Prikaz knjige Nenada Vertovšeka DRVENO ŽELJEZO MEDIJA

Autor prikaza: Bruno Ćurko

Izdavač: Medijska kultura, Nikšić, Crna gora

Oksimoronska struktura i karakter medija, razotkrivanje
medijskih manipulacija i iluzija s aspekta filozofije medija i
naznake budućnosti medija 21. stoljeća

Nenad Vertovšek,  dobitnik nagrade Dialogos za najbolju knjigu u regiji iz oblasti teorije i kulture medija u 2017. godini,  ovo je priznanje dobio za knjigu Noam Chomsky i kritika suvremenih masmedija. Prošle godine počastio nas je s još jednim autorskim izdanjem, njegova nova knjiga „Drveno željezo medija. Oksimoronska struktura i karakter medija, razotkrivanje medijskih manipulacija i iluzija s aspekta filozofije medija i naznake budućnosti medija 21. stoljeća“ objavljena je krajem 2020. godine u izdanju “Medijska kulture” iz Nikšića (Crna Gora). No, i bez navedene nagrade, Vertovšek je poznat po svom radu u području filozofije medija, ali i puno, puno šire. On o medijima govori, piše i razmišlja iz nekoliko različitih perspektiva – kao novinar, kao filozof medija, kao dobar poznavatelj kulture, kao čovjek koji kritički misli i kao čovjek kojemu je stalo. Radi toga su svi njegovi radovi na zavidnoj razini.

Sam naslov, uz poduži podnaslov, intrigira, najavljuje još jedno objelodanjivanje, možda je bolje reći, razgolićavanje i razotkrivanje medija s nekoliko različitih aspekata. Knjiga sadrži 10 poglavlja koja se mogu čitati i kao dio ukupne zamisli rada, ali i kao zasebne cjeline. Svako navedeno poglavlje ima dva naslova, jedan koji opisuje samu bit poglavlja i drugi koji na pomalo umjetnički način proširuje sadržaj tog poglavlja.

Samo četvrto poglavlje naslovljeno „Prilozi za kratku mitologiju medija“ ima tri podpoglavlja „Janus“, „Scila i Haribda, pomalo i Himera“ i „Metida, metis“. To podpoglavlje  započinje pričom o Metidi, onoj koja je “znala sve što se zbiva među bogovima i ljudima”. Autor simbolički opisuje karakteristike Metide, i uspoređuje ih s medijima današnjice. Trebamo se svi zamisliti nad ovim Vertovšekovim rečenicama: „Podsjetimo, ako vrhovna vlast proguta Metidu i sve što ona može i predstavlja – onako filozofski mogli bi reći, tek kad vlast “proguta” medije i učini ih svojim robovima/partnerima, može početi pravu vladavinu, dok ju oni “iz njenog trbuha” usput uspavljuju u osjećaju veličanstvenosti i moći.. Tada “više nikakav oblik metis nije moguć izvan Zeusa i protiv njega. Nijedno se lukavstvo više ne može kovati nigdje u svemiru a da prije toga ne prođe kroz Zeusov duh.“(p. 72).

Jesu li uistinu mediji samo trbuhozborci vlasti, multinacionalnih kompanija i sličnih? Cijela Vertovšekova knjiga, svako poglavlje i svaka stranica, kritizira gotovo sve ono što se kod medija može kritizirati, ali ne isprazno i kritike same radi, nego argumentirano i ravno u glavu. Usporedbe koje autor upotrebljava su naprosto sjajne. Ovo mitološko (četvrto) poglavlje je jedna mala poslastica, mali biser u vrlo dobroj knjizi.

Vertovšek se ne libi analizirati ni kritički sagledati sve pojave i događaje u suvremenim medijima. Neizostavna, zapravo neizbježna medijska manipulacija, po Vertovšeku nije nagađanje, nego nažalost isuviše realna stvarnost u kojoj su „svjetski mediji postali globalni do te mjere da informacije, slobodu medija, nepristranost i profesionalnost konstantno žrtvuju na oltarima medijskih mogula, korporacija i centara moći. Medijska i novinarska profesionalnost izgubila je i gubi bitku s metodama manipulacija i izokretanja osnovnih funkcija masmedija“.

U poglavlju „Primjer medijskog zamagljivanja – predodžbe o islamu“ profesor Vertovšek objašnjava postojanja Nas i Njih, Mojih i Tvojih, jedinih istina koje su drugima laži, i drugih laži koji su prvima istina. Vertovšek ne analizira samo sadašnjost medija, već promatra i razmišlja o medijima u bliskoj, ali i ne tako bliskoj budućnosti. U poglavlju „Ako umjetna inteligencija postane stvarna filozofija“  u kojem detaljno razmatra ideje suvremenih i ne tako suvremenih autora o utjecaju tehnologije i medija, pita se izravno koliko će te, neke buduće filozofije, biti ljudske, koliko će biti humane ukoliko budu kiborške, robotske ili čak vanzemaljske?

Knjigu zatvara „Nešto kao epilog – posveta G. G. Marquezu“, sa simboličnim naslovom „Ljubav u doba korone“. Kako sam autor na početku piše, i ovu knjigu je usporila pandemija i panika oko COVID-19, tako da se u ovom poglavlju osvrće na medije i njihova izvještavanja i djelovanja u korona krizi, a sve to spretno uspoređuje/ usklađuje/ manevrira s Maquezovim romanom Ljubav u doba kolere. Vertovšek zaključuje: „I korona doba nas je ponovo uvjerilo kako i mediji stradavaju u bespoštednoj borbi za vlast, dominaciju ili ekstra profit u traumatičnim vremenima i prostorima. Ali i glasno upozorilo kako je (gotovo) uvijek vrijeme za promjenu u trendovima koji razaraju mentalna i emotivna, etička stanja i načela pojedinaca i društva. Zato postoji struka, stručni mediji, humanistički nastrojeni liječnici, novinari, profesori. Ako ovo zanemarite, dobijete samo uvjeravanje, ne razumijevanje, tabloidnost a ne argumentaciju, brzinu umjesto vjerodostojnosti, spektakl umjesto kritičke orijentacije ljudi, manipulaciju umjesto stalne medijske edukacije i medijske pismenosti.“ (p.151)

Svih deset poglavlja, kao i knjigu u cjelini, preporučujem svima, pa i onima koji dosad nisu pokazivali i ne pokazuju neku veliku želju malo bolje upoznati funkcioniranje suvremenih medija. Kao i onima koji nisu filozofi medija, koji nisu ni filozofi, doslovno svima, barem kao početak ili poticaj za promišljanja o sadašnjosti i budućnosti medija, sadašnjosti i budućnosti svih nas.