O proizvodnji krivnje u kolektivnoj svijesti Bošnjaka
Autor: Sead Alić
Počelo je novo miješanje karata na globalnoj razini. Veliki igrači u igru ulaze s brižno i dugo pripremanim argumentima naoružanja. Uvjeravaju kibicere da će ostati bez ičega ako se ne pridruže. Igra je obećavajuća jer se, barem za sada, planira igrati za stolovima koji će ionako po završetku igara s granicama – biti spaljeni kao nepotreban dokaz. Dolaze vremena odluke. Tko će biti na 'pravoj strani povijesti'.
Neće naravno nitko jer nijedan rat nije donio ni sreću niti rješenje.
Treći svjetski rat je vjerojatno već počeo. Prethodila su mu masmedijska prepucavanja globalnih proizvođača ideološki koloriranih informacija. Vijesti su odavno prestale biti vijesti. Pravi su novinari unaprijed osuđeni na smrt. Oni 'sretniji' umiru zbog uskraćivanja blagovremene liječničke pomoći. Oni nesretniji završe s metkom u glavi ili raskomadanoga tijela. Javnost više ne postoji jer je ono što je preostalo samo medijski surogat javnosti. Razum je izgubio rat od 'razumskih argumenata'. Svatko uzgaja svoju 'razumsku' istinu u rajskom vrtu vlastitih medija. Dolazi strašno doba u kojemu su svi u pravu.
Lideri najsnažnijih svjetskih sila uvijek paze da uz sebe imaju vjerske vođe. Svetost uvijek dobro dođe kao opravdanje. Ubijanje je bezbožni barbarizam ako na svojoj strani nemate Božje zastupnike na Zemlji. Ubijati onako kako se ubijalo u Bosni. Bagerima tovariti tijela nevinih onako kako se to radilo u Srebrenici ili Jasenovcu. Bacati u duboke Hude jame, zakapati, prekapati i skrivati leševe po masovnim grobnicama (da ne nabrajamo bezbrojna bolna mjesta i svirepe načine ubijanja Drugih) – to može samo lažni vjernik, prevareni religiozni čovjek, osoba koja Boga koristi kao opravdanje za svoje bezbožno neljudsko ponašanje.
Svijet se polarizira u dva bloka. Globalne sile ne razgovaraju. One samo provjeravaju koliko ste im privrženi. Sile preferiraju igru u gostima. Ako zemlja mora biti spaljena, neka to bude tuđa zemlja. Ukrajina se tako bori za svoje pravo da samostalno stane na stranu jednog ili drugog imperija. Usput će žrtvovati svoj narod. Ekonomski se vratiti desetljećima unatrag. Biti porušenom i spaljenom zemljom. Ukrajinci će poput američkih indijanaca s ponosom moći reći da su nestali da bi se razvila velika američka nacija. Da bi jedna oružana sila došla na granice druge…
Za ratne poligone idealne su zemlje u kojima ima više nacionalnosti. Tamo je veća mogućnost da demokratski izabran diktatorčić pozove nekog svjetskog diktatora na spaljivanje onog dijela zemlje na kojemu ne žive njegovi. Dakle, ako oni drugi nisu iste vjere, prostor za nova sveta ubijanja je otvoren. Ubijanjem ljudi oslobađa se zemlja ispod nogu ubijenih. Oslobođena zemlja traži novog vlasnika. Koji će po njoj gaziti.
Dio po dio Ukrajine pridružuje se novom Sveruskom Savezu Sveobnavljajuće Rusije. Dio Bosne i Hercegovine iz kojeg su protjerani, iseljeni, odnosno u kojem su poubijani nesrbi – sanja o ujedinjenju sa Srbijom. Tako barem govore rajski vrtovi Svih Slobodnih Srpskih Reportera. I njihovi politički egzekutori. Europljani su civilizirali indijanske domorodce tako da su ih poslali u Vječna lovišta na preodgajanje. Zemlja bez ljudi pripada onima koji su ubijali ljude na toj zemlji. Posavina dakle ne pripada ubijenim i rastjeranim muslimanima/Bošnjacima i Hrvatima. Ona pripada vlasnicima glasova onih koji su istrebljenje podupirali ili su ga provodili.
Hitler je obožavao pozive u pomoć. Tri milijuna Nijemaca u Sudetskoj oblasti bili su povod za Münchenski dogovor koji su 29. Rujna 1938. pospisale Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Italija. Izgledalo je da su Hitlerovi apetiti zadovoljeni…
Narodna republika Donjeck i Narodna republika Luhansk 'zatražile su pomoć' od Putina u obrani od ukrajinskih vojnih snaga. Pomoć je naravno stigla. Rusija se proširila – pružajući pomoć svojoj braći po jeziku i vjeri. Iluzorno je misliti da bi tu Putinovi apetiti mogli biti zadovoljeni. Putin sada čeka nove pozive u pomoć da na svetom tlu bivšeg SSSR-a ponovno ujedini pravoslavlje. Točnije rečeno da strast oružanog odgovora Zapadu prikrije politiziranim dijelom pravoslavlja.
