Pogovor knjizi Hajke psovke i ostalo (Dosije o napadima na Žene u crnom), ur. Staša Zajović i Tamara Spaić, izd. Žene u crnom, Beograd 2022.

Autor: Lino Veljak

Donositelji loših vijesti nikada nisu bili omiljeni. To u još većoj mjeri važi za one koji su zajedno s lošim vijestima donosili i zahtjev zajednici da se preispita i da prihvati svoj dio odgovornosti za zla koja su se pojavila ili će se tek pojaviti.

A u posebno velikoj mjeri to važi za donositeljice loših vijesti. Magijska moć koja se u narodnim vjerovanjima pripisivala ženama (racionalno objašnjiva time što žene stvaraju život) u kombinaciji s patrijarhalnom neravnotežom moći rezultirala je proganjanjima onih žena koje su na bilo koji način iskakale iz patrijarhalnih obrazaca: najpoznatiji oblik takve represije nad ženama očitovao se u višestoljetnom progonu vještica, koje se na zapadu Evrope proteglo do 18. stoljeća, a na Balkanu i do 19. stoljeća.

Evropska civilizacija zna za represiju nad iznimnim ženama od samih svojih tamnih početaka: Trojanski rat obilježava i lik Kasandre, donositeljice loših vijesti. Linija represije seže od nje (kćeri Prijamove i Hekabine, koja je predvidjela propast Troje te bila proglašena ludom a nakon ostvarenja njezinog proročanstva i okrutno kažnjena), pa sve do Hanne Arendt (optužene čak i za antisemitizam) i, da uzmemo u obzir i ovdašnje prilike, „vještica iz Rija“ (koje su denuncirale zločinačku prirodu balkanskih nacionalizama, da bi bile optužene kao izdajnice hrvatskih nacionalnih interesa). Patrijarhalno ustrojena zajednica (a onda na osebujan način i zajednica obilježena truležom patrijarhata) ne trpi žene koje donose loše vijesti i pozivaju zajednicu da se sabere i preuzme svoju odgovornost za zlo koje se zbilo, zbiva ili će se tek zbiti. Takve tradicionalno definiranim rodnim ulogama neposlušne žene postaju predmetom sumnjičenja, prezira, mržnje i represije.

Ako sve ovo što je rečeno imamo u vidu, onda bi moralo postati jasno da represija nad Ženama u crnom, o kojoj svjedoči ova publikacija, nije ništa novo u historiji naše civilizacije (a ta se civilizacija u tom pogledu nipošto ne razlikuje od drugih patrijarhatom obilježenih tradicija i civilizacija).

Što su to Žene u crnom učinile i što to čine da su na sebe navukle nevolje o kojima je u ovoj knjizi riječ?

Od samog početka djelovanja (godine 1991. koja se, nipošto slučajno, podudara s godinom u kojoj su počeli ratovi što su doveli do raspada bivše zajedničke države) one su počele unositi nemir u zajednicu, koja je trebala biti homogenizirana na nacionalnom konsenzusu stvaranja Velike Srbije. I koja je to u značajnoj mjeri i bila! Sjetimo se samo cvijeća kojim su ispraćivani tenkovi Jugoslavenske narodne armije (koja je upravo prestajala biti jugoslavenskom) na putu za Vukovar!

Nasuprot konsenzusu zasnovanom na militarističkoj nacionalnoj suverenosti Žene u crnom su javno osporavale šablone rodne, rodbinske i etničke normativnosti. Umjesto da – kako je to u patrijarhalnoj zajednici red – oplakuju isključivo svoje žrtve, žrtve vlastite zajednice, one su iskazivale političku nepokornost time što su iskazivale (i sve do danas) iskazuju žaljenje za svim žrtvama, posebno za onima koji su postali žrtvama zahvaljujući aktivnostima usmjerenima na stvaranje Velike Srbije, dakle za žrtvama koje bi po normiranom nacionalnom konsenzusu trebale biti ili zanemarene ili proglašene kolateralnom štetom na putu oživotvorenja nacionalnog projekta („svi Srbi u jednoj državi“, „Karlobag-Karlovac-Virovitica“, „Srbija do Tokija“).

