Prikaz knjige Seada Alića MASOVNA PROIZVODNJA NARCIZMA

Autor prikaza: Darko Kovačić

Izdavač: Sveučilište Sjever i Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, Zagreb, 2019.

„OVO NIJE JOŠ JEDNA KRITIKA KRITIKE“

ili „Knezovi, cvjetovi i virusi u knjizi Masovna proizvodnja narcizma“

„Mnoge pročitane knjige nismo pročitali. Koristimo se njihovim naslovima, imenima autora, simbolikom koju podrazumijevaju. Pretvaramo ih u simbole s čijim značenjem nismo izašli na kraj. Reduciramo dubinu, ljepotu, snagu poruka tih knjiga i sve svodimo na riječi, sintagme, rečenice koje se onda lavinom pokvarenog telefona ili viralnog učinka obrušavaju na neupućene. Neupućeni tako sebi život čine jednostavnijim, ne uviđajući da supstanca problema na koji knjiga skreće pozornost i dalje živi.“^[1]

Izražavati se, ustima ili perom, oduvijek je bila vrsta liturgije i to u njezinom najizvornijem značenju kao iskrenog i poticaja i djelovanja da onim čime smo darovani - darujemo ljude, zajednice i Svijet koji nas okružuju a ja ću, namjerno prelazeći preko dekaloga suvremenog javnog diskursa u kojemu je priznanje vlastitih ograničenja sankcionirano zatvaranjem i očiju i ušiju okoline (čitaj: nepopularno), započeti upravo (odnekud nam poznato) „liturgijski“: „Ispovijedam se.“

Ispovijedam se: Knjigu o kojoj govorim, „Masovna proizvodnja narcizma“, sam „pročitao ali je (ni blizu) nisam pročitao“. U mom izlaganju „koristim se njezinim naslovom i imenom autora i pretvaram je u simbol“ s čijim „značenjem“ sam pokušao ali nisam uspio izići na kraj i svi redovi koji slijede neminovno „reduciraju dubinu, ljepotu i snagu poruke ove knjige“.

„Supstanca problema na koji knjiga skreće pozornost“ je virus Narcizma koji se širi područjem kolektivne svijesti, Narcizma kojega ta ista kolektivna svijest generira na kvantitativno najjeftiniji (Masovna proizvodnja) a kvalitativno najsiromašniji (masovna Proizvodnja) način, virus Narcizma koji tu svijest koja ga generira istovremeno i preobličava, transformira, „metamorfozira“^[2], virus Narcizma koji je supstanca jednaka svim „izmima“, virus Narcizma koji će živjeti i umnažati se dokle god, u želji da „sebi život učinimo jednostavnijim“ (neupućenost o kojoj Alić govori je odavno beatificirana kao „blaženo“ neznanje), budemo zatvarali oči i uši programiranog nam razuma pred slikama i riječima Spoznaje.

Ali ne „spoznaje“, nego „Spoznaje“ jer Alić nas pita: „Je li samospoznaja apsolutnog duha filozofijskim pojmom pokazala da se filozofijom ipak zahvaća samo dio onoga što vjera želi dohvatiti različitim oblicima religioznosti?“^[3] ili, kako ga ja razumijem (iskreno: onako kako ga ja želim razumjeti), da li nas naš neuspjeli pokušaj „samospoznaje apsolutnog duha“ samo filozofijskim pojmom upućuje na ograničenost tog istog filozofskog Pojma, makar on bio eonima ispred one gornje „neupućenosti“?

Filozofija je, kaže nam Alić, „sahranila Boga“ te samu sebe uzdigla na „najvišu razinu samospoznaje apsolutnog duha“^[4], zaboravljajući da su njezini vlastiti pojmovi nedostatni za i dokučiti i okućiti Neizrecivo. Filozofija će, okrećući se od „spoznaje samo filozofijskim pojmom“ prema „samospoznaji“ biti iscjeljena od Narcizma i uvidjeti da je cijepivo, kao i kod svakog drugog virusa, u osnovi ovidovski preobličena verzija virusa samog, uvidjeti da se u središtu njezinog, ali ne samo njezinog nego i svakog drugog problema - nalazi odgovor i da je gorčina lijeka u ustima samo prolazni podražaj na pipcima intelektualnog okusa a kad gorčine nestane i kad lijek počne djelovati, u potrazi za „Pojmom svih pojmova“ i Filozofija i filozofi će se vratiti sebi samima. Naše ozdravljenje započinje na istom mjestu gdje je započelo naše skretanje, počinje povratkom na mjesto gdje smo, pogrešno prestrašeni samospoznaje izabrali „spoznaju samo“, mjesto gdje ćemo razumijeti da „medij vjere nije riječ, nego tišina i ono što tišina otvara.“^[5]

