo, ve\u0107 je i zlokoban presedan koji \u010din prevo\u0111enja izokre\u0107e u interpretaciju prema potrebama odre\u0111enog kruga i opsega interesa koji je unaprijed jalovo postavljen. En-frame<\/em> u engleskom i Postavlje<\/em> u hrvatskom izrazi su u potpunosti uokvireni njihovom filozofijskom uporabom i u potpunom su nesrazmjeru sa svakodnevnom uporabom pojma okvira (Gestell<\/em>), uokvirivanja, i sl. Prevodila\u0161tvo ovdje zakazuje upravo iz zadanosti kiberneti\u010dkog projekta koji – nastavljaju\u0107i razvoj svjetonazora koji u sredi\u0161tu imaju vizualizaciju kao bit modernog doba – favorizira specijalizaciju i informatizaciju mi\u0161ljenja na na\u010din da se u kona\u010dnici od svakog fenomena isporu\u010duje samo slika koja je u ovom slu\u010daju, dakle, samo slika<\/em> filozofije Martina Heideggera. U tom je pogledu kritika kiberneti\u010dkog projekta kod Heideggera u bitnom smislu kritika suvremenog svjetonazora koji oblikuje na\u0161 odnos prema fenomenima svakodnevnog \u017eivota, a iz \u010dega nije isklju\u010dena i sama filozofija. Upravo je zato za bit moderne znanosti – a tako i modernog doba – u njenom informacijsko-komunikacijskom sklopu izabrana slika: “Slika svijeta, bitno pojmljena, ne misli stoga neku sliku o svijetu, ve\u0107 svijet poima kao sliku. (…) u poni\u0161tenju velikih udaljenosti zrakoplovom, u slu\u010dajnom predstavljanju stranih i udaljenih svjetova u njihovoj svakodnevnosti, koje se dade proizvesti okretom ruke na prijemniku.”<\/a>[160<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

5. Mehanologija<\/strong><\/p>\n

U kona\u010dnici, sam pojam tehnike kod Heideggera ukazuje na gestualnu narav njegova fenomenolo\u0161kog istra\u017eivanja kojim se implicitno ukazuje na neadekvatnost kiberneti\u010dkog projekta da ovlada fenomenom tehno-znanstvenog unapre\u0111enja \u017eivota i adekvatno odgovori na izazove transformacije kulture u onome \u0161to \u0107e se kasnije nazvati informacijskom revolucijom u raznim ina\u010dicama: od univerzuma tehni\u010dkih slika (Vilem Flusser), Gutenbergove galaksije (McLuhan), internetske galaksije (Manuel Castells), grafi\u010dke revolucije (Daniel J. Boorstin) itd. Tehnika kao gesta sukladna je tako i Simondonovu nastojanju da na mjestu kulturalne bezobzirnosti i znanstvene tendencioznosti prema tehni\u010dkim predmetima zasnuje nov odnos prema tehnologijama svakodnevnog \u017eivota koji \u0107e imati karakteristike nove kulturne prakse<\/a>[161<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Na mjestu Weinerovog gotovo religijskog preskribiranja kibernetike kao horizonta mogu\u0107nosti ljudskog o\u010duvanja u tehnolo\u0161kom i znanstvenom napretku prema kona\u010dnom, ali i samo prividnom poistovje\u0107enju ljudske i apsolutne egzistencije, Simondonova filozofija individuacije nadogra\u0111uje – kroz razumijevanje tada tek implicitne i nikako samorazumljive kompleksnosti tehnologije – kreativnu evoluciju koju je Bergson imao na umu kada je ukazivao na fundamentalne razlike misaonog pokreta i kinemati\u010dkih iluzija<\/a>[162<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> te znanstvenog i svakodnevnog pojma vremena<\/a>[163<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, a koji zahtijevaju od nas neposredno osmi\u0161ljavanje i prevladavanje krajnje diskretnog odnosa izme\u0111u mi\u0161ljenja i prakse upravo kako bismo s brigom i razumijevanjem mogli pristupiti izgradnji autenti\u010dnog odnosa prema tehnologiji.\u00a0 “Filozofska misao mora izvesti integraciju tehni\u010dke realnosti u univerzalnu kulturu, utemeljuju\u0107i tehnologiju<\/em>.”<\/a>[164<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Kod Simondona imamo ne samo posve nov kategorijski aparat, ve\u0107 i novo promi\u0161ljanje naizgled samorazumljivog tehni\u010dkog vokabulara koji apelira ponajprije na prakti\u010dare novih tehnologija da prema svojim aparatima zauzmu filozofijski (savjestan i pa\u017eljiv, eng. mindful<\/em>) stav i na taj na\u010din iz same svoje prakse razviju jednu mehanologiju, novu kulturnu disciplinu, odnosno kulturu brige koja \u017eeli ususret novoj tehnolo\u0161koj kulturi iznjedriti jedan autenti\u010dan odnos \u010dovjekovog samoidentificiranja sa svojim tehni\u010dkim aparatima. Kultura prakse tehnologije mora biti bazirana na otvorenosti tehni\u010dkog aparata prema svim kreativnim zahtjevima \u010dovjeka. U tom smislu govorimo o kulturi kao rezultatu kompleksnog odnosa \u010dovjeka sa tehnologijom, a odakle nam dolazi kao jasan Heideggerov stav kako bit tehnike nije ni\u0161ta bitno tehni\u010dko.<\/p>\n

Tehno-kultura, odnosno tehni\u010dka kultura suprotstavljena je kulturi vizualizacija, odnosno kulturnoj politici – kako dru\u0161tveni spektakl naziva Heidegger<\/a>[165<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> -, a \u0161to se vjerno reflektira i izvodi iz njegova prera\u0111ena teksta izlaganja Doba slike svijeta<\/em> u kojem po prvi put imamo unutar fenomenolo\u0161ke obrade vizualne kulture obra\u0111ene i pojmove sistema, informacije i slike kao odre\u0111uju\u0107ih fenomena suvremenog dru\u0161tva, iako je \u010ditava rasprava jo\u0161 uvijek zametena velom Heideggerovog specifi\u010dnog literarnog filozofijskog izraza. \u010cinjenica da bit moderne znanosti on nalazi u institucijama kroz koje znanstvenik dobiva obavje\u0161tenja (dosl. informacije) <\/em>u tekstu je eksplicitno suprotstavljena izrazu mudrosti koja je svojstvena kulturama pred-modernog doba utemeljenih upravo na strogom razlikovanju svijeta (\u017eivota) i slike. No i sam izraz tehno-kultura je po sebi ve\u0107 vrsta metodi\u010dke primjene zadatka mi\u0161ljenja koje kriti\u010dki obra\u0111uje sadr\u017eaj svakodnevnog \u017eivota (tehnolo\u0161ke okovanosti, uokvirenja <\/em>\u017eivota – informiranja – njegove spektakularizacije) na na\u010din egzistencijalnog nalaza, odnosno izraza \u010diste volje da se iz vlastite nelagode iza\u0111e u podru\u010dje ne-tehni\u010dke \u2013 ili radije post-tehni\u010dke – primjene i uporabe tehni\u010dkih aparata kao oblika zadovoljenja potrebe da se sa stvarima svakodnevnog \u017eivota nalazimo u neposrednom odnosu. Tehni\u010dka kultura je u tom pogledu priru\u010dna kultura, kultura zadovoljenja (na\u0161e \u010de\u017enje za) neposredno\u0161\u0107u kroz razumijevanje otvorenosti svih tehni\u010dkih aparata. Ta otvorenost zahtjeva radikalno razumijevanje tehni\u010dkog jezika, oblikovanja i procesa koji se ogledaju jednako tako i u na\u0161em odnosu prema jeziku samom. U posve trivijalnom primjeru, to je razlika izme\u0111u svakodnevnog kori\u0161tenja ra\u010dunala po\u010detkom devedesetih godina pro\u0161loga stolje\u0107a i dana\u0161nje potpune zavisnosti od pametnih mobilnih ure\u0111aja \u010dije funkcioniranje u najve\u0107oj mjeri ne razumijemo i ne poznajemo, iako je tzv ‘korisni\u010dko iskustvo’ na nevi\u0111eno visokoj razini. Ponovno imamo posla samo sa slikom (Heidegger) korisni\u010dkog iskustva i reprezentacijom znanja (Simondon) na mjestu ‘prave stvari’. Dok je korisnik ra\u010dunala 90-ih morao poznavati ‘jezik ra\u010dunala’ koji mu je otvarao tako put za \u010ditav niz predvi\u0111enih i nepredvi\u0111enih uporaba, dana\u0161nji korisnik ra\u010dunala mora znati samo prepoznavati simbole koji upu\u0107uju na niz pred-programiranih radnji koje u kona\u010dnici kroje iskustvo kori\u0161tenja na na\u010din osna\u017eivanja po\u017eeljnih reakcija i uporaba odre\u0111enog aparata, odnosno aplikacije: “tehni\u010dka kultura ne mo\u017ee se konstituirati bez razvoja odre\u0111ene mudrosti – koju \u0107emo zvati tehni\u010dkom mudro\u0161\u0107u – u ljudima koji osje\u0107aju odgovornost prema tehni\u010dkoj realnosti, ali koji ostaju oslobo\u0111eni od neposredna i isklju\u010diva odnosa s nekim pojedina\u010dnim tehni\u010dkim predmetom”<\/a>[166<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Tehno-kultura nije svodiva na tehnolo\u0161ki estetiziranu kulturu crnih kutija i dizajna, nije kultura post- ili trans- humanizma, nije kiber-kultura i ne obja\u0161njava se terminima poput matrice, simulacije, spektakla\u2026 Tehni\u010dka kultura je idiomatsko prevladavanje kulture koja je – zajedno s filozofijom – izgubila svoje autenti\u010dno mjesto, pa iako svugdje govorimo o kulturi i kulturama, vi\u0161e nigdje ne nalazimo jedinstvenost toga pojma i fenomena kao odraza ljudskog mi\u0161ljenja i prakse. Tehni\u010dkom kulturom naziva se tre\u0107i put, onkraj filozofije i onkraj tehnosfere, a koji za cilj ima prevladavanje informacijske i kiberneti\u010dke za\u010daranosti svakodnevnog \u017eivota konsekventnim i krajnje radikalnim napu\u0161tanjem svih ‘zara\u017eenih’ podru\u010dja kulture, te okretanju ka ikonoklasti\u010dkim modelima uporabe tehnologije kao realiziranog okoli\u0161a \u017eivota i mi\u0161ljenja.<\/p>\n

Na kraju, moramo primijetiti i upamtiti kako kiberneti\u010dka znanost kao dru\u0161tvena primjena informacijske teorije na sve aspekte kulturnog djelovanja na duge staze upravo otvara vrata primijeni umjetne inteligencije (kao istra\u017eivanju) na mjestu sve zamislive misaone aktivnosti. Nije, dakle, slu\u010daj samo da razvijamo tehnologije koje \u0107e u kona\u010dnici mo\u0107i ‘misliti’ i djelovati s obzirom na dru\u0161tvene i kulturne norme, ve\u0107 – kroz bitno nerazumijevanje tehni\u010dkih aparata i na\u010dina na koji oni upravljaju na\u0161im svakodnevnim \u017eivotom – kontinuirano degradiramo fenomenalno raznolikost znanja, mi\u0161ljenja i ljudske kreativnosti koju kroz informatizaciju i vizualizaciju svodimo na zajedni\u010dke kodove i nazivnike koji su na taj na\u010din strojno \u010ditljivi i kompatibilni za nastup umjetnog mi\u0161ljenja. Do danas, umjetna inteligencija – koja svagda ne razumije ve\u0107 uvijek i samo programira, koordinira i slobodno preslaguje podatke u nesagledivoj koli\u010dini dostupnih informacija – stvorila je pjesme, scenarije, slike, dijaloge, tekstove, ali i postala dio ko-autorskih kolektiva u znanstvenom istra\u017eivanju<\/a>[167<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> odakle nam relevantnost Heideggerova teksta o Dobu slike svijeta ponovno dolazi kao opomena iz pro\u0161losti koja je imala daleko \u0161iru perspektivu i pogled na nesagledive posljedice koje tehni\u010dki napredna, ali tehnolo\u0161ki nezrela budu\u0107nost nosi za sve one koji imaju posla sa zadatkom mi\u0161ljenja. Sada nam je jasno da je pojam svijeta s po\u010detka dvadesetog stolje\u0107a izgubljen, te da je na njegovo mjesto suvereno nastupila njegova slika, no kako je u biti slike njeno postojanje kao sistem<\/a>[168<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, jasno je u jednakoj mjeri da je to svijet u kojem upravo umjetna inteligencija gradi autenti\u010dniji odnos sa fenomenima svakodnevnog \u017eivota nego mi i to upravo zato jer to jest njen svijet; svijet stalne izvedbe svijeta, a u kojem \u010dovjek ima ulogu gledatelja, odnosno gosta.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[142<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u017darko Pai\u0107 (2015) Tre\u0107a zemlja: tehnosfera i umjetnost<\/em>. Zagreb: Litteris, str. 5.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[143<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUsp. Alfred North Whitehead (1976) Nauka i moderni svet<\/em>. Beograd: Nolit, str. 200 i dalje.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[144<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMartin Heidegger (1969) Doba slike svijeta<\/em>, Zagreb: Studentski centar Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu, str. 11.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[145<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNa vi\u0161e mjesta u svojoj kriti\u010dkoj ekspoziciji teorije relativnosti Bergson predbacuje novoj fizi\u010dkoj teoriji “kontaminaciju slikom” i raznim drugim “fikcijama”. Usp. Henri Bergson (1965) Duration and simultaneity – with reference to Einstein’s theory<\/em>, New York: The Bobbs-Merrill company, str. 10, 31, 38, 44, 64-66, te posebno 80. i dalje.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[146<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nErik Davis (2004) TechGnosis: Myth, Magic, Mysticism in the age of information<\/em>. New York: Harmony books, str. 104 i dalje.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[147<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNoebert Wiener (1954) Human use of human beings<\/em>. New York: Doubleday Anchor Books, str. 21.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[148<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIbidem, str.. 95.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[149<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nGuy Debord (1999) Dru\u0161tvo spektakla i Komentari uz dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Zagreb: Arkzin, str. 41.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[150<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUsp. Jean-Hugues Barth\u00e9l\u00e9my (2014) Simondon<\/em>. Paris: Les Belles Lettres.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[151<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nGilbert Simondon (2017) On the mode of existence of technical objects<\/em>. Minneapolis: Univocal Publishing, str. 10.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[152<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nArne de Boever et al. (ur.) (2012) Gilbert Simondon: Being and technology<\/em>. Edinburgh: Edinburgh University Press, str. 8.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[153<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nGilbert Simondon (2017) On the mode of existence of technical objects<\/em>. Str. 160.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[154<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMartin Heidegger (2000) Prolegomena za povijest pojma vremena<\/em>. Zagreb: Demetra, str. 171.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[155<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nJacques Attali (1992) Povijest vremena<\/em>. Zagreb: August Cesarec, str. 284 i dalje.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[156<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMartin Heidegger (1971) Poetry, Language, Thought<\/em>. New York: Harper Perennial, str. 71.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[157<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nGuy Debord (1999) Dru\u0161tvo spektakla i Komentari uz dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Str. 41<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[158<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMartin Heidegger (2000) Prolegomena za povijest pojma vremena<\/em>. Str. 71<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[159<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nOvdje Heidegger posjeduje ‘tehnolo\u0161ku intuiciju’ (Simondon) kojom kriti\u010dki razumije kako je i energija uop\u0107e oblik informacije, a \u0161to ne bi bilo samo po sebi razumljivo da prije toga sam termin informacija nije ‘preveo’ u doslovnom obliku u izraz primjeren njema\u010dkom jeziku, odnosno primjerenom mi\u0161ljenju iz duha jezika i mi\u0161ljenja samog. Usp. Martin Heidegger (1972) “Pitanje o tehnici”, u: Uvod u Heideggera. Zagreb: Centar za dru\u0161tvene djelatnosti omladine RK SOH, str. 100 i dalje.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[160<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMartin Heidegger (1969) Doba slike svijeta<\/em>. Str. 21, 26.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[161<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUsp. Gilbert Simondon (2017) On the mode of existence of technical objects<\/em>. Str. 157 i dalje.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[162<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHenri Bergson (1944) Creative Evolution<\/em>. New York: Random House, str. 296 i dalje.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[163<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nUsp. Henri Bergson (1965) Duration and simultaneity – with reference to Einstein’s theory<\/em>.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[164<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nGilbert Simondon (2017) On the mode of existence of technical objects. Str. 159.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[165<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMartin Heidegger, Doba slike svijeta<\/em>. Str. 7.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[166<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nGilbert Simondon (2017) On the mode of existence of technical objects<\/em>. Str. 159.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[167<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nChris Stokel-Walker, “ChatGPT listed as author on research papers: many scientists disapprove”, u: https:\/\/www.nature.com\/articles\/d41586-023-00107-z<\/a>(pristup: 29.1.2023.)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[168<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nMartin Heidegger (1969) Doba slike svijeta<\/em>. Str. 33.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

Attali, Jacques (1992) Povijest vremena<\/em>. Zagreb: August Cesarec.<\/p>\n

Barth\u00e9l\u00e9my, Jean-Hugues (2014) Simondon<\/em>. Paris: Les Belles Lettres.<\/p>\n

Bergson, Henri (1944) Creative Evolution<\/em>. New York: Random House.<\/p>\n

Bergson, Henri (1965) Duration and simultaneity – with reference to Einstein’s theory<\/em>, New York: The Bobbs-Merrill company.<\/p>\n

Davis, Erik (2004) TechGnosis: Myth, Magic, Mysticism in the age of information<\/em>. New York: Harmony books.<\/p>\n

Wiener, Norbert (1954) Human use of human beings<\/em>. New York: Doubleday Anchor Books.<\/p>\n

Debord, Guy (1999) Dru\u0161tvo spektakla i Komentari uz dru\u0161tvo spektakla<\/em>. Zagreb: Arkzin.<\/p>\n

Simondon, Gilbert\u00a0 (2017) On the mode of existence of technical objects<\/em>. Minneapolis: Univocal Publishing.<\/p>\n

de Boever, Arne et al. (ur.) (2012) Gilbert Simondon: Being and technology<\/em>. Edinburgh: Edinburgh University Press.<\/p>\n

Heidegger, Martin (2000) Prolegomena za povijest pojma vremena<\/em>. Zagreb: Demetra.<\/p>\n

Heidegger, Martin (1971) Poetry, Language, Thought<\/em>. New York: Harper Perennial.<\/p>\n

Heidegger, Martin (1972) “Pitanje o tehnici”, u: Uvod u Heideggera. Zagreb: Centar za dru\u0161tvene djelatnosti omladine RK SOH.<\/p>\n

Heidegger, Martin (1969) Doba slike svijeta<\/em>, Zagreb: Studentski centar Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu.<\/p>\n

Pai\u0107, \u017darko (2015) Tre\u0107a zemlja: tehnosfera i umjetnost<\/em>. Zagreb: Litteris.<\/p>\n

Stokel-Walker, Chris (2023) “ChatGPT listed as author on research papers: many scientists disapprove”, u: https:\/\/www.nature.com\/articles\/d41586-023-00107-z<\/a> (pristup: 29.1.2023.).<\/p>\n

Whitehead, Alfred North (1976) Nauka i moderni svet<\/em>. Beograd: Nolit.<\/p>\n

 <\/p>\n

Technology as Culture \u2013 Technics as Gesture:
\nCritique of Cybernetics in Simondon and Heidegger<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

In this paper, the author will propose a new reading of Heidegger\u2019s reflections on technology based on Gilbert Simondon\u2019s critique of cybernetics as a major opponent of Norbert Wiener\u2019s philosophy, whose thought project almost single-handedly established the science of information systems management as the grounding discipline of modern science. Simondon proposes the establishment of a techno-culture of open machines in which man finds himself as a technician and mechanologist of a new social nexus. But for such a project, it is first necessary to develop a radically disruptive attitude towards everyday language, which hides in itself the means to rethink our attitudes towards the everyday challenges of techno-scientific enframing of the world.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> technology, culture, philosophy, criticism, cybernetics, techno-culture, Simondon, Heidegger.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  12(23)#20 2023 <\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.12.23.6<\/a>
\nUDK 801.73*L. Feuerbach
\nPregledni \u010dlanak
\nReview article
\nPrimljeno: 22.4.2023.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Darko Kova\u010di\u0107<\/span><\/p>\n

Sveu\u010dili\u0161te u Zagrebu, Filozofski fakultet,
\nIvana Lu\u010di\u0107a 3, Zagreb, Hrvatska
\ndarko.kovacic1969@gmail.com\n<\/p>\n

Prilog interpretaciji Feuerbachove nesumnjive prisutnosti<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (373 KB), Hrvatski, Str. 3861 – 3872
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

U na\u0161em prija\u0161njem radu, \u201ePrilogu interpretaciji Feuerbachove sumnjive odsutnosti\u201c, a kojega je ovaj tekst svojevrsni nastavak, poku\u0161ali smo odgovoriti na pitanje zbog \u010dega izme\u0111u Ricoeurovih \u201eGospodara sumnje\u201c, Marxa, Nietzschea i Freuda, nema, po na\u0161em mi\u0161ljenju, najistaknutijeg praktikanta kritike religije \u2013 Ludwiga Feuerbacha. U ovom nam je radu namjera, da koriste\u0107i Ricoeurov hermeneuti\u010dki kanon, sa\u017eeto uka\u017eemo na osobitosti interpretacije religijskog u Feuerbachovoj ostav\u0161tini. Karakteristi\u010dna Feuerbachova hermeneutika sredinom je 19. stolje\u0107a pro\u017eela cijeli jedan nara\u0161taj koji je u njegovoj teoriji religije otkrio na\u010din razmi\u0161ljanja koji je dovodio u pitanje legitimitet svih im poznatih zemaljskih institucija i vlasti. Ali Feuerbach nije stao na tome: njegovo istra\u017eivanje religijskog fenomena dovelo ga je u kona\u010dnici do mjesta gdje je smatrao da jednom demifisticirani oblici religije otkrivaju ne\u0161to dijametralno suprotno otu\u0111enju. Religija ovako postaje permanentna osnova intelektualne evolucije i \u2018prometna zaobilaznica\u2019 po kojoj ljudska vrsta dolazi do sebe-spoznaje o svojoj istinskoj naravi.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> Hermeneutika, Feuerbach, geneza bogova, projekcija, simbolika, evangelisti\u010dka strast.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

UMJESTO UVODA<\/strong><\/p>\n

„Da, Kalame, normalno je \u0161to sumnjate i u nedoumici ste, jer nedoumica je nastala iz onoga \u0161to je sumnjivo. Zato, Kalame, ne dajte se zavesti onim \u0161to se prepri\u010dava, ni \u0161to je postalo tradicija; ni tvrdnjama, ni zato \u0161to je u skladu sa svetim knjigama, ni logi\u010dkim zaklju\u010dcima i domi\u0161ljanjima, ni zato \u0161to se po svemu \u010dini da je tako, ni zato \u0161to vam neko gledi\u0161te izgleda uverljivo, ni zato \u0161to tako ka\u017ee isposnik koji vam je u\u010ditelj. Tek onda, Kalame, kada sami uvidite da su odre\u0111ene stvari nepovoljne i pogre\u0161ne, tek tada ih napustite. A kada sami uvidite da su odre\u0111ene stvari povoljne i ispravne, tek tada ih prihvatite i sledite“. (Siddhartha Gautama, Kalama sutta, AN III, 65; u: Rahula, 2000)<\/em><\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

I.<\/strong><\/p>\n

Hermeneutika, ta drevna vje\u0161tina koja je prema Palmeru (1969:12) stara koliko i zapadna filozofija sama (napr. Aristotelov spis Peri Hermeneias<\/em>; latinski De Interpretatione<\/em>), ona koja je, Ricoeurovim rije\u010dima, teorija o pravilima koja upravljaju egzegezom tj. interpretacijom odre\u0111enog teksta ili grupe znakova koji mogu biti promatrani kao tekst (Ricoeur, 1991), svoju je prvu primjenu na\u0161la upravo u\u00a0 tuma\u010denju religijskog govora jer je komunikacija religijske poruke prvotno bila usmena a tek onda pisana. Navedeni je Richard Palmer ve\u0107 na prvim stranicama svoje Hermeneutike<\/em> dijeli na izricanje (premda u najjednostavnijem smislu kao re\u0107i ne\u0161to naglas <\/em>mo\u017ee se odnositi i na svaki drugi izri\u010daj), obja\u0161njavanje (koje rezultira obrazlo\u017eenjem) i prevo\u0111enje (kao translaciju teksta iz jednog jezika u drugi) a ovo posljednje, u svojoj nesretnoj formi, \u010demu su nam svjedo\u010danstvo ne samo crkvenjaci<\/em> (npr. Jeronim Stridonski) nego i mo\u0107i uvijek potrebiti svjetovnjaci<\/em> (npr. engleski kralj James, istovremeno i VI. i I.), mo\u017ee postati ona vrsta prevo\u0111enja<\/em> koje naj\u010de\u0161\u0107e spominjemo u re\u010denici uz \u017eedne ljude i vodu.<\/p>\n

Hermeneutika je na jedan na\u010din izvedba (performans<\/em>) i prema Palmeru (1969:15), oblik je tuma\u010denja \u010dak i onda kad ozna\u010dava tvrdnju, izraz, govor, kazivanje: „predskaziva\u010d koji objavljuje volju bogova, na sebi svojstven na\u010din interpretira bo\u017eje puteve ljudima, a talentirani glumac koji izgovara rije\u010di jednog od likova u drami \u010dini puno vi\u0161e od samog ponavljanja rije\u010di“ (Ibid<\/em>., 155). Jednako tako, u svakodnevnom govoru ka\u017eemo kako je neki, napr. glazbenik, interpretirao ne\u010diju kompoziciju i tu interpretaciju, tuma\u010denje, izri\u010daj, izvedbu, uspore\u0111ujemo s nekim drugim izvo\u0111a\u010dima tog istog djela.<\/p>\n

Vrlo blizu infinitivu tuma\u010diti<\/em> nalazi se protuma\u010diti, <\/em>posebno kod religijskih tekstova \u010dije ‘povr\u0161insko’ zna\u010denje ne mora biti isto onom ‘dubljem’, ‘stvarnom’ zna\u010denju i tada tuma\u010denje postaje ekstrakcija tog ‘stvarnog’ zna\u010denja. Upravo je iz ovog razloga i u ovom smislu, interpretacija prvotno primjenjivana i kori\u0161tena u odnosu na ‘svete tekstove’ jer „da bi ‘sveti tekst’ bio relevantan i smislen razli\u010ditim ljudima u razli\u010ditim vremenima, razli\u010ditim kulturama na razli\u010ditim mjestima \u2013 on mora biti neodre\u0111en i vi\u0161ezna\u010dan“ (Stewart, 1989:298).<\/p>\n

Tre\u0107e zna\u010denje hermeneutike, prevo\u0111enje, pokazuje nam ulogu hermeneutike kao mosta izme\u0111u dva svijeta, svijeta u kojemu je tekst nastao i svijeta onoga koji prevodi tekst. Ricoeur (1973:129) nam pokazuje zbog \u010dega je ovo tako: „to je radi udaljenosti, odmaka, radi distance u razdoblju, kulturi, svjetonazoru, jeziku… \u2013 izme\u0111u autora teksta i onoga koji tekst \u010dita“.<\/p>\n

Hermeneutika je, do duboko u 19. stolje\u0107e, bila disciplina interpretacije religijskih tekstova, ali njezin djelokrug zna\u010dajno je pro\u0161irio Wilhelm Dilthey (1833.-1911.) propozicijom da materijalne kreacije kulture promatramo kao one koje stavljaju pred nas jednu vrstu ‘teksta’ kojega treba pro\u010ditati uz pomo\u0107 odgovaraju\u0107e interpretacije tih kreacija<\/a>[169<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Temeljem toga Ricoeur \u0107e, kao odgovor na pitanje „\u0160to je u stvari tekst?“, re\u0107i da je isti ljudska kreacija koja na sebi nosi otisak (utisak, imprint<\/em>) ljudskog iskustva i koja je repozitorij, spremi\u0161te, ljudskih do\u017eivljaja. U osnovi, ono \u0161to je istinito za pisani tekst postat \u0107e istinito za svaku tvorevinu kulture jer svi ti artefakti utjelovljuju ljudsku kreativnost, ljudske poduhvate, ljudsku odva\u017enost a Ricoeur \u0107e objektom hermeneutike u\u010diniti i samo ljudsko djelovanje. Mi \u0107emo zbog toga u uobi\u010dajenom govoru re\u0107i da nekoga „\u010ditamo kao knjigu“, a u komunikologiji (suvremena interdisciplinarna znanost iz skupine ancillae mercatus<\/em>) \u0107emo \u010ditati ne\u010diji „govor tijela“.<\/p>\n

Koliko god ono religijsko u na\u0161em svakodnevnom poistovje\u0107ivali\u00a0 s vjerom, \u010dini se da svaka hermeneutika prije svega po\u010diva na sumnji, nepovjerenju, ne-vjeri<\/em> da sveto \u0161tivo govori ono \u0161to (‘na prvi pogled’) govori. Ovako hermeneutika postaje most izme\u0111u prividnog i stvarnog zna\u010denja teksta, a u njedrima vjerovanja krije se \u2013 sumnja. Vjerojatno je radi ovoga, a dok su se, po navadi, doslovno, moralno, alegorijski ili anago\u0161ki, sveti ljudi na svetim mjestima bavili svetim tekstovima, Ricoeur hermeneutiku podijelio na onu kojom se bave vjernici (hermeneutika rekolekcijom) i onu kojom se bave oni koji to nisu. One koji to<\/em> nisu u najve\u0107em broju slu\u010dajeva karakterizira na\u010din razmi\u0161ljanja op\u0107enito poznat kao „svojom glavom“, a \u0161to mo\u017ee imati dvostruko zna\u010denje: ili redovito uzimaju Kantov esejisti\u010dki pripravak<\/em> protiv paraliziraju\u0107e stultitie <\/em>(Kant, 1784) ili su, a \u0161to je jednako to\u010dno, svojeglavo uporni u praksi ‘prevrtanja svakog kamena’. Njihovu hermeneutiku Ricoeur naziva \u2013 hermeneutika sumnjom. Dr\u017ee\u0107i da Ricoeurova ‘ku\u0107a slavnih’ zaslu\u017euje obnovu, u nastavku nam je namjera predlo\u017eiti da se, u jednom obnovljenu, me\u0111u njezine budu\u0107e stanare uvrsti onaj za kojega smatramo da bez njega „sumnji\u010dave hermeneutike“ ne bi ni bilo: Ludwig Feuerbach.<\/p>\n

 <\/p>\n

II.<\/strong><\/p>\n

Feuerbachova hermeneutika sumnjom, to\u010dnije njezini nalazi, strahom, prvo religijskih a onda politi\u010dkih hijerarhija, do danas vje\u0161to odlo\u017eeni na onaj dio police s knjigama s ostalim sumnjivim, hereti\u010dnim i nedajbo\u017ee ateisti\u010dkim i anarhisti\u010dkih \u0161tivom \u2013 sredinom su 19. stolje\u0107a pro\u017eeli njema\u010dke omladince<\/em> koji su u Feuerbachovoj teoriji religije tj. u njezinoj vukdlakumijenjaali\u0107udnikada<\/em> historiografiji prona\u0161li na\u010din razmi\u0161ljanja koji je dovodio u pitanje legitimitet svih im poznatih zemaljskih institucija i vlasti. Caldwell tako ka\u017ee da je Feuerbachova kritika bila radikalna kritika: ne samo prema institucionalnoj crkvi, ve\u0107 prema religiji op\u0107enito; ne samo prema postoje\u0107oj nedemokratskoj dr\u017eavi, ve\u0107 prema dr\u017eavi i njenim organizacijskim oblicima (posebno vojsci i birokraciji) op\u0107enito; i ne samo prema postoje\u0107oj patrijarhalnoj obitelji, ve\u0107 prema legaliziranim oblicima me\u0111uljudskih odnosa op\u0107enito (usp. Caldwell, 2014).<\/p>\n

Feuerbachovu literarnu ostav\u0161tinu nalazimo na polici izme\u0111u dva knjigo-podupira\u010da<\/em> i otkrivamo, a zato jer su i sami knjige, da su dva u stvari dvije: prva je Thoughts on Death and Immortality<\/em> („Misli o smrti i besmrtnosti“) koja je tiskana 1830., a druga je Theogonie <\/em>(„Geneze bogova“), njegovo posljednje djelo iz 1857. <\/p>\n

Iako je njegova knjiga „Su\u0161tina kr\u0161\u0107anstva<\/em>“ (1841) izazvala senzaciju i ubrzo prevedena na engleski jezik od strane ni manje ni vi\u0161e nego ‘nepoznate’ spisateljice Marianne Evans i ni manje ni vi\u0161e od strane nadasve ‘poznatog’ Georgea Eliota, te se i danas smatra knji\u017eevnim klasikom 19. stolje\u0107a, njegova kasnija djela ostala su uglavnom, u doslovnom ali ponajprije u hermeneuti\u010dkom smislu \u2013 nepro\u010ditana<\/em>.<\/p>\n

No, odakle god da zapo\u010deli, Feuerbachove i ‘misli’ i ‘geneze’ i sve izme\u0111u njih „mo\u0107ne [su]“, kako ka\u017ee Harvey (1995), „vje\u017ebe uma“ i ne\u0161to kao izuzetno zahtjevan CrossFit rikerijanske<\/em> hermeneutike<\/em> sumnjom<\/em> i vatrene<\/em> (Feuerbach doslovno zna\u010di potok od vatre<\/em>) interpretacije fenomena religije koju karakteriziraju \u010detiri prepoznatljive zna\u010dajke.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Geneza bogova<\/strong><\/p>\n

Prva od tih zna\u010dajki hermeneutike sumnjom je teorija o genezi bogova gdje je vidljivo kako Feuerbach anticipira ‘lingvisti\u010dki zaokret’ sugeriraju\u0107i da prvi korak prema otkrivanju porijekla i\u010dega, uklju\u010duju\u0107i i bogove, trebamo u\u010diniti na semanti\u010dkoj ravni, razlikuju\u0107i pojmove ‘roda’ i ‘vrste’. „Rod se“, ka\u017ee Feuerbach u „Predavanjima o su\u0161tini religije“ (1974:19), „svakako razlikuje od vrste, jer ba\u0161 u njemu vrste gube svoje razli\u010ditosti; ali zbog toga rod nije neko osobeno, samostalno bi\u0107e po\u0161to on predstavlja samo ono \u0161to je zajedni\u010dko vrstama“. Feuerbach na istom mjestu nastavlja uzimaju\u0107i za primjer pojam ‘kamena’: <\/p>\n

„Kao \u0161to rodni pojam kamena nije neki takore\u0107i nadmineralo\u0161ki pojam, pojam koji prelazi oblast kamenja, mada je razli\u010dan od pojma \u0161ljunka, kre\u010dnjaka i belutka, i uop\u0161te ne ozna\u010dava nijednu odre\u0111enu vrstu kamena ba\u0161 zato \u0161to ih obuhvata sve, isto tako i bog uop\u0161te, onaj jedan i op\u0161ti bog, kome su oduzeta sva telesna i \u010dulna svojstva pojedina\u010dnih mnogih bogova, nije ne\u0161to \u0161to spada izvan bi\u0107a ljudskog roda; on je, naprotiv, samo objektivirani i personifikovani pojam ljudskog roda.” <\/em><\/p>\n

Iz ove jasne diferencijacije leksema roda i vrste Feuerbach nas poziva, to\u010dnije, izaziva, da se odva\u017eimo na istra\u017eivanje zapo\u010dinju\u0107i mi\u0161lju vodiljom i filozofskim sjeverom njegovog ikonoklazma: teologija je antropologija<\/em>! Ako je naracija o bogovima ustvari naracija o ljudima, onda nam je u\u010diniti jo\u0161 jedan korak: svekolika me\u0111uljudska komunikacija odvija se u mediju i medijem jezika (usp. Ali\u0107, 2010), te je gornja temeljna semanti\u010dka diferencijacija i sama utemeljena i izlazi iz kompleksnog procesa svijesti kojega je Feuerbach nazivao objektivacijom, a kojega sudobna akademija naziva self-differentiation<\/em>, ‘sebe-razlikovanje’. Ne ulaze\u0107i u za\u010dkuljasti<\/em> verbalni labirint sli\u010dnosti i razlika vi\u0161estoljetnih teorija (o) svijesti, recimo samo da je ‘fojerbahovska-sebe-diferencijacija’<\/em> proces u kojemu subjekt prvo ‘projicira’ svoju jednom osvije\u0161tenu su\u0161tinu, a onda, potpuno pogre\u0161no, projiciranu vlastitu su\u0161tinu objektivira, tj. dr\u017ei da je ‘to’ \u2013 objektivno, zbiljsko bi\u0107e.<\/p>\n

Feuerbach nije bio prvi koji je u su\u0161tini religioznog pona\u0161anja vidio projekciju. Xenophanes, jo\u0161 u 6.st.pr.n.e., u sa\u010duvanom fragmentu koji je satira bez manira i gdje se bez traga ‘korektnosti’ stvari itekako ‘korektiraju’, pi\u0161e: „Etiopljani ka\u017eu da su njihovi bogovi ravnog nosa i crni, dok Tra\u010dani ka\u017eu da njihovi bogovi imaju plave o\u010di i crvenu kosu. Ipak, kad bi goveda ili konji ili lavovi imali ruke i mogli crtati; i kad bi mogli klesati kao ljudi; tada bi konji crtali svoje bogove kao konje, a goveda kao goveda; i svaki bi kle\u0161u\u0107i oblikovao tijela bogova na sebi i svojoj vrsti sli\u010dan lik: svaka vrsta \u2013 svoj [lik] (prema: Mourelatos, 2008)”. Stolje\u0107ima poslije na Xenophanesa se naslanja mno\u0161tvo autora (napr. Giambattista Vico, David Hume…) i manje-vi\u0161e sli\u010dno, ka\u017eu da je ljudska tendencija, sklonost, inklinacija da se\u00a0 nepoznatim fenomenima pripisuje ‘ljudolikost’ \u2013 jednostavno takva.<\/p>\n

Naposljetku, \u0161to god da je Marx mislio pod nu\u017eno\u0161\u0107u transformacije interpretacije svijeta u promjenu svijeta, \u010dini se da je Feuerbach, barem \u0161to se ti\u010de religije i primjene pojma projekcije u njezinoj kritici, bio prvak praxis<\/em> filozofije, jer ni prije a ni poslije njega nikome kao njemu nije po\u0161lo za rukom da toliko vjerno prakticira<\/em> sumnju i da prakticiraju\u0107i<\/em> dvojbu bude postojano usmjeren na jedno.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Iluzija projekcije<\/strong><\/p>\n

Druga prepoznatljiva oznaka ‘hermeneutike sumnjom’ i jo\u0161 ve\u0107i pokazatelj Feuerbachove anticipacije ‘lingvisti\u010dkog zaokreta’, jest ono \u0161to Ricoeur naziva ‘posrednom znano\u0161\u0107u zna\u010denja’ (usp. Ricoeur, 1960).<\/p>\n

‘Self-differentiation’, ‘sebe-diferecijacija’ tj. ‘sebe-odre\u0111enje’ nu\u017eno rezultira osje\u0107ajem dualnosti, do\u017eivljajem ‘ja’ koje da bi sebe do\u017eivjelo kao ‘ja’ mora, na nekakav na\u010din, istovremeno imati i do\u017eivljaj ‘ne-ja’. A osje\u0107aj ‘dvojine’ potire osje\u0107aj ‘jednote’. Dvojina su tako ‘dva ja’ i posljedi\u010dno tomu ‘ja’ vi\u0161e nije cijeli nego je podijeljen, podijeljen kao ne-savr\u0161en, ne-savr\u0161en kao lomljiv, lomljiv kao ranjiv, ranjiv kao krhak. Ali, re\u0107i \u0107e nam Ricoeur, ono \u0161to lomljivost, krhkost, ranjivost i pogre\u0161ivost (u svojoj krajnjoj formi zlodjela) \u010dini mogu\u0107ima \u2013 isto je ono \u0161to \u010dini mogu\u0107ima dobrotu, spoznaju i postignu\u0107a svake vrste (Ibid<\/em>.).<\/p>\n

