Dafne-PetarPreuzmi

Sažetak

Rad je rezultat zajedničke, trans-disciplinarne suradnje između filozofije i grafičke tehnologije, koja je nastavak uvida prezentiranih pod naslovom „AI u kontekstu e-izdavaštva“ na rujanskom Simpoziju filozofije medija 2024. (godine) u Zagrebu. Simpozijsko je izlaganje sadržajem većinom obuhvaćalo objašnjenja specifična tehničkoj, grafičkoj struci, tako da je filozofski aspekt ostao nedovoljno iskazan, sa svrhom da bude izložen u nastavku istraživanja što ovaj rad i predstavlja. Drugi razlog vezan za (iz)ostavljanje filozofskog aspekta iz simpozijske prezentacije je metodološke prirode. To je pitanje (filozofskih) temelja računalno-grafičkih i proizvodno-tehničkih implikacija, a s obzirom na e-izdavaštvo, što je bila dominantna tema spomenute prezentacije.  

Budući da autori u radu polaze od teze da je stvaranju bazičnog proizvoda – e-knjige (EPUB-a) u grafičkoj produkciji i e-izdavaštvu imanentna filozofija – elektroničkog izdavaštva: spoj filozofskog mišljenja i računalno-tehnologijske problematike s obzirom na primjenu u epistemološkom pogledu rezultirao je tim novim pristupom razumijevanju tehnike i grafičke industrije u 21. stoljeću. Pristup temi naznačenoj u naslovu ovoga rada je refleksivno-analitički-misaoni, jer autori, zapravo, analiziraju i promišljaju refleksiju visokih tehnologija, računalne revolucije i e-evolucije u kontekstu filozofske hermeneutike koja predstavlja misaonu podlogu koja se kroz EPUB, kao tehnologijski proizvod, manifestira. To je kontekst filozofije tehnike u optici razmatranja njezine biti, o čemu je in exstenso razmišljao, razmatrao, pisao i u svojim djelima raspravljao jedan među najvećim misliocima (tehnike), glasoviti njemački filozof 20. stoljeća, Martin Heidegger. Teorijski okvir rada oslanja se na dva Heideggerova djela, koja su prema mišljenju autora rada krucijalna za ovu problematiku: Doba slike svijeta i Što se zove mišljenje? Tehnički, dakle, praktični dio teme rada referira se na utjecaj Gutenbergove tiskarske tehnologije na koncept suvremenog (e-)izdavaštva. U kojoj je mjeri ono odmaknulo od tiskarske tehnologije 15. stoljeća: možemo li govoriti o tiskarskoj i izdavačkoj tehnologiji 21. stoljeća, baziranoj na principima (engl.) Artificial Intelligence (AI) – a (što je digitalno ili izdavaštvo Desctop Publishing – DTP), kao o revoluciji u izdavaštvu općenito ili su posrijedi samo modificirani sadržaji: spoj slike i riječi što stvara aplikaciju, zapravo, digitalni piktogram. Je li on tehnološka revolucija ili ne, to je autore potaknulo na istraživanje bjelodano na sljedećim stranicama.

Ključne riječi: AI, cogito, grafička produkcija i primjena, EPUB, filozofija elektroničkog izdavaštva, analogno, digitalno, mišljenje  

UVOD

Rad predstavlja nastavak istraživanja na temu „AI u kontekstu e-izdavaštva“, koju su autori predstavili na ovogodišnjem interdisciplinarnom simpoziju Centra za filozofiju medija, održanom u drugoj polovini mjeseca rujna u Zagrebu, u prostorima Poslovnog veleučilišta Zagreb. Kako je glavna tema simpozija bila posvećena najdiskutabilnijoj temi današnjice, umjetnoj inteligenciji [UI], tako je, a prema uobičajenim, simpozijskim, akademskim uzusima, odabir prezentacijske teme zahtijevao ‘vezu’ s umjetnom inteligencijom i to na način koji to simpozijska publika, možebitno, ne bi očekivala ili pozdravila, a to je – povezati filozofiju s grafičkom tehnologijom u području oblikovanja i primjene na primjeru e-knjige (EPUB-a). Dakle, govorimo o temi: filozofija elektroničkog izdavaštva, o kojoj, zapravo, koliko su autori uspjeli istražiti – do sada nitko nije eksplicitno pisao u pod-trans-disciplinarnom vidu, kod nas, pa niti u inozemstvu. Priroda istraživanja je njegov okvir odredila kao trans-disciplinarnu poziciju.

Problematika umjetne inteligencije, promatrana kroz kontekst ‘filozofije elektroničkog izdavaštva’, biti će eksplicirana u dva tematska bloka. Prvi blok je kontekstualno dvoaspektan. Jedan aspekt obuhvaća oblikovanje misaone strukture, dakle, to se tiče pozicije u stilu – kako uopće pristupiti spomenutoj temi s obzirom na to da refleksivni pristup zahtijeva ‘skiciranje’ povijesno-filozofskih odrednica, za koje smatramo da leže u temelju koncepta umjetne inteligencije shvaćene kroz princip cogita. To nazivamo proto-umjetnom inteligencijom. Ona je rezultat metafizičke retrospektive na liniji Descartes – Platon – Gutenberg.

Platon nam je važan za razumijevanje simbolike spoznajnog procesa opisanoga u VII. knjizi Države: alegorija sa spiljom. Njezine epistemičke elemente nalazimo u mehanizmu iz kojeg princip umjetne inteligencije proizlazi: znanje vs. privid kod Platona. Pretočeni u jezik tumačenja umjetne inteligencije označuju kartezijanske aspekte spoznavanja: clare et distincte, koji se izrečeni jezikom kompjutoraša ili nekog tehnologa daju protumačiti izrazima algoritam, baza, modul, in-forma-cija – AI-ja. Tu je značajan i Nijemac Gutenberg, zato što je njegov tehnološki princip ovisio striktno o mehanizmu ruku – tzv. analogno tiskarstvo, koje u drugom dijelu rada objašnjavamo kroz sinopsis sintetički oblikovanog zvuka u pop-glazbi osamdesetih godina 20. stoljeća, zato što je taj period u temporalnom pogledu od iznimne važnosti za tumačenje geneze koncepta „elektroničko“, odnosno, „strojevno“ ili „mašinski“, prema Martinu Heideggeru – doba digitalizacije u računalstvu, proizvodnji krenulo je, smatramo, s pričom o ZYX ritmu, tj. italo-glazbi. (1) odnos artificijalnog i elektroničkog; (2) stvaranje e-zvuka i (3) EPUB – e-glif.

  1.  MIŠLJENJE I OBLIKOVANJE
  1. Umjetna inteligencija i princip: cogito

Umjetna inteligencija, govoreći s pozicije objekta filozofskih istraživanja, je fenomen koji traži da ga se istraži teorijski i praktično. Ta dva pola pristupa tumačenju, kada govorimo o umjetnoj inteligenciji ili AI-ju – što je opće-uvriježeni globalni izraz koji se udomaćio i na jezičnim terenima gdje engleski jezik nije službeni, ali je dominantni strani jezik, i to u prvome redu zahvaljujući računalnim tehnologijama i gaming-industriji koja je globalizirala AI, onda se o tom konceptu diskutira – za ne reći – metodološki ne usustavljeno, da se poslužimo anglizmom: scatered – nasumično „razlomljeno“. Jedni taj koncept dovode u vezu s kreativnim industrijama, drugi u AI-ju traže i gledaju izvore za „žustru raspravu“. Na trećoj se strani pojavljuju didaktički aspekti koji predstavljaju par excellence akademski poticaj usmjeren prema oblikovanju, nazovimo, ‘zajedničkog jezika’ u diskursu o umjetnoj inteligenciji: online nastava i „učenje na daljinu“. U svakom slučaju, pojam je u kvantitativnom i kvalitativnom pogledu akademsko, medijsko, znanstveno, tehnologijsko, društveno i moralno te duhovno, pa i religijsko pomodarstvo. I nema te studije o umjetnoj inteligenciji, diskursa, svakodnevnih razmatranja, djelovanja i činjenja koji bi isključili dijapazon i posljedice učinaka tog koncepta na svakodnevni život, razumijevanje i napredak. Ti su učinci primarno vezani za tri stvari, koje ćemo nominalno odrediti kao genealogiju, domenu i slijed.

