{"id":481,"date":"2024-10-03T12:47:13","date_gmt":"2024-10-03T12:47:13","guid":{"rendered":"https:\/\/sweet-mcclintock.194-60-87-163.plesk.page\/inmediasres\/2024\/10\/03\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/"},"modified":"2024-10-03T12:47:13","modified_gmt":"2024-10-03T12:47:13","slug":"darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/","title":{"rendered":"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma)"},"content":{"rendered":"

 <\/span><\/p>\n

<\/a><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

\n\n\n\n
\n

\n  13(25)#13 2024<\/strong> <\/p>\n<\/td>\n

\n

\n\"Creative<\/a>
\u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna.<\/strong><\/a><\/p>\n<\/td>\n

\n


\nDOI 10.46640\/imr.13.25.3<\/a>
\nUDK 159.964.2:27-58
\nIzvorni \u010dlanak
\nOriginal scientific paper
\nPrimljeno: 2.3.2024.<\/strong><\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

Darko Kova\u010di\u0107<\/span><\/p>\n

Sveu\u010dili\u0161te u Zagrebu, Filozofski fakultet,
\n Ivana Lu\u010di\u0107a 3, Zagreb, Hrvatska
\n darko.kovacic1969@gmail.com\n<\/p>\n

Refrakcija religije u mediju psihoanalize
\n(crtice uz credo<\/em><\/a>[32<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Ericha Fromma)<\/span><\/strong><\/p>\n


\nPuni tekst: pdf (417 KB), Hrvatski, Str. 4177 – 4191
\n<\/span><\/strong><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

Sa\u017eetak<\/em><\/strong><\/p>\n

 <\/span><\/p>\n

Kad se u filozofiji, psihoanaliti\u010dkoj teoriji ili isto\u010dnja\u010dkoj mudrosnoj tradiciji govori o \u2018sebe-realizaciji\u2019 (ili \u2018samoaktualizaciji\u2019; Maslow 1982) entitet \u2018ego\u2019 (odakle i dolazi rije\u010d \u2018egoizam\u2019 sa svim svojim negativnim konotacijama) smatra se ne\u010dim \u0161to je, ako \u017eelimo napredovati u dijalektici \u201esloboda od-sloboda za\u201c (Fromm 1941) potrebno ili – filozofijskom terminologijom – \u2018prevladati\u2019 ili posredstvom dostupnih nam \u2018duhovnih praksi\u2019 poni\u0161titi (u smislu budisti\u010dke \u2018nirvane\u2019, sanskr. \u2018ugasnu\u0107a\u2019). Na ovaj na\u010din, a zbog ambigviteta izraza \u2018ego\u2019 i siroma\u0161tvom jezika uzrokovane sinonimizacije sa \u2018sebstvom\u2019, neizbje\u017eno zavr\u0161avamo u proturije\u010dju i posljedi\u010dno njemu odustajemo od praxisa<\/strong>. U ovom se radu (koji je dio \u0161ireg istra\u017eivanja na temu Frommove filozofske antropologije) samo skiciraju neki od mogu\u0107ih pravaca egzodusa iz jo\u0161 jedne \u2018aporije psihe\u2019.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/em><\/strong> Erich Fromm, Credo, psihi\u010dka topografija, ego, individualno ja.<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

„Vjerujem<\/em><\/a>[33<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> da ljudsko bi\u0107e mo\u017ee vizualizirati do\u017eivljaj cjelovitog univerzalnog \u010dovjeka samo posredstvom spoznaje svoje individualnosti, a nikako poku\u0161avaju\u0107i reducirati sebstvo na apstraktni, zajedni\u010dki nazivnik<\/em><\/a>[34<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. \u010covjekova je \u017eivotna zada\u0107a upravo ona paradoksalna: ostvariti svoju individualnost i istodobno je transcendirati te do\u0107i do iskustva univerzalnosti. Samo potpuno razvijeno individualno ja mo\u017ee odbaciti ego<\/em><\/a>[35<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.“<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

PRELUDIUM<\/strong><\/p>\n

„U svezi [geografske] karte“, pi\u0161e Alfred Korzybski u Science and Sanity<\/em> (1933), „va\u017eno je znati dvije stvari: prvo, karta nije<\/em> teritorj kojega predstavlja i drugo, karta je korisna ukoliko je njezina struktura nalik<\/em> teritoriju kojega predstavlja. […] Kad razmi\u0161ljamo o jezicima, oni bi se, u najboljem slu\u010daju, trebali smatrati kartama. Rije\u010d nije<\/em> objekt kojega [rije\u010d] predstavlja“. [58] <\/p>\n

Nastavljaju\u0107i istu misao Korzybski ka\u017ee da, ako rije\u010di nisu stvari koje predstavljaju, onda se jedina mogu\u0107a veza izme\u0111u objektivnog svijeta i jezi\u010dnog svijeta nalazi u strukturi i to samo u strukturi. Korisnost karte ili jezika ovisi o sli\u010dnosti strukture empirijskog svijeta sa strukturom karte ili jezika. Ako strukture nisu sli\u010dne, „onda je putnik ili govornik zaveden na krivi put, \u0161to u ozbiljnim \u017eivotnim problemima mo\u017ee biti izuzetno \u0161tetno“. Ako su strukture sli\u010dne, za potencijalno racionalno bi\u0107e \u2013 empirijski svijet postaje ‘racionalan’, a to zna\u010di da su jezi\u010dne ili kartografske strukture „primjenjive na empirijski svijet“. [61]<\/p>\n

Na koncu, a \u0161to smatramo klju\u010dnim za razumijevanje djelova ovoga rada gdje povezujemo Kantove i Freudove ‘mape uma’, Korzybski isti\u010de da „organizam funkcionira kao cjelina“ i da zato „svaki poku\u0161aj njegovog cijepanja na dijelove ne mo\u017ee dati zadovoljavaju\u0107e rezultate“. Razlika izme\u0111u ‘tijela’ i ‘uma’ ostaje samo \u2013 verbalna [!] jer struktura jezika ne odgovara strukturi i funkcioniranju organizma. „Jezik je“, ponavlja, „poput karte; to nije teritorij kojega predstavlja“. Ako karta prikazuje druga\u010diju strukturu od teritorija koji predstavlja \u2013 „na primjer, prikazuje gradove pogre\u0161nim redoslijedom ili postavlja neke lokacije isto\u010dno, a ove su zapravo zapadno“ \u2013 tada je karta vi\u0161e nego beskorisna, jer dezinformira i dovodi u zabludu. Svatko tko koristi takvu kartu nikada ne mo\u017ee biti siguran da \u0107e sti\u0107i na svoje odredi\u0161te. „Sli\u010dno tome“, zaklju\u010duje Korzybski, „kori\u0161tenje jezika za predstavljanje cjeline jednako je pogre\u0161no i semanti\u010dki opasno“ [498]. <\/p>\n

Korzybskijevo je upozorenje, \u010dini se, zakasnilo<\/em> par stolje\u0107a jer Kantove su bilje\u0161ke za njegova predavanja iz geografije<\/a>[36<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> putokaz prema korijenima njegove kriti\u010dke filozofije. Upravo se u okviru njegovih geografskih razmatranja nalaze zametci koji \u0107e se kona\u010dno razviti u misaoni okvir koji \u0107e revolucionirati epistemologiju i metafiziku. Dublje zaranjanje u Kantove geografske bilje\u0161ke otkriva ne samo evoluciju njegovog intelektualnog puta, ve\u0107 nagla\u0161ava i duboku povezanost izme\u0111u njegovog ‘zemljo-opisa’ i temeljnih na\u010dela koja le\u017ee u osnovi njegovih ‘kritika’.<\/p>\n

U su\u0161tini, u Kantovoj geografiji svjedo\u010dimo simbiotskom odnosu izme\u0111u, na jednu stranu, njegovog istra\u017eivanja raznolikosti zemaljskih krajolika i, na drugu stranu, \u0161irenja njegovog filozofskog horizonta kojim \u0107e oblikovati tijek modernog mi\u0161ljenja. Kanta je, izme\u0111u njegovih ostalih ‘strasti’, zaokupljenost geografijom opskrbila bogatim leksikonom, mno\u0161tvom pojmova i metafori\u010dkih okvira, a ti intelektualni resursi, mediji, posrednici, znakovi, kreirani i uvijek iznova rekreirani, formirani i reformirani u njegovim geografskim istra\u017eivanjima, kasnije su se bez pote\u0161ko\u0107a integrirali u eksponiranje i razja\u0161njenje njegove kriti\u010dke filozofije koja se (iz perspektive filozofske dojen\u010dadi u koju ovaj autor sebe ubraja bez imalo la\u017ene skromnosti), \u010dini kao tektonski pomak na terenu filozofske rasprave. <\/p>\n

Generirana obrnutim in\u017eenjeringom<\/em> u odnosu na Kopernikov revolucionarni heliocentri\u010dni model, onaj u kojemu je Zemlja izgubila svoj status kozmi\u010dkog sredi\u0161ta, Kantova intelektualna seizmika redefinirala je poziciju subjekta u oblikovanju spoznaje i stvarnosti. Tako se, u Bazalinoj interpretaciji iz 1906., Kant ovako ‘usudio misliti’:<\/p>\n

„Kad je ovaj [Kopernik] naime vidio, da se tuma\u010denje nebeskih gibanja ne mi\u010de s mjesta, dok se uzima da se zvijezde kre\u0107u oko gledaoca, pomisli, ne bi li bolje uspjelo, ako se uzme, da se gledalac kre\u0107e, a zvijezde miruju. I u filozofiji bi se, [mislio je Kant], mo\u017eda moglo poku\u0161ati misliti tako da se promijeni stajali\u0161te. Ako se dosele uzimalo, da se na\u0161i zorovi ravnaju po stvarima, pa se nije moglo izi\u0107i na kraj, kako bi bilo, da uzmemo, da se oni ude\u0161avaju po prirodi na\u0161oj? Za\u0161to se ne bi spoznaja ravnala prema prirodi spoznavatelja?<\/em>“<\/p>\n