Ono \u0161to nas jedne od drugih razlikuje je \u010dinjenica da svatko od nas postoji na odre\u0111enoj prostorno-vremenskoj lokaciji, i da zato promatramo svijet iz vlastitog jedinstvenog stajali\u0161ta, i da tako razaznajemo sebe kao pojedina\u010dno bi\u0107e u mno\u0161tvu drugih bi\u0107a, a \u0161to nam opet omogu\u0107uje spoznaju koja nadilazi na\u0161e osobno iskustvo. Na\u0161a podijeljenost, ‘ne-cjelovitost’, zapovijeda komunikaciju i zato koristimo ‘logos’, razmi\u0161ljanje i govor, kako bi nadi\u0161li me\u0111usobne razli\u010ditosti i osobne ograni\u010denosti. Radi ovoga je svako zajedni\u0161tvo mogu\u0107e jedino kad je utemeljeno na komunikaciji, a komunikacija nam pokazuje i dokazuje da na\u0161e razlike nikako nisu i nikad ne mogu biti \u2013 apsolutne. Ostaje nam samo sve ovo premjestiti u pojedina\u010dni do\u017eivljaj ‘ja’, a tamo otkrivamo prvotnu podjelu, ‘majku’ svake dualnosti, onu podjelu na svjesno i nesvjesno u \u010dovjeku. ‘Svjesno’ razabire sebe (sebe diferencira) samo uz prisutnost ‘nesvjesnog’. A ova diferencijacija, jednako kao i gore, zapovijeda komunikaciju, onu koja nam pokazuje i dokazuje da razlika izme\u0111u ‘svjesnog’ i nesvjesnog nikad nije apsolutna i da se, jednako kao i gore, ograni\u010denja nadilaze komunikacijom, logosom. Ali nesvjesno je nesvjesno ba\u0161 zato jer sebe ne-diferencira, jer sebe ne razlikuje kao nesvjesno. Kako u tom slu\u010daju komunicirati? Tako da svakoj ‘materijalizaciji’, svakoj ekspresiji nesvjesnog, prilazimo ‘podozrivo’, neprestano imaju\u0107i na umu da je ono ‘izra\u017eeno’, ‘manifestirano’, uvijek u funkciji sakrivenog, nesvjesnog. Ovo je Ricoeurova ‘posredna znanost o zna\u010denju’ i ovo je razlog radi kojega ‘hermeneutika dvojbom’ religiji prilazi kao sustavu simbola koje treba ‘pro\u010ditati’, kodova koje treba ‘dekodirati’, enigmi koje treba ‘razbiti’.<\/p>\n

Sve navedeno kod Feuerbacha je vidljivo od po\u010detka i Feuerbach, koliko god se trudio, ne mo\u017ee zatomiti ‘Hegela’ u sebi: fenomen bogova kao projekcije korelira humanom sebe-odre\u0111enju ba\u0161 kao \u0161to sebe-odre\u0111enje Apsolutnog duha korelira s fenomenom hegelijanske projekcije Svemira. Feuerbach ovim na\u010dinom razmi\u0161ljanja po\u010dinje u ‘kona\u010dnosti’ gledati prisutnost ‘beskona\u010dnosti’ i predla\u017ee novu vrstu filozofije koja \u0107e teologiju svesti na antropologiju. Ovdje se Feuerbach odmi\u010de od Hegela i premda je Hegelov u\u010denik, za filozofiju svog u\u010ditelja dr\u017ei da, premda na vje\u0161to prikriveni na\u010din, ‘konzervira’ teolo\u0161ku misao. Zato Feuerbach smatra da filozofija, ako \u017eeli zadr\u017eati sposobnost da razmatra ljudsko bi\u0107e kao cjelinu, treba nadma\u0161iti i religiju i teologiju, budu\u0107i da one, a projekcije radi, pripisuju nestvarnim entitetima ono \u0161to zapravo isklju\u010divo pripada ljudima. Podsjetimo se: za Feuerbacha je beskona\u010dnost duhovna su\u0161tina ljudi, a apsolutno bi\u0107e je ni\u0161ta drugo nego ljudsko bi\u0107e samo.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Mo\u0107 simbola<\/strong><\/p>\n

Tre\u0107a karakteristika Feuerbachove podozrive interpretacije jest da se njena metodologija mo\u017ee svesti na jednu radnju i dvije rije\u010di: ‘ispod’ i ‘zrenje’. Teorije u podlozi ove interpretacije zadaju vrste pristupa koje \u0107e istra\u017eiva\u010d imati prema religioznim simbolima i razumijevanju semioti\u010dkog procesa \u2013 procesa koji provi\u0111a klju\u010d za tuma\u010denje odnosa izme\u0111u svjesnog i nesvjesnog, i u kona\u010dnici pridodaje zna\u010daj, vrijednost, opa\u017eenim i interpretiranim simbolima. Sve ovo nam naposljetku daje odgovor na pitanje zbog \u010dega su religijski simboli, predstave religijskog tj. njihove interpretacije utemeljene na religijskim uvjerenjima \u2013 toliko mo\u0107ne u onom djelu psihe u kojemu se formiraju nesvjesne emocionalne reakcije. <\/p>\n

Ricoeur ka\u017ee da ljudi neprestano objektiviraju jer objektiviranje je tuma\u010denje, interpretacija, davanje zna\u010denja onome \u0161to dr\u017eimo stvarno\u0161\u0107u, a to je vlastiti do\u017eivljaj. Zajedni\u010dki nazivnik svih vrsta objektiviranja, mogli bi re\u0107i feuerbachovski ‘rod’ \u2013 jest ‘simbol’. A simbol je u fenomenologiji religije manifestacija one stvarnosti koju smo ve\u0107 ozna\u010dili ne samo s ‘ne-ja’ nego i s ‘dobro’ (za razliku od zlo\u010destog ‘ja’), ‘suvereno’ (za razliku od ovisnog ‘ja’), ‘mo\u0107no’ (za razliku od nemo\u0107nog ‘ja’) itd. Simbol je manifestacija u osjetilnom, u ma\u0161ti, pokretu tijela, emociji i simbol istovremeno tu tzv. ‘nad-stvarnost’, to transcendentno, i sakriva i otkriva. Ono \u0161to podozriva hermeneutika u prvom redu shva\u0107a kao \u017eeljama aberirani um koji posljedi\u010dno izobli\u010duje ono imanentno, religija prima kao ‘otkrivenje’, ‘objavu’ \u2013 svetog (usp. Ricoeur, 1960).<\/p>\n

‘Zore\u0107i ispod’ religijskih simbola Feuerbach ne nalazi ni\u0161ta jer „su\u0161tina je religije obitavanje u simbolima“, u „slikama kojima religija \u017ertvuje ono stvarno“. Budu\u0107i je \u017eivot samo intenzivno uljep\u0161ana i svake grubosti li\u0161ena sada\u0161njost. I da ne bi bilo zabune, nije problemati\u010dno to \u0161to je budu\u0107i \u017eivot po svemu ovaj sada\u0161nji, problemati\u010dno je to \u0161to sada\u0161nji, stvarni \u017eivot, biva ignoriran jer pa\u017enju nam privla\u010di „o\u010daravaju\u0107a slika u ogledalu ma\u0161te“ (Feuerbach, 1974:141).<\/p>\n

Feuerbach u emocionalnoj mo\u0107i religijskih simbola vidi mo\u0107 uvjerenja i uzimaju\u0107i za primjer sredi\u0161nji dio kr\u0161\u0107anskog bogoslu\u017eja u kojemu se posve\u0107uju kruh i vino („The Book of Concord“, 1959, 2000), ka\u017ee da se tamo najbolje vidi kako „ma\u0161tovita aktivnost vjere \u010dini objektivno postojanje puko iluzornim, a ono puko imaginarno \u2013 stvarnim“. Posve\u0107eni kruh i dalje izgleda i okusom podsje\u0107a na obi\u010dan kruh, ali u rukama sve\u0107enika, postaje bo\u017eansko tijelo: „U posve\u0107enom kruhu i vinu, istinski i substancijalno<\/em>, prisutno su Tijelo i Krv Kristova, tako da komunikanti<\/em> jedu i piju Tijelo i Krv samoga Krista“ („Augsburg Confession“, 1530; ital.D.K<\/em>.).<\/p>\n

Ipak, taj vanjski objekt u koji se bo\u017eansko bi\u0107e transsubstancijacijom<\/em> pretvara, postoji samo jer postoji vjera. Drugim rije\u010dima, kruh se smatra tijelom samo u simboli\u010dnom zna\u010denju, ali jo\u0161 uvijek vjernicima ovo zna\u010denje daje ‘osje\u0107aj’ stvarnog postojanja tijela, „sli\u010dno kao \u0161to, u intenzivnim osje\u0107ajima ekstaze, simbol postaje ono \u0161to predstavlja. Tako, hostija ne samo da simbolizira tijelo, nego se za taj kruh vjeruje da jest tijelo“. (Ibid<\/em>.) I premda stanje ovoga tijela nije isto kao stanje ‘pravoga’ tijela i premda je to stanje ono u koje se vjeruje i ono koje se zami\u0161lja, simboli \u010ditani bez podozrivosti, bez ‘zorenja ispod’, nimalo ne gube na potencijalu izazova sna\u017enih emocionalnih reakcija. Da nam ovo poka\u017ee, Feuerbach navodi Luthera koji, premda vi\u0161e nije privr\u017een ‘vidljivom bo\u017eanskom tijelu’, fizi\u010dkoj Crkvi, i dalje ostaje privr\u017een simbolu, te \u010dak i nakon \u0161to je ekskomuniciran ka\u017ee da „samo fanatici [sic!] vjeruju da su [ti obredni elementi] obi\u010dan kruh i obi\u010dno vino“. (Feuerbach u Nozick, 1989)<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Evangelisti\u010dka strast<\/strong><\/p>\n

Do sada smo vidjeli kako su Feuerbachovi radovi zorni primjer ‘ispodzorja’ ili podozrive hermeneutike, ali tek u posljednjem obilje\u017eju onoga \u0161to nazivamo interpretacija religioznog fenomena sumnjom, Feuerbach postaje njezin najo\u010ditiji izri\u010daj. Ovdje se, naime, oznaka sumnji\u010dave hermeneutike ne ti\u010de toliko njezinih istra\u017eiva\u010dkih metoda, nego se u prvom redu odnosi na njezine nalaze i ovdje vi\u0161e nije u prvom planu dvojba koja vodi do zaklju\u010daka nego zaklju\u010dci sami, to\u010dnije, njihova komunikacija. A ona je kod Feuerbacha toliko strastvena da istovremeno, na jednu stranu, u onima koji bi htjeli biti \u0161to je mogu\u0107e vi\u0161e objektivniji istra\u017eiva\u010di (\u010ditaj: oni koji u istra\u017eivanje unose najmanju mogu\u0107u mjeru emocija) izaziva nelagodu, a na drugu stranu, u onima koji su vjernici, gudi<\/em> po svim strunama emocionalne ljestvice, po\u010dev\u0161i od lege obscura<\/em> ‘povrije\u0111enih vjerskih osje\u0107aja’ pa do furioznosti na granici (ili preko granice) poziva na lin\u010d. Radi se naravno o prirodnoj posljedici kritike religije, a to je \u2013 ateizam, i to onaj koji je kod Feuer<\/em>bacha i \u017earki i \u017eestoki i gorljivi i zanosni, toliko ‘feuer’<\/em>, toliko ‘vatreni<\/em>’, da u svemu odra\u017eava autenti\u010dnu evangelisti\u010dku strast. ‘Gospodari sumnje’, (uvrstio Ricoeur Feuerbacha me\u0111u njih ili ne) nisu na svoj rad koji je demistificirao religiju gledali kao na intelektualnu vje\u017ebu ili na priliku da razviju svoje sofisti\u010dke vje\u0161tine, nego su, a jer su na ovaj ili onaj na\u010din religiju smatrali bilo nedostatkom i gre\u0161kom, bilo poreme\u0107ajem i bole\u0161\u0107u, nalaze svojih istra\u017eivanja i zaklju\u010dke svog uvijek i nadasve podozrivog naukovanja smatrali lijekom, dr\u017eali terapijom.<\/p>\n

Pogledajmo to vra\u0107aju\u0107i se na prija\u0161nji primjer: Feuerbach se s pravom ljuti na religiju koja svojim simbolima objektivno postoje\u0107e pretvara u iluzorno, a imaginarno pretvara u stvarno, ali religiji najvi\u0161e zamjera na zloupotrebi simbola te posljedi\u010dno tomu na emocionalnoj manipulaciji. Sukladno tome ka\u017ee: „\u010cak i ljubav, sama po sebi najdublja, najistinitija emocija, putem religioznosti postaje samo prividna, iluzorna, jer religiozna ljubav se daje \u010dovjeku samo zbog boga, tako da je samo prividno dana \u010dovjeku, ali u stvarnosti bogu.“ Iz ovoga Feuerbach zaklju\u010duje da „iluzija religije nimalo nije bezazlena“ nego da „ljudskim bi\u0107ima \u010dini veliku \u0161tetu“ jer „li\u0161ava \u010dovjeka stvarne mo\u0107i \u017eivota i istinskog osje\u0107aja istine i vrline“ i zato smatra da je „radna obveza samosvjesnog uma u odnosu na religiju“ \u2013 dekonstrukcija njezine iluzije ili „jednostavno \u2013 uni\u0161tavanje“ (prema Shbani & Shaaban, 2016).<\/p>\n

Ovako nas ne iznena\u0111uje niti Feuerbachov, a niti op\u0107eniti stav ‘podozrivih’: oni, opisuje ih gore navedeni Harvey, sebe smatraju ‘osloboditeljima’, ‘spasiteljima ljudskog duha’ jer se njihovi revnost, gorljivost, odu\u0161evljenje, (Harvey \u010dak ka\u017ee fanatizam), temelje na „\u010dvrstom uvjerenju da je religija bolest i da kao takva osaka\u0107uje, poni\u017eava i zaglupljuje ljudska bi\u0107a“. Podsjetimo se, za Marxa je religija otu\u0111ena dru\u0161tvena egzistencija, za Nietzschea je ona neuredna instinktivnost („disorder of the insticts“), reakcija na trpljenje i \u010de\u017enja za druga\u010dijim, moralno boljim svijetom, a za Freuda \u2013 religija je kolektivna neuroza. Za Feuerbacha, religija je alijenacija, otu\u0111enje koje nastaje kad ‘jastvo’ (‘self’<\/em>) u procesu diferencijacije od ‘drugog’, tj. kad ‘ja’ u procesu odvajanja, razlikovanja od ‘ne-ja’ svoju vlastitu su\u0161tinu objektivira u od sebe razli\u010dito bi\u0107e, kad svoju bit opredme\u0107uje, a ne prepoznaje da je u stvari to on sam. Radi svega navedenog, Feuerbach za sebe dr\u017ei da je u svojevrsnoj inverziji evangelisti\u010dke kampanje i ka\u017ee kako „ratuje<\/em> protiv arogantne i ohole popovske religije koja, upravo kao takva, ima i jedan poseban stale\u017e za svog predstavnika“. (vidi: Feuerbach, 1974:35; ital.D.K.<\/em>)<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

III.<\/strong><\/p>\n

Vidjeli smo do sada kako Feuerbachova iterpretacija religije posjeduje sve bitne karakteristike Ricoeurove ‘hermeneutike sumnjom’: (1) daje nam pregled ‘geneze bogova’; (2) razlu\u010duje iluziju dualnosti i iz nje proizlaze\u0107u projekciju tako da je dr\u017ei pretpostavkom za do\u017eivljaj; (3) simbole smatra onim \u0161to jesu \u2013 simbolima, vrstom znakova. Su\u0161tina znaka je, semioti\u010dki govore\u0107i, posredovanje, te znak, a zato jer je medij, ne smije (ovo ne zna\u010di da ne mo\u017ee) biti poistovje\u0107en s onim \u0161to opisuje ili oslikava (ikona), s onim na \u0161to upu\u0107uje (indeks) ili s onim \u010dega je dogovoreno zna\u010denje (simbol); (4) Projekciju ne smatra mogu\u0107om kod onih bi\u0107a koja ne posjeduju ‘sebe-svijest’, a kod onih bi\u0107a kod kojih se ‘sebe-svijest’ nalazi u njezinim bazi\u010dnim, za\u010detnim oblicima, dr\u017ei prirodnim mehanizmom pre\u017eivljavanja u okolini koja se do\u017eivljava neprijateljskom. Na drugu stranu, kad kod onih bi\u0107a s ‘naprednim’ oblicima ‘sebe-svijesti’ projekcija preraste u objektivaciju tj. opredme\u0107ivanje vlastitih, u slu\u010daju religije najizvrsnijih, karakternih osobina, dolazi do deluzije, do egzistencijalno najpogubnije forme ‘otu\u0111enja’ u kojoj se ljudsko bi\u0107e otu\u0111uje od sebe samog i tako postaje li\u0161eno ikakve mogu\u0107nosti da za vlastiti \u017eivot preuzme odgovornost i da u\u010dini sljede\u0107i korak u evoluciji svijesti. Ali desperatna<\/em> vremena tra\u017ee desperatne<\/em> mjere<\/a>[170<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Objektivacija ‘theosa’, prema Sokratovoj etimologiji ‘onoga \u0161to se kre\u0107e’<\/a>[171<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, paradoksalno i krajnje ironi\u010dno, u kona\u010dnici rezultira dvostrukom nepokretno\u0161\u0107u ‘bergsonovskog’ \u00e9lan vitala<\/em>: kao osje\u0107aj krivnje u odnosu na pro\u0161lost i kao osje\u0107aj straha u odnosu na budu\u0107nost. Iz ovog razloga ‘hermeneutika sumnjom’ po\u010dinje svoje nalaze smatrati ‘gorkim’, ali za \u010dovjekov do\u017eivljaj vlastitog \u017eivljenja \u2013 osloba\u0111aju\u0107im lijekom. Posljedi\u010dno ovomu, komunikacija ‘svijeta bez boga’, svijeta koji ne samo da mo\u017ee biti bez nego bi, \u010dini se, bio puno bolji bez ‘theosa’, u osnovi posredovanje poruke ‘a-teizma’, iz prvotne emocionalne pribranosti i ‘hladne’ razlo\u017enosti interpretacije sumnjom, prerasta u ‘vru\u0107u’, ‘feuer<\/em>-vru\u0107u’ evangelisti\u010dku strast koja izlazi iz jednakog stava koje lije\u010dnik, a u namjeri da od pogibelji spasi ljudski \u017eivot ima prema smrtonosnoj bolesti.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

UMJESTO ZAKLJU\u010cKA<\/strong><\/p>\n

Radi svega navedenog razumljivo je da nam se name\u0107e pitanje o tome koji bi to mo\u017eebitno bili razlozi radi kojih ga Ricoeur ne dr\u017ei ‘prakti\u010darem dvojbe’ i radi kojih je, barem u o\u010dima ve\u0107ine u suvremenoj akademiji,\u00a0 Feuerbach postao (i na\u017ealost, ostao) „marginalnom figurom \u010dija filozofija religije nije vrijedna ozbiljnog razmatranja“ (usp. Harvey, 1995)<\/p>\n

Namjera je Ricoeurovih ‘ateista’, kako sam ka\u017ee, bila „o\u010distiti horizont za autenti\u010dniju ‘rije\u010d’, za novu vladavinu Istine“ i to ne toliko posredstvom razaraju\u0107e kritike nego „izumljuju\u0107i [i primjenjuju\u0107i] umje\u0161nost [i umjetnost] interpretacije, tuma\u010denja“ (Ricoeur, 1964:33). Posljedica ovoga, pi\u0161e Harvey, bila je ta da su sami sebe do\u017eivljavali u rasponu od poricatelja mistifikacije i razotkrivatelja prijevare do, ‘kvazi-religijskim’ pojmovljem, novih proroka i evan\u0111elista, navjestitelja ‘dobrih vijesti’ (Harvey, 1995:5). U ovom potonjem Feuerbach je bio nenadma\u0161an i njegova kritika religije je ‘evangelisti\u010dkija’ od svih prije i poslije. Ali to nije zato jer je od svih najvi\u0161e bio protivan religiji, nego, i ovo je paradoksalno, jer je dr\u017eao da kad se religija ispravno shvati tj. interpretira i pronikne, da onda religija sadr\u017ei osloba\u0111aju\u0107u istinu. Ricoeurovi ‘sumnji\u010davci’ su religiju u potpunosti odbacili: Nietzsche je odbacio kr\u0161\u0107anstvo \u010dak i kad je ono bilo demistificirano, a Freud je do kraja teizam dr\u017eao infantilnim i neuroti\u010dnim. O Marxu da i ne govorimo. Ali Feuerbach je bio druga\u010diji. Istina jest, u prvim radovima njegov odgovor na religiju bila je njezina teolo\u0161ka dekonstrukcija (\u0161to se niti nije moglo druga\u010dije opisati nego kao razaranje: tanka je granica izme\u0111u dekonstrukcije i destrukcije) i posljedi\u010dno tome, bio je vi\u0161e ‘dijalekti\u010dan’ od navedenih ‘mastera suspicije’. Ali, nikad ne prestaju\u0107i ‘ispod zoriti’ ili bolje re\u010deno, ‘iza zoriti’, do\u0161ao je do uvjerenja da religija, dekonstruirana do ‘su\u0161tine’ \u2013 u ‘su\u0161tini’, ali jo\u0161 uvijek u ‘kodiranom’ obliku, sadr\u017ei najdublje uvide u ljudsku prirodu i egzistenciju i da je, opet \u2013 ‘u su\u0161tini’, ne bi trebalo smatrati nekakvom la\u017enom, prijevarnom svije\u0161\u0107u. Ovo najbolje primje\u0107uje Karl Lowith kad pi\u0161u\u0107i pogovor na Feuerbachovu „Su\u0161tinu kr\u0161\u0107anstva“ iz 1984. ka\u017ee da je za Feuerbacha religija bila ‘prometna zaobilaznica’<\/a>[172<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> (detour<\/em>) po kojoj ljudska vrsta dolazi do sebe-spoznaje o svojoj istinskoj naravi. Ovdje je Feuerbach najsli\u010dniji Diltheyu jer religija prestaje biti prolazna faza u razvoju ljudskog roda: religija jest, kao psiholo\u0161ka nu\u017enost, predstava \u010dovjekovog do\u017eivljaja posredstvom mita, dogme i simboli\u010dnog jezika, ali je istovremeno i permanentna osnova intelektualne evolucije. Radi ovoga je Feuerbach mogao davati one proturje\u010dne izjave da on u stvari nije neprijatelj religije nego njezin prijatelj.<\/p>\n

Feuerbachovo istra\u017eivanje religijskog fenomena dovelo ga je u kona\u010dnici do mjesta gdje je smatrao da jednom demifisticirani oblici religije otkrivaju ne\u0161to dijametralno suprotno otu\u0111enju. „Moja je briga“, re\u0107i \u0107e, „da [razotkrivaju\u0107i religiju] s postojanja skinem pokrivalo“ (Feuerbach, 1974). Ukratko, Feuerbachova je namjera bila da iz mre\u017ee proturje\u010dja i deluzija koje se nazivaju teologija \u2013 ekstrahira istinsko zna\u010denje. <\/p>\n

Za Ludwiga Feuerbacha je, a kako to dobro poentira Harvey, religija bila previ\u0161e va\u017ena da bi je prepustio u ruke teolozima.<\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[169<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nStewart (1989) pi\u0161e da je na\u010din na koji je Dilthey pristupio hermeneutici bio je alternativa dotada\u0161njoj tendenciji da se metode prirodnih znanosti koriste u humanisti\u010dkim istra\u017eivanjima. Ovdje se nije radilo samo o tome da se metodologija jednog znanstvenog polja pogre\u0161no primjenjuje u drugom nego je ovo ili zamu\u0107ivalo ili potpuno brisalo razliku izme\u0111u ‘obja\u0161njavanja’ i ‘razumijevanja’. Dilthey je dr\u017eao da \u0107emo bolje razumjeti kulturu ako njezinim spomenicima, zapisima, obi\u010dajima itd. pristupimo kao tekstu kojega treba interpretirati. Za razliku od prirodnih znanosti (Naturwissenschafen<\/em>) gdje je osnovni model nekakva materijalna pojava koja proizlazi iz nekog uzroka, dru\u0161tvene, humanisti\u010dke, izrijekom duhovne<\/em> znanosti (Geiste<\/em><\/strong>wissenshafen<\/em>) trebaju druga\u010diji model. Za ovu potonju obrazac bi, prema Diltheyu, trebalo biti \u010dovjekovo djelovanje, pona\u0161anje, opisano jezikom motiva, namjere i cilja.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[170<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNizozemski humanist Erazmo Roterdamski godine 1500. u Parizu izdaje Collectanea Adagiorum, zbirku od oko 800 gr\u010dih i latinskih poslovica gdje nalazimo izreku: „Malo nodo malus quaerendus cuneus“ [‘za te\u0161ko razmrsivi \u010dvor potreban nam je te\u0161ki, grubi alat’], a Antika \u010duva Hipokratove Aforizme gdje nalazimo da ‘ekstremne (krajnje, grani\u010dne) bolesti zahtijevaju ekstremne (krajnje grani\u010dne) terapije’. Va\u017ena napomena: Ovdje je nu\u017eno precizirati da se izjave Erazma i Hipokrata spominju u kontekstu zauzetosti za \u010dovjekovo zdravlje i \u017eivot te ih nikako ne bi trebalo svrstavati me\u0111u oblike njihovih zloupotreba kao u primjerima gdje se ljudski pojedinci ili skupine, ‘oni tamo’, po\u010dinju smatrati pogibelju za ‘mi ovdje’ i gdje se ono \u0161to nije ‘mi ovdje’ smatra ‘bole\u0161\u0107u’ koju treba otkloniti. Ovakve zloupotrebe jedan je dobar primjer „Sarracennica Historia“ iz 1596. [DODATI REF.]\u00a0 gdje izvjesni ‘Augustin Nebeski’, pripadnik ‘pobjedni\u010dke’ strane (koja, a jer je pobijedila, ispisuje povijest) opravdava pona\u0161anja vlastite skupine prema ‘lopovima s Istoka’ (izvorno zna\u010denje naziva ‘saracen’) ovako: „extremis malis extrema remedia“.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[171<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n„Socrates: My notion would be something of this sort: \u2013 I suspect that the sun, moon, earth, stars, and heaven, which are still the Gods of many barbarians, were the only Gods known to the aboriginal Hellenes. Seeing that they were always moving and running, from their running nature they were called Gods<\/strong> (Theous) or runners<\/strong> (Theontas); and when men became acquainted with the other Gods, they proceeded to apply the same name to them all. Do you think that likely? Hermogenes: : \u2013 I think it very likely indeed.“ (vidi: Sedley, 2003: 13-14; form. DK<\/em>)
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[172<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n\u010cini se da je Feuerbachovo ‘\u010ditanje religije’ Ricoeur, iz jednake namjere, pro\u0161irio na ‘\u010ditanje svijeta’. Brn\u010di\u0107 ovdje ‘poga\u0111a instrumental’ pa tako za Ricoeura ka\u017ee da je „istra\u017eivao razumijevanje i samorazumijevanje ljudskoga ‘bitka u svijetu’ do kojih se dolazi upravo obilaznicom<\/em> interpretacije teksta (shva\u0107ena u naj\u0161irem smislu te rije\u010di: ne samo kao napisana teksta nego i kao teksta svijeta) kakva poti\u010de na djelovanje“ (ital. D.K.<\/em>). Brn\u010di\u0107 na istom mjestu isti\u010de Ricoeurovu motivaciju : „Njegova je potraga u toj avanturi potraga za onim \u0161to jest, u aristotelovskom smislu, ‘dobar \u017eivot’“.; Vidi: Brn\u010di\u0107, Jadranka. Ricoeurovo \u010ditanje Freuda<\/em>. Holon, 5(2):390-406, Zagreb, 2015.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

Literatura:<\/strong><\/p>\n

Ali\u0107, S. (2010). „Medij jezika“. Metodi\u010dki ogledi<\/em>, 17 (2010) 1\u20132, 107\u2013132<\/p>\n

Brn\u010di\u0107, J. (2015). „Ricoeurovo \u010ditanje Freuda“. Holon<\/em>, 5(2):390-406, Zagreb, 2015.<\/p>\n

Caldwell, P. (2014). Love, Death, and Revolution in Central Europe: Ludwig Feuerbach, Moses Hess, Louise Dittmar, Richard Wagner<\/em>. London: Palgrave Macmillan<\/p>\n

Feuerbach, L. (1974). Predavanja o su\u0161tini religije<\/em> (Preveli Predrag Milojevi\u0107 i Vuko Pavi\u010devi\u0107) Beograd: Beogradski izdava\u010dko-grafi\u010dki zavod, redakcija „Kultura“<\/p>\n

Harvey, V.A. (1995). Feuerbach and the Interpretation of Religion<\/em>. Cambridge: University Press<\/p>\n

Kant, I. (1784) An Answer to the Question: What is Enlightenment?<\/em> [prev. Ted Humphrey, 1992]. New York: Hackett Publishing<\/p>\n

Mourelatos, A. (2008). “The Cloud – Astrophysics of Xenophanes and Ionian Material Monism”. The Oxford Handbook of Presocratic Philosophy<\/em>, Oxford: Oxford University Press. pp. 134\u2013168<\/p>\n

Nozick, R. (1989) “The Holiness of Everyday Life”. The Examined Life<\/em>, (1989, ch. 6, pp. 55-60).<\/p>\n

Palmer, R.E. (1969) Hermeneutics. Interpretation Theory in Schleiermacher, Dilthey, Heidegger, and Gadamer.<\/em> Evanston, IL: Northwestern University Press<\/p>\n

Rahula, W. (2000) \u010cemu je Buda pou\u010davao<\/em> (prev. Branislav Kova\u010devi\u0107). Beograd: Theravada budisti\u010dko dru\u0161tvo “Srednji put”<\/p>\n

Ricoeur, P. (1960) Fallible Man: Philosophy of the Will<\/em> (prev. Charles Kelbley). Fortham: Fortham University Press<\/p>\n

Ricoeur, P. (1973) „The Hermeneutical Function of Distanciation“, Philosophy Today<\/em>, 17 (Summer 1973), 129-41.<\/p>\n

Ricoeur, P. (1971). „The Model of the Text: Meaningful Action Considered as a Text“. Social Research<\/em> 38 (Fall 1971), 529-62<\/p>\n

Ricoeur, P. (1978).\u00a0 „Explanation and Understanding: On Some Remarkable Connections Among the Theory of the Text, Theory of Action, and Theory of History“. Philosophy of Paul Ricoeur: An Anthology of his work<\/em> (ur. Charles Reagen i David Stewart). Boston: Beacon Press, pp. 149-166<\/p>\n

Ricoeur, P. (1991) From Text to Action: Essays. Hermeneutics, II<\/em>. (prev. K. Blamey i J. B.Thompson). Evanston, IL: Northwestern University Press<\/p>\n

Sedley, D. (2003). Plato’s Cratylus<\/em>. Cambridge: Cambridge University Press<\/p>\n

Shbani, M. ., & Shaaban , R. . (2016). „Love In Feuerbach Philosophy“. Tishreen University Journal<\/em>, Arts and Humanities Sciences Series, 38(1)<\/p>\n

Stewart, D. (1989) „Hermeneutics of Suspicion“. Literature and Theology<\/em>. Oxford University Press. Vol. 3, No. 3 (November 1989), pp. 296-307<\/p>\n

The Augsburg Confession<\/em> (1530) in Latin with a parallel English translation and with notes on the differences in the 1540 edition (Articles I \u2014 VII); from Philip Schaff’s Creeds of the Evangelical Protestant Churches at the www. Christian Classics Ethereal Library<\/em><\/p>\n

The Book of Concord: The Confessions of the Evangelical Lutheran Church<\/em>. (2000) New Translation. [ed. Robert Kolb, Timothy J. Wengert , Charles P. Arand] Minneapolis: Fortress Press<\/p>\n

 <\/p>\n

A Contribution to Interpretation of Feuerbach\u2019s Undoubted Presence<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

In our previous work, \u201eA Contribution to Interpretation of Feuerbach\u2019s Suspicious Absence\u201c, to which this text serves as a sort of continuation, we attempted to address the question of why, in our perspective, the most prominent practitioner of religious critique, Ludwig Feuerbach, is absent among Ricoeur\u2019s \u201cMasters of Suspicion\u201d: Marx, Nietzsche, and Freud. In this current work, our intention is to employ Ricoeur\u2019s hermeneutical framework, succinctly, to highlight the peculiarities of the religious interpretation within Feuerbach\u2019s legacy. Feuerbach\u2019s distinct hermeneutics permeated an entire generation in the mid-19th century, a generation that discovered, within his theory of religion, a mode of thought that called into question the legitimacy of all known earthly institutions and authorities. However, Feuerbach did not stop there: his exploration of the religious phenomena ultimately led him to a point where he believed that once demystified forms of religion reveal something diametrically opposed to alienation. In this manner, religion becomes a perpetual foundation for intellectual evolution and a detour through which humankind arrives at self-awareness of its true nature.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> Hermeneutics, Feuerbach, genesis of gods, projection, symbolism, evangelical fervor.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  12(23)#21 2023<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
This journal is open access and this work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial 4.0 International License.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n

\n
\nDOI 10.46640\/imr.12.23.7<\/a>
\nUDK 316.647.8(=214.58)
\nPrethodno priop\u0107enje
\nPreliminary communication
\nPrimljeno: 12.1.2023.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Lidija Duji\u0107 i Dora Mesi\u0107<\/span><\/p>\n

Department of Communication, Media and Journalism
\nUniversity North, Koprivnica, Croatia
\nldujic@unin.hr<\/p>\n

Stereotypical depiction of Roma Population in the Media<\/span><\/strong><\/a>[173<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (403 KB), English, Str. 3873 – 3891
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Abstract<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

By analyzing the media content of the Vecernji.hr portal, the paper explores the extent to which the reporting on persons belonging to ethnic minorities is based on prejudice and stereotypes. Comparatively analyzed are 5 articles about the disappearance of the girl Barbara Vidovi\u0107, published in August 2017, and 190 readers\u2019 comments on those articles; and 3 articles about the disappearance of the girl Marija Marinela Grgi\u0107 in the same month of the same year, and 141 readers\u2019 comments on those articles. The analysis shows that two events of almost the same character are reported differently if the events pertains to members of a minority social group. With such approach to the topic they report on, the media become persecutors of minorities instead of the promoters of their rights and of the better coexistence of minorities with the majority population.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Key words:<\/em><\/strong> media coverage, ethnic minorities, prejudice, stereotypical representation of Roma, Vecernji.hr.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

1. INTRODUCTION <\/strong><\/p>\n

In their reporting, the media adjust to the interests of the majority, which can be understood and justified from the market point of view, but in such a world, the voices of minority groups are muted. Content that would engage them or be subject of their interest is often pushed to the margins or absent altogether. In his book Manjine \u2013 izme\u0111u javnosti i stvarnosti<\/em> [Minorities \u2014 between the public and reality<\/em>], Igor Kani\u017eaj analyzes the way ethnic minorities are represented in the Croatian media.<\/a>[174<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> The research the book is based on was conducted in several stages and included a total of 600 articles and several print media (Ve\u010dernji list<\/em> and Jutarnji list<\/em>, Slobodna Dalmacija<\/em>, Novi list<\/em> and Vjesnik<\/em>). The results show that minority topics are present predominantly in political sections, while only traces are found in the cultural sections. This is an additional problem because the best results of integration of a minority into the general society are achieved in the cultural sphere. The dominant formats of reporting on minorities are the news and the feature reports, whose primary purpose is to inform. They do not provide deeper insights into the topics, nor offer value judgments, background to the problems, or possible solutions. Kani\u017eaj (2006: 52-53) believes that the absence of investigative journalism as well as the journalists’ passivity may be the reasons. “In reporting on criminal activities, minorities are written about in a discriminatory way, through a sensationalist-discriminatory framework. (\u2026) Journalists, however, testify that they are forced to provide information about members of ethnic minorities because of pressure from editors who believe that such information will increase the sales. Discrimination against minorities in the crime section often comes down to generalization. When a Roma commits a crime, the ethnicity is immediately emphasized, sometimes without disclosing the name of the person at all.” (Kani\u017eaj 2006: 97)<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

2. ANALYSIS OF REPORTING ON THE Vecernji.hr<\/em> WEB PORTAL\u00a0 <\/strong><\/p>\n

The research part of the paper analyzes the way the Croatian online<\/em> media report on the events in which the main figures are members of the Roma ethnic group and compares it with the way they report on the events in which the members of the Roma ethnic group do not participate. The subject of the study was the reporting on the disappearance of a 13-year-old girl, Barbara Vidovi\u0107, in August 2017, involving Roma persons, and the reporting on the disappearance of a 13-year (or 14-year) old girl, Marija Marinela Grgi\u0107, in the same month of 2017, in which members of a minority were not involved in any way. Media content of the reporting on both cases on the Vecernji.hr<\/em> web portal<\/a>[175<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> was analyzed and compared. The aim of the research was to determine the quality of the journalistic coverage in the articles reporting on ethnic minorities on the basis of (non)respect for the standards of professional journalism. The readers’ comments on the published articles are also analyzed in order to reveal the commenters’ interest in the topics, the cultural level of communication, and the differences in the readers’ reactions to the articles in which members of ethnic minorities are mentioned and to those in which they are not. The aim is to determine the extent to which the stereotypes of ethnic minorities, in this particular case of the Roma, are present in the Croatian media, what enables their persistence, dissemination and creation of new ones. The basic subject of analysis was a journalist article on the case of Barbara Vidovi\u0107, published on the portal, and the readers’ comments on that article (a total of 5 articles published between 08\/16\/2017 and 08\/22\/2017 and 190 readers’ comments), and a total of 3 articles published on August 17, 18 and 19, and 141 reader comments, on the case of Marija Marinela Grgi\u0107. <\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