Kao što u podlozi, supstanci fizičkog tijela postoji Inteligencija koja to isto tijelo zacjeljuje kad je ranjeno i stvara antitijela kad je tijelo zahvaćeno najezdom nekog virusa tako i u podlozi kolektivnog tijela postoji Svijest (sa velikm „S“) koju će jezici Istoka i Zapada nazivati Nadsvijest i davati joj pridjeve Kozmička, Univerzalna, Božanska, koju će se upirati izreći nemuštim znakovima ali je nikad neće izgovoriti.

Ta vrsta svijesti je ona prema kojoj se ispruža ljudska zajednica u nezaustavljivom procesu, procesu koji ide u samo jednom pravcu: prema naprijed, procesu koji je, reći će nam Theilard de Chardin, upisan u dušu Svemira^[6]. Neka bi onda nekolicina „misli o mislima“ iz ove knjige, onih par dobrih riječi koje su u odjeklnule mojoj nutrini i koje bi htio podijeliti sa vama, bile barem nakratko, i vama i meni, zaklon od „lavine pokvarenih telefona“ jer Nietzsche nas je poučio: „Ono što nas ne ubije -  to nas ojača.“^[7] Nietzsche doduše kaže kako je ovu mudrost „izvukao“ iz „ratoškole Života“ dok će Alić svoju crpiti iz „paradoksa Logosa“ u kojemu je „jedan običan crv u svojoj igri živućega roda snažniji od bilo kojeg oklopa ili bilo kojeg pokliča na rat“^[8] i istim nam ukazati da u svim krigovima, kampfovima, deusvultovima (hodoBESčašćima)i džihadima, makar ima onoga što „klade valja“ – nema pameti.

II.

Narcizam se već u samom naslovu, samouvjereno i zločesto, baš kao i svaka druga Corona, šepuri svojom krunom ali neka nas to ne prevari: knjigu ćemo, a i sami ćete zaključiti iz ovoga što pišem, zacijelo „pročitavši nepročitati“ ali dvjestotinjak stranica i četrnaest eseja poslije – vidjet ćemo da je autorovo razmišljanje još jedan jasni pokazatelj da je Tijelo u kojemu prebiva Kolektivna svijest započelo na svojim mentalnim mostovima podizati barikade sa kojih jasno poručuje svim Coronama, svim „virusima okrunjenih glava“ – No Passaran!

Ovih četrnaest eseja su istovremeno i slike i zrcala i zato će svatko tko se nađe pred njima iste i doživjeti i interpretirati na drugačiji način i nijedan doživljaj i nijedna interpretacija ni približno neće biti izvorna nakana njezina autora nego samo naše naprezanje da u Alićevoj Jeki^[9] oćutimo rezonancu vlastite nutrine jer „mit, religija, historija, politika i filozofija u svakom novom dobu uvijek iznova sjedaju za stol za kartanje s nadom da će im nova podjela karata udijeliti veću naklonost fortune.“ a „stari obrasci proizvodnje mitova kroz prozor se vraćaju u prostore deklariranog racionaliteta“.^[10]

Kao što će Alić, pitajući se „da li je moguća revolucija bez religijske reformacije“ razmrsiti Hegelovo, samo na prvi pogled proturiječje (raspravljati o ovome zaslužuje posebno vrijeme i mjesto), ja ću pokušati razmrsiti, samo na prvi pogled – njegovo „novi mit se starim mitom izbija“. Naime, mitovi o kojima ovdje govori autor, mitovi kojih nam se „obrasci proizvodnje vraćaju kroz prozor“ su novi mitovi, oni koji su iznutra samouvjerno snažni ali vanjštinom prekriveni bubuljicama (da ne kažem gnojnim čirevima) baš poput svojih vršnjaka^[11] adolescenata – odavno napustili roditeljski dom, dom Logosa i Logike  i u kojega nas, konzumente tih istih mitova, Alić želi vratiti posredstvom razuma utemeljenog na Razumu i to manirom ne orvelovskog, očima „Velikog“ - nego manirom jednog drugog, onom orvelovskom dijametralno suprotnog a jednim drugim očima „Velikog“ brata, manirom onoga koji je nadrastao dvojbu „interpretirati“ ili „mijenjati“^[12] i koji upravo interpretacijom mijenja.