  1. Genealogija

Pod genealogijom podrazumijevamo metodologiju. To je primarno kartezijanska tzv. pred-hermeneutička pozicija. Pozicija koja je, ako je promišljamo kroz prizmu kartezijanizma u 17. stoljeću, ‘jedino’ što se na diskurzivnoj razini čini teorijski plauzibilnim, kada je riječ o odabiru misaone pozicije koju se želi zauzeti spram diskursa o umjetnoj inteligenciji, i to zahvaljujući Descartesu koji je ‘raz/otkrio‘ famozni cogito-koncept. Što bi to bio cogito? – Možda ni sâm Descartes, tada, u 17. stoljeću, i više od sto godina prije Francuske revolucije, ne bi znao objasniti taj koncept tako dobro kako ga je objasnio u četvrtoj knjizi Diskursa o metodi, da je cogito, u metodološkom pogledu, postao ishodištem novovjekovne metafizike, kako dobro zapaža Heidegger u Dobu slike svijeta. 

Descartes je bio svjedokom (za naše vrijeme) jednog među najrigoroznijim oblicima kažnjavanja u povijesti: giljotine. S društveno-političkog i kulturnog stanovišta, kartezijanska istina o metafizičkom konceptu našeg postojanja koje izvire iz nutrine: iz svijesti o samo-postojanju, smrtna kazna (giljotinom, op. a.), osim što je bila dijelom svakodnevnice, bila je i običajno kažnjavanje. Descartes objašnjava kako se ponaša dekapitirano ljudsko tijelo: ono funkcionira i bez glave prema principu mehaničkih kretnji koje stimulira rad živčanog sustava – trzanje živaca. To dalje znači da na tragu Descartesa možemo kazati da je post-refleksivni čin rezultat „odrubljene glave“, jer tijelo pamti; mišići pamte radnje:

„(…) jer vidimo da se netom odrubljene glave još uvijek pokreću i grizu u zemlju, iako u njima više nema duše; dalje, do kakvih promena mora doći u mozgu kada smo budni, spavamo ili sanjamo; kako svetlost, razni zvuci, mirisi i ukusi, zatim toplina i sva ostala svojstva spoljnih predmeta, mogu uz pomoć čulâ, u mozak utisnuti različite ideje (…).“

Descartes hoće reći da naš um radi neovisno od fizičke svijesti i prirodnih zakona, ali da duša postoji, dokle, postoji cjelina. Dekapitacija predstavlja rastjelovljenu cjelinu, čiji dijelovi zasebno sekvencionalno funkcioniraju prema principu refleksa – to je refleksna memorija, do određenog trenutaka. Jer pošto duša napusti tijelo, čovjek umire, ali tijelo radi. S filozofske strane, Descartes preslikava aristotelovsko shvaćanje „anima forma corporis“, ali u biotehnicističkom pogledu stvara uvide za nove spoznajne temelje koji su četiri i više stoljeća putovali do mozgova inženjera: vojnih, strojevnih i računalnih te stvorili princip umjetne inteligencije, gdje se računalno trzanje, kako nazivamo generiranje informacija pod upravom računala kao inteligentnog stroja naziva inteligencijom; umjetnom jer je memoriju za sabiranje baza podataka – software stvorio čovjek, ali ta memorija radi i proizvodi (podatke) neovisno od njega/nje. To je mehanizam odriješene inteligencije koji je ništa drugo nego preslika cogita u računalni svijet. Drugo, u odnosu na tijelo, prirodoznanstveno, shvaćanje mehanizama refleksa posredstvom pamćenja: radnje koje tijelo dekapitiranog čovjeka čini, jesu radnje refleksa što ih je živčani sustav dekapitiranog tijela memorirao. Descartes, osim dokaza da mišljenje materijalizira ideje – stanovita asimilacija kognicije i eidosa – to je naš cogito; naša inteligencija, prema Descartesu ovisi o ‘ja’-duševnom mehanizmu koji stvara moralnu dimenziju – to je metafizika, gdje je mišljenje u službi morala, a moral pitanje svijesti (i duše, op. a.); Descartes nam pomaže shvatiti osnovni princip umjetne inteligencije. Ona ima prirodoznanstveni pathos: otjelovljenje. Hoće se reći da cogito traži tijelo: biološko ili kiborgizirano. Zato što je to mehanizam svijesti; ona je takva da joj je imanentan integritet, u samoj ideji shvaćanja nje same. Cogito je (čisto, op. a.) mišljenje, umska djelatnost odriješena od (ljudskog) tijela, ali zajedno s njime stvara novi aspekt: samosvijest. To je mehanicistički pristup umjetnoj inteligenciji. Razumijevanje mehanizma mišljenja čovjeka – na algoritamski način, pri čemu to što smo opisali izrazom ‘algoritamski’ predstavlja numeričko-informatičko-informacijsko objašnjenje Descartesovog aksioma clare et disctincte. Jasno i odjelito! I kada se taj koncept post mortem (dekapitiranog) ljudskog tijela preslika na shvaćanje kiborga, percipiramo promjenu u tijelu, ne u memoriji. Nešto poput mislećega tijela. Cogito kao misleće ‘ja’ transponiran uz pomoću modernih tehnologija nekoj mašini stvara robota ili mašinu koja misli. Čini se da je Heidegger, kada je raspravljao o „strojevnoj tehnici“, na pameti imao robota. Velikim je misliocima u povijesti filozofije, poput Aurelija Augustina, Tome Akvinskog, pa čak i Johna Lockea, kako se dadne zaključiti temeljem prethodno iznesenog, promaknulo shvaćanje da je ljudski mozak – um algoritam za sebe i da je razum univerzalan, a um partikularan. Velikim kritičarom kartezijanskog cogita u današnje vrijeme smatra se kanadski mislilac Charles Taylor, a poradi rasprave oko osobnog identiteta. Kako objasniti jedinstvenost; autentičnost osobnog identiteta, pod pretpostavkom da je cogitu svejedno na koje ili čije se tijelo ‘priključi’?! – U tome se sastoji poanta onoga što smo za potrebe naših istraživanja nominalno odredili kao ‘genealogiju’. To je uvid vezan za razumijevanje fenomena umjetne inteligencije, odnosno, njezine prirode – koja je, kako smo pokušali objasniti, istovremeno odriješena i integrirana. A što li je to drugo, nego Descartesov „clare et distincte“! Radnje svojstvene umjetnoj inteligenciji su procesuiranje podataka što se naziva razabiranjem – od latinskog intelligo (razabirem; kalkuliram). Zatim, memoriranje ili pohranjivanje podataka. Radnje koje su neovisne od radnji tijela. Ta misleća materija nije ništa drugo do li tehnološkim rječnikom opisano kibernetičko biće: dekapitirani, Descartesov „odriješeni subjekt“; misleći entitet koji oponaša čovjeka – kiborg. Kiborg je antropomorfna umjetna inteligencija; „kibernetičko računalo“. Kiborg je neka vrsta pseudo-čovjeka. Operacionalizirana inteligencija odjenuta u biotehnološkim posredstvima dizajnirano ruho. Dakle, naša prva pretpostavka jest ta da umjetna inteligencija, shvaćena kao entitet, nije novitet već kartezijansko otkriće. 