2.1. THE VIDOVI\u0106 CASE<\/strong><\/p>\n

Entering keywords “Barbara Vidovi\u0107” into the VL search facility gives 45 results, but only 5<\/a>[176<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> refer to the disappearance of a 13-year-old girl who was in love with a 17-year-old member of the Roma ethnic minority and was suspected of being abducted. The articles are not sorted by the date of publication but by relevance, defined as number of individual ‘reads’ by the portal users. They were published between August 16 and 22. According to the Convention on the Rights of the Child<\/a>[177<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, Croatia, as a signatory, is committed to giving priority to the welfare of the child in all situations. No right is above the rights of the child and they must always be protected, especially in media communication, because no public interest is above the rights of the child. For example, the Media Act guarantees the freedom of the media, but also prohibits “the publication of information revealing the identity of a child, if this threatens the welfare of the child”<\/a>[178<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. The Criminal Code protects the privacy of a child under the threat of imprisonment for one year to anyone “who brings or transfers into public view something from a child’s personal or family life, unlawfully posts a child’s photo or reveals the child’s identity, which causes anxiety in the child (\u2026) or harms the welfare of the child in another way”<\/a>[179<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. For the same offense, the Code provides for a two-year prison sentence if the offense is committed “through print, radio, television, computer system or network”<\/a>[180<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. If the perpetrator is a media professional, the penalty is increased by another year. The Code of Honor of the Croatian Journalists’ Association (HND)<\/a>[181<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> emphasizes that the freedom of thought and expression is one of the fundamental human rights, and so is the right to accurate and timely information, but not always and not under any circumstances. In Art. 14, the Code prescribes that journalists must protect a person’s intimacy from sensationalist and any other public disclosure, and respect everyone’s right to privacy. It is explained in more detail in the subsequent article, which clearly states the circumstances in which journalists may report and disclose the identities of persons who have, directly or indirectly, suffered misfortune or personal tragedy. This refers to cases where disclosure is in the public interest, but even then, the honor, reputation and dignity of the persons reported on should be first and foremost. The protection of identity and privacy of a child as the first priority, above all else, is mandated by the Code in Articles 19 and 20, which prohibit journalists from photographing or interviewing a child, even with parental consent, or consent of other responsible person, if it would endanger the child’s welfare. This is especially true when reporting on children involved in some form of violence or crime, when it is forbidden to identify a child in the media coverage. The Code is clear: “The welfare of the child is above the public interest”<\/a>[182<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. The legislative system and the professional organizations should be the first to set guidelines for the media professionals and define a framework within which they should operate. The media work is also overseen by some state institutions \u2014 in the context of this research, the Ombudsman for Children plays the most important role. The Office of the Ombudsman has the possibility to report cases in which the HND Code of Honor has been violated to the Journalists’ Honor Court. It can also warn the media of irregularities in their reporting, propose legal proceedings against a publisher or an editor-in-chief to the State Attorney’s Office. The Ombudsman is also authorized to issue recommendations. We wish to emphasize one of them \u2014 Preporuka o za\u0161titi privatnosti prilikom medijskog izvje\u0161tavanja o nestaloj djeci <\/em>[A Recommendation on the Protection of Privacy in Media Reporting on Missing Children<\/em>] \u2014 in particular. It warns the media that they sometimes, instead of being “a helper in the search for a child” they become “abusers of the child’s rights”<\/a>[183<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Namely, such stories are often of great public interest, and the media cover them above and beyond reasonable duty, publishing not only information that could help find a child, but also details of the child’s private life. The disclosure of the identity of missing children is justified only until the moment they are found. As the analysis of the reporting on the disappearances of Barbara Vidovi\u0107 and Marija Marinela Grgi\u0107 shows, journalists continue to report on the case without real justification even after the child is found, revealing unnecessary details from the child’s private life and label him in the environment in which he lives. Only the first article reporting on the disappearance of a girl is justified; the subsequent ones represent a violation of children’s rights under the aforementioned regulations and recommendations. Not only should they never have been published, but according to the Ombudsman’s Recommendation for Children, even the first article should have later been deleted. The problem was not just about reporting on the 13-year-old Barbara Vidovi\u0107, but also on the 17-year-old Robert Cindri\u0107, a member of the Roma ethnic minority who was equally a statutory minor. The rights to privacy and the protection of dignity and reputation of other members of the boy’s and girl’s family featured in the reports were equally violated. This was not just a violation of regulations, but also a failure to respect the standards of professional journalism that every media professional should abide by. In his book, Osnove novinarstva<\/em> [Fundamentals of Journalism<\/em>], Stjepan Malovi\u0107 (2005: 18) defines it simply: “Modern journalism is based on the following professional standards: true, accurate, fair, impartial and balanced reporting.” Just one article studied<\/a>[184<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> meets the requirement of truthfulness in terms of documenting the claims made therein (reliability of information sources). The others are based on assumptions made by non-objective sources of information (the girl’s father, whose statements are often qualified with terms “suspicion”, “assumption” and “probably”) or on statements that lack any attribution or stated basis. Two articles are based solely on the statements of the father, one has additional confirmation by the police or unnamed relatives, and only one article features three sources of information. We can say that the claims in that article are substantiated by evidence; in the rest they are based on mere speculation or suspicion. The deficient respect for truthfulness is also reflected in the fact that the first two published articles are not signed by a specific author but only by the portal, while in the last three the authors are stated. Journalist integrity, as a standard that requires all sides of the story to be considered, is not respected in any article studied. In the first two, based on the girl’s father’s suspicions and statements, the standard was not even applicable \u2014 at the time, it was not known who the girl had run away with. In the last three articles, the story is discussed unilaterally \u2014 either from the side of the girl and her father, or from the side of the boy with whom she ran away and his family. In the third article<\/a>[185<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> the author demonstrates inappropriate bias, stating: “Luckily, Barbara’s family was persistent; they searched for the daughter themselves, and later, thanks to giving the story to the media, forced the police into action, too”, as well as “What is really scary about the whole story is the ease with which the kidnappers persuaded the girl to leave her parents”. Yet, there was no confirmation that the girl had indeed been abducted, or that anyone had actually persuaded her to leave. The information was not verified before publication. As for the balance of the articles in terms presenting positive and negative, the standard is not adhered to in three articles<\/a>[186<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> \u2014 the author insists on the negative side of the story and much of the report is about blaming the two sides or pointing out police failures, implying a possible incestuous relationship, etc. Such is the for instance the statement of an unnamed cousin of a boy who is quoted in the last article: “We are not ashamed to be Roma. They are Roma, too. Barbara’s mother Branka is a native of the Gospi\u0107 area. Her mother, Milka, is also from there. She was married to Stipe Cindri\u0107, Robert’s uncle, for two years, since she turned 13. Also, Robert’s grandmother Mara is a sister to Branka’s grandfather Jurica. The children are blood relatives.” Would statements like this be published without checking if the subjects were not Roma? Would the journalist not, even if he had confirmation of the incestuous relations among minors, choose to conceal such information in order to protect their dignity, honor and reputation? We can assume that they would show greater sense of duty to protect the rights of the persons they report on had those persons not been members of a discriminated minority group. The stereotypes attached to this population include the widespread belief that incest is common among Roma; it is one of the reasons for the author including such ill-advised statements in the article. No article is of adequate length, if only for the reason that any article published after the girl was found can be deemed inappropriate. The first article, which reports on the girl’s disappearance, gives attention to her father’s suspicions without even asking for public support and concrete help in finding the child. The first and third articles have sensational headlines: “Missing Thirteen-Year-Old Girl, Father Suspects Abduction” and “Barbara Left with a Facebook Friend with Frightening Ease”. One sub-heading can also be considered sensationalist: “The father of the missing 13-year-old says stories are circulating that a minor has persuaded her to marry him”. Three articles are illustrated with photos of the 13-year-old, while the other two<\/a>[187<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> feature links to the previously published articles that also contain a photo of Barbara Vidovi\u0107. The second article already provides information that the young man who abducted the underage Barbara is a Roma. (The assumption of abduction later turned out to be inaccurate; the girl had accompanied him voluntarily.) This information is irrelevant to the report, even if the reporting does continue after all rationale for publication had run out. In the study mentioned above, Kani\u017eaj (2006: 71) stated that “journalists are completely consistent and faithful to the strategy of emphasizing ethnicity and citizenship, even though it is in most cases irrelevant to the offense or the crime, especially while the investigation or court proceedings are still under way and no culpability has been proven yet”. The actual reporting dealt with suspected abduction. The writer quotes the father’s statement that the police did not respond to his reports of abduction of his daughter and that “the suspicious family was checked only perfunctorily; they were Roma in a Roma settlement, so they did not want to get too deeply involved”<\/a>[188<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. The journalist had to be aware of the stereotypes regarding the Roma population (criminals, people who often have problems with the law and who are generally not prosecuted). He thus had to know that highlighting a young man’s ethnicity, mentioning suspicions of incest or implying that a young man’s family was problematic, would increase the citizens’ interest in the topic, multiply the negative comments and thus increase the clickability<\/em> of the article and affect its position on the portal as well as the presence on the internet. The author reports the girl’s father’s statement that the young man’s family was persuading her to marry him and come to live with them, that Barbara wanted to call father, but was not allowed to do so by the older members of the young man’s family. It is again a matter of disseminating and nurturing the stereotypical portrayal of Roma as a child-marrying population, living in almost tribal conditions with multiple generations of the same family under one roof, where the head of the family lords it over the other members. In the fourth article<\/a>[189<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> all those claims are refuted by the protagonist of the story, Robert Cindri\u0107, who points out that the girl brought her backpack with her, with plenty of clothing, proving that she was not abducted. The writer, who deliberately presents the ethnicity of the young man and his family, later builds further articles around the story of the Roma, citing details of the private life of the main actors as well as those who were just collateral victims of the lack of ethics in his reporting. He relies on the negative perception of the majority population towards the Roma. With such reporting, he encourages the creation and maintenance of stereotypes, nurtures prejudice and violates legal regulations and guidelines on the professional journalist work. The primary goal of such reporting is to get a large number of media users to write their opinions below the articles. The transfer of journalism to the internet has benefited everyone \u2014 both the readers and the media. It has allowed the readers to be active participants in content creation, not just its consumers. However, the greatest value of the internet for the user is the ability to express their opinion, attitude, disagreement, praise, etc. at any time and on any topic. In this way, the reader directs the media and gives feedback on the value of the content, while the media adapt to the customers’ desires, thus increasing the attractiveness of the content, which then has a positive effect on advertiser revenue. “The ability to comment increases the credibility of the journalists and the media because it enables feedback,” Brautovi\u0107 says in his book, Online novinarstvo<\/em> [Online Journalism<\/em>]. “Through comments, the audience shares its viewpoints on the story, their positions, opinions and disagreements. However, the content of the commentary can also be problematic in the sense of being offensive and fomenting hate on religious, ethnic, racial or other grounds. Because of that, news portals often require users to register, to avoid anonymous comments. However, this does not necessarily prevent the user from making offensive comments.” (Brautovi\u0107 2011: 119-120). VL is linked with Twitter<\/em> and Facebook<\/em> at each article via the share button and the like<\/em> button. The number of comments, the number of views, and the number of times the article was shared are all listed at the beginning of each article. This information makes it easy to deduce the article’s popularity. The portal allows users to comment on articles, but requires registration for that facility. In accordance with the Registration and Account Terms<\/a>[190<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> published on the portal page, all information entered during registration must be true (the user is obliged to provide the personal ID number [OIB], first name, surname, address, contact number, e-mail address, etc.). The VL Terms state that the comments prohibit “swearing, insults, put-downs, attacking other users, hate speech, discrimination, defamation, expression of intolerance, all-caps, chatting, off-topic comments, spamming or advertising by putting links in comments or in any other way, copy\/paste of full texts from other portals, blogs, etc., quoting offensive comments, or any other comments that are not allowed on the VL portal, using profane or offensive nicknames, or nicknames containing names of well known public persons, criticism of the administrator (\u2026)”<\/a>[191<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. In particular, Article 16 states that “in communication, it is not allowed to use language that discriminates, offends others, especially on the basis of gender, religion, ethnicity, age, region, disability.”<\/a>[192<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> At the same time, VL explicitly states that each user is personally responsible for the content they post because the portal cannot control all posts but reserves the right to delete a post it believes to be in violation of the VL Terms and the rules of commenting on the portal. Likewise, VL reserves the right to terminate any account that is contrary to the VL Terms. In this paper, readers’ comments are analyzed in several subcategories \u2014 whether they are positive, negative or neutral; to whom they are directed; do they have anything to do with the article itself; whether they offend and (if they do) on what basis; whether they incite others to violence or hatred; do they contain stereotypes. A total of 190 reader comments was found and analyzed.<\/a>[193<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> The survey showed that more than half, specifically 108, readers’ comments were negative (56.84 percent) \u2014 mostly grossly insulting the persons the reports deal with, other commenters, institutions, or someone else. A total of 51 comments (26.84 percent) were rated neutral, with the commenters expressing opinions but without offensive elements. Only 31 comments (16.32 percent) were rated as positive, with the situation commented with apparent good intent. Most of the negative comments were offensive on the ethnic basis \u2014 55 in total (28.95 percent). Most of those insulted the Roma people (e.g. claimed the Roma were marrying underage, giving birth while still immature, in childhood, demanded virginity as condition for marriage, treated women as property, habitual criminals, thieves, ignorant, backward\u2026). In addition to ethnic insults, gender has also proven to be a fertile ground and inspiration for commenters that did not mince words. Of this kind, 26 (13.68 percent) were found. Gender stereotypes, mainly referring to women, are often mixed with ethnic ones and refer to Roma women, mentioning things like the high birth rate, a subordinate role in the household, lack of education, poor hygiene, etc. “A Roma woman can marry as early as thirteen. When she marries and gives birth, she can no longer find work because of duties to children and family, but also because of unfinished education. (\u2026) Due to the traditionally patriarchal conception of family by fathers, husbands and brothers, Roma women are completely and legally unprotected.” (Rumbak 2003: 113-114) Readers’ comments vividly testify that such an understanding of the lives of individual Roma women is reflected in the overall picture of the Roma women, but women of other ethnic groups are not deprived of gender stereotypes either. A comment can also be found reflecting the stereotypical understanding that fathers are always weak towards their daughters and “blind” concerning their behavior. In addition to gender and ethnic stereotypes, there are also those referring to religion and which unfailingly \u2014 100 percent \u2014 represent priests as pedophiles, homosexuals and perverted. The stereotypical portrayal of Roma as perpetrators of minor crimes, thefts, burglaries, etc. is a consequence of poverty, lack of education, poor living conditions and certain other factors. More significant, however, is the fact that such crimes are a priori<\/em> connected to the Roma. When a felony is committed in the territory inhabited by the Roma, they are considered guilty until proven otherwise. In the eyes of commenters full of prejudice, a young man whose Roma affiliation immediately stands out has abducted or taken a girl with her consent with the intention of marrying her, and has also committed several offenses, such as car theft, but will not be held responsible for any of the above. An interesting thing is that a lot of comments, especially the negative ones, are addressed at other commenters \u2014 42 in total (over 22 percent). The VL Terms mentioned above prohibit off-topic commenting, chat, and expressing abuse towards other users. Even if the comments were not insulting, as they often are here, or promulgating discrimination, the mere fact that the commenters comment on issues that have nothing to do with the article, talk to each other and respond to each other off topic, would be sufficient reason for VL to delete such comments or disable further commenting. However, VL does not take advantage of the remedies it has prescribed itself. In the comments, there is no lack of stereotypical portrayal of state institutions, either, most of all the police and courts as corrupt or idle. They are directly denounced in 18 comments (9.47 percent). The portal, its reporters, or journalist in general, are denounced in 9 comments, some of which are not related to the topic of the article at all, which is also prohibited by the VL Terms. The rest of the articles are mainly focused on the actors of the events themselves, either Barbara and her family, or Robert and his family. Most of those comments are negative and offensive on virtually all grounds, thus violating the Constitution of the Republic of Croatia and the applicable laws that proscribe discrimination, ensure equality and protect every person regardless of whether they belong to a particular minority group. A special question is whether such comments on portals, or communication on social networks in general, constitute hate speech. In the analysis of comments on VL articles conducted for the purposes of this paper, 8 comments (4.21 percent) were found to constitute a crime of public incitement to violence or hatred solely on the basis of ethnicity. It is unclear why the commenters are not sanctioned, if not legally, for which the grounds certainly exist, then at least by deleting the comments and the culpable users’ accounts from the portal. A total of 6 commenters, presented by first and last names<\/a>[194<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, posted 10 comments, 4 (40 percent) of which were negative and 6 (60 percent) positive or neutral \u2014 they generally expressed the opinion that parents were responsible for children and that they should control them better. Compared to the total number of negative comments (108), the number of non-anonymous negative comments (4) is negligible (3.7 percent). On the other hand, the number of non-anonymous but positive or neutral comments compared to the total is twice as large (6 of 82, or 7.3 percent). The total number of anonymous comments is 180, of which 76 (42.22 percent) are positive or neutral and 104 (57.78 percent) negative. Given that non-anonymous and positive or neutral comments make up 60 percent compared to 42.22 percent of anonymous comments of the same kind, we can conclude that preventing the commenters from hiding their identity behind nicknames would reduce the number of negative comments, especially offensive ones. Anonymity on the portals reduces the self-reflection of commenters, prevents their identification and thus encourages them to express publicly totally unacceptable opinions. It is difficult to understand that such behavior in a public space, which is what VL’s internet space certainly is, is tolerated.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

2.2. THE GRGI\u0106 CASE<\/strong><\/p>\n

Entering keywords “Marija Marinela Grgi\u0107” into the VL search facility gives 16 results. Only two articles<\/a>[195<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> are reports on the disappearance of the girl. One states she was 13, another that she was 14. A closer look at the content of the portal yields another article undoubtedly related to this case, despite the fact that it does not mention the girl’s name.<\/a>[196<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Marija Marinela Grgi\u0107 was found four days after her disappearance was reported, in company of a 44-year-old man whom, according to the latest article, she had met via social networks. The disappearance was reported to the police on the same day. The first article was published on the VL portal three days later and included a photo of the girl. It provided information on her identity, family situation and earlier childhood, specifics of her looks in order to facilitate her recognition \u2014 and at the same time appealed to the citizens who had any information to call the phone numbers or contact the addresses listed in the article. Although this represented a violation of a child’s privacy \u2014 disclosure of her identity \u2014 it was not a violation of the child’s rights because the interest in finding the girl was greater than the interest in protecting her guaranteed rights. However, the fact that this article is still accessible on the portal represents a violation of the rights of the child in the light of the Recommendation of the Ombudsman for Children. Once a child has been found, all such content should be made inaccessible to the public. This also applies to another article, which informs the public that the girl has been found, and provides her photograph; the same one used the day before in an article pleading for help in finding her. Unlike the first one, this photo, as well as the article itself, represent violations of the rights of the child. This is especially true of a sentence in the article that says: “a variety of unverified information has been published on the case, but the true information and all the circumstances of the event will be known after the police investigation”. An article published on August 19, 2017, pertaining to this case without mentioning the name of the child, is a particular problem. Only a careful search of the articles published during and after the disappearance of Marija Marinela Grgi\u0107 yields the article headlined “ 44-Year-Old, with Whom Missing Girl Was Found, Arrested”. The text does not mention the name of Marija Marinela Grgi\u0107, but it can be inferred from the information on the time of the girl’s disappearance, her age, the exact place of disappearance and the time of the finding, provided that news about the girl’s disappearance a day or two earlier was followed. The article would not be in violation of children’s rights had the journalists complied with the regulations protecting children’s rights, especially the part that suggests that all content published on a child’s disappearance be made unavailable when the child is found. Given that it has not been done, it is a gross violation of the rights of the child, further complicating the story of possible pedophilia and\/or possible voluntary departure from home and love affair with an older man. We can agree that publication of the announcement that a 44-year-old was arrested on suspicion of criminal offense against a minor is of public interest, but linking it to a specific child is unacceptable. The article states that “police arrested a 44-year-old man and found with him a 14-year-old girl, who had been missing for four days (\u2026) after the girl disappeared from the apartment in Tu\u010depi”. The identification of the child is indisputable, though the article does not carry a picture of Marija Grgi\u0107 but an illustration of a police car. Special mention should be made of the secondary and repeated violation of the rights of the aforementioned Barbara Vidovi\u0107 and all other actors in the events committed by a series of reports on the subject, especially on the young man she had escaped with, Robert Cindri\u0107. All three articles related to the disappearance of Marija Grgi\u0107 had links to articles about the disappearance of Barbara Vidovi\u0107, well after Barbara had been found and the case clarified. The links also included Barbara’s photo. At the same time, in the first published article, on August 17, 2017, after asking for help in the search for the missing Marija Marinela Grgi\u0107, the author writes: “Before the disappearance of Marija Marinela Grgi\u0107, another 13-year-old, Barbara Vidovi\u0107, had been missing, but was found in the meantime. Her father, Anton Vidovi\u0107, announced yesterday that Barbara, who had disappeared in front of a house in Triblje near Crikvenica, was found five days after her disappearance. This was conformed by the police.” Those are certainly similar cases. The girls went missing, both 13-year-olds, in the same month and almost in the same way, leaving homes where they lived with their parents, and both had met the persons they eloped with through social networks. However, these cases are in no way related, and for all the reasons stated above, the links made by the media represent a violation of the rights of the child, the laws of the Republic of Croatia, and ethics in media reporting. Respect for truthfulness as the professional standard of journalism in the context of documenting the claims made, or the reliability of the sources of information, is applied selectively. Police reports, or news published by other portals, are cited, but so is unverified information, such as: “The man allegedly defends himself by claiming to have picked the girl up while driving on the Adriatic Highway, insisting he had never seen her or communicated with her before.” The articles are not signed by the author, but by the portal. We have already cited an example of the lack of respect for accuracy as a journalist standard \u2014 the failure to verify basic information, such as the age of the child at the time of disappearance. Honesty as a standard requires all sides of the story to be considered \u2014 the first article provides information about the girl’s disappearance and information that could help her find it, the second very briefly reports that the girl was found, and only the third brings a bit more information about the arrested 44-year-old man. The first two articles are justifiably one-sided, do not provide much information, nor should they, while the third article refers to a source, portal 24sata<\/em>, which was the first to published the information on the arrest, but does not carry any statements the VL journalists have collected independently, nor can it be inferred from the article whether the portal has attempted to contact the competent institutions at all and obtain concrete information. Considering the nature of the articles, we can conclude that the requirement of balance, as a standard that requires an equal representation of the positive and the negative, was respected. Even the last article in line, which implies actions detrimental to the child, offers information (albeit alleged) that the man had never communicated with the girl through social networks before, leaving room for a different turn of events than the one most obvious at the first glance. Only the first article is of appropriate length. The second one cannot be because it should not have been published at all, and the same applies to the third one, which enables the identification of the child. The first two articles were furnished with informative headlines while the latter can be considered clickable<\/em>, but not sensationalist. The same goes for the subheadings. In this paper, readers’ comments are analyzed in several subcategories \u2014 whether they are positive, negative or neutral; to whom they are directed; do they have anything to do with the article itself; whether they offend and (if they do) on what basis; whether they incite others to violence or hatred; do they contain stereotypes. A total of 141 reader comments were found.<\/a>[197<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> The survey shows that 60 negative comments (42.55 percent) \u2014 mostly offend actors of the reported events, or other commenters, offer negative judgment about the work of state institutions and about education of the missing girl, use inappropriate vocabulary, contain swearing, or express unacceptable views.<\/a>[198<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> A total of 56 comments (39.71 percent) were rated neutral \u2014 commenters expressed opinions or value judgments that were not insulting or disparaging. There were 25 positive comments (17.74 percent) \u2014 extremely well-intentioned, expressing the hope that the child would be found, giving advice or opinion that parents should have greater control over their children and the children’s use social networks, or, simply stating appropriate and civil comments on the situation. A more detailed analysis of the negative comments showed that they were rated as such for insults on grounds of ethnicity or gender and because of their negative focus on other commenters and state institutions. A total of 4 comments (2.84 percent) are offensive on the basis of ethnicity, mostly aimed at the Roma. Given that the disappearance of Barbara Vidovi\u0107 happened several days before the disappearance of Marija Marinela Grgi\u0107, and the portal reported on the disappearances in the space of two days, some commenters referred to the Vidovi\u0107 case in comments on the articles about Grgi\u0107. In one case, the same commenter offered almost identical comments on articles about the disappearances of both girls. Gender insults were featured in 10 comments (7.1 percent). They insulted and portrayed women stereotypically as using the body as the means to obtain economic security, and being themselves guilty of becoming victims, by leading immoral lives. There is also a mix of gender and ethnic stereotypes in the same comments. The state is censured in 3 comments (2.13 percent) that have nothing to do with the event itself. A high percentage of comments (27, or 19.15 percent) \u2014 in the majority of cases negative \u2014 are exclusively addressed at other commenters. Commenters insult each other and provoke a domino effect, generating one sinister comment after another. Some comments thus provoked over 15 replies, none of them having anything to do with the event described in the article. A total of 22 comments have nothing to do with the article, but do not address other commenters, either. VL conditions prohibit, among other things, chat and off-topic commenting. Portal administrators have the basis and the ability to delete such comments. They do not do it, just as they fail to act in the cases of insults, discrimination, foul language\u2026 While church and faith are an endless source of topics for bickering among commenters on Croatian portals, this topic has clearly not provided a trigger for discussion in that direction \u2014 just one comment was found referring to priests, in a negative context. Comments that contain elements of hate speech should be urgently removed, not only in accordance with the VL Terms, but also in accordance with a number of positive Croatian regulations. However, by analyzing the comments on articles about the disappearance\/finding of Marija Marinela Grgi\u0107, 5 comments (3.55 percent) were found to constitute public incitement to violence or hatred. Interestingly, such comments on the first two articles are directed exclusively at the missing girl. Such comments on the last article, which reports that a middle-aged man who found a 14-year-old girl was arrested, are directed exclusively at that man. They call for disciplining a girl by the use of physical force or mutilating a man with whom the girl was found, who is labeled a pedophile in the comments. One can assume from the nicknames of two commenters that they are their real names, too, but we cannot be sure that those are real identities. The nicknames are jurajuri\u0107116 and ivica.grgic58. The latter commenter seems to be the father of the girl. He thanks everyone who contributed in any way to finding his daughter, while also expressing his dissatisfaction with the negative comments. It is the only comment published that can be rated as neutral. User jurajuri\u0107116 posted a total of 5 comments, only one of which was rated as negative. Of the total number of comments by non-anonymous commenters (6), only one (16.67 percent) were negative and 5 (83.33 percent) were rated positive or neutral. Compared to the total number of negative comments (60), the number of non-anonymous negative comments (1) is negligible (1.67 percent). On the other hand, the number of non-anonymous but positive or neutral comments (5) is several times higher than the total number of such comments (81) (6.17 percent). The total number of anonymous comments is 135, of which 76 (56.3 percent) are positive or neutral and 59 (43.7 percent) are negative. Given that 83.33 percent of the positive or neutral comments are non-anonymous, compared to 56.3 percent that are anonymous, we can conclude that disabling the hiding of commenters behind different nicknames would reduce the number of negative comments. <\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

2.3. COMPARATIVE ANALYSIS OF REPORTING ON THE Vecernji.hr<\/em> WEB PORTAL\u00a0 <\/strong><\/p>\n

The research part of the paper analyzes VL’s reporting on two completely separate cases of missing girls, as well as comments on those reports. In both cases a 13-year-old girl went missing in August 2017, the disappearance was reported to police, and the girl was found unharmed after a few days and returned to her family. As it turned out later, both girls voluntarily eloped with the men they had contacted through social networks. In the Vidovi\u0107 case, the reports initially, completely without justification, promulgated the theory of abduction, which was refuted in the later reports. Barbara Vidovi\u0107 was found with 17-year-old Robert Cindri\u0107, who claimed the two of them were in a love affair. Marija Marinela Grgi\u0107 was found in the home of an unnamed 44-year-old man. In the latter case, the portal did not indulge in interpreting the nature of their relationship. Although very similar, the two cases were dealt with completely differently in the media, and saw a completely different interaction of the readership. The key difference was the fact that Robert Cindri\u0107, with whom Barbara Vidovi\u0107 had eloped, was a member of the Roma ethnic minority. This is precisely what has determined the manner of reporting and numerous omissions in terms of compliance with the legal norms and the prescribed guidelines for professional journalism. Highlighting this information in the reports has resulted in numerous negative comments offensive on the ethnic basis. In both cases, the portal unjustifiably reported on the disappearance\/return of the girls after they had been found, published their photos and details of their lives. More than a year and a half later those articles were still accessible to the public. As already mentioned, this constitutes a violation of children’s rights. However, continued reporting on the two cases is by no means similar. In the case of Grgi\u0107, the first article pleads for the help of citizens in finding the child. The second informs the public that the child was found, very sparely and appropriately. The third article cannot be viewed in the same way. It can be related to the specific event if the reporting of the girl’s disappearance was followed closely, or by a careful subsequent reading of all material published at that time. Reporting on possible offenses committed against a child may be justified as being in the public interest, but not in a way that identifies the specific child. Considering the previously published articles on the disappearance of Marija Marinela Grgi\u0107, which were not subsequently removed, and the details published in the third article, one can undoubtedly connect one and the other. Yet, the author of the third text did not reveal the identity either of the man or of the girl, did not publish the girl’s picture, nor did he continue to follow the events later on. In comparison with the Vidovi\u0107 case, we can be pleased with the reporting on this one. In the Vidovi\u0107 case, the first article informs about the girl’s disappearance, communicates unsubstantiated suspicions and assumptions of the girl’s father, and discloses irrelevant information. After she was found, 4 more articles were published, and the first of them highlighted the ethnicity of the young man with whom Barbara had eloped. The factually questionable statements of the girl’s father, statements of the relatives of the young man, the neighbors and the main actors of the story come out, refuting the previously stated claims. In addition to highlighting the Roma ethnicity, the writer also gives a stereotypical portrayal of members of the Roma community. Among other things, he relays a statement by an unnamed cousin that Barbara and Robert were in an incestuous relationship, being related by blood. Even if the events did not involve children, no one has the right to make such claims without verification, and even then, it should only be done if there is an overriding public interest in doing so. In this case, such interest did not exist at all. This is not the only stereotypical rendering of the Roma minority, either. The articles repeatedly portray them as criminals and people who get married early by forcing women into marriage. Women are presented as disenfranchised and living in patriarchy. Roma are said to violate laws with impunity, which is allegedly the reason why the police do not want to interfere in the cases in which the Roma are involved. The portal not only continues to cover the events surrounding the disappearance of Barbara Vidovi\u0107 even after any public interest has ceased, but articles about the later disappearance of Marija Marinela Grgi\u0107 also feature links to the articles on the Vidovi\u0107 case. The writer clearly relies on the negative perception of the Roma held by the majority population and builds a story around the irrelevant ethnicity of the young man, knowing that an article intoned in such a way will attract greater public attention, increase the readership of the articles and boost the interaction of readers with the portal. However, as the analysis of the comments shows, what got increased was not so much the amount of interaction of the readers, but the tenor of their comments. It became unacceptable from the point of view of cultural and communication norms. As for the analysis of the comments in both cases, it shows that they do not differ much in quantity but do differ substantially in content. On the average, the Vidovi\u0107 case provoked 38 comments per article, and the Grgi\u0107 case 47. The positive and neutral comments in the Vidovi\u0107 case took up 43.16 percent and in the Grgi\u0107 case 57.45 percent of the total. Negative comments in the Vidovi\u0107 case represented 56.84 percent, and in the Grgi\u0107 case 42.55 percent of the total. In both cases, the difference between the quantities of positive\/neutral and negative comments was thus about 15 percent. Also, in the Grgi\u0107 case, there was an obvious error in posting one negative comment 8 times in a row, which makes the actual number of negative comments even smaller. However, a more detailed analysis of the negative comments found significant differences in their content, as well as in the cause and motive for their posting. In the case of Vidovi\u0107, the largest number of negative comments is one that offends on the ethnic basis (as much as 28.95 percent), while in the Grgi\u0107 case, the quantity is just a tenth of that (only 2.84 percent). It is quite clear that this is a direct consequence of the manner of reporting \u2014 the highlighting of the Roma ethnicity of the actors of the reported events, and the stereotypical representation of the Roma population. In general, the cross section of comments on articles published on Croatian portals reflects the situation in the society, the general dissatisfaction and frustration, rather well. In both cases, in addition to comments based on ethnic stereotypes, some were based on gender stereotypes. There is a significant difference between the two cases analyzed in this respect, too. In the Vidovi\u0107 case, 13.68 percent of comments were of this kind, while only half as many (7.1 percent) were made in the Grgi\u0107 case. This should be surprising because both cases involve women \u2014 missing girls \u2014 and any possible gender stereotypes should be due to the stereotypical understanding of the woman and her role in general. However, the emphasis on the Roma ethnicity in the Vidovi\u0107 case was sufficient reason for commenters to make a series of discriminatory and extremely offensive comments directed at women in general, and the Roma women in particular. A significant difference in percentage is also evident in the number of comments disparaging and censuring state institutions, especially the police, for their failure to act. In the Vidovi\u0107 case, such comments took up 9.47 percent, and in the Grgi\u0107 case 2.13 percent of the total. There is generally no significant difference in the number of comments that give a stereotypical portrayal of the church, other commenters, journalists, and the media. Regarding the number of comments in the most malicious group \u2014 those which merit qualification as crimes of public incitement to violence or hatred \u2014 there is no major difference in the cases analyzed. In the Vidovi\u0107 case, 4.21 percent of such comments were found, in the Grgi\u0107 case slightly fewer (3.55 percent), but again, they differed in content. All 8 comments representing public incitement to violence or hatred published on the articles about Barbara Vidovi\u0107’s disappearance, without exception, do so in connection to the Roma, while two in the Grgi\u0107 case relate to disciplining a girl and three to punishing the man she was found with, who is labeled a pedophile. By separating the comments posted by the commenters using first and last names, and those using nicknames, we have come to the conclusion that there is a significant difference in the categorization of the comments. The number of non-anonymous comments rated negative is a negligible part of the total number of negative comments. Depending on the case, it is 3.7 percent and 1.67 percent. If we consider only the non-anonymous comments, the ratio of positive\/neutral versus negative ones is 60:40 percent and 83.33:16.67 percent, depending on the case. On the other hand, when we talk only about anonymous comments, the ratio of positive\/neutral versus negative is 42.22:57.78 percent and 56.3:43.7 percent, respectively. The results of the survey indicate that the number of negative comments is lower in the case of commenters who are registered with their first and last names (or we can at least assume that this is the case). Anonymity makes it impossible to publicly identify commenters who are encouraged to voice their frustrations, offend participants in the reported events or other commenters without mincing words, often going as far as doing verbal discrimination, humiliation and even invoking violence. As the portal itself has mandated the VL Terms, which must be adhered to by all parties involved in communication under the threat of deleting comments and (or) accounts, it remains unclear why the portal does not use those powers. The great number of comments or the lack of portal administrators cannot be an excuse.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

3. CONCLUSION<\/strong><\/p>\n

Discrimination, degradation and prejudice are part of the everyday life of members of minority social groups. The reasons for this are differences, ignorance and rejection by the majority population. As a front line of the presence of the society, the media play a key role in representing minority groups, their history, culture and current position \u2014 with a view to better understanding, faster integration, and prevention of conflicts and tensions. Journalism can be seen as the right of every person to be informed. However, instead of being a promoter of basic human rights, that same journalism often becomes their main nemesis. When reporting on events involving members of ethnic minorities, especially topics dealt with in the crime section, the media highlight the ethnicity of persons or a characteristic that separates them from the majority population and no longer views them as individuals, citizens, but as Serbs, Muslims, gays, etc., portraying them through established stereotypes, fostering prejudice and broadening divisions. The result is a distorted perception by the majority population, intolerance, discrimination and marginalization. The Roma population is in a particularly unenviable position. Its culture and way of life are the origin of stereotypes that have been disseminated and maintained for generations. The Guidelines for Reporting on Ethnic Minorities, which can be broadened to include reporting on all minority groups in the society, require that the reporting be affirmative, indicate the problems the minorities face, and make additional efforts to sensitize the majority population to their needs. They particularly prohibit the use of stereotypes, pejorative expressions, the spread of prejudice, and the promotion of discrimination. The conducted research, especially the analysis of readers’ comments on the published articles on the Vecernji.hr<\/em> portal, in which there is a clear difference in the reports of events in which they were and in which Roma did not participate, proves that the Guidelines are not respected. This disregard produces a domino effect that removes all barriers to the expression of intolerance by the majority population. In addition to violating the standards of professional journalism to a notable extent, the authors also violate the legal regulations of the Republic of Croatia in relation to basic human rights, protection of children, protection of privacy and protection of the rights of ethnic minorities. The report in question relies entirely on stressing the Roma ethnicity of one of the main actors in the events. The continuation of the story looks as if it was consciously built upon the stereotypical portrayal of that minority population, going beyond the boundaries of what the author would probably have permitted himself were the articles not about the Roma. The best example is the citing of suspicion of incestuous relationship between the two Roma children, uttered by “an unnamed relative”. On the other hand, although the author continues to report on events even when the interest of the public ceases to be relevant, there are no other examples of gross violation of standards of professional journalism. He does not enter into an independent interpretation of events and does not base further reporting on prejudice or stereotypes. The different approach to writing about the topic also results in a different interaction of readers of the portal. The number of comments does not change as much as their nature. It is striking, though not surprising, that the percentage of negative comments that offend, denounce or disseminate ethnically based stereotypes is several times higher when the reporting is about the Roma. There percentage of gender stereotypes doubles in comparison with comments on the reports that do not include minority groups. The research has identified comments containing elements of the crime of public incitement to violence or hatred \u2014 in the case of reports dealing with the Roma, such comments refer to the Roma in total, 100-percent Given that the Vecernji.hr<\/em> portal has the mechanisms and the legitimate basis for removal of such comments from the website, and even for deletion of the user profiles of the commenters who post such comments, one may wonder why it fails to implement them. It is illusory to expect it to be penalized for such offenses because it obviously does not want to discipline its own journalists. What portals are mostly interested in is numbers \u2014 readership, content sharing, and number of interactions. Given that the negative content boosts those parameters much more than the positive, and boosts the clickability<\/em> of articles, we can reasonably assume that the portal, or its journalists, knowingly produce reports of inappropriate kind in order to pander to the supposed taste of the audience, appeal to the base instincts and the accepted prejudices. In any case, a stronger response from the institutions that can sanction “unruly” media and\/or “unruly” media users is wholly absent. A more targeted education of media professionals and an emphasis on the importance of ethical conduct in the professional activities would greatly contribute to the general culture of media communication. So would a strategic turn of the behavior of all state institutions from the negative discrimination of minorities to positive. All of the above is just a reflection of the situation in the society in general \u2014 it is not the media that have invented stereotypes, nor have the stereotypes appeared as a result of the readers’ ability to comment on articles. A culture of tolerance of and respect for diversity, a culture of avoidance of generalization about members of any social group, can be a step towards a necessary change in the social climate. <\/p>\n

 <\/p>\n

\n
\n

<\/a>[173<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nThis work has been fully supported by the University North.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[174<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nBefore presenting the results of his own research, he states that there is a large number of international studies on the same topic and all of them coincide in two dimensions. “First, the media generally ignore such topics, and second, when they pay attention, the reporting is marked with the following characteristics: 1. Unusual events, such as tragedies, crime, violence, extremism or threats to public order and peace are reported in a negative context. 2. Members of minority groups are presented as different, dangerous and irrational, with the author’s frequent use of prejudice, exaggerated adjectives, generalizations and stereotypes. 3. Members of a minority group are blamed for their own fate and deemed incapable of changing their own reality. 4. Minority-related social, economic and political developments are presented superficially, without serious analysis, or clarification, or the context in which the events take place.” (Kani\u017eaj 2006: 31) <\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[175<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHereinafter referred to as “VL”. According to the Gemius Media Tracking Page, Vecernji.hr<\/em> is the second most visited portal in Croatia, just behind 24sata.hr<\/em> (https:\/\/rating.gemius.com\/hr\/tree\/8).<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[176<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nTwo published on August 16, 2017 and one each published on August 18, 19 and 22, 2017
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[177<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIt is the most important international document regulating the rights of children, dated September 2, 1990. It specifies that a child is considered to be “a human being under 18 years of age, unless the law applicable to the child considers an earlier age to be the majority”. Slu\u017ebeni list SFRJ<\/em>, Me\u0111unarodni ugovori, No. 15\/1990, Art. 1.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[178<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNarodne novine<\/em>, No. 59\/04, 84\/11, 81\/13, Art. 16. p. 1.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[179<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNarodne novine<\/em>, No. 125\/2011, 144\/2012, 56\/15, 61\/15, Art. 178. p. 1.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[180<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nNarodne novine<\/em>, No. 125\/2011, 144\/2012, 56\/15, 61\/15, Art. 178. p. 2.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[181<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nhttps:\/\/www.hnd.hr\/dokumenti<\/a>
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[182<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nhttps:\/\/www.hnd.hr\/dokumenti<\/a>, Art. 19.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[183<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nhttp:\/\/dijete.hr\/preporuke-pravobraniteljice-2\/preporuke-pravobraniteljice-za-djecu-u-2017-mediji-i-oglasavanje<\/a>
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[184<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPosted on 08\/19\/2017
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[185<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPosted on 08\/18\/2017
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[186<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPosted on August 16, 18 and 22, 2017
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[187<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPosted on August 19 and 22, 2017
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[188<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPosted on 08\/16\/2017
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[189<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPosted on 08\/19\/2017<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[190<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nHereinafter referred to as \u201cVL Terms\u201d.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[191<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nhttps:\/\/www.vecernji.hr\/uvjeti-koristenja\/<\/a>
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[192<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nibid.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[193<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n11 comments on the first article, 73 on the second, 40 on the third, 63 on the fourth, and 3 on the fifth.
\n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[194<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nAlthough we cannot be sure that they did not choose an invented name: ribaric.tomislav, biserkablagus4, zeljkovameli, jurajuric116, Nemanja Stoisavljenic and petar.visak.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[195<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nPosted on August 17 and 18, 2017<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[196<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nhttps:\/\/www.vecernji.hr\/vijesti\/uhicen-44-godisnjak-kod-kojeg-je-na-ena-nestala-14-godisnjakinja-1189281<\/a><\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[197<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\n25 comments on the first published article, 60 on the second, and 56 on the third.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

\n

<\/a>[198<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
\nIt should be noted that the negative comments include the same comment 8 times in a row, so obviously this was an error in posting comments.<\/p>\n

<\/span><\/p>\n<\/div>\n

 <\/p>\n

References:<\/strong><\/p>\n

Brautovi\u0107, M. 2011. Online novinarstvo<\/em>. Zagreb: \u0160kolska knjiga.\u00a0 <\/p>\n

The Declaration on the Rights of Persons Belonging to Ethnic, National, Religious and Linguistic Minorities, https:\/\/pravamanjina.gov.hr\/UserDocsImages\/arhiva\/pdf\/medjunarodni\/deklaracija_o_pravima_osoba_koje_pripadaju_nacionalnim_ili_etnickim_manjinama.pdf<\/a>, accessible on 04\/04\/2019\u00a0\u00a0 <\/p>\n

http:\/\/dijete.hr\/preporuke-pravobraniteljice-2\/preporuke-pravobraniteljice-za-djecu-u-2017-mediji-i-oglasavanje\/<\/a>, accessible on 04\/11\/2019 <\/p>\n

https:\/\/rating.gemius.com\/hr\/tree\/8<\/a>, accessible on 04\/10\/2019\u00a0\u00a0 <\/p>\n

https:\/\/www.vecernji.hr\/pretraga?query=barbara+vidovi%C4%87&order=-publish_from&date_from=&date_to=<\/a>, accessible on 04\/11\/2019\u00a0 <\/p>\n

https:\/\/www.vecernji.hr\/pretraga?query=marija++marinela+grgi%C4%87&order=-publish_from&date_from=&date_to=<\/a>, accessible on 04\/15\/2019<\/p>\n

Kani\u017eaj, I. 2006. Manjine \u2013 izme\u0111u javnosti i stvarnosti. Nacionalne manjine u dnevnim novinama 2001-2005<\/em>. Zagreb: Sveu\u010dili\u0161na knji\u017eara.\u00a0 <\/p>\n

Kazneni zakon Republike Hrvatske, Narodne novine<\/em> 125\/11, 144\/12, 56\/15, 61\/15, 101\/17. Kodeks \u010dasti hrvatskih novinara, https:\/\/www.hnd.hr\/dokumenti, accessible on 04\/10\/2019 <\/p>\n

Malovi\u0107, S. 2005. Osnove novinarstva.<\/em> Zagreb: Golden marketing-Tehni\u010dka knjiga.\u00a0 <\/p>\n

Narodne novine<\/em>, Me\u0111unarodni ugovori, No. 12\/1993. <\/p>\n

Rumbak, I. 2003. Potrebe\/problemi romske populacije u Republici Hrvatskoj. Integracija bez asimilacije<\/em>. Zagreb: Landex.\u00a0 <\/p>\n

Slu\u017ebeni list SFRJ<\/em>, Me\u0111unarodni ugovori, No. 15\/1990. <\/p>\n

Ustav Republike Hrvatske, https:\/\/www.zakon.hr\/z\/94\/Ustav-Republike-Hrvatske<\/a>, accessible on 04\/04\/2019. <\/p>\n

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, https:\/\/www.zakon.hr\/z\/295\/Ustavni-zakon-o-pravima-nacionalnih-manjina<\/a>, accessible on 04\/04\/2019 <\/p>\n

Uvjeti o registraciji i korisni\u010dkom ra\u010dunu VL, https:\/\/www.vecernji.hr\/uvjeti-koristenja\/<\/a>, accessible on 04\/11\/2019 <\/p>\n