Prije Kanta, prevladavaju\u0107e su se filozofske doktrine uglavnom pridr\u017eavale tzv. reprezentacijske paradigme, pretpostavljaju\u0107i da se um prilago\u0111ava izvanjskoj stvarnosti i da istu \u2013 odra\u017eava. Primat u tom slu\u010daju ima objekt. Ali Kant je znao za i za Newtona, i za termodinamiku,<\/em> i za entropiju<\/em>. Temeljem toga, ako bi um samo zrcalio izvanjsku stvarnost, izjava „u glavi mi je kaos<\/em>“ ne bi nipo\u0161to bila metafora. Dr\u017eimo stoga da je Kant, a ba\u0161 zato jer je jasno razlikovao na jednoj strani kartu,<\/em> a na drugoj strani teritorij<\/em> kojega ova predstavlja \u2013 \u0161to \u0107e kasnije biti verbalizirano i petrificirano kao noumen (teritorij) i fenomen (karta) \u2013 u niskom letu<\/em> izmaknuo budnom oku ‘dr\u017eavno-crkveno-prusko-protestantskog’ sustava za uzbunjivanje. <\/p>\n

Ostalo je, rekli bi smo, povijest \u2013 ona koja bilje\u017ei da je njema\u010dki filozof Wilhelm Wundt (1832\u20141929) Kantovo ‘usudi se misliti’ (noumen-fenomen, teritorij-karta…) transferirao u podru\u010dje psihologije te da je jednaku prosvjetiteljsku odva\u017enost, parafrazirajmo ovdje, ‘usudi se crtati karte \u2013 pa makar iste predstavljale ne-dostupno, ne-opisivo i ne-svjesno’, zadr\u017eao i Sigmund Freud (1856.-1939.). Upravo \u0107e s njim ‘kartografija uma’ biti ovjekovje\u010dena kao \u2013 ‘psihi\u010dka topografija’.<\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

I.<\/strong><\/p>\n

Pojam „psihi\u010dka topografija“ ozna\u010dava misaoni okvir unutar psihoanaliti\u010dke teorije kojim se opisuju kontekstualni odnosi tj. ‘mapiraju’ struktura i organizacija uma. Proizlaze\u0107i iz radova Sigmunda Freuda (1923)<\/a>[37<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, ove okosnice nastoje opisati razli\u010dite komponente i dinamiku psihe u terminima prostora, topografski<\/em>. Ovo je, i to je va\u017eno napomenuti, metafori\u010dki<\/em> prikaz koji se koristi za ocrtavanje razli\u010ditih razina ili podru\u010dja uma , nagla\u0161avaju\u0107i kako su razli\u010diti psihi\u010dki elementi povezani i me\u0111usobno djeluju jedni na druge. Medijacijom metafore psihi\u010dke topografije mogu\u0107e je postulirati i raspravljati o slo\u017eenosti ljudske psihologije, uklju\u010duju\u0107i dinamiku svjesnog i nesvjesnog, prirodu psihi\u010dkih sukoba te mehanizme obrane i potiskivanja, a ovako strukturirani na\u010din konceptualizacije dopu\u0161ta nam raspravu o dubinama i slojevima ljudskog iskustva te unutarnjih sukoba koji oblikuju na\u0161e cjelokupno pona\u0161anje.<\/p>\n

Jedna od takvih ‘karata’ u psihoanaliti\u010dkoj teoriji, ona koja se koristi u suvremenoj Transakcijskoj analizi<\/em> (Berne 1986, 2019; Milivojevi\u0107 2010), unutar \u0161ireg podru\u010dja ljudske psihe postavlja dvije strukture i ovu dihotomiju artikulira razgrani\u010davaju\u0107i dvije primarne domene: ‘Ja’ i ‘Ne-ja’ (time da se ovo potonje, kako mu i samo ime ka\u017ee, odnosi na one elemente psihe koji su izvan<\/em> ‘Ja’). Va\u017eno je istaknuti da sam ‘Ja’ \u010dini segment \u0161ireg psihi\u010dkog aparata, \u010dime se unutar psihi\u010dke organizacije uspostavlja svojevrsna, opet metafori\u010dki, kvantitativna (ovdje odnos: ve\u0107e-sadr\u017ei-manje) hijerarhija.<\/p>\n

Razgrani\u010denje izme\u0111u ‘Ja’ i ostatka domene psihi\u010dkog ostvaruje se onim \u0161to se naziva ‘unutarnja granica sebstva’. Ova ‘membrana’<\/a>[38<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> nije samo pasivno odvajanje, ve\u0107 funkcionira kao dinami\u010dko su\u010delje<\/a>[39<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> kroz koje se psihi\u010dki sadr\u017eaji reguliraju, posreduju i, \u0161to je najva\u017enije, posredstvom kojeg se transformiraju. Prisutnost ove ‘crte razgrani\u010denja’ nagla\u0161ava slo\u017eenost psihi\u010dkih funkcija upu\u0107uju\u0107i nas na sustav unutarnjeg upravljanja i samoregulacije. S unutra\u0161nje strane granice ‘Ja’ nalazimo razli\u010dite ‘Ja-sadr\u017eaje’, a ovi obuhva\u0107aju sredi\u0161nji dio tzv. „toka svijesti“ tj. dinamiku mi\u0161ljenja, sje\u0107anja, percepcija i osje\u0107aja (apercepcij\u00e2)<\/a>[40<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> koje pojedinac dr\u017ei kao samoreferentne, tj. konstitutivne za svoj osobni identitet<\/em>. Navedeni su sadr\u017eaji klju\u010dni za nastanak, razvoj i odr\u017eavanje koherentnog do\u017eivljaja ‘sebe’ ili ‘sebstva’.<\/p>\n

Nasuprot tome, domenu psihe koja se nalazi izvan granica ‘Ja’ karakteriziraju ‘psihi\u010dki sadr\u017eaji’ (‘Ne-ja’) koji nisu odmah dostupni ili nisu potpuno integrirani u svjesno ‘Ja’. Ti elementi mogu uklju\u010divati potisnute \u017eelje, uobi\u010dajeno nedostupna sje\u0107anja i neprihva\u0107ene aspekte sebe, koji, unato\u010d isklju\u010denosti iz ‘svjesne svijesti’, jo\u0161 uvijek imaju presudni utjecaj na psihi\u010dki \u017eivot i cjelokupno pona\u0161anje<\/a>[41<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> pojedinca. Konstrukt ‘Ja’ dominantno je obilje\u017een fenomenom identiteta koji na razini iskustva utjelovljuje psihoanaliti\u010dko kvintesencijalno ‘sebstvo’ ili u okviru psihoanaliti\u010dke teorije ‘stvarno ja’. Ovo pretpostavlja da je samopercepcija pojedinca intrinzi\u010dno uskla\u0111ena s onim sastavnim dijelovima koji se, slu\u017ee\u0107i kao gra\u0111evni blokovi samopoimanja, nalaze unutar ‘sebstva’ i koje nazivamo ‘Ja-sadr\u017eaji’.<\/p>\n

Granicu koja odvaja ‘Ja’ od \u0161ireg podru\u010dja psihe, tj. ‘Ne-ja’, karakterizira selektivna propusnost (radi ovoga usporedba sa stani\u010dnom membranom) dopu\u0161taju\u0107i obostrani protok sadr\u017eaja izme\u0111u ‘Ja’ i ostatka psihe. Ta migracija nije samo prijenos, ve\u0107 je popra\u0107ena kvalitativnom<\/em> preobrazbom prenesenih sadr\u017eaja: kako psihi\u010dki sadr\u017eaji prelaze u podru\u010dje ‘Ja’, oni prolaze kroz metamorfozu u ‘Ja-sadr\u017eaje’; obrnuto, kada neki ‘Ja-sadr\u017eaj’ migrira prema van u psihi\u010dku domenu, isti transmutira u psihi\u010dki ‘Ne-ja’ sadr\u017eaj. <\/p>\n

Proces implantacije nekog segmenta do\u017eivljaja u podru\u010dje ‘Ne-ja’ nazivamo ‘internalizacija’, a kad se (formalno isto) usa\u0111ivanje doga\u0111a u podru\u010dju ‘Ja’ onda to nazivamo ‘identifikacija’. Ilustrativni primjer ove dinamike mogu\u0107e je promatrati u pozicioniranju ‘zna\u010dajnih drugih’ unutar ne\u010dijeg psihi\u010dkog krajolika \u010dime su ovi ‘zna\u010dajni drugi’ prvenstveno (ali ne i jedino!) u pozitivnom svjetlu pohranjeni u sje\u0107anje kao ‘psihi\u010dki sadr\u017eaj’ ili ‘Ne-ja-sadr\u017eaj’. Me\u0111utim, te reprezentacije [!] ne sa\u010dinjavaju istovremeno i komponente ne\u010dijeg identiteta jer tek kroz proces poistovje\u0107ivanja<\/em> sa zna\u010dajnim, internaliziranim drugima, takvi se sadr\u017eaji transfiguriraju, prelaze granicu ‘Ja’ da bi se integrirali u ‘Ja’ kao njegov sadr\u017eaj ili op\u0107enito \u2013 identitet.<\/a>[42<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