1.1.2. Domena

Drugo, domena. Što bi to bila domena u kontekstu cogita? – Spoznajna domena umjetne inteligencije jest filozofija. Međutim, na ovu tvrdnju mogli bi ‘uzviknuti’ znanstveno-društveni elitisti: tzv. IT-ovci, mada taj izraz nema smisao, jer morfološki predstavlja običnu kraticu prema engleskom izrazu Information Technology. Taj su kontekst oblikovale telekomunikacijske korporacije. Općenito, informacijske tehnologije označuju djelotvorne mehanizme specifične u primjeni nanotehnologijâ. To je tržišni naziv i nema nikakve veze s akademskim ‘establišmentom’, kako se nerijetko i pogrešno shvaća koncept IT-a. Njegova su elita danas softverski inženjeri; arhitekti programa koji su sastavni dio industrijsko-tržišnih mehanizama koji putem operativnih sustava u znanosti, gospodarstvu; obrazovanju; medicini, pa i pravu grade mrežu informacijskih i komunikacijskih kanala koji služe jednoj globalnoj unifikaciji; nešto poput izgradnje kolektivne (ne)svijesti. To je post-jungovsko naslijeđe koje se repetira, dočim dotaknemo temu svjesno-nesvjesnoga i antropomorfne arhetipove – gdje sui generis spada i umjetna inteligencija. Dio te složene mreže arhetipski konstruirane svijesti ili cogita postalo je e-tiskarstvo. E-knjiga je evolucija za tiskarsku industriju. Međutim, za ekonomiju, ona je, kada je u pitanju koncept vlasništva, prekretnica jer mijenja njegovu definiciju:

(K)ad kupimo e-knjigu na nekom web-servisu, ona ostaje vlasništvo prodavača: on ju je samo iznajmio  i može to opozvati kad god mu se prohtije (…).“

Digitalni alati klasičnu ekonomiju pretvaraju u nesigurnu zonu razmjene dobara koja nema čvrsto odredište, što je dijalektika fromovskog stila: imati-nemati koncept ekonomije. Računalno-programska struktura to omogućuje, jer software-i tako i funkcioniraju, kao mehanizmi instalacije. Jer ako ih se de-instalira, onda sa servera ili (hrv.) poslužitelja nestaje i kompletna procedura zajedno sa svrhom poradi koje se software-i i instaliraju, a aplikacije downloadaju. Software je važna komponentna u suvremenom tiskarstvu. To se danas naziva CIP3 i CIP4 industrijom. Domena umjetne inteligencije jest tiskarstvo. Tiskarska industrija. U tom smislu, kiborg ili umjetno-inteligentno – hibridno biće, u neku ruku je posljedica tiskarskog umijeća. Mada se izraz najčešće koristi u proizvodnji publikacija, u grafičkoj industriji, umjetna inteligencija je algoritamski kalup, a sve što ima veze s kalupom i ukalupljivanjem jest vezano za anglikanizme print; pre-print; post-print (tj. CIP3). Govorimo o sadržaju. Tisak je sadržaj. Kiborg je sadržaj. Informacija je forma. Način na koji se informacija dizajnira može biti prirodan – humani (tj. ljudski) ili umjetan (artificijelni, od lat. ars): umjetna inteligencija. Kao što je čovjek modus jezika, tj. mišljenja, tako je umjetna inteligencija stanoviti modus. I zato ne može biti objašnjena izrazima svojstvenim ljudskom govoru, pa tako niti ljudskim bićima. Ljudski jezik je ljudski; „ne-ljudski“ ne postoji! Domena umjetne inteligencije je naše vrijeme. Stoga je umjetna inteligencija pojam koji je usko povezan s temporalnošću – vremenom i hermeneutikom.

1.1.3. Slijed

Treće, spomenuli smo slijed. Što bi bio slijed u kontekstu diskursa o umjetnoj inteligenciji? – Pod slijedom razumijevamo tijek kulturološki stimulirane intelektualne svijesti koja se nije, kako ćemo pokušati objasniti, izdignula iznad tzv. ‘zamračenja humanizma’, čemu je – žargonski – ‘kumovao’ europski vandalski habitus anti-monarhijskog etosa 17. i 18. stoljeća – konkretno u kartezijanskoj Francuskoj. Prosvjetiteljstvo je kao kulturno-misaono-društveno-politički pravac rođen iz transformacija čovjekove naravne običajnosti za koju je Aristotel prije dvije i pol tisuće godina mislio da je phronesis može obuzdati. Zato je opisao čovjeka posluživši se metaforom iz prirode: zoon politikon ili građanska životinja. Giljotina i dekapitacija o kojima se u kontekstu rastjelovljenog cogita govorilo u t. 1.1.1, osim što su politički arhetipovi europske građanske slobode novoga vijeka, oni su u političko-administrativnom smislu dva pilastra europskog građanskog poretka koji je iznjedrio izglednim protjerivanjem simbolike koja aludira na sve što podsjeća na saeculi obscuri: dominacija crkvene i zemaljske aristokracije, jednoumlje utemeljeno na dogmi, sloboda pod zakonom i znanje kao privilegija subordinirana mehanizmu „svetoga“ itd.; dok je istovremeno, osnažujući za društvene stratifikacije na liniji monarhija – aristokracija – puk – društveni mehanizam – politički liberalizam i znanstveni racionalizam 17. – 18. stoljeća, tu opskurnost osnaživao. Svaki oblik dekapitacije, neovisno o društvenom i političkom izvoru i izglednosti jest zvjerstvo nad cjelinom; nad humanizmom. To nazivamo društveno-moralnom antitezom kartezijanskog cogita koji je rođen u antihumanim uvjetima europskoga društva na zalazu monarhijske aristokracije i osvit političkog liberalizma. To je slijed. Cogito, koji je – posuditi ćemo teološku terminologiju – izgledno ‘uskrsnuo’, zapravo se teleportirao četiri stoljeća poslije u mehanizam hardware-a i postao kiborg: inteligentno biće s metalnim tijelom. Tako da kiborgizacija, shvaćena kao neo-racionalističko gledište na ulogu cogita u 21. stoljeću, predstavlja radikalni proces oživljavanja cogita: biti mišljenje u tijelu drugoga. To je kiborg. To je princip suvremenog odriješenog cogita. To nazivamo slijedom.

Genealogija, domena i slijed predstavljaju strukturu naše rasprave o umjetnoj inteligenciji u kontekstu e-izdavaštva. Toj su raspravi svojstvena dva puta objedinjena u jedinstvenu sliku. Jedan put je filozofski – hermeneutski, a drugi tehnički, tj. računalno-tehnologijski. To je priča kako se formirao narativ o umjetnoj inteligenciji na relaciji: Platon – Gutenberg – Heidegger.