Zakon o suzbijanju diskriminacije, Narodne novine<\/em> 85\/08, 112\/12. <\/p>\n

Zakon o medijima, Narodne novine<\/em> 59\/04, 84\/11, 81\/13.<\/p>\n

 <\/p>\n

Stereotipni prikaz romskog
\nstanovni\u0161tva u medijima<\/span><\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/strong><\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Analiziraju\u0107i medijske sadr\u017eaje portala Vecernji.hr, rad istra\u017euje u kojoj je mjeri izvje\u0161tavanje o pripadnicima nacionalnih manjina utemeljeno na predrasudama i stereotipima. Usporedno je analizirano 5 \u010dlanaka o nestanku djevoj\u010dice Barbare Vidovi\u0107, objavljenih u kolovozu 2017., te 190 komentara \u010ditatelja na te \u010dlanke; i 3 \u010dlanka o nestanku djevoj\u010dice Marije Marinele Grgi\u0107 u istom mjesecu iste godine, te 141 komentar \u010ditatelja na te \u010dlanke. Analiza pokazuje da se o dva doga\u0111aja gotovo istog karaktera razli\u010dito izvje\u0161tava ako se doga\u0111aji odnose na pripadnike manjinske dru\u0161tvene skupine. Takvim pristupom temi o kojoj izvje\u0161tavaju mediji postaju progonitelji manjina umjesto promicatelji njihovih prava i boljeg su\u017eivota manjina s ve\u0107inskim stanovni\u0161tvom.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> medijska pokrivenost, nacionalne manjine, predrasude, stereotipno predstavljanje Roma, Vecernji.hr.<\/em><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\"inmediasres\"<\/p>\n

\n  12(23)#22 2023<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.12.23.8<\/a>
\nUDK 792.06*M. \u010ceki\u0107
\nIzvorni \u010dlanak
\nOriginal scientific paper
\nPrimljeno: 13.2.2023.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Edib Ahmeta\u0161evi\u0107<\/span><\/p>\n

Sveu\u010dili\u0161te VERN – predmet \u201cKamera u dokumentarnom i igranom filmu\u201d,
\nPalmoti\u0107eva ulica 82\/1, 10000 Zagreb, Hrvatska
\nedib.ahmetasevic@gmail.com<\/p>\n

Milutin \u010ceki\u0107 upravitelj Narodnog kazali\u0161ta u Zagrebu<\/span><\/strong><\/a>[199<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (378 KB), Hrvatski, Str. 3893 – 3908
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n


\nOvaj tekst istra\u017euje ulogu Milutina \u010ceki\u0107a, kao upravitelja nacionalnog kazali\u0161ta HNK u Zagrebu tijekom kazali\u0161nih reformi izme\u0111u dva rata (1918-1940), i njegovog rada na reformi kazali\u0161ta, kao i utjecaj dru\u0161tvenih odnosa toga vremena i aktualnih europskih kretanja u umjetnosti i kulturi. <\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n


\nDa li je za vrijeme obna\u0161anja du\u017enosti upravitelja rije\u0161io te\u0161ku ekonomsku situaciju Narodnog kazali\u0161ta u Zagrebu i kakvi su rezultati postignuti u tako kratkom vremenu od 1929. godine do 1933. godine? <\/em><\/p>\n

      <\/span><\/p>\n

Koliki je utjecaj financijske i materijalne situacije na kvalitet repertoara i odaziv publike, i kako u razdoblje izme\u0111u dva rata dru\u0161tveno-politi\u010dki odnosi utje\u010du na kulturu. <\/em>\n<\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> upravitelj, reforma kazali\u0161ta, zakonsko ure\u0111enje kazali\u0161ta, institucije kulture, dru\u0161tveno-politi\u010dki odnosi, kulturne dr\u017eavne politike, subvencionirana kazali\u0161ta, regulativa o razvrstavanju dr\u017eavnih slu\u017ebenika, organiziranja kazali\u0161ne djelatnosti.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Uvod<\/strong><\/p>\n

Prvo zna\u010dajnije zakonsko ure\u0111enje kazali\u0161ne djelatnosti na ovim prostorima de\u0161ava se nakon dolaska Milana Grola<\/a>[200<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> u Narodno pozori\u0161te Beograd 1899. godine. Po zavr\u0161etku stru\u010dnog usavr\u0161avanja u Parizu aktivno je sudjelovao u dono\u0161enju prvog Zakona o pozori\u0161tu 1911. godine. “Nakon stvaranja Kraljevine SHS, 1918. godine, usvojen je Grolov prijedlog da kao osnova ure\u0111enja kazali\u0161ne djelatnosti bude „Zakon o narodnom pozori\u0161tu” iz 1911. godine, s tim \u0161to je izvr\u0161ena nova kategorizacija kazali\u0161ta na nacionalna, subvencionirana oblasna narodna kazali\u0161ta i potreban broj privilegiranih gradskih kazali\u0161ta, koja bi preuzela i ulogu putuju\u0107ih kazali\u0161ta. Prijedlog je usvojen oktobra 1919. godine.“<\/a>[201<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Grol je tako\u0111er izradio elaborata o oblicima suradnje svih stalnih kazali\u0161ta na slavenskom jugu: Ljubljane, Zagreba, Osijeka, Beograda, Novog Sada, Cetinja i Sofije. <\/p>\n

Godine 1925. Milutin \u010ceki\u0107<\/a>[202<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> dobija zadatak, kao inspektor Ministarstva prosvete<\/em>, da podnese izvje\u0161taj o stanjima dr\u017eavnih kazali\u0161ta u Kraljevini i da na osnovu toga predlo\u017ei novi nacrt Zakona, kojega upravo bazira na Zakonu iz 1911. godine i Projektu zakona sa dopunama iz 1921. godine. <\/p>\n

Sve ovo pokazuje da su ju\u017enoslavenske zemlje na tlu Evrope, uprkos dru\u0161tveno politi\u010dkim okolnostima imale snage, mo\u0107i i obrazovane intelektualce u oblasti kazali\u0161ne umjetnosti i kulture, pa i kulturne politike. Kroz aktivnosti u teatru najbolje se formira nacionalni identitet jednog dru\u0161tva i realizira dr\u017eavna samostalnost ju\u017enoslavenskih naroda \u010dije evropske integracije su zapo\u010dete jo\u0161 u XIX stolje\u0107u. <\/p>\n

Mada su pomenute zemlje odavno dio Evrope i svijeta u domenu teatra i umjetnosti, integracija traje jo\u0161 uvijek u vremenu dana\u0161njem 2010, krajem prve decenije XXI stolje\u0107a.<\/a>[203<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/strong><\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

Stanje u dr\u017eavnim kazali\u0161tima <\/strong><\/p>\n

Uvidom u arhivski materijal razdoblja izme\u0111u dva svjetska rata neosporno se govori o dva klju\u010dna problema koja su vladala u kazali\u0161tima kako u Europi tako i kod nas. <\/p>\n

Prvi problem se odnosi na na\u010din financiranja i administraciju dr\u017eavnih kazali\u0161ta, a drugi na umjetni\u010dki rad u kazali\u0161tima. Sprega izme\u0111u ova dva problema je zatvoreni sustav, zbog ovisnosti realizacija umjetni\u010dkog rada o financijskim sredstvima. Visoki kulturno nacionalni standardi nisu odr\u017eivi bez zavidnih financijskih sredstava i dobre organizacije. <\/p>\n

Nakon I. svjetskog rata dr\u017eava je nadzirala i upravljala kazali\u0161tima u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. Sve do usvajanja prora\u010dunskih sredstava za sezonu 1926\/27. kazali\u0161ta su morala prolaziti vrlo te\u0161ku proceduru oko pronala\u017eenja sredstava za rad. Naravno da unaprijed odre\u0111ena financijska sredstva nisu u potpunosti rije\u0161ila problem financiranja dr\u017eavnih kazali\u0161ta. Birokratski sustav je i dalje ko\u010dio razvoj umjetni\u010dkog stvarala\u0161tva kazali\u0161ne djelatnosti, jer je Zakon o \u010dinovnicima i dr\u017eavnim slu\u017ebenicima primjenjivan je i na kazali\u0161ta koja se bave tako osjetljivom umjetni\u010dkom djelatno\u0161\u0107u. Ovakav na\u010din raspore\u0111ivanja djelatnika imala su samo centralna nacionalna kazali\u0161ta, ali ne i lokalna kazali\u0161ta koja su davala veliki broj novih talenata, pa je bilo potrebno donjeti cjelovit i funkcionalan zakon o kazali\u0161tu. Iz toga razloga je Ministarstvo Prosvete donjelo odluku da se najprije napravi analiza svih kazali\u0161ta kako bi se dobila jasna predstava kapaciteta i njihovih potreba. <\/p>\n

Milutin \u010ceki\u0107 imenovan je glavnim inspektorom za podno\u0161enje izvje\u0161taja o stanju u dr\u017eavnim kazali\u0161tima i s zadatkom da odredi osnovne smjernice za provo\u0111enje reformi. Nakon provedenog nadzora Milutin \u010ceki\u0107 je ustanovio kako je HNK u Zagrebu za sezonu 1924\/25. potro\u0161ilo manje sredstava od beogradskog pozori\u0161ta i tako opovrgnuo tvrdnje kako HNK u Zagrebu tro\u0161i mnogo vi\u0161e sredstava od ostalih dr\u017eavnih kazali\u0161ta. Isto tako HNK u Zagrebu je imao potrebu za dodatnim kreditima zbog pove\u0107anja umjetni\u010dkog osoblja, a lo\u0161a administrativna regulativa je zahtijevala da vi\u0161ak prihoda kazali\u0161te ne mo\u017ee utro\u0161iti za pokrivanje tih tro\u0161kova nego je taj iznos moralo uplatiti u Glavnu Dr\u017eavnu Blagajnu. U takvoj situaciji dr\u017eava mora odobriti dodatne kredite da izvu\u0107e kazali\u0161te iz financijske krize. Razvrstavanje financija po kontima nije dobro, jer onemogu\u0107ava financijska sredstva za materijalne potrebe tro\u0161iti za pla\u0107anje osoblja. Boljom reorganizacijom mogu\u0107e je bilo osoblje HNK u Zagrebu smanjiti za cca: 10%. Analizom pozornice kazali\u0161ta utvrdio je da HNK u Zagrebu posjeduje svu najmoderniju potrebnu scensku tehniku i da je u tome pitanju na prvom mjestu u dr\u017eavi. Takva scenska tehnika omogu\u0107ila je razvoj kazali\u0161ne umjetnosti na najvi\u0161oj razini. Tradicija koja je datirala jo\u0161 od doba Stjepana Mileti\u0107a<\/a>[204<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> protezala se u vidu \u010distote kazali\u0161nog stila i vrlo sna\u017enog scenskog izraza. Financije koje su utro\u0161ene na opremu odre\u0111enih predstava vrlo \u010desto nisu ujedna\u010dene s obzirom na kompleksnost pojedinih kazali\u0161nih djela. To je zna\u010dajan pokazatelj da treba voditi ra\u010duna o tome kako kompleksnije predstave zahtijevaju razli\u010dita sredstva i ne mogu se bud\u017eetirati na osnovu povr\u0161ne spoznaje. Pregledom zastupljenosti pojedinih ansambla utvrdio je da udio drame u ukupnom bud\u017eetu nosi najve\u0107i dio, pa dramu treba posebno njegovati, jer ona najbolje prikazuje doma\u0107u kazali\u0161nu literaturu. <\/p>\n

U operi je tako\u0111er znatan broj doma\u0107ih autora kao \u0161to su: Zajc,<\/a>[205<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Lisinski,<\/a>[206<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Dobroni\u0107,<\/a>[207<\/strong><\/span>] <\/sup><\/a>Lotka,<\/a>[208<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Konjovi\u0107,<\/a>[209<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> ali i strani: Rimski-Korsakov<\/a>[210<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> („Carska nevjesta”, „Snjegoru\u010dka”), Borodin<\/a>[211<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> („Knez Igor”), \u010cajkovski<\/a>[212<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> („Evgenije Onjegin”, „Pikova dama”), Musorgski<\/a>[213<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> („Boris Godunov”, „Soro\u010dinski sajam”), Bizet,<\/a>[214<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Charpentier,<\/a>[215<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Delibes,<\/a>[216<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Gounaud,<\/a>[217<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Mascagni,<\/a>[218<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Leoncavalo,<\/a>[219<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Mozart,<\/a>[220<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Massnet,<\/a>[221<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Wagner,<\/a>[222<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Puccini,<\/a>[223<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Verdi.<\/a>[224<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Operski repertoar HNK u Zagrebu zastupljen je s preko 25 djela slavenskih kompozitora tako da se nalazi ispred Var\u0161avske opere, a u korak s Narodnim Divadlom u Pragu. Direktor opere HNK Zagreb bio je Konjovi\u0107, a dirigenti Saks,<\/a>[225<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Baranovi\u0107,<\/a>[226<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Smodek, tu su tako\u0111er i tri korepetitora: Jozefovi\u0107,<\/a>[227<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Gotovac,<\/a>[228<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Ivelio. <\/p>\n

U drami su zastupljeni doma\u0107i autori: Titus Brezove\u010dki,<\/a>[229<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Milan Ogrizovi\u0107<\/a>[230<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> i drugi. Strani dramski autori su: Gheon,<\/a>[231<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Lenormand,<\/a>[232<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Ibsen,<\/a>[233<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Gogolj.<\/a>[234<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

  <\/p>\n

Kazali\u0161na organizacija<\/strong><\/p>\n

Pobolj\u0161anje organizacije kazali\u0161ne proizvodnje mogu\u0107e je provesti kroz:<\/p>\n

    \n
  1. na\u010din financiranja dr\u017eavnih kazali\u0161ta,<\/span><\/li>\n
  2. pobolj\u0161anje polo\u017eaja glumaca, pjeva\u010da, svira\u010da, kao i ostalih kazali\u0161nih djelatnika,<\/span><\/li>\n
  3. organizaciju umjetni\u010dkog rada, ali isto tako i povezanosti s ostalim kazali\u0161tima.<\/span><\/li>\n<\/ol>\n

    Kazali\u0161ta se financiraju kao i sve druge dr\u017eavne institucije unutar op\u0107eg dr\u017eavnog prora\u010duna. Prora\u010dun formiran na ovaj na\u010din sa\u010dinjen je od konta za materijalne tro\u0161kova i pla\u0107e djelatnicima, tako da su ukupni rashodi unaprijed odre\u0111eni. Ovakav na\u010din financiranja i dono\u0161enja prora\u010duna za kazali\u0161ta je dobar zbog toga jer nama deficita iz razloga \u0161to uprava mora po\u0161tovati unaprijed odre\u0111ene svote za rashode. Tako da nije mogu\u0107 bankrot kazali\u0161ta, jer ne ovisi o prihodima, a kvalitet predstava trebao bi ostati na zavidnoj razini. Uprava kod ovakvog na\u010dina financiranja mo\u017ee razvijati umjetni\u010dki program. Me\u0111utim ovakav financijski prora\u010dun za kazali\u0161te ima i lo\u0161e strane: ogroman i trom financijski sustav koji ote\u017eava kazali\u0161nu produkciju, a koja mora biti vrlo fleksibilna i kao takva trebala bi pratiti produkciju u svim njenim etapama. Zatim vrlo \u010desto ovaj na\u010din financiranja dovodi upravu u stanje nezainteresiranosti za kvalitetniji rad, a sve zbog neovisinosti o prihodima ostvarnim prodajom predstava.<\/p>\n

    Najva\u017eniji faktor u funkciji kazali\u0161ta su njegovi djelatnici i kadrovska politika. Od iznimne va\u017enosti za umjetni\u010dki rad je sigurnost djelatnika. Prilikom dono\u0161enja zakona o dr\u017eavnim slu\u017ebenicima i kazali\u0161no osoblje potpalo je pod taj zakon. Me\u0111utim ova regulativa je primjenjena samo na dr\u017eavna kazali\u0161ta,<\/a>[235<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> a ostala su izuzeta od toga. Ovakvo razvrstavanje kazali\u0161nih djelatnika prema novoj regulativi kao dr\u017eavnih slu\u017ebenika ima svoje dobre, ali i lo\u0161e strane. Pozitivno je to \u0161to su glumci stekli pravo na dr\u017eavnu mirovinu i priznat im je raniji sta\u017e, dok su knji\u017eevnici, publicisti, nau\u010dnici i umjetnici morali sve dokazivati posebnom procedurom. Ovaj zakon daje glumcima i moralnu satisfakciju, jer se nisu vi\u0161e osje\u0107ali odba\u010denima. Tako\u0111er ova regulativa je \u010dvr\u0161\u0107e vezala glumce za kazali\u0161te i tako doprinjela profesionalizmu struke. Me\u0111utim negativno je to \u0161to su glumci prakti\u010dki postali birokrate, napredovali su ne prema kvalitetu glume, nego prema du\u017eini sta\u017ea. Zatim prelazak iz kazali\u0161ta u kazali\u0161te nije mogu\u0107, iako je mije\u0161enje glumaca razli\u010ditih kazali\u0161ta najva\u017eniji trenutak za napredak kazali\u0161ne umjetnosti. Isto tako u slu\u010daju napu\u0161tanja kazali\u0161ta glumac vi\u0161e nije „glumac bez anga\u017emana” nego otpu\u0161teni dr\u017eavni \u010dinovnik. Nepravedno je i to \u0161to portir u nekoj dr\u017eavnoj instituciji i glumac imaju naposlijetku istu mirovinu. Niz je razli\u010ditih zakonskih odredbi koje apsolutno nisu u duhu umjetni\u010dke profesije. Shodno tome reforma kazali\u0161nog zakona morala bi biti provedena temeljito.<\/p>\n

    Cilj rada dr\u017eavnih kazali\u0161ta je da zadovolje duhovnu potrebu ve\u010deg broja gra\u0111ana, a ne samo odabranih. Dr\u017eavna kazali\u0161ta morala bi biti dostupna i ostalim gradovima, a ne samo npr. Zagrebu. Nije bila potrebna samo financijska reforma lokalnih kazali\u0161ta nego i kadrovska.\u00a0 U tome pogledu potrebne su \u0161kole za izobrazbu glumaca i glazbenika. <\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    Reforma kazali\u0161ta<\/strong><\/p>\n

    Obima djelovanja dr\u017eavnih kazali\u0161ta potrebno je pro\u0161iriti kako bi se stekli uvjeti za gostovanjem istih u dosada\u0161njim lokalnim kazali\u0161tima. <\/strong>Najbolje \u010dlanove lokalnih kazali\u0161ta treba rasporediti u dr\u017eavno kazali\u0161te, ostale prema potrebama drugih kazali\u0161ta, a upravitelj bi i dalje izvodio sve potrebne pripremne radnje za gostovanje dr\u017eavnog kazali\u0161ta u do tada svome mati\u010dnom kazali\u0161tu. Subvencije, koje su dobijala lokalna kazali\u0161ta sada, bi se preusmjerile na gostovanje i pomo\u0107 za druga kazali\u0161ta. Za \u010dlanove dr\u017eavnog kazali\u0161ta, kada su na turneji, potrebno je ishodovati pri Ministarstvu Saobra\u010daja dozvolu besplatnog prijevoza. Kazali\u0161ta u Splitu, Sarajevu, Mostaru i Dubrovniku, potrebno je spojiti i reorganizirati njihove postoje\u0107e resurse. Tako umjesto nekoliko kazali\u0161ta koja su jedva egzistirala dobija se jedno kvalitetno kazali\u0161te materijalno osigurano i umjetni\u010dki na zavidnoj razini. Cilj je pove\u0107ati financijsku potporu, a to nije mogu\u0107e ako se odr\u017ei isti broj kazali\u0161ta koja ne dalju ni pribli\u017eno zadovoljavaju\u0107e rezultate. Od iznimne va\u017enosti je da kazali\u0161ta sklope ugovore s onim glumcima koji nisu razvrstani kao dr\u017eavni slu\u017ebenici. Osnivanjem zasebnog mirovinskog fonda za kazali\u0161te rije\u0161io bih se problem reguliranja mirovina, ali i osiguranja kazali\u0161nih djelatnika. Mirovinski fond bi se financirao od: \u010dlanarina, dr\u017eavne pomo\u0107i, taksi koje bi pla\u0107ali kino prikaziva\u0107i, od odre\u0111enih kazali\u0161nih predstava i od disciplinskih kazni samih \u010dlanova. Dr\u017eavna kazali\u0161ta trebala bi se financirati od dr\u017eavnih subvencija (za potrebe pla\u0107a dr\u017eavnim slu\u017ebenicima i ugovornom osoblju) i od prihoda za materijalne potrebe. Na ovaj na\u010din dr\u017eava bi garantirala minimum za potrebe pla\u0107a, a za ostale potrebe uprava bi morala da zaradi dovoljno novca ovisno o umjetni\u010dkim ambicijama. Tako bi se razvijao slobodan umjetni\u010dki duh, a kazali\u0161na administracija bi bila oslobo\u0111ena birokracije. Za provo\u0111enje ovih reformi potrebno je donjeti i novi Zakon o narodnim kazali\u0161tima.<\/a>[236<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/strong><\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    Stanje u hrvatskom narodnom kazali\u0161tu 1929.\/1930.<\/strong><\/p>\n

    \u00abNije samo nastupila kriza u kazali\u0161tu, to je pojava u svim umjetnostima toga vremena, ali ne samo u materijalnom smislu nego i duhovna kriza. To je posljedica rata gdje publika zbog te\u0161ke du\u0161evne katastrofe te\u0161ko pronalazi put do razonode i zabave. Veliki kazali\u0161ni umjetnik Reinhardt isti\u0107e kako u budu\u0107nosti kazali\u0161te mora razra\u0111ivati psiholo\u0161ki materijal iz same publike, izvla\u010de\u0107i iz toga ono \u0161to ima poveznice s teatrom i razviti od toga umjetni\u010dku formu. Svrha postojanja kazali\u0161ta je okretanje prema zahtjevima publike. U zagreba\u010dkom narodnom kazali\u0161tu je do\u0161lo do znatnog naru\u0161avanja osnovnih postulata teatra, a uzrok tomu je i pojava njema\u010dkog ton-filma, a o kojemu se kao takvome ranije nije razmi\u0161ljalo. Naravno i razvojem radija kazali\u0161te ostaje bez jednog dijela publike, tako malo po malo tehnolo\u0161ki napredak postaje opasnost za \u017eivu rije\u010d na sceni. Sada je bitno prona\u0107i odre\u0111enu senzacionalnu novotariju koja \u0107e se dopasti i \u0161iroj publici ili zadr\u017eati \u010distu umjetnost i kazali\u0161nu tradiciju. Za nacionalno kazali\u0161te okretanje prema novotarijama zna\u010dilo bi katastrofu, zbog toga \u0161to filmomanija kao i svaka novina vrlo brzo postaje i prolazna pojava. Na\u017ealost financijske mogu\u0107nosti i umjetni\u010dki potencijali HNK u Zagrebu nisu dostatni za realizaciju Reinhardtovski interesantne umjetni\u010dke forme. Odbacivanje tradicionalne kazali\u0161ne umjetnosti zasigurno ne\u0107e rije\u0161iti trenutnu kazali\u0161nu krizu. Borba s novom ponudom i ukusom publike mo\u017ee se rije\u0161iti sljede\u0107im aktivnostima: dr\u017eavnom intervencijom treba za\u0161titi kazali\u0161te od filmske konkurencije, pove\u0107anjem produkcije i kvalitete kod publike je mogu\u0107e proizvesti interes za scensku umjetnost. Odre\u0111enom spregom dr\u017eave, filmskih ku\u0107a i kazali\u0161ta ovaj naizgled nerije\u0161iv problem bio bi rije\u0161en na op\u0107e zadovoljstvo. Kako su europska kazali\u0161ta broj predstava udvostru\u010dila tako je i uprava HNK-Zagreb za sezonu 1929\/30. dala uvje\u017ebati 13 novih originalnih djela i 14 dijela iz strane literature, \u0161to po broju originalnih djela prema\u0161uje svaku raniju sezonu za posljednjih deset godina. Za spremanje ve\u0107eg broja predstava uprava je morala reorganizirati na\u010din izvo\u0111enja pokusa da se zadr\u017ei potrebiti kvalitet. Repertoarska politika ove uprave na opisani na\u010din izvla\u010dila je maksimum od svakog pojedinog umjetnika. Jedino na ovaj na\u010din je mogu\u0107e parirati filmskoj konkurenciji i zadr\u017eati interes publike za kazali\u0161te. Pove\u0107anje broja predstava i odr\u017eanje kvaliteta vrlo su bitne \u010dinjenice posebice za operu. Kako su stare dobre opere ve\u0107 dosta ispjevane, a suvremeni kompozitori nisu dovoljno privla\u010dni za \u0161iru publiku, potrebno je poduzeti odre\u0111ene mjere za privla\u010denje masovne publike u kazali\u0161te. Sr\u017e operskog repertoara \u010dini zanosna glazba uvijek mladena\u010dki svje\u017eeg Verdija, duboka i plemenita glazba Wagnera kao i slavenski majstori koji pobu\u0111uju interes ukupnog glazbenog svijeta. Tako su u novoj sezoni osim Mozarta i Boita spremljeni jo\u0161 i Wagnerov „Majstori pjeva\u010di”, Verdijev „Siomone Boccanegra” i „Eugenije Onjegin” od \u010cajkovskog. Za \u0161iru publiku nastavilo se s operetom „\u017didovka” koja ne\u0107e deplasirati umjetni\u010dku razinu operne scene. Balet je tako\u0111er podignut na nivo i izvode se djela poznatih svjetskih autora. U drami je daleko vi\u0161e prostora za djela koja \u0107e prihvatiti i \u0161ira\u00a0 publika kao \u0161to su: Verneuil-Blumova komedija: „Ja te varam”, Watkinsov<\/a>[237<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> „Chicago”,\u00a0 „Princezu i plesa\u010da”. Me\u0111utim tu su i klasi\u010dna djela: Shakespearov<\/a>[238<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> „Hamlet” i Hugova<\/a>[239<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> „Lukrezia”. Osnovu repertoara \u010dinio je Maugham<\/a>[240<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> „The Constant Wife”, Lonsdal „Nismo li to svi?”, Pagnol<\/a>[241<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> „Topaze”, Molnar<\/a>[242<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> „Olympia”. Tako\u0111er \u0107e se na\u0107i na repertoaru i djela Musseta<\/a>[243<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> „Lorenzacco”, te Bourdeta „Slabi spol”. Potrebno je istaknuti da je najrje\u010ditiji sud o kvalitetu repertoara dobra ili slaba posjeta publike. Naravno niti najbolji repertoar ne garantira uspjeh kod publike ako nije pravilno raspore\u0111en. Isto tako je mogu\u0107e predstavu u\u010diniti zanimljivom uvo\u0111enjem novih gluma\u010dkih talenata. Jedan mali dio javnosti je kritizirao upravu da nije uloga Narodnog kazali\u0161ta u Zagrebu pronala\u017eenje novih talenata. Me\u0111utim upravo najva\u017eniji i najljep\u0161i zadatak dr\u017eavnog kazali\u0161ta je pronalazak i uzdizanje novih talenata. Prednost Narodnog kazali\u0161ta u Zagrebu je u tome \u0161to ima odre\u0111eni krug stalne i vrlo kriti\u010dne publiku. Stara je izreka da kazali\u0161te ima publiku kakvu zaslu\u017euje. Saniranjem financijskih problema kao posjedice rata dolazi i do duhovne stabilizacije u \u017eivotu, a kazali\u0161te preuzima najljep\u0161u i najplemenitiju ulogu. Na\u017ealost uz sve probleme svjetske krize i nedostatka financijskih sredstava postojao je utjecaj dr\u017eave i politike na umjetni\u010dki \u017eivot kazali\u0161ta.\u00bb<\/a>[244<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Uprava kazali\u0161ta na\u0161la se 03.09.1931. u vrlo nezavidnom polo\u017eaju, kada je nakon glavne pokusne izvedbe Mil\u010dinovi\u0107-Ogrizovi\u0107eve drame „Prokletstvo”, policija zabranila predstavu na intervenciju nadbiskupa i Kaptola. Ovakva klarikalno diktatorska suradnja je naprosto nedopustiva da nakon potro\u0161enih sredstava i vremena za uvje\u017ebavanje predstave dr\u017eava jednostavno zabrani izvedbu nekoga djela. Kako se sli\u010dne situacije ne bih ponovile re\u017eimsko kazali\u0161na uprava s upraviteljem Milutinom \u010ceki\u0107em predlo\u017eila je slu\u017ebenim aktom da stupi na snagu policijska cenzura kazali\u0161nog repertoara.<\/p>\n

    \u00abOp\u0107i veliki potresi \u010ditavog dru\u0161tva su uzrokovali i krizu u kazali\u0161tu. Psihoza op\u0107e nestabilnosti u dru\u0161tvu nije pogodna za umjetni\u010dko stvaranje. Odsustvo kazali\u0161ne tradicije, a ne postojanje novih umjetni\u010dkih formi koje odgovaraju trenutnoj psihi dru\u0161tva. I u europskim kazali\u0161tima je evidentan nedostatak vrhunskih izvedbi. Sve se doga\u0111a oko nekoliko predstava Maughama, Molnara ili Raya, a \u0161to nije dovoljno da zadr\u017ei publiku u kazali\u0161tu. Produciraju se stvari koje ne potresaju duboko. Izuzetak je Bruckner<\/a>[245<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> stvaraju\u0107i i velika literarna djela, kao \u0161to je „Elizabeta Engleska”, koja po svojoj socijalnoj i politi\u010dkoj tendenciji imala ja\u010deg interesa za dana\u0161njeg gledaoca.\u00a0 Tijekom 1931. kazali\u0161te u Zagrebu izvodi nekoliko djela koja su bila na europskoj razini kao \u0161to su: „Majstori pjeva\u010di”, „Parsifal”, „Elizabeta Engleska”, „San ljetne no\u0107i”, „Ljubavnici” \u0161to je potvrdilo visoki kulturni rang zagreba\u010dke scene. Financijski izdaci za te predstave nisu bili veliki, naprotiv \u010ditava sezona je ko\u0161tala kao ranijih godina samo nekoliko djela, a uvje\u017ebano je i izvedeno 18 novih glazbenih i 30 dramskih predstava. S obzirom na izrazito kriti\u010dnu zagreba\u010dku publiku uprava kazali\u0161ta je nastojala odr\u017eati zavidnu umjetni\u010dku razinu. Poznavanje njema\u010dkog jezika omogu\u0107ilo je umjetnicima, a i zagreba\u010dkoj publici neposredan kontakt s europskom scenom. Tradicija i kulturni nivo zagreba\u010dke publike neposredno su djelovali na umjetnike kako bi pru\u017eali maksimum u scenskom nastupu i tako zadr\u017eali interes publike. Nedostatak financijskih sredstava, koji se o\u010dituje kroz tehni\u010dka sredstva i kvantitetu dekorativnih elemenata, nadoknadili su izvanredni umjetnici svojim virtuoznim nastupima. Uprava je uslijed ekonomske krize poduzela niz mjera za smanjenje tro\u0161kova. Dio starih glumaca je umirovljen. Isto je u\u010dinjeno i sa ostalim djelatnicima. Kada se ukazala potreba neki od njih su ponovno anga\u017eirani, a s njima su napravljeni autorski ugovori. To je zapravo bio prvi korak prema korekturi nastalog birokratskog statusa umjetni\u010dkih djelatnika. Milutin \u010ceki\u0107 isti\u0107e kako bi najbolje za kazali\u0161te bilo vra\u0107anje samom kazali\u0161tu, jer svi poku\u0161alji da se tehni\u010dkim sredstvima konkurira filmu nisu polu\u010dili rezultate. Teatar je i danas ono \u0161to je bio u svome nastajanju i tako \u0107e biti i u budu\u0107nosti. Jo\u0161 uvijek je Shakespeare suvremen, jo\u0161 uvijek su Verdi i Puccini privla\u010dniji od Albana Berga<\/a>[246<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> i sli\u010dnih modernista. U kazali\u0161tu poput zagreba\u010dkog, u kojima je repertoar tako \u0161irok i \u017eivot tako slo\u017een, treba izbjegavati krute formule. Uvijek je privla\u010dan teatar s dobrim piscima, s velikim i nepomu\u0107enim kazali\u0161nim iskustvom kroz koje struji sna\u017ena dinamika pravog \u017eivota. Ne treba se potpuno dr\u017eati starih pisaca koji su ocrtavali \u010ditave epohe, ali isto tako niti potpuno odbaciti moderniste. Uspostava dobroga balansa jednoga i drugoga formula je uspjeha. Su\u0161tinu repertoara moraju \u010diniti ona djela koja su bazirana na zdravom sentimentu publike i njenim dubokim instinktima, koji te\u017ee za do\u017eivljajima u onome, \u0161to je elementarno i ljudsko. Nije niti \u010dudo \u0161to se takva djela ne mogu na\u0107i u suvremenoj dramskoj literaturi, kada je \u010ditava ta epoha nesre\u0111ena. Ako analiziramo pojam ”kriza” ozna\u010dava ne\u0161to prolazno i prijelazno,\u00a0 a teatar se kroz ukupnu svoju povijest kretao za trajnim vrijednostima i onome \u0161to je vje\u010dno. Milutin \u010ceki\u0107 daje ukazuje na bitnu \u010dinjenicu kako zagreba\u010dka publika voli kazali\u0161te i pokazuje veliki interes za svaku novinu i napredak, ali istovremeno je vrlo kriti\u010dna i osjetljiva. To je samo jo\u0161 jedan dokaz kako kazali\u0161te predstavlja sredi\u0161te \u010ditavog dru\u0161tvenog \u017eivota i kako \u0107e to zasigurno biti klju\u010dan faktor ne samo o\u010duvanju kazali\u0161ta ve\u0107 i odr\u017eanju visoke umjetni\u010dke razine.\u00bb<\/a>[247<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    Pismo upravitelja Milutina \u010ceki\u0107a ministru prosvete<\/strong><\/p>\n

    Gospodinu Ministru prosvete,<\/em><\/p>\n

    Danas je odr\u017eana u Narodnom kazali\u0161tu sve\u010dana komemoracija u slavu pok. Ive Rai\u0107a, kada je otkriveno poprsje ovoga zaslu\u017enog umjetnika. Na \u010delu odbora za podizanje poprsja nalazila se g\u0111a. Milka Trnina, kao po\u010dasni predsjednik. Kazali\u0161te je bilo puno najotmjenije zagreba\u010dke publike, koja je do\u0161lo po pozivima odbora. Najprije je govorio predsjednik odbora gosp. Dr. Leo Rotter. Zahvalio se upravniku na susretljivosti. Zatim je govorila g\u0111a. Trnina, koja je upravniku predala poprsje, na \u0161to joj je potpisani odgovorio. Iza toga desio se skandal, ne\u010duven u analima zagreba\u010dkog kazali\u0161ta. Poslije upravnikovog govora, uzeo je rije\u010d gosp. Bo\u017eo Nikoli\u0107, predsjednik beogradske gluma\u010dke organizacije, koji je iza nekoliko prikladnih re\u010denica o Rai\u0107u napao zagreba\u010dko kazali\u0161te, tj. direktno napao upravu kazali\u0161ta. Rekao je: da je Narodno kazali\u0161te sada srozano, da je potpuno propalo, prezadu\u017eeno, da se r\u0111avo vodi, ali da mo\u0107na gluma\u010dka organizacija, tj. Udru\u017eenje glumaca, ne\u0107e to vi\u0161e dopustiti. Taj napad na upravu bio je tako neukusan, tako prost, banalan i drzak, da su se svi slu\u0161aoci skandalizirali u najve\u0107oj mjeri, u toliko vi\u0161e \u0161to je do\u0161ao iz Beograda. Zloupotrijebiti jedan ovako sve\u010dani moment mogao je samo onaj, koji nema ni pojma o pristojnosti i osje\u0107aju du\u017enosti i koji ho\u0107e makar i kriminalnim putem pod svaku cijenu do\u0107i do svoga cilja. I te skandale prave predstavnici Udru\u017eenja, koje stoji pod pokroviteljstvom Njegovog Veli\u010danstva Kralja. Pozadina ovoga skandala sastoji se u slijede\u0107em: Na po\u010detku pro\u0161le sezone upravnik je predlo\u017eio za penziju ili za premje\u0161taj iz ovoga kazali\u0161ta gosp. Josipa Mari\u010di\u0107a, razvrstanog \u010dlana drame aktom P.br.4 od 17.09.1931., jer se imenovani neuljudno i drsko pona\u0161ao prema upravitelju. Po ovome aktu nije ni do dan danas ni\u0161ta u\u010dinjeno. Me\u0111utim gosp. Mari\u010di\u0107 se za svo to vrijeme i dalje nemogu\u0107e pona\u0161ao: ne samo da nije pozdravljao upravitelja, i da prema njemu od \u010dlanova do kod gospodina Ministra prosvete tu\u017ee upravu, kako bi bila smjenjena. Za to smjenjivanje odre\u0111en je i maksimalan rok od 12 dana. Dana\u0161nji skandal u kazali\u0161tu samo je nastavak te kampanje, koju vodi gosp. Mari\u010di\u0107, protiv upravnika, na bezobzirno drzak i brutalan na\u010din. \u010cast mi je na osnovu izlo\u017eenoga umoliti gospodina Ministra prosvete: da povede disciplinsku istragu protiv gosp. Bo\u017ee Nikoli\u0107a razvrstanog \u010dlana Narodnog pozori\u0161ta Beograd i da ga najstro\u017eije kazni. U isto vrijeme molim da se postupi prema aktu ove uprave P.br.4 od 17.09.1931. i Josip Mari\u010di\u0107 odmah penzioni\u0161e. U slu\u010daju da se ne sprovedu predlo\u017eene mjere, molim da se upravnik Narodnog kazali\u0161ta odmah penzioni\u0161e, po\u0161to pod ovakvim oslovima i poslije ovakvog ispada od strane ni\u017eih kazali\u0161nih slu\u017ebenika protiv \u0161efa jedne od najistaknutijih kulturnih institucija, nije mogu\u0107e normalno raditi. Smatram za potebno jo\u0161 da napomenem, da nikakve palijativne mjere \u2013 premje\u0161taj ili tome sli\u010dno, za ma koga zainteresiranog u ovome slu\u010daju \u2013 ne bi ni u koliko bile opravdane, jer bi one jo\u0161 i dalje podr\u017eavale jedno zlo, koje dolazi od nelegalnih ambicija li\u010dnih interesa i nevaspitanih navika pojedinih ljudi u gluma\u010dkom udru\u017eenju, koji nemaju mnogo veze s umjetno\u0161\u0107u, ali zato odve\u0107 drskosti i bezobzirnosti. Jedini lijek i jedino logi\u010dna posljedica je: ili penzionisanje g. Josipa Mari\u010di\u0107, a stroga kazna za g. Bo\u017eu Nikoli\u0107a, ili penzionisanje potpisanog. To zahtijevaju zakonski propisi, moral i odr\u017eanje discipline, tako potrebne u dana\u0161nja te\u0161ka vremena. <\/em><\/p>\n

      <\/p>\n

    U Zagrebu, dne 18. decembra 1932.\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Upravnik Narodnog Kazali\u0161ta<\/em><\/p>\n

    \u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Milutin \u010ceki\u0107 s.r.<\/em><\/p>\n

    Nakon ovoga pisma upu\u0107enoga ministru prosvete upravitelj Milutin \u010ceki\u0107 umirovljen je 02. 02. 1933.<\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    Zaklju\u010dak<\/strong><\/p>\n

    Atraktivna gra\u0111evina Hrvatskog narodnog kazali\u0161ta i unutarnji prostor<\/a>[248<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> magnetski su privla\u010dili publiku, koja je bila zahtjevna i kriti\u010dna, tako da je i repertoarski program morao biti na zavidnoj razini. Iz svega navedenog nedopustivo je da takva institucija postane zbog zakonske regulative socijalna ustanova. Nova zakonska regulativa o kazali\u0161nim pitanjima \u010dini dvostruku \u0161tetu u pogledu kulturnog \u017eivota. Prvo ograni\u010dava umjetni\u010dki izra\u017eaj koji mora biti oslobo\u0111en svih stega, zatim na pogre\u0161an na\u010din regulira status djelatnika u umjetnosti. Do danas tr\u017ei\u0161te djelatnika koji rade u kazali\u0161tu nije poprimilo suvremene oblike. S umjetni\u010dke strane najva\u017enije je uspostaviti ravnote\u017eu izme\u0111u zahtjeva publike i o\u010duvanja umjetnosti i samog djela, a s financijske strane zbog velike ekonomske krize i ovisnosti o dr\u017eavnim subvencijama odr\u017eati razinu kvaliteta predstava. Unutarnja organizaciji poslovanja HNK je strogo vertikalna, tako da upravitelj posjeduje veliku autonomiju odlu\u010divanja. Ipak tako „svemogu\u0107i” upravitelj, samo fiktivno upravlja institucijom, dok na kraju ipak ministar prosvjete donosi politi\u010dku odluku. Zapravo ako uzimamo u obzir \u017eelju gledatelja u upravljanje je potrebno uvesti i granu psihologije.<\/a>[249<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Psiholo\u0161ki elementi koje treba uzeti u obzir ogledaju se kroz kvalitetne ljudske odnose: prvenstveno po\u0161tivanje uzajamnosti, emocionalnim ulaganjem, povjerenjem, brigom za tu\u0111e potrebe, interesiranjem, osje\u0107ajima, davanjem prioriteta drugima u odnosu na sebe. Ove elemente je bitno ugraditi u planiranje, osmi\u0161ljanje i razvitak ukupnog kazali\u0161nog djelovanja. Najva\u017enije je stvarati dobru umjetnost i usredoto\u010diti se da ona bude uzbudljiva i da je ljudi \u017eele podr\u017eati. <\/p>\n