 <\/strong><\/p>\n

II.<\/strong><\/p>\n

La Rochefoucauld (1613.-1680.) je, pi\u0161e Louis Kronenberger (1959) u uvodu The Maxims of La Rochefoucauld<\/em>, „ne samo jedan od najve\u0107ih aforista nego je, na jedan na\u010din, vjerojatno najve\u0107i izme\u0111u analiti\u010dara ljudskog pona\u0161anja: pozornicu je li\u0161io svih rekvizita, sa svih je glumaca skinuo kostime, ugasio je svaku vatru i zaledio je svako tijelo. \u010cini se da su ga [u istra\u017eivanju ljudskog pona\u0161anja] do granice opsjednu\u0107a zanimali ‘osobni probitak’<\/a>[43<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> (eng. ‘self-interest’<\/em>) i ‘ta\u0161tina’ (eng. ‘vanity’<\/em>; ovu drugu nazivao je ‘sestrom blizankom vlastitog interesa’; op.a<\/em>.), ali oboje su isku\u0161ani u epruveti i klini\u010dki ispitani pod mikroskopom“. Kronenberger na istom mjestu ka\u017ee da je Rochefoucauldov cinizam<\/em> bio ro\u0111en iz uvjerenja da je „ono \u0161to u cjelosti motivira ljude uvijek njihova vlastita korist“ i da se svi ljudski nedostatci mogu svesti na neki osobni interes. Ovaj ‘nagon’ je u \u010dovjeku toliko sna\u017ean da ga Rochefoucauld uzdi\u017ee na „prirodnu, \u017eivotnu zakonitost“ i zato, govore\u0107i o ljudskom djelovanju koje je u prvom redu vo\u0111eno vlastitim probitkom, „on nema namjeru omalova\u017eiti \u010dovjeka \u2013 on samo“, pi\u0161e Kronenberger, „definira ljudsku prirodu“. Za Rochefoucaulda, ljudsko je pona\u0161anje utemeljeno na „nezaustavljivoj, nametljivoj nezasitnosti ustoli\u010denog ega“, a ljudska su bi\u0107a u odnosu na ovo \u2013 krajnje bespomo\u0107na. „Ako nam se ponekad i u\u010dini da smo ovome suverenom poticaju oduprli (da smo se pona\u0161ali nesebi\u010dno<\/em>, op.a.)“ \u2013 Rochefoucauld nam ovdje ru\u0161i svaki oslonac \u2013 „to nije zato jer smo mi bili sna\u017eni, nego zato jer je on taj \u010das bio slab“. Kronenberger \u0107e na kraju uvodnika napisati da je jedino s \u010dime se (uz neizostavni Balzacov protomarksisti\u010dki<\/em> ‘kapital’)\u00a0 mo\u017ee usporediti Rochefoucauldov pojam ‘vlastitog interesa’\u2013 Freudov pojam ‘libida’ [22-28].<\/p>\n

Egoizam ili kako ga definira Filozofski leksikon<\/em> (2012), „tendencija pojedinca da zastupa samo vlastite interese“ a „u etici, stajali\u0161te prema kojemu je svako ljudsko pona\u0161anje, bez obzira na to koliko djelovalo (koliko se to nama takvim \u010dinilo, op.a.) altruisti\u010dno, u biti vo\u0111eno osobnim interesima pojedinca“ [267] \u2013 „uobi\u010dajeno se smatra tamnom stranom<\/em> ljudske prirode“ (Weiss et. al. 2022)<\/a>[44<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Etimologija nam ‘egoizma’ nudi daljnji uvid u ovo filozofsko stajali\u0161te: potje\u010du\u0107i od latinskog ego<\/em>, \u0161to jednostavno zna\u010di ja<\/em>, diskurs se ovako \u010dvrsto usredoto\u010duje na sebstvo ili jastvo. Ovdje je va\u017eno istaknuti da se egoizam razlikuje od egotizma<\/em> koji ozna\u010dava preuveli\u010dani osje\u0107aj vlastite va\u017enosti i koji skre\u0107e u podru\u010dje narcisoidnog samoveli\u010danja.<\/a>[45<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Alexander Moseley, u \u010dlanku za Encyclopedia of Philosophy<\/em><\/a>[46<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>, egoizam dr\u017ei „teorijom da ne\u010dije jastvo (eng<\/em>. self) jest<\/em>, ili bi trebalo biti<\/em>, motivacija i cilj vlastitog djelovanja“. Upravo radi navedenog ‘jest’ i ‘trebalo bi biti’, Moseley jasno odvaja deskriptivnu i normativnu varijantu gdje ova deskriptivna egoizam predstavlja kao \u010dinjenicu, datost, u smislu da se ljudsko pona\u0161anje ne mo\u017ee opisati ni na jedan drugi na\u010din, nego da su u svom pona\u0161anju ljudi prvenstveno motivirani vlastitim interesima. <\/p>\n

Deskriptivna varijanta, koja, \u010dini se, stoji pred nama kao ogledalo, tvrdi da je egoizam neuljep\u0161ani odraz stvarnosti. Egoizam je ovdje intrinzi\u010dan i neizbje\u017ean aspekt ljudskog postojanja i ovdje se, bez nametanja moralnog suda, iz samog promatranja zaklju\u010duje da ispod furnira dru\u0161tvene ugla\u0111enosti i altruisti\u010dkih fasada dominira jedna sasvim druga te\u017enja.<\/p>\n

Teoriju deskriptivnog egoizma na istom mjestu Moseley naziva i „psiholo\u0161ki egoizam“ i ka\u017ee da ovakva obja\u0161njenja ljudske prirode, mo\u017eemo, izme\u0111u ostalih, prona\u0107i napr. u radovima britanskog povijesni\u010dara Thomasa Babingtona Macaulaya (1800.-1859.).Tako, na pitanje o tome \u0161to se o ljudskoj naravi mo\u017ee re\u0107i, a \u0161to bi bilo „apsolutno i univerzalno istinito“, Macaulay odgovara: „Mi znamo samo za to […] da ljudi uvijek djeluju iz vlastitog interesa“.<\/a>[47<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

Suprotan (deskriptivnom) egoizmu je koncept altruizma, koji dobrobit drugih uzdi\u017ee iznad vlastite dobrobiti. Altruizam (jednako kao i egoizam, deskriptivni<\/em> ili psiholo\u0161ki<\/em>) pretpostavlja da su najvi\u0161a moralna djela ona koja daju prioritet potrebama i interesima drugih, \u010desto nau\u0161trb vlastitih \u017eelja. U altruizmu se ‘jastvo’ povla\u010di, stvaraju\u0107i tako prostor za drugoga.<\/p>\n

Bez da iznosimo argumente u korist jednako<\/em> tako ‘zatvorene teorije’<\/em>, one psiholo\u0161kog altruizma, za potrebe ovog rada i temeljem navedenog konstatirajmo sljede\u0107e: to, je li krajnji cilj svakog djelovanja ljudskih bi\u0107a vlastita ili korist drugoga \u2013 ne znamo, ali mo\u017eemo temeljem obi\u010dne<\/em> opservacije re\u0107i da se (uz klini\u010dke iznimke koje, naravno, potvr\u0111uju pravilo) obi\u010dni<\/em> ljudi u obi\u010dnim<\/em> okolnostima prema samima sebi pona\u0161aju na vrlo obi\u010dan<\/em> na\u010din kojega neobi\u010dni<\/em> psihoanaliti\u010dki dio svijeta, premda se radi o obi\u010dnoj<\/em> emociji i obi\u010dnom<\/em> pona\u0161anju, neobi\u010dno<\/em> naziva \u2013 ‘sebe-ljubav’<\/a>[48<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

Dok se rije\u010d ‘osje\u0107aj’ odnosi na emocije usmjerene prema vanjskom objektu ili situaciji, izraz ‘samoosje\u0107aj’ se odnosi na emocije koje osoba osje\u0107a prema samome sebi. Samoosje\u0107aji tako uklju\u010duju vjeru u sebe, po\u0161tovanje prema sebi, zadovoljstvo u svezi sa samim sobom, to\u010dnije, jedan \u0161iroki raspon od \u017ealjenja sebe samoga, ga\u0111enja, prijezira ili mr\u017enje prema sebi pa sve do \u2013 ‘prema sebi ljubavi’ ili ‘sebe ljubavi’. Kad govorimo o ‘prema sebi osje\u0107ajima’ onda govorimo (i samo govorimo) o emocijama podijeljenog<\/em> subjekta jer govoriti o emocionalnom odnosu sa samim sobom podrazumijeva govoriti o rascjepu u osobnosti: jedan je dio koji osje\u0107a, a drugi je dio onaj prema kojem se osje\u0107a. Dakle, osoba koja do\u017eivljava samoosje\u0107aj je istovremeno i subjekt i objekt tog osje\u0107aja.<\/p>\n

Ova dualnost dovodi do strukturalnih psiholo\u0161kih preduvjeta za samoosje\u0107aje: mora postojati dio ega koji promatra, tuma\u010di i procjenjuje, i dio ega koji se<\/em> promatra, tuma\u010di i procjenjuje. Iz evolucijske perspektive, emocije su primarno usmjerene prema vanjskim objektima i situacijama jer adaptivna funkcija osje\u0107aja le\u017ei u interakciji izme\u0111u pojedinca i svijeta. Za jednostavnije emocije postoji jasan kontinuitet izme\u0111u emocija koje do\u017eivljavaju \u017eivotinje i ljudi. Me\u0111utim, slo\u017eenost ljudskog mozga u usporedbi sa \u017eivotinjskim mozgovima i rezultiraju\u0107e psiholo\u0161ke zamr\u0161enosti omogu\u0107uju ljudima da iskuse kvalitativno nove osje\u0107aje. Samoosje\u0107aji su, napomenimo jo\u0161 jednom, specifi\u010dno ljudski jer se, osim u rudimentarnim oblicima, ne opa\u017eaju kod \u017eivotinja a „u kontekstu psihoanaliti\u010dke teorije koncipiraju se unutar psihi\u010dkog aparata \u010diji djelovi su ego, id i superego“<\/a>[49<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>.<\/p>\n