U Fragmentima koji su ostali iza Epikura čitamo: „Isprazna je riječ filozofa ako ne ozdravlja neku čovjekovu patnju. Kao što je lijek beskoristan ako ne uklanja bolest tijela tako je beskorisna i filozofija ako ne uklanja trpljenje uma.“^[13] Baš radi ovoga Alić će u usta Filozofije staviti pitanje: „Pa gdje sam to pogriješila?“^[14]

U od nepoznatog nekog šaljivoj interpretaciji Darwinovog Porijekla vrsta, „Čovjek je sišao sa stabla jer je otpilio granu na kojoj je sjedio“.

Jedna od drevnih formi psihologije, kako nam to kaže spisateljica i sretna buntovnica^[15] Karen Armstrong^[16] , bile su „mitološke priče, priče koje su nam pomagale da se bavimo našim nutarnjim svijetom“, bilo na osobnoj bilo na kolektivnoj razini svijesti. U suvremenom društvu mitološke priče postale su egzotični raritet ali potreba da proniknemo u svijet osobnog i kolektivnog podsvjesnog i dalje je ostala jednako snažna.

Mitološka priča, ta „otpiljena grana na kojoj smo sjedili“ sad je postala štap uz pomoć kojega hodamo, štap kojega nazivamo psihoanaliza, a dežurni krivci iz mitoloških priča postali su zamršena kombinacija brojki i slova u „Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja“^[17] čije je peto izdanje ugledalo svjetlo dana u 2013. a već u svibnju 2020. opet bilo nadopunjeno.   

Višestruka izdanja neke publikacije obično su posljedica čitanosti i potražnje ali sa ovim štivom to nije slučaj: DSM, kako se ovaj tragični indeks duševnih bolesti skraćeno naziva u jeziku psihijatrijske struke, niti je čitan, niti je tražen. Njegova mnogostruka izdanja nisu posljedica razvitka literarne kulture nego su, nažalost, posljedica njezine ( i svake  de-evolucije a čega je dokaz suvremeno društvo, ono koje (a da se oslonim na tekst koji nam predstavlja Alićevu knjigu na stranicama Hrvatske znanstvene bibliografije), „nije niti dovoljno niti ozbiljno čitalo ni Dostojevskog ni Orwela“ ni mnoge poslane mu proroke koji su ga „upozoravali na laži i manipuliranja“, suvremeno društvo koje se radi toga zateklo prognano iz Obećane zemlje u mentalnom sužanjstvu novovjekog medijskog Babilona.^[18]

Alić je zato u pravu kad nam kaže da smo „osuđeni na prikupljanje svjetlosnih odbljesaka krhotina istine koje ostanu žive nakon redovitih i uspješnih destrukcija svakog misaonog, književnog, znanstvenog ili umjetničkog pokušaja“^[19], ali čak i tada imamo izbor: čitajući hraniti se makar i „krhotinama istine“ ili biti (pro)čitani kao još jedna sumorna psihosocijalna statistika.

Kad su „logije“ zaboravile i Logos i Logiku, kad su Sapiensi kvadrirali svoj identitet i nazvali se Homo Sapiens Sapiens i kad su onako napredni, suvremeni i „dvostruko pametniji“ obacili mitski narativ iz procesa liječenja duše, na marginu svojih postojbina poslali su izvorne terapeute čovjekove psihe, istinske filozofe, one koje institucije obično pogube a onda (ponekad) posthumno, kad više ne govore, verificiraju ili kanoniziraju^[20], one koje autor naziva „svjetovnim misticima, zaljubljenicima u istinu, mudrost, cjelinu, u Jedno, u Boga“^[21].