One su, nadalje, uspostavljale mreže komemorativne solidarnosti i prijateljstva sa zajednicama onih „drugih“, sa zajednicama koje je nacionalni konsenzus označio kao neprijateljske, kao i sa skupinama „drugačijih“ u vlastitoj zajednici, postajući tako i same drugačije, izdajnice i neprijateljice te zajednice, one koje narušavaju jedinstvo i priželjkivanu sabornost srpskog nacionalnog bića. Nasuprot onih koji stvaraju i održavaju takvo jedinstvo (a to su redom: „nacionalno svjesna inteligencija“, neostaljinistički i neokvislinški politički akteri, klerofašistički krugovi, ali i obični muškarci i žene koji su podlegli medijski posredovanom uspostavljanju nacionalnog konsenzusa), Žene u crnom subverzivno razaraju to jedinstvo.  Ženama u crnom nije oprošteno i ne oprašta se što su tim narušavanjem sabornosti unijele razdor u zajednicu i što, poput Kasandre, upozoravaju na zlo koje dolazi a koje se ne želi vidjeti i s kojim se ne želi suočiti, upozoravaju na nužnost suočavanja sa zlom i zločinima počinjenima u ime vlastite zajednice („Ne u moje ime!“, „Ne dajmo se prevariti od naših, ali ni od onih drugih!“).

Kao što je u svojoj knjizi Borbena žalost to lijepo sistematizirala Athena Athanasiu, Žene u crnom su uspostavile antitezu nekrofilnoj militarističkoj kulturi smrti, uzdrmale temelje žalovanja na kojima počiva podobnost žene kao majke u nacionalistički ustrojenoj zajednici, žaleći nepodobne, druge i drugačije, a to znači: žaleći neprijateljske žrtve i njihove majke, žene, sestre, kćeri; Žene u crnom su izgradile saveze s onima koji su denuncirani kao suvišni i nepotrebni, te su nadmašile puko humanitarnu dimenziju aktivnosti time što su je nadopunile kritičkom emotivnošću i aktivnom uzajamnošću. Ženama u crnom ne oprašta se ni ustrajavanje na tradicijama antifašizma i na vjerovanju da su oni u Jugoslaviji neostvareni potencijali multikulturnog suživota i dalje prisutni i da je moguće živjeti s onu stranu etnonacionalističke čistoće i fiksnosti zadanih identiteta i uloga. Ne može im se, konačno, oprostiti ni aktivna podrška pobunjenicima protiv rata, dezerterima i prigovaračima savjesti.

Njihovo zauzimanje javnih prostora mora izazivati otpor onih koji ustrajavaju na onom već spominjanom nacionalnom konsenzusu i na homogeniziranoj sabornosti. Unoseći u zajednicu drugost, one nailaze na odbojnost protagonista homogenizacije, a budući da su ti protagonisti nositelji moći i vlasti, ta se odbojnost pretvara u komplementarnu represiju državnih i nedržavnih aktera: represiju nad Ženama u crnom vrše organi koji se nalaze pod (formalnom ili neformalnom) kontrolom državog aparata, ali i onaj dio društva koji je podlegao sirenskom zovu utvare nacionalne zajednice.

Poziv na kolektivnu odgovornost uznemirava sve one koji bi najradije zaboravili nedavnu prošlost obilježenu zločinima počinjenima i s naše strane (ili čak prvenstveno s naše strane), a još više one koji su skloni relativiziranju tih zločina ili ih pak opravdavaju, smatrajući njihove protagoniste nacionalnim herojima. A na pitanje hoće li taj poziv pasti na plodno tlo ili će biti ugušen velom ignoriranja odgovor će dati budućnost. No, jedno je sigurno: samo ona zajednica koja prihvati taj poziv te se suoči s mračnim stranama svoje prošlosti i svoje sadašnjosti ima šansu da preživi. Drugima je zajamčena sudbina Troje.