‘Sebe-ljubav’ je osje\u0107aj i kao takvu ju je samo verbalno dozvoljeno odvajati (vidi Korzybski gore) od cjelovitog pona\u0161anja (‘total behaviour’<\/em>) tj. jezi\u010dno je mapirati u psihologijsku strukturu zajedno s mi\u0161ljenjem i htjenjem. Stoga je (ovako ‘mapirana) ‘sebe-ljubav’ inherentna te\u017enji da se ‘ljubiteljica’ (recimo, djevoj\u010dica Ana iz ref. 11.) poistovjeti (u na\u0161em kontekstu: ‘identificira’) s ‘ljubljenim’ tj. ‘sebe-ljubav’ je esencijalna pona\u0161anju kojim se subjekt koji inicira \u010din ljubljenja nastoji ‘stopiti’ s objektom koji je ove ljubavi primatelj. Ova amalgamacija (a podsjetimo se, sad smo na razini individualne psihe) dovodi do slo\u017eene unutra\u0161nje dijalektike (radi ovoga Fromm govori o ‘dijalekti\u010dkom humanizmu’) jer ‘jastvo’ je istovremeno i ‘ono koje voli’ i ‘ono koje je voljeno’. Takvo ‘ra\u010dvanje’ unutar samoga sebe zahtijeva uspostavljanje unutarnjeg odnosa, dijalo\u0161kog tj. dijalekti\u010dkog anga\u017emana izme\u0111u aspekta sebe koji je sposoban dati ljubav i aspekta koji se smatra vrijednim da je primi.<\/p>\n

‘Sebe-ljubav’ pretpostavlja odsutnost<\/em> [!] uro\u0111ene (instinktivne) sklonosti prema sebi.<\/a>[50<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> Umjesto toga, jezikom humanisti\u010dke psihoanalize, ‘sebe-ljubav’ je pojavno svojstvo, konstrukt koji se kultivira tijekom vremena kroz sazrijevanje psiholo\u0161kih struktura. Geneza ‘ljubavi prema sebi’ neodvojiva je od dinamike internalizacije, osobito u ranim fazama ljudskog razvoja gdje djeca, kroz svoje interakcije s primarnim skrbnicima, iskazivanje ljubavi po\u010dinju internalizirati. Ta ‘prvoskrbni\u010dka’<\/em> ljubav, prvo do\u017eivljena visceralno, postupno se pretvara u unutarnju kategoriju, psihi\u010dku strukturu koju dijete njeguje u sebi samome te, s vremenom, emocionalna i psiholo\u0161ka podr\u0161ka koju pru\u017eaju ‘hranitelji’, ‘za\u0161titnici’, ‘njegovatelji’, postaje sastavni dio djetetove psihi\u010dke arhitekture, postavljaju\u0107i tako temelje za razvoj ljubavi prema sebi. Ovime ‘ljubav prema sebi’ postaje rezultat medijacije \u0161ire dru\u0161tvene zajednice kojoj je obiteljsko okru\u017eenje ne\u0161to poput ‘ekstenzije’ i \u0161to \u0107e kod Fromma (1941) postati osnovica ‘dru\u0161tvenog karaktera’.<\/p>\n

Ovaj proces internalizacije roditeljskog pona\u0161anja koji se transformira u relativno stabilne psiholo\u0161ke strukture na razli\u010dite je na\u010dine obja\u0161njen od strane Frommovim misaonih ba\u0161tinika, a ovdje ga donosimo u sa\u017eetom obliku kao kod Erika Bernesa, za\u010detnika teorije ‘transakcijske analize’ i Bernesove ‘novosadske \u0161kole’:<\/p>\n

    \n
  1. U po\u010detku roditelji iskazuju svoju ljubav prema djetetu kroz odre\u0111ene radnje i pona\u0161anja, \u0161alju\u0107i djeteu jasnu poruku naklonosti.<\/span><\/li>\n
  2. Dijete zatim ovu poruku internalizira, formiraju\u0107i tako mentalnu predstavu da ga njegovi roditelji vole. Va\u017eno je napomenuti da dijete ne pamti objektivnu situaciju, ve\u0107 svoju subjektivnu interpretaciju iste. Ono \u0161to se internalizira je djetetovo razumijevanje roditeljske poruke.<\/span><\/li>\n
  3. Kao rezultat toga, dijete, prisje\u0107aju\u0107i se internalizirane roditeljske ljubavi, mo\u017ee osje\u0107ati da je voljeno \u010dak i u odsutnosti roditelja.<\/span><\/li>\n
  4. Na koncu se dijete poistovje\u0107uje s internaliziranom rodteljskom slikom, \u010dime postaje mogu\u0107e da iskusi istinsku ljubav prema sebi. Internalizirana roditeljska ljubav postaje sastavni dio djetetova ega, dopu\u0161taju\u0107i djetetu da se prema sebi odnosi s istom ljubavlju kao njegovi roditelji prema njemu. Djeca koja su od svojih roditelja primila relativno bezuvjetnu ljubav imaju tendenciju relativno bezuvjetno voljeti sebe, dok ona koja su primila uvjetovanu ljubav imaju tendenciju primjenjivati sli\u010dne kriterije u odnosu prema sebi.<\/span><\/li>\n
  5. Kona\u010dno, dijete eksternalizira ovu ljubav prema sebi tako \u0161to ili voli druge na na\u010din na koji je ono bilo voljeno ili tra\u017ei okolinu gdje \u0107e biti voljeno na isti na\u010din na koji su ga voljeli njegovi roditelji (Milivojevi\u0107 2000:69-70)<\/span><\/li>\n<\/ol>\n

    Transformacija od afirmacije izvanjskog ‘ja sam voljen’ do internalizirane tvrdnje ‘ja volim’ je kretanje od izvanjske potvrde (netko me do\u017eivljava i stoga ‘imam’<\/em> ljubav) do samopotvr\u0111ivanja (ja do\u017eivljavam ‘biti’<\/em> ljubav) i ozna\u010dava klju\u010dnu promjenu na mjestu emocionalnog ispunjenja i samospoznaje. Dijete koje je neko\u0107 tra\u017eilo ljubav i potvrdu izvana, po\u010dinje reproducirati stavove i oblike naklonosti koje su prema njemu neko\u0107 ‘oda\u0161iljali’ njegovi primarni skrbnici, a sada su usmjereni prema njemu samome. Jezikom komunikologije: receptor postaje emiter, ali ne prestaje biti receptor. Prijemnik = Oda\u0161ilja\u010d.<\/p>\n

    Tek onda kad o ljubavi govorimo u kontekstu dinami\u010dke psihoanalize tj. internalizacije i razvoja psiholo\u0161kih struktura, uvi\u0111amo njezinu transformativnu mo\u0107: ona je uvijek iskustvo koje se primarno tra\u017ei izvana, a sekundarno te\u017ei prema tome da postane temeljni aspekt ne\u010dijeg bi\u0107a, sastavni dio naracije sebe artikulirane izjavom ‘ja volim’. Iz „\u0161to imamo,<\/em> a da nismo primili<\/em>“ filozofijski ‘dovoljno razlo\u017eno’ proizlazi „\u0161to jesmo, <\/em>a da prvo nismo imali<\/em>“.<\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    III.<\/strong><\/p>\n

    Ovako dolazimo do jo\u0161 jednog Frommovog paradoksa (ovdje, do onoga s po\u010detka ovog rada): do\u017eivljaj univerzalnosti<\/em> zahtjeva istovremeno i potpunu realizaciju individualnosti<\/em> i transcendenciju iste.\u00a0 Ali netko \u0107e s pravom zaklju\u010diti, ispuniti s trodimenzionalne ravni ovu „\u010dovjekovu \u017eivotnu zada\u0107u“, jednako je tra\u017eenju C.S. Lewisovih ‘ravnozemlja\u0161a’ da nekom predmetu odrede visinu. Nama, jednostavno, nedostaje dimenzija. Stoga se ono fromovski<\/em> humanisti\u010dko (egzistencijalisti\u010dko ili, u krajnjem dosegu, transterapijsko)<\/em> psihoanaliti\u010dko<\/em>, po svojoj definiciji ne bavi onim \u010dega nema i \u010dega uop\u0107e ne mo\u017ee biti, nego onim \u010dega potencijalno ima, ali jo\u0161 nije aktualizirano<\/em>. Tako, nastavljaju\u0107i ovaj tok misli, ako je tre\u0107a dimenzija (u matemati\u010dko-logi\u010dkom, leksi\u010dkom i ikojem drugom smislu) i uzro\u010dno, i razlo\u017eno odre\u0111ena drugom, onda je jednako tako i \u010detvrta, i peta, i ‘n-ta’, jednako tako i uzro\u010dno, i razlo\u017eno odre\u0111ena onom ispod nje. I evo nas u Frommovoj antropo-psiho-panakeji<\/em>: „Ljubav (‘Ljubav s velikim ‘Lj’ jer nemamo \u010dlan ‘the’ poput anglosaksonskih kolega, op.a.) je jedini zdravi i zadovoljavaju\u0107i odgovor na problem ljudske egzistencije“. Ili ukratko: uzmimo ono \u0161to ve\u0107<\/em> jesmo biti<\/em> kako bi postali ono \u0161to tek<\/em> imamo biti<\/em>. <\/p>\n

    Odgovore na poslovi\u010dna Kantova pitanja o tome \u0161to mo\u017eemo znati (‘imamo<\/em> znati’), kako se trebamo pona\u0161ati (‘imamo<\/em> pona\u0161ati’) i \u010demu se mo\u017eemo nadati (‘imamo<\/em> nadati) \u2013 ako se ravnamo prema rodnom listu konigsberg\u0161kog kopernika<\/em>, onda ve\u0107 3 stolje\u0107a \u2013 imamo! Ili, ako \u0107emo parafrazirati tabuiziranog<\/em> Alana Wattsa (1966), nama ne treba neka nova ‘knjiga Zakona’ ili neki novi zemaljski, nadzemaljski ili izvanzemaljski ‘arche’<\/em> kojemu \u0107emo, po tko zna koji put, zlatno grumenje „slobode za“ tj. „ono \u0161to tek ima biti<\/em>“, prodati za staklene perle (\u010ditaj: parole<\/em>) „slobode od“. Ono \u0161to nam treba jest \u2013 novi do\u017eivljaj. Onaj, psihoanaliti\u010dkom terminologijom \u2013 inkluzivne svijesti ili onaj, artikulacijom svakodnevnog iskustva \u2013 Ljubavi (s velikim Lj). A to svaki od nas ve\u0107 ima jer to je upravo ono \u0161to nas i \u010dini ljudskim bi\u0107ima.<\/p>\n