Ja se samo pitam mogu li u vremenu u kojem „u velikom teatru političari glume političare, intelektualci intelektualce, a vjerski ljudi ljude od vjere“^[22], mogu li u takvom vremenu mistici biti išta drugo osim svjetovni? I odgovaram: ne samo da ne mogu biti išta osim svjetovni nego će i ostati „skriveni u katakombama“ sve dok ne dođe „doba u kojemu će moći otvoriti se, procvjetati, uzletjeti, progovoriti – a da ne budu povrijeđeni, osuđeni, krivo gledani“^[23], sve dok ne dođe doba u kojemu ćemo Ujevićeve „za let si dušo stvorena“ prestati pisati po grobljima i početi pisati po akademijama, bogomoljama i sabornicama.

III.

Kolateralna žrtva procesa metamorfoze mitske priče u psihijatrijsku statistiku postao je i Narcis iz Ovidovih Metamorfoza koji ovaj put nije preobražen u cvijet nego je u DSM-u, onom priručniku iz gornjih redova, postao „F60.81“ ili „Narcisoidni poremećaj ličnosti“ i radi toga će se autor, manirom dobrog liječnika, manirom epikurejskog terapeuta izdići iznad atmosfere Planeta Priopćavanja  i stavljajući u sam naslov ove zbirke eseja riječ „Narcizam“ odaslati će poruku: „Houston^[24], we have a problem.“

Prije nego je postao cvijet, Ovidov Narcis bio je princ. Jednog dana, dok je šetao šumom, ugledala ga je nimfa Echo i odmah se zaljubila u njega. Prvo je skrovito slijedila Narcisa kroz šumu a kad je činjenica da ga prati u stopu prestala biti tajnom, Narcisu je iskazala svoju ljubav. Narcis ne samo da nije pokazao zanimanje za nju nego ju je na najružniji mogući način otjerao od sebe. Echo će postati „Echo Slomljenog srca“ i ostatak svojih dana će provesti u lutanju i žalovanju sve dok od nje ne ostane samo ime: Echo ili Daleki odjek.

Za sve to je doznala Nemesis, boginja osvete i odmah počela tražiti način da Narcisu pravedno uzvrati za patnju koju je prouzročio nimfi. Nemesis je „namamila“ Narcisa do planinskog izvora u čijoj je stakleno bistroj površini Narcis ugledao svoje lice i, ne znajući da gleda neživi odraz živoga sebe po prvi put u životu doživio zaljubljenost, ono stanje koje će Freud nazvati normalnom nenonormalnošću.

Zaljubljen u vlastiti odraz očekivao je da će mu predmet njegovog obožavanja uzvratiti jednaku naklonost, dani su postali mjeseci a mjeseci godine ali Narcisova ljubav nije bila uzvraćena. U čekanju je i umro (neke verzije priče kažu da se ubio) i tako je Princ Narcis postao Narcis, cvijet.

Naravoučenja ove priče je mnoštvo ali za potrebe razumijevanja naslova knjige kojom se bavimo nama će biti zanimljivo ono koje nam poručuje kako ćemo okrećući leđa pozivu istinske Ljubavi, prije ili kasnije završiti na mjestu krajnjeg sebeljublja, na mjestu gdje ćemo uzaludno očekivati da nas vidi i čuje naš vlastiti neživi odraz. I baš radi ovoga Narcizam uporno nazivam virusom, neživim entitetom koji postaje i opstaje samo kad netko živ opazi i nastavi opažati.

Istinske vrijednosti su oduvijek bile predodređene za Čovjeka kao i Čovjek za njih i zato, kad neka od njih nabasa na ljudsko biće, odmah se zaljubi u njega. Ali ako čovjek, u svojoj gluhoći uma i sljepilu srca, ne prepozna poziv Vrijednosti koja ga poziva, on će je na najgrublji način otjerati od sebe. Vrijednost, kojoj je „slomljeno srce“ radi neuzvraćene ljubavi počinje lutati sve dok od nje ne ostane samo daleki odjek a neumoljiva neka Nemesis odvest će kneza Sapiensa do zrcala hipnotizirajućeg „Globalnog ekrana“, gdje će ovaj, opijen vlastitom veličinom, zarobljen u sebeljublju čekati da mu vlastiti odraz uzvrati ljubav. Princ Sapiens će „umrijeti prije smrti“^[25] i postati „slučaj“, oznaka u indeksu obličja bolesne duše a Narcizam će, a sve radi odbacivanja istinkih vrijednosti, postati dijagnoza kolektivnog stanja svijesti i tako naći mjesto u naslovu knjige o kojoj govorimo.