  1.  Od Platona do Gutenberga

1.2.1. Znanje kao pokretač tehnologija u vremenu

Platon je važan za diskurs o umjetnoj inteligenciji, zbog izvođenja spoznajno-teorijskog postulata prema kojem je znanje nesigurno, što je mnogo stoljeća kasnije usvojio Augustin, a preko njega i Descartes: princip interiorizma ili inatizma – idealizma. Pounutarnjenje je zajedničko i Platonu, i Augustinu, i Descartesu, a na svojstven način i samom Heideggeru. To je teorijska podloga našem istraživanju koja i nema puno veze s praktičnom: tiskarstvom. Barem se to tako čini. Međutim, upravo je Gutenberg pokazao da Platonova neizvjesnost spoznaje ima smisla. Knjiga je alat kojim se ta neizvjesnost razbila. Stvaranje knjige je civilizacijski najznačajnija primjena znanja i vještina od antike do 15. stoljeća. Za to doba knjiga je bila ono što je suvremenom čovjeku koncept umjetne inteligencije. I jedno i drugo povezuje koncept grafičke produkcije, tako da produkcija zove ka filozofskom razumijevanju procesa transponiranja znanjâ koja se kriju iza mehanizama izdavaštva (1) koje u današnje vrijeme operira prema računalno-operativnim modusima koji, slično kao i umjetna inteligencija, ‘igra/ju na kartu vremena’ – princip „komputacije: predviđanje i kontrola“ jer (2) umjetna inteligencija je poželjna tehnologija upravo zbog sposobnosti uštede vremena u poslovima u kojima je vrijeme od presudne važnosti, a proizvodnja je neumitno jedan među takvim poslovima i (3) da je zahvaljujući tehnološkim postignućima u polju informatike i računalstva suvremeni čovjek u mogućnosti doista organizirati život prema osobnim potrebama jer mi (4) živimo u dobu autentičnosti (Ch. Taylor) čijem je humanizmu svojstven (engl.) label osobnog identiteta: (engl.) self ili personal identity; odnosno, „I“-kontekst; „ja-kontekst“. To „I“ nije ništa drugo doli Hegelov „biti-kod-samog-sebe“ i iz njegove filozofije to doba možemo opisati dobom „Ja-stvarnosti“. Ona je postala onto-logičkim izazovom našeg doba, a demonstraciju te tvrdnje nalazimo u općeprihvaćenom, ambivalentnom statusu a conto umjetne inteligencije: je li ona stvarnost ili simulacija? Je li korisna ili je neprijatelj našem rodu? Mnoga pitanja otvaraju diskurs o umjetnoj inteligenciji, no ovdje ćemo se ograničiti na njezin odjek u grafičkoj produkciji – u e-izdavaštvu. Da bismo shvatili taj odnos stvarnog i simuliranog, poslužiti ćemo se Platonom i njegovom alegorijom spilje.

2.1.2. Platon i arhetipovi inteligentnoga

Platon je, kako smo prethodno spomenuli, također važan mislilac kada je riječ o umjetnoj inteligenciji. Njegova alegorija s pećinom opisana u drugoj knjizi Države daje uvid u to na koji način se može shvatiti princip prema kojem umjetna inteligencija operira. Modernim , tržišnim jezikom to su „input“ i „output“. Da je simulacija jedan oblik predočavanja, dijaloški je raz/viđeno u Platonovoj Državi. Predočavanje je umsko zrenje – proces koji se odvija prema principima spoznavanja svojstvenog prostoru racionalnoga, što će kasnije opisati Descartes kao ideje koje je stvorio sam čovjek; ideje koje je Bog ucijepio u čovjeka; ideje koje su iz vanjskoga svijeta došle u čovjeka. Čini se da Platonovo predočavanje supsumira ovo potonje.

„Predoči naime sebi, da ljudi žive u podzemnoj špilji, koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; da su ljudi u njoj odmala s okovima na nogama i vratu tako, da ostaju na istom mjestu i da gledaju preda se, te glavu radi okova naokolo ne mogu okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima na leđima; među ognjem i sužnjevima zamisli put gore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledaocima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije.

  • Predočujem si.

Predoči si dakle uza taj zid ljude, koji nose svakakve sprave, što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno, da jedni nosioci govore, a drugi da šute.

  • (…) Jer misliš li najprije da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjenâ, što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima? (…)
  • (…) Ako bi se dakle mogli među sobom razgovarati, misliš, da sjene, koje bi vidjeli, ne bi običavali zvati jednako kao i prave predmete?
  • Bez sumnje.
  • Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi koji od prolaznikâ progovorio, misliš, da bi oni držali, da netko drugi govori, a ne sjena, koja bi mimo prolazila?
  • Zaista ne mislim.
  • Sasvim bi dakle takvi ljudi držali, da ništa drugo nije istina nego sjene predmetâ?
  • Gledaj dakle, što bi im se desilo, kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i radi blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono, od čega je do tada vidio sjenu – što bi, misliš, rekao, ako bi mu tko govorio, da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući nešto bliže bitku i okrenut prema predmetima, u kojima je više bitka, i ako bi mu onda sve, što bi mimo prolazilo, pokazivao i pitanjima silio da odgovara, što je? Misliš, da ne bi bio u zabuni i mislio, da je istinitije ono, što je dotada vidio nego ono, što mu se sada pokazuje?“ 

Alegorija spilje objašnjava ambivalentnost naše spoznaje. Ono što prema Platonu ograničuje spoznaju traži akciju – čin te na nj poziva: „okovi“; strmi uspon prema gore – do „okna“; sposobnost adaptacije što podrazumijeva: iznenadno ustajanje; „okretanje vrata“, stupanje, gledanje gore prema svjetlu; sve bi to rezultiralo stanovitom boli. Psihološki promatrano, bol je blokada koja proizvodi strah. Strah, u moralnom pogledu, priječi nesmetano i ležerno „stupanje u kontakt“ s istinom; podrazumijevajući pod istinom poredak stvari kakve jesu u svojoj pojavnosti i kakvima ih percipiramo, neovisno o izvanjskim okolnostima – tj. odrazima ili Platonovim sjenama. Bilo da su ti odrazi pitanje interpretacija riječi ili slika – sjena na zidu Platonove pećine; dakle, neovisno u kakvim nam sadržajima dolaze. Sjene su, objašnjeno jezikom tehnološkog doba, rezultat odnosa između „inputa“ i „outputa“; pri čemu Platonov „oganj“, shvaćen kao način prijenosa informacije –znanja, ima veliku ulogu u procesu stvaranja simulacije. Sjena je čovjekova prirodna simulacija koja nastaje zahvaljujući igri svjetla. To je kontekst za novi koncept poimanja znanja u 21. stoljeću, koje je postalo kvantno. Niz informacija stvara novu formu: algoritam. To je novi način razumijevanja u elementima kvantnoga: kad se misao može izraziti numerički onda i mišljenje postaje kvantno, odnosno, postaje veličina koja se može izračunati. Platon nije išao za time, a Descartes je slučajno doveo do toga. I kada govorimo o strahu pred umjetnom inteligencijom, govorimo o strahu pred kvantnim mišljenjem koje operira prema uzorcima. Algoritam je uzorak. Uzorak nije odraz i ne može ga se smatrati sjenom – odnosno, simulacijom, ako je govoriti u terminima digitalnih tehnologija. A simulacija koju stvara umjetna inteligencija upravo to i jest: uzorak ponašanja. Izvor straha čovjeka 21. stoljeća pred umjetnom inteligencijom je nesigurnost u pogledu konačnog ishoda, u smislu – koji je moj algoritam za budućnost i jesam li uopće ušao/la u proces obrade podataka koje je neki algoritam odabrao za mene, ili sam iz tog procesa isključen/a? – To je strah pred nesigurnošću. Strah koji ni Platonova „istina“ nije kadra razbiti. Pojmljeno hajdegerijanski: strah pred gubitkom bitka. Strah – ne od, već ‘pred’ beskonačnim mogućnostima algoritamskih nizova koje poznajemo pod nazivom umjetna inteligencija. A opet, mudrosno nas literarno stvaralaštvo Biblije uči da je „strah početak mudrosti“. Znači: početak mišljenja; poziv k mišljenju.