    Osvrnimo se zato, samo ukratko, na Frommovu vjerojatno najpopularniju knjigu koja je, upravo ‘popularnosti’ radi, u najve\u0107oj mjeri potpuno pogre\u0161no \u010ditana te tako i dan danas ostala nepro\u010ditanom<\/a>[51<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a>. Radi se, naravno, o Frommovoj The Art of Love<\/em> iz 1956. godine.<\/p>\n

    Odmah na po\u010detku Fromm ka\u017ee kako to nije jo\u0161 jedna od knjiga s polica i danas sveprisutne ‘samo<\/em>–pomo\u0107ne’<\/em> literature jer, premda mnoge vje\u0161tine mo\u017eemo u kona\u010dnici prakticirati i sami (makar bili do boli osamljeni ili, filozofijskim rije\u010dnikom, krajnje alijenirani), za prakticiranje ovoga ‘umije\u0107a’ nu\u017ean nam je \u2013 Drugi<\/em>. Ljubav, naime, o kojoj Fromm govori, „aktivna je zauzetost \u017eivotom i rastom onoga \u0161to volimo“, a svaki na\u0161 poku\u0161aj da volimo na neki ‘parcijalni’ na\u010din i manje od „svim<\/em> srcem svojim, svom<\/em> pameti svojom i svim<\/em> imetkom svojim“, neizbje\u017eno je osu\u0111en na neuspjeh.<\/p>\n

    Fromm, premda deklarirani ‘ne-teist’, ni ovdje ne skriva svoje nadahnu\u0107e tzv. ‘objavljenim’ tekstovima, posebice hebrejskom Vayikrom<\/em> gdje i nalazi na bezvremene upute o tome da ljubav nije izolirani elektro-kemijski mo\u017edani fenomen, nego racionalna odlu\u010dnost da se djelotvorno i s nultom tolerancijom na ikakvu parcijalizaciju zauzmemo za umanjenje patnje svih pate\u0107ih (eng<\/em>. ‘sentient’) bi\u0107a: „ljubi bli\u017enjega svoga kao samoga sebe“. Bli\u017enji nije onaj koji nam je ‘blizak’ (u nekakvom plemenskom, nacionalnom, religijskom i kakvom sve ne klju\u010du) nego je bli\u017enji onaj koji nam je ‘blizu’ \u2013 ‘nadohvat ruke’ koju ispru\u017eamo prema onome koji je u potrebi.<\/p>\n

    Frommov (vjerojatno najpoznatiji) sunarodnjak<\/em>, Yehoshua Ta-Natzrin, ‘okamenit’ \u0107e ovo u prispodobi o \u010dovjeku koji putuje iz jednog grada u drugi i strada od razbojnika koji ga „golog i izranjenog“ ostavljaju pored ceste. Putem \u0107e pro\u0107i i predstavnik saducejske aristokracije<\/em> i onaj filistejske bur\u017eoazije<\/em>, ali ni jedan mu ne\u0107e pomo\u0107i. Na koncu, putem prolazi netko tko bi, prema svim tada\u0161njim ‘kulturolo\u0161kim’ uzusima mogao „okrenuti glavu“, ali ovaj pripadnik skupine ‘am’ (heb. ina\u010dica latinskog izraza ‘proletarius’; hrv. ‘koristan samo za rasplod’) u poni\u017eenom, ranjenom, oplja\u010dkanom i pored ceste kao potro\u0161ena stvar ba\u010denom ljudskom bi\u0107u \u2013 prepoznaje odraz samoga sebe te mu, ‘kao sebi samome’ \u2013 povija rane, ‘kao sebi samome’ \u2013 provi\u0111a smje\u0161taj i ‘kao sebi samome’ \u2013 osigurava skroman prihod dok se ovaj ne oporavi. <\/p>\n

    Usudimo se zato barem ovom prilikom ‘ispraviti’ velikog i (na\u017ealost) milijun puta u pravu Benjamina<\/a>[52<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> i recimo da se, ponekad, unato\u010d svemu i protiv svih o\u010dekivanja, ipak prona\u0111u oni koji \u2013 „iznenade svemir dobrotom bez razloga“ i koji iza sebe ostave ‘dokument kulture’ koji, eto, kao za inat i ‘urbi et orbi’ \u2013 nije<\/em> „istovremeno i dokument ne\u010dovje\u0161tva“.<\/p>\n

    Fromm je, mogli bismo re\u0107i ‘do posljednjeg daha’ ukazivao da kriza modernosti proizlazi iz na\u0161eg na\u010dina razmi\u0161ljanja kojim dominiraju otu\u0111enje, pohlepa, nezasitna potro\u0161nja i duboko ukorijenjeni strah. Kako bismo odgovorili na suvremene globalne izazove, vjerovao je da moramo napustiti iluziju kartezijanskog dualizma, privid koji razdvaja um i materiju, i na\u0161e la\u017eno poistovje\u0107ivanje s izoliranim ‘egoi\u010dnim’ (kondicioniranim) umom, otu\u0111enim ili alijeniranim i od prirode i od drugih ljudi i od svoje ‘istinske’, nedjeljive, sa svim \u0161to jest povezane su\u0161tine. Ovo ‘egoi\u010dko ja’, daleko od toga da bude istinski transcendentalno, samo je iluzija ukorijenjena u podjeli uma i materije, a posljedi\u010dno tomu, podlo\u017ena i svakoj drugoj parcijalizaciji. U prilog ovome, Fromm u Imati ili biti?<\/em> (1976) navodi promi\u0161ljanja nekih \u010dlanova Franfurtske \u0161kole koji su, nastavno na marksisti\u010dku i humanisti\u010dku orijentaciju, govorili da „\u010dim \u010dovjek odbaci svijest da je on sam priroda, poni\u0161tavaju se svi ciljevi zbog kojih se odr\u017eava na \u017eivotu \u2013 dru\u0161tveni napredak, ja\u010danje ljudskih materijalnih i duhovnih snaga, pa i same svijesti. […] Ustoli\u010denje ‘sredstava’ na mjesto ‘ciljeva’, uo\u010dljivo ve\u0107 u prapovijesti subjektivnosti, u kasnom je kapitalizmu ravno otvorenom ludilu“.[54]<\/p>\n

    Od prve polovice 60-tih godina pro\u0161log stolje\u0107a, Fromm se misaono potpuno otvara za isto\u010dnja\u010dku kulturu i njezinu ne-teisti\u010dku filozofiju te ostvaruje suradnju s njezinim naijistaknutijim promicateljima na Zapadu, Daisetsu Teitaro Suzukijem (1870.-1966.) i biv\u0161im protestanskim pastorom i (kako je, premda je bio filozof, sam sebe prozvao) „kaziva\u010dem filozofskih pri\u010da“ Alanom Wattsom (1915.-1973.) Ovaj potonji \u0107e, u naslovu kojega smo gore spomenuli, re\u0107i da nam je prvenstveno potrebna misaona revolucija koja \u0107e „nadvladati osje\u0107aj sebe kao zasebnog Ega zatvorenog u ko\u017enoj vre\u0107ici [jer to je samo] halucinacija koja nije u skladu ni sa zapadnom znano\u0161\u0107u ni s eksperimentalnim filozofskim religijama Istoka. […] Ta je halucinacija temelj zlouporabe tehnologije za nasilno pokoravanje \u010dovjekova prirodnog okoli\u0161a i, posljedi\u010dno, njegovo kona\u010dno uni\u0161tenje. Stoga nam je hitno potreban onaj do\u017eivljaj vlastitog postojanja koji je u skladu s fizi\u010dkim \u010dinjenicama i koji nadilazi na\u0161 osje\u0107aj otu\u0111enosti od svemira“ (Watts, 1973:7).<\/p>\n

     <\/strong><\/p>\n

    CODA<\/strong><\/p>\n

    Uzmimo na koncu, umjesto zaklju\u010dka, dva primjera koji nam pokazuju kako ova ‘stara’ theoria<\/em> izgleda u ‘suvremenom’ praxisu<\/em>. Prvi je jedan suvremeni ‘misti\u010dni do\u017eivljaj’ (do\u017eivljaj koji Fromm, u tradiciji Meister Eckhartove ‘apofatike’ ili sintagme iz koje i dolazi pojam ‘ne-teizma’ \u2013 ‘negativne teologije’, naziva ‘x-experience’):<\/p>\n

    „Sve do tad sam mislio da sam ovo ja [govornik rukama pokazuje na svoje tijelo, op. D.K..] i da je sve drugo ne\u0161to drugo i netko drugi. I onda se dogodilo da prvi put u svom \u017eivotu nisam mogao razlikovati \u0161to sam ja od onoga \u0161to nisam ja jer odjednom, ono \u0161to sam bio ja bilo je \u2013 posvuda. […] Tako sam otkrio da je ono \u0161to odre\u0111uje ono \u0161to sam ja i ono \u0161to nisam ja, u stvari, samo granica do\u017eivljaja.“<\/em><\/a>[53<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

    Do\u017eivljaj sebstva ve\u0107 imamo. ‘Ja-sadr\u017eaj’ i neprekidno (bili mi toga svjesni ili ne) i bezuvjetno (nema niti uzroka ni razloga) ve\u0107 jest ‘objekt’ na\u0161e vlastite ljubavi. Ostaje nam samo, poetski re\u010deno, „ra\u0161iriti srce“ ili, psihoanaliti\u010dki, fromovski<\/em> re\u010deno, uve\u0107ati ‘ja jesam’ nau\u0161trb ‘ja imam’. <\/p>\n