    „U kazali\u0161tu je mogu\u0107e sve, to je ku\u0107a \u010dudesa. Najve\u0107e je \u010dudo, dakako, da uop\u0107e postoji. Di\u017ee se u sedam i pol sati zastor, budite svjesni da je to sretan slu\u010daj ili direktno \u010dudo!<\/em>”<\/a>[250<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Ponovno se pokazalo da je politika <\/em>neizostavni dio kazali\u0161nog \u017eivota barem u slu\u010daju dr\u017eavnih kazali\u0161ta \u0161to podrazumijeva utjecaj okoline. Ali svakako nikada ne treba raditi projekte samo da bih postigli vidljivost, nikada ne treba tra\u017eiti umjetni\u010dke kompromise i svaki projekt je potrebno dobro isplanirati, a rezultati \u0107e do\u0107i sami po sebi. Znanja ste\u010dena u europskim kazali\u0161tima Milutin \u010ceki\u0107 vrlo vje\u0161to poku\u0161ava primjeniti rje\u0161avaju\u0107i probleme u kojima se zateklo Hrvatsko narodno kazali\u0161te. Osim \u0161to je bio redatelj, kriti\u010dar, pisac, osmislio je i koncept makroorganizacionog sustava kazali\u0161ne produkcije jugoslovenskih zemalja. <\/p>\n

    \u00abOsnovna zamisao Milutina \u010ceki\u0107a u produkcijskom smislu su stavovi o ulozi i mjestu kazali\u0161ne umjetnosti u nacionalnoj kulturi. Svoje ideje on izla\u017ee u \u010dlanku “Jugoslovensko umetni\u010dko pozori\u0161te.”\u00bb<\/a>[251<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Ve\u0107 tada je bio za\u010detnik modernog na\u010dina organiziranja kazali\u0161ne djelatnosti. Iz svih njegovih izlaganja vidljivo je da provodi analizu okru\u017eenja u kojemu djeluje. Vrlo dobro je poznavao ekonomske<\/em> prilike u okru\u017eenju. Bio \u017ertva politi\u010dkog <\/em>uplitanje u upravljanje kazali\u0161tem. Kulturni i dru\u0161tveni<\/em> faktori su se ogledali kroz pozitivan odnos prema kazali\u0161tu i demografskoj strukturi stanovni\u0161tva. S tehnolo\u0161kog <\/em>aspekta potrebno je stalno investiranje u tehnologiju\u00a0 neophodnu za kazali\u0161nu djelatnost. Sve ovo o \u010demu je pri\u010dao Milutin \u010ceki\u0107 suvremena organizacija kazali\u0161ne produkcije naziva PEST<\/a>[252<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> analizom. Unutarnji faktor se o\u010dituju kroz ljudske resurse i prema regulativi o razvrstavanju dr\u017eavnih slu\u017ebenika, koji su time ograni\u010deni, a razmjena umjetnika izme\u0111u kazali\u0161ta postala je vrlo kompliciran postupak. Periodi\u010dno se HNK susre\u0107e i sa smjenom generacija tako da je potrebno osnivanje i gluma\u010dkih i glazbenih \u0161kola. Zala\u017eu\u0107i se za stvaranje jednog jugoslovenskog kazali\u0161ta, jedinstvenog po repertoarskoj politici, duhu i umjetni\u010dkom stilu, \u010ceki\u0107 u uvodu organizacijsko-produkcijskog koncepta isti\u0107e: <\/p>\n

    Ho\u0107emo li da dobijemo, brzim pogledom, op\u0107i utisak kulturnog razvitka jednog mjesta, pa mo\u017eda \u010dak i \u010ditavog naroda, to \u0107emo, nema sumnje, oti\u0107i u kazali\u0161te. I zaista, u njemu \u0107emo na\u0107i najsvijetliju stranu duhovnog \u017eivota i materijalnog bogatstva: tu je poezija, gluma, glazba; tu je arhitektura, plasti\u010dna i dekorativna umjetnost; tu vidimo elitu izmje\u0161anu s pukom u zajedni\u010dkom umnom raspolo\u017eenju i nalazimo plemenite izraze elegancije, otmjenosti, prostodu\u0161nosti i svje\u017ee, naivne primitivnosti, tu je, jednom rije\u010di, najvidljivija manifestacija svega lijepog, uzvi\u0161enog i velikog. Jedan minhenski pisac dao je odista to\u010dnu karakteristiku ovoga cijeloga skupa, kada je kazao, da je kazali\u0161te sredi\u0161nja sve\u010dana to\u010dka \u017eivota i umjetnosti.<\/em><\/a>[253<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Svaka predstava je posebnost za sebe i za svaku je potrebno raditi druga\u010diji pristup prema publici. \u010ceki\u0107 isti\u0107e va\u017enost promid\u017ebe, plakata, obavijesti u novinama. Gostovanja poznatih svjetskih umjetnika prezentiraju se javnosti kao sofisticirane vrijednosti, elitnost, pozitvne dru\u0161tvene diskriminacije, ozbiljnost, pretencioznost i kao manifestacija od dru\u0161tvenog zna\u010daja. Upravitelj \u010ceki\u0107 tako\u0111er postavlja pitanje \u2013 da li je uop\u0107e mogu\u0107e organizirati potpuno umjetni\u010dku pozornicu, na ovim prostorima? I naravno, kao vizionar, on je uvjerenja da je to mogu\u0107e ako bi se poja\u010dale veze me\u0111u umjetnicima, i to planski i sustavno jer: “Me\u0111u istaknutim ljudima koji se bave dramskom umjetno\u0161\u0107u na slavenskom jugu ima i takvih \u010dije se snage dovoljno ne iskori\u0161tavaju […]. Njih, dakle, treba, na odre\u0111eno mjesto, a u odre\u0111eno vrijeme, skupiti, spojiti […] mislimo ovdje na jedno kazali\u0161te, koje bi bila sve\u010dana manifestacija jugoslovenske, ili mo\u017eda \u010dak i slavenske kazali\u0161ne umjetnosti. Ono bi davalo svoje predstave, naro\u010dito pripremane, kao \u0161to se recimo, prire\u0111uju predstave u minhenskom Kunstler Theater-u…”. Ova \u010ceki\u0107eva vizija proisticala je ne samo od odu\u0161evljenja Njema\u010dkim teatrom, nego i od njegovih pansalvisti\u010dkih ideja koje su u to vrijeme zavladale kako u \u010de\u0161kim intelektualnim krugovima, tako i u jugoslovenskim, kulturno-umjetni\u010dkim krugovima koji su podjednako bili prisutni u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. Naravno, \u010ceki\u0107 otvara i slijede\u0107a pitanja: “Da li bi ovakvo kazali\u0161te bilo fakti\u010dka kombinacija jugoslovenskih kazali\u0161ta ili bi se jedno uzelo za osnovicu? Da li bi kao osnova poslu\u017eila slovena\u010dka, hrvatska ili srpska pozornica i koji bi se dijalekt jezika primjenio?” U svemu tome on isti\u0107e da je u ovom projektu najva\u017enija \u010disto umjetni\u010dka strana, dok o financijskoj potpori jo\u0161 ne razmi\u0161lja. \u010ceki\u0107eve ideje, mo\u017eda idealisti\u010dki postavljene, bile su odraz onda\u0161nje duhovne klime i raspolo\u017eenja jugoslovenske misli. Programski natpis o jugoslovenskom umjetni\u010dkom kazali\u0161tu \u010ceki\u0107 \u0107e iskoristiti i kasnije u teorijskim radovima nastalim na osnovu iskustva velikog prakti\u010dara.<\/a>[254<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Kao redatelj, \u010ceki\u0107 je tipi\u010dni predstavnik njema\u010dke berlinske \u0161kole, prije svega, redateljskog sistema Maxa Reinhardta<\/a>[255<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> i Karla Hagemana. Monumentalna scenografija, koja se bazira na stubovima i portalima bila mu je uzor, “u takvoj dekorativnoj opremi i igri gluma\u010dkog ansambla znao je da izrazi potreban scenski ugo\u0111aj.”<\/a>[256<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U redateljski rad unosi najprije studiju i analizu dramskog djela, zatim karakterizaciju likova osloba\u0111aju\u0107i gluma\u010dku umjetnost u interpretaciji od patetike, tako da su izvedbe bile suptilne i diskretne, a \u010ceki\u0107eva re\u017eija veoma pedantna, precizna, studiozna, suzdr\u017eana. Osim scenografijom i osebujnom gluma\u010dkom interpretacijom, tako\u0111er pomo\u0107u dekora: “stvara potpunu umjetni\u010dku sliku scene, a \u0161to u isti mah ne iziskuje velike materijalne \u017ertve.”<\/a>[257<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Prvi problem u kazali\u0161tu toga vremena odnosi se na na\u010din financiranja i administraciju dr\u017eavnih kazali\u0161ta, a drugi na umjetni\u010dki rad u kazali\u0161tima. Milutin \u010ceki\u0107 je bio glavni inspektor za podno\u0161enje izvje\u0161taja o stanju u dr\u017eavnim kazali\u0161tima i da odredi osnovne smjernice za provo\u0111enje reformi. Za provo\u0111enje reformi potreban je novi kazali\u0161ni zakon koji bi regulirao financijsko-administrativna pitanja i umjetni\u010dku djelatnost. Analiziraju\u0107i HNK u Zagrebu utvrdio je da u potpunosti ispunjava o\u010dekivanja kao dr\u017eavno kazali\u0161te, izuzev kazali\u0161nih problema koje bi trebalo otkloniti novim zakonom o kazali\u0161tu. Pobolj\u0161anje organizacije kazali\u0161ne proizvodnje mogu\u0107e je provesti promjenom na\u010dina planiranja financijskih sredstava dr\u017eavnih kazali\u0161ta, zatim pobolj\u0161anjem polo\u017eaja glumaca, pjeva\u010da, svira\u010da, kao i ostalih kazali\u0161nih djelatnika, te reorganizacijom umjetni\u010dkog rada. <\/p>\n

    Provo\u0111enjem reformi omogu\u0107io bi se razvoj slobodnog umjetni\u010dkog duha, a kazali\u0161na administracija bi se oslobodila birokracije. <\/p>\n

    Osim materijalne krize u kazali\u0161tu, dogodila se i duhovna kriza. Bilo je potrebno „u\u0107i” me\u0111u publiku i iz njenoga duhovnog stanja crpiti ideje za pobolj\u0161anje kazali\u0161ne ponude. Tehnolo\u0161ki napredak tako\u0111er postaje opasnost za \u017eivu rije\u010d na sceni.\u00a0 U svim tim previranjima odbacivanje tradicionalne kazali\u0161ne umjetnosti zasigurno ne bih rije\u0161ilo trenutnu kazali\u0161nu krizu. Dr\u017eavna intervencija mo\u017ee za\u0161titi kazali\u0161te od nagle ekspanzije filma i radija. Pove\u0107anjem produkcije i kvalitete mo\u017ee se kod publike proizvesti interes za scensku umjetnost. Uprava HNK-Zagreb za sezonu 1929\/30. dala je uvje\u017ebati 13 originalnih novih djela i 14 dijela iz strane literature, \u0161to po broju orginalnih djela prema\u0161uje svaku raniju sezonu za posljednjih deset godina. Dobrom reorganizacijom zadr\u017ean je kvalitet i pove\u0107ana produkcija. Sr\u017e operskog repertoara HNK toga perioda mora biti zanosna glazba uvijek mladena\u010dki svje\u017eeg Verdija, duboka i plemenita glazba Wagnera kao i slavenski majstori koji pobu\u0111uju interes ukupnog glazbenog svijeta. Taj princip je zadr\u017ean tako\u0111er kod drame i baleta. <\/p>\n

    Prednost Narodnog kazali\u0161ta u Zagrebu je u tome \u0161to ima odre\u0111eni krug stalne i vrlo kriti\u010dne publike, \u0161to potvr\u0111uje jo\u0161 jednu \u010dinjenicu da kazali\u0161te ima publiku kakvu zaslu\u017euje. Praizvedba Krle\u017eine drame „Gospoda Glembajevi” u re\u017eiji Alfonsa Verlija odr\u017eana je 1929. godine. Saniranjem financijskih problema kao posljedica rata dolazi i do duhovne stabilizacije u \u017eivotu, tako kazali\u0161te preuzima najljep\u0161u i najplemenitiju ulogu. Na\u017ealost uz sve probleme svjetske krize i nedostatka financijskih sredstava utjecaj dr\u017eave i politike na umjetni\u010dki \u017eivot kazali\u0161ta uzrokuje stalne potrese unutar kazali\u0161ta. Tako nastala psihoza op\u0107e nestabilnosti u dru\u0161tvu nije pogodna za umjetni\u010dko stvaranje. Poduzimanjem niza konkretnih mjera donekle je uspostavio normalno funkcioniranje kazali\u0161ta, ali i korekciju birokratskog sustava upravljanja kazali\u0161tem. Teatar je i danas ono \u0161to je bio u svome nastajanju, tako \u0107e biti i u budu\u0107nosti. Jo\u0161 uvijek je Shakespeare suvremen, jo\u0161 uvijek su Verdi i Puccini privla\u010dniji od nekih modernista. U biti ravnote\u017ea izme\u0111u jednoga i drugoga je najbolja formula uspjeha. Milutin \u010ceki\u0107 nije imao osnovne uvjete za rje\u0161avanje te\u0161ke ekonomske krize, koja je zahvatila ne samo kazali\u0161te u Zagrebu nego je to naprosto bila refleksije svjetske ekonomske, ali i duhovne krize. Svoja iskustva i vje\u0161tine koje je stekao studiraju\u0107i suvremenu kazali\u0161nu umjetnost u Europi uspje\u0161no primjenjuje i odr\u017eava kvalitetnu razinu kazali\u0161ne produkcije HNK. Uz sve probleme s kojima se kao upravitelj susreo odr\u017eao je tradiciju zagreba\u010dkog kazali\u0161ta. Posje\u0107enost publike najbolja je ocjena njegovog ukupnoga rada kao upravitelja. Sva tri ansambla su radila u nekim trenucima na ve\u0107oj razini od uglednih europskih kazali\u0161nih ku\u0107a. <\/p>\n

    Milutin \u010ceki\u0107 je umjetnost, kazali\u0161te i kulturu postavio ispred politike. To se uskoro i potvrdilo kada je 1933. umirovljen. <\/p>\n

     <\/p>\n

    \n
    \n

    <\/a>[199<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \noriginalni rad Doktorskih nau\u010dnih studija predmet: Arhivsko istra\u017eivanje, mentor: prof.dr. Dragana \u010coli\u0107 Biljanovski<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[200<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nMilana Grola (1876.-1952.) svoj rad u oblasti kazali\u0161ne umjetnosti koncipira u tri cjeline: organizacijsku, umjetni\u010dku, reformatorsku i me\u0111unarodnu kazali\u0161nu aktivnost.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[201<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n\u010coli\u0107-Biljanovski, 2001: 113-114
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[202<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nKazali\u0161ni redatelj, upravitelj kazali\u0161ta, dramski pisac, kriti\u010dar, teoreti\u010dar kazali\u0161ta, konceptant kazali\u0161nog makroorganizacionog sustava Kraljevine SHS i Jugoslavije, ro\u0111en je 22. septembra 1882. godine u Gornjem Milanovcu. Jedan od prvih li\u010dnosti kruga beogradskih intelektualaca, koji univerzitetsko obrazovanje usavr\u0161ava studijima suvremene kazali\u0161ne umjetnosti, u Evropi.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[203<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nDragana \u010coli\u0107-Biljanovski, Okrugli sto „Cetinje<\/em> kraljevsko crnogorsko pozori\u0161te – zetski dom na cetinju”<\/em> (1910.-2010).
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[204<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nStjepan Mileti\u0107, (1868.-1908.), kazali\u0161ni intendant, redatelj i kriti\u010dar.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[205<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nIvan Dragutin Stjepan Zajc, Ivan pl. (plemeniti) Zajc (1832.-1914.), hrvatski skladatelj i dirigent.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[206<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nVatroslav Lisinski (1819.-1854.), hrvatski skladatelj i prvi hrvatski profesionalni glazbenik koji je postavio temelje nacionalnom smjeru u Hrvatskoj, a posebice operi, solo-pjesmi, orkestralnoj i zborskoj glazbi.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[207<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nAntun Dobroni\u0107 (1878.-1955.), hrvatski skladatelj, glazbeni pisac i profesor na Muzi\u010dkoj akademiji u Zagrebu.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[208<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nIvo Lotka – Kalinski ( 1913.-1987.), kompozitor, glazbeni pedagog i pjeva\u010d.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[209<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nPetar Konjovi\u0107 (1883.-1970.),\u00a0srpski kompozitor klasi\u010dne muzike. \u0160kolovao se na Pari\u0161kom konzervatoriju, predavao u Srpskoj muzi\u010dkoj \u0161koli u Beogradu.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[210<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nNikolaj Andrejevi\u010d Rimski-Korsakov (1844.-1908.), ruski skladatelj i dirigent.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[211<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nAleksandar Porfirjevi\u010d Borodin (1833.-1887.), ruski skladatelj i kemi\u010dar.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[212<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nPetar Ilji\u010d \u010cajkovski (1840.-1893.), ruski skladatelj i jedan od najve\u0107ih skladatelja romantizma.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[213<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nModest Petrovi\u010d Musorgski (1839.-1881.), ruski skladatelj originalnog glazbenog izraza, koji se zasniva na obilje\u017ejima izvornog ruskog folklora.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[214<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nGeorges Bizet (1838.-1875.), francuski skladatelj i pijanist romanti\u010dkog doba.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[215<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nMarc-Antoine Charpentier (1636.-1704.), francuski barokni skladatelj i predstavnik francuske duhovne glazbe.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[216<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nCl\u00e9ment Philibert L\u00e9o Delibes (1836.-1891.), franuski skladatelj baleta, opera i drugih glazbenih djela.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[217<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nCharles Fran\u00e7ois Gounod (1818.-1893.), francuski skladatelj. Predstavnik neoklasicisti\u010dke glazbe.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[218<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nPietro Mascagni (1863.-1945.), talijanski skladatelj.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[219<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nRuggiero Leoncavallo (1858.-1919.), talijanski skladatelj. Glavni je predstavnik talijanskog opernog verizma.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[220<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nWolfgang Amadeus Mozart (1756.-1791.), austrijski skladatelj. Najgenijalnijih skladatelja u povijesti glazbe.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[221<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nJules \u00c9mile Fr\u00e9d\u00e9ric Massenet (1842.-1912.), francuski skladatelj. Profesor pari\u0161koga Konzervatorija.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[222<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nRichard Wagner (1813.-1883.), njema\u010dki skladatelj, dirigent, reformator opere i sredi\u0161nja li\u010dnost njenog razvoja u drugoj polovici 19. stolje\u0107a.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[223<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nGiacomo Antonio Domenico Michele Secondo Maria Puccini (1858.-1924.), talijanski skladatelj.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[224<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nGiuseppe Fortunino Francesco Verdi (1813.-1901.), talijanski pijanist, skladatelj i dirigent mjesnog Filharmonijskog dru\u0161tva u Bussetu.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[225<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nMilan Sachs (1884.-1968.), hrvatski operni dirigent, dugogodi\u0161nji koncertni majstor, korepetitor, te dirigent Zagreba\u010dke opere.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[226<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nKre\u0161imir Baranovi\u0107 (1894.-1975.) hrvatski skladatelj i dirigent. Profesor Glazbene akademije, dirigent Opere i direktor Filharmonije u Beogradu.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[227<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nOskar Jozefovi\u0107, (1890.-1941.), dirigent, kompozitor. Korepetitor u HNK-Zagreb.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[228<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nJakov Gotovac (1895.-1982.), hrvatski operni dirigent i skladatelj. Akademik i \u010dlan Hrvatskog narodnog kazali\u0161ta. Dobitnik nagrade za \u017eivotno dijelo Vladimir Nazor kao i nagrade AVNOJ-a. <\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[229<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nTitu\u0161 Brezova\u010dki (1757.-1805.) hrvatski knji\u017eevnik, veliki komediograf.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[230<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nMilan Ogrizovi\u0107 (1877.-1923.), hrvatski knji\u017eevnik i politi\u010dar. Lektor i dramaturg u HNK.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[231<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nHenri Gh\u00e9on (1875.-1944.), francuski dramati\u010dar, romanopisac, pjesnik i kriti\u010dar.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[232<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nMarie Anne Lenormand Adelaide (1772.-1843.) francuska profesionalna vra\u010dara. U knji\u017eevnoj karijeri objavila brojne tekstove, uzrokuju\u0107i mnoge javne polemike. <\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[233<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nHenrik Johan Ibsen (1828.-1906.), norve\u0161ki knji\u017eevnik.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[234<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nNikola Vasiljevi\u010d Gogolj (1809.-1852.); ukrajinski i ruski knji\u017eevnik, utemeljitelj modernog ruskog realizma.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[235<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nKazali\u0161ta u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[236<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nVidi prilog Zakon o narodnim kazali\u0161tima.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[237<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nMaurine Dallas Watkins (1896.-1969.) ameri\u010dka novinarka i dramaturginja. <\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[238<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nWilliam Shakespeare (1564.-1616.), engleski knji\u017eevnik, kazali\u0161ni glumac, dramati\u010dar i redatelj.\u00a0<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[239<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nVictor-Marie Hugo (1802.-1885.), francuski romanopisac, pjesnik, esejist, dramaturg, aktivist za ljudska prava i najutjecajnija li\u010dnost Francuskog romantizma.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[240<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nWilliam Somerset Maugham (1874.-1965.), engleski pripovjeda\u010d i dramati\u010dar.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[241<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nMarcel Pagnol (1895.-1974.), francuski romanopisac, dramati\u010dar i filmski sineast.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[242<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nFerenc Moln\u00e1r (1878.-1952.), jedan od najve\u0107ih ma\u0111arskih dramati\u010dara i pisaca XX. stolje\u0107a.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[243<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nAlfred Louis Charles de Musset-Pathay (1810.-1857.) francuski dramati\u010dar, pjesnik, romanopisac.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[244<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \niz interviua Milutin \u010ceki\u0107 \u2013 „<\/em><\/strong>Novosti”<\/em> \u2013 Zagreb od 14.09.1930.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[245<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nFerdinand Bruckner (1891.-1958.), austrijsko-njema\u010dki pisac i kazali\u0161ni menad\u017eer.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[246<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nAlban Berg (1887.-1935.), austrijski skladatelj, u\u010denik Arnolda Sch\u00f6nberg.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[247<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \niz Interviua Milutin \u010ceki\u0107 \u2013 „Novosti”<\/em> \u2013 Zagreb od 11.08.1932.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[248<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nHNK, su 1895. projektirala dva poznata be\u010dka arhitekta Ferdinanda Fellnera i Hermana Helmera, autori jo\u0161 \u010detrdesetak europskih kazali\u0161nih zgrada.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[249<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nDouglas Rushkoff: Iznu\u0111ivanje \u2013 za\u0161to slu\u0161amo \u0161to nam ONI ka\u017eu?<\/em>, Naklada Bulaja, Zagreb, 2002.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[250<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n\u010capek, 1964: 6.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[251<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n\u010coli\u0107 Biljanovski, 2003: 100<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[252<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nKratica engleskih rije\u010di: Political, Economic, Social, Technological. <\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[253<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nPravda,<\/em> Beograd, 25. i 26. april 1911.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[254<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n\u010coli\u0107 Biljanovski, 2003: 89-104 <\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[255<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nMax Reinhardt (1873.-1943.) austrijski kazali\u0161ni i filmski redatelj i glumac.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[256<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nKosta Lukovi\u0107, Politika,<\/em> 8. mart 1913. , izvor vidi 54.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[257<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n\u010ceki\u0107, 1925: 30.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    Literatura:<\/strong><\/p>\n

    Charles W.L. Hill, Steven L. McShane. 2008. Principles of Menagement<\/em>, McGraw-Hill Irvin. United States.<\/p>\n

    \u010capek, Karel. 1964. Kako nastaje kazali\u0161ni komad<\/em>, Naprijed, Zagreb.<\/p>\n

    \u010ceki\u0107, Milutin. 1926. Pozori\u0161no pitanje<\/em>, Novi Sad.<\/p>\n

    \u010ceki\u0107, Milutin. 1925. Tri sistema.Pozori\u0161te<\/em>. Udru\u017eenje glumaca SHS, Beograd, <\/p>\n

    \u010coli\u0107 Biljanovski, Dragana. 2001. Istorijski kontinuitet i savremena organizaciono-produkcijska problematika teatra “Joakim Vuji\u0107” u Kragujevcu po\u010detkom XXI veka.<\/em> (Uvodno izlaganje na tribini posve\u0107enoj Teatru “Joakim Vuji\u0107”, u Kragujevcu, 28. februara 2002. godine), Zbornik radova FDU, br. 5, Institut FDU, Beograd.<\/p>\n

    \u010coli\u0107 Biljanovski, Dragana. 2000. Povodom pedeset godina Saveza dramskih umetnika Srbije<\/em>, Zbornik radova FDU, br. 4, Institut FDU, Beograd.<\/p>\n

    \u010coli\u0107 Biljanovski, Dragana. 2000. Nu\u0161i\u0107 \u2013 pozori\u0161ni stvaralac XX veka<\/em>, Dom kulture “Nu\u0161i\u0107evi dani”, Smederevo.<\/p>\n

    \u010coli\u0107 Biljanovski. 2003. Sanjari balkanskog pozori\u0161nog prostora 20. Veka,<\/em> Zbornik FDU, br. 6\/7, Institut za pozori\u0161te, film, radio i televiziju FDU, Beograd, 792.075<\/p>\n

    Dragi\u010devi\u0107-\u0160esi\u0107, Milena, Branimir Stojkovi\u0107. 2007. Kultura menad\u017ement animacija marketing<\/em>, Clio,\u00a0 Beograd.<\/p>\n

    \u0110uki\u0107, Vesna. 2010. Dr\u017eava i kultura<\/em>, Institut za pozori\u0161te, film, radio i televiziju, Fakultet dramskih umetnosti, Beograd.<\/p>\n

    Grol, Milan. 1911. Zakon i Uredba o Narodnom pozori\u0161tu<\/em>, knj.27, SKG, Beograd.<\/p>\n

    Hrvatska enciklopedija<\/em>. 2002. Leksikografski zavod Miroslav Krle\u017ea, Zagreb.<\/p>\n

    Klai\u0107, Bratoljub. 1986. Rje\u010dnik stranih rije\u010di<\/em>, Nakladni zavod MH, Zagreb.<\/p>\n

    Luki\u0107, Darko. 2010. Produkcija i marketing scenskih umjetnosti<\/em>, Hrvatski centar IT, Zagreb.<\/p>\n

    Mandi\u0107 Tijana, Ra\u017ei\u0107 Zorica, Kova\u010devi\u0107 Ivana, Milovi\u0107 Nata\u0161a. 2005. Art menad\u017eer\u00a0 izme\u0111u umetnosti i biznisa<\/em>, Zbornik radova FDU, br. 8-9, UDK 005 : 008<\/p>\n

    \u00a0„<\/em><\/strong>Novosti”<\/em> \u2013 Zagreb. 14.09.1930., Muzejsko kazali\u0161na zbirka odsjeka – kartoteka osoba: Milutin \u010ceki\u0107, Odsjek za povijest hrvatskog kazali\u0161ta, zavod za povijest hrvatske knji\u017eevnosti, kazali\u0161ta i glazbe hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.<\/p>\n

    „<\/em><\/strong>Novosti”<\/em> \u2013 Zagreb. 11.08.1932., Muzejsko kazali\u0161na zbirka odsjeka – kartoteka osoba: Milutin \u010ceki\u0107, Odsjek za povijest hrvatskog kazali\u0161ta, zavod za povijest hrvatske knji\u017eevnosti, kazali\u0161ta i glazbe hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. <\/p>\n

    Obradovi\u0107, Vera. 2008. Oblikovanje kreativnog postupka<\/em>: Uticaji Maxa Reinhardta i Isidore Dankan, na stvarala\u0161tvo Mage Magazinovi\u0107<\/em>, Zbornik radova FDU, br 13-14, UDK: 792.071.2:929<\/p>\n

    Op\u0107a i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka<\/em>. 2006. Leksikografski zavod Miroslav Krle\u017ea, Zagreb.<\/p>\n

    Pavi\u010di\u0107 Jurica, Alfirevi\u0107 Nik\u0161a, Aleksi\u0107 Ljiljana. 2006. Marketing i menad\u017ement u kulturi i umjetnosti<\/em>, Masmedia, Zagreb.<\/p>\n

    Risti\u0107, Maja. 2002. Me\u0111uzavisnost pozori\u0161ne politike i menad\u017ementa<\/em>, Zbornik radova FDU, br. 6-7, UDK 339.138:792<\/p>\n

    Rushkoff, Douglas. 2002. Iznu\u0111ivanje \u2013 za\u0161to slu\u0161amo \u0161to nam ONI ka\u017eu?<\/em>, Naklada Bulaja, Zagreb.<\/p>\n

    Zdravkovi\u0107, Milovan. 2006. Suvremeni menad\u017ement u pozori\u0161tu<\/em>,\u00a0 Zbornik radova FDU, br. 10, UDK 792.02<\/p>\n

    William, Byrnes. 2009. Management and Arts<\/em>, Elsevier, Burlington, MO USA. <\/p>\n

     <\/p>\n

    Milutin \u010ceki\u0107\u2019s Contribution in Reform National Theatre in Zagreb<\/span><\/strong><\/p>\n

     <\/p>\n

    Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n


    \nThis text examines the role of Milutin \u010ceki\u0107, as manager of the National Theater of Croatian National Theater in Zagreb during the theater reforms between the two wars (1918-1940), and his work on theater reform, as well as the influence of social relations of that time and current European trends in art and culture.<\/em><\/p>\n

          <\/span><\/p>\n


    \nDid he solve the difficult economic situation of the National Theater in Zagreb during his tenure as manager, and what results were achieved in such a short time from 1929 to 1933?<\/em><\/p>\n

          <\/span><\/p>\n

    What is the influence of the financial and material situation on the quality of the repertoire and audience response, and how socio-political relations affect culture in the period between the two wars.<\/em>\n<\/p>\n

     <\/p>\n

    Key words:<\/em><\/strong> manager, theater reform, legal regulation of theaters, cultural institutions, socio-political relations, cultural state policies, subsidized theaters, regulations on the classification of civil servants, organizing theater activities.<\/em><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    <\/a><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    \n\n\n\n
    \"inmediasres\"<\/p>\n

    \n  12(23)#23 2023<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

    		\n

    \n\"Creative<\/a>
    \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom     Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

    		\n


    \nDOI 10.46640\/imr.12.23.9<\/a>
    \nUDK 007.52:379.827
    \nIzvorni \u010dlanak
    \nOriginal scientific paper
    \nPrimljeno: 10.3.2023.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

     <\/p>\n

     <\/p>\n

    Goran \u0110ur\u0111evi\u0107 i Suzana Marjani\u0107<\/span><\/p>\n

    Beiwai koled\u017e, Pekin\u0161ko sveu\u010dili\u0161te za strane studije, Peking, Kina
    \ngoran.djurdjevich@gmail.com<\/p>\n

    Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatska
    \nsuzana@ief.hr<\/p>\n

    De re robotica<\/em>:
    \nO posthumanom folkloru,
    \nku\u0107nim ljubimcima-robotima i susretima s radnim robotima<\/span><\/strong><\/p>\n


    \nPuni tekst: pdf (826 KB), Hrvatski, Str. 3909 – 3921
    \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

     <\/p>\n

    Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    Danas su roboti postali svakodnevica \u010diji su zadaci sve ve\u0107i u uslu\u017enim djelatnostima (npr. ugostiteljstvo ili ispitivanje zadovoljstva korisnika), zatim kao automatizirani i samostalni ure\u0111aji (npr. usisiva\u010di ili automobili) te kao supstitucija za pojedine biljke i \u017eivotinje (npr. umjetna stabla, RoboBee kao zamjena za p\u010dele i dr.). Tekst se zadr\u017eava na ne\u0161to manje poznatim robotima \u2013 robotiziranim ku\u0107nim ljubimcima \u010diju genezu kao svojevrsnih avatara i malih igra\u010daka pratimo od sredine 1990-ih kada je podru\u010dje JI Europe preplavljeno dje\u010djim japanskim \u201eku\u0107nim ljubimcem\u201c Tamagotchijem. Poslije su razvijeni slo\u017eeniji \u201eljubimci\u201c poput Joy for All, Zoomer Interactive Kittens and Puppies, PARO Robot Seals i AIBO. Naglasak je postavljen na robot-ku\u0107nim ljubimcima koji se u nekim zemljama koriste u domovima za starije osobe kao i npr. za osobe oboljele od demencije. Ovakvi su objekti otvorili brojna pitanja od kojih izdvajamo sljede\u0107e: definiciju bi\u0107a i ku\u0107nog ljubimca (engl. pet), odnosno ku\u0107ne \u017eivotinje (engl. home animals) ili kako neki antrozoolozi isti\u010du \u2013 \u017eivotinje za dru\u0161tvo (engl. companion animals), dru\u0161tvenost i privr\u017eenost, osje\u0107aje, biolo\u0161ke potrebe, odgovornost za pona\u0161anje, prava i obveze kao i nasilje prema hibridima i androidima (usp. Thompson 2018).\n<\/p>\n

     <\/p>\n

    Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> Tamagotchi, roboti-ku\u0107ni ljubimci, \u017eivotinje za dru\u0161tvo.<\/em><\/p>\n

     <\/p>\n

    Goran \u0110ur\u0111evi\u0107: \u017divot u Pekingu ili susreti s radnim robotima<\/strong><\/p>\n

    Tijekom (trenutno) zadnjeg lockdowna<\/em> (2022.) u \u0160angaju ulicama su patrolirali policijski robotski psi koji su upozoravali ljude da ostanu u svojim ku\u0107ama. Posljednjih pet godina, \u017eivio sam\/ \u017eivim u Kini i Pekingu te se sam uvjerio u aktivnu djelatnost tzv. radnih robota. Takvi su roboti „zaposleni“ u raznim sektorima kao \u0161to je ugostiteljstvo, bankarstvo, hotelijerstvo. Na prvoj slici (sl.1.) vidimo robota koji dolazi na poziv i donosi higijenske potrep\u0161tine (konkretno pasta i \u010detkica za zube). Zanimljivo je, barem u kineskom slu\u010daju, kako roboti nisu zamijenili ljude, ve\u0107 su poslu\u017eili kao dodatak i svojevrsna ispomo\u0107 ljudima. Izvrstan je primjer pekin\u0161koga restorana u kojemu su robot i konobarica u simbiozi \u0161to zna\u010di da robot nosi hranu, a konobarica hoda pored i poslu\u017euje s robota (sl.2.). Za neke je mo\u017eda \u0161okantna \u010dinjenica da izvje\u0161\u0107e Me\u0111unarodne federacije robotike otkriva da Kina sada ima gotovo polovicu svih svjetskih industrijskih robota i da brzo pove\u0107ava svoje vodstvo. IFR, koji postoji kako bi “promicao istra\u017eivanje, razvoj, kori\u0161tenje i me\u0111unarodnu suradnju u cijelom podru\u010dju robotike,” izvje\u0161tava da je Kina bila svjetski lider u implementaciji industrijskih robota u posljednjih 8 godina. Mnogi na navedeni podatak nisu obra\u0107ali pa\u017enju. Sa svojih 243 000 instaliranih robota 2020. godine, Kina ima gotovo polovicu svih industrijskih robota u svijetu, kako to navode podaci Wall Street Journala<\/em> (Tara 2022).<\/p>\n

    Iako ne postoji jedna tipologija robota, jer ovisi o tome \u0161to uzimamo kao kriterij, roboti se mogu podijeliti na nekoliko kategorija. Me\u0111unarodna udruga IEEE (Institute of Electrical and Electronics Engineers) definira petnaest kategorija robota: lete\u0107i (aerospace <\/em>\u2013 koji sudjeluju u me\u0111unarodnim misijama), pomo\u0107 u katastrofama (obavljaju poslove potrage za pre\u017eivjelima), dronovi, edukacijski (npr. Lego, 3D printeri, itd.), medicinski roboti (implantati i pomo\u0107 za osobe s posebnim potrebama), humanoidni (npr. Asimo iz Honde), industrijski (roboti u skladi\u0161tima i radnim pogonima), vojni, istra\u017eiva\u010dki, bespilotna vozila, teleprisutnost (npr. avatari, hologrami, itd.), podvodni, zabavni (npr. robot komi\u010dar RoboThespian, muzi\u010dki robot Partner) te korisni\u010dki (consumer<\/em> \u2013 robotski usisava\u010di, robopas Aibo). Za potrebe ovoga rada zadr\u017eat \u0107emo na potonjim dvjema kategorijama budu\u0107i da su robotski ljubimci istovremeno i zabavni i korisni\u010dki.<\/p>\n

    Prvi direktni susret s robotskim ku\u0107nim ljubimcima na podru\u010dju JI Europe (koji sam do\u017eivio kao i ve\u0107ina djeca) datira u sredinu i drugu polovicu devedesetih. Radi se o japanskom proizvodu Tamagotchiju koji je proizveden 1996. godine. Do danas je prodano oko 83 milijuna proizvoda. Sama motivacija Akihira Yokoija, prema njegovim rije\u010dima, bila je dostupnost ljubimaca za svu djecu jer dio djece ne mo\u017ee imati prave ku\u0107ne ljubimce ili ih ne mo\u017ee nositi sa sobom na putovanja. Pritom neke obitelji ne \u017eele imati dodir s realnim ku\u0107nim ljubimcima. Rije\u010d je o izuzetno jednostavnom proizvodu, malenom ure\u0111aju koji korisnik aktivira. Potom se na zaslonu pojavljuje jaje iz kojega se izle\u017ee<\/em> (rodi) ljubimac. Korisnik zatim ostvaruje interakciju s robotskim\/virtualnim ljubimcem kojega treba hraniti, igrati se, odr\u017eavati higijenu u realnom vremenu. Ukoliko korisnik ne brine o svom ljubimcu, ovaj se mo\u017ee razboljeti i preminuti. Cilj je uvijek bio \u0161to du\u017ee odr\u017eati na \u017eivotu svoga ljubimca \u0161to je katkada izazivalo i „nemoralne“ poteze kojih se osobno sje\u0107am, a na \u0161to podsje\u0107a i Michelle Delgado u Smithsonian Magazinu<\/em> (2021).<\/a>[258<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Dakle, takvi su potezi bilo resetiranje pomo\u0107u olovke ili uklanjanje baterija. No, sredi\u0161nje pitanje koje poti\u010demo jest odnos korisnika\/vlasnika i njegova Tamagotchija. Najva\u017eniji aspekti toga mogu se uo\u010diti u tri dijela. Prvi je dio odgovornost koju dijete dobiva kori\u0161tenjem ovog digitalnog ljubimca jer ovisno o njegovim odlukama ljubimac se razvija ili degradira \u0161to u kona\u010dnici svodi izbor na \u017eivot ili smrt. Drugi je dio emocija i povezanost s ku\u0107nim ljubimcem. Kako Carly Kucurek navodi, nema razloga da se u dje\u010dju igru ne uvedu slo\u017eenije emocije kao \u017ealost, gubitak ili tuga. Tre\u0107i je dio zabava i kompetitivnost koju korisnik dobiva kori\u0161tenjem Tamagotchija (usp. Delgado 2021).<\/p>\n

    Kako bismo testirali neke od navedenih promi\u0161ljanja, nabavio sam dva Tamagotchija: jedan originalni iz druge polovice devedesetih i jedan noviji tzv. pametni Tamagotchi. Budu\u0107i da sam imao iskustva kori\u0161tenja, odlu\u010dio sam napraviti eksperiment. Tamagotchiju su posu\u0111eni odraslim osobama i djeci koja nisu imala nikakvih doticaja i potom je vo\u0111en dnevnik i odgovoreno je na upitnik. Sredi\u0161nje istra\u017eiva\u010dko pitanje bilo je vezano uz emocije i Tamagotchija kao ku\u0107nog ljubimca. Zato su osim zapisanog vremena provedenoga uz Tamagotchije, bilje\u017eene su i pojedini osje\u0107aji. Budu\u0107i da su Tamagotchiji intenzivni digitalni ku\u0107ni ljubimci koji zahtijevaju pa\u017enju korisnika tijekom cijelog „\u017eivota“ u trajanju od nekoliko dana, neminovno se razvijala odgovornost korisnika.<\/p>\n