  1.  Od Gutenberga do Heideggera

Johannesa Gutenberga možemo uzeti za epohalnog razbijača neznanja i dizajnera ‘novog’ utiska. Pod utiskom podrazumijevamo proizvodnu tehniku. Tehniku stvaranja nečega putem unosa informacijâ. Informacija – gramatička složenica latinskog podrijetla od riječi in („u“) i forma („oblik“), pojednostavljeno znači uformljavanje. Tehničkim jezikom uokvirivanje. Slika se uokviruje, riječ također. Lógos je okvir misli. Zajedničko riječi i slici jest forma, odnosno, kada je riječ o tehnologijama, informacija. Kakvu informaciju dobivamo putem procesa specifičnih za tiskarstvo Gutenbegova vremena – valjanje i utiskivanje, ovisilo je o nekoliko faktora, praktičke provenijencije. Proizvodnja preciznom rukom stvorila je tiskarstvu industriju i dala svijetu znanje u formi knjige. Knjiga je otisak – crnih slova na bijeloj podlozi (tj. papiru). Knjiga je znanje.

Tiskarski stroj u 15. stoljeću stvorio je hram znanja. To je knjiga; ona je hram znanja temeljenog na poretku informacija. Te su informacije tisuće i milijuni znakova koji zajedno otisnuti daju cjelinu, a materijalni aspekt tog otiska ovisi o vještini utisk(ivanj)a. U izdavaštvu, utisak se može shvatiti kao forma. I ona je ostala nepromijenjena od Gutenberg ove Biblije, pa sve do Prosijeva CIP4 digitalnog tiska. Tiskarstvo počiva na utisku i to ćemo objasniti na principu operative Gutenbergovog tiskarskog stroja u sljedećem pasusu. Način na koji taj mehanizam funkcionira, od značajnog je interesa ostao tiskarima i u dobu digitalizacije, kad je manufaktura knjigâ zamijenjena digitalno upravljanim procesima (primjerice, CIP3 i CIP4 produkcijom).

Gutenbergov tiskarski stroj radio je na principu ljudske energije i materijalnih resursa. Resursi su podrazumijevali bučice presvučene guščjom kožom; alat koji je služio ljudskim rukama koje su ga rulale, utrljavajući ga u tintu. Potom se dno jedne bučice trljalo o dno druge, kako bi se postigla ujednačena boja. Zatim, pošto se boja ujednačila po površini bučica, utiskivanjem i udaranjem se razvaljala preko tiskarskih ploča i to objema rukama. Trebalo je postići takvu razinu premaza bojom preko ploča za tiskanje, da boja uvijek bude jednaka – na svakom slovu.

Sto osamdeset kopija prve Biblije Gutenberg je otisnuo na papir. Papir su izumili Kinezi, a u Europu je došao preko Italije. Papir je bio takve proizvodne sastavine da se uljna tinta mogla jednakomjerno prihvatiti za podlogu u procesu tiskanja. No tiskar, tj. Gutenberg, suočavao se i s izazovima tijekom produkcije Biblije. Veličina i težina papirnih plahta koje je trebalo pričvrstiti na stroj, koji je okvirom koji se dizao i na kojega se stavljao papir, bio nalik štafelaju. Ploča namijenjena pričvršćivanju tiskarskog papira sadržavala je oznake – igle koje su označavale mjeru i položaj, kako, tj. u koji položaj papir pričvrstiti za podlogu stroja. Taj tzv. (engl.) pin registar postoji i u suvremenom tiskarstvu. Nakon umetanja papira na podlogu stroja spušta se poklopac oprezno, kako se papir ne bi pomaknuo ili potrgao, te se poput ladice ugurao ispod tiskarske mašine koju je pokretao bat koji je tiskar povlačio prema sebi. Taj je proces tražio određene ljudske, fizičke napore. Što je tiskarska platforma bila manja, to je bilo potrebno i manje snage – za otisnuti jednu stranicu potrebna je bila ljudska preciznost, snaga, umijeće rolanja i otiskivanja.

Taj čitav Gutenbergom tiskarski postupak vezan za štampanje prve knjige – Biblije uključivao je tri koraka: pripremu materijala (tinta + papir); organizaciju tiskarskih postavki: rukovanje sa strojem; preciznost. Ovim trima komponentama tiskarskog umijeća u petnaestom je stoljeću upravljala ljudska ruka, kao što to jednako čini i s najmodernijim tiskarskim strojevima prema CIP4 standardizaciji – tiskarski domet do prije četiri-pet godina njegova domena bila je njemačko govorno područje, do čega je dovela sprega gospodarstva; tržišta i ekonomije s informacijskim tehnologijama. Ekonomija i tehnologija asimilirale su se u jednu zadatost i stvorile novitet: sektor informacijsko komunikacijske tehnologije. Dominanto područje umjetne inteligencije. A s druge pak strane, tehnika, uključena u proizvodnju općenito pa tako i u proizvodnju knjiga (tiskarsku industriju), nije se mijenjala zadnjih petsto godina: priprema, preciznost i upravljanje (tiskarskim) strojem je princip na kojem počiva i digitalno tiskarstvo. I danas kada tim golemim tiskarskim mašinama upravlja umjetna inteligencija koju pokreće gumb na stroju u nekom pogonu neke tiskare, informaciju o pokretanju daje čovjek koji nadzire upravljanje proizvodnim tokovima. Proces može biti i kompjutorski podešen – digitaliziran, no opet, i na tzv. smart uređaju gumb stišće prst nečije ruke.

Digitalno doba je doba ruke. Razlika je u poretku u postupku. Gutenbergov je tiskar sve radio mehanički, a danas tiskarstvo operira na digitalni način. U tom smislu možemo kazati da je mehanički dio tiskarske industrije s e-knjigom doživio inovaciju samo u odnosu na poredak elemenata – alati i tehnologije su digitalizirani. No digitalnim procesima i dalje upravlja tiskar uz pomoć kompjutora i umjetne inteligencije.

U suvremenom tiskarstvu umjetna inteligencija ima ulogu randomizacije input-a i output-a u radnom toku.

Naime, u Gutenbergovo vrijeme nije postojalo ubrzanje proizvodnog toka. Ubrzanje kroz upravljanje vremenom stvorilo je digitalno tiskarstvo: knjiga – vrijeme – ušteda – novac. E-knjiga je u tom pogledu recikliran izvor znanja.

Računalne tehnologije samo su ubrzale proces – i to je digitalni sistem proizvodnje. I tu je ključno pitanje vremena – upravljanje vremenom. Kako to objašnjava suvremeni, germanofoni ekspert za CIP4 tisak, Rainer Prosi, poznati heidelberški stručnjak za oblikovanje software-a namijenjenih grafičkoj produkciji, „da nije isto, promijene li se tiskarske ploče tijekom proizvodnog procesa u pet ili petnaest minuta.“ Digitalizacija je omogućila količinom dojmljiviji output. No tehnika je i dalje analogna, Gutenbergova: tinta – podloga – input – vrijeme – output – distribucija – prodaja – uporaba. U filozofiji morala postoji izraz za prethodno opisane radnje: činidba ili akt. To je produkcija. Digitalija je način oblikovanja uzorka u procesu produkcije, a rezultat je aplikacija.

