Uz umjetničku instalaciju Fotograf i ja Marija Periše

Autor: Sead Alić

Mario Periša zauzima posebno mjesto u umjetničkom svijetu fotografije (proširenih okvira). Na tragu poznatih radova Ivana Galete,  Periša je razvio poetiku propitivanja i samorefleksije sebe kao umjetnika, odnosno mogućih novih dimenzija razumijevanja i uporabe fotografije. Na djelu je sličan impuls, a možda bi se moglo reći i sličan oblik duhovnosti kojim se pristupa propitivanju utjecaja tehnike na ljudsko iskustvo.

Na sličan način na koji je je Galeta otvarao nove načine gledanja i propitivanja, i Mario Periša ulazi u neistraženo, još-ne-viđeno ili još-ne-doživljeno. Naime njegove umjetničke intencije uvijek su istovremeno i i propitivanja i samopropitivanja. Umjetnik sluti moguće promjene iskustva, percepcije, moguće promjene uslijed utjecaja tehničkih pomagala i pristupa svom radu kao simbiozi umjetničkog i tehničkog.

Nakon Waltera Benjamina gotovo da bi se moglo postaviti pitanje da li je drukčije i moguće. Naime tehnička posredovanja učinila su tehniku našim prirodnim okolišem, a zakonitosti medija koje koristimo uvelike određuju način našeg odnosa prema svijetu. Mario Periša nam svojim umjetničkim djelima pokušava skrenuti pozornost na nove neistražene slojeve suradnje umjetnosti i tehničkih posrednika.

U središtu je uvijek fotografija. Ne samo zato što je Mario Periša ponajviše umjetnik fotografije. Treba naime imati na umu da tek s fotografijom nastupa 'doba slike svijeta' odnosno vrijeme u kojemu će upravo fotografija, posredstvom filma digitalnih i mobilnih medija, pa i umjetne inteligencije – postati novi materijal za oblikovanje ljudskog načina gledanja na svijet.

U tom kontekstu treba promatrati i radove Marija Periše. Riječ je o nizu instalacija koje kao da se nastavljaju jedna na drugu. Tajna tehničkog posredovanja otkriva se umjetniku zagledanom u stroj. Tajna stroja razotkriva se u novim dimenzijama začudnosti i ljepote koje umjetnik (po)rađa iz hladnog tehničkog stroja.

Da je riječ o nizu može se vidjeti i iz koncepta Fotograf i ja koji je Periša izložio na simpoziju Filozofija medija u Muzeju za suvremenu umjetnost 2022 godine.

Autor ovog umjetničkog koncepta,  (na tragu svojih stalnih propitivanja odnosa ljudskog iskustva i tehničkih posrednika) dovodi sudionike mjesta na kojima instalira svoj rad u situaciju da sami sebe prepoznaju i propituju kao objekt postavljene instalacije. Kamera, monitor i računalni program dio su instalacije koja prolaznika 'hvata u klopku' i prati njegove pokrete. Riječ je o modernom sofisticiranom zrcalu koje nas upozorava na sveprisutnost tehničkih naprava za bilježenje postojanja, ali i artističko djelo koje iznenađuje svog gledatelja stvarajući dojam umjetno inteligentne naprave koja reagira prema našim impulsima.

Autor ove instalacije svojevrsni je umjetnik reflesivnog. Čovjeka odnosno svog gledatelja uvijek iznova postavlja u brechtovsku situaciju da ništa ne prima nekritički nego da se uvijek jednim dijelom svoje gledateljske svijesti pita o smislu, značenju, razlogu, inspiraciji, odnosno porukama instalacije/djela i same fotografije kao biti djela.

Ponovo je to iskorak fotografa/ linija koju želi preći/  u samopropitivanju vlastitog odnosa prema tehnološkim napravama  (foto uređajima) koje koristi i nastalim fotografskim slikama.