Ostavljajući nas sa više pitanja nego odgovora, autor hoda na rubu rizika da bude, kao i začetnik ovakve metode razgovora, optužen „da kvari mladež suvremene Atene“. Ali ne zaboravimo da su Sokratovi tužitelji trebali ispuniti samo dva uvjeta kako bi sjedili u Atenskoj Ekleziji: biti materijalno nezaduženi i imati „zdrav razum“ s time da su ovo drugo, „zdrav razum“, dokazivali sposobnošću da stanu u vrstu i kad budu prozvani kažu svoj redni broj. (Baš kao mi na dosadašnjim kontaktnim predavanjima subotom.)

Trinaesto stoljeće sa ove strane brojenja godina, u Perziji je obilježio Jalāl ad-Dīn Muhammad Rūmī, Islamski učenjak, Sufijski mistik, nadasve poznat po svojim stihovima, jedan od onih koji su „svoj ekran vidjeli u Svišnjemu“^[26]. U susretu sa Istinskom Vrijednošću odgovorio je na njezinu ljubav i njegova Echo je ostala uz njega. U zapisu jednog od nebrojenih razgovora sa Istinom, ostala je jeka riječi njegovog Sugovornika: „Rana je mjesto na kojem u tebe ulazi Svjetlo“.

Zato se autor ovih četrnaest eseja nanizaninih na nisku knjiškog konca neće bojati skinuti nevješto stavljene zavoje sa tijela suvremenog društva, one zavoje koje je priučeni netko u žurbi stavio i koji su odlaganjem suočavanja sa vlastitim stanjem magijom tehnološkog napretka postali odijelo. Alić gleda grandioznu povorku Religije i Politike, Ekonomije i Akademije, jednom riječju povorku Hijerarhija, povorku Elita i iskrenošću djeteta kaže ono što se većina boji izreći: „Car je gol“.

Ali njegova konstatacija javne nagosti nije osuda nego je, ponavljam, poziv. Poziv da odustanemo od čekanja da nam neživi odraz nas samih, odraz u zrcalu Globalnog ekrana, uzvrati ćuvstvom, poziv da dopustimo Svjetlosti da prodre kroz naše rane, poziv koji je u autoru samome Odjek, Echo, Jeka njegovog susreta sa Istinom.

IV.

Alić će nam reći, a „industrija znanosti koja je otkrila copy/paste metodu“^[27] nevoljko potkrijepiti: „Mnoge pročitane knjige nismo pročitali.“ Zato ovo nije ni recenzija ni kritika ni „ovomijeprvitekstpamoramostavitidobardojam“ razbacivanje nego je pobuda, poticaj, nagovor – da obnovite člansku iskaznicu u mjesnoj knjižnici i da iskoračite na površinu Globalnog zrcala znajući da će fizika, u vlastitoj transformaciji u „meta“, napraviti svoje: što nas više „drugačijih“ bude stajalo na njegovoj površini – globalni ekran će, prije ili kasnije puknuti pod težinom našeg zajedništva, međusobnog razumijevanja i zajedničkog povratka na mjesto gdje smo prvi put čuli jeku Istine i njezinih svevremenih vrijednosti.

Na kraju svoje zbirke autor će udomiti onoga „za kojeg u ovom svijetu kao da nema mjesta“^[28] i skloniti ga sa vjetrometine a sklanjajući Kiševića reći će tako i svima njemu sličnima da su im u svratištu „Kod Alića“ vrata uvijek otvorena. Da bi „pročitali“ Hegela, reći će nam autor, „trebamo doći do posljednjeg poglavlja Hegelove filozofije povijesti“^[29] i možda bi upravo zbog toga i ovu zbirku trebalo započeti čitati s kraja: da bi „pročitali“ ono što smo pročitali – poslušajmo Pjesnike.^[30]

I Pripovjedače.

I Proroke.

I u tom Snu Svijesti ćemo otkriti kako smo kao vrsta već odavno duboko ukorijenjeni u najbolji mogući Scenarij (ne samo Liebnitzov nego i naš) zajednički i jedini – najbolji mogući svijet.

„Vidiš li razborita čovjeka, rano ga posjeti i neka tvoja stopala istaru njegov prag.“^[31]

I onda će i sama „pomisao da smo slobodni, da možemo zaparati visine modre“ učiniti „kavez nam veći od svemira, većim od naše slobode.“^[32]