2.1.3. Produkacija – mišljenje – ‘bit tehnike”

Pred-stavljanje je glasoviti Heideggerov misaoni konstrukt preuzet iz Doba slike svijeta (njem. Holzwege). Djelo je napisano 1963. godine, a prevedeno na hrvatski vrlo brzo – 1969. godine. Sociokulturno i geopolitički promatrano, period stvaranja Heideggerovih zamisli o hermeneutici tehnike predstavlja jednu, može se reći pa i osobnu refleksiju – mišljenje bîti tehnike. U čemu bi se ono sastojalo?

Uvidom u Heideggerovu raspravu bjelodanu u prethodno spomenutom djelu kao i promišljanja objedinjena djelom Što se zove mišljenje?, prema našem skromnom sudu – dva relevantna spisa za razumijevanje filozofije tehnike uopće, dadne se zaključiti da se bît tehnike sastoji u načinu na koji se tehnika pred-stavlja dobu: ireverzibilno; „jednotračno“. Heidegger kaže da

„ bit tehnike nije ništa ljudsko. Bit tehnike prije svega nije ništa tehničko. Bit tehnike ima svoje mjesto u onome što oduvijek i prije svega drugog daje misliti.“ 

Prvo, ako je nešto umjetno, znači da ima tvorca. Tvorac je, zapravo, rukotvorac jer ideju prate pokreti ruku. Tvorčev um možemo zamisliti kao Platonovu spilju, gdje predočavanja postaju ideje koje mišljenje tjera na površinu – prijelaz iz sfere transcendentnog u sferu imanentnoga. Taj prijelaz ideja iz nevidljivoga u vidljivi svijet događa se prelijevanjem ideje u činjenje. Tvorac pokretom ruke stvara formu, forma postaje čin: neko remek-djelo. Dovesti ideju u vezu s mišljenjem, a mišljenje sa stvaranjem nije antička, grčka shema predočavanja. Antički čovjek nije poznavao koncept stvaranja, već samo oblikovanja. Aristotelovo poietike episteme. Nakon Gutenberga stvaranje se počelo sagledavati kao proizvodnja. Proizvodnja traži oblikovanje, zato čitava priča o bîti tehnike pripada domeni mišljenja, jer se njezina bit, prema Heideggeru, i sastoji u mišljenju. Zato Heidegger i kaže da „mišljenje vodi i nosi svaki pokret ruke.“ Tvorac je oblikovatelj stvarnosti, ali i iluzije.

U kakvoj su vezi „strojevna tehnika“, o kojoj Heidegger raspravlja u Dobu slike svijeta i umjetna inteligencija koja upravlja proizvodnim procesima i sustavima u polju tiskarske produkcije, s obzirom na njezin odjek u e-izdavaštvu? – Odgovor na postavljeno pitanje sagledali smo u svjetlu platonizma, s obzirom na to da je umjetnoj inteligenciji imanentan koncept simulacije. Platonove sjene na stijeni spilje također su neka vrsta simulacije. Odnos ruke i mišljenja. Mišljenje vodi ruka. Simulacija je oblikovna hermeneutika. Umjetna inteligencija je ideja, odnosno, pred-stavljanje. Heidegger to definira na sljedeći način: predstavljanje ovdje znači prisutno prinijeti pred sebe, dovezati ga onome tko predstavlja. Ono što prinosimo pred sebe, to je slika. Heidegger smatra da antički čovjek nije imao sliku jer se slika posljedično pojavila s cogitom. I zato je Descartes ključ razumijevanja Heideggerove hermeneutike tehnike koja i u odriješenom obliku kao umjetna inteligencija je ens rationale. To znači da je kadra stvarati jer je stvorena. To je biblijski princip: Bog – stvoritelj – čovjek – stvaratelj. Čovjek je spram Boga također umjetna inteligencija: stvoren na sliku (Post 1,26), on stvara sliku. To je Michelangelo uprizorio na stripu Sikstinske kapele. Digitus u latinskom jeziku znači prst – palac. Sve što se stvara pokretom prsta može se smatrati aktom procesa digitalne provenijencije: Adam na stropu Sikstine, prvi otisak Gutenbergove Biblije, prvi proizvodni pogon; prvi sintetizirani zvuk; simulakrumi u znanstveno-fantastičnim filmovima: kiborzi, kompjutori koji pričaju; kompjutori koji rade umjesto nas; kompjutori u koje se zaljubljujemo i sl.. Sve su to modusi tehnike našega doba.

Tehnici su imanentni oblikovanje i proizvodnja. Prvo se tiče umjetnosti, a drugo tržišta. Umjetna inteligencija je spoj jednoga i drugoga. Zato u današnje vrijeme mehanizmi tržišnog korporativizma postaju njezinom domenom. A opet malo tko razumije što je umjetna inteligencija u svojoj bîti? – Slika, riječ, znanje ili privid. Ona je „prisutno prinijeta“ pred svijet našega doba. Ona je tu kao pred-stavak bitka tu-bitka.

II.  INTELIGENCIJA I PRODUKCIJA

2.1. Arteficial – Electronic 

Pod e-revolucijama mislimo na tehnologijska postignuća u polju informatike i informacijskih tehnologija. Možebitno je inicijal „e“ najzastupljeniji simbol u sadržajima i formama doba u kojem živimo. To je peto slovo grčkog alfabeta (tj. epsilon). Pojavom podsjeća na Posejdonov trozub – simbol moći. Općenito se simbol „e“ koristi za oznaku energije, ali u kontekstu izdavaštva označuje ono što se tiče izraza „electronic“: princip struje, svjetlosti, iskre, isijavanje i sl.. Međutim, u tržišnoj komunikaciji „e“ aludira na moć. Tako i o e-izdavaštvu možemo govoriti kao o moći nad analognim Gutenbergom. Tržište je pozornica današnjega tiskarstva, koje su oblikovali ‘bogovi’ digitalije: Google, Amazon, Facebook, Apple, Microsoft. Umjetna inteligencija putem mehanizama koje ove tvrtke lansiraju, a riječ je o svakovrsnim gadgetima, osvojila je ljudsku svakodnevicu. Od trenutka kada je nekadašnji američki predsjednik Bill Clinton bio glavna svjetska novina, zbog prve elektroničke pošte koju je poslao astronautima u shattleu. ‘Veliko’ „e“ ima svoju genezu. 2004. godine pojavio se Facebook. 2007. Steve Jobs je svijetu predstavio prvi model iPhonea, 9. siječnja na redovnoj, godišnjoj konferenciji Applea. 2010. je godina iPada. 2020.-tih je austrijski telekomunikacijski gigant –VIP, kasnije A1 Group napravio komercijalnu kampanju. Diljem Hrvatske su osvanuli reklamni panoi s citatima poput: „Osoba kojoj 50 000 knjiga stane u džep novi je oblik života“. „Novi oblik života“ je bio slogan pod kojim je prethodno spomenuti poznati tele-operator označio uvertiru u informatičko-informacijsku revoluciju u Hrvatskoj: „5G mreža“. Ne toliko važno za našu raspravu, no spomenuti ćemo poradi informacije da logotip A1 podsjeća na kraticu Artificial Intelligence. Umjetna inteligencija je promijenila svijet, znanost, čovjeka,  stil života i razmišljanja te vrijednosni sustav. U javnom diskursu i svakidašnjem događanju ona je  fashion; trademark našoj, suvremenoj kulturi življenja. To je shvatljivo i u moralnom pogledu. Jer što li je moralno drugo nego li ona Hegelova „običajnost“ kao „dužnost“, čemu je kumovala strast za usustavljivanjem, sigurnošću i afirmacijom – „Duha“.