    Fokus grupa se sastojala od pet osoba: tri mu\u0161karca i dvije \u017eene u rasponu od 27 do 41 godinu. Svi su visoko obrazovani i nisu imali doticaja s navedenim proizvodom u pro\u0161losti. Zamoljeni su da vode dnevnik, a najdu\u017ee je vo\u0111en deset dana, \u0161to zna\u010di da je doti\u010dni Tamagotchi po\u017eivio deset dana. Uo\u010deno je da su korisnici imali direktnu akciju s aplikacijom u trajanju od 30 sekundi do 2 minuta po pojedinoj sekciji, dok su osobe imale izme\u0111u 9 i 13 sekcija dnevno. Broj sekcija ovisio je o nekoliko parametara kao \u0161to su razvoj i starost Tamagotchija, osobna motivacija i vrijeme. Kad je rije\u010d o samom Tamagotchiju, razvoj je podrazumijevao model jer je stariji model imao puno manje mogu\u0107nosti od novog u kojemu su nadogra\u0111ene osnovne opcije (temeljne biolo\u0161ke potrebe \u2013 spavanje, prehrana, biolo\u0161ka nu\u017eda) na niz razli\u010ditih mogu\u0107nosti (npr. \u0161kolovanje, igra, itd.) time su potrebe i brojnost sekcija porasle. Ukoliko razmatramo vrijeme, utoliko treba uzeti vrijeme koje korisnik ima na raspolaganju tijekom dana zbog privatnih i poslovnih obveza. Ovo nas dovodi do osobne motivacije. U razgovoru sa sudionicima iz fokus grupe, motivacija je varirala i trendovi su bili da je osobni interes bio najve\u0107i na samom po\u010detku, pa je padao sukladno danima trajanja, da bi porastao pred kraj jer su „poku\u0161ali produ\u017eiti \u017eivot svom ljubimcu“.<\/p>\n

    Vezano za emocije korisnika, \u010dlanovi fokus grupe su upisivali svoje osje\u0107aje prilikom svakog kori\u0161tenja Tamagotchija, a emocije su bile veoma raznolike. U samom po\u010detku, svi su sudionici zapisivali sljede\u0107e rije\u010di: uzbu\u0111enost, inspiriranost, znati\u017eelja, zainteresiranost, optimizam. Tijekom prvog dana uz navedene termine, do\u0161lo je do pojave novih kod pojedinih sudionika: odgovornost, nada, povjerljivost. Drugog dana ispisuju i dalje sli\u010dno \u0161to upu\u0107uje na pozitivne emocije iz spektra sre\u0107e, zadovoljstva i iznena\u0111enja kao i motivirane sudionike. Tre\u0107i i \u010detvrti dan dolazi do porasta osje\u0107aja iznena\u0111enja: zaprepa\u0161tenost, suzdr\u017eanost. Od petog do sedmog dana emocije se veoma mije\u0161aju i pojavljuju se suprotni osje\u0107aji. Tako pronalazimo i primjere lo\u0161eg raspolo\u017eenja: nekoncentriranost, umor, pritisak, preoptere\u0107enost. Prva smrt Tamagotchija bila je u osmom danu, a posljednja desetog dana pa su te posljednje dane sudionici upisali i nove emocije iz spektra ga\u0111enja (\u0161okiranost, potresenost, zbunjenost), tuge (krivnja, o\u010daj, \u017ealost, krhkost), ljutnje (frustriranost, razo\u010daranje, neprijatnost). Iz zapisa emocija, mo\u017eemo i\u0161\u010ditati nekoliko aspekata promjene osje\u0107aja koji bi bili od pozitivnih na samom po\u010detku do negativnih na kraju.<\/p>\n

    Zanimljivo iskustvo s dje\u010djim emocijama i Tamagotchijem iznosi Ciara Knight koja ih dijeli u pet skupina. Na samom po\u010detku, korisnik ima neobuzdano uzbu\u0111enje jer je kona\u010dno dobio\/la i pokrenuo\/la svoj ure\u0111aj posebno u dje\u010djem kontekstu me\u0111usobnog nadmetanja. Drugi je osje\u0107aj prihva\u0107anje odgovornosti u kojemu dijete dobiva bi\u0107e o kojemu se mora redovito brinuti. Zatim slijedi prakse opu\u0161tenog roditeljstva u kojima osoba ostvari rutinu, promatra svog ljubimca i \u010dak pomisli o dodatnom i novom ljubimcu. Potom je kompletni mentalni raspad koji uslijedi nakon smrti svog Tamagotchija i opisan je mje\u0161avinom tuge, ljutnje i razo\u010daranja, odustajanja i obnove u vidu podr\u0161ke drugih korisnika. Posljednju fazu, autorica duhovito naziva „\u017eivot je sme\u0107e“ u kojoj korisnik ponovno koristi Tamagotchija i cjelokupno se raspolo\u017eenje ponavlja \u2013 uzbu\u0111enost, odgovornost, opu\u0161tanje, \u017ealost, ravnodu\u0161nost (Knight 2018).<\/p>\n

    O samoj popularnosti Tamagotchija, svjedo\u010di i tzv. efekt Tamagotchija koji se opisuje kao emocionalna povezanost s robotima, strojevima i softwareu (Frude&Jandric 2015: 413). Taj se efekt prelijeva i kod Knight i u fokus grupi.<\/p>\n

    U kona\u010dnici, ovaj mali eksperiment s Tamagotchijem i fokus grupa pokazali su koliko su digitalni ku\u0107ni ljubimci va\u017eni za razumijevanje suvremenih ljudi, njihovih emocija i odgovornosti. Zapravo, robotski i digitalni ljubimci izazivaju dijapazon pona\u0161anja, emocija, kompetitivnosti, brige i odgovornosti kao \u0161to to \u010dine i stvarna na\u0161a \u017eivotinjska su-bi\u0107a.<\/p>\n

     <\/p>\n

    \n

    \"\"<\/p>\n

    Foto 1: Robot koji dolazi na poziv i donosi higijenske potrep\u0161tine
    \n(pastu i \u010detkicu za zube) u hotelsku sobu. Fotografirao Goran \u0110ur\u0111evi\u0107. Pingu, predgra\u0111e Pekinga.<\/em><\/p>\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    \n

    \"\"<\/p>\n

    Foto 2: Izvrstan je primjer pekin\u0161koga restorana u kojemu su robot i konobarica u simbiozi, \u0161to zna\u010di da robot nosi hranu, a konobarica hoda pored radnoga robota i poslu\u017euje goste s robota. Fotografirao Goran \u0110ur\u0111evi\u0107. Peking.<\/em><\/p>\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    2. Suzana Marjani\u0107: Od Sparka do zoo-robotskih platformi danas<\/strong><\/p>\n

    Pomi\u010demo fokus na zoo-robote po\u010dev\u0161i sa Sparkom\u2026 Dakle, koliko mi je poznato, prvi zoo-robot bio je pas-robot, elektroni\u010dki pas Sparko koji je navodno poginuo 1939. godine kada ga je pregazio auto. Pripremljen je za Svjetsku izlo\u017ebu u New Yorku 1939. godine, no, tu je, i prema pogre\u0161noj urbanoj legendi, i stradao; navodno je pojurio za automobilom i poginuo. Zanimljivo je da se o njegovoj fiktivnoj smrti govori kao o smrti \u017eivoga bi\u0107a; naglasak je na glagolu poginuti,<\/em> dok bi se u specisti\u010dkim odrednicama za \u017eivotinju koristio glagol uginuti,<\/em> kao \u0161to je to \u010dest slu\u010daj u prijevodima dokumentarnih emisija o \u017eivotinjama na HRT-u. Slu\u010daj psa-robota Sparka dokaz je da androidi mo\u017eda sanjaju o elektroni\u010dkim ovcama, kao \u0161to i ljudi ve\u0107 desetlje\u0107ima sanjaju o elektroni\u010dkim psima. Pritom je Sparko dokaz da su roboti, prijete\u0107i pojam<\/em>, koji se \u010desto vezuju uz odrednicu transhumanizma, postali daleko manje prijete\u0107i kada su stavljeni u lik \u010dovjekovog najboljeg prijatelja. Ideja transhumanizma obe\u0107ava \u010dovjeku da \u0107e kroz tehnologiju nadi\u0107i svoje okvire \u2013 bi\u0107e, kako je navedeno prokazao Theodore Sturgeon u svome romanu Vi\u0161e nego ljudski<\/em> (1953). Ina\u010de, Sparko je bio inspiriran Philidogom, francuskim robotom izlo\u017eenim na Me\u0111unarodnoj radijskoj izlo\u017ebi u Parizu 1929. godine, dakle, deset godina prije Svjetske izlo\u017ebe u New Yorku. Philidog, \u0161to je kratica za Phil the Radio Dog<\/em>,<\/a>[259<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> <\/strong>poslu\u0161no bi slijedio svjetlo, a kad bi se previ\u0161e pribli\u017eio sjaju, izvoru svjetlosti, stao bi i po\u010deo lajati. Internetska stranica cyberneticzoo.com osmi\u0161ljena je kao povijesni pregled svih kiberneti\u010dkih \u017eivotinja i ranih robota, gdje je svoje mjesto prona\u0161ao i Sparko kojega je dizajnirao Don Lee Hadley, i to prema svome psu Scottyju.<\/a>[260<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Mo\u017eemo re\u0107i da dok je kartezijanizam oduzeo \u017eivotinji du\u0161u, transhumanizam to \u010dini i \u010dovjeku, no jednako tako i \u017eivotinji, neljudskim bi\u0107ima, u slu\u010daju robota ku\u0107nih ljubimaca, ako se koriste samo kao zamjensko sredstvo \u017eivotu, kao \u0161to npr. pokazuju slu\u010dajevi da neke obitelji naginju robotima-ku\u0107nim ljubimcima zbog toga \u0161to nemaju dlaku, miris i potrebu za hranom. Ivana Greguric u svojoj knjizi Kiberneti\u010dka bi\u0107a u doba znanstvenog humanizma<\/em> robote-igra\u010dke i robote-ku\u0107ne ljubimce uvr\u0161tava u dru\u017eeljubive robote zajedno s robotima ku\u0107nim pomo\u0107nicima, robotima lije\u010dnicima i njegovateljima, robotima seksualnim partnerima, robotima u uslu\u017enim djelatnostima, robotima zabavlja\u010dima i medijskim djelatnicima, robotima u\u010diteljima i studentima, robotima u arhitekturi i gra\u0111evinarstvu, robotima sporta\u0161ima i navija\u010dima, voza\u010dima i prometnim policajcima, robotima vojnicima, lete\u0107im robotima \u2013 dronovima i nanorobotima. Tako da u kontekstu robota-igra\u010dki i robota-ku\u0107nih ljubimaca isti\u010de npr. kako je ZhuZhu<\/em> robot u obliku<\/em> hr\u010dka bio najtra\u017eenija igra\u010dka 2009. godine (kreiran je te godine); reklamira ih se kao umiljate, dru\u017eeljubive \u017eivotinje za kojima se ne treba \u010distiti (Greguric 2018: 259).<\/a>[261<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Nasuprot tehnolo\u0161kog transhumanizma postavlja se organski transhumanizam, koji se mo\u017ee opisati kao potreba za transcendencijom iluzije materijalnog svijeta u kojemu je \u010dovjek zarobljen kroz svoju su\u017eenu percepciju. Rije\u010d je o holisti\u010dkom do\u017eivljavanju svijeta, no ipak u sredi\u0161tu organskog transhumanizma jest pojedinac koji nadvladava vlastite programe koji ga nesvjesno vode kroz \u017eivot, te zato takav vi\u0161e-od-\u010dovjeka pristup nije kolektivisti\u010dki nego individualisti\u010dki, kako to u svojim emisijama Na rubu znanosti<\/em> \u010desto isti\u010de novinar Kre\u0161imir Mi\u0161ak (usp. Mi\u0161ak 2019: 50).<\/a>[262<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Npr. Petar \u0160egedin, koji je vidio navedenu Svjetsku izlo\u017ebu o New Yorku, istaknuo je u svojoj putopisnoj knjizi Na putu<\/em> (1953) da je osjetio kako u sklopu te tehnologije, transhumanizma nedostaje neposrednosti, u egzistencijalisti\u010dkoj ni\u0161i. Tako \u0107e New York \u0160egedin do\u017eivjeti kao „izlo\u017ebeni grad“, „grad zabava“, i to iz perspektive Svjetske izlo\u017ebe koja je poznata, kako navode enciklopedijske natuknice, kao prva svjetska izlo\u017eba koja je imala op\u0107u temu budu\u0107nosti, odnosno posjetiocima je pru\u017eila iznimnu predod\u017ebu razvoja tehnologije i njenog utjecaja na svakodnevni \u017eivot. Na njoj su demonstrirane nove tehnologije kao \u0161to je televizija, klima ure\u0111aji, najlon, a u okviru njezinoga programa odr\u017eana je i prva svjetska konvencija fanova science fiction<\/em> (Worldcon). Iako je tijekom njenog odr\u017eavanja zapo\u010deo Drugi svjetski rat, imala je znatan utjecaj na popularnu kulturu. Putopisni zapis o tom izlo\u017ebenom gradu \u0160egedin kriti\u010dki otvara zamjedbom kako izlo\u017ebenim prostorom vlada golema bijela kugla visoka 60 m s uskom (trostranom) piramidom, „isto tako bijelom, ali visokom 210 metara“ (\u0160egedin 1953: 14), kao sredi\u0161tem i srcem izlo\u017ebe<\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    Empatija, emocionalna i umjetna inteligencija<\/strong><\/p>\n

    U filmu Umjetna inteligencija<\/em> (A.I. Artificial Intelligence<\/em>) iz 2001. godine, u re\u017eiji Stevena Spielberga, Teddy se pojavljuje kao zoo-robot u dvostrukoj ulozi; prvo kao roboigra\u010dka za ljudsko dijete a zatim i kao roboigra\u010dka za dijete-robota, zamjensko dijete \u2013 Davida; David ima 11 godina, te\u017ei tridesetak kilograma, visok je oko 130 centimetara. Rije\u010d je o futuristi\u010dkoj adaptaciji nezaboravne pri\u010de o Pinokiju, koja otvara pitanje i ljudske du\u0161e, s kriti\u010dkom o\u0161tricom da je ta du\u0161a, u zna\u010denju empatije, svojstvenija ipak umjetnoj inteligenciji nego ljudskoj vrsti, kao \u0161to to pokazuje dijete-robot David i njegova roboigra\u010dka Teddy. Ta suvremena bajka temeljena je na kratkoj pri\u010di Supertoys Last All Summer Long<\/em> (1969) Briana Aldissa, autora koji je svojim romanom Earthworks <\/em>(1965),<\/a>[263<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> mo\u017eemo to tako re\u0107i, ozna\u010dio, najavio land art, earthworks<\/em> u okviru konceptualne umjetnosti. Pritom zanimljivo je da je Spielberg postavio u svojoj filmskoj adaptaciji i time varijaciji Aldissove kratke pri\u010de pitanje o tome da \u0107e se u budu\u0107nosti izra\u0111ivati, konstruirati roboti, \u0161to se ti\u010de uporabne dimenzije u svakodnevici, u prvom redu kao zoo-roboti, dijete-roboti i seks roboti, gotovo seksualni roboti, robovi, kao \u0161to je Gigolo Joe u Spielbergovoj adaptaciji Aldissove kratke pri\u010de, kojemu je pripadnik ljudske vrste namjestio ubojstvo u jednom od njegovih seksualnih radnih zadataka.<\/a>[264<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Odnosno kao \u0161to je to sna\u017eno u filmu Blade Runner 2049<\/em> (2017) Denis Villeneuve demonstrirao da su replikanti daleko humaniji od ljudske vrste iako ne posjeduju du\u0161u i mo\u0107 reprodukcije: u mo\u0107i reprodukcije, prema navedenim svjetovima, ali i zoologijskim, biolo\u0161kim \u010dinjenicama, kako je to ustvrdio npr. Desmond Morris, o\u010dituje se ljudska du\u0161a. I dok je Blade Runner<\/em> pitanje du\u0161e ozna\u010dio kroz pitanje reprodukcije, Spielberg je u svojoj verziji kiberneti\u010dkoga Pinokija (Pinocchio \u2013 u zna\u010denju bor, tal. pino<\/em> + o\u010di, tal. occhio<\/em> ili kao \u0161to neki tuma\u010de \u2013 pinealna \u017elijezda, hipofiza koja otvara svjesnost, budnost) pitanje ljudskosti ozna\u010dio kroz empatiju i emocionalnu inteligenciju koju posjeduju i android David i Teddy Bear u usporedbi s Monikom koja se mo\u017ee uzeti kao metonimija surogat majke<\/em>. <\/p>\n

    Istra\u017eivanja pokazuju da \u017eivotinje-roboti, roboti kao ku\u0107ni ljubimci smanjuju uznemirenost, razinu stresa kao \u0161to i pove\u0107avaju dru\u0161tvenu interakciju kod pacijenata s demencijom, a prema istra\u017eivanjima iz 2022. godine broj oboljelih od demencije u Njema\u010dkoj se posljednjih dvadesetak godina pove\u0107ao za 20 posto (Hina 2022). Sli\u010dno se pokazalo i u domovima za starije osobe gdje su se isto tako koristile relativno skupe robotske platforme, kao \u0161to su napredni interaktivni roboti Paro i AIBO.<\/a>[265<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Paro je dru\u017eeljubivi robot u obliku tuljana koji se koristi kao terapeutski robot s pozitivnim u\u010dinkom na bolesne i starije osobe, i jedan je od najstarijih robota koji se koristi kod osoba koje pate od demencije (Greguric 2018: 260). Pored Tamagotchija kao jo\u0161 jedan rani primjer robotskog ku\u0107nog ljubimca bio je Sonyjev AIBO, robotski pas koji je predstavljen 1999. godine. AIBO ima sposobnost u\u010denja i prepoznavanja glasova i lica, a opremljen je senzorima i kamerama koje mu omogu\u0107uju navigaciju u okolini. Sherry Turkle, navodi Greguric, smatra da je ovaj pas robot prete\u010da digitalnih ku\u0107nih ljubimaca budu\u0107nosti (Greguric 2018: 262).<\/a>[266<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Tako tvrtka Caregiving Place ima robotskog psa, ma\u010dku i bebu koji imaju autenti\u010dne zvukove, pokrete i ugra\u0111ene senzore za reagiranje na pokrete i dodir (Span 2020). Pritom robotski ku\u0107ni ljubimci mogu se promatrati i kao roboti za dru\u0161tvo, i kao roboti za zabavu i kao terapeutski roboti, \u0161to su sve podvrste dru\u0161tvenih robota.<\/a>[267<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> U Zagrebu je 2022. godine gostovala izlo\u017eba Svijet robota<\/em> na kojoj je predstavljen KOKO, robotski pas tvrtke UNITREE, sposoban, kako se reklamno isticao, za nevjerojatne vratolomije. Neki od najnovijih robotskih ku\u0107nih ljubimaca uklju\u010duju MarsCat, robotsku ma\u010dku koju je 2021. godine razvio Elephant Robotics koja opona\u0161a pokrete i pona\u0161anje prave ma\u010dke. Reklamirana je kao prva bioni\u010dka ma\u010dka-ljubimac na svijetu, s ciljem da bude ku\u0107ni robot, robotski ljubimac. Poput prave ma\u010dke, MarsCat je potpuno autonoman, a za kontrolu njegovih\/ njezinih pokreta nisu potrebne nikakve dodatne upute.<\/p>\n

    Pritom se isti\u010de Tombot kao najrealisti\u010dnija robotska \u017eivotinja na svijetu. Dizajniran je da opona\u0161a izgled i pona\u0161anje \u017eivog psi\u0107a; reklamni opis isti\u010de da Tombot pru\u017ea stalnu zabavu, sre\u0107u i emocionalnu podr\u0161ku po prihvatljivoj cijeni.<\/a>[268<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> No, nije samo status \u017eivotinja-ku\u0107nih ljubimaca zahva\u0107en robotskim statusom; \u017eivotinje su zahva\u0107ane robotskim radovima ve\u0107 i u kontekstu brige o doma\u0107im \u017eivotinjama i tzv. stoci kao \u0161to je robotska mu\u017enja krava koja u industrijskim pogonima \u017eivotinju svodi samo na resurs (Davenport 2021: 121) ili kao \u0161to je slu\u010daj s autonomnom poljoprivredom koja koristi \u010di\u0161\u0107enje listova salate zahvaljuju\u0107i startupu Blue Rover<\/em> koji je kupio John Deere (ibid.). Nadalje, u produkciji BBC-jeva serijala Nature<\/em> predstavljena je petodijelna dokumentarna serija \u0160pijun u divljini<\/em> (Spy in the Wild<\/em>, 2017)u kojoj su robotska stvorenja nalik \u017eivotinjama potajno infiltrirana u \u017eivotinjski svijet kako bi, gledaju\u0107i i pona\u0161aju\u0107i se kao prave \u017eivotinje, promatrala njihovo pona\u0161anje i slo\u017eene emocije te otkrila koliko se razlikuju od onog ljudskog, a ujedno i videodokumentirala navedena pona\u0161anja. <\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    Zaklju\u010dno o homo kiborgu<\/em><\/strong><\/a>[269<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> ili „Frankesteinovo proro\u010danstvo“<\/strong><\/p>\n

    Humanisti\u010dki znanstvenici i dru\u0161tveni znanstvenici\/ice, a posebno folkloristika, danas, kada smo sve vi\u0161e okru\u017eeni bioni\u010dkim oblicima \u017eivota, tehni\u010dkim reprodukcijama rada biolo\u0161kog sustava, treba pristupiti prou\u010davanju ne-ljudske kulture (\u017eivotinjske, biljne i bioni\u010dke). Budu\u0107i da je folkloristika disciplina koja se usredoto\u010duje na teme kolektivno oblikovane, tradicijske kulture, pored dakako urbanoga folklora, sada bi trebala prou\u010davati i kulture s onu stranu ljudskog, kako to navodi Tok Thompson. Da neljudske \u017eivotinje imaju folklor ve\u0107 je predlo\u017eeno u studiji Jaya Mechlinga “‘Banana Cannon’ and Other Folk Traditions between Human and Nonhuman Animals” (1989.) gdje istra\u017euje kako su ljudi stvorili pri\u010de, mitove i legende, predaje koje uklju\u010duju \u017eivotinje i kako te pri\u010de \u010desto otkrivaju na\u0161 slo\u017een odnos s prirodnim svijetom. Mechling, me\u0111u ostalim, tvrdi da su ove folklorne tradicije va\u017ene jer nude na\u010din da se ljudi pove\u017eu s prirodnim svijetom i da bolje razumiju svoje mjesto u njemu. Tako\u0111er sugerira da mogu pomo\u0107i u poticanju ve\u0107eg osje\u0107aja empatije prema \u017eivotu \u017eivotinja, kako bi to napisao J. M. Coetzee, \u0161to je osobito va\u017eno u dana\u0161njem svijetu, gdje su mnoge biljne i \u017eivotinjske vrste ugro\u017eene ljudskim aktivnostima. Na navedenom tragu Tok Thompson tvrdi da su tradicionalna prou\u010davanja folklora bila ograni\u010dena uskim fokusom na ljudsku kulturu i da su previdjele bogate i slo\u017eene interakcije me\u0111u ljudima i ne-ljudskih entiteta. Sugerira da je transvrsni pristup folkloru i estetici neophodan za potpuno razumijevanje i uva\u017eavanje raznolikosti kulturnog izri\u010daja u svijetu. Thompsonov argument oslanja se na niz studija slu\u010daja iz cijelog svijeta, uklju\u010duju\u0107i na\u010dine na koje su biljke, \u017eivotinje, duhovi i drugi neljudski entiteti uklju\u010deni u ljudski folklor i ritualne prakse. Tako\u0111er ispituje ulogu tehnologije u oblikovanju na\u0161ih interakcija s neljudskim entitetima, od botova <\/em>dru\u0161tvenih medija do iskustava virtualne stvarnosti (Thompson 2018). Dakle, navedene vrste \u017eivotinja-robota otvorila su brojna pitanja od kojih izdvajamo sljede\u0107e: definiciju bi\u0107a i ku\u0107nog ljubimca (engl. pet<\/em>), odnosno ku\u0107ne \u017eivotinje (engl. home animals<\/em>) ili kako neki antrozoolozi isti\u010du \u2013 \u017eivotinje za dru\u0161tvo (engl. companion animals<\/em>), nadalje, dru\u0161tvenost i privr\u017eenost, osje\u0107aje, biolo\u0161ke potrebe, odgovornost za pona\u0161anje, prava i obveze kao i nasilje prema hibridima i androidima (usp. Thompson 2019).<\/a>[270<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Istra\u017eivanja su potvrdila da djeca s autizmom zadr\u017eavaju pozornost na nehumanoidne robote. Nadalje u situacijama u kojima \u017eive \u017eivotinje nisu dopu\u0161tene (npr. u domovima intenzivne njege) \u010dini se da robotske \u017eivotinje imaju blagotvorne u\u010dinke na prilagodbu djece usporedive s onima \u017eivih \u017eivotinja (Melson, Bec, Friedman. 2009: 564). Na\u017ealost, \u0161to se ti\u010de situacije u Hrvatskoj u domovima intenzivne njege za sve uzraste ne samo \u0161to nisu dozvoljene doma\u0107e \u017eivotinje i ku\u0107ni ljubimci, koji bi uvelike pobolj\u0161ali kvalitetu rehabilitacije ili boravak u domovima za starije i nemo\u0107ne osobe, dr\u017eava ne mo\u017ee financijski (odnosno, bez kakofemizma \u2013 ne \u017eeli) osigurati ni robotske \u017eivotinje.<\/a>[271<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Harari u cjelini koju naslovljava „Frankesteinovo proror\u010danstvo“ navodi da mit o Frankesteinu pred Homo sapiensa<\/em> postavlja \u010dinjenicu da mu se brzo primi\u010du posljednji dani. Naime, u budu\u0107nosti \u0107e nas kao bi\u0107a s emocijama i identitetom zamijeniti oblici \u017eivota sa sposobnostima prema kojima \u0107e na\u0161e biti igrarija. Svi projekti koji sustavno rade na pobolj\u0161anju kvalitete Homo sapiensa<\/em> pretvaraju ga u druk\u010dije bi\u0107e, i ti su projekti povezani s traganjem za besmrtno\u0161\u0107u \u2013 projektom Gilgame\u0161. „Doktor Frankenstein o\u010dito se vozi na Gilgame\u0161ovim le\u0111ima. No ako nije mogu\u0107e zaustaviti Gilgame\u0161a, nije mogu\u0107e zaustaviti ni doktora Frankensteina“ (Hahari 2017: 456).<\/p>\n

    Mislim da upravo navedeni primjeri uporabe umjetne inteligencije dokazuje ono \u0161to navodi Thomas H. Davenport u svojoj knjizi Prednost umjetne inteligencije<\/em> da timovi uprava poduze\u0107a sami po\u010dinju otvarati pitanja \u0161to bismo trebali \u010diniti s novim tehnologijama. Va\u017eno je da se provede dubinska rasprava o tome koje sposobnosti umjetne inteligencije imaju smisla za odre\u0111enu poslovnu djelatnost. Dakle, samo ako imaju smisla\u2026<\/a>[272<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Odnosno kao \u0161to je to bio slu\u010daj psa-robota Sparka ili slu\u010daj robota AIBO, robota u obliku<\/em> psa koji mo\u017ee prepoznati svog vlasnika, skrbnika, korisnika, dokaz je da androidi mo\u017eda sanjaju o elektroni\u010dkim ovcama, ali ljudi ve\u0107 desetlje\u0107ima sanjaju o elektroni\u010dkim psima. <\/p>\n

    Zavr\u0161no bih naglasila da aplikacija OpenAI ipak navodi: „Me\u0111utim, va\u017eno je napomenuti da robotski ljubimci ne mogu zamijeniti emocionalnu povezanost i dobrobit koje donosi posjedovanje pravog ljubimca. Tako\u0111er su ograni\u010dene u svojim sposobnostima u\u010denja i prilago\u0111avanja preferencijama i pona\u0161anju svog vlasnika. Iako mogu pru\u017eiti privremenu zabavu i dru\u0161tvo, ne mogu ponuditi istu razinu bezuvjetne ljubavi i dru\u0161tva koju mo\u017ee pru\u017eiti pravi ljubimac.“<\/a>[273<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

     <\/p>\n

    \n

    \"\"<\/p>\n

    Photo 3: Paro, terapeutski robot; ku\u0107ni ljubimac (engl. pet), odnosno ku\u0107na \u017eivotinja (engl. home animals) ili

    \nkako neki antrozoolozi isti\u010du \u2013 \u017eivotinje za dru\u0161tvo (engl. companion animals)<\/em>    <\/a>[274<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    \n
    \n

    <\/a>[258<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nProsje\u010dni \u017eivotni vijek bri\u017eno njegovanog Tamagotchija je oko 12 dana, no kao virtualni ljubimac Tamagotchi je bio relativno kratkotrajna moda me\u0111u ameri\u010dkim kupcima. Furbies, \u010dupave robotske igra\u010dke nalik pticama koje su navodno sposobne nau\u010diti ljudski govor, prestigle su Tamagotchi ve\u0107 sljede\u0107e sezone (Delgado 2021).
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[259<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n    http:\/\/cyberneticzoo.com\/precyber\/1928-phil-the-radio-dog-a-k-a-philidog-piraux\/<\/a><\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[260<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n    http:\/\/cyberneticzoo.com\/robots\/1940-sparko-the-robot-dog-american\/<\/a><\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[261<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nAutorica u navedenoj knjizi daje i sustavan pregled animo kiborga<\/em> koje dijeli na kibor\u0161ke insekte i ostale \u017eivotinjske kiborge, gdje pod ostalim \u017eivotinjskim kiborzima podrazumijeva medicinski opravdane postupke pomo\u0107u kojih se \u017eivotinje vra\u0107aju u zdravo stanje, te kao prvi slu\u010daj navodi ma\u010dka Oscara kao prvoga ma\u010dka s bioni\u010dkim \u0161apama, gdje se operacijom uspio ubaciti <\/em>implant s kojim \u0107e srasti ko\u017ea i kost (Greguric 2018: 99).<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[262<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nU svojim knjigama Kre\u0161imir Mi\u0161ak neskriveno isti\u010de kako je njegov odnos prema znanosti dvojak \u2013 protivnik je “digitalne diktature” i transhumanizma (vjere u optimalno stapanje \u010dovjeka i ra\u010dunala), ali je ljubitelj kvantne fizike i fraktalne matematike.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[263<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n U Aldissovoj kratkoj pri\u010di na kraju se otkrije da je svijet uni\u0161ten globalnim zagrijavanjem, a Davidovu pri\u010du budu\u0107im generacijama pri\u010daju napredni mechi <\/em>(mechas <\/em>\u2013 izvanzemaljska inteligencija) koji su preuzeli Zemlju. Oni ponovno stvaraju Davida i njegovu pri\u010du kao podsjetnik na ono \u0161to je \u010dovje\u010danstvo nekad bilo i \u0161to je moglo postati.
    \n U Spielbergovoj adaptaciji\u00a0 naglasak je postavljen na \u010dinjenicu da je u bliskoj budu\u0107nosti topljenje polarnih kapa uzrokovalo podizanje razina oceana koji su potopili sve obalne gradove na svijetu. Povu\u010dena u unutra\u0161njost kontinenata, ljudska je vrsta nastavila napredovati, no nakon toga doga\u0111a se i ledeno doba, kada ljudska vrsta odumire. Jednako tako, i ovdje metafori\u010dki spominjan naslov romana, Sanjaju li androidi elektri\u010dne ovce<\/em> (1968) Philipa Dicka se doga\u0111a na ekolo\u0161ki opusto\u0161enoj zemlji, \u010dije stanovni\u0161tvo mo\u0107 na vlasti neprestano “ohrabruju” da emigrira. <\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[264<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nUsp.     https:\/\/shakal-arab.blogspot.com\/2017\/04\/ai-artificial-intelligence-movie-poster.html<\/a><\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[265<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nAIBO (Artificial Intelligence roBOt), u zna\u010denju Robot umjetne inteligencije<\/em>; Aibo (na japanskom zna\u010di ljubav ili privr\u017eenost) je ime robotskog pasa japanske tvrtke Sony.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[266<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nSherry Turkle, me\u0111u ostalim, istra\u017euje ideju kori\u0161tenja tehnologije za pobolj\u0161anje empatije, na primjer kroz razvoj dru\u0161tvenih robota ili simulacija virtualne stvarnosti. Iako priznaje potencijalne prednosti ovih tehnologija, izrazila je zabrinutost zbog mogu\u0107nosti da bi se one mogle koristiti za zamjenu istinske ljudske interakcije, umjesto da je kvalitativno nadopune.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[267<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nObi\u010dno se u klasifikaciji dru\u0161tvenih robota (engl. social robots<\/em>) navode sljede\u0107e vrste: roboti za dru\u0161tvo, roboti koji pru\u017eaju usluge pomo\u0107i, roboti koji pru\u017eaju pomo\u0107 u obrazovanju, osobni robovi, roboti za zabavu, terapeutski roboti i dru\u0161tveni humanoidni roboti.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[268<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n    https:\/\/www.kickstarter.com\/projects\/tombot\/tombot-affordable-robotic-companion-animals-for-se<\/a>
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[269<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nNavedenu odrednicu koristim metafori\u010dki ne samo u smislu \u010dovjeka (biomedicinski kiborg) kojem se uz pomo\u0107 bioni\u010dkih umetaka zamjenjuju i obnavljaju izgubljeni ili o\u0161te\u0107eni biolo\u0161ki organi i funkcije (usp. Greguric 2018: 100) ve\u0107 i kao osobe koje su nadomjestak prona\u0161le uz robote \u2013 primjerice robotske igra\u010dke.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[270<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n    https:\/\/www.bettal.co.uk\/can-robotic-seals-reduce-stress-anxiety-people-dementia\/<\/a>
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[271<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nSherry\u00a0 Turkle navod iznimne koristi\u00a0 u odnosu starijih\u00a0 i nemo\u0107nih osoba u domovima za starije osobe s dru\u017eeljubivim\u00a0 robotima te kako npr. Paru (robotska \u017eivotinja u obliku tuljana) povjeravaju svoje do\u017eivljaje i tajne. „S robotom u ulozi partnera, prisje\u0107aju\u00a0 se najboljih trenutaka u svom \u017eivotu. Da bi to mogli \u010diniti, ve\u0107ina ih mora nadvladati osje\u0107aj srama pred pomi\u0161lju da bi ih netko mogao vidjeti kako se\u00a0 igraju s lutkama“ (Turkle 2012: 127).
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[272<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nThomas H. Davenport isti\u010de da su najagresivniji korisnici umjetne inteligencije \u2013 i u svojim proizvodima i u svojim nutarnjim procesima \u2013 bila tehnolo\u0161ka poduze\u0107a kao \u0161to je Amazon.com (Davenport 2021: 5).
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[273<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nKonkretni primjeri transhumanisti\u010dkih tehnologija uklju\u010duju genetski in\u017eenjering, su\u010delja mozak-ra\u010dunalo (povezivanje ljudskoga mozga s ra\u010dunalom), nanotehnologiju i umjetnu inteligenciju. Zagovornici transhumanizma vjeruju da se ove tehnologije mogu koristiti za stvaranje budu\u0107nosti u kojoj su ljudi inteligentniji, zdraviji i dugovje\u010dniji. Me\u0111utim, kriti\u010dari transhumanizma, poput Hararija, tvrde da bi pokret mogao dovesti do \u0161irenja postoje\u0107ih dru\u0161tvenih i ekonomskih nejednakosti, kao i do gubitka ljudskih vrijednosti i empatije pred brzim tehnolo\u0161kim promjenama, posebice \u0161to se ti\u010de genetskoga in\u017eenjeringa i umjetne inteligencije.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[274<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nPreuzeto s internetske stranice: https:\/\/bettal.co.uk\/can-robotic-seals-reduce-stress-anxiety-people-dementia\/, „Can robotic seals reduce stress and anxiety in people with dementia?“.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    Literatura:<\/strong><\/p>\n

    Davenport, Thomas H. 2021. Prednost umjetne inteligencije. Kako iskoristiti revoluciju umjetne inteligencije<\/em>. Zagreb: MATE.<\/p>\n

    Delgado, Michelle. 2021. „Keeping Tamagotchi Alive. The virtual pet that turned ‘90s kids into round-the-clock caretakers turned 25 this year“. Dostupno na: https:\/\/www.smithsonianmag.com\/innovation\/keeping-tamagotchi-alive-180979264\/<\/a>. <\/p>\n

    Frude, Neil & Jandric, Petar. 2015. „The intimate machine\u201330 years on“. E-learning and Digital Media<\/em>, 12(3-4), 410-24.<\/p>\n

    Greguric, Ivana. 2018. Kiberneti\u010dka bi\u0107a u doba znanstvenog humanizma: prolegomena za kiborgoetiku<\/em>. Zagreb: Hrvatsko filozofsko dru\u0161tvo: Pergamena: Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku.<\/p>\n

    Harari, Yuval Noah. 2017. Sapiens: Kratka povijest \u010dovje\u010danstva<\/em>. Zagreb: Fokus. <\/p>\n

    Hina. 2022. „U Njema\u010dkoj udvostru\u010den broj oboljelih od demencije u zadnjih 20 godina“. Dostupno na: https:\/\/n1info.hr\/svijet\/u-njemackoj-udvostrucen-broj-oboljelih-od-demencije-u-zadnjih-20-godina\/<\/a>.<\/p>\n

    Knight, Ciara. 2018. „The five emotional stages of owning a Tamagotchi in the 90s“. Dostupno na: https:\/\/www.joe.co.uk\/life\/emotional-stages-tamagotchi-209247<\/a>. <\/p>\n

    Melson, Gail F., Alan M. Bec, Batya Friedman. 2009. „Robotic Pets in Human Lives: Implications for the Human-Animal Bond and for Human Relationships with Personified Technologies”. Journal of Social Issues <\/em>65(3): 545\u2013567.<\/p>\n

    Mi\u0161ak, Kre\u0161imir. 2019. Smrt transhumanizmu, sloboda narodu<\/em>! Zagreb: TELEdisk.<\/p>\n

    Span, Paula. 2020. „The New Old Age. In Isolating Times, Can Robo-Pets Provide Comfort?“. Dostupno na: https:\/\/www.nytimes.com\/2020\/09\/26\/health\/coronavirus-elderly-isolation-robot-pets.html<\/a>.<\/p>\n

    \u0160egedin, Petar. 1953. Na putu<\/em>. Zagreb: Zora.<\/p>\n

    Tara, Roopinder. 2022. „Almost Half of Industrial Robots Are in China“. Dostupno na: https:\/\/www.engineering.com\/story\/almost-half-of-industrial-robots-are-in-china<\/a>.<\/p>\n

    Thompson, Tok. 2018. “Folklore beyond the Human: Toward a Trans-Special Understanding of Culture, Communication, and Aesthetics”. Journal of Folklore Research<\/em> 55 (2): 69\u201392.<\/p>\n

    Turkle, Sherry. 2012. Sami zajedno: za\u0161to o\u010dekujemo vi\u0161e od tehnologije a manje jedni od drugih<\/em>. Zagreb: Tim press. <\/p>\n

     <\/p>\n

    De re robotica<\/em>: Posthuman Folklore research,
    \nRobotic Pets and Meetings with working Robots <\/span><\/strong><\/p>\n

     <\/p>\n

    Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    The last decades have been marked by the development of technology that has led to an increasing number of robots in the human surroundings (outside environment and inside the body), which brings us closer to the realization of posthumanism and transhumanism. That new circumstances bring humans closer to robots and, consequently, hybrids and cyborgs. Today, robots have become commonplace, with increasing tasks in service industries (e.g., catering or customer satisfaction testing), then as automatic and autonomous devices (e.g., vacuum cleaners or cars) and as substitutes for individual plants and animals (e.g., artificial trees, RoboBee as a substitute for bees, etc.). In this article, we move on to lesser-known robots \u2013 robotic pets whose genesis as a kind of avatars and small toys we followed from the mid-1990s when the area of SE Europe was interrupted with children\u2019s Japanese \u201cpet\u201d Tamagotchi. Later, more complex \u201cpets\u201d such as Joy for All, Zoomer Interactive Kittens and Puppies, PARO Robot Seals, and AIBO were developed. Our focus is on robot pets used in retirement homes in some countries and, for example, people with dementia. Such objects have opened several questions, of which we pointed out the following: the definition of being and pet, or home animals or, as some anthropologists point out \u2013 companion animals, sociability and attachment, feelings, biological needs, responsibility for behaviour, rights, and obligations as well as violence against hybrids and androids (cf. Thompson 2018).<\/em><\/p>\n

     <\/p>\n

    Key words:<\/em><\/strong> Tamagotchi, robotic pets (robot pets or cyber pets), companion animals.<\/em><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    <\/a><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    \n\n\n\n
    \"inmediasres\"<\/p>\n

    \n  12(23)#24 2023<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

    		\n

    \n\"Creative<\/a>
    \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom     Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

    		\n


    \nDOI 10.46640\/imr.12.23.10<\/a>
    \nUDK 342.7-053.2:316.647.82
    \nPrethodno priop\u0107enje
    \nPreliminary communication
    \nPrimljeno: 8.3.2023.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

     <\/p>\n

     <\/p>\n

    Amila \u0160ljivo \u2013 Grbo<\/span><\/p>\n

    Odsjek za \u017eurnalistiku\/komunikologiju
    \nfakultet politi\u010dkih nauka
    \nuniverzitet u Sarajevu, Bosna i Hercegovina
    \namila.sljivo@fpn.unsa.ba\n<\/p>\n