    Kad u ‘ja jesam’, pomi\u010du\u0107i granicu i namjerno i ‘besmisleno’ (ne o\u010dekuju\u0107i ni\u0161ta zauzvrat, jer smo u modusu<\/em> biti<\/em>) po\u010dnemo uklju\u010divati ‘ne-ja’ \u2013 vi\u0161e nas nitko ne treba ‘u\u010diti’ voljeti drugoga ili ‘odgajati’ za ljubav: „aktivna zauzetost za \u017eivot i rast“ (Fromm 1947:219) ‘ja-sadr\u017eaja’, skrb za ‘ja-sadr\u017eaj’ je \u010dovjeku ‘ve\u0107’ [!] najprirodnije mogu\u0107e stanje. Ovo je na\u0161a ‘narav’, ovo je na\u0161a ‘esencija’, ovo je na\u0161a ‘priroda’. Na po\u010detku navedeni Frommov Credo XIV.<\/em> odjednom \u2013 a radi ‘besmislene’ i jedine koja zaslu\u017euje ‘veliko slovo Ljubavi’ \u2013 itekako ima smisla. Ili kako bi, nesvjesno se nastavljaju\u0107i na temelj Frommove (1947:85) humanisti\u010dke psihoanalize („There is no meaning to life except the meaning man gives his life by the unfolding of his powers“<\/em>), rekla na\u0161a knji\u017eevnica Slobodanka Boba \u0110uderija:<\/p>\n

    „Treba \u010diniti dobro do iznemoglosti, treba u\u017easnuti svemir dobrotom onako kako smo mi u\u017easnuti koli\u010dinom zla na svijetu. Treba \u010diniti dobro do granice gluposti. I preko nje. I kada nema nikakvog razloga, treba \u010diniti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti du\u0161u. Treba zbuniti svemir. Treba \u010diniti dobro i kada se dobro dobrim ne vra\u0107a. Treba, usprkos svemu. Treba, jer je to jedino i jer ni\u0161ta nema smisla. I jer je jedini udar na besmisao \u2013 to dobro. Treba \u010diniti dobro i kada pomislimo da ni \u010dinjenje dobra nema smisla. Samo besmisleno dobro miri\u0161e na smisao. Savr\u0161eno, \u010disto dobro, bez ikakvog smisla<\/em>“.<\/a>[54<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a><\/p>\n

     <\/p>\n

    \n
    \n

    <\/a>[32<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nOd 1962. do 1972. godine, ameri\u010dka je filozofkinja i spisateljica Ruth Nanda Anshen (1900.-2003.) uredila i izdala niz od 16 monografija u kojima su neki od onda\u0161njih najeminentnijih svjetskih mislioca (izme\u0111u ostalih i dvojica rimskih papa) pisali o tome na koji su na\u010din „u vremenima op\u0107e sumnje“ prona\u0161li razloge za „vjeru i djelovanje“. Serija je tiskana pod nazivom Credo Perspectives<\/em> jer je svaki od tekstova bio i svojevrstan ‘credo’ njegovog autora (‘credo’:lat. ‘(ja) vjerujem’; izvorno se izraz odnosio na skup isklju\u010divo religijskih uvjerenja, a poslije na bilo koji sustav na\u010dela koji pojedincu ili grupi slu\u017ei kao orijentacija za mi\u0161ljenje i djelovanje). Jedan od autora bio je i Erich Fromm, a <\/u>ovdje ukratko promi\u0161ljamo na temelju njegovog „XIV. \u010dlanka vjere“ (od njih 27; vidi: Beyond the Chains of Illusion:My Encounter with Marx and Freud<\/em>, 1962: 283-297). Credo Perspectives<\/em> je prerasla u ediciju World Perspectives<\/em> s preko 50 naslova a u njoj su objavljena jo\u0161 tri Frommova rada: The Art of Loving<\/em> (1956), The Revolution of Hope<\/em> (1968) i To Have or to Be?<\/em> (1976). <\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[33<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n“I believe that man can visualize the experience of the whole universal man only by realizing his individuality and never by trying to reduce himself to an abstract, common denominator. Man’s task in life is precisely the paradoxical one of realizing his individuality and at the same time transcending it and arriving at the experience of universality. Only the fully developed individual self can drop the ego<\/em>.“; Ibid<\/em>., 290.<\/em>
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[34<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nUpravo ovo, da su\u0161tinu ljudskog bi\u0107a reducira na „zajedni\u010dki, apstraktni nazivnik“, bila je potpuno neutemeljena objeda nekolicine suvremenika Ludwiga Feuerbacha od koje se ovaj ‘brani’ davne 1851. u svojim Predavanjima o su\u0161tini religije<\/em>. Za cijelu raspravu vidi Feuerbach (1974:18-24).<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[35<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nPrimjetimo da Fromm jasno razlikuje ‘individualno ja’ tj. ‘sebstvo’ i ‘ego’, rije\u010d koja ovdje za Fromma ozna\u010dava onu psiho-fizi\u010dku strukturu koja je oblikovana (kondicionirana) okolinom u kojoj pojedinac odrasta i gdje obiteljsko okru\u017eenje kao ekstenzija dru\u0161tva in-formira<\/em> individualne vrijednosti, relativno trajna uvjerenja, a posljedi\u010dno i pona\u0161anje. O ovome u svojim predavanjima iz 1955. sjajno raspravlja Frommov suvremenik, indijski filozof Jiddu Krishnamurti (2007) gdje ka\u017ee kako se ‘ego’ neprestano bori „da postane netko“ i kako je ova borba vidljiva u grozomornoj potrazi ‘ega’ za poistovje\u0107ivanjem bilo s nacijom, idejom, nekim bo\u017eanstvom itsl.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[36<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nKantova posebnost me\u0111u filozofima le\u017ei u njegovom neuobi\u010dajenom interesu za geografiju. Za razliku od mnogih filozofa koji se nisu zna\u010dajnije bavili zemljopisnim pitanjima, Kant je bio veoma upu\u0107en u ovu tematiku, a svaki je zimski semestar od 1756. do 1796 dr\u017eao o tome i opse\u017ena predavanja. Ova su objavljena 1801. kao Physische Geographie<\/em> i do dana\u0161njeg dana predstavljaju inauguralnu instancu geografije koja se formalno obra\u0111uje u sveu\u010dili\u0161nom kontekstu. Kant na ovaj na\u010din sa stajali\u0161ta povijesti geografije preuzima temeljnu ulogu u oblikovanju geografije kao akademske discipline (Richards 1974).
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[37<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nFreud je koncept psihi\u010dke topografije uveo u svom prvom topografskom modelu, koji se sastojao od sustava podijeljenog na podru\u010dja svjesnog, predsvjesnog i nesvjesnog. Ova se podru\u010dja razlikuju po svojim stupnjevima dostupnosti svjesnoj svijesti, s nesvjesnim ‘doma\u0107inima’ (‘hosts’<\/em>), \u017eeljama i sje\u0107anjima koja nisu odmah i lako dostupna ili su aktivno potisnuta. Kasnije je Freud svoju teoriju rafinirao u drugi psiho-topografski model, koji se \u010desto naziva i strukturalni model, a ovaj identificira tri klju\u010dna faktora uma: id, ego i superego<\/em>. Id predstavlja izvori\u0161te instinktivnih nagona i potpuno je nesvjestan; ego je prvenstveno svjestan i djeluje na temelju principa stvarnosti, posreduju\u0107i izme\u0111u \u017eelja ida i zahtjeva vanjskog svijeta; superego, koji uklju\u010duje dru\u0161tvene i roditeljske norme, djeluje kao moralna savjest koja utje\u010de na ego <\/em>(Freud 1989).<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[38<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nKoriste\u0107i upravo Kantovu inverziju subjekt-objekt, geneti\u010dar Bruce Lipton u Biology of Belief (2005) ukazuje kako ‘mozak’ ljudske stanice nije njezina jezgra (nucleus) nego izvanjski sloj koji je obavija, njezina membrana. Lipton ovo ‘kartografski’ prenosi u podru\u010dje psihoanaliti\u010dke teorije jer smatra da je pona\u0161anje na\u0161ih tjelesnih stanica „mikrokozmos na\u0161eg pona\u0161anja op\u0107enito“.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[39<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nNeuroznanstvenik i filozof Donald Hoffman o ovome na\u0161iroko raspravlja u Case Against Reality (2020) gdje u svojoj (od po\u010detka do kraja kantovskoj) su\u010deonoj teoriji percepcije dinamiku humanog senzorija prispodobljuje s ra\u010dunalnim zaslonom odakle i izraz ‘dinami\u010dko su\u010delje’.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[40<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nIzraz ‘tok svijesti’ (eng. ‘stream of consciousness’) prvi je upotrijebio filozof i psiholog William James u The Principles of Psychology (1952), a isti se kasnije po\u010deo upotrebljavati u knji\u017eevnosti kako bi se ozna\u010dio na\u010din pripovijedanja koji nastoji dati pisani ekvivalent misaonim procesima lika i koji se ponekad opisuje u terminima ‘unutarnjeg monologa’.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[41<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n„Cjelokupno pona\u0161anje“ kao kod Glasser (2004): mi\u0161ljenje, osje\u0107anje, fiziologija i postupanje (htjenje, motivacija+ manifestacija htjenja)
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[42<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nOva dinami\u010dna razmjena i transformacija sadr\u017eaja jednako je uo\u010dljiva i u razvojnoj putanji pojedinca kad, recimo, sedmogodi\u0161nja djevoj\u010dica, nazovimo je Ana, prepoznaje razlike izme\u0111u sada\u0161nje sebe (‘danas kre\u0107em u \u0161kolu’) i sebe u mla\u0111oj dobi (‘kad sam bila mala<\/em>…’), \u010dime u identitetu zamje\u0107ujemo diskontinuitet. Ovi, nazovimo ih ‘zastarjeli aspekti identiteta’, nekada sastavni dio ‘Ja’, izlaze iz ‘Ja’ i nakon ‘egzodusa’ se kvalitativno mijenjaju kako bi postali psihi\u010dki sadr\u017eaj (‘Ne-ja’). Dijete zadr\u017eava sposobnost prisje\u0107anja na ta pro\u0161la stanja bivanja, ali uz svijest da ono vi\u0161e ne utjelovljuje ta stanja, niti \u0107e se tim stanjima vratiti (odavde, premda ga osoba ne poima svjesno, potje\u010de osje\u0107aj ‘prolaznosti’). Ovaj prijelaz, pri \u010demu se odre\u0111eni sadr\u017eaji ‘Ja’ odvajaju od ‘Ja’ da bi postali ‘Ne-ja’, sa\u017eima proces odvajanja od prethodnih nositelja identiteta kojega nazivamo ‘de-identifikacija’.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[43<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nUsp.Interes (iz lat. izme\u0111u je \/ne\u010dega\/; donosi korist). Korist, probitak, izgled na korist, svjesno ili instinktivno usmjeravanje pozornosti prema onomu \u0161to odgovara vlastitim sklonostima, te\u017enjama, potrebama. Interes prema podru\u010dju na koje je usmjeren mo\u017ee biti: umjetni\u010dki, znanstveni, politi\u010dki, ekonomski i sl., a prema zainteresiranomu korisniku: osobni, dru\u0161tveni, dr\u017eavni, klasni, klanski itd.; Hrvatska enciklopedija, mre\u017eno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krle\u017ea, 2013. \u2013 2024. <https:\/\/www.enciklopedija.hr\/clanak\/interes>.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[44<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n     https:\/\/www.frontiersin.org\/journals\/psychiatry\/articles\/10.3389\/fpsyt.2022.1054065\/full<\/a> (acc. kolovoz 2023)<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[45<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nJednako i Alexander Moseley (vidi sljede\u0107u referencu) nagla\u0161ava da egoizam<\/em> treba razlikovati od egotizma<\/em> koji je „precjenjivanje vlastite va\u017enosti odnosno djelovanja“ (mogli bi re\u0107i: sli\u010dno Rochefoucauldovoj ‘ta\u0161tini’ ili ‘egocentrizmu’ iz gore spomenutog Filozofskog leksikona [268].<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[46<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n    https:\/\/iep.utm.edu\/egoism\/#H1<\/a>; Normativnu varijantu, koja ovakvo pona\u0161anje predla\u017ee (i gdje je egoizam moralni imperativ), ostavit \u0107emo za neko drugo mjesto. Moseley na istom mjestu nagla\u0161ava da egoizam<\/em> treba razlikovati od egotizma<\/em> koji je „precjenjivanje vlastite va\u017enosti odnosno djelovanja“ (sli\u010dno Rochefoucauldovoj ‘ta\u0161tini’ ili ‘egocentrizmu’ iz gore spomenutog Filozofskog leksikona [268].<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[47<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nMoseley spominje da je arhai\u010dni srodnik psiholo\u0161kog egoizma tzv. „sebi\u010dna hipoteza“ kojoj David Hume oponira u\u00a0 Enquiry Concerning the Principles of Morals<\/em>, a ovdje \u0107emo spomenuti posljednji od \u0161est Humeovih argumenata, to\u010dnije, samo njegov uvodni dio gdje Hume ka\u017ee: „\u010dak i kad bi sebi\u010dna hipoteza bila istinita…“.; vidi:     https:\/\/www.gutenberg.org\/files\/9662\/9662-h\/9662-h.htm<\/a> (acc. kolovoz, 2023)<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[48<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n‘Sebe’ i ‘ljubav’, napomenimo samo, ovdje su ‘spojnicom \u2013 razdvojeni’ a u svrhu razlikovanja od pojma ‘sebeljublje’ \u010dime bi se opet vratili u dihotomiju egoizam-altruizam.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[49<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nOvo, naravno nije i jedina psihoanaliti\u010dka karta<\/em>. Tako, navodi Milivojevi\u0107 (2000:67), „u teoriji objektnih odnosa [ovaj odnos je oslikan kao onaj]izme\u0111u ega i unutra\u0161njih objekata, a u transakcijskoj analizi djelovi li\u010dnosti su konceptualizirani kao ego stanja (Odrasli, Dijete i Roditelj), odnosno kao psihi\u010dki organi (neopsiha, arhepsiha i eksteropsiha). U psihosintezi su u pitanju ‘sub-personalnosti’ koje su idiosinkrati\u010dne za svaku osobu. Ge\u0161talt terapija djelove li\u010dnosti koji su u konfliktu definira kao ‘topdog’ i ‘underdog’. U Jungovoj analiti\u010dkoj psihologiji u pitanju su Persona, Sjena, Animus ili Anima te ‘pravi Self’. Bez obzira na oblik konceptualnog modela“, zaklju\u010duje Milivojevi\u0107, „suvremena teorija li\u010dnosti mora definirati postojanje nekakvih djelova li\u010dnosti<\/em>, jer jedino je na taj na\u010din mogu\u0107e opisati unutra\u0161nje konflikte i, u kona\u010dnici, samoosje\u0107anja“. [ital. D.K.]
    \n<\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[50<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nMilivojevi\u0107 tako ka\u017ee da se instinkti pre\u017eivljavanja i reprodukcije ne mogu se izjedna\u010diti sa samoljubavlju jer „samoljubav podrazumijeva mentalne strukture<\/em> koje omogu\u0107uju subjektov odnos prema samome sebi, kao i afektivni kvalitet koji zbog toga nastaje“.\u00a0 (ital. D.K.); Emocije, Str 626, fusnota 423<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[51<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nUsp. Ali\u0107, Sead (2019). „Knji\u017eevna analiza dr\u017eavnog (medijskog) teorizma u Orwellovom romanu 1984.“ u: Masovna proizvodnja narcizma. Zagreb: Sveu\u010dili\u0161te Sjever i Centar za filozofiju medija i mediolo\u0161ka istra\u017eivanja. str.17<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[52<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n    https:\/\/www.sfu.ca\/~andrewf\/books\/Concept_History_Benjamin.pdf;<\/a> (acc. kolovoz, 2023)<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[53<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \nPrema vlastitim bilje\u0161kama s plenarnog izlaganja utemeljitelja i ravnatelja Isha Foundation<\/em>, Jagadisha Vasudeva, konferencija „TED India“, Mumbai, Indija, 7.11.2009.<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