2.2. Od umjetnog zvuka preko umjetne inteligencije do e-knjige

Ako je umjetna inteligencija stvar primjene, može ju se promatrati kao ontologičku stvarnost. Primjerice, kako znamo da je umjetna inteligencija stvarna? – Stvarnost se u znanosti fizike može predočiti kao ‘Z’ – dimenzija: Einsteinov „prostor-vrijeme“. To Taylor, kada definira „dobro“ u kontekstu osobnog identiteta u Izvorima sebstva naziva spacijalnošću. Stvarnost je spacijalna, a bitak protežan. U kontekstu rasprave o umjetnoj inteligenciji, stvarnost predstavlja ono što je tû; što je tu sada i ovdje (lat. hic et nunc). Dakle, govorimo o hermeneutici uviđanja. To uviđanje rezonira Heideggerovim konceptom „priborkosti“  Pojednostavljeno, tehnika je bît bitka sâmog. Bitak je njegovo (doba), a tehnika je njemu esse subsistens:

(s)vako istraživanje – ne na posljednjem mjestu i ono koje se kreće u okolišu centralnog pitanja o bitku – jedna je ontička mogućnost tubitka.“

Umjetna inteligencija je „jedna ontička mogućnost tubitka“. A to ima i moralne reperkusije koje ćemo u nastavku objasniti na primjeru glazbene industrije. Povijest visokih tehnologija u 20. stoljeću započinje elektroničkim otkrićima u polju vojne industrije, kako to opisuje J. Bridle u svojoj knjizi Novo mračno doba objašnjava da je taj sistem namjerno stvoren i da ta namjera ima svoju ‘ratno’-vojnu genezu. Vojska je oduvijek bila mjesto razvoja elektronike u svrhu kontrole nesigurnih procesa. Umjetna inteligencija je i stvorena kao numeričko unapređenje mišljenja. 

U filozofiji se o umjetnoj inteligenciji govori kroz prizmu razumijevanja bîti tehnike. Koncept etosa, shvaćen kao ontologička presumpcija horizonta bitka, primjerice, u Heideggerovu Bitka i vremena (²1988) prepoznajemo u izrazu okoliš“. Na toj misaono-diskurzivnoj razini: između hegelijanski mišljene samosvijesti i hajdegerijanske hermeneutike kretanja bitka po horizontu razumijevanja, umjetna inteligencija predstavlja jednu sekvencu tog kretanja – budućnosnu. No ne znamo je li ta sekvenca zvuk ili slika? Primjerice, zvuk proizveden na elektroničkoj klavijaturi (sintesajzeru) dosegnuo je u glazbenoj industriji posebno osamdesetih godina 20. stoljeća vrhunac.

Za glazbenu scenu osamdesetih godina 20. stoljeća možemo kazati da ju je obilježila opsesija prema zvuku. Zvuk je za glazbenu scenu bio način bitka nekog glazbenika. Dogodio se napredak u kompjuterskoj elektronici. Dominantno područje razvoja synt-pop glazbe bilo je prvotno romansko, pa onda germanofono i anglofono. Elektronički zvuk je postao kulturološkom paradigmom. Disco-glazba je scenska i predstavlja uprizorenje ritma koji nastaje harmonizacijom sintetiziranih zvukova italo-glazbe. Kasnije, zahvaljujući germanofonom industrijskom pothvatu, ritam je dobio naziv prema kući koja je tu vrstu glazbe marketinški osigurala i popularizirala: ZYX ritam. Taj ritam popularizirale su njemačke pop-grupe poput Kraftwerka, Alphavillea, Modern Talkinga, itd. Ekspanziju disco-glazbe, koja počiva na sintetiziranom zvuku ima se zahvaliti napretku u računalnoj industriji.  Tehnološki napredak u području elektronike 1980.-tih omogućio je komercijalizaciju ritma koji je postao labelom novog – glazbenog vala kojeg je obilježila elektronička ili synth-pop glazba. Specifičnost te glazbe predstavljaju visoki, oštri i odriješeni tonovi, koji, kada ih se oponaša (Aristotel, Poetika), podsjećaju na pokrete svojstvene kibernetičkim bićima – robote. ZYX ritam je stvorio glazbu umjetne inteligencije. Svijet je u to vrijeme, naprosto, bio očaran synt-glazbom i robotikom: cyber svijetom. Filmografski je trend pratio glazbene trendove, tako da je holivudska produkcija obuhvaćala teme povezane s utjecajem umjetne inteligencije na svakodnevni život, znanost i grafičku produkciju. Primjerice, trilogija Back to the Future (I – III; 1985./’89./’90., ilustrira primjenu analogne tehnologije: vremenski stroj pokreće ljudski faktor. Znanstveno-romantični film (engl.) Electric Dreams iz 1984. godine ilustrira priču o mladiću koji razvija emocionalnu vezu s umjetnom inteligencijom, tj. sa svojim računalom. Među naj-primjerima je i ekranizacija James-a Bond-a iz 1984., s naslovnom glazbenom temom Duran-Duran grupe: A View to a Kill; film u kojem je radnja smještena u Silicijsku Dolinu. Oštri i odriješeni ritam disco-glazbe prati činidbenu cyber-odriješenost. Ono što je na djelu u primjeni koja se bazira na principu umjetne inteligencije jesu jasnoća i odriješenost. A, to su temeljni principi uma specifični za kartezijanizam. Umjetna inteligencija predstavlja njegovu aplikaciju – u stvarnosti. S druge pak strane, ekonomiju 21. stoljeća podržava konstantna promjena koju diktira potreba. Potrebu je stvorila upotreba. I to je izvrsno predvidio Steve Jobs još 1985., kada je povodom plasiranja revolucionarnog modela osobnih računala – Macintosh 128K (MAC) objašnjavao da će primjena i upotreba osobnih računala stvoriti potrebu za proizvodnom modifikacijom koja će rezultirati stvaranjem osobnog računala po mjeri čovjekove osobne potrebe. To je današnji iPhone koji može sabrati 50 000 knjiga u džepu neke osobe! – To je aplikacija za jednu među nebrojeno mnogo platformi namijenjenih sabiranju i čitanju EPUB-a. Proizvodnja traži znanje, ali znanje nužno ne traži proizvodnju. Ono traži svrhu, a to opet ne mora biti primjena, nego, nekad i uvid.