Situacija i inače podsjeća na Europu tridesetih godina prošlog stoljeća. Hitler je za 'svoju' poniženu Njemačku tražio 'životni prostor' i ujedinjenje Germana. Izgovor su bili nepravedna podjela kolonija i nepravedan mir nakon Prvog svjetskog rata. Ni Putin nije daleko. Muče ga Rusi i ruska zemlja koji su 'poklonjeni' samostalnim državama nakon raspada SSSR-a. Poziva se na riječ o neširenju na Istok koju je Zapad dao, a koje se nije držao. Poziva se na imperijalističku praksu SAD-a da se 'uvođenjem demokracije' razbijaju i koloniziraju države uglavnom Afrike i Bliskog istoka. Širenje NATO saveza na istok negdje mora stati…
Pitanje kojim će se baviti povjesničari bit će: Je li Putin ipak imao na raspolaganju neke druge načine, odnosno je li invazija na Ukrajinu bio jedini mogući odgovor. Pa čak i da je bilo provokacija, i da su (a sigurno jesu) američke službe provocirale sukob – pitanje je da li je na sve trebalo odgovoriti ratom. Rusija je nepovratno otupila oštricu svoje kritike Zapada.
Bilo kako bilo malo tko danas razmišlja o argumentima i ispravnosti započinjanja rata. Na djelu su svrstavanja u saveze koji bi uskoro mogli dobiti karakter ratnih saveza.
Za Bosnu i Hercegovinu indikativan je paradoks: Dok se svijet dijeli u ratne tabore Bosni i Hercegovini se i dalje postavljaju uvjeti koje mora ispuniti za pridruženje Zapadu. Kao da se ne vidi opasnost poziva u pomoć 'braći Rusima' od strane nacije iz koje su došli najstrašnji egzekutori provedbe smanjenja muslimana na najmanju moguću mjeru za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kao da se ne vidi da je Bosna i Hercegovina mogući sljedeći poligon gdje će svjetski diktatori braniti svoje države na tuđoj teritoriji. Koja će biti spaljena…
Visoki je predstavnik svjestan da traži nemoguće. Feudalci neće napustiti svoje feude dok god imaju i jednoga kmeta da ih brani. Ako dva od tri feudalca budućnost Bosne i Hercegovine ne vide u zajedničkoj državi, onda je nemoguća misija nemoguća do te mjere da inzistiranje na dogovoru nosi biljeg pristajanja na raspad. Određuje se i datum kada će i službeno započeti dovršavanje ratnih osvajanja teitorija Bosne i Hercegovine, odnosno kad će se početi stvarati pravni okviri za vraćanje građanskih muslimana u plemenske i vjerske zajednice (pogodne za zatvaranje u rezervate).
Ključni pritisci na bosanskohercegovačke muslimane provodili su se i provode se proizvodnom krivnje u kolektivnoj svijesti Bošnjaka: Krivi su jer su se opredjelili za neeuropsku vjeru (kao da su druge dvije nastale u Europi); krivi su što se na vrijeme nisu iselili (premda ih se u tome zdušno pomagalo); krivi su što su izmislili novu naciju (kao da druge dvije nisu također vještački uvođene na područje Bosne i Hercegovine); krivi su jer su pružili otpor srbijanskoj i srpskoj agresiji, te, haškom formulacijom rečeno, Udruženom zločinačkom poduhvatu na području samoproglašene i 'čišćene' Herceg-Bosne (kao da su Bošnjaci formulirali zaključke Haaga); krivi su što ih i nakon svih mučenja, ubijanja, protjerivanja – još uvijek ima toliko da onemogućuju demokratsko uređenje u Bosni i Hercegovini (jer demokracije je valjda moguća samo u jednonacionalnim državama); krivi su ako progovore i prigovore najavama odcjepljenja i retorici pravnog realiziranja ciljeva do kojih se nije uspjelo doći ratnim strahotama (jer se to odmah proglašava prijetnjom za obračun sa secesionistima); krivi su što pomišljaju na obranu u slučaju oduzimanja/odcjepljenja onih dijelova Bosne i Hercegovine u kojima je najviše masovnih grobnica muslimana (jer je valjda svako razmišljanje o opasnosti od novih genocida istovremeno zazivanje takvih genocida).
S tako proizvođenim osjećajem krivnje i takvim pritiscima Bošnjacima postaje jasno da su ispunjavanja preduvjeta za početak pregovora samo osuda na istrebljenje u obliku pravno kamufliranih formulacija u kojima se to istrebljenje naravno ne spominje. Europi, čini se, nije problem žrtvovati par milijuna ljudi da bi ekonomija funkcionirala, da bi oni koji imaju imali više, te da Bosna i Hercegovina prestane biti živi primjer moguće, bolje, multikulturalne, multinacionalne, komšijske i dobrosusjedske - Europe prije Europe.
No, čovjek snuje… a previše je karata u igri.