    Mediji i prava djeteta<\/span><\/strong><\/p>\n


    \nPuni tekst: pdf (257 KB), Hrvatski, Str. 3923 – 3934
    \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

     <\/p>\n

    Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    Od vremena kada je svijet ozna\u010den kao \u2018globalno selo\u2019, a mediji kao sukreatori dru\u0161tvenog razvoja, vodi se vrlo izra\u017eena javna borba za \u010dovjeka i za\u0161titu njegovih prava koja su proteklih stolje\u0107a osvajana. Uporedo s ekspanzijom nauke i tehnologije razvijale su se i nove mogu\u0107nosti da se normama za\u0161tite ljudska prava ili ograni\u010di ili ukine diskriminacija. U tom smislu mediji koji su slobodni postajali su sve sna\u017eniji i va\u017eni sukreatori humanizacije ljudskog pona\u0161anja. Dokumenti \u010dija je svrha i bit za\u0161tita ljudskih prava, postupno su se ispisivali, posebno nakon tragi\u010dnih iskustava iz svjetskih ratova. Dvadeseto stolje\u0107e iznjedrilo je potrebu za slobodom i jednako\u0161\u0107u, ali se u tom vremenu nije ukinula diskriminacija, posebno djece, niti se u cjelosti humanizirao odnos medija prema tom pitanju. U ovom radu stoga se raspravlja o va\u017enosti medija u afirmaciji prava djeteta i posebno o potrebi senzibiliziranja i dru\u0161tva i medija za za\u0161titu i afirmaciju ljudskih prava i u tom sklopu i prava djeteta.<\/em><\/p>\n

     <\/p>\n

    Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> mediji, pravo, ljudsko pravo, prava djeteta, dokument, deklaracija, rat, diskriminacija, zloupotreba, borba, Organizacija ujedinjenih naroda, zakon, sloboda.<\/em><\/p>\n

     <\/p>\n

     <\/p>\n

    1. <\/strong>Uvod<\/strong><\/p>\n

    Mediji i dru\u0161tvo nezaobilazna su dnevna tema i u prvoj polovini 21. stolje\u0107a. Ta dva bloka ljudskog \u017eivota nalaze se u uzajamnom odnosu, pa ih kriti\u010dari i teoreti\u010dari razumiju isklju\u010divo u njihovoj uzajamnoj sprezi. Razlika je samo u tome \u0161to su mediji dru\u0161tveni proizvod, ali istorijski gledano dru\u0161tvo nije proizvod medija o \u010demu bi na neki na\u010din mogli govoriti danas. Ova bi tvrdnja, zapravo, mogla biti ta\u010dna sve do trenutka do kojeg se o dru\u0161tvu mo\u017ee razgovarati bez funkcije masovnih medija. Nakon pojave televizije dru\u0161tvo postaje obilje\u017eeno medijskim djelovanjem i katkad ga razumijemo kao su-proizvod medija. Otud teoreti\u010dari \u010desto napominju da mediji pokre\u0107u brojne aktivnosti u dru\u0161tvu i istovremeno izazivaju odre\u0111ene reakcije. No, nije na\u0161 zadatak ovdje da propitujemo dru\u0161tveni karakter i sadr\u017eaj medija i njihovog dru\u0161tvenog izraza, nego da upozorimo na dru\u0161tvenu funkciju i zna\u010daj medija u afirmaciji i za\u0161titi ljudskih prava, posebno prava djeteta i istovremeno da propitamo da li mediji katkad doprinose promjeni dru\u0161tva afirmiraju\u0107i progresivne tendencije dru\u0161tvenog razvoja koje dovode do promjena, pored ostalog, i dru\u0161tvenih opredjeljenja, pa i zalaganja za po\u0161tivanje odre\u0111enih prava, a me\u0111u njima i prava djeteta. Zapravo, pitanje je kakvu odgovornost imaju mediji u procesu za\u0161tite ljudskih prava, pa i prava djeteta. Me\u0111utim, ve\u0107 na samom po\u010detku moramo napomenuti da je medijska djelatnost ponekad neosjetljiva na krhkost prava i na potrebu njihove kreativne podr\u0161ke. Uz to, mediji nerijetko metodom svog rada, naj\u010de\u0161\u0107e spontano, u ambiciji da donesu ekskluzivnu vijest, zaborave koliko su djeca osjetljiva (tema), a jo\u0161 vi\u0161e koliko su djeca osjetljiva bi\u0107a. Izlaganjem djece pretjeranom pokazivanju, njihovo predstavljanje pod ovim ili onim okolnostima kako bi se argumentirao doga\u0111aj \u010desto se poka\u017ee vodilo je ka povredi prava djeteta. Ovo napominjemo da bi se potvrdilo na\u0161e zapa\u017eanje da se kauzalna veza izme\u0111u novinara i dru\u0161tveno osjetljivog pitanja, odnosno teme koju on obra\u0111uje, mora po\u0161tovati uz respekt onih momenata koje prezentiramo u sklopu zadate teme novinarskog izvje\u0161taja i pravnih normi koje \u0161tite ljudska prava i u ovom slu\u010daju prava djeteta. Ali, da bi se moglo dalje raspravljati o ovome, moramo u najkra\u0107im crtama raspraviti \u0161ta daje prava novinarima i medijima, a \u0161ta \u0161titi prava djeteta i od kada se ta tema raspravlja i u demokratskim i nedemokratskim dru\u0161tvima. Istini za volju, \u010desto situacije u kojima se dru\u0161tvo nalazi diktiraju nivo za\u0161tite i novinara i subjekata \u2013 ‘objekata’ njihova istra\u017eivanja. Ako medije razumijemo i razmatramo u sferi slobode, a ljudska prava u sferi etike i prava, onda nije nepoznato da je sloboda izra\u017eavanja okvir za slobodu rada novinara i medija. Me\u0111utim, mora se znati da ta sloboda nije neograni\u010dena.<\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    2. Novinari, mediji i \u017ertvovanje prava djeteta<\/strong><\/p>\n

    Komunikologiju i kao znanost i kao uputstvo za ispravno razumijevanje i tuma\u010denje dru\u0161tvenih pojava, procesa i odnosa sve vi\u0161e zanima dru\u0161tvo kao globalni pojam i kao fenomen koji je u neprestanoj promjeni. Danas se sve veoma brzo razvija, toliko brzo da se doga\u0111aji permanentno objavljuju i mijenjaju, preti\u010du jedan drugog i nije vi\u0161e samo u pitanju kako blagovremeno objaviti informaciju, nego koji atribut staviti uz nju da se ne bi bukvalno ponavljala, jer koliko god mislili da smo me\u0111u rijetkim koji je znaju i objavljuju uvijek postoji mogu\u0107nost da je ona negdje ve\u0107 objavljena. To dovodi do pogre\u0161aka, do nepotrebnih poreme\u0107aja, do feti\u0161iziranja, vje\u0161ta\u010dkog pove\u0107avanja ili umanjivanja njenog zna\u010daja. Danas teoreti\u010dari taj problem nazivaju ‘terorom brzine’. Ta sintagma ‘teror brzine’ uvodi nas u potrebu da je ozbiljno razumijemo i razmatramo kako se ne bi na\u0161li na pogre\u0161nom putu ili, pak, pogre\u0161nom mi\u0161ljenju. Na\u017ealost, u suvremenom novinarstvu brzina je nu\u017ena – u pravo vrijeme biti na pravom mjestu, prvi dobiti informaciju, prvi je objaviti i svoj medij i svoje ime u\u010diniti va\u017enim i respektabilnim. Od takvih pogre\u0161aka \u010desto se ‘gine’ (trpe posljedice), ali \u010desto i oni koji su predmet informacije trpe \u0161tetu, jer brzina \u010desto ne podrazumijeva niti razboritost, niti moralnost, pa ni ‘tu\u0111e’ pravo. Djeca su tako \u010desto \u017ertve brzine i ambicije novinara da prednja\u010de sa svojom informacijom. Kada su djeca u pitanju mnogi se poku\u0161avaju obratiti dru\u0161tvu, njegovim institucijama i odgajateljima, edukatorima, raznim menad\u017eerima itd. sa zahtjevom da se djeci pristupa s po\u0161tovanjem uz poznavanje njihove pravne i ljudske za\u0161tite, te obaveze za\u0161tite njihova integriteta, odnosno integriteta njihove li\u010dnosti. Ako pogledamo me\u0111unarodne institucije i organizacije \u010diji je predmet bavljenja ljudsko pravo nai\u0107i \u0107emo na permanentno produciranje raznih dokumenata, zahtjeva, preporuka, pa i zakona koji \u0161tite prava djeteta od raznih i razli\u010ditih prekr\u0161ilaca, od novinara i fotografa do kamermana i javnih i privatnih emitera. Ako bismo htjeli vrlo kratko, a vrlo jasno iskazati svoj sud o svakida\u0161njici i zbivanjima u njoj, onda bi to svakako glasilo ovako: Niko nije nevin!, gre\u0161ni su i sve\u010denik i u\u010ditelj i trener i sportista i odgajatelj, pa i odgajani. Zato nije slu\u010dajno da Vije\u0107e Evrope u Preporukama Odbora ministara d\u017eavama \u010dlanicama o pravima djece koja \u017eive u institucijama (2005) ka\u017ee: ‘Dijete ili mlada osoba ima pravo na privatnost, uklju\u010duju\u0107i pristup osobi od povjerenja i nadle\u017enom tijelu od kojeg mo\u017ee zatra\u017eiti povjerljive savjete o svojim pravima’. Pa i unato\u010d standardima za po\u0161tovanje ljudskih prava kreiranim u me\u0111unarodnim dokumentima i stavovima uticajnih me\u0111unarodnih institucija i organizacija, mediji \u010desto pridaju pa\u017enju i tamo gdje se ne poti\u010de korist za \u010dovjeka, ve\u0107 naprotiv \u010dime se ugro\u017eavaju ljudska prava. U kritici medija sve se vi\u0161e govori, ne o idealima, ve\u0107 o medijskoj stvarnosti koju kao predstavu produciraju mediji i kojoj pa\u017enju poklanja veliki broj ljudi. U literaturi koja se bavi tim problemima i fenomenima pojavljuje se sve vi\u0161e pojmova koji ukazuju na imperijalno pona\u0161anje medija, imperijalno u smislu bespo\u0161tednog ataka na ljudsku pa\u017enju i ljudsku svijest, pa i savjest. Ponekad se o tome mo\u017ee govoriti kao o novoj konstrukciji socijalne stvarnosti, a ponekad kao o iskrivljenosti ‘slike svijeta’ koju kreiraju mediji. I ne bi to bio neki veliki problem kada se iza te sjene, iza te obmane – vizuelne i verbalne, ne bi skrivali stvarni ljudski problemi za koje mediji ne pokazuju interes. Iako predmet na\u0161e pa\u017enje nije ta ‘nova’ medijska stvarnost, spomenuli smo je i pojasnili zbog toga \u0161to se u medijima nerijetko skriva su\u0161tina osporavanja ljudskih prava, pa i prava djeteta nad kojima se zapravo samo vidi konstruirana slika stvarnosti.<\/p>\n

     <\/p>\n

    3. Me\u0111unarodni dokumenti i prava djeteta<\/strong><\/p>\n

    Civilizacija se razvila u tehnolo\u0161kom smislu i omogu\u0107ila da se kreira medijska stvarnost, ali time nisu nestale ljudske potrebe za slobodom, za jednako\u0161\u0107u, nije na\u017ealost uklonjeno nasilje, nepravda, glad, trgovina ljudima, kra\u0111a djece itd. Zar time nisu otu\u0111ena ljudska prava? Zar djeca nisu \u017ertve novih medijskih mogu\u0107nosti? Jesu. Ovdje treba napomenuti da saznanja o \u017ertvovanju prava djeteta postoje odavno, me\u0111utim i osporavanje i zabrane \u017ertvovanja prava djece razvijaju se i ja\u010daju tek u 20. stolje\u0107u. Ako pogledamo kako se to doga\u0111alo, onda \u0107emo hronolo\u0161ki gledano ustanoviti sljede\u0107e: 1. Jedan od najranijih me\u0111unarodnih dokumenata posve\u0107en pravima djeteta bila je \u017denevska deklaracija o pravima djeteta<\/em> iz 1924. godine. Nakon ove deklaracije i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima<\/em> iz 1948. godine donesena je i Deklaracija o pravima djeteta <\/em>1959. godine. Ovim deklaracijama ustanovljen je i utvr\u0111en me\u0111unarodni temelj za za\u0161titu prava djeteta i odbranu svega onoga \u0161to je u najboljem interesu djeteta. Time <\/strong>su djeca postala subjekt me\u0111unarodnog prava. Ove \u010dinjenice znanstvenici i edukatori trebaju znati ne samo iz potrebe respekta pukog pozitivizma, odnosno historicizma, nego posebno i stoga \u0161to jo\u0161 uvijek nisu prestala kr\u0161enja ljudskih prava, odnosno prava djeteta, pa i onih temeljnih bez obzira \u0161to postoji ve\u0107 duga tradicija u me\u0111unarodnim odnosima postignutog konsenzusa o obavezi po\u0161tivanja i pou\u010davanja o pravima djeteta. Va\u017eno je napomenuti i to da od Drugog svjetskog rata, nakon kojeg je donesena (1959. godine) spomenuta posebna deklaracija ne prestaje aktivnost na daljoj izradi me\u0111unarodne legislative za osiguranje i za\u0161titu prava djeteta. Me\u0111u najva\u017enijim dokumentima o pravima djeteta koji su doneseni potkraj 20. stolje\u0107a je dokument donesen od strane Ujedinjenih naroda pod naslovom Konvencija o pravima djeteta<\/em> 1989. godine. Ovaj dokument je istovremeno svjedo\u010danstvo o enormnom kr\u0161enju prava djeteta u mnogim dr\u017eavama svijeta, ali i dokaz da se razvija svijest o perspektivi \u010dovje\u010danstva na obavezi po\u0161tovanja prava djeteta. U ovoj deklaraciji su istaknuta \u010detiri bitna principa: ‘1. najbolji interes djeteta treba da bude prioritet, 2. za\u0161tita djece od bilo kojeg oblika diskriminacije, 3. pravo na opstanak i razvoj i 4. participacija djece i po\u0161tivanje njihovih stavova’.<\/a>[275<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Ova \u010detiri navedena prava osnova su za kreativan izraz ostalih dje\u010dijih prava koja su uglavnom socio \u2013 ekonomskog i kulturnog karaktera. Drugo, ovaj dokument je postao obaveza zemalja koje su ga prihvatile, a u Bosni i Hercegovini on je dokument u sastavu najvi\u0161eg pravnog akta \u2013 Ustava Bosne i Hercegovine. Me\u0111utim, ovdje je nu\u017eno napomenuti da u Bosni i Hercegovini ni nakon dono\u0161enja tzv. Dejtonskog ustava nisu prestala gruba i otvorena kr\u0161enja temeljnih prava djeteta. Nu\u017eno je ukazati i na \u010dinjenicu da je neposredno nakon usvajanja ove konvencije (1989) u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992 \u2013 1995. godine stradao veliki broj djece, a da je samo u opkoljenom gradu Sarajevu ubijeno vi\u0161e od hiljadu djece. <\/strong>Taj podatak <\/strong>govori o veli\u010dini prekr\u0161aja, odnosno zlo\u010dina nad djecom. Pa i ako se samo u jednom momentu osvrnemo na prava djeteta u Bosni i Hercegovini nakon sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i dono\u0161enja Ustava Bosne i Hercegovine u primjeru negiranja prava na jezik, prava na jednakost u \u0161kolovanju, prava na istu \u0161kolu itd. onda \u0107e se jasno pokazati da se ni ustav, ni konvencija koja nije stvar volje, nego me\u0111unarodno \u2013 pravna obaveza, ne po\u0161tuju. Kada se uzme u obzir samo stanje prava djeteta u procesu \u0161kolovanja u Bosni i Hercegovini, onda postaje jasno zbog \u010dega su ombudsmeni za ljudska prava Bosne i Hercegovine u svom izvje\u0161taju jo\u0161 2009. godine posebno naglasili: ‘Omogu\u0107iti djeci da ostvare pravo na participaciju u \u0161kolskoj sredini. Paticipacija je jedan od \u010detiri osnovna principa UN Konvencije o pravima djeteta i odnosi se na potrebu uva\u017eavanja dje\u010dijeg mi\u0161ljenja u situacijama u kojima se donose odluke u najboljem interesu djeteta. Neophodno je afirmisati ovo pravo u \u0161kolskoj sredini, ja\u010dati oblike u\u010deni\u010dkog udru\u017eivanja i odlu\u010divanja kroz rad Vije\u0107a u\u010denika \u0161kole i saradnju s menad\u017ementom \u0161kole, Nastavnim vije\u0107em i Vije\u0107em roditelja’.<\/a>[276<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> \u010cinjenica je da se u posljednja tri mjeseca 2021. godine u svijetu doga\u0111alo najmanje pet lokalnih ili me\u0111unarodnih konflikata. U tim konfliktima su otimana, zarobljavana, ubijena ili izgubljena u izbjegli\u010dkim ili migrantskim krizama brojna djeca. O tome su vrlo objektivno izvje\u0161tavali brojni mediji zbog \u010dega treba ista\u0107i i to da su mediji zaslu\u017eili po\u0161tovanje \u0161to se ti\u010de informisanja o ovakvim kr\u0161enjima dje\u010dijih prava i zalagali se za odbranu prava djece. Slu\u010dajevi se bilje\u017ee od Nigerije, preko Afganistana, Mjanmara pa do najnovijeg konflikta na Bliskom istoku u kojem se ubijaju djeca Palestinaca vrlo mo\u0107nim oru\u017ejem ili im se silom uni\u0161tavaju ili uzimaju ku\u0107e i stanovi. Poseban problem danas je stradanje civila i njihove djece u Ukrajini. Izvje\u0161tavaju\u0107i o pojedinostima iz ovih konflikata mediji u pravilu izdvajaju stradanje djece kako bi se ta stradanja umanjila. Na\u017ealost, uz sve napore i medija i slovo i snagu me\u0111unarodnih dokumenata koje smo navodili, brutalni napadi na osnovna prava djeteta me\u0111u kojima je i pravo na \u017eivot, ne prestaju.<\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    4. Mediji, istra\u017eiva\u010dko novinarstvo, ljudska prava i prava djeteta<\/strong><\/p>\n

    Mora se priznati da su zalaganja onog dijela \u010dovje\u010danstva kojeg uobi\u010dajeno nazivamo civilizirani svijet ostala bez ozbiljnog rezultata, a da civilizacija u cjelini sve vi\u0161e tone u ambis. Istini za volju nije mogu\u0107e svijet shva\u0107ati crno \u2013 bijelo ili jo\u0161 gore misliti ili pisati bez nade. \u0160ta to zna\u010di? To zna\u010di da je dru\u0161tvo tokom svog razvoja proizvelo cijelo bogatstvo mogu\u0107nosti koje se stavljaju u odbranu \u010dovjeka ili mu omogu\u0107avaju da se sam brani. Stoga treba nagla\u0161avati da su novinari i novinarstvo u ovom slu\u010daju me\u0111u najva\u017enijim braniocima ljudskog integriteta, polne, rasne i vjerske jednakosti, dobnih prava i za\u0161tite djeteta. Stoga se novinarstvo i razumije kao ‘profesija koja slu\u017ei javnosti i poti\u010de javne rasprave’ (Ver\u010di\u0107 i Zavrl, 2004: 13). Novinarstvo, dakle, nije samo djelatnost zaradi bavljenja nekim poslom. Novinarstvo je permanentno i odgovorno istra\u017eivanje. U primjeru rasprave o djeci novinarstvo valja razumjeti kao ozbiljno propitivanje kako se u suvremenim dru\u0161tvima po\u0161tuju prava djeteta. Uz to, novinarstvo je i provjera da li se katkad poduzimaju i mjere ograni\u010davanja prava djeteta u cilju njihove za\u0161tite. Ako se zapitamo koliko ima prava djeteta, gdje su ona navedena i na koji na\u010din su postavljena kao obaveza, onda je odgovor konvencija u kojoj se ka\u017ee: ‘Prava na opstanak: Ova prava obuhva\u0107aju temeljne \u017eivotne potrebe. Uklju\u010duju pravo na \u017eivot, pravo na prehranu, pravo na odgovaraju\u0107i \u017eivotni standard i pravo na smje\u0161taj. Prava na razvoj: Odnose se na prava koja presudno utje\u010du na zdrav razvoj djeteta \u2013 naprimjer, pravo na \u0161kolovanje, pravo na igru, pravo na pristup informacijama, pravo na slobodu vjere i pravo na sudjelovanje u kulturnim aktivnostima. Prava na za\u0161titu: Ova prava osiguravaju za\u0161titu djece od \u0161tetnih postupaka, zlostavljanja, izrabljivanja, nasilja, rata i svega ostalog \u0161to ih mo\u017ee dovesti u opasnost. Prava na sudjelovanje: Ova prava osiguravaju da djeca imaju pravo glasa u odlukama koje ih se ti\u010du. Mi\u0161ljenje djece mora se poslu\u0161ati i uzeti u obzir, a djeci se mora omogu\u0107iti da se udru\u017euju s drugima i slobodno izra\u017eavaju svoje mi\u0161ljenje’.<\/a>[277<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Ovako predvi\u0111ena prava imaju za pretpostavku da se u zemljama koje su prihvatile ili prihva\u0107aju Konvenciju o pravima djeteta<\/em> u podr\u0161ci pravnog sistema shva\u0107aju kao obaveza i provode bez zadr\u0161ke. Na\u017ealost, vrlo \u010desto u nekim zemljama, posebno u vrijeme kriza to nije tako. Problem nastupa onda ukoliko nema mehanizma uz pomo\u0107 kojeg se obavlja provjera primjene i po\u0161tivanja ljudskih prava. Istini za volju, istra\u017eiva\u010dko novinarstvo slijedom svog istra\u017eiva\u010dkog refleksa prati po\u0161tovanje, ali i otpore u procesu primjene ljudskih prava i prava djeteta. Prati se prije svega vlast, ali i sudstvo koje nadzire i \u0161titi slu\u010dajeve. Ovih mjeseci susre\u0107emo se svakodnevno s novinarskim izvje\u0161tajima koji dolaze s podru\u010dja koja su zahva\u0107ena konfliktom. U tim izvje\u0161tajima iznose se razlike kada su u pitanju pogibije: pogibije civila, pogibije vojnika i pogibije djece. Tako se doga\u0111aji iz pojasa Gaze – stradanje Palestinaca i stradanja civila u Ukrajini u svim svjetskim medijima prenose kao vijesti s akcentima da izazovu reakcije javnosti koliko u mo\u0107nim dr\u017eavama, velikim silama i razvijenim demokracijama da pomognu u spre\u010davanju nasilja i time za\u0161tite ljudska prava i posebno prava djeteta, toliko i u zemljama u kojima se razvio konflikt me\u0111u stanovni\u0161tvom koje se u pravilu i u ve\u0107ini opredjeljuje za mir.<\/p>\n

    Na\u017ealost, pandemija COVID-19 je razvila, pored procesa zaraze i obolijevanja i interesnu orijentaciju najve\u0107eg broja vlada i dr\u017eava koje bi mogle pru\u017eiti pomo\u0107 kada se ne bi bavile nacionalizmom zbog svojih nacionalnih interesa. Me\u0111u sukobljenim stranama kako se to obi\u010dno ka\u017ee malo je mogu\u0107nosti, a i volje da se po\u0161tuju dje\u010dija prava. Otud djeca ginu s roditeljima bje\u017ee\u0107i od rata, obolijevaju i umiru gladni i bez medicinske pomo\u0107i, potpuno neza\u0161ti\u0107eni. \u0160ta ovo govori? Ovo govori pored \u010dinjenica da je ‘globalno selo’ zapalo u ozbiljnu krizu, krizu solidarnosti i morala, krizu po\u0161tivanja zakona i drugih akata i sl. kojima se jam\u010de ljudima prava i slobode. Ako je to tako onda ni mediji sami ne mogu osigurati da se posredstvom javnosti apeluje na potrebu za\u0161tite ljudskih prava. Me\u0111utim, od presudne je va\u017enosti naglasiti: ako bi i mediji utihnuli, onda bi ugro\u017eeni bili bez nade.<\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    5. Dru\u0161tvene mre\u017ee i prava djeteta<\/strong><\/p>\n

    U posljednje vrijeme prisustvujemo ekspanziji medija i njihovim novim \u2013 neslu\u0107enim mogu\u0107nostima. No, mora se priznati da te \u0161iroke – nove mogu\u0107nosti sa sobom nose i brojne zamke u koje se hvataju svi uzrasti konzumenata. Me\u0111utim, te zamke su najopasnije za djecu. Naime, djeca \u017eive s medijima, u\u010de s medijima i od medija, ali u svoj svojoj bezgre\u0161nosti pristupaju medijima s punim povjerenjem. Te\u0161ko je oteti se utisku da djeca \u0161to\u0161ta nekriti\u010dki prihvataju, da gaje povjerenje i kada ih mediji varaju i kada im sugeriraju pona\u0161anje koje ih dovodi u opasnosti. Kada pogledamo \u0161ta se sve doga\u0111a na dru\u0161tvenim mre\u017eama, kako se \u0161ire ideje i animiraju i odrasli i djeca za akcije, onda postoji ozbiljna potreba da se djeca \u0161tite koliko od odre\u0111enih sadr\u017eaja, toliko i od odre\u0111enih socijalnih poruka kojima se djeca animiraju za akciju. Ako bismo analizirali sportske doga\u0111aje posebno fudbal, ko\u0161arku, a od tzv. plemenitih sportova naprimjer boks ili neke druge borila\u010dke vje\u0161tine koje se vrlo lako mogu zloupotrijebiti, onda postoji potreba da se uspostavi sistem osposobljavanja djece, ali i sistem za\u0161tite od destrukcija. Sjetimo se \u010desto prisutnog sukobljavanja me\u0111u vr\u0161njacima. To je problem poznat pod nazivom vr\u0161nja\u010dko nasilje. Vrlo \u010desto se fizi\u010dki sukobi snimaju i instaliraju na dru\u0161tvene mre\u017ee kako bi se gledali neprihvatljivi sadr\u017eaji i \u0161irila ideja o isku\u0161avanju snage.<\/p>\n

    Mediji su sredstva afirmacije slobode, zato i jesu toliko cijenjeni u dru\u0161tvu. Me\u0111utim, nerijetko su mediji i sredstvo uz pomo\u0107 kojih se ljudima uzima sloboda. Ovdje valja napomenuti da se \u010desto ne vodi briga o pravima odraslih, ni djece, jer djeca, a ni roditelji uglavnom ne prave sadr\u017eaje. To \u010dine dobronamjerni i zlonamjerni. \u010cesto upotrebom djece u odre\u0111ene svrhe dovode se prava djeteta u pitanje. Mediji, posebno zavisni, a i komercijalni, \u010desto slijedom svojih interesa i naro\u010dito potrebe za senzacionalizmom zapostavljaju funkciju senzibiliziranja publike za za\u0161titu djece i spre\u010davanje da djeca postanu masovne \u017ertve. \u0160ta to zna\u010di? To zna\u010di da se mediji i kada izvje\u0161tavaju o djeci koja su \u017ertve ili po\u010dinioci razli\u010ditih krivi\u010dnih djela ne uzdr\u017eavaju od pogre\u0161ke, odnosno ne libe se da o djeci izvje\u0161tavaju na senzacionalisti\u010dki na\u010din. Istina je, ima situacija i kada se djeca predstavljaju kao svjedoci doga\u0111aja \u0161to ih dalje mo\u017ee dovoditi u opasnost. Ovdje mediji moraju biti odgovorni od moralne pa sve do odgovornosti po zakonu, jer dijete po\u010dinitelj prek\u0161aja nije dijete bez budu\u0107nosti. Dakle, mediji trebaju izvje\u0161tavati, ali imaju obavezu i odgajati tj. senzibilizirati javnost za prihvatljivo pona\u0161anje. Pandemija COVID-19 ugrozila je pored zdravlja i me\u0111usobne odnose ljudi i u posebnu poziciju dovela djecu: neredovan odlazak u \u0161kolu, izostanak dru\u017eenja u grupi, participacija u sportu, pa i sloboda komuniciranja <\/strong>samo su dio poreme\u0107aja. U ovakvoj situaciji djeca su naprosto osu\u0111ena na mobitel, na kompjuter, na internet, na dru\u0161tvene mre\u017ee, na akcione filmove, pa i na sopstveno projektovanje razli\u010ditih borbi kojima su neka djeca bez svoje volje vrlo \u010desto izlo\u017eena. Poseban problem predstavlja zadiranje u privatnost djece i maloljetnih osoba. Konvencijom o pravima djeteta<\/em> iz 1989. godine zajam\u010dena su sva temeljna prava od prava na \u017eivot do toga ‘da niti jedno dijete ne smije biti izlo\u017eeno proizvoljnom ili nezakonitom mije\u0161anju u njegovu privatnost, obitelj, dom’. Idealizam konvencije ne korespondira sa stvarno\u0161\u0107u ili ne uvijek. Postavlja se pitanje koliko je mogu\u0107e \u0161tititi privatnost. Oko tog pitanja ispleteni su mnogi povijesni doga\u0111aji, predrasude, stereotipi, pa i neka tradicionalna mi\u0161ljenja: kakav otac takav sin, kakva majka takva k\u0107er, takvi su ti oni iz te porodice, oni su bili sirotinja, sad se pona\u0161aju kao da nisu to bili, nije slu\u010dajno \u0161to on pravi probleme i jo\u0161 mnogo toga. \u010cesto novinari pose\u017eu za takvim stereotipima i u pravilu nanose \u0161tetu cijeloj porodici, a da se i ne govori koja su to i do koje mjere prava prekr\u0161ena. Istra\u017eiva\u010dko novinarstvo kao posao vrhunskog novinara nala\u017ee obavezu po\u0161tivanja privatnosti, ali time spre\u010dava i egzibicionizam, senzacionalizam i sl. \u010cesto su djeca predmet manipuliranja, zloupotreba, uklju\u010divanja u razli\u010dite poslove sumnjive naravi – kra\u0111a, prosja\u010denje, zloupotreba opojnih sredstava, pa i prostitucija, \u0161to zahtijeva visok stupanj tajnovitosti kako se ne bi saznali nedopu\u0161teni poslovi osoba i organizacija koje brinu o djeci, posebno o djeci u domovima i djeci bez roditeljskog staranja. Poznato je u povijesti dugo vrijeme borbe da se ukine obavezni ili prisilni rad djece. To je bilo prisutno u Drugom svjetskom ratu, pa i poslije njegovog zavr\u0161etka. I danas u nekim zemljama Azije i Afrike djeca rade vrlo rizi\u010dne poslove po nalogu odraslih osoba koje brinu o njihovoj egzistenciji ili ih na taj na\u010din ‘zbrinjavaju’. Novinari istra\u017eiva\u010di vrlo \u010desto posti\u017eu velike uspjehe, \u0161tampaju knjige visokih tira\u017ea, dr\u017ee predavanja i informi\u0161u javnost o slu\u010dajevima. Ako su novinari istinski opredjeljeni da brane ljudska prava, onda njihova istra\u017eivanja treba da razotkrivaju po\u010dinioce sumnjivih poslova, vinovnike kr\u0161enja ljudskih prava i zloupotreba razli\u010ditih oblika od eksploatacije maloljetnika do nasilja nad \u017eenskom djecom. Takva novinarska aktivnost unapre\u0111uje za\u0161titu ljudskih prava i predstavlja branu prekr\u0161iocima.<\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    6. Umjesto zaklju\u010dka<\/strong><\/p>\n

    Kraj 20. i po\u010detak 21. stolje\u0107a, sude\u0107i po njegovom po\u010detku, osta\u0107e u povijesti ubilje\u017eeno kao vrijeme dubokih kriza, \u010destih konflikata i najokrutnijih ratova i ubistava. Osta\u0107e zabilje\u017een kao vrijeme konzumacije droge, trgovine drogom i drugim narkoticima, upotrebom djece u procesu rasturanja opijata i rada djece u procesu prerade sirovine za proizvodnju opijata. Istina, to vrijeme \u0107e ostati poznato i po demokratskim dru\u0161tvima koja su vrijedno radila na izradi suvremenih dokumenata o pravima odraslih i djece (ljudska prava) i zalo\u017eila se za internacionalnu primjenu uz obavezu po\u0161tivanja ovim dokumentima zajam\u010denih prava, pa i formiranju sudova koji \u0107e meritorno suditi u slu\u010dajevima uskra\u0107ivanja ljudskih prava. Dakle, na jednoj strani imamo mno\u0161tvo normativa, zakona i kodeksa, a na drugoj permanentni proces kr\u0161enja temeljnih prava djeteta, prije svega prava na \u017eivot, prava na privatnost, skrb, slobodu izra\u017eavanja itd.<\/p>\n

    Nije slu\u010dajno \u0161to je najbitniji zahtjev novinaru da vijest bude temeljena na istini, ali i da bude zanimljiva i naravno aktuelna. No, kada je o djeci rije\u010d na\u010din pripremanja vijesti ima posebnu te\u017einu. Ako novinar vijest \u010dini atraktivnom i izrazito zanimljivom postoji opasnost da povrijedi prava djeteta. Budu\u0107i da se svaki doga\u0111aj, pa i doga\u0111aj vezan za djecu mo\u017ee posmatrati iz dva ugla: prvi je da novinar mo\u017ee ne\u0161to posebno naglasiti, a drugi da zbog toga ne\u0161to mo\u017ee zanemariti \u0161to mo\u017ee biti na \u0161tetu djeteta. Ovo smo naveli da bi ukazali na va\u017enost pristupa i dobrog senzibiliteta kada se radi o djeci. U dru\u0161tvu uglavnom postoji razvijen osje\u0107aj kada i prema kome treba pristupiti s po\u0161tovanjem zbog karakteristika i vrlina, pa i postignu\u0107a u radu odre\u0111ene osobe. Taj konsenzus ne bi smio biti usmjeren na djecu, najprije stoga \u0161to naprosto sva djeca zaslu\u017euju pa\u017enju. Otud uvijek treba nagla\u0161avati va\u017enost senzibiliziranosti novinara prema ovom pitanju kako bi se u samom pristupu ispo\u0161tovale i op\u0161te konvencije i naravno Konvencija o pravima djeteta<\/em>. Kriti\u010dari pogre\u0161aka u profesionalnom novinarskom radu se uglavnom sla\u017eu da je za respekta novinar koji ima po\u0161ten pristup. Otud se postavlja pitanje \u0161ta je po\u0161ten pristup, ko i kako ga procjenjuje i u kojim slu\u010dajevima se procjenjuje. Posljednjih godina i Evropu i svijet karakterizira migrantska kriza. Novinari s granica evropskih dr\u017eava koje \u010dine vanjske granice Evropske unije govore i pi\u0161u o nasilju nad migrantima koji pretendiraju da u\u0111u na prostor druge dr\u017eave. Neki novinari npr. o tome malo govore ili se koriste predrasudama prema migrantima i njihovom porijeklu i manje – vi\u0161e izbjegavaju da govore o nasilju policije i grani\u010dnih slu\u017ebi prema njima tokom spre\u010davanja njihovog prelaska granice. Ti migranti \u010desto sa sobom nose ili vode djecu, \u010desto su to samo majke s djecom. Ali novinari iz nekih zemalja Evropske unije govore o tome. Vrlo \u010desto zahtijevaju istrage ne \u0161tede\u0107i policiju koja \u010duva granicu. Ljudi prema takvim novinarima pokazuju respekt i uvjerenje da je takav rad oplemenjen po\u0161tenjem, jer je u interesu javnosti ‘da zna istinu’. Iako je u u\u017eem smislu po\u0161tenje eti\u010dka kategorija ovdje \u0107emo ga razumijevati kao pona\u0161anje novinara uz respekt dostojanstva i najboljih interesa djece. Djeca su specifi\u010dna ljudska bi\u0107a s posebnim osobinama, sklonostima i sposobnostima, ona nisu jednaka odraslim, ali trebaju ista prava, prilike i mogu\u0107nosti kao i odrasli. Svako druga\u010dije postupanje se s pravom smje\u0161ta ispod pojma koji je vrlo jasan, ali i vrlo prisutan u javnom govoru \u2013 diskriminacija. \u0160ta je zapravo diskriminacija? Diskriminacija je uskra\u0107ivanje bitnih prava npr. od strane roditelja, staratelja, odgajatelja ili vlasti. Ti procesi se doga\u0111aju svakodnevno. Ali, mediji vr\u0161e\u0107i svoju dru\u0161tvenu ulogu objavljivanjem informacija o diskriminaciji i izvrgavaju\u0107i one koji \u010dine diskriminaciju sudu javnosti doprinose afirmaciji prava u na\u0161em slu\u010daju prava djeteta. Otkud ta mogu\u0107nost? Medije nazivaju sedmom silom i to ne slu\u010dajno. To je otud \u0161to mediji posjeduju veliku mo\u0107 u kreiranju okolnosti koje zna\u010de promjenu uslova \u017eivota, a time daju doprinos i uklanjanju diskriminacije. Budu\u0107i da ljudi pate od predrasuda i stereotipa, ali i preuranjenih zaklju\u010daka o pojedinim grupama ljudi ili pojedincima, te predrasude se mogu razbijati istinom o jednakim potrebama ljudi, o va\u017enosti svakog \u017eivota i pravu svakog ljudskog bi\u0107a na \u017eivot u dostojanstvu. Kada ne bi bilo medija, svakodnevni udari na dostojanstvo i integritet ljudi, na slobode i prava invalida, prava djece s posebnim potrebama, prava djece druge rase, vjeroispovijesti ili etni\u010dke pripadnosti zapljusnuli bi civilizaciju, zbog \u010dega ovim ‘kategorijama’ ljudi ne bi bilo mjesta me\u0111u gra\u0111anima u duhu jednakosti. Zapravo, i pored svih napora i ovog dru\u0161tvenog utjecaja medija doga\u0111aju se propusti i vr\u0161i diskriminacija gotovo svakodnevno. Stoga je va\u017eno znati da u demokratskim dru\u0161tvima mediji slu\u017ee svakom gra\u0111aninu \u2013 pojedincu i dru\u0161tvu kao takvom u cjelini, svojim nastojanjem da mijenjaju lo\u0161e uvjete egzistencije i zala\u017eu\u0107i se za jednak odnos prema svima. To je dru\u0161tvena obaveza i privatnih i javnih medija i ako se ona ne primjenjuje dru\u0161tvene institucije imaju odgovornost da uspostave kontrolu i dovedu medije u funkciju da vr\u0161e svoju dru\u0161tvenu ulogu. Povijest nas pou\u010dava da su se me\u0111usobni odnosi u dru\u0161tvu kao \u0161to su ropstvo, kmetstvo, a u suvremeno doba apartheid, rasna diskriminacija i sl. mijenjali sporo i u velikoj borbi koja je podrazumijevala \u017ertve. Tu borbu danas pored razli\u010ditih organizacija, uticajnih pojedinaca, interesnih grupa, vode i mediji i pokazuju efekte svoje ozbiljne dru\u0161tvene mo\u0107i. To zna\u010di da zahvaljuju\u0107i medijima danas ljudi posti\u017eu uspjeh u borbi protiv diskriminacije. Na kraju postavit \u0107emo i ovo pitanje: kada se dogodilo da mediji nisu postigli uspjeh ako su poveli kampanju da se javnost upozna s istinom u odre\u0111enom slu\u010daju. Odgovor glasi: uz upornu borbu i zalaganje uspjeh se na kraju posti\u017ee. Me\u0111utim, kada su djeca u pitanju u smislu njihove za\u0161tite, posebno brige o njima, doga\u0111aju se pogre\u0161ke. Naime, odrasle osobe koje brinu o djeci (roditelji, staratelji, udomitelji i sl.) poduzimaju mjere i donose odluke bez participacije i volje same djece koja \u010desto imaju i \u017eelje i mi\u0161ljenje o svojim potrebama, ali se ne uva\u017eavaju. Nije dakle, rije\u010d o namjernoj pogre\u0161ci odraslih, ve\u0107 o pretpostavci slijedom tradicionalnog shva\u0107anja ili predrasudi da djeca ne znaju \u0161ta je to za njih dobro, a da odrasli samom \u010dinjenicom da su odrasli znaju \u0161ta je za djecu dobro. I tu se krije pogre\u0161ka. Stoga djeca odbijaju ili naprosto zanemaruju to \u0161to im sugeriraju odrasli i pokazuju potrebu da i sami u\u010destvuju u dono\u0161enju odluka. Jednostranost u pristupu odraslih dovodi do pogre\u0161ke. Naprijed smo naglasili kakav su doprinos mediji dali afirmaciji prava, njihovom provo\u0111enju i za\u0161titi djece od zloupotreba. Me\u0111utim, masovni mediji, posebno novi mediji danas predstavljuju i opasnost naro\u010dito kada se pru\u017ei prilika da se djeca zloupotrijebe. U tome je nekad prednja\u010dila televizija: reklame, ponuda skopjecenih roba, izazovi putovanja, primjena sile, demonstracija nasilja, pornografija itd. Istini za volju, televizija je sve vi\u0161e kontrolirana i u tom smislu postupno se smanjuju mogu\u0107nosti za zloupotrebu. To mjesto sve vi\u0161e zauzima internet. On je sve manje ure\u0111en, a sve su \u0161ire mogu\u0107nosti zloupotreba. On omogu\u0107ava i zloupotrebu djece i uvodi djecu u ‘opasnu stvarnost’ koja po\u010dinje bezazlenom igrom. To animira djecu, ali neostavlja mogu\u0107nost za njihovu za\u0161titu. Danas je to potpuno otvoreno pitanje.<\/p>\n