    \n

    <\/a>[54<\/strong><\/span>]<\/sup><\/a> 
    \n     https:\/\/radiogornjigrad.blog\/2020\/11\/24\/boba-duderija-tesla-i-ja\/<\/a>; (acc.kolovoz, 2023)<\/p>\n

    <\/span><\/p>\n<\/div>\n

     <\/p>\n

    Literatura:<\/strong><\/p>\n

    Bazala, A. (1906). Povijest filozofije. Svezak III. Povijest filozofije najnovijega doba<\/em>. Zagreb: Matica hrvatska<\/p>\n

    Berne, E. (2019). Transakciona analiza u psihoterapiji : priru\u010dnik principa transakcione analize.<\/em> prevela Marija Stamenkovi\u0107. Beograd: Kosmos, Podgorica: Nova knjiga<\/p>\n

    Feuerbach, L. (1974). Predavanja o su\u0161tini religije<\/em>. Beograd: Beogradski izdava\u010dko-grafi\u010dki zavod<\/p>\n

    Freud, S. (1989). The Freud Reader<\/em>. Peter Gay, Yale University (ed.). New York: W.W. Norton & Company<\/p>\n

    Fromm, E. (1941). Escape from Freedom<\/em>. Reprint. New York: Open Road Media, 2023<\/p>\n

    Fromm, E. (1956). The Art of Love<\/em>. Reprint. New York: Open Road Media, 2023<\/p>\n

    Fromm, E. (1962). Beyond the Chains of Illusion:My Encounter with Marx and Freud<\/em>. Reprint. New York: Open Road Media, 2023<\/p>\n

    Fromm, E. (1976). To Have or to Be?.<\/em> Reprint. New York: Open Road Media, 2023<\/p>\n

    Glasser, W. (2004). Teorija izbora: nova psihologija osobne slobode<\/em>. prevela Mirjana Ze\u010direvi\u0107. Zagreb: Alinea<\/p>\n

    Hoffman, D. D. (2020). The Case Against Reality: How Evolution Hid the Truth from Our Eyes<\/em>. Toronto: Penguin<\/p>\n

    James, W. (1952). The Principles of Psychology<\/em>. Chicago: William Benton, University of Chicago, Encyclopaedia Britannica Inc.<\/p>\n

    Korzybski, A. (1933). Science and Sanity. An Introduction to Non-Aristotelian Systems and General Semantics<\/em>. Lakeville, CT: The International Non-Aristotelian Library Publishing Company<\/p>\n

    Krishnamurti, J. (2007). As One Is: To Free the Mind from All Conditioning<\/em>. Prescott, AZ: Hohm Press<\/p>\n

    Kronenberg, L. (1959). The Maxims of La Rochefoucauld<\/em>. New York: Random House<\/p>\n

    Lipton, B. (2016) The Biology of Belief<\/em>. London: Blackwell’s<\/p>\n

    Maslow, A.H. (1982). Motivacija i li\u010dnost<\/em>. prevela Ljiljana Mio\u010dinovi\u0107. Beograd: Nolit<\/p>\n

    Milivojevi\u0107, Z. (1993). Emocije. Psihoterpaija i razumevanje emocija<\/em>. Reprint. Novi Sad: Prometej, 2000<\/p>\n

    Richards, Paul (1974). “Kant’s Geography and Mental Maps”. Transactions of the Institute of British Geographers<\/em> (61): 1\u201316. doi:10.2307\/621596. ISSN 0020-2754. JSTOR 621596.
    \n Watts, A. (1966). The Book: On the Taboo Against Knowing Who You Are<\/em>. Reprint. London: Sphere Books, 1973<\/p>\n