Na teorijskoj razini rad se može interpretirati kao dotjeran autoironijski iskaz koji stereotipnu formu koristi za kritiku tehničke uporabe strojeva za proizvodnju prolazne (smrtne) ljepote, kao što je to istraživao u ranijim radovima poput Zvjezdana prašina u kojem je riječ performansu umjetnika digitalnog doba, svjesnog svoje pozicije u kulturi u kojoj stvara, samokritičnog i samoironičnog u odnosu na poslove kojima se bavi da bi mogao osloboditi dio vremena za svoju umjetničku inspiraciju. Njegov umjetnički pristup odigrava se na više razina. Na djelu je dramaturški oblikovana priča, vizualno okružje koje sugerira magiju suvremenih medija, glumačko sudjelovanje samog autora, iritantno škljocanje foto-aparata kao oblik kontekstualiziranja ali i distanciranja, te likovno atraktivna igra s pepelom koje povremeno otkriva lica snimanih ljudi.

Bio je to iskorak  umjetnika u samopropitivanju vlastitog odnosa prema tehnološkim napravama koje koristi i rezultatima rada. Na teorijskoj razini rad se može interpretirati kao estetski dotjeran autoironijski iskaz koji stereotipnu formu koristi za kritiku tehničke uporabe strojeva za proizvodnju prolazne (smrtne) ljepote.

Kao i u projektu SELFIE: JA SAM ONAJ KOJI JESAM ILI NARCIS U ODRAZU CAMERE OBSCURE 'slika' pretvaranje aktualnog čovjeka u model fotoaparata. Ideja je prepoznatljivim za autora povezivanjem performansa, fotografije, glazbe, scenografskih elemenata, svjetlosti i posebnog ambijenta artistički promisliti i umjetnički predstaviti vlastitu poziciju umjetnika fotografije koji misli. Također, u radu IR SELFIE, u kojem su subjekti-autori, stjerani u kut improviziranog studija, slijedeći protokolarni okvir prepuštaju se  automatizmu fotografskog uređaja. 

Onako kako je svojevremeno Rousseau (za razliku od svih kandidata za nagradu Francuske akademije) odgovorio da nas tada aktualna znanja neće učiniti moralnijim ljudima, kandidat u ovom umjetničkom projektu 'slika' pretvaranje aktualnog čovjeka u model fotoaparata. Ideja je prepoznatljivim za autora povezivanjem performansa, fotografije, glazbe, scenografskih elemenata, svjetlosti i posebnog ambijenta artistički promisliti i umjetnički predstaviti vlastitu poziciju umjetnika fotografije koji misli.

Nesumnjiv je i znakovit pomak od fotografije prema začudnom spoju svih segmenata ovog umjetničkog djela. Ono je svojevrsni vremenu i suvremenim medijima prilagođeni nastavak dadaističkih propitivanja odnosa umjetnosti i medijalnosti pojedinih formi.

Treba se prisjetiti i projekta Početak

S još dva autora kandidat umjetnički propituje odnos motiva i podloge, aludirajući na vjekovnu ljudsku potrebu zaustavljanja vremena bilježenjem trenutaka u medijima koji su mu dostupni. Autori ovog projekta sam proces nastanka djela uzimaju kao predmet svog umjetničkog propitivanja. U rezultatu imamo i umjetničke ali i tehničke pomake od uobičajenih načina artističkog oblikovanja stvarnosti.

Umjetničkim činom koji (samo)propituje tehničko bilježenje djela, autori su posegnuli za mitskim dubinama umjetničkoga u čovjeku, odnosno igri svjetlosti i špiljske sjene kao prototipu svih oblikovanja lijepoga odnosno umjetničkoga u ljudskoj kulturi.

U svim navedenim radovima znakovit je pomak od fotografije prema začudnom spoju  segmenata  umjetničkog čina, koji nas ponovo upućuje na fotografiju.  Ono je svojevrsni vremenu i suvremenim medijima prilagođeni nastavak dadaističkih propitivanja odnosa umjetnosti i medijalnosti pojedinih formi primarno izraženih kroz medij fotografske slike.