Namjesto zaključka

EPUB konkurira tiskanoj knjizi na tiskarskom tržištu, jer je njezina proizvodnja relativno brza, trošak proizvodnje znatno niži, a profit neograničen. Kao što je synth-zvuk promijenio glazbenu i filmsku industriju, e-knjiga mijenja naličje tiskarske industrije i općenito, ekonomiju u 21. stoljeću. A sve zahvaljujući umjetno-inteligentnim mehanizmima koji su doveli do njezina relativno brzog stvaranja i jednostavne distribucije. U toj priči najdiskutabilnijim motivom ostaje onaj koji se tiče kvantitativnog aspekta distribucijske vrijednosti održavanja platforme koja podržava određenu proizvodnu aplikaciju. Platforme bile bio neznatan problem, kada kognitivna mašinerija IT-sektora ne bi na sekvencijalnoj razini jednoga sunčanoga dana – u kontinuitetu – izmišljala nove algoritme koji utječu na brzinu promjena alata namijenjenih podršci korisnicima digitalnih sustava. To dira i u proizvodnju, no više u distribuciju e-knjige. Hoće se reći da nas tehnološko-komunikacijske korporacije varaju zahvaljujući metodici vremena. Umjetna inteligencija stvara umjetno vrijeme. To pak produbljuje problem na spoznajno-teorijskoj razini, jer postavlja u pitanje plauzibilnost razumijevanja osnovnog koncepta ontologije prema kojemu, ako je vrijeme horizont bitka, što će biti s bitkom kada vrijeme postane svjetlost, kada se riječ okrene u čistu sliku, a ton nestane?! U moralnom pogledu, kada bismo i bili u mogućnosti podastrijeti odgovor na spomenuto pitanje, zanijekali bismo Hiroshimu i Nagasaki, jer Manhattan projekt kao domet vojnog eksperimentiranja iznjedrio je sliku bez tona, gdje je svaka riječ – suvišna. Čovječanstvo 21. stoljeća je pozvano nadići svrhu umjetne inteligencije samo u sekvencama gdje bi ona postala prijetnja njemu samome. No što se tiče tehnike i tehnološkog napretka općenito, ako se naše vrijeme ičime može pohvaliti, onda je to skok u produkciji. U tom smislu, primjer elektroničkog izdavaštva je par excellence primjer pozitivnog napretka tehnologija 21. stoljeća u primjeni, gdje još uvijek grafika i umjetnost igraju posljednju riječ, kao što je to bilo u doba Gutenberga; u doba Michelangela, pa i u doba Stevea Jobsa!

Umjetna inteligencija funkcionira na sljedeći način: zamislite nizove algoritama koji opsegom mogu konkurirati dvostrukoj zavojnici ljudske DNK, i da svaki algoritam pritom zamislimo kao zasebno oblikovanu, a s drugima u nizu među sobom povezanu ćeliju. Ta svaka ćelija, ujedno algoritam, predstavlja kvantitativni vrijednosni element – bazu. Ljudski organizam je četvero-bazni: adenin, guanin, citozin i timin. Od njih je sačinjena struktura DNK-a koja je nositelj genetskih svojstava u čovjeka. Algoritamski upravljani mehanizmi, koji su osnova funkcioniranja umjetne inteligencije procesuiraju i rezultat tog procesuiranja su milijarde informacija koje tvore neki podatak. Rezultat tog podatka zovemo umjetnom inteligencijom. To je informacijsko-komunikacijski input kojemu je svrha akcelerirati procese na razinama koje ljudska inteligencija nije – biološki kadra. Razlog tome je upotrebni kapacitet ljudskog mozga: 10 do 12 posto. Operacionalizacija procesa u ljudskom mozgu je ograničena njegovim kapacitetom. To je bio-tehnološko objašnjenje. Filozofsko je definirao Martin Heidegger, uzevši mišljenje kao primarni objekt filozofskih istraživanja. Prema Heideggeru, uistinu misliti je znati postaviti mišljenje na razinu „još ne mislećega“. Spoznaja da „još ne mislimo“ je početak našeg misaonog procesa. To shvaćanje ima korijene u Platonovoj filozofiji – pobliže, u alegoriji sa spiljom.

REFERENCE

  1. ARISTOTEL, Politika, različiti prijevodi i izdanja.
  2. BRIDLE, J. (2019). Novo mračno doba. Tehnologija i kraj budućnosti. Rijeka: Rad i misao.
  3. ČATIĆ, I. (ur.) (2003). Filozofija i tehnika. Zbornik radova. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo,
  4. DESCARTES, R. (2015). Diskurs o metodi. Beograd: Fedon.
  5. FROMM, E. (2004). Imati ili biti. Zagreb: Izvori.
  6. GARRISH, M. (2011). What is EPUB 3. Beijing • Cambridge, Farnham, Köln, Sebastopol, Tokyo: O’Reilly.
  7. GREGURIC, I. (2019). Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma. Prolegomena za kiborgoetiku. Zagreb: Pergamena.
  8. GREGURIC, I. i VERTOVŠEK, N. (2021). Filozofija budućega: Zagreb: Jesenski i Turk
  9. Handbook of Online Learning, (ur.) K. E. Rudestam I J. Schoenholz – Read). (²2011). England, New delhi – India, California – USA, Singapore – Pacific Asia: Sage Publication
  10. HEGEL, G. V. F. (2006). Filozofija istorije. Beograd: Fedon.
  11. HEIDEGGER, M. (1988). Bitak i vrijeme. Zagreb: Naprijed.
  12. HEIDEGGER, M. (1969). Doba slike svijeta. Razlog, Zagreb
  13. HEIDEGGER, M. (2008). Što se zove mišljenje? Zagreb: Naklada Breza.
  14. KHANNA, R. (predgovor Amartya Sen) (2022), Progressive Capitalism. How to Make Tech Work for All of Us, Simon and Schuster.
  15. KOPREK, I. i ČEHOK, I. (1996). Etika: priručnik jedne discipline. Zagreb: Školska knjiga
  16. KRAVCHENKO, A., NEDOSPASOVA, L. FEDOROVICH, E. (2024). “E-Learning Online Platforms for Educational Approach” u: A. Guda, (ur.), Networked Control Systems for Connected and Automated Vehicles. NN 2022. Bilješke predavanja u Mreže i sustavi”, vol. 510. Springer, Cham, 2023).
  17. LEE, K.-F. i QIUFAN, Ch. (20121). AI 2041: Ten Visions for Our Future.
  18. MILJKOVIĆ, P. (2013). “FM Mediji i javnost Dubrovnik 2013 – Petar Miljković (izjava)”. Dubrovnik / dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=9fzBg_JvArw.
  19. MILJKOVIĆ, P. (2012). „Model integracije digitalnih radnih tokova revijalne proizvodnje“, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Grafički fakultet. Neobjavljena doktorska disertacija
  20. MITCHELL, M. (2019). Artificial Intelligence: A Guide for Thinking Humans. Picador,
  21. PLATON (1942). Država / Državnik. Zagreb: Izdanje Matice Hrvatske.
  22. SCHULLMANN, H. (2024). The Algorithm, The Blackwell Publisher.
  23. „[SUTRA] Održava se treći po redu Filozofski cafe“, dostupno na: [SUTRA] Održava se treći po redu Filozofski café.
  24. TALANGA, J. (1999). Uvod u etiku Zagreb: Hrvatski studiji – Studia Croatica
  25. TAYLOR, Ch. (2011). Izvori sebstva: oblikovanje modernog identiteta. Zagreb: Naklada Breza.

Web stranice

  • https://www.discogs.com/label/561-ZYX-Music?page=1
  • https://en.wikipedia.org/wiki/Macintosh_128K#OEM_upgrades
  • https://www.youtube.com/watch?v=ErwS24cBZPc
  • https://bruketa-zinic.com/hr/2018/11/30/bye-bye-telekomi/
  • https://www.youtube.com/watch?v=wxAhfAeWcIQ
  • https://www.youtube.com/watch?v=PKH-m01rGRYhttps://www.google.com/search?client=safari&sca_(…)
  • https://hrcak.srce.hr/file/451701
  • https://hro-cigre.hr/hro-cigre/osnovni-podatci%E2%80%8B
  • https://centar-fm.org/index.php/2024