     <\/p>\n

    \n
    \n

    <\/a>[275<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n‘Djeca i za\u0161tita dje\u010dijih prava’, Instutucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Banja Luka, 2010, str.29. https:\/\/ombudsmen.gov.ba (11.04.2023.)<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[276<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nIsto, str.55.
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[277<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n‘Osiguranje dje\u010djih prava’, Vodi\u010d za stru\u010dne djelatnike u sustavu alternativne skrbi, Vije\u0107e Evrope, 2014, str.16. https:\/\/rm.coe.int (22.03.2023.)<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    Literatura:<\/strong><\/p>\n

    Bak\u0161i\u0107 \u2013 Mufti\u0107, J. (2002) Sistem ljudskih prava<\/em>. Sarajevo: Magistrat.<\/p>\n

    Bercis, P. (2001) Osloboditi prava \u010dovjeka<\/em>. Zagreb: Politi\u010dka kultura.<\/p>\n

    Donnelly, J. (1999) Me\u0111unarodna ljudska prava<\/em>. Sarajevo: Helsin\u0161ki komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini.<\/p>\n

    Flajner, T. (1996) Ljudska prava i ljudsko dostojanstvo<\/em>. Beograd: GUTENBERGOVA GALAKSIJA.<\/p>\n

    Ljudska prava: Teorije i primene<\/em> (1996)uredio Miroslav Prokopijevi\u0107. Beograd: Institut za evropske studije.<\/p>\n

    Mur\u017eon, \u017d. (2000) Ljudska prava<\/em>. Beograd: \u03a0\u039b\u0391\u03a4\u03a9\u2022XX VEK.<\/p>\n

    Nojman, F. (2002) Vladavina prava<\/em>. Beograd: Filip Vi\u0161nji\u0107.<\/p>\n

    Romi\u0107, J.R. (1994) Koraci prema slobodi<\/em>. Zagreb: K.Kre\u0161imir.<\/p>\n

    Sadikovi\u0107, \u0106. (2001) Evropsko pravo ljudskih prava<\/em>. Sarajevo: Magistrat.<\/p>\n

    Stanov\u010di\u0107, V. (2003) Vlast i sloboda<\/em>. Beograd: Udru\u017eenje za politi\u010dke nauke Srbije.<\/p>\n

    \u0160ljivo \u2013 Grbo, A. (2009) Mediji i demokratizacija dru\u0161tva<\/em>. Sarajevo: Fakultet politi\u010dkih nauka.<\/p>\n

    Ustavi<\/em> Bosne i Hercegovine<\/em>. (1998) Sarajevo: Federalno ministarstvo pravde.<\/p>\n

    Ver\u010di\u010d, D. Zavrl, F. i dr. (2004) Odnosi s medijima<\/em>. Zagreb: MASMEDIA.<\/p>\n

    – Osiguranje dje\u010djih prava<\/em>, Vodi\u010d za stru\u010dne djelatnike u sustavu alternativne skrbi, Vije\u0107e Evrope, 2014. dostupno na: https:\/\/rm.coe.int<\/a><\/p>\n

    – Djeca i za\u0161tita dje\u010dijih prava<\/em>, Instutucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Banja Luka, 2010. dostupno na: https:\/\/ombudsmen.gov.ba<\/a><\/p>\n

    – \u017denevska deklaracija o pravima djeteta<\/em> (1924)<\/p>\n

    – Deklaracija o pravima djeteta<\/em> (1959)<\/p>\n

    – Konvencija o pravima djeteta<\/em> (1989)<\/p>\n

     <\/p>\n

    Media and Children\u2019s Rights<\/span><\/strong><\/p>\n

     <\/p>\n

    Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    Since the time when the world was labeled as a \u2018global village\u2019, and the media as co-creators of social development, there has been a very pronounced public struggle for man and the protection of his rights, which have been won over the past centuries. Along with the expansion of science and technology, new opportunities were also developed to protect human rights with norms or to limit or abolish discrimination. In this sense, the media, which are free, became more and more powerful and important co-creators of the humanization of human behavior. Documents whose purpose and essence is the protection of human rights were gradually written, especially after the tragic experiences of the world wars. The 20th century gave birth to the need for freedom and equality, but in that time, discrimination, especially of children, was not abolished, nor was the media\u2019s attitude towards this issue completely humanized. This paper therefore discusses the importance of the media in the affirmation of children\u2019s rights and, in particular, the need to sensitize both society and the media for the protection and affirmation of human rights, including the rights of children.<\/em><\/p>\n

     <\/p>\n

    Key words:<\/em><\/strong> media, law, human rights, child rights, document, declaration, war, discrimination, abuse, struggle, United Nations Organization, law, freedom.<\/em><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    <\/a><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    \n

    II<\/p>\n\n\n\n
    \"inmediasres\"<\/p>\n

    \n  12(23)#25 2023<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

    		\n

    \n\"Creative<\/a>
    \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom     Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

    		\n

    \n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

     <\/p>\n

     <\/p>\n

    Smiljana \u0160afari\u0107 Branthwaite<\/span><\/p>\n

    akad. slikarica, multimedijalna umjetnica
    \nIve Re\u017eeka 6, Vara\u017edin, Croatia
    \n9 Grasmere Av, Stocport, UK
    \nsmila.safaric@gmail.com\n<\/p>\n

    Vremenska prognoza \u017eenskog tijela<\/p>\n

    Kratki eksperimentalni film, video – zvu\u010dna instalacija<\/span><\/strong><\/p>\n


    \nPuni tekst: pdf (333 KB), Hrvatski, Str. 3935 – 3939
    \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

     <\/p>\n

     <\/p>\n

    \u0160to zna\u010di pojam \u017eene i \u017eenskog? Kako biti \u017eena u dana\u0161nje vrijeme izlo\u017eenosti masovnim medijima, digitalnoj kulturi, virtualnim svjetovima, dru\u0161tvenim mre\u017eama\u2026.Stvoren je veliki jaz izme\u0111u onog \u0161to \u017eene stvarno jesu i medijski nametnutim mentalnim predod\u017ebama, standardima i ograni\u010denim stereotipima.<\/p>\n

    U nedostatku misti\u010dnih rituala i inicijacija koji su nas vodili kroz (\u017eenske) \u017eivotne cikluse, putem procesa umjetni\u010dkog stvaranja istra\u017eujem i propitujem vlastito postojanja u tijelu\/ulozi \u017eene,\u00a0 \u017eenskom identitetu, ali i \u017eenski arhetip (Anime) u odnosu na mu\u0161ki (Animus). Poku\u0161avam premostiti taj jaz izme\u0111u stvarnosti i privida, svjesnog i nesvjesnog, individualnog i kolektivnog, intuitivnog i racionalnog, emotivnog i intelektualnog. Jaz unutarnje podvojenosti izazvan nerazumijevanjem, neznanjem i \u0161utnjom.<\/p>\n

    Sam rad je autobiografski i nastajao je kroz dulji period vremena od nekoliko godina. Svaki sloj je nastao u meni zna\u010dajnim trenucima \u017eivota. \u017deljela sam transformirati traumati\u010dna iskustva\u00a0\u00a0 u izvor samospoznaje i ponovnog ro\u0111enja.\u00a0 Snimanje vlastitog golog tijela u ogledalu, digitalnom kamerom proces je \u010du\u0111enja, istra\u017eivanja, promatranja, prihva\u0107anja. <\/p>\n

    Tijelo koje je nositelj duha i du\u0161e, prolazi kroz bezbroj promjena i faze razvoja, \u010dudesno u svom postojanju\u2026.Ali jo\u0161 \u010de\u0161\u0107e sam ga do\u017eivljavala kao zatvor. Izvor patnje, boli i nemogu\u0107nosti u bolni\u010dkom krevetu. Uz to i \u017eenskog roda \u0161to mi se samo po sebi \u010dinilo ograni\u010davaju\u0107e u vrijeme kad se predstava \u017eene kre\u0107e izme\u0111u slike Djevice Marije, seksualnog objekta i feministkinje. \u017deljela sam pobje\u0107i od sebe. Ogledalo je suo\u010davanje. Ra\u0111amo se goli. <\/p>\n

    \u017densko tijelo sa svojom oblinama, uzvisinama i nizinama, mjese\u010dnim ciklusima, \u017eivotnim ciklusima i mogu\u0107no\u0161\u0107u ra\u0111anja podsje\u0107a na cikluse i godi\u0161nja doba majke zemlje. Ta slika je arhetipska. Okrenuti se ne\u010dem ve\u0107em od samog sebe, beskraju svemira i ljepoti prirode\u00a0 izvan sebe i unutar sebe, omogu\u0107uje nam transcendenciju. Jer mi smo tek drhtaj svije\u0107e u odnosu na svijetlost zvijezda. Prihva\u0107anje sebe i svojih ograni\u010denosti, doga\u0111aja koje nismo \u017eeljeli, o\u017eiljaka koji bole, donosi spokoj, otvara se prostor\u2026..“Vidimo“ da smo vi\u0161e nego \u0161to smo o\u010dekivali\u2026.<\/p>\n

    Onaj dio nas koji nije okom vidljiv ni opipljiv je na\u0161 misaoni i emotivni \u017eivot. Na\u0161a ma\u0161ta, na\u0161a sje\u0107anja, znanje, svjesnost, intelekt, karakter, vrline, mudrost, kulturno, socijalno, obiteljsko naslje\u0111e. Osobnost.\u00a0 Na\u0161 \u017eivot se odvija u me\u0111uigri svih tih na\u0161ih slojeva. Stvaramo auru\/atmosfero oko na\u0161e jezgre. Balansiramo silnice postojanja. Dajemo gravitaciju duhu. On zadobiva te\u017einu u na\u0161em tijelu. Tijelo dobiva lako\u0107u.<\/p>\n

    Biti okrilje novom \u017eivotu, nositi dva srca u svom tijelu, imati mogu\u0107nost ra\u0111anja zapravo je misterij koji se ne mo\u017ee doku\u010diti intelektom. To je iskustvo bivanja \u017eenom koje se ne mo\u017ee opisati rije\u010dima i svaka \u017eena ga do\u017eivljava na svoj na\u010din. A nije ni svaka mitoza uspje\u0161na. <\/p>\n

    Logi\u010dno razmi\u0161ljanje je istisnulo simboli\u010dno. Intelekt secira, sortira i samim tim je ograni\u010den. Posljedica toga je da smo izgubili \u010du\u0111enje prema \u017eivotu, svijetu i prirodi. <\/p>\n

    Nekad smo se izra\u017eavali pe\u0107inskim slikama, zatim smo otkrili pismo, inkunabule su bila umjetni\u010dka djela, tiskanjem slova knjige su postale dostupne \u0161iroj publici.. novine, radio i TV po\u010detak su masovnih medija, digitalni medij zadnji je u tom nizu\u2026 U tom kontekstu zamijenila sam slikarski medij digitalnim. Apstrahirala sam slike tijela da dobijem ne\u0161to sli\u010dno mapi zemlje u vremenskoj\u00a0 prognozi i da izbjegnem eroti\u010dne konotacije. <\/p>\n

    Prednost filma je zvuk koji aktivira desnu polovicu mozga. Zvuk izme\u0111u ostalog sadr\u017ei snimke otkucaja mog srca i otkucaje srca mog nero\u0111enog djeteta. \u017deljela sam zaobi\u0107i intelekt. Rad je simboli\u010dan i meditativan, bez pravog po\u010detka i kraja. Nema zaplet i rasplet u klasi\u010dnom smislu. Ne obja\u0161njava i nije dore\u010den. Vi\u0161e je kao digitalni haiku. Prihva\u0107anje i pomirenje suprotnosti. Osloba\u0111anje. <\/p>\n

    \u017divimo u doba digitalne kulture i tehnolo\u0161kog napretka, ali \u010dovjek mo\u017eda vi\u0161e nego ikad ranije treba te\u017eiti razvoju \u010dovje\u010dnosti. Ponovnom ro\u0111enju, ro\u0111enju duha.<\/p>\n

     <\/p>\n

    \n

    \"\"<\/p>\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    \n

    \"\"<\/p>\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    Female body weather prognosis
    \n Short experimental video\/video sound installation<\/span><\/strong><\/p>\n

    What does the terms woman and feminine means? How to be a woman in today’s time of exposure to mass media, digital culture, virtual worlds, social networks… A big gap has been created between what women really are and media-imposed mental images, standards and limited stereotypes.\u00a0 <\/p>\n

    In the absence of mystical rituals and initiations that guided us through (female) life cycles, using the process of artistic creation I explore and question my own existence in the body\/role of a woman, female identity, but also the female archetype (Anime) in relation to the male (Animus). I try to bridge that gap between reality and appearance, conscious and unconscious, individual and collective, intuitive and rational, emotional and intellectual. The gap of internal division caused by misunderstanding, ignorance and silence.<\/p>\n

    The work itself is autobiographical and was created over a longer period of time. Each layer was created at significant moments of my life. I wanted to transform traumatic experiences into a source of self-knowledge and rebirth. Recording my own naked body in a mirror, with a digital camera is a process of wonder, research, observation, acceptance.<\/p>\n

    The body, which is the carrier of spirit and soul, goes through countless changes and stages of development. It is miraculous in its existence… But even more often I saw it as a prison. The source of suffering, pain and impossibility in the hospital bed. In addition, it was female gender, which in itself seemed limitation to me, at a time when the presentation of a woman moves between the image of the Virgin Mary, a sexual object, and a feminist. I wanted to run away from myself. The mirror is a confrontation. We are born naked.<\/p>\n

    The female body, with its curves, ups and downs, monthly cycles, life cycles and the possibility of giving birth, resembles the cycles and seasons of mother earth. That image is archetypal. Turning to something greater than ourselves, the infinity of the universe and the beauty of nature outside and within ourselves, enables us to transcend. We realize that we are just a flicker of a candle compared to the light of the stars. Accepting oneself and one own limitation, events we didn’t want, scars that hurt, brings peace, space opens up…. “We see” that we are more than we expected…. <\/p>\n

    That part of us that is not tangible or visible with the eye is our thought and emotional life. Our imagination, our memories, knowledge, awareness, intellect, character, virtues, wisdom, cultural, social, family heritage. Personality. Our life takes place in the interplay of all these layers of ours. We create an aura\/atmosphere around our core. We balance the lines of existence. We give gravity to the spirit. The spirit regains its weight in our body. The body gets lightness.<\/p>\n

    Being a cradle for new life, carrying two hearts in one own body, having the possibility of giving birth is actually a mystery that cannot be comprehend by the intellect. It is an experience of being a woman that cannot be described in any words and every woman experiences it in her own way. And not every mitosis is successful. <\/p>\n

    Logical thinking has supplanted the symbolic. The intellect dissects, sorts and is therefore limited. The result is that we have lost our wonderment towards life, the world and nature. <\/p>\n

    We used to express ourselves with cave paintings, then we discovered writing, incunabula were works of art, by printing letters, books became available to bigger audience… newspapers, radio and TV are the beginning of mass media, digital media is the last in that series… In this context, I have replaced the painting medium itself with digital. I abstracted the body images to get something similar to a weather map of the earth and to avoid erotic connotations. The advantage of the film is the sound that activates the right half of the brain. The audio work in video includes recordings of my heartbeat and the heartbeat of my unborn child, among other sounds.<\/p>\n

    I wanted to bypass the intellect. The work is symbolic and meditative, without a real beginning and end. It has no plot and denouement in the classical sense. It does not explain and it is not defined. It’s more like a digital haiku. Acceptance and reconciliation of opposites. Freedom from oneself and personal limitations.\u00a0 <\/p>\n

    We live in the age of digital culture and technological progress, but man should, more than ever strive for the development of humanity. To the rebirth, the birth of the spirit.<\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    <\/a><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    \n

    III<\/p>\n\n\n\n
    \"inmediasres\"<\/p>\n

    \n  12(23)#26 2023 <\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

    		\n

    \n\"Creative<\/a>
    This journal is open access and this work is licensed under a     Creative Commons Attribution-NonCommercial 4.0 International License.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

    		\n

    \n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

     <\/p>\n

     <\/p>\n

    (1)Assoc Prof. Michael Safaric Branthwaite<\/p>\n

    (2) Bas Korthholt<\/span><\/p>\n

    Staffordshire University, Stoke-on-Trent, United Kingdom.
    \n Stockport, Greater Manchester, United Kingdom.
    \n 9 Grasmere Avenue, Stockport, Cheshire, SK4 5HU. United Kingdom.
    \ninfo@michaelbranthwaite.com<\/p>\n

    \u201cLooking at Kamp Westerbork\u201d<\/span><\/strong><\/p>\n

    Interview and introduction.<\/span><\/strong><\/p>\n


    \nPuni tekst: pdf (174 KB), English, Str. 3773 – 3774
    \n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

     <\/p>\n

     <\/p>\n

    Introduction:<\/strong><\/p>\n

    This interview explores how artworks made in response to archaeological investigations at Holocaust sites can facilitate discussions and engagement with Europe’s conflicted past. In this context Art offers archaeology a medium through which to explore some of the more controversial narratives and ‘many truths’ that exist concerning the Holocaust as a whole in a way that might not be permissible in a purely historical context (Ibid; McGrattan 2012; Schofield 2007)1. Similarly, for artists, archaeology can provide underpinning research, provoke new understandings of material culture, offer access to new discourses and facilitate engagement with complex historical events. The entanglement of archaeological methods and a conceptual approach to art making combine to\u00a0 raise questions of primacy in relation to objects and experience. <\/p>\n

    In this interview, we discuss how artistic responses in the form of sculptures and video artworks led to the development of further discourse about the impact of residential production<\/em> ( Safaric Branthwaite has spent time onsite at Westerbork exploring the archive and exploring the site via the concept of d\u00e9rive2 to counter the conventional visitor experience) as a way to engage the public in these new theories. <\/p>\n

    Furthermore we will explain how his practice has developed to focus not solely on looking at traumatic pasts, but to how we look at memorial sites in a contemporary context. This position allows the challenge of prevailing paradigms that may omit perpetrators and leads us in a direction at variance with historical generalizations and expectations.<\/p>\n

    Through the interview, structures of new audiences and strategies\u00a0 are discussed that confront challenging aspects of the other lives of the camp and in particular the problematic nature of including their narrative in the history of the Nazi camp system. Through relevant discourse the approach seems to confirm Aumann’s (2016: 383)3 theory that ‘it usually benefits us to become acquainted with reality, however harsh it may be, and we are usually glad in the end to have learned how things really are’. In discussing\u00a0 this innovative approach, we intend to inspire others addressing difficult histories to operate beyond established and conventional boundaries.<\/p>\n

    (1) Ibid; Cillian McGrattan, Memory, Politics and Identity: Haunted by History (Basingstoke, UK: Palgrave Macmillan, 2012); John Schofield, “Intimate Engagements Art, Heritage and Experience at the ‘Place-Ballet’,” International Journal of the Arts in Society 1, no.5 (2007): 105-14.<\/p>\n

    (2) https:\/\/teaching.ellenmueller.com\/walking\/2021\/10\/10\/guy-debord-drifting-derive-1958\/#:~:text=Observational%20Walking,-EM&text=Definition%3A%20Letting%20go%20of%20the,rapid%20passage%20through%20varied%20ambiences. Accessed 05\/08\/2023.<\/p>\n

    (3) Antony Aumann, “A Moral Problem for Difficult Art,” The Journal of Aesthetics and Art Criticism 74, no.4 (2016): 383, doi:10.1111\/jaac.12324.<\/p>\n

     <\/p>\n

    Interview: 8\/03\/2023<\/strong><\/p>\n

    “Looking at Kamp Westerbork”<\/strong><\/p>\n

    Bold Text: Bas Kortholt, Researcher and Curator: Kamp Westerbork<\/strong><\/p>\n

    https:\/\/www.linkedin.com\/in\/bas-kortholt-3a3127a9\/?originalSubdomain=nl<\/a><\/strong><\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    Regular Text: Assoc Prof. Michael Safaric Branthwaite.<\/strong><\/p>\n

    Questions<\/strong><\/p>\n

     <\/p>\n

    *What meaning does Westerbork have for you? What story do you want to convey with your guest curatorship? <\/strong><\/p>\n

    I think the first thing is that it is part of a much wider network of European sites connected with the Holocaust, so it’s part of a puzzle that links them all together. The fact that it is part of the mechanics rather than a killing site also interests me, for some reason, it reveals more about how all the circumstances that were needed for genocide formed across Europe, here I am referring to the displacement and de-humanisation but also the local conditions that enabled the Nazis to commit their crimes. It is more prevalent at Westerbork as you are not overwhelmed by the sense of death that permeates some other sites. This also seems to allow other discourses and histories to exist, so for me, it’s also a site where many acts took place, almost like in a play. Moluccan refugees and all the other uses, it’s probably pragmatic that it was used for all these other reasons but that doesn’t stop it being a tapestry of the conditions in Europe and the Netherlands after the war. I am also interested in the bigger narrative here as some of the more recent uses give some insight into why we need to know about the Holocaust but may also indicate that we are starting to forget or choosing to ignore some of the lessons. So the story of the curatorship is this holistic look at the entire life of the camp, with some other twists that pose some questions for the future.<\/p>\n

     <\/p>\n

    *Theodor W. Adorno wrote in the 1950s that “no poetry was possible after Auschwitz.” What could or should the role of art be in telling the story of the Shoah?<\/strong><\/p>\n

    This is mentioned a lot, for me, it’s more linked to portraying atrocities than giving up on art or creativity, if you look at the Carl-Emil Strott photographs from the dunes at Skede there is no point trying or saying anything, it is just so sad. However, there is still a role for artists ( of all types) and a civic responsibility to look at things from different angles and maybe try and tackle or contribute to a more difficult conversation that other disciplines cannot tackle in the same way. For me it’s creating a space where something can happen but not dictating how it should happen, that’s not a get-out as if you are serious, you will be testing and exploring but also talking and working with experts, I don’t think you can start engaging with issues like this without first learning about them. My first project working on how the Holocaust impacts our lives now was directly linked to the materials culture at Treblinka, but it was only when discussing with my colleague ( Prof Sturdy Colls CoA Staffordshire University) who had led the excavation there that a simple item like a pan suddenly told a different story of plural and overlapping histories, this immediately became something I could connect with and engage with and that’s where the work for that project stemmed from. So coming back to the question my view is that art should be creating the space for debates and also continually being updated with the latest views and knowledge so that it is always connecting to something relevant and timely. Soon my exhibition will become part of the history of Westerbork, and then in the future, there will be new issues that need addressing in other ways.<\/p>\n

     <\/p>\n

    *During World War II, the Nazis built thousands of concentration camps all over Europe. Many of these places are now home to Memorial Centers. What is the message these Centers should convey? Does their raison d’\u00eatre lie in providing answers to questions from the general public? Or is the question mark in a place like camp Westerbork much more important? <\/strong><\/p>\n

    Well, Westerbork and also Falstad In Norway do seem to be the camps that are most interested in keeping a continual debate going so that we can always be linking back to the events of WW11. ( but I have not visited all the camps so there could be others). Interestingly, you use the word Memorial Centre which seems to suggest it’s a place where things happen, as in encounters of some sort, in contrast, a Memorial Site seems like a far more closed proposition if you just look at the language. A lot of camps are like that, but then maybe you couldn’t have the sort of conversation that might arise at Westerbork at, for instance, the Operation Reinhard camps where the sole purpose was the extermination of Jews and other undesirable groups of people, maybe it links back to the Adorno quote that in some sites it’s just not right to speculate on wider debates as their history is too overwhelming to allow that to occur. At the same time, we should not forget that in all camps people suffered fates and conditions they did not deserve, which makes me a little nervous as then your comparing camps as if one might have been better than another when in fact it was all a crime no matter what the differentiators are for each site or even the space between them.<\/p>\n

     <\/p>\n

    *The British scientist Tim Cole argued that a Holocaust industry has emerged today. That a Holocaust amusement park is not far away. On the other hand, there are also academics who argue that precisely a certain form of ‘historical sensation’ (a sudden emotion that a person can experience when in direct contact with the past, where the time difference seems to disappear) can bring the past closer. Where is the boundary between experience and experience?<\/strong><\/p>\n

    This is something I am more and more interested in, mainly because I think as the camps pass out of living memory that primacy of experience dissipates, and so what or who is left to tackle these issues and what does the experience look or feel like without those first-hand voices there? There have already been examples of sensational use of Holocaust Imagery like ‘Mirroring Evil: Nazi Imagery\/Recent Art at the Jewish Museum where there were artworks like Prada Deathcams and Lego death camps, but there are also arguments that the artists were drawing attention to the trivialisation of the Holocaust not necessarily just using it for pure sensation. The point is that as the impact of the past fades society may have to look at new ways to engage an audience, that may sound sad or absurd given the subject but how else can you get someone to look at something you are proposing is interesting or important? And it also links with what’s happening socially and psychologically in society, quicker and faster information and the erosion of context so you have information but not knowledge. For me, that’s where the challenge lies, and the only way to do this is with Memorial Centres as sites where an encounter with memory, interpretation and of course, fact is navigated via experiences. These experiences need to evolve to meet the needs of a changing and diverse audience.<\/p>\n

     <\/p>\n

    *How do you view the role that, for example, Social Media or digital resources such as Serious Games or Virtual Reconstructions (can) play in transmitting the history of the Holocaust?<\/strong><\/p>\n

    I think there is a role and I think there is also something outside of our control that the online social environment offers. The Holocaust isn’t really curated or moderated in events like the Tik Tok Auschwitz phenomena when people were dressing up as victims. It seems initially like bad taste but they are engaged in an uninformed way, we should tap into this as they have already shown an interest of sorts if we want to educate then lambasting anyone using the Holocaust online is a bad move. 
    \n (serious games) I think for me, they could have a really interesting role in exploring decision-making and consequences, the role player narrative would be able to offer an experience of multiple scenarios from different perspectives, but as an artist, I am always going to come back to making statements and driving these points differently, at least at this moment anyway.<\/p>\n

     <\/p>\n

    *Is the history of the Holocaust portrayed differently in a country like England (where it did not physically take place) than in countries like the Netherlands, Poland, Germany or Norway?<\/strong><\/p>\n

    Without a doubt, a lot of my motivation comes from realising that we have these events framed for us in all aspects of life. My Grandma used to tell me about hiding in a bomb shelter in Wallsend ( part of Newcastle, UK which was bombed due to the proximity of the shipyards) then Germans ( I don’t think she ever used Nazi) were alien and far away, as a youngster, I could only imagine them in bomber aircraft at night, you might say they may as well have been aliens. Then as I got older it was on TV, the Machine Gunners was a kid’s TV show and then family shows like Dad’s Army. As I got older satellite TV arrived in the ’90s and then myself and friends binge watched The World at War ( one of the channels had whole days where they repeated a series) and then a history teacher who was also the headmaster did a sort of short version of Ron Jones Third Wave experiment and also introduced me to the Nazi movement as an actual thing that had objectives and means, not just a nasty word to describe people. I grew up in a mining town in southeast Northumberland, so this was not a highly academic area. So the point here is that it was really the World at War and the History lesson experience that gave me insight into the Holocaust in the UK outside of fictional TV and Films etc, basically the British always seemed to save the day in these films- in some cases I think they really did but it would be na\u00efve to think it was without sacrifice or collaborations that would be questionable in future. The other countries you mention are all different but the Netherlands and Norway have similarities in that their memorial centres keep conversations going, they feel more morphic or project-based, and I would say in Germany you still get that but there is also a heavier burden, and then in Poland, it is more set out as fact with far less room for debate of alternative discussion ( not to say there isn’t any just in my opinion it feels like there is less room for thought). There are comparisons with the UK though where for obvious reasons certain actions or decisions are overlooked, like how long the allies knew about the camps and the Kinder Transport numbers not being fulfilled for financial reasons, this is something I want to look at more, I think we in the UK could understand why events in Europe could take place easier if we look at some of our own decisions during this time. And this feels like the right time to do it, so much of British identity is based on WW2 and its aftermath, the nation-building and the need to justify the sacrifice, I get that, but other stories need to be told openly and not hidden.<\/p>\n

     <\/p>\n

    *What does the future of Holocaust memory look like? How will we commemorate this part of our past in 10, 20 or, say, 50 years?<\/strong><\/p>\n

    If we can keep it like it is now that would be an achievement! (at least in the centres that are opening up to new methods of interpretations and discourse. I think it’s a pivotal time with the last survivors almost gone I think the question will start to be asked that governments etc would not ask when they were alive, and there’s also climate and financial crisis that will shape not only the world but also the camps and their roles. It goes back to the previous question about experiences and sensationalisation, the London Dungeon is a good example here, I know the time difference is significant but it’s a place of horrendous human suffering that is now a fun family day out I still don’t get it to be honest. Even so, it sets the scene that if you want visitor numbers you need some sort of attraction or experience, more so if the Holocaust drops from the school curriculum. We live in an information society now and want quick satisfying results without consequences, it’s kind of what my exhibition here is about, imagining a future where neon, a ubiquitous light connected with attracting attention in a saturated society is sitting alongside artefacts from the Westerbork Archive that link it to its entire history. So I think over this period of 10,20,50 years we are going to see more of the experiential come into these centres. Then there are the environmental concerns, some camps may be damaged in ways never seen before by flooding etc, how and what is conserved, then and how this is managed to avoid creating biased narratives will be key to preserving the memories and lessons we have learned. Most of the camps are remote for a reason but what if spending money on transport to get there is prohibitive, you might see the rise of online archives and more outreach activities if the camps cannot be visited as much. I would like to see a move toward the Falstad model in Norway where it’s now a memorial site and centre for human rights, this opens up lots of debate that can be applied to the present but framed by WW2 and the Holocaust. Then lastly it is easy to see the camps as embodying 1940-45 when in fact the further west you go in Europe the more they had other lives and indeed Museums have turned into centres etc as objectives in society have changed, so we might have to start looking at the history of the camps 1945- to Now to get a handle on how WW2 shaped there use and how society has tackled and addressed these issues ( or not). I am certain they will be around for a while yet but I am also expecting some changes as politics change and as the demands of society change. Being reminded of some of the events of the Holocaust and how we might be accepting certain behaviours could be very problematic for some political thinking at the moment, so we could see a pressure to adjust to different narratives or focuses- so for sure there are battles ahead.<\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

         12(23)#15 2023 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.12.23.1 UDK 7:167.5 Izvorni \u010dlanak Original scientific paper Primljeno: 14.3.2023.     Predrag Finci Flat 5, Rosa Freedman Ctr. 17 Claremont Way, London, England predrag.finci@gmail.com Umjetnost i utopija Puni tekst: pdf (337 […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":446,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[110],"tags":[834,825,815,591,800,822,798,821,817,830,824,831,826,833,820,823,441,819,816,121,555,827,832,829,814,828],"class_list":["post-457","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-in-medias-res-broj-23","tag-looking-at-kamp-westerbork","tag-amila-sljivo-grbo","tag-bog","tag-dario-vuger","tag-darko-kovacic","tag-de-re-robotica","tag-edib-ahmetasevic","tag-goran-durdevic-i-suzana-marjanic","tag-kontroverze-u-tumacenjima-islamske-arhitekture-i-geometrijskog-ornamenta","tag-kritika-kibernetickog-projekta-kod-simondona-i-heideggera","tag-kucnim-ljubimcima-robotima-i-susretima-s-radnim-robotima","tag-lidija-dujic-i-dora-mesic","tag-mediji-i-prava-djeteta","tag-michael-safaric-branthwaite-and-bas-korthholt","tag-milutin-cekic-upravitelj-narodnog-kazalista-u-zagrebu","tag-o-posthumanom-folkloru","tag-predrag-finci","tag-prilog-interpretaciji-feuerbachove-nesumnjive-prisutnosti","tag-prilog-interpretaciji-feuerbachove-sumnjive-odsutnosti","tag-sead-alic","tag-senad-nanic","tag-smiljana-safaric-branthwaite","tag-stereotypical-depiction-of-roma-population-in-the-media","tag-tehnologija-kao-kultura-tehnika-kao-gesta","tag-umjetnost-i-utopija","tag-vremenska-prognoza-zenskog-tijela","et-has-post-format-content","et_post_format-et-post-format-standard"],"acf":[],"yoast_head":"\n\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija<\/title>\n<meta name=\"robots\" content=\"index, follow, max-snippet:-1, max-image-preview:large, max-video-preview:-1\" \/>\n<link rel=\"canonical\" href=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/\" \/>\n<meta property=\"og:locale\" content=\"en_US\" \/>\n<meta property=\"og:type\" content=\"article\" \/>\n<meta property=\"og:title\" content=\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"og:description\" content=\"     12(23)#15 2023 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.12.23.1 UDK 7:167.5 Izvorni \u010dlanak Original scientific paper Primljeno: 14.3.2023.     Predrag Finci Flat 5, Rosa Freedman Ctr. 17 Claremont Way, London, England predrag.finci@gmail.com Umjetnost i utopija Puni tekst: pdf (337 […]\" \/>\n<meta property=\"og:url\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/\" \/>\n<meta property=\"og:site_name\" content=\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"article:published_time\" content=\"2023-09-25T09:44:43+00:00\" \/>\n<meta property=\"og:image\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2023\/09\/inmediasresno1malo23.png\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:width\" content=\"70\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:height\" content=\"103\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:type\" content=\"image\/png\" \/>\n<meta name=\"author\" content=\"Super User\" \/>\n<meta name=\"twitter:card\" content=\"summary_large_image\" \/>\n<meta name=\"twitter:label1\" content=\"Written by\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data1\" content=\"Super User\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:label2\" content=\"Est. reading time\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data2\" content=\"361 minutes\" \/>\n<script type=\"application\/ld+json\" class=\"yoast-schema-graph\">{\"@context\":\"https:\\\/\\\/schema.org\",\"@graph\":[{\"@type\":\"Article\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/#article\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/\"},\"author\":{\"name\":\"Super User\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"headline\":\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23\",\"datePublished\":\"2023-09-25T09:44:43+00:00\",\"mainEntityOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/\"},\"wordCount\":73643,\"commentCount\":0,\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2023\\\/09\\\/inmediasresno1malo23.png\",\"keywords\":[\"\u201cLooking at Kamp Westerbork\u201d\",\"Amila \u0160ljivo \u2013 Grbo\",\"Bog\",\"Dario Vuger\",\"Darko Kova\u010di\u0107\",\"De re robotica\",\"Edib Ahmeta\u0161evi\u0107\",\"Goran \u0110ur\u0111evi\u0107 i Suzana Marjani\u0107\",\"Kontroverze u tuma\u010denjima islamske arhitekture i geometrijskog ornamenta\",\"kritika kiberneti\u010dkog projekta kod Simondona i Heideggera\",\"ku\u0107nim ljubimcima-robotima i susretima s radnim robotima\",\"Lidija Duji\u0107 i Dora Mesi\u0107\",\"Mediji i prava djeteta\",\"Michael Safaric Branthwaite and Bas Korthholt\",\"Milutin \u010ceki\u0107 upravitelj Narodnog kazali\u0161ta u Zagrebu\",\"O posthumanom folkloru\",\"Predrag Finci\",\"Prilog interpretaciji Feuerbachove nesumnjive prisutnosti\",\"Prilog interpretaciji Feuerbachove sumnjive odsutnosti\",\"Sead Ali\u0107\",\"Senad Nani\u0107\",\"Smiljana \u0160afari\u0107 Branthwaite\",\"Stereotypical depiction of Roma Population in the Media\",\"Tehnologija kao kultura \u2013 tehnika kao gesta\",\"Umjetnost i utopija\",\"Vremenska prognoza \u017eenskog tijela\"],\"articleSection\":[\"In Medias Res broj 23\"],\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"CommentAction\",\"name\":\"Comment\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/#respond\"]}]},{\"@type\":\"WebPage\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/\",\"name\":\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\"},\"primaryImageOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/#primaryimage\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2023\\\/09\\\/inmediasresno1malo23.png\",\"datePublished\":\"2023-09-25T09:44:43+00:00\",\"author\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"breadcrumb\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/#breadcrumb\"},\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"ReadAction\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/\"]}]},{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/#primaryimage\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2023\\\/09\\\/inmediasresno1malo23.png\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2023\\\/09\\\/inmediasresno1malo23.png\",\"width\":70,\"height\":103,\"caption\":\"inmediasres\"},{\"@type\":\"BreadcrumbList\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/clanci-in-medias-res-br-23\\\/#breadcrumb\",\"itemListElement\":[{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":1,\"name\":\"Po\u010detna stranica\",\"item\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\"},{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":2,\"name\":\"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23\"}]},{\"@type\":\"WebSite\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\",\"name\":\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"description\":\"\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"SearchAction\",\"target\":{\"@type\":\"EntryPoint\",\"urlTemplate\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/?s={search_term_string}\"},\"query-input\":{\"@type\":\"PropertyValueSpecification\",\"valueRequired\":true,\"valueName\":\"search_term_string\"}}],\"inLanguage\":\"en-US\"},{\"@type\":\"Person\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\",\"name\":\"Super User\",\"image\":{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"url\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"caption\":\"Super User\"},\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/author\\\/amynovcfmweb\\\/\"}]}<\/script>\n<!-- \/ Yoast SEO plugin. -->","yoast_head_json":{"title":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","robots":{"index":"index","follow":"follow","max-snippet":"max-snippet:-1","max-image-preview":"max-image-preview:large","max-video-preview":"max-video-preview:-1"},"canonical":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/","og_locale":"en_US","og_type":"article","og_title":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","og_description":"     12(23)#15 2023 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.12.23.1 UDK 7:167.5 Izvorni \u010dlanak Original scientific paper Primljeno: 14.3.2023.     Predrag Finci Flat 5, Rosa Freedman Ctr. 17 Claremont Way, London, England predrag.finci@gmail.com Umjetnost i utopija Puni tekst: pdf (337 […]","og_url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/","og_site_name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","article_published_time":"2023-09-25T09:44:43+00:00","og_image":[{"width":70,"height":103,"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2023\/09\/inmediasresno1malo23.png","type":"image\/png"}],"author":"Super User","twitter_card":"summary_large_image","twitter_misc":{"Written by":"Super User","Est. reading time":"361 minutes"},"schema":{"@context":"https:\/\/schema.org","@graph":[{"@type":"Article","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/#article","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/"},"author":{"name":"Super User","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"headline":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23","datePublished":"2023-09-25T09:44:43+00:00","mainEntityOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/"},"wordCount":73643,"commentCount":0,"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2023\/09\/inmediasresno1malo23.png","keywords":["\u201cLooking at Kamp Westerbork\u201d","Amila \u0160ljivo \u2013 Grbo","Bog","Dario Vuger","Darko Kova\u010di\u0107","De re robotica","Edib Ahmeta\u0161evi\u0107","Goran \u0110ur\u0111evi\u0107 i Suzana Marjani\u0107","Kontroverze u tuma\u010denjima islamske arhitekture i geometrijskog ornamenta","kritika kiberneti\u010dkog projekta kod Simondona i Heideggera","ku\u0107nim ljubimcima-robotima i susretima s radnim robotima","Lidija Duji\u0107 i Dora Mesi\u0107","Mediji i prava djeteta","Michael Safaric Branthwaite and Bas Korthholt","Milutin \u010ceki\u0107 upravitelj Narodnog kazali\u0161ta u Zagrebu","O posthumanom folkloru","Predrag Finci","Prilog interpretaciji Feuerbachove nesumnjive prisutnosti","Prilog interpretaciji Feuerbachove sumnjive odsutnosti","Sead Ali\u0107","Senad Nani\u0107","Smiljana \u0160afari\u0107 Branthwaite","Stereotypical depiction of Roma Population in the Media","Tehnologija kao kultura \u2013 tehnika kao gesta","Umjetnost i utopija","Vremenska prognoza \u017eenskog tijela"],"articleSection":["In Medias Res broj 23"],"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"CommentAction","name":"Comment","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/#respond"]}]},{"@type":"WebPage","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/","name":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23 - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website"},"primaryImageOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/#primaryimage"},"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2023\/09\/inmediasresno1malo23.png","datePublished":"2023-09-25T09:44:43+00:00","author":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"breadcrumb":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/#breadcrumb"},"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"ReadAction","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/"]}]},{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/#primaryimage","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2023\/09\/inmediasresno1malo23.png","contentUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2023\/09\/inmediasresno1malo23.png","width":70,"height":103,"caption":"inmediasres"},{"@type":"BreadcrumbList","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/clanci-in-medias-res-br-23\/#breadcrumb","itemListElement":[{"@type":"ListItem","position":1,"name":"Po\u010detna stranica","item":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/"},{"@type":"ListItem","position":2,"name":"\u010clanci IN MEDIAS RES br. 23"}]},{"@type":"WebSite","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/","name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","description":"","potentialAction":[{"@type":"SearchAction","target":{"@type":"EntryPoint","urlTemplate":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/?s={search_term_string}"},"query-input":{"@type":"PropertyValueSpecification","valueRequired":true,"valueName":"search_term_string"}}],"inLanguage":"en-US"},{"@type":"Person","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4","name":"Super User","image":{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","url":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","contentUrl":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","caption":"Super User"},"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/author\/amynovcfmweb\/"}]}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/457","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=457"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/457\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/446"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=457"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=457"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=457"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}