     <\/p>\n

    Refraction of Religion in the Medium
    \nof Psychoanalysis<\/p>\n

    (Hyphens with the Credo<\/em> of Erich Fromm)<\/span><\/strong><\/p>\n

     <\/p>\n

    Abstract<\/strong><\/em><\/p>\n

     <\/span><\/p>\n

    When in philosophy, psychoanalytic theory or the Eastern wisdom tradition, one speaks of \u2018self-realization\u2019 (or \u2018self-actualization\u2019, Maslow 1982), the entity \u2018ego\u2019 (from where we usually derive \u2018egoism\u2019 and all its negative connotations) is considered as something that, if we want to progress in the \u201efreedom from-freedom to\u201c dialectics (Fromm 1941), it is necessary to either, philosophicaly speaking, \u2018overcome\u2019 or, through the means of available \u2018spiritual practices\u2019, annihilate (in the sense of \u2018nirvana\u2019; sanskr.: \u2018extinction\u2019). In this way, due to the ambiguity of the term \u2018ego\u2019 and linguistic poverty caused synonymization with \u2018self\u2019, we inevitably end up in a mental contradiction and, as a result, we give up on praxis. In this paper (which is part of a wider research on philosophical anthropology of Erich Fromm), some of the possible exit directions from one of the \u2018aporias of the psyche\u2019, are sketched only.<\/em><\/p>\n

     <\/p>\n

    Key words:<\/em><\/strong> Erich Fromm, Credo, psychic topography, ego, individual self.<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

         13(25)#13 2024 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.13.25.3 UDK 159.964.2:27-58 Izvorni \u010dlanak Original scientific paper Primljeno: 2.3.2024.     Darko Kova\u010di\u0107 Sveu\u010dili\u0161te u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Lu\u010di\u0107a 3, Zagreb, Hrvatska darko.kovacic1969@gmail.com Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":480,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[115],"tags":[865],"class_list":["post-481","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-in-medias-res-broj-25-vlasiti-url","tag-darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma","et-has-post-format-content","et_post_format-et-post-format-standard"],"acf":[],"yoast_head":"\nDarko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma) - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija<\/title>\n<meta name=\"robots\" content=\"index, follow, max-snippet:-1, max-image-preview:large, max-video-preview:-1\" \/>\n<link rel=\"canonical\" href=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/\" \/>\n<meta property=\"og:locale\" content=\"en_US\" \/>\n<meta property=\"og:type\" content=\"article\" \/>\n<meta property=\"og:title\" content=\"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma) - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"og:description\" content=\"     13(25)#13 2024 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.13.25.3 UDK 159.964.2:27-58 Izvorni \u010dlanak Original scientific paper Primljeno: 2.3.2024.     Darko Kova\u010di\u0107 Sveu\u010dili\u0161te u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Lu\u010di\u0107a 3, Zagreb, Hrvatska darko.kovacic1969@gmail.com Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz […]\" \/>\n<meta property=\"og:url\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/\" \/>\n<meta property=\"og:site_name\" content=\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\" \/>\n<meta property=\"article:published_time\" content=\"2024-10-03T12:47:13+00:00\" \/>\n<meta property=\"og:image\" content=\"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2024\/10\/inmediasresno1malo25.png\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:width\" content=\"70\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:height\" content=\"103\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:type\" content=\"image\/png\" \/>\n<meta name=\"author\" content=\"Super User\" \/>\n<meta name=\"twitter:card\" content=\"summary_large_image\" \/>\n<meta name=\"twitter:label1\" content=\"Written by\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data1\" content=\"Super User\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:label2\" content=\"Est. reading time\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data2\" content=\"39 minutes\" \/>\n<script type=\"application\/ld+json\" class=\"yoast-schema-graph\">{\"@context\":\"https:\\\/\\\/schema.org\",\"@graph\":[{\"@type\":\"Article\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/#article\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/\"},\"author\":{\"name\":\"Super User\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"headline\":\"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma)\",\"datePublished\":\"2024-10-03T12:47:13+00:00\",\"mainEntityOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/\"},\"wordCount\":7715,\"commentCount\":0,\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2024\\\/10\\\/inmediasresno1malo25.png\",\"keywords\":[\"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma)\"],\"articleSection\":[\"In Medias Res broj 25 vlasiti url\"],\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"CommentAction\",\"name\":\"Comment\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/#respond\"]}]},{\"@type\":\"WebPage\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/\",\"name\":\"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma) - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\"},\"primaryImageOfPage\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/#primaryimage\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2024\\\/10\\\/inmediasresno1malo25.png\",\"datePublished\":\"2024-10-03T12:47:13+00:00\",\"author\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\"},\"breadcrumb\":{\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/#breadcrumb\"},\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"ReadAction\",\"target\":[\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/\"]}]},{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/#primaryimage\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2024\\\/10\\\/inmediasresno1malo25.png\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/wp-content\\\/uploads\\\/sites\\\/2\\\/2024\\\/10\\\/inmediasresno1malo25.png\",\"width\":70,\"height\":103,\"caption\":\"inmediasres\"},{\"@type\":\"BreadcrumbList\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\\\/#breadcrumb\",\"itemListElement\":[{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":1,\"name\":\"Po\u010detna stranica\",\"item\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\"},{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":2,\"name\":\"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma)\"}]},{\"@type\":\"WebSite\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#website\",\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/\",\"name\":\"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija\",\"description\":\"\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"SearchAction\",\"target\":{\"@type\":\"EntryPoint\",\"urlTemplate\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/?s={search_term_string}\"},\"query-input\":{\"@type\":\"PropertyValueSpecification\",\"valueRequired\":true,\"valueName\":\"search_term_string\"}}],\"inLanguage\":\"en-US\"},{\"@type\":\"Person\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/#\\\/schema\\\/person\\\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4\",\"name\":\"Super User\",\"image\":{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"url\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"contentUrl\":\"https:\\\/\\\/secure.gravatar.com\\\/avatar\\\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g\",\"caption\":\"Super User\"},\"url\":\"https:\\\/\\\/centar-fm.org\\\/inmediasres\\\/index.php\\\/author\\\/amynovcfmweb\\\/\"}]}<\/script>\n<!-- \/ Yoast SEO plugin. -->","yoast_head_json":{"title":"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma) - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","robots":{"index":"index","follow":"follow","max-snippet":"max-snippet:-1","max-image-preview":"max-image-preview:large","max-video-preview":"max-video-preview:-1"},"canonical":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/","og_locale":"en_US","og_type":"article","og_title":"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma) - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","og_description":"     13(25)#13 2024 \u010casopis je otvorenog pristupa, a ovo djelo je dano na kori\u0161tenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 me\u0111unarodna. DOI 10.46640\/imr.13.25.3 UDK 159.964.2:27-58 Izvorni \u010dlanak Original scientific paper Primljeno: 2.3.2024.     Darko Kova\u010di\u0107 Sveu\u010dili\u0161te u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Lu\u010di\u0107a 3, Zagreb, Hrvatska darko.kovacic1969@gmail.com Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz […]","og_url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/","og_site_name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","article_published_time":"2024-10-03T12:47:13+00:00","og_image":[{"width":70,"height":103,"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2024\/10\/inmediasresno1malo25.png","type":"image\/png"}],"author":"Super User","twitter_card":"summary_large_image","twitter_misc":{"Written by":"Super User","Est. reading time":"39 minutes"},"schema":{"@context":"https:\/\/schema.org","@graph":[{"@type":"Article","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/#article","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/"},"author":{"name":"Super User","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"headline":"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma)","datePublished":"2024-10-03T12:47:13+00:00","mainEntityOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/"},"wordCount":7715,"commentCount":0,"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2024\/10\/inmediasresno1malo25.png","keywords":["Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma)"],"articleSection":["In Medias Res broj 25 vlasiti url"],"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"CommentAction","name":"Comment","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/#respond"]}]},{"@type":"WebPage","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/","name":"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma) - In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","isPartOf":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website"},"primaryImageOfPage":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/#primaryimage"},"image":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2024\/10\/inmediasresno1malo25.png","datePublished":"2024-10-03T12:47:13+00:00","author":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4"},"breadcrumb":{"@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/#breadcrumb"},"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"ReadAction","target":["https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/"]}]},{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/#primaryimage","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2024\/10\/inmediasresno1malo25.png","contentUrl":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/wp-content\/uploads\/sites\/2\/2024\/10\/inmediasresno1malo25.png","width":70,"height":103,"caption":"inmediasres"},{"@type":"BreadcrumbList","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/darko-kovacic-refrakcija-religije-u-mediju-psihoanalize-crtice-uz-credo-ericha-fromma\/#breadcrumb","itemListElement":[{"@type":"ListItem","position":1,"name":"Po\u010detna stranica","item":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/"},{"@type":"ListItem","position":2,"name":"Darko Kova\u010di\u0107: Refrakcija religije u mediju psihoanalize (crtice uz credo Ericha Fromma)"}]},{"@type":"WebSite","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#website","url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/","name":"In Medias Res - \u010casopis centra za filozofiju medija","description":"","potentialAction":[{"@type":"SearchAction","target":{"@type":"EntryPoint","urlTemplate":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/?s={search_term_string}"},"query-input":{"@type":"PropertyValueSpecification","valueRequired":true,"valueName":"search_term_string"}}],"inLanguage":"en-US"},{"@type":"Person","@id":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/#\/schema\/person\/ae49dcc23965665608f66120db8245a4","name":"Super User","image":{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","url":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","contentUrl":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/5ac3fc5ccca7755fa3f558fed4a39be2232c6585e68bd398c790d57375dde921?s=96&d=mm&r=g","caption":"Super User"},"url":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/author\/amynovcfmweb\/"}]}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/481","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=481"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/481\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/480"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=481"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=481"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/centar-fm.org\/inmediasres\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=481"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}